Prema izvještaju Europske komisije iz 2015. godine, Zagreb zbog neadekvatnog sustava odvojenog prikupljanja otpada zauzima posljednje mjesto na ljestvici od 28 glavnih gradova Europske unije u odvajanju i recikliranju otpada. Uz to, Grad Zagreb na odlagalište Jakuševac godišnje baci oko 155 milijuna kuna, a toliko bi se novca, ističu iz Prava na grad i Zelene akcije, moglo zaraditi kada bi Grad osigurao odvojeno prikupljanje različitih vrsta otpada koje se ondje odlažu te ih prodavao na tržištu sekundarnih sirovina. 

“Imamo gradonačelnika koji je vizionar adventskih lampica i šatora na trgovima, on je velebni strateg izgradnje fontana, veliki taktičar rasipanja našeg novca, ali zadnjih 16 godina nije riješio ni jedan supstancijalni problem upravljanja gradskim resursima”, rekao je Teodor Celakoski iz Prava na grad.

Razvijanjem transparenta na kojem stoji “Zagreb: europska prijestolnica smeća” i izbacivanjem lažnog novca na stubište Gradskog poglavarstva pod maskama s likom gradonačelnika Milana Bandića aktivisti Prava na grad i Zelene akcije željeli ukazati na povijest lošeg gospodarenja otpad pod njegovom upravom. U posljednjih je 16 godina na zagrebačko odlagalište otpada bačene su milijarde kuna našeg novca, a to je praksa s kojom će se, prema sadašnjim planovima, nastaviti u budućnosti. U planu je, naime, trošak izgradnje 3 milijarde kuna vrijedne spalionice smeća u kojoj bi se sav taj vrijedan otpad spaljivao i koja bi štetila i ljudima i okolišu.

“Odnos gradske vlasti prema otpadu kao smeću, a ne kao vrijednom resursu jedan je od glavnih simptoma opće rasipnosti i bahatosti u upravljanju našom imovinom i resursima. Od svih političkih aktera koji će se kandidirati na lokalnim izborima tražimo da u svojim programima daju prioritetno mjesto alarmantnom stanju s otpadom i inzistiraju na financijski, društveno i okolišno održivim rješenjima koja su već provjerena i uspješno funkcioniraju diljem Europe kroz model odvojenog prikupljanja i recikliranja otpada”, istaknuli su iz Prava na grad i Zelene akcije.

Prema spomenutom izvješću, postotak odvojenog otpada u Ljubljani, našem najbližem europskom susjedu, dosegao je 55 posto, dok je Zagreb na nevjerojatnih — 1 posto. “Prije deset godina Zagreb i Ljubljana imali su jednako loš sustav gospodarenja otpadom, razlika je samo što se Zagreb nije pomaknuo s mjesta, a Ljubljana je prema tim parametrima proglašena najboljim gradom u Europskoj uniji”, istaknuo je Bernard Ivčić iz Zelene akcije i dodao da je Zagreb u nepovrat bacio 156 milijuna kuna vrijednih sirovina, najviše biootpada, papira i plastike, a potom i stakla, metala i tekstila.

Prema svemu ovome, dakle, nije pretjerano ustvrditi da se Zagreb ponosno može okititi barem jednom titulom — titulom europske prijestolnice smeća. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Platforma organizacija civilnog društva za suradnju sa sindikatima na zaštiti javnih i zajedničkih dobara Ne damo naše poručila je na konferenciji za medije kako su javna poduzeća javno dobro, a ne stranački plijen. Platforma je nastala iz inicijative Ne damo naše autoceste koja je prikupila 530 tisuća potpisa za referendum protiv monetizacije Hrvatskih autocesta i spriječila njihovu rasprodaju, a koju su pokrenuli Nezavisni cestarski sindikat i Sindikat radnika hrvatskih cesta i autocesta, uz sedam organizacija civilnog društva (Mreža mladih Hrvatske, Pravo na grad, Zelena akcija, GONG, Centar za mirovne studije, Savez udruga Klubtura, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju) te pet sindikalnih središnjica (NHS, SSSH, MHS, HURS, URSH).

U sljedećem razdoblju, s obzirom na najavljeno kadroviranje u javnim poduzećima, platforma je najavila svoju ulogu u obrani javnih i zajedničkih dobara. Pozvala je Vladu da bude transparentna i da izbjegne političko kadroviranje koje izbjegava struku, upozorivši pritom da javna poduzeća ne smiju postati stranački plijen, klijentelistički plijen pojedinaca ili plijen korporativnih interesa što bi omogućila jednostranačka kontrola i netransparentnost, javlja Hina.

Članak 17. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske propisuje da se odabir kandidata za članove i predsjednika uprava trgovačkih društava i drugih pravnih osoba od strateškog i posebnog interesa za Republiku Hrvatsku provodi putem javnog natječaja ili posredstvom specijalizirane agencije koja se može odabrati i na javnom natječaju. 

Teodor Celakoski iz udruge Pravo na grad istaknuo je da su javni resursi – resursi građana te da su javni natječaji za menadžment tek minimum, dok su njhova nadgradnja modeli javne i društvene kontrole upravljanja i raspolaganja javnim i zajedničkim dobrima. “Govori se o stručnosti i o stručnom menadžmentu, a ponovno će nam se podvaliti jednostranačka kontrola, netransparentni interesi klijentela, a u konačnici i privatizacija”, smatra Celakoski.

Predsjednik Nezavisnog cestarskog sindikata Mijat Stanić rekao je da loše upravljanje državnom imovinom znači političko kadroviranje i uklanjanje i izbjegavanje struke. “To su primjerice Hrvatske autoceste koje su takvim modelom, i pred očima javnosti te nadzornog odbora i skupštine, opljačkane preko menadžmenta”, ističe Stanić.

Predrag Sekulić, predsjednik sindikata Nova solidarnost, izrazio je nadu da će se uspjeh inicijative protiv monetizacije autocesta proširiti na INA-u, HEP i druga poduzeća. Kazao je kako je INA ogledni primjer kako politika može svojim prevelikim uplitanjem upropastiti poduzeće: “Da je bilo kontrole kroz širi spektar društva koji bi bio korektiv i ukazivao na moguće nepravilnosti, možda do ovog ne bi došlo”. Javnost i građani imaju pravo uključiti se u kontroliranje javnih dobara, istaknuo je.

Denis Geto, predsjednik TEHNOS-a, sindikata radnika HEP-a, istaknuo je da javna poduzeća trpe veliku štetu zbog političkog kadroviranja, a da se svakodnevno pojavljuju nove afere, pojašnjavajući kako su one u pravilu vezane uz upravljačke odbore i direktore. “Ako nadzor ostane jednostranački, ako se ponovno podijeli stvar po logici plijena imat ćemo isto bez obzira što će se na natječajima birati direktori tvrtki”, upozorio je.

Platforma je za početak pokrenula plakatnu akciju usmjerenu na problem političkog kadroviranja i jednostranačke kontrole javnih poduzeća te je nekoliko plakata zalijepljeno u Metkoviću i Zagrebu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Leda Sutlović

Regionalna platforma za kulturu – Kooperativa, koja okuplja 21 organizaciju iz regije, u petak, 5. prosinca u MM centru Studentskog Centra u Zagrebu organizirala je konferenciju s ciljem pružanja “općeg pregleda perspektiva za razvoj dugoročnog, održivog modela transnacionalne institucionalne podrške suradnji civilnog društva u regiji”. Suradnja između kulturnih i drugih aktera civilnog društva te izazovi i koraci koje treba poduzeti bile su neke od ključnih tema panela Širenje područja suradnje: jačanje veza između kulturnih aktera i drugih aktera civilnog društva – ključ društvene transformacije na kojem je sudjelovalo pet predstavnika/ca organizacija civilnog društva. 

Ocrtavajući okvir u kojem će se izlaganja kretati, moderatorica panela Katarina Pavić naznačila je da platforma Kooperativa ne predstavlja isključivo djelovanje u kulturnom polju već angažiran odnos prema zajednici i želju za utjecajem u širem smislu koji se nastoje postići sinergijom s organizacijama iz različitih područja djelovanja. U tom smislu, uloga kulturnih aktera postaje ulogom mobilizatora širih društvenih skupina, usmjerenih prema očuvanju javnih dobara i društvenoj transformaciji. Različiti aktivistički pristupi predstavljeni su kroz inovativne aktivnosti organizacija iz regije, te su također naznačeni izazovi i prepreke takvom sinergijskom djelovanju. 

Prilikom iznošenja iskustava Ploštad Slobode iz Skoplja, inicijative nastale kao odgovor na privatizaciju i nacionalizaciju javnog prostora, Ivana Dragšić navela je kako je borba za javni prostor sama po sebi nametnula nužnost suradnje s akterima iz drugih disciplina i sektora. Iako dosadašnje akcije nisu polučile značajniji uspjeh, dovele su do umrežavanja na široj bazi, što je vidljivo u najnovijoj incijativi “Ne damo gradski trgovinski centar!” kojoj su se također priključili privatnici koji rade u centru, ali i struka. Cilj inicijative je sprečavanje preobrazbe centra u neobarokni stil, što je generalna ideja redizajna grada prema projektu ‘Skopje 2014’. U svojim aktivnostima Ploštad Sloboda koristi različite metode, od analize javnih politika, preporuka zakonskih promjena i pokušaja organiziranja lokalnog referenduma, do art performansa i drugih djelovanja unutar civilnog društva. Pored toga, kao novi tip organizacije Dragšić je navela platformu Jadro, usmjerenu na pružanje šire vidljivosti i društvenog značaja nezavisnom kulturnom sektoru, koja također okuplja ljudskopravaške, LGBT organizacije, organizacije mladih i druge, te u tom smislu stvara sinergiju na civilnoj sceni. 

Aktualan slučaj okupiranja jednog od 14 privatiziranih i zatvorenih kina Beograd filma pojasnio je Radomir Lazović iz Ministarstva prostora, ističući medijsku prisutnost i veliko odobravanje javnosti. Intervencije vezane uz kina traju već nekoliko godina, a kao vidljivije ističe reakciju na bulevar slavnih u vidu bulevara groblja bioskopa ili podizanje memorijalnih ploča kojima je označena privatizacijska pljačka. Nakon nekoliko propalih pokušaja okupacije kina, pomnije planiranje te okupljanje ljudi iz struke i civilnog društva dovelo je do tzv. “kino revolucije”. Studenti i diplomanti filmske režije koji inače nemaju gdje prikazati svoje radove time su privremeno došli na svoje, no cjelokupan ishod akcije za sada je neizvjestan. Usprkos generalnoj podršci, ističe kako je u cijelom procesu izostala debata o tome kako kina učiniti predmetom javnog interesa te što bi ona danas trebala sadržavati. Pored toga, osvrnuo se i na projekt Beograd na vodi kojim se predviđa gradnja poslovno-stambene zone (6000 stanova prosječne veličine 135m2 i cijene 400 000 eur), koja potencijalno predstavlja golem urbanistički i prometni problem. Iako pokušaj utjecaja na urbanistički plan grada nije uspio, nagovještaj beogradskog Dubaija potiče na grupiranje i planiranje javne kampanje te širu mobilizaciju građana.

Nastavljajući na iznesene primjere, Teodor Celakoski iz Prava na grad pojasnio je njihov “prirodan put” od bavljenja kulturom do zadržavanja autocesta. Putem nastojanja da se nezavisnoj sceni grada Zagreba osigura vlastiti prostor, postalo je jasno da je postojeća infrastruktura nedostupna pojedincima van klijentelističkih odnosa, ali i da čeka investitore i prenamjenu. Urušavanje urbanističkih standarda kroz takvu preobrazbu javnih prostora u šoping centre i poslovno-stambene komplekse, dovelo je do suradnje kulturnih organizacija i organizacija za mlade, a svaka iduća razina bavljenja problemom “zaglavljenosti” sustava dovela je do stvaranja adekvatnih mehanizama i prelaska na višu razinu bavljenja problemom – od Cvjetog trga do autocesta. Naveo je također kako velike inicijative, poput one protiv monetizacije autocesta, traže barem godinu dana poslagivanja organizacije, stabilno partnerstvo te dobar ‘case’ oko kojeg se bori. U tom smislu mehanizmi djelovanja moraju ići mimo uličnih i direktno demokratskih varijanti koje se brzo ispušu ili zaglavljivanja u NGO tipu djelovanja uvjetovanih uskim policy nišama i pripadajućim logikama financiranja. Pitanje je kako doći do institucionalne stabilnosti pokreta te pomicanja čitave stvari prema uključenju građana, umjesto dosadašnjeg djelovanja prema institucijama. Spajanje institucionalnih formata djelovanja s energijom i spontanošću pokreta, po Celakoskom predstavlja globalno pitanje konfrontacijskih procesa u neoliberalnom kapitalizmu.

Marina Ivandić je navela kako prema logici područja djelovanja, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju – BRID ulazi u područje civilnog društva, ali i sindikata, te je kao takva strukturno pogodna za djelovanje u oba smjera. S obzirom na stanje sindikalnog pokreta čiji se profesionalni kadar danas smanjio za dvije trećine, nestanak službi koje rade na povezivanju i organizaciji znanja (primjerice, arhivistike, izdavaštva, analitike, edukacije), njihove mogućnosti iskoraka prema povezivanju s drugim akterima civilnog društva su znatno umanjene. Nastojeći popuniti navedene praznine, BRID se nalazi u specifičnoj situaciji na civilnoj sceni, što je prepoznato kao propulzivno polje rada. Kao primjer akcije i umrežavanja različitih subjekata navela je štrajk radnica Kamenskog kojima su pristupili kao studenti te uključili različite organizacije civilnog društva s ljudskopravaškim predznakom. Po logici prostora (tvornica se nalazi u širem centru Zagreba) priključilo se Pravo na grad, a zbog ekološkog momenta (jer tekstilna industrija nije zagađivač) i Zelena akcija. Time je slučaj radnica Kamenskog dobio podršku pravnih službi organizacija, te medijsku i organizacijsku podršku nužnu prilikom prosvjeda. Osvrnula se na suradnju sa sindikatima kroz incijativu ‘Ne damo naše autoceste!’ (sačinjenu od dva cestarska sindikata, pet sindikalnih središnjica i sedam organizacija civilnog društva). Istaknula je kako se radi o prvom primjeru tako obimnog procesa, ali i ukazala na različite poluge djelovanja sindikata i civilnog društva, poput prava na štrajk. Korak dalje predstavlja promjena pristupa upravljanja javnim poduzećima, jer zaustavljanje privatizacije samo po sebi nije dovoljno. 

Koalicija za obranu javnog zdravstva, borba protiv privatizacije visokog školstva i očuvanje luke Koper, neki su od novijih primjera akcije koje je izdvojio Samo Selimović iz Inicijative za demokratski socijalizem iz Ljubljane, ističući zajedničko djelovanje studenata, penzionera, sindikata, ljudskopravaških i drugih organizacija. Kako kaže, veza s kulturnim radnicima je došla “prirodno”, kroz Institut za radničke studije te Delavsko-punkerske univerze, aktivne u aternativno-kulturnoj zoni Metelkova. Najveća i najpoznatija kolektivna akcija krenula je iz Maribora 2012, a naknadno je doživjela transformaciju u Profestival koji je pored protesta, uključivao muziku i druženje, a što je uz proces estetizacije protesta doprinijelo njegovoj neutralizaciji. Ipak, protesti održani u Mariboru i Ljubljani podsjetili su na to da ljudi mogu imati moć te doveli do različitih povezivanja unutar civilnog društva i osnivanja stranaka. Tako je Inicijativa za demokratski socijalizem unutar Udružene ljevice sa 6% glasova ušla u slovenski Parlament. Društvena transformacija prevladavanja kapitalizma demokratskim sredstvima unutar ekonomskog polja mora se događati transnacionalno, takvo što ne može se odviti unutar granica nacionalnih država, istaknuo je.  

Daljnja rasprava uključila je razlaganje smislenosti preobrazbe pokreta u političku opciju i uz nju vezanog legitimiteta. U tom smislu Celakoski je istaknuo kako nema smisla mijenjati, primjerice, 85% podrške građana inicijativi ‘Ne damo naše autoceste!’ za 5% saborskog minimuma, čime sam pokret postaje diskvalificiran kao partikularni akter. Od toga je svakako značajnija proizvodnja utjecaja, ustrajanje na promjeni sustava i konfrontacija, što dovodi do ključne točke – financiranja takvih transverzalnih pothvata. No prije svega, nužno je izaći iz uloge “malih popravljača sustava” u koje su stavljene organizacije civilnog društva i, kao što su pokazali slučajevi iz regije, povezati se na široj bazi pokretanjem novog, drugačijeg tipa društvenog djelovanja. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Konferencija započinje u petak, 5. prosinca, u MM centru Studentskog centra, u 9.30, a prvi će panel dati pregled europskih institucionalnih praksi transnacionalne podrške civilnom društvu na području kulture i drugim područjima u regionalnim okvirima. Govornici su Jiří Sýkora, Međunarodni Višegradski fond, Bratislava, Kristina Babić, Agencija lokalne demokracije i Sveučilište Josipa Juraja Strossmayera, Umjetnička akademija, Osijek, a moderatorica Milica Pekić, Kooperativa.

Na drugom će panelu sudjelovati govornici koji predstavljaju različite udruge civilnog društva u regiji: Marina Ivandić, Baza za radničku inicijativu i demokraciju, Zagreb, Ivana Dragšić, Ploštad Sloboda, Skopje, Radomir Lazović, Ministarstvo prostora, Beograd, Žarko Trajanoski, Koalicija za seksualna i zdravstvena prava marginaliziranih zajednica, Skopje, Samo Selimović, Inicijativa za demokratski socijalizam, Ljubljana, Teodor Celakoski, Pravo na grad, Zagreb. Panel, osmišljen kako bi pružio uvid u suradnju između kulturnih i drugih aktera civilnog društva na lokalnim raznima, ali i u regionalnom kontekstu, te kako bi se predstavile mogućnosti za opipljive promjene kroz sinergističko djelovanje različitih aktera civilnog društva u zajedničkoj borbi za društvenu transformaciju, moderira Katarina Pavić, Kooperativa.

O trenutnim i budućim perspektivama regionalne suradnje na trećem će panelu govoriti Milica Pekić, Kooperativa, Jelena Pajović van Reenen, Vlada Republike Srbije, Ured za suradnju s civilnim društvom, Tamara Perišić, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Dea Vidović, Zaklada Kultura nova, Cvjetana Plavša Matić, Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, a moderatorica je Emina Višnić, POGON – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade, Zagreb.

Program konferencije na engleskom i hrvatskom jeziku potražite na linkovima.

Izvor: Kooperativa – regionalna platforma za kulturu

Predstavljajući pitanje koje će se naći na potpisnim listama, Mijat Stanić iz Nezavisnog cestarskog sindikata upozorio je da je koncesija neprihvatljiva jer “ako se koncesionaru isplati upravljati autocestama, isplati se i nama”. Teodor Celakoski iz Prava na grad izjavio je: “Ključno pitanje je na koji način mi kao društvo možemo stati na kraj vlasti koja nema odgovornost za dugoročno i održivo upravljanje javnim dobrima – ovime je želimo na to natjerati”, dodajući da se prikupljaju potpisi za nešto što, bez obzira na uvjerenja i društvene pozicije, ujedinjuje sve građane. 

Inicijativu Ne damo naše autoceste! pokrenuli su Nezavisni cestarski sindikat i Sindikat radnika Hrvatskih autocesta i cesta, sedam organizacija civilnog društva  – Mreža mladih Hrvatske, Pravo na grad, Zelena akcija, GONG, Centar za mirovne studije, Savez udruga Klubtura, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju – te sindikalne središnjice NHS, SSSH, MHS, HURS i URSH. Ovih 14 organizacija osnovalo je Organizacijski odbor za izjašnjavanje birača o potrebi da se zatraži raspisivanje referenduma o uređenju pitanja davanja hrvatskih autocesta u koncesiju, a inicijativi su se priključile i brojne druge organizacije (sindikati, udruge) i građani iz svih krajeva Hrvatske.

Izvor: Ne damo naše autoceste!

Gordan Bosanac, analitičar Centra za mirovne studije, govorit će u segmentu Institucionalno zagovaranje, Teodor  Celakoski, aktivist Prava na grad, u segmentu Taktikčke platforme, performativne akcije i kombiniranje metoda, a Jelena Miloš, sudionica studentske blokade i članica Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju, u segmentu Blokada, direktnodemokratske metode (plenumi), povezanost s radničkim borbama. Svoj pogled na profesionalizaciju, organizacijsko djelovanje, kombiniranje metoda, stvaranje veza i potrebnih savezništva dat će i dugogodišnji aktivisti Suzana Kunac (Socijalna politika i uključivanje – SPUK) i Tomislav Medak (Multimedijalni Institut – mama).

Predavanje će se održati u četvrtak, 17. travnja u 19 sati, a to će ujedno biti i zadnji dan kako je otvorena čitaonica s publikacijama na temu aktivističkih praksi i razvoja civilnog društva na ovim prostorima u posljednja tri desetljeća.

Suorganizatori programa su Mirovni studiji – prostor za nemirne građane i WHW. 

Prije svečanosti, organizirana je debata u kojoj će dobitnici nagrade razgovarati s Chantal Mouffe, direktoricom Centra za demokratske studije Sveučilišta Westminster, a koju će moderirati umjetnička direktorica utrehtskog BAK-a Maria Hlavajova. Debata će pokušati obuhvatiti načine na koje novi modeli kulturne suradnje mogu izaći iz lokalnog konteksta i generirati veći odjek u Europi.

Chris Dercon, direktor Tate Moderna i član žirija za dodjelu nagrade ECF-a, čiji su prijašnji laureati pokojni teoretičar Stuart Hall te umjetnici Dan i Lia Perjovschi, opisao je modele kulturne suradnje koje predlažu Teatro Valle Occupato i Teodor Celakoski kao “načine izlaska iz kaosa” koji nose važnu poruku solidarnosti. 

“Ako želite saznati u kakvom su odnosu kultura, borba za zajednička dobra i institucionalna promjena u vremenu ekonomske krize, politika štednje i privatizacije, dođite na međunarodnu konferenciju koja će se od 14. do 16. veljače održati u Goethe Institutu i Novinarskom domu u Zagrebu”, glasio je poziv na koferenciju koju su organizirali Savez udruga Operacija grad, Savez udruga Klubtura, Pravo na grad i Kooperativa – regionalna platforma za kulturu u suradnji s Europskom kulturnom fondacijom (ECF) i Zakladom Heinrich Böll – Hrvatska. Osim impresivnog popisa organizatora i sudionika konferencije, štura najavna rečenica jasno je iscrtala okvir susreta: sve što kulturnog radnika, shvaćajući kulturu u najširem smislu riječi, danas može zanimati a to je kako preživjeti u vremenu kada potrebe donedavno shvaćene kao javne postaju ili privatne ili nestaju. Nažalost, program konferencije objavljen je svega dva dana prije početka te su paneli, okrugli stolovi, predavanja i diskusije ostale rezervirani za užu, specijaliziranu publiku. Fokus na dvije tribine tijekom tri dana pokušao je pojam regije proširiti izvan prostora Balkana, odnosno bivšeg jugoslavenskog prostora, no rezultat njihova praćenja pokazao je da geografski prostor od kojeg nas dijeli Jadransko more i ne može funkcionirati po sličnim parametrima u kojima funkcionira domaća stvarnost. 

Asimetrija regije

U petak, 14. veljače, u Novinarskom je domu organizirano okupljanje udruga, organizacija, mreža i pojedinaca iz regije: Slovenije, Srbije, Makedonije i Hrvatske. Na panelu je istaknuto da bosanskohercegovačka mreža nije zastupljena jer ne postoji, a u pogledu regionalne suradnje za koju se traže novčani poticaji iz Europe, Milena Dragičević Šešić, profesorica Fakulteta dramskih umetnosti i šefica UNESCO-ove katedre za kulturnu politiku i menadžment Univerziteta u Beogradu, spomenula je primjer natječaja koji je regiju promatrao kao da počinje na granici BiH, a proteže se sve do Rusije. U kontekstu u kojem ulazak Hrvatske u Europsku uniju ne znači mnogo za povećanje kvalitete i kvantitete kulturne produkcije “s ove strane” regije, okrugli stol u pod nazivom Iskustva i budućnost regionalne suradnje pokazao se kao dobrodošli predah prisutnim predstavnicima organizacija.

Darka Radosavljević predstavila je asocijaciju Nezavisna kulturna scena Srbije, suradničku platformu devedesetak organizacija, inicijativa i pojedinaca u području kulture i umjetnosti, koju je 2011. godine osnovalo 28 organizacija iz Beograda, Kragujevca, Kruševca, Niša, Novog Sada, Pirota, Šapca, Zaječara, Zrenjanina i Vranja. Darka Radosavljević kao najveći problem asocijacije navela je čestu izmjenu ljudi nadležnih za kulturu u izvršnoj vlasti te time nesigurnost u uspostavljanju trajnijih oblika suradnje s nezavisnom scenom. Tome svjedoči odluka Ministarstva kulture i informisanja Srbije da raskine Protokol o saradnji s Asocijacijom NKSS iz 2011. godine, potpisan kao prvi korak ka kontinuiranom dijalogu o ključnim pitanjima uvjeta rada i statusa nevladinog sektora u području suvremenog stvaralaštva, ali i širih pitanja kulturne politike. Raskidom Protokola, kaže Radosavljević, cijela se Asocijacija probudila u pogledu zagovaranja promjene položaja nezavisne kulturne scene, dobivena je medijska potpora pa je u tom smislu udarac Ministarstva „jako dobro došao“. 

Ljubljanska Asociacija broji oko 90 članica-nevladinih organizacija i stotinjak profesionalaca. Anela Bešo predstavila je mrežu koja djeluje još od 1992. godine, a više od deset godina nakon osnivanja, smatra pomake u kulturnoj politici Slovenije – minimalnima. Promjenom vlasti 2013. godine i dolaskom novog ministra kuture naglasak je stavljen na civilno društvo i nezavisnu kulturnu scenu, no implementacija predloženih zakona (o financiranju, suradnji, samostalnim kulturnim radnicima, savjetima za kulturu), ističe Bešo, neuspješno je provedena. Iskra Gešoska (Savez Jadro) istaknula je da Makedonija ima najveći budžet za kulturu u regiji, no da to ne može značiti mnogo ni za institucionalnu, a kamoli za nezavisnu kulturu kad su političke strukture u zemlji kriminalne. Gešoska smatra da nepostojanje dijaloga, koji, ako se razvije, predstavlja samo alibi za nedjelovanje, treba suprotstaviti radikalnoj konfrontaciji.

S njom se složio Teodor Celakoski koji je rekao da scena u regiji ponekad funkcionira kao „samoskrivljeni prekarijat“. Problem nezavisne kulturne scene kao “institucionalne priredbe” jest stalno pozicioniranje u odnosu prema vlasti pa izostaju točke umrežavanja s drugim akterima civilne scene i izostaje reakcija na aktualne, trenutne društvene probleme. Konfrontacija izostaje jer scena ostaje na mjestu na kojem se od nje očekuje da bude. Potreban je iskorak, zauzimanje pozicije koja će tražiti i osnivati taktičke saveze i pokrenuti konfrontaciju koja odustaje od pozicije traženja boljeg položaja unutar svog, jednog sektora. Kultura koja ostaje unutar same sebe, kaže Celakoski, dugoročno neće opstati.

Javno je privatno 

Davor Mišković govorio je o mreži Clubture kao samoregulirajućem sustavu koji se tijekom više od deset godina djelovanja unutar sebe okrupnio. Tako navodi SU Operacija grad, mješovitu ustanovu Pogon, SU Molekula, SU Rojc kao primjere saveza unutar saveza koji nisu jedni drugima nadređeni. Najveći problemi kulturne proizvodnje s kojima se mreža susreće jesu smanjivanje sredstava za kulturu na lokalnoj razini te vrednovanje kulturnih programa po posjećenosti. Istaknuo je pozitivan trend “oprostorivanja”, odnosno davanja napuštenih prostora organizacijama nezavisne kulture, u čemu svoj interes nalaze i javne ustanove u kulturi. Također, spomenut je i riječki primjer suradnje Grada, Sveučilišta i nezavisne scene: za razliku od Rojca, Jedinstva, Doma mladih, koji su svi inicirani iz sektora nezavisne kulture, riječki je slučaj inicirala sama vlast.

Povedena je rasprava o primjerima vojarne Arčibald Rajs u Novom Sadu, Metelkova mesto u Ljubljani i Pogona u Zagrebu, kao nekorištenih prostora koje su okupirali civilno društvo i nezavisna kulturna scena, no među kojima samo Zagreb i Ljubljana bilježe uspješnu okupaciju koja je prerasla u svojevrsne participativne institucije kulture. Prisutni su govornici i sudionici tih okupacija zaključili da su Zagreb i Ljubljana, za razliku od Novog Sada, razvili dijalog s vlastima, no još važnije, unutarnju koherentnost uključenih organizacija.

Upravo su primjeri okupacije prostora radi kulturne djelatnosti bili tema drugog panela u subotu, 15. veljače, u Goethe Institutu. Konceptualni uvod u borbe za prostore kulture dala je Danijela Dolenec, kritička istraživačica i aktivistica, koordinatorica ekosocijalističkog kolektiva Grupa 22, profesorica Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Dolenec je ponudila diskurzivnu i teoretsku koncepciju commonsa kao uvod u praktično bavljenje njima. Commons je semantički bremenit pojam koji povezuje resurse, samoorganizirajuću društvenu zajednicu te vrijednosti, norme i prakse koje dijele njeni članovi, a koji odnos privatnog i javnog misle izvan pojma vlasništva. Dolenec je istaknula da commons ne označava da su neka dobra ničija ili da su svačija: ona su zajednička.

Na panelu su sudjelovali predstavnici talijanskih kulturnih organizacija koje su okupirale prostor u kojem sada rade te ih otvorili svim zainteresiranim građanima radi bavljenja kreativnim praksama i edukacijom. Među njima bila je Federica Giardini iz rimskog kazališta Valle, punog naziva Teatro Valle Occupato, koja je istaknula da commons kao takav ne postoji prije njegova zauzeća, odnosno prije postavljanja zahtjeva da se prizna kao zajedničko dobro. Potaknuti građanskim akcijama koje su se oduprle dodatnim oporezivanjima, privatizacijama te političkom špekulantstvu i pogodovanju, skupina kulturnih i umjetničkih radnika zauzela je 14. lipnja 2011. godine Teatro Valle kojem je prijetila privatizacija. Kao jedno od starijih rimskih kazališta, s velikom kulturnom i simboličkom vrijednošću, akcija zauzimanja postala je važno mjesto otpora prevladavajućim praksama invazivnih zahvata u kulturne djelatnosti, te se njen utjecaj otada proširio cijelom Italijom. Nakon okupacije, istaknula je sudionica Sylvia De Fanti, kazalište je institucionalizirano donošenjem statuta i stvaranjem komune (Teatro Valle Bene Comune), alternativnog modela koji se temelji na samoupravljanju kulturnih radnika i građana po modelu direktne demokracije, a sada je u fazi čekanja da lokalne vlasti priznaju Teatro Valle Occupato kao legitimnu instituciju.

Emina Višnić, ravnateljica Zagrebačkog centra za kulturu i mlade – POGON, predstavila je specifičnosti hrvatskog kulturnog konteksta oprimjerivši ga dilemom javno financiranih kazališta hoće li igrati Macbetha ili Hamleta. Istaknula je da treći sektor stalno traži nove oblike institucionalizacije i više javnog, u pogledu transparentnosti, prostora ili publike. POGON je specifična ustanova u Hrvatskoj jer je osnovana temeljem javno-civilnog partnerstva, a kao producent kulturnih događaja sama nema striktno određenu poziciju o tome što kultura i umjetnost jesu.

Državni parazit ili tržišni poduzetnik?

Nestabilna definicija kulture i umjetnosti u fokusu je istraživanja kolektiva Macao, pokreta prvenstveno povezanog s okupacijom poslovnog nebodera u centru Milana. Torre Galfa okupiran je 5. svibnja 2012. kada su stotine mladih ljudi, radnika u kulturi, srušili ograde oko tornja te preuzeli napušteni neboder od 33 kata u vlasništvu sicilijanskog nekretninskog mogula koji je tijekom 2000. bankrotirao. U Galfi se oblikovao novi centar za umjetnost, kulturu i istraživanje: Macao. Nakon što su 15. svibnja izbačeni, zauzimaju Palazzo Citterio, osamnaestostoljetnu zgradu napuštenu punih 40 godina, a uz čije je očuvanje, obnovu i promociju povezano zamračenje milijuna i miljuna eura. Palača je bila okupirana dva dana, politika i mediji su udruženi u blaćenju okupanata, Ministarstvo kulture šalje naposljetku vojsku da isprazni zgradu. 

Nakon toga, Macao ostaje na ulicama. Gradom se šire organizirani i improvizirani sastanci i radne grupe, a Macao učvršćuje organizacijsku strukturu proizvodeći vlastite demokratske prakse. Nakon mjesec dana provedenih na ulicama Milana, 16. lipnja Macao ulazi u još jedan prostor obilježen financijskim malverzacijama i u stalnom projektu obnove, bivšu klaonicu u ulici Molise, zgradu s kraja 19. stoljeća. Tamo su i danas, heterogeniji nego prije, no povezaniji u namjeri da proizvodnji samog Macaa daju značenje i vrijednost, ili kako je Emanuele Braga istaknuo na tribini: kako spriječiti da neoliberalni sustav nastavi zlouporabiti vrijednosti koje su inicijalno nastale unutar commonsa i civilnog društva?

Još jedan pokret zauzimanja nekorištenih gradskih prostora, ovaj put venecijanskih skladišta soli, predstavio je Marco Baravalle. Kolektiv koji čini S.a.L.E. Docks broji dvadesetak ljudi, većinom studenata različitih fakulteta. I Magazzini del Sale stara su skladišta soli Venecijanske Republike, sagrađeni u petnaestom stoljeću, devedesetih godine prošlog stoljeća korištena i za izložbe, a inače su u vlasništvu Grada. Razloga za okupiranje tih prostora bilo je više. Skladišta su u krugu važnom za suvremenu umjetnost, u institucionalnom kontekstu Punte della Dogana, Venecijanskog Bijenala, sjedišta Fondacije Vedova. U suvremenoj Veneciji, investitori su istodobno javni i privatni, a poseban je primjer francuskog biznismena Françoisa Pinaulta koji je investirao 30 milijuna eura u obnovu zgrade trokutastog oblika na sjecištu Grand kanala i kanala Giudecca, a zauzvrat dobio prostor za muzealizaciju umjetnina u svom vlasništvu, odnosno na koga je automobilska industrija Fiat prenijela vlasništvo povijesne lokacije Palače Grassi. Te su operacije nadopunjene uvijek rastućim Bijenalom, nezaustavljivim procesom unatoč ekonomskoj krizi.

U ovoj vrsti ekonomije kulturnih industrija i ekonomije događaja, kapitalne investicije nikada nisu okrenute društvenoj raspodjeli. Tko radi u ovim sektorima, gotovo je uvijek u prekarnom položaju, stažiranje je pravilo i često nije prilika za učenje već je opskrba neplaćenim radom. Projekt S.a.L.E. Docks nastao je kao odgovor na nedostatak subjekta koji će proizvesti stvarnu kritiku koja nije naivna i izrabljena, odnosno koji će problematizirati dihotomiju kulture kao državnog parazita ili tržišnog poduzetnika, istaknuo je Baravalle. Smatra da je S.a.L.E. Docks pokušaj izlaska iz te opreke, na što mu je Danijela Dolenec replicirala kako smatra da su upravo commons ta treća pozicija koja nas odvodi korak dalje od zadanih položaja.

Kulturne politike

Tijekom panela u Goethe institutu, Goran Matić iz udruge Volim Pulu spomenuo je problem medija odnosno medijske šutnje te činjenice da je istarski, ali i hrvatski medijski prostor privatiziran i monopoliziran, s čime su se mogli poistovjetiti i ostali sudionici tribine: Đuro Capor iz inicijative Srđ je naš, Bernard Ivčić iz Zelene akcije te Tomislav Domes iz Prava na grad. O mainstream medijskoj vidljivosti tih inicijativa i ulozi medija u borbi protiv njihove borbe, već se podosta pisalo. 

Val okupacije javnih prostora do kojeg je došlo u Italiji (uz Macao, Teatro Valle i S.a.L.E. Docks, tu su još i kino Palazzo, kazališta Marinoni, Coppola, Garibaldi, La Balena), nije primjer koji može utješiti hrvatsku stvarnost parcijalnih borbi i povremenih provala građanske solidarnosti. No, Đuro Capor spomenuo je važnu stvar za domaći kontekst: prepričavajući događanja oko Srđa, istaknuo je pomoć i suradnju koje su inicijativi pružile iskusnije organizacije Zelena akcija i Pravo na grad. Upravo su dijeljenje iskustava i prenošenje znanja jedino što može omogućiti rast i razvoj inicijativa koje polaze od lokalnog, ali zajedno stvaraju impresivnu sliku građanskog bunta temeljenog na suradnji pri očuvanju, unaprijeđenju i stvaranju commonsa. Ne onoga što je ničije, pa svatko može uzeti, niti onoga što pripada svakome, pa nitko ponaosob nije odgovoran, već onoga što je zajedničko, što pripada svima jednako u pravima i obavezama.

Stoga je bilo nemoguće ne zamijetiti razliku u govorenju predstavnika hrvatskih i talijanskih organizacija. Predstavnici talijanskih pokreta, svatko stabilno bivajući u prostoru koji su okupirali, bez previše brige tko plaća režije za te prostore, proizvode participativnu umjetnost i na podosta ezoteričan način pristupaju širim društvenim pitanjima. Ono što je sudionike panela u petak povezivalo, a nije se ticalo samo geografije i jezika, bio je realističan pogled na sadašnjost kulturnih politika zemalja u kojima se mreže osnivaju i djeluju. Unatoč različitim iskustvima i pomalo pesimističnom tonu, želja za promjenom ono je što je motor pokretač svake inicijative koja je predstavljena na panelu. Isti odnos prema kulturi, shvaćenoj u najširem smislu, preko borbe za prostore kulture i borbe za njihovo očuvanje, odlika je i domaćih inicijativa predstavljenih u subotu. Poznati su neslavni završeci tih borbi, Srđ će najvjerovatnije biti golf teren, kao i Muzil, iako možda neće donijeti željeni profit svojim vlasnicima, kao što ni Horvatinčić možda nema zarade od Hoto projekta, no on je svejedno tamo, usred Cvjetnog trga. Iako kulturne politike dominantne u našem okruženju nisu nešto s čime se treba pomiriti, pogotovo u situaciji kad nisu rađene za svoje korisnike, građane i javnost, želja za njihovom promjenom, odbacivanjem i izgradnjom novih modela na trenutke biva jača od nemogućnosti pred koje nas stavljaju. Možda će razlike o kojima pišem jednog dana dovesti do toga da se centar Cvjetni jednostavno okupira. Tko bi nam tada plaćao režije?

Zajedničko dobro je koncept koji opisuje održive, dinamične aparate društvene suradnje koji upravljaju dobrima (vodama, nutrijentima, energijom) ili nematerijalnim dobrima (znanje, jezik, kultura i digitalna kultura). Prema Harveyjevom mišljenju, dobitnici predstavljaju važne primjere kulturnih pokreta koji proizvode nove prostore zajedničkog: susrete koji stvaraju prostor za nova značenja, nova kolektivna iskustva koja istražuju mogućnosti razvoja drugačijeg svijeta, drugačijih oblika vrijednosti od onih danih u monetarnim računicama.

Razgovor s Davidom Harveyjem objavljen na našem portalu prilikom njegova gostovanja u Zagrebu u sklopu projekta Nedovršene modernizacije 2010. možete pročitati ovdje. 

Izvor: ECF

Sever je u uvodu u obraćanje medijima istaknuo kako je ovaj događaj dio zajedničkog djelovanja udruga civilnog društva i pet sindikalnih središnjica protiv najavljene monetizacije autocesta, ali i puno šire – protiv rasprodaje nacionalne državne imovine. U situaciji u kojoj se Hrvatska trenutno nalazi, građani su postali taoci nesposobnih politika prijašnjih, ali i sadašnje vlasti. “U situaciji u kojoj ne znaju kako pokrenuti gospodarstvo, kako puniti proračun i riješiti nagomilane dugove, posegnuli su za onim što jedino znaju – s jedne strane obespraviti radnike, a s druge rasprodavati nacionalnu imovinu i dobra”, izjavio je Sever te nastavio kako smatra neprihvatljivim rasprodaju dobara stvaranih generacijama prije nas radi krpanja rupa u proračunu i vlastite nesposobnosti. Sever je zaključio svoje obraćanje napomenom da se rasprodajom HPB-a, Croatia osiguranja, davanjem cestau koncesiju te najavljenom koncesijom  zračne luke, rasprodaje malo dobroga što je preostalo te pitanjem što će ostati sljedećim generacijama. 

Mijat Stanić je istaknuo kako je ovo tek jedna u nizu akcija s ciljem zaustavljanja Vlade u namjeri da davanjem autocesta u koncesiju pokrpa državni proračun i otplati tek dio duga za izgradnju autocesta, a ova je akcija bila slikovit način prikaza što Vlada u stvari čini. Stanić je podsjetio na prethodne istupe u kojima je izneseno dovoljno argumenata zašto to ne treba činiti s obzirom da su autoceste razvojni projekt RH kojim se htjelo povezati dijelove Hrvatske i razvijati privredu i turizam. “Ako autoceste damo u koncesiju taj projekt iz razvojnog postaje komercijalni, ali za nekoga tko nije do sada ulagao u autoceste. Od Vlade smo akcijama uspjeli dobiti da objavi studiju o monetizaciji autocesta za koju se pokazalo da nije studija o monetizaciji već o koncesiji. Odluka vlade da autoceste da pod koncesiju bez studije je ili nezakonita ili prevara koju smo dobili jer su savjetnici bili dužni izraditi studiju i predložiti sve modele na temelju kojih će se Vlada odlučiti za onaj najpovoljniji”, napomenuo je Stanić i dodao kako se posljednjih dana u javnosti pojavila informacija da se radi na novom modelu, onom sekuritizacije javnog duga kroz obveznice, za koji je ova grupa okupljenih organizacija i sindikata od početka govorila da je možda jedno od najboljih rješenja. Stanić je podsjetio i na drugo moguće rješenje o reprogramu duga za koji smatra da je također prihvatljivije rješenje od koncesija. “Ovom gestom, rezanjem krave, željeli smo pokazati da se ne isplati ubijati kravu zbog jednog šnicla. Ova krava je zlatna, to je zlatna koka koja može dugoročno donositi prihode RH i obavljati svoje dvije osnovne funkcije, a to su razvoj i povezivanje”, zaključio je Stanić i najavio da će inicijativa nastaviti s daljnjim koracima, a to je referendum koji će organizirati ako Vlada ne odustane od namjere davanja  autoceste u koncesiju. Taj je instrument daleko jeftiniji od štete do koje će doći ukoliko se Vladu ne spriječi u ovim namjerama. 

Teodor Celakoski o cijelom je problemu govorio sa sistemske razine i osvrnuo se na paradigmu upravljanja javnim dobrima: “U ovih dvadeset godina dokazano je da oni koji su bili na vlasti ne samo da nisu u stanju upravljati javnim dobrima već nude samo dva modela – jedan je politička korupcija, politički klijentelizam u upravljanju javnim poduzećima i ustanovama, a drugi privatizacija. Svođenje mogućnosti upravljanja Hrvatskom na ova dva modela – privatizacija ili politička pljačka – potpuno je neprihvatljiva”, smatra Celakoski te ističe da je Hrvatskoj potreban novi model upravljanja javnim dobrom koji ne bi bil vezan samo uz političku kontrolu jer je ona do sada pokazala samo pogubne rezultate na javnim tvrtkama koje upravljaju autocestama. “Ono što nama treba nije politička kontrola tih ustanova, već javna. Hrvatska mora iznaći model u kojem je moguće upravljati našim zajedničkim dobrima na korist građana, a to je moguće samo javnom kontrolom. Mehanizmi medijskog praćenja i civilno-društvenog djelovanja nisu dovoljni. Hrvatskoj je potrebna reforma upravljanja i kontrole javnim dobrima i institucijama koje njima upravljaju”, zaključio je Celakoski obraćanje medijima. 

A. L.