Organizator koncerta ističe da je cilj bio otkriti novim publikama različite umjetnike_ce s kojima unutar vlastitih scena možda ne bi došle u kontakt. Nekonvencionalan izbor line-upa pokazao se kao pametan potez s aspekta širenja horizonta žanrovskih utjecaja ističući logične, ali ne nužno i očite poveznice između različitih pristupa stvaranju zvuka.

Varboska se u posljednjih nekoliko godina profilirao kao izrazito svestran producent s distinktivno samozatajnim i gotovo delikatnim pristupom hladnijem klupskom zvuku, noiseu i ambientu. Dosad smo ga navikli vidjeti kao producenta i DJ-a na klupskim događanjima regionalnih kolektiva VOLTA i SUTRA te u kontekstu eksperimentalne elektronike i soundarta, bilo kroz uvrnuta ambijentalna istraživanja ili kolaboracije na audiovizualnim performansima. Kako sam kaže, gostovanje na Eksperimentalnoj srijedi omogućilo mu je izvesti muziku koja je eksperimentalnija u vidu aranžmana, strukture i elemenata te kanaliziranje specifične energije koju samo bendovi mogu proizvesti. U Attacku je predstavio treću  iteraciju live seta koji je dosada izvodio na nastupu u Beogradu i na Grounded festivalu u Ljubljani. Dok su navedeni nastupi bili više orijentirani na rejv i klupsku estetiku, varboska je u Attacku stavio naglasak na hladnije i sirovije aspekte vlastitog zvuka, uz već dosljednu sposobnost nježnog građenja konfliktnog auditornog doživljaja.

Nastup je otvorio desetominutnom disruptivnom sekvencom uz suptilan mig grindcoreu na samom početku seta. Umjetnik pojašnjava da je riječ o hibridnom setu koji se sastoji od primarno njegovih traka, kronološki i teksturalno posloženih po subjektivnim i osobnim razvojnim etapama. U bendovskom kontekstu Eksperimentalne srijede, varboskine trake dobile su novu dimenziju oštre, na trenutke prijeteće melankolije u maniri agresivnijeg Lorna, što korespondira nešto kaotičnijoj atmosferi njegovih recentnijih izdanja, pogotovo Apparitions. Fragmentirani, asocijalni klupski elementi ni ovdje nisu izostali, no funkcija teških nepravilnih beatova primarno je intenziviranje sveprožimajućeg osjećaja nelagode, tek povremeno umirenog gotovo plesnim melodijama. Najupečatljiviji dijelovi nastupa bili su oni kada se u izvedbu bestežinski upliću vokalni sampleovi, čiji snažan emocionalni naboj stvara kontrast pomno građenom osjećaju dezorijentiranosti. U razgovoru varboska ističe da je cilj nastupa bio stvoriti što osobniji set i u toj je namjeri uspio. Publiku je vješto i nenametljivo proveo kroz cijeli vrtlog emocionalnih stanja, ujedno naznačujući manje očite načine na koje se gitarska i eksperimentalna elektronička glazba mogu nadopunjavati. 

Vrijedi napomenuti da su takve poveznice mogle doći do izražaja i zato što se ni TEST ni Deafkids ne uklapaju lako u estetske i svjetonazorske okvire dominantnih punk, a pogotovo metal scena s kojima bi se njihov zvuk prvoloptaški mogao asocirati. U zajedničkom intervjuu Deafkidsa i Petbricka za The Quietus, bubnjar Deafkidsa Marian Sarine izjavio je da se na brazilskoj sceni kloni punka i metala, asocirajući rad Deafkidsa ponajviše s techno scenom povezanom s LGBTIQA+ pokretom. Političnost njihove glazbe ne odražava se toliko u samim tekstovima Deafkidsa, već je, kako objašnjavaju u intervjuu, utkana u sam zvuk. Kroz zagrebačke nastupe i Deafkids i TEST su ponudili odlične varijacije ekstremne glazbe za one koje je od određenih punk i metal scena s vremenom odbila žanrovska formulaičnost uparena s upitnim svjetonazorom.

Već sam naziv dua TEST reflektra njihovu tendenciju neopterećenom pomicanju granica ekstremne glazbe, što, kada su u pitanju grindcore i death metal, nije osobito često. TESTova kvalitetna verzija ove ustaljene žanrovske kombinacije dodatno je pojačana netipičnim ritamskim strukturama pod utjecajem brazilske tradicionalne glazbe te suptilnim uplivima grungea, (post) punka, noisea i elektronike. Inovativnost benda ponajviše proizlazi iz nekonvencionalnog pristupa stvaranju zvuka i live izvedbama. Posljednji album Disco Normal nastao je na ulicama Baurua u Brazilu pomoću eksperimentalnih mikrofona, dok raniji O Jogo Humano predstavlja svojevrsni zvučno-lingvistički kolaž bez jasnog početka i kraja povezan neprekidnim bubnjanjem. Inspiriran brazilskim uličnim karnevalom, album se sastoji od 53 (uvjetno rečeno) pjesme u trajanju do maksimalno minute i pol koje funkcioniraju prvenstveno kao zvučni i konceptualni isječci namijenjeni slušanju nasumičnim redosljedima. Na taj način, slušatelj_ica kombiniranjem zvučnih isječaka te riječi i fraza iz naziva pjesama svaki put ko-kreira različitu iteraciju albuma.

U nastupu uživo možda očekivani intenzivniji momenti interakcije s publikom izostaju, no TEST uspješno razvija izvedbu u nepredvidljivim smjerovima. Iako kao death/grindcore bend odlično funkcionira uživo pokazujući impresivno sviračko umijeće, najzanimljiviji dijelovi nastupa su oni u kojima, ispod agresivnog zvuka, kroz perkusivne i vokalne varijacije, do izražaja dolazi melankolična ritualnost. Elementi koji prizivaju posebno abrazivni grunge, čak i post black, organski se izmjenjuju sa suptilnim neobičnim teksturama, inkantacijama i provalama sirove energije. Tenzija se povremeno rasteže i potencira stankama u pojedinim pjesmama, što je pred sam kraj nastupa proizvelo začudno jezivi efekt. Nastupom u Attacku TEST je potvrdio reputaciju jednog od inovativnijih bendova u metalu.

Za kraj večeri, iščekivani nastup Deafkidsa je ponudio svojevrsnu sintezu punk koncerta i eksperimentalne izvedbe. Startali su 2010. kao obećavajući samostalni crust punk/D-beat projekt koji je s godinama kontiunirano proširivao glazbene horizonte, da bi dogurao do tročlanog eksperimentalnog benda na razmeđi punka, noisea i elektronike kakvim se predstavio u Attacku. U posljednjih nekoliko godina, glazbu Deafkidsa ponajviše karakterizira intenzivan “zid buke” uparen s nerijetko psihodeličnim melodijama i atmosferama uz minimalne vokalne modulacije u maniri industrial/post punk bendova, i velik naglasak na izgradnju ritma s fokusom na afričku i južnoameričku glazbu. Kulminaciju tog pristupa predstavlja album Deafbrick iz 2020., nastao u suradnji s politički i estetski srodnim inovativnim industrial/metal projektom Petbrick Igora Cavalere koji smo imali prilike uživo vidjeti na ZEZ festivalu 2023. Dok je album Deafbrick bio specifičan po prirodnom stapanju agresivnih traka i nevjerojatno kompleksnih, dezorijentirajućih ambijentalnih hibrida, na posljednjem albumu Ritos Do Colapso Deafkids su ponovno promijenili smjer upustivši se u apstraktnije istraživanje elektronike i beatova uz još izraženiju uporabu syntheva i tradicionalnih instrumenata poput bongo bubnja, djembe i flauta. 

U nastupu uživo, ranije spomenuta i previđana poveznica između glazbe Deafkidsa i rejv kulture jasnije se kontekstualizirala uporabom elektro semplova koje je bend potom nadopunjavao live gitarama i poliritmičnim perkusijama. Izvedba je tako povremeno gotovo podsjećala na klupski set podcrtavajući tjelesni aspekt predstavljenog materijala, dok je ostatkom nastupa dominirala tečna fuzija frenetične energije i punk etosa. Pritom je posebno fascinantan element izvedbe progresija i izmjena nepravilnih ritamskih struktura koja je stvarala imerzivan doživljaj na rubu transa. Deafkids su opravdali hype koji se oko njih stvorio posljednjih godina i naznačili uzbudljive moguće smjerove daljnjeg razvoja.

Sve u svemu, Eksperimentalna srijeda se pokazala kao još jedno uspješno Attackovo događanje. Nekonvencionalna kombinacija izvođača unijela je dodatnu dozu svježine u Attackov program, otvarajući prostor za jasnije povezivanje progresivnih subkulturnih scena i underground eksperimentalne glazbe.

Povijest projekta kompleksnog kao što je Attack teško se može strukturirati linearno, zapisati direktno hladnim dokumentarističkim diskursom, a da se toj povijesti ne oduzme barem dio njegova shizoidnog šarma. Toga su svjesni oni koji su je stvarali, a ujedno i oni koji su je ispričali u knjizi Naša priča: 15 godina ATTACK!-a. 

U uvodniku tako stoji da se radi o knjizi “prigodnoj”, što je samorazumljivo, “hibridnoj” jer ju čini korpus različtih vrsta tekstova, “dijaloga, intervjua, socioloških i etnografskih osvrta, osobnih svjedočanstava”, ali i zato što daje “dio povijesti hrvatskog društva u posljednjih 15 godina”, te, na kraju, “kolažnoj”. Kolažna je, ističu autori, zato što se u njenoj izradi arhivskom i drugom građom koristilo prilično slobodno: raspon svjedočanstava ide od “idealizma Attackovih radikalnih zahtjeva i akcija” pa do onih svakodnevnih, poput “nepostojanja WC-a”, ali i “organiziranja dvodnevnog programa pod nazivom “Velika fešta za opijanje”.

Naša priča podijeljena je u četiri segmenta: “Devedesete” pokriva period od 1997. do 1999. godine i Attackove početke, potom “Jedinstvo” (od 2000. do 2003. godine), “Bez prostora” (od 2004. do 2008. godine) i na kraju “Medika” (od 2009. do 2012. godine). Svaki je od njih obilježen nesigurnošću opstanka, najviše vezanim uz nemogućnost uspostave stalnog prostora, centralne točke djelovanja, bilo za održavanje redovitih programa, bilo za hladni pogon koji bi pokretao tu razbarušenu mašineriju. Pišem razbarušenu (kao i ranije o shizoidnom šarmu) ne jer je u Attackovom pogonu nešto što bi ga organizacijski činilo neozbiljnim nego zato što su principi na kojima se organizacija temelji bazično ahijerarhijski što je često i bilo predmet strastvenih sukoba. Sve je to, uostalom, vrlo detaljno dokumentirano u knjizi. 

Tako nas – između isječaka iz novina, newslettera, fotografija, e-mailova, flajera i zapisnika sa sastanaka i skupština – u priču uvode Vesna Janković i Marko Strpić. U formi razgovora naslovljenog Mi gradimo Attack, Attack gradi nas daje se kontekst u kojem organizacija nastaje: “[T]o je bilo vrijeme kada se Arkzin prodavao na kioscima, ali ispod pulta, na trgu si mogao kupiti Feral Tribune, ali je bilo uobičajeno da ti netko sere ili te napadne zbog toga”. U takvom okruženju trebalo je naći i osobne i građanske hrabrosti isticati antifašistička i antinacionalistička uvjerenja, organizirati umjetničke i kritičke akcije protiv šovinizma i mizoginije, boriti se za kulturu koja ne mora biti dirigirana iz udobnih naslonjača kakvog klasicističkog zdanja u centru grada. 

Iz Attacka su proizašle mnoge inicijative, organizacije i projekti o čijoj povijesti uopće ne razmišljamo, uzimamo ih zdravo za gotovo, a pokretani su znojem i entuzijazmom nekih tamo „anarho-lezbača“.  U organizaciji Attacka tako je, primjerice, održan prvi (“eksperimentalni”) seminar Mirovnih studija. Tu je izvorno Attackov video projekt, a danas ugledna producentska kuća i videoaktivistička organizacija Fade In. FAKI – Festival alternativnog kazališta među prvima je ovdašnjoj publici sustavno predstavljao radove iz područja suvremenog cirkusa, a TEST! se etablirao kao prvi vaninstitucionalni festival studentskog kazališta u zemlji. Libra Libera, jedan o ključnih domaćih književnih i teorijskih časopisa, izvorno je izlazila pod okriljem SC-a, ali je, “nakon što je uprava SC-a odlučila cenzurirati 30 posto broja”, postala dio Attacka.  

Suzana Kunac u tekstu Od demokratizacije do neoliberalnih strukturnih reformi Attack smješta u kontekst razvoja civilne scene 1990-ih i njegov doprinos razvoju civilnoga društva na ovim prostorima, a potom Boris Koroman piše o “DIY ekonomijama užitka”, odnosno o Attackovim projektima koji su na ironičan način komentirali prakse popularne kulture, da bi Oliver Sertić dao pregled koncertnih aktivnosti u Attackovoj organizaciji. Sanja Burlović osvrće se na akcije koje su imale za cilj Attacku osigurati trajni prostor, ali i na prepreke koje su taj proces kočile, prvenstveno otpor institucija i rada “u ilegali”, odnosno okupacije prostora bivše tvornice Medika. I danas Attack radi u nemogućim uvjetima: “mjesečni troškovi najma i održavanja prostora Medike iznose između 15 i 18 tisuća kuna mjesečno”, a ugovor s Gradom Zagrebom traje “do početka rušenja zgrade radi izgradnje Kongresnog centra Zagreb” uz otkazni rok od 15 dana. Jere Kuzmanić u tekstu Ideja privremene autonomne zone i prostorne politike Attacka piše o “prostoru kao artikulaciji naših interesa” te kao “nužnosti za odvijanje naših aktivnosti”. Na samom kraju knjige, u tekstu Zašto knjiga o Attacku?, Katarina Peović Vuković piše o vezama Attackova djelovanja i današnjih strujanja u alternativnim pokretima i inicijativama: “Ovdje nije cilj dokazati kako studentskog plenuma ne bi bilo da nije bilo Attackovog tvorničkog savjeta. No ne bi bilo isto da devedesetih nije negdje na margini tinjala mogućnost druge kulture, da neka suluda skupina aktivista i aktivistica nije živjela u iluzijama neke autentične kulture otpora (…)”.

Ova knjiga je dokument, napisan sjećanjima onih koji su ga stvarali, često bez potpore, često u nevjerojatnim uvjetima i usprkos nevjerojatnim preprekama. Ovo je knjiga o nama.  Bilo da smo sudjelovali ili ne, slučajno se našli tamo, čuli od nekoga nešto, možda i nismo, ali negdje je netko za nas stvarao. 

Knjigu su uredili Sven Cvek, Boris Koroman, Sunčica Remenar i Sanja Burlović, a besplatno se može preuzeti u elektroničkom formatu. 

Kao član svjetske studentske kazališne organizacije AITU/IUTA, Test! podržava i promovira stvaralaštvo mladih u nekompetitivnoj atmosferi, potiče suradničke projekate, omogućava susrete umjetničkih akademija i organizira mnogobrojne radionice.

Ove godine festival će se baviti tranzicijom. Kada se ona događa kao pojam prelaska iz jednog tržišnog sistema u drugi neizbježno dolazi do manje ili veće krize koja se, upozoravaju organizatori, očituje na sljedeće načine: drastičan pad industrijske prizvodnje, zamiranje investicijskih ulaganja, sporo osvajanje novih tržišta i uključivanje u svjetske tokove robe i usluga, prespori dotok stranog kapitala, nagli porast nezaposlenosti i osiromašenje većine stanovništva, prespora afirmacija policentričnoga prostornoga razvoja, presporo rješavanje katastrofalnih ekoloških stanja itd.