Piše: Leona Širac

Serija #nemoj nikome reći 2015. godine u domaćem je televizijskom prostoru bila veliko osvježenje zbog grubog i satiričnog, ali realnog prikaza života današnjih tinejdžera te zbog svojih formalnih metafikcionalnih karakteristika. Stoga je vrlo pohvalno što je HRT u koprodukciji s tvrtkom Kombinat gledateljima ponudio još jednu sezonu, nastalu pod autorskom palicom Ivana Livakovića, Aleksandre Osman i Dijane Merdanović, koju smo nedavno mogli gledati na Drugome programu Hrvatske televizije. Ovaj put, serija je umjesto nedjeljom emitirana petkom u kasnom večernjem terminu, što TV kritičarka Zrinka Pavlić smatra pozitivnom promjenom jer “malo manje djeluje kao da seriju pokušavaju što bolje sakriti od gledatelja”. Ipak, treba uzeti u obzir da petkom navečer većina mladih kojima je serija u prvom redu namijenjena ne ostaje kod kuće pred televizorom, a javna televizija ima odgovornost emitirati sadržaje u odgovarajućim terminima, neovisno o tome što su dostupni na internetskome servisu.

I u ovoj sezoni učenica Helena Jurić svojim vlogom, kako kaže, zadovoljava voajerski poriv publike prikazujući živote svojih razrednih kolega i njihovih obitelji. Upravo zbog toga što govori o današnjim mladima, a ne o mladima kakvi su nekada bili, ova je serija vrlo bitna, kako ističu producentice Vesna Banović i Sandra Basso. Međutim, iako nastavlja pratiti razuzdan mladenački život i tipične maturantske teme, druga sezona pokazuje i neke tendencije ka problematizaciji cjelokupne društvene okoline. Primjerice, stereotipno oblikovane popularne, površne i ne baš pametne prijateljice Iva i Brigita (koje utjelovljuju izvrsne mlade glumice Tena Nemet Brankov i Sara Duvnjak) sa svojim su roditeljima postale akteri nemilosrdne igre moćnika u kojoj vrijedi ona “tko bi gori, eto je doli”. Tematiziranjem kriminala i korupcije serija se s notom oštrog crnog humora referira na našu društveno-političku zbilju u kojoj se kupuju diplome i vozačke dozvole, u kojoj se javni novac pronevjerava za privatne svrhe, u kojoj, kako komentira pripovjedačica, “kad voziš terenac, sam stvaraš prometna pravila”, a “emancipirani muškarac ne mora birati između visokog kriminala i visoke politike”. Sav se taj svijet sitnog, ali i ozbiljnog kriminala vrti oko novca i individualne koristi, što jedan od likova prepoznaje kao problematiku (neo)liberalnoga kapitalizma te sažima riječima “kol’ko platiš, tol’ko dobiješ”. Serija kroz nekoliko razina prikazuje upravo današnji odnos novca i kvalitete, od izbora odjeće do izražavanja roditeljske ljubavi, koja se, dakako, mjeri količinom rođendanskih poklona.

To sveopće ludilo potrošačkoga društva koje konstantno proizvodi potrebe kupaca, bilo da je riječ o najnovijim modelima cipela ili o laboratorijskim pretragama (što je ismijano u stilu “ako nazovete odmah” reklame), jedna je od stalnih kritičkih meta serije. Opsesija kupovinom i izgledom koja zahvaća većinu ženskih likova simptom je širega problema, načina na koji društvo i mediji usmjeravaju interese djevojaka i žena na estetsko te stvaraju od njih potrošačice koje podržavaju kapitalistički sustav. Na tragu recikliranja konvencija televizijskih sapunica druga sezona koristi i karakteristike ženskih časopisa kako bi satirično ukazala na njihovu agresivnost i nametljivost u oblikovanju ideala ženske ljepote i konzumerizma koji ide pod ruku s njim. Na formalnoj je razini to ostvareno nizanjem sličica kojima Helena daje savjete kako se srediti za maturalnu zabavu ili kako zadržati muškarca. Kultura narcisoidnosti koja se u seriji manifestira neprestanim okidanjem selfija ili otimanjem krune kraljice maturalne zabave ne treba nas čuditi kada djevojčice od najranije dobi učimo da im je najvažnije dostignuće biti lijepima. Tom pritisku podliježu i tinejdžerice koje se doslovno mažu žbukom, čime se parodira pretjerano nanošenje šminke, kao i njihove majke koje estetskim operacijama nastoje zadržati mladolik izgled.

Kako su autori od samoga početka napominjali, #nemoj nikome reći može se gledati i kao obrazovna serija za roditelje jer im pruža uvid u to kako se zapravo njihova djeca ponašaju u društvu i u školi. Međutim, i samo se roditeljstvo u svojim raznim oblicima našlo na kritičkoj oštrici. S jedne strane javljaju se likovi mladih majki koje ne preuzimaju potpunu odgovornost za svoju djecu jer su ili fokusirane na karijeru (kao mlada glumica u usponu Emanuela) ili se pak žele zabavljati u skladu sa svojim godinama, kao Inga koja u studentskim danima ostavlja dijete redaru na ulazu u noćni klub. Drugi je zastupljeni aspekt roditeljstva nerealno očekivanje koje roditelji imaju od svoje djece, a što se pokazuje kao njihova vlastita preokupacija, bilo to opsesivno čuvanje zdravlja i vitke linije ili manični pokušaji intelektualnoga uspjeha. Konačni je stadij prevelika briga za, kako bi Helena rekla, “svoje genetske produžetke”, koja često korespondira sa spomenutim kriminalnim i amoralnim ponašanjem kao što je primjerice podizanje ocjena prijetnjama profesorima. Time serija, osim što satirički secira mladenačko ponašanje i tinejdžerima nudi model za identifikaciju, tako i roditeljima pruža ogledalo za uviđanje vlastitih nesavršenosti čime opet dokazuje da premašuje užu ciljanu publiku i ostvaruje komunikaciju i s odraslima.

Svojim zajedljivim komentarima serija se referira na sam televizijski sustav iz kojega dolazi, aludirajući na angažiranje starijih glumaca za tumačenje uloga tinejdžera (jednu od učenica glumi nešto starija glumica, što Helena prenaglašava komentarom o “kategoriji 40+”) ili pak na neopravdano trošenje novca pretplatnika. Osim toga, druga se sezona pojačanim sarkazmom dotiče i mnogih drugih osjetljivijih područja života, primjerice, iskorištavanja zdravstvene skrbi. Međutim, takve se kritike često svode na banalne primjedbe o “cijeđenju” HZZO-a ili o lažnim invalidima, dok im nedostaje promišljanja i narativne razrade. Iako se pretjerivanje sa stereotipima, britkoća ironije i neuglađenost satire prepoznaju kao namjerno odabrani postupci, zbog njih se serija često približava samom rubu političke korektnosti. U trenutnoj klimi pojačane etičnosti i klerikalizacije HRT-a to je podosta veliko i dobrodošlo iznenađenje, no u oblikovanju pojedinih stereotipa ipak je nedostajalo kreativnijega pristupa, pa su mnogi potencijalno interesantni likovi u konačnici ostali prilično nezanimljivi.

Prva sezona serije svojom je izrazito ludičkom formom, uvođenjem novih načina komunikacije u samo filmsko tkivo (SMS-balončići, animacije, GIF-ovi) i sarkastičnim komentarima pripovjedačice bila dobrodošla novina u domaćoj produkciji, što u drugoj sezoni ostaje na zadovoljavajućem nivou, ali nema značajnije inovacije. Dapače, čini se kako se inzistiranjem na vizualnom šarenilu pokušao sakriti scenaristički problem neinventivnoga oblikovanja likova i mjestimično nerazrađene i površne priče, što je šteta jer su odabrane teme imale potencijala za bolji fabularni razvoj. Međutim serija se baš svojom metafikcionalnom karnevalesknošću još uvijek izdvaja u kontekstu domaće televizijske ponude, kao i angažiranjem velikoga broja mladih glumačkih nada u vremenima kada mladi ljudi ne uspijevaju pronaći poslove za koje su se školovali. Temama pak nadmašuje mladenački svijet odnosno kontekstualizira ga u širu društvenu matricu i time nikoga ne štedi kritike, što često ne uspijeva ni nekim “ozbiljnijim” serijama, primjerice, politički intoniranim Novinama.

Jedna od istaknutijih osobina #nemoj nikome reći mladenačka je drskost koja se osjeti već u uvodnoj špici gdje se na glazbenoj podlozi srpske reperice Sajsi MC nižu slike iziritiranih i ne baš ljupkih lica protagonista, što može i prije početka serije natjerati neke gledatelje da prebace program. No, serija ostaje dosljedna svojoj poetici i ni u jednom se trenutku ne ispričava za svoju beskrupuloznost i provokativnost, štoviše, nevjerojatno izravno i samouvjereno ubada u mnoge fenomene naše aktualne političke, a i šire društvene situacije, čemu ipak nedostaje bolja razrada unutar same fabule. Također, budući da druga sezona više-manje ponavlja formalna rješenja iz prve, kod gledatelja bi, ako već nije, moglo doći do zasićenja. Imajući u vidu metafikcionalnost, društvenu satiru i pojedine izvrsne glumačke izvedbe, bilo bi šteta ne vidjeti što serija može ponuditi dalje, ali bi nova sezona svakako trebala imati kvalitativni pomak – kompleksniju razradu priče te inteligentniju igru s klišejima i vizualnim sadržajima.

Hrvatski televizijski program dugo je oskudijevao mnogim dramskim žanrovima, svodeći se uglavnom na sapunice i konvencionalne humoristične serije. U posljednje se vrijeme, međutim, može primijetiti približavanje HRT-ove produkcije europskim i svjetskim standardima, o čemu svjedoče hvaljena kriminalistička serija Počivali u miru, obiteljska drama Da sam ja netko te Patrola na cesti, serija koja bi se žanrovski mogla smjestiti između prve dvije navedene. Porast kvalitetnoga i raznovrsnijega sadržaja hrvatsku publiku, naviklu na dostupnost stranih serija, čini zainteresiranijom za domaće, a tome u prilog ide i otvaranje internetskog servisa, kakvi su u posljednjih desetak godina postali standard u europskom javnom televizijskom sektoru, a koji omogućavaju gledateljima fleksibilno praćenje programa. U skladu s takvim strujanjima krajem prošle godine HRT je u svojem večernjem nedjeljnom terminu ponudio tinejdžersku humorističnu seriju koja je svojom temom, a ponajviše formom, veliko osvježenje na našoj televiziji. 

Nemoj nikome reći produkt je mladog autorskog tima koji čine redatelji Ivan Livaković i Andrija Mardešić, scenaristica Aleksandra Osman i drugi. U trenutku kada se ova serija pojavila, program za djecu i mlade trpio je rezove kojima je urednica Vesna Karuza Podgorelec ukinula obrazovne emisije namijenjene djeci školske dobi, među kojima se nalazio i kultni Briljanteen,  pod izlikom da “tinejdžeri ne gledaju TV”, već sadržaje koji ih zanimaju prate preko interneta. Tim je postupkom HRT zanemario svoju dužnost da kao javni servis, bez obzira na gledanost, mora prikazivati emisije namijenjene svim društvenim skupinama. Ponuda sadržaja i na internetskom servisu svakako je dobar iskorak, ali osuđivanje nekih emisija samo na selektivno gledanje može rezultirati time da one ostanu bez publike. 

U klimi ukidanja obrazovnog programa za mlade, te kroničnog nedostatka njima namijenjenih fikcionalnih zabavnih sadržaja (uz iznimku serije Nedjeljom ujutro, subotom navečer koja je emitirana 2012. godine), serija Nemoj nikome reći donijela je osvježenje na domaći televizijski program. Unatoč tome što serija u medijskom smislu više nije novost i tome što nije doživjela veliku recepciju, zbog svojih žanrovskih karakteristika ipak zaslužuje pokušaj ozbiljnijeg osvrta. 

U našem kontekstu Nemoj nikome reći donosi pomak u reprezentaciji svijeta mladih. U dosadašnjim humorističnim obiteljskim serijama iz HRT-ove produkcije tinejdžera gotovo da ni nema (primjerice: Naši i vaši, Odmori se, zaslužio si, Stipe u gostima), što ukazuje na problematičnu nezainteresiranost za taj dio populacije. Tinejdžersko se doba u svakodnevnom govoru često mistificira floskulama tipa “tko zna što im je u glavi”, kao da je sve odrasle zahvatila amnezija pa su zaboravili da su i oni prošli kroz tu životnu fazu. Naslovom serije ironizira se ta tajnovitost koja obavija mladenačku dob, a njezinim se sadržajem njihov svijet izlazaka, alkohola i seksa beskompromisno prikazuje. Međutim takav prikaz mladeži itekako je prisutan u stranim djelima popularne kulture, gdje prelazi u drugu krajnost, o čemu piše  Petar Odak u analizi tinejdžerskih filmova, primjećujući kako se u njima uvijek poseže za “istim uskim rasponom tema, koji pogled na tinejdžerice [tinejdžere općenito] debelo sužava.”  Ondje upozorava da diskurz o mladima funkcionira na dva načina; s jedne strane obraća se njima samima i nudi im mogućnost identifikacije, a s druge se strane obraća roditeljima pokazujući im kakva su zapravo njihova djeca te time reproducira tinejdžerstvo kao dijagnozu. Iako su i sami autori ove serije više puta istaknuli kako ona može funkcionirati i kao obrazovna emisija za roditelje, jer im pokazuje što rade njihova djeca kada napuste kuću, didaktični moment ovdje je obrađen kao još jedan od klišeja. Budući da se na svijet mladih gleda iz vizure učenice Helene, serija ostavlja dojam autoironije, a ne patronizirajućeg suda odraslih. Dapače, čak ni svijet odraslih ovdje nije pošteđen, već se kroz njega ismijavaju tradicionalni muško-ženski odnosi, različiti oblici roditeljskoga ponašanja, pa čak i bogaćenje kriminalom. Prema tome, iako se na prvu čini kako je ovo serija o “podivljaloj mladeži”, ona zapravo zadire u različite sfere našeg društva i podvrgava ih poruzi i smijehu. 

Izbjegavanje ozbiljne didaktičnosti i približavanje mlađoj populaciji postiže se specifičnim formalnim postupcima. Svaka od 12 polusatnih epizoda zapravo je Helenin videoblog (vlog) kroz koji ona pripovijeda o svojim vršnjacima iz razreda. Osim što je u ulozi sveznajuće pripovjedačice i ironične komentatorice, ona kontrolira i sam materijal serije – ubacuje scene koje se nisu dogodile ili gasi ton, što je u našoj televizijskoj proizvodnji još neviđena razina autoreferencijalnosti. Uz to serija obiluje vizualnim dodacima: SMS balončićima kojima se otkriva sadržaj dopisivanja te animacijama i GIF-ovima koji služe za šaljivo oprimjerivanje rečenoga. Odabrana tema mogla se uklopiti i u neki klasičniji dramski ili humoristični format, no ovakvim se žanrovskim inovacijama nastojala osvojiti nova publika. Naime svakodnevni ritam i način komunikacije sadašnjih tinejdžera uvelike su se promijenili od devedesetih i nultih kada je nastajao kanon popularnih serija za mlade (Beverly Hills, Dawson’s Creek, One Tree Hill). “Danas u isto vrijeme možeš gledati seriju preko streama, pisati SMS, pregledavati fotke na društvenoj mreži i slušati glazbu. U tom sveopćem kaosu informacija i sadržaja mladi danas funkcioniraju perfektno, to je njihovo prirodno okruženje”, kaže Andrija Mardešić, jedan od redatelja serije.  Mlađa populacija navikla je konzumirati zabavne sadržaje simultano i instantno. Ako prate seriju, najčešće nemaju strpljenja čekati na jednu epizodu tjedno, već pogledaju cijelu sezonu u komadu (tzv. binge-watching). Suvremene zabavne forme kao što su memeovi, GIF-ovi i videoklipovi čitaju se vrlo brzo, jedna za drugom što ne zahtijeva veliku koncentraciju. Sve su to autori serije imali na umu kada su se poigravali vizualnim materijalom, a HRT je novoj generaciji gledatelja dodatno izišao u susret postavljanjem cijele sezone na internetsku stranicu. Dinamična estetika i heterogenost materijala vrlo je bliska današnjim tinejdžerima, pa i svima ostalima koji su priključeni na društvene mreže, no pitanje je koliko tehnološki neosviješten dio publike uspijeva razumjeti te postupke, što seriju ipak čini donekle isključivom. 

Ubačeni vizualni materijal ovdje nije samo kako bi zabavio mlađe gledatelje, već se njime postiže efekt snažne satire, pa djelomice i groteske, kojom se prikazano ismijava, što Jean-Pierre Esquenazi  prepoznaje kao element karnevala prisutan u suvremenoj popularnoj kulturi, navodeći na primjer seriju Ally McBeal koja obiluje animacijama. Livakovićev rad na seriji Nemoj nikome reći i prošlogodišnjem filmu Svinjari mogao bi se okarakterizirati kao karnevaleskni jer se iza humora, šarolikog vizuala i dinamične montaže otkriva oštra kritika društvenih i kulturnih fenomena. Redatelj se nerijetko poigrava sa žanrovskim granicama stvarajući hibridne tvorevine. Teoretičar popularne kulture Dominic Strinati promjene u žanrovima objašnjava potrebom za osvajanjem nove publike, a  s druge strane vidi to kao tipičnu postmodernističku igru prelaženja granica. Budući da su sapunice i sitcomi žanrovi s čvrsto uspostavljenim zakonitostima i vrlo širokom publikom, suvremene serije, kao što je Jane the Virgin, često stupaju s njima u intertekstualni odnos. Tako i Nemoj nikome reći u prikazu različitih tipova ljudi i situacija (štrebera, popularnih klinaca, ljubavnih zapleta…) prenaglašava standardizirane trope iz tinejdžerskih popularnih fikcija, ali ih pritom kroz autoreferencijalne komentare pripovjedačice ironizira. Primjerice, u osmoj epizodi serije Helena grli Marija nakon uspješne nogometne utakmice, što njen glas u voice-overu komentira kao: “Trash moment iz teen sapunica.” Osim što reciklira sapuničarske konvencije, serija tematizira i njihovu stereotipno omalovažavanu recepciju, tragikomično prikazujući ovisnost o sapunicama na način na koji se prikazuje ovisnost o drogi. Forsiranje salvi smijeha na prikaz svakodnevnih situacija, kao jedna od karakteristika sitcoma, parodirano je u epizodi u kojoj je žestoka svađa Heleninih roditelja popraćena nasnimljenim smijehom. Ovakvo osvješćivanje fikcionalnosti i konvencija vrlo je čest postupak metafikcionalnih humorističnih serija posljednjega desetljeća, među kojima su Community, 30 Rock, Arrested Development, da navedem samo neke od njih, pa je pozitivno da i domaća serija prati suvremene trendove, makar sa zakašnjenjem. 

Iako se emitiranjem serije koja govori (o) mladima u večernjem nedjeljnom terminu pokazao veći interes za tu populaciju, kasni termin emitiranja (22.30) ipak nije najsretnije rješenje iz razloga što se ponedjeljkom većina tih mladih, a i njihovih roditelja, rano ustaje radi obaveza, što opet na neki način sužava krug publike. Ipak, uvrštavanje ovakve serije u dramski program i izbjegavanje nepopularnog dnevnog termina donekle ukazuje na pozitivne promjene. Također, HRT je odlukom da uloži u Nemoj nikome reći pokazao da i na domaćoj sceni imamo autore spremne na formalne eksperimente, i barem načelno otvorio prostor većem broju takvih projekata u budućnosti, kao i još raznovrsnijem televizijskom programu. 

O fenomenu suvremenih televizijskih serija govorit će teoretičarka popularne kulture i članica uredničkog tima feminističkog portala Muf Maša Grdešić, TV kritičarka i književnica Zrinka Pavlić, te glumica, kolumnistica i producentica Jelena Veljača, uz moderaturu Mime Simić. Osvijetlivši temu iz teorijskih, kritičkih i obožavateljskih perspektiva, kolektivno će se osvnruti na Twin Peaks Davida Lyncha i Marka Frosta iz 1990., odnosno na pilot epizodu, u svjetlu skorašnjeg povratka kultne serije na male ekrane.

Tribina TV serije: (R)evolucija formata će biti održana u srijedu, 28. siječnja, u klubu Močvara, s početkom u 20.30 sati.