Zašto još?

Pa, zato što je Lodge 49 jedinstvena serija koju je teško usporediti s bilo kojom drugom. Mogao bih vam reći da u njezinom DNK-u nazirem tragove i Života na sjeveru i The Leftoversa, ali… baš samo to, tragove, ništa više. Jer ova serija je i klasa i svijet za sebe.

Lodge 49 prati zgode i nezgode Duda, momka iz kalifornijskog Long Beacha koji se, unatoč urođenom optimizmu, na početku serije teško nosi sa smrću oca, a ne pomaže ni što je ostao bez krova nad glavom zbog dugova koje je ovaj ostavio za sobom. Dudu će se, međutim, vratiti vjera u život i ljude kada otkrije Red risa, udruženje s desecima loža diljem svijeta – uključujući i jednu u Long Beachu.

Kao također topla serija puna živopisnih, ekscentričnih likova, a bez ijednog pravog negativca, Život na sjeveru jest očigledan preteča. S razlikom da Lodge 49 u neku ruku čak i ima svog negativca, samo što on nije utjelovljen ni u jednom pojedinačnom liku, nego je ovdje jedini pravi negativac… Sistem. Bešćutni, nehumani kapitalistički sistem današnjice.

A ako dijelite sa mnom frustraciju serijama koje je David Simon radio nakon The Wire, onda ćete se, vjerujem, složiti kako je jebeno teško s takvim pristupom zadržati gledateljsku pažnju i entuzijazam. Mislim, pa sigurno nisam jedini koji bi pogledao pilot Tremea ili The Deucea, pomislio “Mmmmm, da, dobri stari Simon i dalje zna znanje, evala majstore, živio ti meni još sto godina!” – samo da bi onda polagano gubio interes i spontano zastao s gledanjem nakon, tipa, šeste ili sedme epizode? Jer iako se slažem da u stvarnosti sistem najčešće i jest glavni negativac i da to jest vrijedno isticanja i ponavljanja, to… i nije nešto što samo po sebi daje dostatan dramski zamah. Jer koliko god da Simonov holistički pristup problemima Baltimorea bio impresivan – za seriju za pamćenje je obično ipak potrebno nešto više. Potreban je neki Stringer Bell, neki Marlo, likovi kakvi su očajnički nedostajali i Tremeu i The Deuce, serijama koje su bez njih bile nekako… nezadovoljavajuće, pomalo dosadnjikave?

Pa eto, ako dijelite moje mišljenje o zadnjim radovima Davida Simona, znat ćete koliko je Lodge 49 čudo od serije kada kažem da i uz tako apstraktnog negativca uspijeva iz epizode u epizodu biti ne samo sve bolja – nego i sve zabavnija!

Iako je Loža 49 u Long Beachu ponajprije mjesto u kojem gubitnici kapitalističke utrke nalaze utočište i osjećaj zajedništva, ona je ujedno i izvor brojnih misterija. Zašto Loža 49 sadrži skrivene prostorije? Koja je to Prava loža o kojoj pričaju vođe organizacije? Što kriju izgubljeni svici Harwooda Fritza Merrilla, osnivača Reda risa? Je li on možda otkrio tajnu alkemije? I kako je to sve povezano s podzemnim radovima propadajuće tvrtke Orbis?

I tu me Lodge 49 pomalo podsjeća na The Leftovers, seriju koja je također golicala maštu brojnim misterijama… ali je i cijelo vrijeme bilo jasno da te misterije nisu poanta priče. Naravno da te jest zanimalo što se to dogodilo s 2% ljudi koji su u Leftoversima odjednom nestali s lica Zemlje, ali tu se seriju gledalo i sa sviješću da je putovanje – svi ti fascinantni načini na koje su se likovi suočavali sa svojim traumama – ipak puno bitnije od odredišta.

I baš kao i u dvije dosadašnje sezone Lodge 49, u Leftoversima smo stalno dobivali naznake da bi u igri mogle biti i neke nadnaravne sile, ali nikada ne bismo dobili konkretnu potvrdu da stvarno i jesu u igri: sve potencijalno natprirodno se uvijek moglo protumačiti kao nečije haluciniranje ili snoviđenje, ili kao nečija prevara, ili jednostavno kao bizaran splet slučajnih okolnosti. Lodge 49 čak i ide korak dalje tako što praktički svaku od tih naznaka redovito, brzo i odrješito demistificira, dajući time za pravo Ernieju, Dudovom novom prijatelju iz Lože koji je uvjeren da su sve te priče o alkemijskim tajnama obična hrpa gluposti… Samo da bi se onda opet, svaki put, dogodilo nešto još čudnije zbog čega se i on zamisli!

No kao što rekoh, Lodge 49 obično radije bira ostati s nogama čvrsto na tlu, što se posebno odražava u ekonomskim nedaćama likova. Jer tvrtka od koje je većina žitelja Long Beacha živjela propada, sve je manje stalnih poslova s plaćom od koje se može normalno živjeti, a i oni koji ih imaju ih mogu svakog trenutka izgubiti: većina likova u seriji prije ili kasnije završi u Temp Joy, agenciji za nalaženje privremenih, prekarnih poslova. Financijski problemi će neke od njih nagnati i na odlazak u lokalnu zalagaonicu, gdje će vlasniku psovati lihvarsku mater – ali koja im korist od toga, kad naprosto nemaju drugog izbora.

Za razliku od mnogih drugih serija što nam serviraju likove koji ne da ne žive u skladu sa svojim mogućnostima, nego najčešće žive sumnjivo visoko iznad svojih mogućnosti, likovima Lodge 49 je svaki dolar bitan. Ponekad i doslovno, kao recimo u onoj duhovitoj sceni kad Dudova sestra Liz udijeli pet dolara lokalnom žicarošu pa ga onda naganja po parku nakon što skuži da je to bilo sve što joj je ostalo u džepu, a treba joj za parking. Posebno je katarzična scena u finalu prve sezone kada Liz na jedvite jade skupi par desetaka tisuća dolara, ode u banku da otplati dio duga koji je naslijedila od oca i traži da joj oproste ostatak. I s kojim argumentom apelira na bankarku da joj to usliši?

“JA NE MOGU VIŠE OVAKO ŽIVJETI.”

Ne znam postoji li itko tko je ikada živio barem jedan period svog života pod kontinuiranim, stravično iscrpljujućim pritiskom velikih financijskih problema a da se neće prepoznati u toj rečenici. Jer kako god da ste se našli u tim problemima – bili sami krivi ili žrtvom tuđe nepravde, svejedno – to je misao kojoj ćete se vraćati kada se god nađete na izmaku snaga i rubu suza: ja ne mogu više ovako, jednostavno… ne mogu.

E, ali možda i ponajveća čarolija ove serije je u tome što, unatoč svemu navedenom, ona NIJE neki teški crnjak, nego upravo suprotno – ovo je naj feelgood serija današnjice! Jer, kao što je primijetio jedan kritičar, likovi Lodge 49 – koju njezini autori nazivaju “najmanje aspirativnom serijom na televiziji” – ne žive za rad, nego samo, ono… rade kako bi imali od čega živjeti. Oni jesu društveni marginalci koji će teško steći svaki dolar, ali su istovremeno u svakom trenutku voljni potrošiti i zadnji cent koji imaju ako će to pomoći ljudima do kojih im je stalo. Jer to je ono najbitnije, da si dobar čovjek i da si uvijek tu za druge dobre ljude, da im pomogneš da budu bolji, sretniji, zadovoljniji i ispunjeniji ljudi, a i oni tebi.

I tako Lodge 49 zarađuje pravo da, bez trunke licemjerja i bježanja od stvarnosti, uvjerljivije od manje-više bilo koje druge serije, isporuči onu ultimativnu istinu da – da, Mladen i Bepo su u jednome uistinu i bili u pravu, nije u šoldima sve! Od tekućih serija, jedino je još The Good Place takva oaza topline u kojoj likovi bivaju tako nagrađeni za međusobnu dobrotu, nježnost, obzirnost i suosjećajnost – ali mislim da me čak ni najblistaviji trenuci The Good Place ne ostavljaju tako ozarenog i s takvim osmijehom od uha do uha kao najbolje epizode Lodge 49.

Jedini tmurni oblak nad svim skupa je onaj gledanosti, jer… Pa mislim… koliko je vas uopće čulo za ovu seriju? Ovo je toliko ekstremno nezamijećen TV-dragulj da i ljudi s dvo- do troznamenkastim brojem followera na Twitteru znaju spominjati slučajeve kada bi po nekoliko ljudi što rade na seriji zahvalno retweetalo njihove pohvale… I dok je u trenutku pisanja ovog teksta budućnost Lodge 49 nepoznata, ja se tješim mišlju da se ipak prikazuje na AMC-u, kanalu koji je pustio da se do kraja snime ne samo loše gledani, ali od kritike masovno obožavani The Americans, nego i još lošije gledana Halt and Catch Fire koju – otprilike kao i Lodge 49 – kritika jest voljela, ali ju je i još češće ignorirala.

Pa iako je njezina gledanost abnormalno loša (čak i u usporedbi s, kuku lele, Halt and Catch Fire) – kada je riječ o izgledima da Lodge 49 dobije još koju sezonu, ja ću uslijediti Dudov primjer i zadržati njegov neuništivi optimizam. Zarazio me, a šta da vam kažem!

U predgrađu Washingtona usred Reaganovih osamdesetih živi naizgled idealna američka obitelj, a zapravo bračni par ruskih špijuna s djecom, kad li im se jednog dana u susjedstvo doseli – FBI-jev kontraobavještajac koji nema blage tko su oni zapravo! I sada oni s njim moraju njegovati dobrosusjedske odnose dok istovjetno obavljaju raznorazne misije za KGB pod smiješnim perikama… E, da, i muška polovica špijunskog para pod aliasom obrađuje jednu tajnicu u FBI-ju, koja se toliko zagrije za njega da ovaj bude prisiljen organizirati lažno vjenčanje s njom!

Zvuči kao siže nekog poprilično blesavog sitcoma, ne? Imam, recimo, jednog prijatelja kojem The Americans nikada nisu legli jer jednostavno nije mogao provariti to kao premisu jedne ozbiljne dramske serije. I nije da mu mogu puno zamjeriti: svatko bira kada je voljan suspregnuti svoju nevjericu a kada ne, tako da ono što je meni simpatično ekscentrično nekome drugome može biti uvredljivo nerealistično, i naravno obratno…

A i nije moj prijatelj bio usamljen: puno je ljudi imalo svoje razloge zbog kojih nisu gledali The Americans, jer već do treće sezone gledanost je spala na manje od milijun gledatelja po epizodi – mizeriju čak i po mjerilima samozatajnih kablovskih drama – a serija je doživjela duboku starost od šest sezona samo zahvaljujući tome što je istovremeno bila miljenica i kritike i CEO-a matičnog kanala FX, Johna Landgrafa. No iako ju je kritika smještala rame uz rame s najvećim dramskim TV-titanima našeg vremena – The Wire, Mad Men, Deadwood – interes gledatelja je ostajao relativno skromnim čak i unutar užih enklava štovatelj/ica “sporih” serija “u kojima se ništa ne događa”.

OK, istini za dušu, ne može se nikako reći da se u The Americans ništa ne događa: kroz 75 epizoda je zapravo pokriveno užasno puno radnje, samo što… Pa, dobar dio toga otpada na niz usputnih, jednokratnih i višekratnih špijunskih misija Philipa i Elizabeth Jennings (njihovim roditeljima bolje poznatih kao Mihajlo i Nadežda). Serija stoga ima dosta neobičan flow: imamo glavnu liniju radnje u kojoj Elizabeth i Philip odrađuju jednu veliku Misiju sezone dok se usput trude ostati neotkriveni i živjeti koliko-toliko normalnim obiteljskim životom, i imamo sporednu liniju koja je… isprekidana, rascjepkana, s nizom mini-misija koje mogu biti dovršene ili abortirane unutar par epizoda – ali su i znale biti gurnute u zapećak, samo da bi odjednom bile reaktivirane nakon više epizoda, ako ne i sezona! Sve skupa je lakše za pratiti nego što zvuči, kunem se, ali ritmički nije nalik nijednoj drugoj seriji i to definitivno zna biti dezorijentirajuće.

No kamen spoticanja za većinu je ipak najvjerojatnije taj što je riječ o jednoj jako sporovoznoj seriji. Da, bude tu i jurnjava autima, i pucnjava, i makljaže, i igara mačke i miša i svega ostalog što veseli ljubitelje špijunskih akcića – ali to su stvari koje u The Americans uglavnom dobivamo na kapaljku, jer je naglasak na osobnoj drami. Ne grizete nokte toliko oko toga tko će koga upucati, nego više oko stvari tipa “može li Philip pod krinkom ljigavog dilera izvući potrebne informacije tako da zavede curu koja je istih godina kao i njegova kćer tinejdžerka, a da pritom izbjegne seks s njom?” (sam Philip, naravno, nije ljigavac pa ga takva mogućnost istinski užasava). Ili “dokle Elizabeth može razvijati iskreno prijateljski odnos sa ženom preko koje treba doći do određenih podataka, uzevši u obzir da je u svakom trenutku spremna ubiti i nju i cijelu njezinu obitelj ako išta pođe po krivu?”

Jenningsovima vječno visi mač nad glavom: dovoljan je jedan krivi potez da im se u treptaju oka sruši kula od karata koju su desetljećima pažljivo gradili, pa je cijela serija prožeta polagano rastućom, sve nelagodnijom napetošću. The Americans ne prezaju od usmrćivanja likova za koje smo se vezali; za nikoga osim Jenningsovih ne možemo staviti ruku u vatru da će kraj serije dočekati živ/a. I kada primjerice u četvrtoj sezoni jedna od najdražih nam sporednih junakinja bude stjerana u kut – rasplet njezine priče se prati u predinfarktnom stanju jer sve je moguće, uključujući i ono najgore.

A usred svih tih intriga, The Americans je suštinski serija o dvoje ljudi u nekonvencionalnom, ali funkcionalnom braku. Jenningsovi su, inače, par i u stvarnom životu: Matthew Rhys (Philip) i Keri Russell (Elizabeth) su se zaljubili jedno u drugo na snimanju prve sezone i otad su u vezi… No Rhys i Russell su toliko fantastični glumci da bi podjednako uvjerljivo oslikali međusobnu privrženost Elizabeth i Philipa i da nemaju tu najvišu razinu kemije, privrženost koja nadmašuje možda čak i onu majčici Rusiji (a jako su privrženi majčici Rusiji!). A ni ostatak glumačkog ansambla ne zaostaje, pri čemu se posebno – ako ne i ponajviše – ističe Noah Emmerich u ulozi FBI-jevog agenta Stana Beemana: što taj čovjek sve može dočarati jedva primjetnim, mikroskopskim mijenama na licu, to nisu istine!

Toliko je puno stvari koje ovu seriju čini jednom od najvećih – od organske sljubljenosti poznatih i manje poznatih pjesama osamdesetih sa zbivanjima na ekranu (pa makar i, jebiga, nema te serije na svijetu koja bi mogla ublažiti moju mržnju prema Brothers in Arms!) do opipljivo evokativnog ambijenta prve polovice osamdesetih (u mnogim današnjim serijama i filmovima smještenima u to doba imaš dojam kao da su svima na glavi iskočile trajne frizure istog trena čim je sat na Staru 1979. otkucao ponoć – dok The Americans ne gube iz vida da su osamdesete u početku jednostavno izgledale isto kao i sedamdesete)… No snaga serije je ponajprije u njezinim likovima, čije je pripovijesti nedavno prikazano finale serije savršeno zaokružilo.

Čitao sam mnoga predviđanja uoči finala, imao sam i svoja, i… svi smo odreda fulali. U redu, da, nismo fulali u smislu da smo znali da tu naprosto ne može biti happy enda, ali što se tiče točne naravi unhappy enda – The Americans su po još jedan, posljednji put maestralno demonstrirali svoju vještinu izmicanja gledateljskim očekivanjima. Svi smo bili uvjereni da nas čeka na ovaj ili onaj način eksplozivna završnica, a umjesto toga smo dobili tiho, intimno finale uz otvoren kraj, koji nam ostavlja da nagađamo što se dogodilo s većinom likova nakon nadolazećeg pada Berlinskog zida. Ne znamo štošta, ali na kraju znamo sve što treba znati.

I ako mene pitate, jako je malo dramskih serija koje se mogu pohvaliti tako zadovoljavajućim finalom: razmišljao sam koliko ih se još mogu sjetiti da su tako uspješno i efektno privele priču koncu, i na pamet mi pada jedino… The Shield?  Znam da su, primjerice, mnogi hvalili finale Breaking Bad, no mene se nekako nije dojmilo što je u njemu sve tako uredno zaključeno i svezano mašnicom. Finale Mad Men je na nezaboravan način destiliralo esenciju lika i djela Dona Drapera, ali na zaključenje štorija ostalih likova imam isti prigovor kao i u slučaju Breaking Bad…

Da ne spominjem većinu ostalih TV-drama, koje su ili bile prijevremeno ukinute pa nisu stigle zatvoriti butigu kako spada, ili su poživjele duže nego što su trebale pa su na kraju tek umorno došepale do cilja! Dok The Americans jesu malo posustali u inertnoj predzadnjoj sezoni, ali su se zato za zadnju vratili u top-formi – i oprostili se na najtužniji, najdivniji mogući način. Dasvidanja!