U tom kontekstu posebno su ugrožene jednostavnije djelatnosti u okviru tzv. white collar sektora – poput analize podataka, korisničke podrške, digitalnog marketinga i copywritinga. Kako nove tehnologije počinju – barem po pitanju brzine, ako već ne i kvalitete proizvoda – konkurirati čovjeku u dosad neupitno i isključivo ljudskoj domeni – raznim oblicima intelektualnog rada – poslodavci se sve više odlučuju za jeftiniju varijantu, ograničavajući ili smanjujući intenzitet zapošljavanja.

Iako IT-nobelovac Geoffrey Hinton, ali i drugi istaknuti lideri sektora, ističu kako će neki poslovi, poput onih koji se odnose na zdravstvo, ali i skrb u širem smislu, ostati pošteđeni tog procesa, također vjeruju da to neće promijeniti opću sliku. Jedno postaje jasno: ako će većina u narednom periodu, što zbog postojećih alata umjetne inteligencije, što zbog daljnjeg razvoja automatike i robotike u kombinaciji sa sve jačom umjetnom inteligencijom, zaista ostati ne samo nezaposlena, nego i nezapošljiva, svijet bi se uskoro mogao pronaći u ozbiljnom problemu.

Ta okolnost navela je mnoge na razmišljanja o mogućim rješenjima, među kojima se posebno ističe tzv. univerzalni temeljni dohodak (eng. universal basic income). Radi se, naime, o novčanoj sumi koju bi država u regularnim intervalima i bezuvjetno isplaćivala svim građanima, neovisno o njihovoj zaradi ili radnom statusu. Zanimljivo je, međutim, kako ovaj put zagovaranje takvog dohotka ne dolazi primarno od strane progresivnih političara i društvenih organizacija, nego od samih lidera u sektoru umjetne inteligencije i novih tehnologija, poput Sama Altmana i Elona Muska. Poslovni, korporativni svijet, tradicionalno nesklon takvim prijedlozima, najednom se počinje zalagati za ekonomsku mjeru koja je nekad, posebice u SAD-u, bila viđena kao eksponent socijalističke propagande ili nagrađivanje lijenosti. O čemu se radi? Krenimo od onoga što znamo, a to su dosadašnja iskustva.

UTD u praksi

Iako je, kako ističe Britannica, univerzalni temeljni dohodak (u daljnjem tekstu UTD) zasad uglavnom na teorijskoj razini i nema povijesnih primjera cjelovite implementacije, provedeni su neki pilot-projekti unutar kojih su manje grupe ljudi u populaciji (obično su to ciljano bile osobe s niskim prihodima) primale određenu svotu neki kraći period, te su se potom evidentirale razne promjene u odnosu na kontrolnu grupu s istom razinom prihoda koja nije primala taj iznos. 

Jedan od najopsežnijih takvih projekata proveden je u Finskoj tijekom 2017. i 2018. godine, gdje je nasumično odabrano 2000 inicijalno nezaposlenih osoba te im se isplaćivalo 560 eura mjesečno u obliku temeljnog dohotka umjesto dotadašnje naknade za nezaposlene u sličnom iznosu. Dakle, nije bilo nekih razlika u prihodu, ali je temeljni dohodak nasuprot naknade za nezaposlenost utjecao na niz faktora koji se odnose na dobrobit primatelja – poput razine stresa, depresije, tuge ili usamljenosti. Povrh toga, primatelji temeljnog dohotka su u odnosu na kontrolnu grupu pokazali veću razinu povjerenja u sugrađane, javne institucije, ali i vlastitu budućnost. S druge strane, glavno istraživačko pitanje odnosilo se na moguće promjene u stupnju zaposlenosti. Pretpostavka da bezuvjetan prihod smanjuje poticaj na rad nije se održala, s obzirom na to da je na kraju projektnog razdoblja više primatelja bilo zaposleno u odnosu na kontrolnu skupinu. Ipak, radilo se o stvarno maloj razlici koja nije govorila ni u prilog tome da UTD pozitivno djeluje na stopu zaposlenosti.

Sličan projekt, proveden u Njemačkoj između 2021. i 2024., donio je slične zaključke, ali i par novih spoznaja: čini se da UTD ne donosi promjene u političkim preferencijama i navikama, ali stvara određenu razinu materijalne sigurnosti koja otvara prostor za štednju, kao i veću pomoć bliskim osobama te široj zajednici. Pilot-projektom u Keniji, čiji su rezultati objavljeni krajem 2023., saznalo se da na ekonomsku dobrobit i neovisnost primatelja utječe i način isplate: oni koji su godišnji ili višegodišnji iznos novca dobili odjednom, lakše su mogli ući u veće investicije, poput prelaska na samozapošljavanje i otvaranje vlastitog obrta ili rješavanja stambenog pitanja. U Sjedinjenim Državama, projekt temeljnog dohotka za beskućnike u Denveru polučio je značajne rezultate već nakon šest mjeseci, a posebice u stupnju zaposlenosti na puno radno vrijeme, koja je u jednoj grupi primatelja narasla za preko 15 %. Uz to, smanjio se i broj noći provedenih na otvorenom ili u nesigurnim i neuvjetnim prostorima.

Shodno pozitivnim rezultatima ovih projekata, u posljednjih nekoliko godina raste zagovaranje UTD-a i kod nas, o čemu su pisali Mirela Matković za portal Radnička prava i Paul Stubbs na stranici Hrvatskog sociološkog društva. Ipak, situacija se i od te 2019. i 2020. drastično promijenila, i ono što je do prekjučer djelovalo kao utopijski projekt, zbog tektonskih tehnoloških promjena postalo je sve češća tema rasprava na društvenim mrežama i u mainstream javnom prostoru.

Narativi i teorije zavjere u digitalnom prostoru

Moment koji se u internetskim raspravama i izjavama o uvođenju UTD-a u kontekstu širenja umjetne inteligencije ističe jest relativno odsustvo manipulacija u užem smislu, poput laži ili širenja propagandističkih poruka. Ipak, komunikacijski kanali zamućeni su nizom neutemeljenih i prešućenih pretpostavki, ishitrenih zaključaka, moralne panike i teorija zavjere. Za potrebe ovog teksta koristim materijale s X-a i Reddita kao dvije po mnogočemu različite platforme. Dok se na potonjem može naći argumentirana i razrađena rasprava, što i samo sučelje stranice podržava, na X-u su korisnici uglavnom izražavali vlastite strahove i predrasude, nastojeći privući što veću pozornost.

Primjerice, jedan od uobičajenih narativa tvrdi da je stvarna namjera uvođenja UTD-a osiromašenje stanovništva kako bi postalo ovisno o državnoj pomoći, uz obavezno uvođenje digitalnih identifikacija i povezanih digitalnih valuta, čime bi se ostvarila potpuna kontrola nad svakodnevnim životom građana. Radikalniji primjeri tumače UTD ne samo kao dio šire zavjere koja vodi prema destabilizaciji i većoj kontroli, već i prema raznim apokaliptičnim scenarijima.

Ovakva shvaćanja svoju inspiraciju uvelike crpe iz ranije poznatih, klasičnih motiva teorija zavjere, kao što su potpuna kontrola, globalna zavjera ili vanzemaljci, ali se također povezuju s drugim inovacijama koje su izazvale zabrinutost oko privatnosti korisnika, kao što je CBDC (skraćeno od Central Bank Digital Currency). Takve teorije i retorički pristupi formiraju se u nedostatku sigurnosti i najčešće ukazuju na nelagodu i strah pred nepoznatim i želju da se te praznine ispune kakvim-takvim objašnjenjima i značenjem.

Ipak, teorije zavjere predstavljaju samo onaj očitiji i površniji dio prepreka otvorenoj raspravi. Češći su vrijednosni prigovori, poput uvjerenja da svaka vrsta društvene pomoći predstavlja nezasluženu povlasticu.

Pretpostavka da će UTD učiniti ljude indolentnima odbačena je u ranije opisanim istraživanjima, no to ne mijenja puno situaciju u javnom diskursu koji ostaje zarobljen u unaprijed zadanim vrijednosnim okvirima. Uostalom, zanimljivo je da ispitanici u jednom američkom istraživanju za sebe uvelike kažu da bi nastavili raditi ukoliko bi, hipotetski, počeli dobivati temeljni dohodak, a istovremeno smatraju da bi drugi Amerikanci postupili suprotno, odnosno izležavali se i ubirali državnu pinkicu.

Česta je i pretpostavka da će uvođenje UTD-a u budućnosti biti neizbježno. Iako to iz današnje perspektive postaje zamislivo, nipošto nije sasvim neupitno. Kako upozorava MIT-ov ekonomist David Autor, dosad nijedna tehnologija nije izazvala masovan gubitak poslova među visokoobrazovanima, a nije jasno hoće li generativna umjetna inteligencija biti iznimka. Povijesno gledano, potrebna su desetljeća da nove tehnologije promjene produktivnost i strukturu tržišta rada, pa je i sada teško predvidjeti konačne posljedice. Ipak, činjenica da AI obavlja zadatke koji su donedavno bili izvan dohvata automatizacije otvara prostor za destabilizaciju dijela white collar sektora, ali i za novu podjelu poslova u kojoj bi rutinske zadatke preuzimali strojevi, dok bi kreativniji i istraživački rad dobio na cijeni.

Na kraju, iako istraživanja predstavljaju vrijedan doprinos informiranosti, njihove se rezultate često uzima kao neosporiv dokaz toga da bi UTD funkcionirao. Ilustrativan je u tom smislu izbor riječi u podnaslovu  Forbesovog članka: “Rezultati utemeljeni na dokazima: UTD funkcionira” (Evidence-Based Results: UBI Works). Na društvenim mrežama, pak, osobito na Redditu, češće se problematizira razlika između pilot-projekata s ograničenim brojem sudionika i ideje univerzalnog temeljnog dohotka u uvjetima masovne nezaposlenosti, a otvaraju se i pitanja njegovih monetarnih učinaka, uključujući usporedbe s inflacijom nakon pandemijskih potpora.

Narativi elite, privatni interesi i budućnost demokracije

Očito je da diljem javne sfere, čak dosta neovisno o političkom predznaku, postoje razni argumenti i manje ili više uvjerljivi dokazi zašto UTD bi ili ne bi funkcionirao u uvjetima nestašice radnih mjesta izazvane daljnjim razvojem i primjenom UI. Međutim, onkraj tih razmatranja i retoričkog prilaženja nekom od dvaju tabora, potrebno je vratiti se ishodišnom pitanju ovog teksta: zašto je za dio ekonomske elite, samu njenu inovacijsku jezgru, UTD najednom nešto zamislivo i prihvatljivo? Očit odgovor je predstojeća nestašica poslova, a kao glavni razlog uvođenja UTD-a kao rješenja plasira se mogućnost za opće (ili barem veće) blagostanje kojim će veća produktivnost nesumnjivo uroditi. Tako Elon Musk, CEO Tesle i bivši operativac u Trumpovoj administraciji, predlaže universal high income i predviđa da će se roboti i umjetna inteligencija pobrinuti za proizvodnju i usluge, a mi se možemo bezbrižno posvetiti svojim hobijima.

Vizija djeluje zaista idilično, no Muskov strukturni položaj otkriva puno više od samih izjava. Jean-Christophe Bélisle-Pipon sa Sveučilišta Simon Fraser ističe kako takvi nastupi sadrže dozu proračunatosti: retoričkim zalaganjem ili novčanim ulaganjem u univerzalni dohodak, Musk, Altman i drugi žele se unaprijed zaštititi od moguće kritike. Nekontroliran razvoj alata umjetne inteligencije može izazvati neslućene posljedice u nizu životnih domena, no činjenica da upravo oni predlažu univerzalni (temeljni ili visoki) dohodak može se iščitati kao svojevrsna trampa – zeleno svjetlo za nastavak intenzivnog razvoja i šire primjene umjetne inteligencije, uz smanjenu osnovu za društveni i institucionalni otpor.

Povrh toga, hipotetsko uvođenje UTD-a, iako bi moglo povećati ekonomsku sigurnost, nosi rizik ubrzane postojeću polarizacije – kako u ekonomskoj moći, tako i u simboličkom statusu – između elita koje upravljaju razvojem i plasmanom AI proizvoda  te gotovo svih ostalih koji bi živjeli od UTD-a. Uostalom, još jedan moment često se previđa u ovoj raspravi. Iako se za UTD najčešće vjeruje da bi mogao promicati političku participaciju i demokratsku kulturu, Yuval Noah Harari za Bloomberg opisuje naličje takve situacije. Naime, ako većina građana izgubi posao i prestane doprinositi proračunu, odnosno postane pasivni faktor u ekonomiji, to bi se moglo odraziti na njihov status i pregovaračku poziciju u političkoj sferi. Nekoć smo znali da smo eksploatirani, no što kad postanemo beskorisni? Odgovor na to pitanje samo je jedna od stvari u Pandorinoj kutiji naše umjetno inteligentne civilizacije.

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Međutim, globalnost ovog pokreta za slobodnim znanjem i široko dostupnim, pouzdanim informacijama, značila je često i njegovu instrumentalizaciju za svrhe koje nisu bile planirane od strane idejnih začetnika, Jimmyja Walesa i Larryja Sangera. Politički motivi iza naizgled objektivnih stranica teksta na preglednom i svijetlom Wikipedijinom sučelju česta su pojava na hrvatskoj Wikipediji (kako se i ranije pisalo na ovom portalu), ali i brojnim drugim wikipedijama na manjim jezicima u društvima nalik našem. Oduvijek prisutne jednostrane i “navijačke” interpretacije, revizionizam ili puko prešućivanje najčešći su kȏd obrade povijesnih tematika. Čak i ako se kreatore takvog sadržaja uspije udaljiti s projekta na kojem sudjeluju, oni su s prethodno stečenim znanjem i vezama sposobni, naročito ukoliko ih je više, stvoriti vlastiti pandan Wikipediji i tako se nastaviti aktivno baviti promicanjem jednostranih i isključivih poimanja. Neki od primjera ovakvih stranica, koje su Wikipedijin softver i popularnost takvog formata web-enciklopedije eksploatirali za nešto sasvim drugo, svakako su Conservapedia koja se bavi promicanjem kršćanskog fundamentalizma, te vrhunac zastranjivanja ovog tipa, Metapedia, čije stranice obiluju antisemitizmom, šovinizmom, povijesnim revizionizmom, veličanjem fašizma i sl.

Takva i slična zastranjivanja nisu izolirane prirode. Ona se u digitalnom kontekstu pronalaze svakim iole pažljivijim promatranjem. Broj takvih zajednica raste zbog dosad neslućene mogućnosti okupljanja i umrežavanja ljudi s raznim rubnih uvjerenjima. Dio ove priče koji nas najviše zabrinjava je kako se ta uvjerenja onda preslikavaju na “stvarni” svijet. Koliko je mogućnost rapidnog širenja neprovjerenih i lažnih informacija kumovala izboru Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a? Kako Facebook grupe “zabrinutih građana” utječu na situaciju s izbjeglicama duž jugoistočne Europe? Kako se neke stare konzervativne politike uspješno rebrandiraju u digitalnom prostoru?

Imajući u vidu ove pojave, potrebno se zapitati što stoji iza privlačnosti takvih pojava za tolike ljude? Jedno od najčešćih objašnjenja je da one, poput religije, pružaju odgovore na određene nedorečenosti i pitanja koja muče “običnog čovjeka”. Nasuprot racionalno nastrojenim uvjerenjima da će ljudi jednostavno doći do prave informacije, da se neće dati obmanuti i da će slijediti svoj najbolji interes, razvidno je da se stvarnost pokazala prepuna teorija zavjere da bi u načela racionalnog subjekta (građanina, zaposlenika, potrošača itd.) itko mogao vjerovati. Ako je još i postojalo onih koji su imali takva uvjerenja, priče koje se nastavljaju na globalnu pandemiju koronavirusa te način i brzina kojom su stizale nove ad hoc interpretacije o porijeklu virusa, mjerama prevencije i cjepivu uspjele su i njih razuvjeriti.

Kako bi se suprotstavili njihovu širenju, jedan se dio uređivača Wikipedije 2007. uputio u projekt kojim se nastoji direktno adresirati i dekonstruirati teorije zavjere, revizionističke narative, kao i organizacije i javne osobe koje se bave njihovim promicanjem. Radi se o RationalWiki, stranici koja se, također, služi sučeljem i organizacijskim načelima originalne Wikipedije, odnosno MediaWiki softverom. Što se idejnih načela tiče, RationalWiki bavi se u prvom redu, kako se navodi na početnoj stranici, “analiziranjem i opovrgavanjem pseudoznanstvenih i anti-znanstvenih pokreta, dokumentiranjem širokog spektra crank ideja, istraživanjem autoritarizma i fundamentalizma te analizom i kritikom načina na koji se ovi problemi predstavljaju u medijima”. Uz sve to, uređivači sadržaja na RationalWiki često se trude predstaviti kritizirani sadržaj na satiričan način što čitatelju zadržava pažnju i potiče ga da otvori sljedeću poveznicu.

Tematski raspon članaka na stranici uistinu je širok, iako je glavni fokus na političkim i povijesnim temama, a postoje i članci o velikoj većini formalnih i neformalnih grešaka u zaključivanju. U tim se člancima autori služe recentnim primjerima iz retorika raznih desnih grupacija, prikazujući do u tančine svu logičku i znanstvenu neutemeljenost u promatranju fenomena poput homoseksualnosti, nacije, evolucije, države i sl., ne štedeći pritom ironijski potencijal materijala kojim se bave.

Recimo, njihov entry posvećen adresiranju i seciranju često marginalnog, ali sve prisutnijeg problema negiranja Holokausta i “argumentacije” koja stoji iza toga predstavlja hvalevrijedan poduhvat sam za sebe, ali i primjer kako se uhvatiti u koštac s nacionalistički motiviranim negacijama nekih recentnijih zločina i procesa u hrvatskom i regionalnom kontekstu. Materijali, događaji i projekti koji predstavljaju najgore oblike odsustva refleksije i daljnjeg “puhanja u ratnu trubu” u Hrvatskoj nalaze svoje izvore financiranja, imali smo prilike vidjeti, putem natječaja predviđenih za razvoj dijaloga, civilnog društva i tolerancije, financiranih javnim sredstvima. Također, lokalne zajednice i vjerske organizacije često ih objeručke prihvaćaju i promoviraju.

Unatoč vrijednoj borbi s različitim teorijama zavjere i revizionističkim narativima, na račun RationalWikija stižu i kritike koje često proizlaze iz njene komparacije s the Wikipedijom, te se njima se često previđa činjenica da su ciljevi prethodne ipak mnogo drugačiji od potonje. RationalWiki u svojim člancima uglavnom  reagira na određene fenomene, te se određeno znanje već pretpostavlja. Nadalje, većina članaka na RationalWiki na engleskom su jeziku i dotiču se tema koje se odnose na Zapad, a posebno na englesko govorno područje, kao što su politika i povijest Sjedinjenih Američkih Država i Ujedinjenog Kraljevstva. Možda i najveća opstrukcija čitateljima potencijalno je širok dijapazon satiričnih sredstava kojima uređivači nastoje prikazati stvarnost, što može predstavljati teškoće kod onih koji nisu prethodno u određenoj mjeri upoznati s tematikama kao što su Pokret za građanska prava (Civil Rights Movement), neoliberalni zaokret, War on Drugs, imperijalistička politika SAD-a, platforme dviju najvećih političkih stranaka itd.

Sve u svemu, RationalWiki relativno je malena i nezapažena wikipedija o kojoj se nije baš pisalo. Popularnijih i uspješnijih primjera suočavanja s novim pokušajima uvođenja mržnje kao legitimnog i ravnopravnog načina postojanja na mrežnim platformama svakako je mnogo. Među njima vrijedi spomenuti i BreadTube, neformalnu skupinu stvaralaca s vlastitim YouTube kanalima koji često surađuju i kritičkim pristupom oslikavaju sve načine na koje “alternativna” desnica u “postčinjeničnom svijetu” nastoji manipulirati podacima, jezikom i ljudskim osjećajima. Recentan hrvatski primjer takvih stremljenja je web stranica Faktograf koja otkriva i opovrgava lažne vijesti s Interneta, s naglaskom na društvene mreže. Također, tamo se mogu naći i ocjene izjava političara s obzirom na njihovu točnost, ocjene u razini provedbe prethodno obećanih projekata i politika, kao i opsežni istraživački tekstovi o raznim aferama koje se često u mainstreamu prenose površno i bez konteksta.

U okolnostima nasušne globalne potrebe za provjerom činjenica, koja je u pandemiji još više došla do izražaja, uz širenje projekta #WikiForHumanRights, za dvadeseti rođendan “velike” Wikipedije uputno je obratiti pozornost na jednu malu wikipediju. RationalWiki je, na sebi svojstven način koji i nije za svakoga, godinama ranije osviješteno najavljivala situacije u kojima smo se našli i registrirala socijalne patologije koje, kad se stvori prostor za njihovu kritiku, djeluju manje i banalnije, te nas time ohrabruje da se s njima direktno suočimo.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.