Središnja tema izložbe u Etnografskom muzeju bila je presjek internetske kulture današnjice i zidnjaka nastalih u 20. stoljeću, a predstavljena je umjetničkim istraživanjima rodnih stereotipa i njihovog razvoja unutar stotinjak godina ženskog samoizražavanja. Zidnjaci su inicijalno služili kao krpe obješene na zidove kako bi ih sačuvale od prskanja, no ubrzo su dobili ukrasnu komponentu putem pamtljivih natpisa i svakodnevnih prizora. 

Autorica izložbe je Gordana Viljetić, a nastala je u suradnji Muzeja s Akademijom likovnih umjetnosti i Vlastom Delimar koja je u tom povodu sredinom prosinca održala performans Šufnudle u suradnji s Milanom Božićem. Primjerci zidnjaka iz Zbirke platnenog posoblja Etnografskog muzeja izloženi su na zidovima muzeja uz popratni materijal postavljen na umetnutim vertikalnim panelima u sredini prostorije. Popratne materijale čine memeovi, zvučni iskazi, nađeni predmeti te radovi studenata Akademije likovnih umjetnosti koji su nastali u sklopu kolegija Antropologija umjetnosti u javnom prostoru. 

Uzet ću te, neka znaju, živjet ćemo k’o u raju

Ljubav je jedan od glavnih motiva zidnjaka i prikazana je u “građanskoj maniri odabira partnera na temelju obostrane zaljubljenosti”, kazuje popratni tekst na jednom od postavljenih zidova izložbe, iako je stvarnost bila nešto drugačija.

Na jednom od zidova čuje se iskaz nečije bake A. Ž. Njeno iskustvo odrastanja svjedoči brutalnosti koja nije prikazana na ukrasnim zidnjacima na kojima se djevojčice drže za ruke s dječacima: “Oni su meni njega (budućeg supruga) kući doveli kad sam imala 15 godina. Kad bi ja rekla ne, oni bi uzeli onu veliku toljagu, što bi se stavljala, za konje…, ali bi ja pobjegla ne bi me mogli uvatit’… koliko sam puta ja pobjegla… sakrila se, pa onda bi uveče mi baba otvorila da dođen'”.

Zvučni iskaz vrtio se iz slušalica na panelu postavljenom u sredini prostorije, a na zidovima oko njega visili su zidnjaci s prisnim parovima u plesu, u ležaju u vrtu, a oko njih cvijeće i ukrasni okvirni vezovi.

U istom tematskom bloku predstavljena su iskustva s “modernim algoritmom ljubavi”, stoji u naslovu popratnog teksta na jednom od zidova, odnosno dating aplikacijama za upoznavanje. U tekstu prikazanom na panelu uspoređen je njihov utjecaj s prijašnjim procesom upoznavanja uživo, npr. putem prijatelja.

“Moj prvi poljubac je bio dogovoren putem inboxa”, piše u jednom od iskaza. U istom bloku teksta ukazuje se na nov fenomen – veze na daljinu koje koriste tzv. “sociomentalne prostore” (Orsolya Kolozsvari) koje stvaraju barem dvije osobe, koje imaju osjećaj zajedništva iako nisu fizički prisutne jedna uz drugu. Za primjere takvih prostora navedeni su chat roomovi poput Discorda. Iskustva modernih veza na daljinu popraćena su sa zatvorenim ljubavnim pismima iz 20. stoljeća, naglašavajući da je takav mentalni prostor samo promijenio medij. 

Ipak, šteta da u sklopu izložbe tema dating aplikacija nije detaljnije istražena, kako bi pokazala što sve čeka modernu ženu u sociomentalnom prostoru Tindera i sličnih aplikacija.

Za svakog muža sreća je ta, kad žena dobro kuhat’ zna

“Nitsam zborila, nitmi večera zgorila, nitje dragi na sliki, jer sam je ja vezla”, odgovara reinterpretiran zidnjak studenta Akademije likovnih umjetnosti, Luke Kraljevića. Umjesto kuhinje, žena na slici sjedi i izrađuje zidnjak uz asistenciju sina (na većini zidnjaka kćer pomaže mami), a tanka linija konca spaja se u okolni ukrasni motiv cvijeća, s velikim križem na vrhu. 

Osim žena, dio tradicionalnih zidnjaka prikazuje i djevojčice u kuhinji pa tako na jednom, ukrašenom  plavim vezovima, djevojčica valja tijesto, a oko nje lebde riječi: “Budi vredna kuharica, da te diči gazdarica”. Dok se neki zidnjaci mogu čitati kao memeovi, tj. kao pametne dosjetke, tekst ovog zidnjaka  podsjeća na  tužni inspiracijski citat koji unaprijed zadaje vrhunac djevojačkih snova koji ne sežu dalje od kućanskog rada. 

Nasuprot tradicionalnoj kućanici, izložba upućuje na novi internetski arhetip, tzv. tradwife. Ovaj trend nastao je u Americi, a promovira “tradicionalne” rodne uloge i poziciju žene u kućanstvu. Utemeljen je na idealiziranoj slici kućanice kakva se može naći, između ostalog, na zidnjacima ili u starim američkim časopisima. Tradwife influencerice snimaju videe sebe dok kuhaju u dugačkim lepršavim haljinama, potpuno našminkane, a od iznimne im je važnosti raditi hranu ili higijenske proizvode from scratch. 

Influencerice poput Nare Smith ne vode nužno život koji promoviraju u obliku vizualno primamljivog lifestylea – dapače, Smith zarađuje velike sume novca, jede u skupim restoranima, leti u Europu kad joj se prohtije i ima kuću punu radne snage koja joj čisti i čuva djecu dok ona radi žvakaću gumu od nule. 

U lokalnom kontekstu, tradwife trend predstavlja mokri san subotnjeg klečavca koji mašta o ženi koja je subordinirana nekom imaginarnom ili stvarnom muškom autoritetu . 

Gdje vlada mir i sloga, tu je blagoslov od Boga

Dok su zidnjaci motiva kuharica i hrane tradicionalno bili postavljani u kuhinji iznad peći, oni s religioznim motivima primjereno su smješteni iznad bračnog kreveta. Njihova lokacija, vezana uz moralno nadgledanje i samorepresiju, simbolički funkcionira kao Foucaultov panoptikon. 

Na ekranu preko puta zidnjaka s prikazima anđela i Isusa, prikazuje se nečiji Facebook post (#Evanđelje stoji u opisu) s mnogobrojnim AI generiranim slikama Isusa i golubica. Vizuali su popraćeni religioznim tekstovima poput: “Pošto se Isus krstio, dok se molio, rastvori se nebo”. 

Suprotno tradicionalnim vjerskim motivima, studentica Akademije likovnih umjetnosti Leonarda Folić satirizirala je moderni oblik religioznosti kod mladih, koji se svodi na moć manifestacije. Ovaj tip moderne religioznosti ne zahtijeva moljenje nepoznatom entitetu niti  čednost i poslušnost. “Ono što je namijenjeno meni, jednostavno će me pronaći”, ističu Zidne afirmacije na zidnjaku u kojem par gleda televiziju.

Kad čovjek nije čist, ne vrijedi ništ’

Još jedan nezaobilazan online trend koji ide ruku pod ruku tradwifeu je tzv. cleangirl, koju je izložba nažalost propustila oprimjeriti higijenskim trendovima na društvenim mrežama. Cleangirl trend svoju estetiku temelji na urednosti, minimalizmu, uklanjanju svih nepoželjnih nesavršenosti na ženskom tijelu, potiho ju maksimalno normativizirajući, a svako odskakanje signalizira i moralnu nečistoću. 

U ’20-im i ’30-im godinama prošlog stoljeća, Škola narodnog zdravlja Andrije Štampara provela je veliko zdravstveno opismenjavanje hrvatskih sela putem raznih medija u borbi protiv ondašnjih epidemija te kako bi digli nacionalni higijenski standard, stoga i teme zidnjaka odražavaju novu ideju čistoće u kolektivnoj svijesti stanovništva.  

Međutim, neke od poruka zidnjaka, poput naslovne, uvode paralelu između čistoće i ljudske vrijednosti. Iz toga se može zaključiti da cleangirl i trend čistoće na zidnjacima nisu nužno samo odraz higijenskih navika ili estetike, nego šire političke stvarnosti povijesnog trenutka, odnosno rastuće ideologije fašizma koja voli naglašavati motiv “čistoće”. 

Puna kuća voća slada, al’ najslađa žena mlada

U bloku posvećenom hrani, česti su motivi punih zdjela voća na zidnjacima. Međutim, priloženi tekst nas podsjeća na glad i neimaštinu u vrijeme njihova nastanka, stoga zdjele egzotičnog voća funkcioniraju kao motiv hrane za kojom se žudi, a ne realistične prehrane lokalnog stanovništva 20. stoljeća. Kao što se žudilo za egzotičnim voćem savršenog izgleda, tako se žudilo i za idealnom ženom koja je (sudeći po naslovnom citatu zidnjaka) mlada. 

Internetski presjek predstavljen je tekstom o foodstagramu, odnosno dijelu Instagrama posvećenom pripremi hrane. Poznata sintagma food porn koja označava prikaze hrane na društvenim mrežama ili njene pripreme na vizualno primamljiv način, često je popraćena erotiziranim spremanjem ili konzumacijom hrane (npr. influencerica Gabbriette koja je poput Nare Smith ali za ljubitelje Brat albuma), kako bi se izazvao spomenut osjećaj žudnje. 

Iako food porn nerijetko koristi rodne stereotipe u svoju korist kako bi kapitalizirao tuđom žudnjom, tekst ih opravdava postfeminističkom pozicijom prema kojoj se radi o “subjektnoj konstrukciji digitalne ženstvenosti i namjernog poigravanja pojmovima ženskog tijela, konzumacije i seksualnosti”. No, dok influencerice profitiraju od poigravanja sa svojom tjelesnošću i naglašavanjem ženstvenosti, njihova publika trpi drugačije posljedice objektifikacije ženskog tijela.  

Tko na jelo dugo čeka, izgubit će pola teka

Na izložbi, studentica Iva Žepina u stilu brainrot internetskog sadržaja montira velik broj zidnjaka i njihove raznovrsne poruke brzim izmjenjivanjem. Saturirani u iznimno žarke boje, zidnjaci se iščitavaju kao apsurdna propaganda. U par sekundi što se daju pročitati, poruke o kuharicama, štedljivim gazdaricama i Bogu postaju poprilično mučne za gledatelja_icu. 

Umjesto postova i kratkih videa, žena 20. stoljeća imala je svoju vrstu analognog brainrota u obliku zidnjaka s jasnim porukama o ženskoj poziciji u društvu koja je bila ograničena na sferu kućanstva pa tako nije niti imala ikakve druge težnje. 

Oslobođena domene kućanstva, moderna žena slobodna je preispitati samoekspresiju svog roda, igrati se identitetom i njegovim društvenim utjecajem za vlastitu dobit. Međutim, izložba naglašava da je i dalje najprofitabilnije igrati istu uvriježenu ulogu – submisivnu i “moralno” čistu ili požudnu mladu zgodnu kuharicu. 

Presjekom sadržaja starih zidnjaka i modernog internetskog medija, izložba mi jasno komunicira da su rodne uloge ostale jednako uvriježene i danas, s naznačenom razlikom u samoobjektifikaciji za profit. Time je očito da smo daleko od potpune emancipacije od tradicionalnih viđenja žene u društvu, koliko god nas društvene mreže navode na suprotno. Ista poruka bila bi jača da je izložba dublje istražila neke elemente moderne kulture, no postojeći paralelizam je neupitan.     

Međutim, za kraj bih dodala jedno iskustvo starije žene navedeno u izložbi. Ona spominje svoju ljubav prema izradi vezova jer ju podsjećaju na osnovnu školu u kojoj ih je krenula učiti. Iako dobivamo vrijedne zaključke o rodnoj nepravdi iz zidnjaka, smatram da je važno naglasiti i njihov značaj tadašnjim ženama – međusobno su ih povezivali i na kraju krajeva, omogućili su im vrijeme da sjednu. 

Natječaj je primarno namijenjen mladim modnim dizajnerima_icama, ali i onima koji_e u svojoj praksi promišljaju odnos tijela i odjevnih predmeta, a dodjeljuju se potpore u sklopu dvije kategorije:

• razvijanje modnog proizvoda – prijedlozi koji su usmjereni na dizajn pojedinačnog odjevnog predmeta ili modnog dodatka
• eksperimentalno istraživanje u domeni modnog dizajna – prijedlozi koji na spekulativan način istražuju odnos tijela i odjevnih predmeta

Projekt potiče interdisciplinarni pristup radu i istraživanju te vrednuje održive modele rada prilagođene lokalnim uvjetima proizvodnje i konzumacije mode. Poseban naglasak stavit će se na prijave koje potiču djelovanje u kontekstu cirkularne ekonomije, korištenje održivih materijala, recikliranje i slične prakse te bavljenje novim proizvodnim procesima. Također, dodatno će se vrednovati prijave koje kritički promišljaju modni sistem te razmatraju mogućnosti humaniziranja modnog dizajna.

Zainteresirani prijavitelji_ce su pozvani da prijave projekt koji još nije realiziran te se upravo kroz ovaj natječaj mogu osigurati istraživački uvjeti za rad, mentorsko usmjeravanje te razvitak daljnjeg plana moguće realizacije/produkcije.

Potpora uključuje financijsku podršku koja pokriva troškove produkcije i honorar te višemjesečni mentoriran rad s odabranim dizajnerima_cama što uključuje: jedan na jedan susrete i mentoriranje rada koje provodi voditeljica projekta u suradnji sa stručnim suradnicima, podršku u produkcijskom istraživanju (istraživanje materijala, tehnika proizvodnje te povezivanje s dodatnim mogućim suradnicima u projektu, razvijanje poslovne strategije i operativnih procesa rada) te podršku u pripremi javne prezentacije provedenog istraživanja.

Prijave se vrše putem e-mail adrese hdd@dizajn.hr, a za sve dodatne informacije možete se obratiti voditeljici projekta Lei Vene e-mailom na adresu leavene@gmail.com.

Rok za prijavu je 27. travnja.

Ovom izložbom predstavit će se studentski radovi koji su nastajali tijekom radionica udruge FabLab posvećenih razvoju novih i ekoloških materijala. Mentorica izložbe je Helena Schultheis Edgeler, koja povod zaokretu k novim materijalima opisuje riječima: “U današnjem svijetu koji teži inovativnosti, održivosti i odgovornosti, a koji se istovremeno guši u negativnim učincima napretka, otpadu i zagađenju, biomaterijali su postali središnji element revolucije i kritičan čimbenik u transformaciji tekstilne industrije i dizajna tekstila.

Sposobnost pretvorbe običnog organskog otpada u vrijedan materijal otvara vrata inovacijama, održivosti i estetskoj ekspresiji. To podržava drugačiji način razmišljanja, onaj koji stvara društvo s cirkularnim pristupom – u kojem proizvodnja materijala ne oštećuje, već obnavlja prirodne sustave. Nova istraživanja ne samo da mijenjaju način na koji proizvodimo i koristimo tekstil, već i naglašava važnost sinergije između prirode, znanosti i umjetnosti.”

Više detalja o izložbi pronađite ovdje.

Lamešić ovom izložbom predstavlja svoje radove izvedene u formi prišivaka na kojima su izvezene stripovske sličice. “Motivi upisani u tekstil remete stabilnost odjevnog predmeta, čineći njegovu strukturu napetom i nesigurnom. Košulja zadržava formu tijela koje bi je moglo nositi i sugerira njegovu fizičku prisutnost, dok se narativ rada odvija u prostoru iz kojeg je svijest izmještena. U kontekstu ovih radova, šivanje nije samo sredstvo prikazivanja; sam proces šivanja simulira metodu uspavljivanja”, stoji u predgovoru Ele Junaković.

“Repetitivnost šivanja se u radu ne pojavljuje tek kao formalna karakteristika, nego kao princip koji oblikuje narativ i temu rada. Ponavljajući čin šivanja istodobno smiruje i potencira nelagodu, stvarajući tako radove u kojima se snovi ne prikazuju, već događaju”, zaključuje Junaković.

Nika Lamešić umjetnica je čiji rad isprepliće razigranost s neobičnošću ljudskih iskustava, stvarajući osobni dijalog s materijalima koje koristi. Njezina praksa obuhvaća crtanje, grafiku i šivane predmete kroz koje stvara intimne, emocionalno rezonantne komade.

Više detalja pronađite ovdje.

Riječ je o umjetničkom projektu realiziranom u mediju tekstila u kojem autorica problematizira “pitanje osobne slobode odlučivanja i postupanja žena, njihovu samostalnost u donošenju odluka te učestalo, stereotipno primanje kritika bez stvarnog promišljanja težine izgovorenih riječi”, stoji u najavi.

Izložba je realizirana u obliku dijaloga između pitanja obilježenih agresivnim konotacijama i suptilnih odgovora. Vizualni i konceptualni kontrast, piše u tekstu najave “ostvaren je kroz dvojak tekstilni medij. Pitanja i komentari tiskani su bijelim slovima na crvenim, industrijski proizvedenim otiračima grube teksture, dok su odgovori izvedeni u formi ručnog veza i goblena, u crvenoj i ružičastoj boji”.

Kao uvod u izložbu, umjetnica će 6. ožujka održati i besplatnu radionicu Riječi koje bole, namijenjenu odraslim osobama. Kroz tekstilni medij izrade goblena autorica će s polaznicama_ima proći introspektivni kreativni proces usmjeren na osvještavanje rodnih stereotipa u komunikaciji. Sudionice_i će u uvodnom dijelu radionice individualno definirati vlastite “riječi koje bole” te osmisliti predloške za ručni vez s jasno artikuliranom riječi i/ili rečenicom.

Posebna pažnja posvetit će se ulozi boje, razvoju autorske tipografije i introspektivnom pristupu tekstilu kao mediju koji tradicionalno nosi konotacije “ženskog rada”, a ovdje postaje sredstvo vidljivosti i artikulacije osobnog glasa. Predznanje nije potrebno, svi materijali su osigurani, a sudjelovanje je besplatno. Broj mjesta je ograničen te su prijave obavezne putem e-maila: info@culturehubcroatia.hr.

Iako naslov sugerira puno govora, Razvezivanje se snažno oslanja na zvuk: osluškuje šuštanje tkanina i ambijente rada, bilježi iskustva proizvodnje i pamćenja, te prati suvremene prakse poput upcyclinga i alternativnih načina proizvodnje, kao i dodire mode s drugim umjetničkim praksama.  

Prva epizoda serijala nastaje povodom gostovanja francuske kustosice i spisateljice Johanne Zanon u zagrebačkom Centru za istraživanje mode i odijevanja (CIMO), gdje je sredinom siječnja sudjelovala u rezidencijalnom programu Briefing On Soft Arts. U tom povodu Zanon je održala javno predavanje na temu zvuka mode, kojim se bavila u svom izložbenom projektu The Sighing Sound of Lips Unsatisfied iz 2025. godine. Projekt je inicijalno predstavljen u Oslu u Norveškoj, gdje ova kustosica živi i radi. O auditivnom potencijalu mode, osim s Johannom Zanon razgovarali smo i s kustosicom Leom Vene, suvoditeljicom CIMO-ve rezidencije.

Popratnu audio dokumentaciju izložbe The Sighing Sound of Lips Unsatisfied ustupili su Pål Steinar Gumpen i Aliona Pazdniakova.

Ovom izložbom predstavljaju se rezultati drugog izdanja istoimenog edukacijskog projekta započetog početkom ljeta prošle godine u HDD-u. U prvoj fazi projekta dizajneri su odabrani putem javnog poziva, a zatim su svoje autorske koncepte razvijali u suradnji s mentorima_cama, što je rezultiralo radovima koje sada predstavljaju publici.

Kustosica izložbe i pokretačica projekta, Lea Vene, o istraživanju EXX00 Roberta Fenricha kaže da je usmjereno na “eksperimente u izradi materijala koji simuliraju kožu. Upravo tekući lateks omogućava stvaranje efekta kože na koži. Lateks se ručno miješa i izlijeva u tanke plohe na koje se dodatno intervenira ostavljanjem otisaka (poput zmijske kože ili vena). Nastali tekstili imaju organske i biomorfne karakteristike te otvaraju mogućnosti korištenja druge kože kao izvedbenog i modnog predmeta.”

Katarina Trpčić bavila se istraživanjem tradicijske kape jalbe, propitujući odnose ručnog rada i industrijskog okruženja. Kako ističe Vene, “takva tenzija naglašava odnos između kontroliranog i preciznog proces rada i nesavršenog ručnog rada. Kapa jalba rađena je egzaktnom tehnikom pletenja međutim Katarina testira forme i mogućnosti takvog pletiva izmicanjem u nove materijale (plete u metalu i keramici te isprobava laserski rez). Kapa se kao modni predmet rastvara i postaje otvorena ploha za eksperimentalni rad u prostoru”.

Izložba se može posjetiti do 13. veljače.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Lina Kovačević, po struci dizajnerica, predstavlja svoj umjetnički rad koji kao polazište uzima ljudsku i umjetnu inteligenciju. Umjetnica je 2004. godine dizajnirala robota Raymonda koji je programiran da reagira prema “algoritmu slučajnosti”. Krećući se prostorom, pojašnjava kustosica Olga Majcen Linn, Raymond je “vršio interakciju s posjetiteljima galerije, te skupljajući inpute iz svjetlosnog, taktilnog i zvučnog ambijenta stvarao grafike na ekranu jednostavnog kompjutera”.

Dva desetljeća kasnije, umjetničin dizajn dobiva novo značenje u kontekstu brzog razvoja novih tehnologija. “Za ovu izložbu se ti rani, krhki digitalni otisci transponiraju u grafičke tkanine, završavajući time jedan neobičan kružni put. Naime ono što je nastalo kao eksperiment s digitalnom autonomijom, kreiranjem sustava koji gotovo programatski isključuje ljudsku ruku, vraća se u domenu materijalnog, ručnog, sporog”, stoji u popratnom tekstu.

Lina Kovačević rođena je u Zagrebu. Diplomirala na Studiju Dizajna u Zagrebu i magistrirala na Central St. Martins College of Arts u Londonu. Izlaže na domaćim i međunarodnim izložbama, samostalno ili kao članica kolektiva. Za svoj rad osvojila je mnoge međunarodne nagrade.

Više detalja pročitajte ovdje.

Zadatak dizajnera_ica koji_e se žele prijaviti na natječaj je izrada skica za pet modela koji predstavljaju njihovu mini kolekciju na zadanu temu – Tradicija: Narodne nošnje mog kraja. U natječaju ističu kako bi “identitet dizajnirane kolekcije trebao biti moderan, vizionarski i inovativan, uz poštivanje tradicijskih elemenata inspiriranih narodnim nošnjama određenog kraja. Sudionici su pozvani istražiti povijest i simboliku nošnji svog zavičaja te ih reinterpretirati kroz suvremeni modni dizajn.”.

Na natječaju se mogu prijaviti učenici_e srednjih škola, studenti_ce i/ili diplomanti_ce dizajnerskih škola i akademija iz Hrvatske i inozemstva te svi ostali neafirmirani_e modni_e kreatori_ce. Prijava mora sadržavati kratku autobiografiju te opis koncepta kolekcije (detaljan opis modela, tkanina i materijala). Uz koncept je potrebno priložiti i skice pet modela osmišljenih na zadanu temu.

Od pet modela iz mini kolekcije kandidati u prijavi moraju naznačiti jedan model koji će u konačnici i realizirati ukoliko budu odabrani za sudjelovanje u drugom krugu natjecanja. Odabrani model bit će predstavljen u promotivnom videu Modometrija (virtualna modna revija) te u ModoBook katalogu. U svakoj kategoriji pobjednik_ica će osvojiti novčanu nagradu u visini od 200 eura kao poticaj za daljnji rad.

Materijale za prijavu potrebno je poslati na e-mail adresu huiu@huiu.hr te ispuniti online obrazac, a više detalja o natječaju možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 25. svibnja.

Natječaj je primarno namijenjen mladim modnim dizajnerima_icama, ali i onima koji_e u svojoj praksi promišljaju odnos tijela i odjevnih predmeta, a dodjeljuje se po jedna potpora u dvije kategorije:

• Razvijanje modnog proizvoda – prijedlozi koji su usmjereni na dizajn pojedinačnog odjevnog predmeta ili modnog dodatka.

• Eksperimentalno istraživanje u domeni modnog dizajna – prijedlozi koji na spekulativan način istražuju odnos tijela i odjevnih predmeta.

Obje navedene kategorije potiču interdisciplinarni pristup radu i istraživanju te vrednuju održive modele rada prilagođene lokalnim uvjetima proizvodnje i konzumacije mode. Poseban naglasak stavit će se na prijave koje potiču djelovanje u kontekstu cirkularne ekonomije, korištenje održivih materijala, recikliranje i slične prakse te bavljenje novim proizvodnim procesima. Također dodatno će se vrednovati prijave koje kritički promišljaju modni sistem te razmatraju mogućnosti humaniziranja modnog dizajna.
Zainteresirani prijavitelji_ce su pozvani da prijave projekt koji još nije realiziran te se upravo kroz ovaj natječaj mogu osigurati istraživački uvjeti za rad, mentorsko usmjeravanje te razvitak daljnjeg plana moguće realizacije/produkcije. Nije moguće prijaviti diplomske ili druge radove koji su dio studijskih programa.

Potpora uključuje financijsku podršku koja pokriva troškove produkcije i honorar te višemjesečni mentoriran rad s odabranim dizajnerima_cama što uključuje: jedan na jedan susrete i mentoriranje rada koje provodi voditeljica projekta u suradnji sa stručnim suradnicima, podršku u produkcijskom istraživanju (istraživanje materijala, tehnika proizvodnje te povezivanje s dodatnim mogućim suradnicima u projektu, razvijanje poslovne strategije i operativnih procesa rada) te podršku u pripremi javne prezentacije provedenog istraživanja.

Prijave se vrše putem e-mail adrese hdd@dizajn.hr, a za sve dodatne informacije možete se obratiti voditeljici projekta Lei Vene e-mailom na adresu leavene@gmail.com.

Rok za prijavu je 15. svibnja.