Konferencija će otvoriti pitanja ethosa i habitusa visokoškolskih institucija i nezavisne scene, političke dimenzije obrazovanja, uvjeta studiranja i rada u umjetnosti i kulturi, produktivnosti i utjecaja privatnih institucija obrazovanja, važnosti umjetnosti i humanistike za budućnost, emancipatornih praksi u obrazovanju, emocionalnog rada unutar i izvan institucija, odnosa prema osobama s invaliditetom (OSI), kao i drugih tema poput održivih tekstilnih praksi. 

Jedna od govornica na konferenciji bit će i Lise Uytterhoeven, ravnateljica London Contemporary Dance School pri plesnom centru The Place. (London Contemporary Dance School i The Place dvije su povezane institucije: institucija visokoškolskog obrazovanja i plesni centar.) S njom razgovaram o pitanju suvremenog obrazovanja u društvenom kontekstu na primjeru plesnog obrazovanja, o tenzijama između zahtjeva tržišta i pritisaka komercijalizacije, ali i pokušaja da pedagoški proces bude intenzivan, dubok i sveobuhvatan, s naglaskom na transformaciji svih uključenih.

Iz razgovora je prilično jasno da je puno promjena, primjerice u odnosu nastavnika i studenata, došlo ne samo iz potreba da se odnosi dehijerarhiziraju jer se tako razvija osjećaj za pravednost i ohrabruje kreativnost, već i iz razumijevanja studenta kao potrošača koji ima svoja potrošačka prava. U tom smislu, u kontekstu britanskog visokoškolskog obrazovanja o kojem Uytterhoeven govori, institucije se bore za studente, a imperativ prestiža ključan je za njihov opstanak na tržištu. Čitajući opise razvoja strategija, LCDS zvuči pomalo kao korporacija, s inzistiranjem na “najboljim mogućim rezultatima i najboljem mogućem iskustvu”.

Ipak, strategija razvoja, koja se odmiče od praznih ispunjavanja tablica i izvještaja koji su sami sebi svrhom i uistinu se bavi sadržajem, izrazito je važna za svaku instituciju visokog obrazovanja. Takva strategija ne bi smjela proizlaziti iz straha od kontrolnih mehanizama, već iz svijesti da je kvaliteta pitanje vrijednosti koje imamo pravo sami definirati i o kojima možemo pregovarati. Ključno je pitanje kako se mjeri kvaliteta nastave i što znači “unapređenje kvalitete”. Ako je kvaliteta pitanje isključivo brojeva, prestiža i najnovijih tehnologija onda idemo u opasnom smjeru, ali ako je kriterij kvalitete npr. konstruktivno nošenje sa sukobom, onda pitanje strategije nije nešto od čega bi umjetnici trebali panično bježati od straha da se ne utope u administraciji. 

U sklopu svog izlaganja na konferenciji, Lise će govoriti o neformalnim pritužbama i komunikacijskim krizama kroz koje je njena institucija prošla uz ekstenzivan emocionalni rad svih uključenih, a ovaj razgovor će poslužiti kao uvod i poziv da uživo poslušate njeno, kao i druga izlaganja. 

Kao ravnateljica studija plesa na The Place / London Contemporary Dance School od 2019. godine, nalazite se u poziciji da imate sveobuhvatan uvid u društvene, političke i ekonomske uvjete koji oblikuju obrazovanje suvremenog plesa u post-Brexit Velikoj Britaniji (ali i na međunarodnoj razini). U prijedlogu izlaganja koji ste poslali za konferenciju naglašavate izazove koje predstavljaju desetljeća neoliberalnih politika i gotovo potpuna dominacija tržišnih kriterija u visokom obrazovanju kao jedan od najvažnijih problema s kojima se sektor suočava, kao i izazovi koje za vas predstavlja rad “novog regulatora”. Kako se nosite s tim pritiscima? Jeste li identificirali strategije ili taktike za otpor komercijalizaciji unutar The Placea i LCDS-a? Je li kritički diskurs o prijetnjama neoliberalizacije zastupljen u nastavi?

Objasnit ću prvo što podrazumijevam pod novim regulatorom: Ured za studente (Office for Students) počeo je s radom u siječnju 2018., prema Zakonu o visokom obrazovanju i istraživanju. Ova instanca za regulaciju visokog obrazovanja u Engleskoj promiče interese studenata, osigurava odgovornost sveučilišta i nadzire kvalitetu nastave. Sveučilišta i škole koje nude visoko obrazovanje smatraju se “pružateljima usluga” visokog obrazovanja. Kako bi njihovi studenti mogli dobivati podršku u obliku školarina, studentskih zajmova za životne troškove te pristupiti drugim vrstama financiranja, moraju biti registrirani pri Uredu za studente. Kako bi bili i ostali registrirani, pružatelji usluga obrazovanja moraju ispunjavati niz uvjeta registracije.

Oni dostavljaju širok raspon podataka o svojim studentima Agenciji za statistiku visokog obrazovanja, uključujući podatke o prelasku u drugu godinu studija i završetku studija. Studenti sudjeluju u nizu anketa, uključujući Nacionalnu studentsku anketu koja mjeri zadovoljstvo studenata te Anketu o ishodima diplomanata koja mjeri njihove profesionalne aktivnosti 15 mjeseci nakon diplome. Podaci su javno dostupni na platformi s prikazima u odnosu na minimalne standarde i usporedbu sa sličnim pružateljima usluga. Ako rezultati pružatelja padnu ispod minimalnih standarda, Ured za studente može poduzeti regulatorne mjere, uključujući istrage o kvaliteti nastave ili sankcije poput novčanih kazni, obustave registracije ili uklanjanja iz registra.

Svoj rad na akademskoj strategiji shvaćam vrlo ozbiljno, posebno u smislu stvaranja najboljeg mogućeg iskustva za studente koje im omogućuje postizanje najboljih mogućih rezultata. Pokušavam se usredotočiti na stvari koje su pod našom kontrolom, primjerice, da budemo hrabri i inovativni u osmišljavanju programa te da usmjeravamo resurse tamo gdje će imati najveći utjecaj, poput dobrobiti studenata, kontinuiranog profesionalnog razvoja, narudžbi za umjetničke projekte, internacionalizacije itd. Surađujem s kolegama kako bismo razvili strateški pristup područjima na kojima rade, pri čemu artikuliramo našu viziju onoga što želimo postići, identificiramo nekoliko ključnih ciljeva na koje ćemo se usmjeriti i ispod njih definiramo specifične strateške zadatke. Ove strategije prate se tromjesečno ili godišnje putem strukture odbora, kako bismo procijenili napredak i utvrdili gdje je potrebno više resursa (što može uključivati suradnju s drugim kolegama) ili je li zadatak potrebno redefinirati (prilagoditi na drugačiji način), a da se pritom ne odustaje od osnovnog cilja. To podrazumijeva kontinuirani ciklus unapređenja kvalitete.

Velika količina suradnje i dijaloga uključena je u ovaj strateški rad na razini cijele organizacije The Place. Primjerice, umjetničke narudžbe za LCDS odvijaju se u suradnji s umjetničkim ravnateljem The Placea za javne programe (kazalište, produkcija i turneje, razvoj umjetnika, kreativno učenje u školama i zajednicama te rekreativne radionice) i drugim kolegama iz tog odjela, kako bismo iskoristili široku umjetničku mrežu The Placea.

Također koristimo pristup upravljanja rizicima, što znači da zajednički analiziramo potencijalne prijetnje našim aktivnostima i dijelimo odgovornost za razvoj mjera za ublažavanje tih rizika. To omogućuje ravnomjernu raspodjelu odgovornosti i stresa te usmjeravanje na ono što možemo promijeniti, umjesto da osjećamo kako smo pod utjecajem okolnosti izvan naše kontrole. Ne uspije uvijek, ali pomaže.

Realnost je da se ustanove visokog obrazovanja u plesu natječu za studente, kako unutar Ujedinjenog Kraljevstva, tako i globalno. Budući da je Ured za studente 2022. godine utvrdio da je LCDS jedini britanski pružatelj visokog obrazovanja koji isključivo podučava ples na svjetskoj razini i dodijelio nam specijalizirano financiranje za održavanje tog statusa, možemo biti sigurni u naš pristup i dalje ga razvijati. To za nas znači nekoliko stvari. Prioritet nam je “dubinski” rad sa studentima kako bismo im omogućili siguran razvoj ne samo znanja i vještina, već i vizije koje razvijaju kao samostalni plesni umjetnici. Naglašavamo aktivnosti učenja koje razvijaju vještine suradnje, komunikacije, kritičkog razmišljanja, kreativnosti te svijest o društveno angažiranoj i zajednici usmjerenoj plesnoj praksi. Pružamo prostor za spore i ponavljajuće kreativne procese koji vode do umjetničkih inovacija. Posvećeni smo daljnjem razvoju plesnih pedagogija koje promiču dobrobit studenata i uključivost.

Jedan od naših ključnih ciljeva je omogućiti pristup visokom obrazovanju u suvremenom plesu osobama iz nedovoljno zastupljenih sredina. Naša obrazovna zajednica je iznimno raznolika i internacionalizirana, što studentima omogućuje izgradnju kulturne pismenosti i razumijevanje osoba s različitim životnim iskustvima. Smatram da su sve te stvari od velike važnosti, no proces angažmana sa studentima kroz sve ove izazove nije uvijek lak ili jednostavan te zahtijeva ogroman emotivni rad svih članova osoblja.

Naš internacionalizirani kontekst znači da studenti dolaze s raznolikim pogledima i iskustvima neoliberalnih ekonomija. Postoji osjećaj akademske slobode koji omogućuje studentima i nastavnicima zajedničko ispitivanje ovih pitanja putem istraživanja temeljenih na praksi, koja se oslanjaju na njihova životna iskustva i obogaćuju teorijskim promišljanjima.

Ne bih rekla da su kritički pristupi neoliberalizmu i njegovim utjecajima marginalizirani ili normalizirani, no profesionalne situacije u kojima će ti plesni umjetnici djelovati oblikovane su tim okvirima. Zbog toga si ne možemo priuštiti ignoriranje onoga što se od umjetnika zahtijeva za “uspješno” snalaženje u ovom okruženju nakon diplome.

Zato imamo kolegij na završnoj godini pod nazivom Stvaranje osobne mape, koji ima za cilj pripremiti studente za surovu realnost freelance rada: kako se predstaviti kao plesni umjetnik, kako izgraditi profesionalne mreže, kako stvoriti prilike za sebe itd. Taj kolegij snažno naglašava planiranje i upravljanje vlastitom fizičkom i psihološkom dobrobiti kao freelancera, načine kako se nositi s neizvjesnošću i odbijanjem itd. Ne baviti se tim pritiscima izravno bilo bi opasno i neodgovorno.

U prijedlogu za našu konferenciju spominjete i “konzervativne političke pritiske na sektor u vezi sa slobodom govora.” Na što točno mislite?

Konkretno mislim na specifične regulacije, ili barem prijedloge regulacija koji su još uvijek u razvoju, kako bi se spriječilo da studenti ili studentski savezi onemoguće nastupe govornika koji zastupaju kontroverzna stajališta, primjerice onih koji podržavaju Brexit, imaju rodno kritičke stavove ili negiraju klimatske promjene. Prethodna konzervativna vlada pokušala je pozvati sektor visokog obrazovanja na odgovornost, inzistirajući da oni budu neutralna mjesta gdje se suprotna stajališta mogu slobodno raspravljati, bez obzira na to koliko su kontroverzna. Prijedlog regulacije ponovno istražuje trenutna vlada Laburista. Za The Place to je značilo balansiranje na tankoj liniji u kontekstu velikih globalnih događaja, gdje su neke grupe studenata očajnički željele da institucija zauzme javni stav. O tome ću više govoriti u svom izlaganju. 

Na vašem LinkedIn profilu navedeno je da ste odgovorni za “akademsku strategiju povezanu sa studentskim iskustvom i životnim ciklusom.” Možete li detaljnije opisati neke od ključnih karakteristika akademske strategije koju razvijate?

Ključni elementi koji su oblikovali razvoj (osobito preddiplomskog kurikuluma) uključuju dobrobit studenata, pristup i socijalnu pravdu te pripremu za profesionalne ishode. Što se tiče dobrobiti studenata, to uglavnom znači poticanje originalnog istraživanja o periodizaciji kao pedagoškom principu i implementaciji rezultata tog istraživanja, kao i uvođenje razvoja psiholoških vještina u kurikulum na svim razinama. Priprema za profesionalne rezultate, o čemu sam već djelomično govorila u prethodnom odgovoru, uključuje eksplicitni razvoj prenosivih vještina studenata uz njihove plesne vještine, kako bi ih pripremili za poziciju samostalnih plesnih umjetnika koji su spremni na glatki prijelaz u takav tip rada.

Na poslijediplomskoj razini, fokus je na širenju spektra profesionalnih vještina koje studenti razvijaju u svojim specijalističkim područjima prakse te na dubljem odnosu s istraživanjem prakse (umjesto da istraživanje bude teorijski dodatak praksi).

Kako konkretno radite na poboljšanju studentskog iskustva i životnog ciklusa u praktičnim terminima?

Ranije sam spomenula strateške pristupe unapređenju kvalitete. U tom procesu zaista stavljamo studentski glas u središte. Imamo otvoreni dijalog sa studentima kroz dvotjedne sastanke godišnjih grupa, gdje možemo komunicirati informacije iz škole, a studenti mogu postavljati pitanja ili iznositi probleme. Aktivno uključujemo studente u proces zastupanja. Čak 1 od 6 studenata sudjeluje u nekom od odbora – ili Studentskom odboru, Odboru za učenje i nastavu, Akademskom odboru, Odboru za jednakost, raznolikost i pristup The Placea ili djeluje kao studentski promatrač u Upravnom odboru The Placea. Razvijamo prijedloge kolegija, promjene kolegija ili politike u konzultaciji sa studentima. Tu su i podaci iz anketa za evaluaciju kolegija, ocjenjivanja i slično, koji pomažu voditeljima jedinica u unapređenju, uz proces analize, refleksije i planiranja akcija specifičan za svaki kolegij, što je dio godišnjeg monitoringa kolegija. Sve je to vrlo sustavno, vođeno triangulacijom dokaza, suradničkim propitivanjem i mnogo dijaloga.

Postoji li prostor u kurikulumu za kritičko promišljanje o ideji da je (iako je studentsko iskustvo nesumnjivo ključno) zabrinjavajuće što se studenti sve češće tretiraju primarno kao potrošači, a diplome i obrazovanje kao roba?

Postoji i ne postoji. Ne možete pobjeći od činjenice da studenti plaćaju vrlo značajan iznos za ovo obrazovanje. Za međunarodnog studenta na preddiplomskom studiju, tijekom tri godine plaća se 66.000 funti školarine. Razumno je da studenti očekuju vrhunsko obrazovanje zauzvrat. Britanski studenti imaju mogućnost pristupa zajmovima za školarinu koje otplaćuju u razdoblju do 40 godina, nakon što dosegnu određeni prag prihoda, pa takve politike studente zaista usmjeravaju prema ideji “vrijednosti za novac”.

Ono što studenti očekuju kao “vrijednost za novac” ne mora uvijek odgovarati onome što škola nudi. Duboki i sporiji rad često ih iznenadi. Fokus na plesne prakse koje potječu s Globalnog juga ne podudara se uvijek s njihovim očekivanjima. Uključivanje adekvatnog odmora i rasterećenja u plesni trening, kao dio periodizacije, također ne odgovara uvijek tim očekivanjima. Stoga je svakako složen proces otkrivanja toga što kvaliteta zapravo znači, s obje strane.

Zato je visoko obrazovanje u Ujedinjenom Kraljevstvu podložno Zakonu o zaštiti potrošača i nadzoru Agencije za tržišno natjecanje (CMA). Kao pružatelj visokog obrazovanja moramo biti vrlo jasni i otvoreni u vezi s onim što nudimo i ispuniti ono što je suštinski dio ugovora između nas i studenta. Ako u tome ne uspijemo, student ima pravo na kompenzaciju. Međutim, unatoč toj pravnoj stvarnosti, obrazovanje vrijedi onoliko koliko student uloži u njega. Na kraju, sve ovisi o tome koliko su studenti spremni angažirati se, biti otvoreni prema novim idejama i pristupima.

Nedavno se (odnosno ne tako nedavno) počelo raspravljati o dekolonizaciji kurikuluma, a i vi ste u raznim kontekstima govorili protiv eurocentričnih kurikuluma i dominacije bjelačkih plesnih tehnika i estetike. Koje ste strategije implementirali u LCDS-u kako biste se suočili s tim pitanjima?

Napravili smo prostor u kurikulumu za plesne prakse Globalnog juga, posebno one koje su značajne za London kao globalni centar u kojem se susreću mnoge plesne kulture. Na primjer, uz euroameričke tehnike poput Cunninghama i baleta, studenti se također susreću s južnoazijskim klasičnim plesnim praksama poput Kathaka i Bharatanatyama, tradicionalnim i suvremenim plesnim praksama iz Gane i Nigerije, hip-hop stilovima poput breakinga, groova, poppinga i lockinga, tjelesnom perkusijom, capoeirom, tangom, vogueingom itd.

Pokušavamo razgraditi hijerarhiju između raznih plesnih praksi unutar treninga. Doslovno smo morali napraviti prostor tako što smo smanjivali obujam euroameričkih praksi unutar kurikuluma kako bismo izbjegli marginalizaciju praksi koje dolaze iz Globalnog juga. Nastojimo omogućiti studentima da otkriju kako se njihovo tijelo kreće kroz susrete s tim praksama, bez promicanja tradicionalnih vrijednosti o tome koje je utjelovljeno znanje vrednije od drugog. Na kraju, studenti trebaju pronaći vlastiti jezik pokreta kroz sve te susrete.

Uz to, studenti istražuju povijesno nasljeđe različitih plesnih praksi s kojima se susreću. Također smo značajno izmijenili način ocjenjivanja kako bismo puno više istaknuli njihov vlastiti glas, dokumentaciju prakse, refleksiju i kritičko pisanje. Ocjenjivanje, dakle, ne mjeri koliko je netko dobro usvojio određenu estetiku pokreta, već kako razumijeva njezinu važnost u razvoju vlastite umjetničke prakse.

Vaš akademski rad također se bavi pitanjima potencijala plesnog kazališta (primjerice radom koreografa Sidija Larbija Cherkaouija) za poticanje društvenih promjena – otporom nacionalizmu i populizmu, zagovaranjem transkulturalnosti, transreligijskim pristupima, postkolonijalnim pitanjima. Kako doživljavate trenutnu situaciju u Ujedinjenom Kraljevstvu?

Primjećujem da je situacija u Ujedinjenom Kraljevstvu postala sve polariziranija od Brexita i novih kulturnih ratova u doba dezinformacija. Osjećam izraziti kontrast između Londona i ostatka Engleske. Čini se da se ljudi povlače u vlastite “eho komore” i ne razvijaju načine za produktivan dijalog s onima koji možda misle drugačije. Teško mi je vidjeti kako bi se to moglo preokrenuti s obzirom na neprijateljsko okruženje za umjetnost i obrazovanje u proteklom desetljeću. Ipak, vjerujem da bi ples i dijeljenje prostora s drugima u pokretu mogli igrati ključnu ulogu. Dakle, rješenje je u plesu? Jo Parkes će o tome zasigurno bolje govoriti tijekom konferencije.

Zajedno s Charlotte Nichol, napisali ste knjigu What Moves You?, koja se opisuje kao poticanje na kreativni pristup završnim radovima i projektima. Koji su najvažniji uvidi koje ste stekli kroz rad sa studentima, predavačima, ispitivačima i drugima u tom procesu? Kada knjiga potiče na “širenje pojma ‘istraživanja’”, što to podrazumijeva?

Svaki student ima jedinstveno istraživačko pitanje koje može biti otvoreno u bilo kojem trenutku, a proces pisanja završnog rada zapravo se svodi na omogućavanje da to pitanje izađe na površinu uz pravu podršku. Kada radim sa studentima na razvoju njihovih samostalnih istraživačkih projekata, pokušavam ih potaknuti da razmisle o istraživanju koje im se čini autentičnim i važnim, potičući ih da se oslobode predrasuda koje neki studenti donose u smislu toga što smatraju prikladnim temama za “pravo” istraživanje.

To često znači da se istraživačka polja mogu protezati na popularnu kulturu, kulturu društvenih mreža ili druge akademske discipline koje su još u nastajanju. Kroz dijalog pokušavamo razjasniti koja su istraživačka pitanja te koje znanje student pokušava otkriti kroz proces istraživanja. Proaktivno razmišljaju o metodologiji istraživanja, što se jednostavno može objasniti kao kombinacija istraživačkih metoda (aktivnosti koje istraživač provodi, poput pregleda literature, analize izvedbi, praktičnih metoda, prikupljanja podataka, intervjua itd.) i teorijskih okvira (koje studijske discipline, ključni koncepti ili teorije mogu baciti korisno svjetlo na istraživanje). Ovo je početna točka, i trudimo se da taj dio dobro postavimo.

Nakon toga, proces istraživanja zahtijeva prilagodljivost i sposobnost brzog razmišljanja kako bismo se suočili s izazovima. Student donosi vlastite odluke o svom istraživanju i postaje sve bolji u tome kako donositi te odluke. Tu je uvijek i važan korak vanjske komunikacije rezultata istraživanja, bilo kroz pisanje, izvedbu, radionicu, instalaciju, video ili nešto drugo. I ovdje je komunikacija ključna za studenta. Što žele da čitatelj, publika ili sudionici razumiju o temi istraživanja na nov odnosno drugačiji način? Kako to najbolje postići?

“Širenje pojma istraživanja” odnosi se na prevladavanje unaprijed stvorenih predodžbi o tome kako izgleda “pravo” istraživanje. Ponekad studenti vjeruju da nužno moraju provesti primarno prikupljanje podataka putem anketa ili intervjua, iako već može postojati značajna količina dostupne literature. Ili dolaze s uvjerenjem da se istraživanje mora temeljiti na pozitivističkim znanostima, ili misle da se trebaju baviti “visokom umjetnošću” ili koristiti isključivo povijesnu perspektivu.

Na primjer, student može biti zainteresiran za pitanje zašto postoji rodna neravnoteža u koreografskim vodećim ulogama u britanskom suvremenom plesu. Njihov početni impuls mogao bi biti provođenje ankete među vršnjacima kako bi saznali razloge za to. Međutim, dokazi dobiveni na taj način možda neće biti osobito korisni. Postavljaju se pitanja: Koji su već dostupni podaci o rodnoj ravnoteži u plesu? Kako feminističke perspektive i koncepti mogu pomoći studentu da razumije temeljne društvene procese koji su doveli do trenutne situacije? Koji su primjeri umjetnica koje osporavaju taj status quo, i što možemo razumjeti ako se duboko angažiramo s njihovim radom, promatrajući ga kroz feminističku leću? Odjednom, student ulazi u bogatije područje koje obuhvaća sociologiju, feminističku teoriju i analizu koreografije.

Drugi primjer mogao bi biti student koji ulazi u proces s pitanjem kako suvremeni plesači mogu koristiti društvene mreže za izgradnju profesionalnih mreža. Možda odluči isprobati različite ideje za povećanje broja pratitelja, poput eksperimentalnog dizajna. Međutim, analizom praksi i strategija koje koriste odabrani plesni umjetnici kroz prizmu kulture vizualnih društvenih medija, student bi mogao steći dublje razumijevanje o tome kako privući pažnju u vrlo zasićenom okruženju. Ovo razumijevanje tada može obogatiti eksperimentalni dizajn, stvarajući iterativni ciklus u kojem student neprestano reflektira o onome što radi.

Pripremate li studente na LCDS-u za karijeru izvan neposredno umjetničke? 

Naravno. Diplomanti često nastavljaju karijere koje se temelje na portfelju, kombinirajući razne freelance uloge. Kraći ugovori vezani uz neku izvedbenu ulogu ili koreografski projekti mogu se uklopiti u širi portfelj koji uključuje podučavanje plesa, rad u zajednici, produkciju, administraciju u umjetnosti, podučavanje fitnesa/pilatesa/joge, osobni trening i slično. Obično prođe oko 5-7 godina prije nego što se profesionalne snage diplomiranih studenata kristaliziraju u jasnu profesionalnu praksu. Tada počinju ostavljati značajniji trag u razvoju plesnog sektora, kako u Ujedinjenom Kraljevstvu, tako i na međunarodnoj razini. Što se tiče vještina, vodstvo je prilično važno: potičemo studente da artikuliraju svoje osobne i profesionalne vrijednosti te da ih koriste kako bi osmislili i vodili procese koji su u skladu s njima. To, naravno, ide ruku pod ruku s komunikacijom, kritičkim razmišljanjem, kreativnošću i suradnjom, koje sam već spomenula, kao i psihološkim vještinama koje razvijaju tijekom studija.

Tekst je nastao u sklopu suradnje Kurziva (nakladnika Kulturpunkta) s konferencijom Do We Even Know What is Going on?

Konferencija Do we Even Know What is Going on? tematski se fokusira na istraživanje različitih (van)institucionalnih programa u polju izvedbenih umjetnosti i njihove uloge u formiranju normativnih kriterija koji oblikuju šire umjetničko polje. MA program Participacija, zajednica, aktivizam na LCDS-u primjer je inovativnog pristupa koje spaja ples i umjetnički aktivizam. Program se u cijelosti odvija online (uz dvije dvotjedne rezidencije u Londonu), omogućujući studentima_cama da razvijaju svoju praksu na održivi način i unutar zajednica u kojima žive dok su istovremeno povezani s umjetnicima_ama u raznim dijelovima svijeta. 

Briga, prijelazi i otpor (Care, Crossings and Resistance) kustoske su teme koje su oblikovale ovogodišnji kurikulum programa, a iste će usmjeravati i tematski oblikovati radionicu Praksa za zajedničko življenje. U razgovoru s Jo Parkes doznajemo: “U MA programu angažirani smo s mnogo umjetnika koji rade diljem svijeta, svaki na svoj način u odnosu na svoj specifični kontekst. Kustoske teme omogućuju nam da povezujemo različite prakse kroz specifične leće. Mijenjaju se svake dvije godine kako bi omogućile kustoskom timu koji vodi program da reagira na interese i prakse studenta te promjenjive hitnosti vremena.”

Ključnu metodologiju u razvoju ovog MA programa čini “emergentna strategija” adrienne maree brown. Parkes pojašnjava: “adrienne maree brown je aktivistkinja koja se bavi užitkom i organiziranjem za crnačko oslobođenje, klimatsku pravdu i feminizam. brown razumije emergentnu strategiju kao način na koji se kompleksni obrasci (i sistemske promjene) događaju kroz male interakcije koje se repliciraju i razvijaju. Ona razumije procese promjene kao relacijske”. 

Opisujući radionicu, Parkes dodaje: “Razmotriti ćemo kako neki od principa koje brown identificira podržavaju studentsku zajednicu na MA programu Participacija, zajednica, aktivizam u razvoju kurikuluma i radnih praksi. ‘Postoji razgovor u prostoriji koji samo ovi ljudi u ovom trenutku mogu voditi. Pronađite ga.’¹ U biti, program pokušava učiniti nemoguće: raditi na utjelovljen način, relacijski, s umjetnicima i zajednicama koji žive tisućama milja udaljeni jedni od drugih. Na radionici ćemo podijeliti neke od načina na koje to radimo i kako nas principi emergentne strategije koje je brown identificirala podržavaju u tom nastojanju.” 

U sklopu radionice, na primjerima studenata_ica MA programa koji će svoje radove podijeliti kroz videa, partiture, tekstove i slike, polaznici_e će istražiti disruptivni, ali i konstruirajući potencijal tijela i pokreta. Tko izražava otpor, može li aktivizam biti nježan i ugodan, čije tijelo je u opasnosti u kojem trenutku, kako je državna vlast koreografirana ondje gdje živite i kako zajednica brine o svojim članovima – neka su od pitanja koje Parkes navodi u opisu radionice, a u razgovoru dodaje: “Filip Kijowski (Poljska), Mandeep Raikhy (Indija) i Fernanda González (Čile) podijeliti će kako rade s pokretom kako bi istraživali ove teme, koristeći pokret i ples za postizanje društvene pravde unutar svog konteksta. Tijekom radionice, modelirat ćemo asinkrone strategije za sukreiranje pokreta i znanja na daljinu.” 

Detaljan program konferencije Do we Even Know What is Going on? pronađite ovdje.

1. adrienne maree brown, Emergent Strategy: Shaping Change, Changing Worlds ↩︎