Pametni tekstili su tkanine razvijene kako bi omogućile besprijekornu integraciju s elektroničkim elementima poput mikrokontrolera, senzora i aktuatora. Tijekom radionice sudionici_e će dobiti praktično iskustvo u izradi mekih senzora korištenjem tekstilnih materijala i vodljivih vlakana. Radionica je intergeneracijskog karaktera, u njoj mogu sudjelovati djeca, mladi i odrasli, te nije potrebno prethodno iskustvo u ručnom radu ili elektronici. Radionica je besplatna za sve.

Prijave za radionicu vrše se putem linka, do četvrtka, 26. veljače.

Zoe Romano magistrirala je filozofiju i medijsku znanost te tehnologiju. Romano je umjetnica, predavačica i konzultantica koja radi na projektima podržanim od strane EU-a koji spajaju društvenu ekologiju, tehnologije digitalne proizvodnje i pametne tkanine. Također, radila je nekoliko godina u strateškom komuniciranju, razvijala je svoje društvene vještine kao medijska haktivistica na području prekarnosti te materijalnog i nematerijalnog rada u kreativnim industrijama. 

Više detalja pronađite ovdje.

Tekstilni otpad je u Europskoj uniji četvrti najveći zagađivač okoliša, a trend brze mode uzrokovao je znatno povećanje kupljene i bačene odjeće. Ovaj je događaj idealna prilika za sve koji_e žele neželjeni komad odjeće zamijeniti novim, i to potpuno besplatno.

Na swap party donosi se nenošena i malo nošena odjeća koja mora biti oprana i u dobrom stanju. Rabljeno donje rublje, kupaći kostimi i čarape nisu prihvatljivi. Svatko može donijeti najviše sedam komada odjeće, a mogućnosti razmjene su neograničene.

Swap party dio je programa uz izložbu Proizvedeno rukom radnika – stvarni kreatori mode. Ulaz na izložbu je besplatan, a za sve zainteresirane bit će organizirano vodstvo u 12 sati.

Više informacija o događaju dostupno je ovdje.

Devedesetih godina u ex-Yu državama zapljusnuo nas je val privatizacije, a u simbiozi s njom i propadanje nekad uspješnih firmi, otkazi, štrajkovi, stečaji te neizvjesnost. Ovaj mučni uvod u neoliberalni kapitalizam na svojoj su koži posebno osjetile žene. Nekad ponosne tekstilne radnice koje su čitavu industriju nosile na svojim leđima i dičile se produktima svoga rada koji su se izvozili i van bivše države, danas se bore za isplate svojih plaća.

“Sve je to zato šta smo ženske. Da su u firmi radili muški sve bi se prije i bolje završilo”, izjavila je radnica šibenske Revije, tvornice koja ima najduži stečaj u cijeloj Europi, povodom prosvjeda na Markovom trgu prije godinu dana. Radnicama je ministar Branko Bačić još prošle godine obećao isplatu od milijun i tristo tisuća eura, odnosno isplatu plaća i otpremnina koje radnice nisu primile od 2001. godine. To se nije dogodilo niti skoro godinu dana nakon pa su radnice bivšeg tekstilnog giganta početkom listopada odgovorile protestom u Šibeniku. Nažalost, radnice Revije nisu jedine koje se godinama i desetljećima bore za svoja prava, a upravo tu dugotrajnu borbu tekstilnih radnica tematizira izložba Rad i otpor – slučaj tekstilne industrije. Izložba je postavljena u zagrebačkom Tehničkom muzeju, a na njoj su radile autorice Ana Rajković Pejić i Kosjenka Laszlo Klemar te stručne suradnice Ana Vragolović iz Novog sindikata i Đurđica Grozaj iz Udruge Kamensko.

Afirmirajući ulogu tekstilnih radnica u radničkom pokretu te njihov doprinos u borbi žena za jednaka prava u svim područjima javnog i privatnog života, izložba prikazuje radnice i prve sindikalne podružnice s kraja 19. stoljeća pa sve do danas, kada su od tih radničkih prizora ostali uglavnom samo štrajkovi, ugašena tvornička postrojenja i neiscrpne borbe za davno neisplaćene plaće. Industrijska revolucija je otvorila prostor za zapošljavanje žena koje su mahom radile u konfekciji i proizvodnji tekstila kao jeftina i nekvalificirana radna snaga. Plaće su im iznosile trećinu do polovine one muških kolega, a radni uvjeti su se svodili na mračne i zagušljive prostore koji su nerijetko slovili i kao rasadišta bakterija, što je onda rezultiralo raznoraznim oboljenjima, tuberkulozom, pa i smrću. Loši radni uvjeti uzrokovali su opće nezadovoljstvo radnica, a onda i organiziranje prvih štrajkova. Tako su u studenom 1909. i ožujku 1910. godine u New Yorku upravo tekstilne radnice bile nositeljice štrajka pod nazivom Uprising of the 20000, a iz njega se rodio Nacionalni dan žena u Americi, odnosno, na prijedlog Clare Zetkin, Internacionalni dan žena u Europi. 

Nakon što nam daje kratki pregled borbe iz zapadnih zemalja, izložba nas vraća na područje Hrvatske pa tako saznajemo da se na našim prostorima krajem 19. i početkom 20. stoljeća kao odraz Prve internacionale i Pariške komune javljaju prvi oblici radničkog otpora. Iz teksta Nade Cazi Društveni položaj žene čitamo da su plaće žena 1920-ih bile 20 do 50 posto niže od plaća muškaraca, ukoliko su radile po satima ili u nadnici. Diskriminacija se ogledala i u radu na akord, odnosno plaćanju radnica po broju izrađenih komada proizvoda, gdje su žene navodno bile izjednačene s muškim kolegama, ali su one istovremeno bile postavljane na slabije plaćena radna mjesta pa su sukladno tome i akordni cjenici rada bili niži. Ono o čemu još piše Cazi, a aktualno je i stoljeće nakon, jest otpuštanje žena s posla čim zatrudne, i njihovo vraćanje na radno mjesto prije isteka bolovanja zbog straha da će izgubiti posao. Kada na sve ove aspekte diskriminacije i nejednakog tretmana žena dodamo nesigurnost zaposlenja, nepridržavanje propisa o osmosatnom radnom vremenu i zlostavljanje na poslu, kao rezultat dobijemo štrajkačku aktivnost radnica.

Na našim prostorima sve je započelo sindikalnim organiziranjem tekstilnih radnica i radnika i osnivanjem Saveza radnika odjevne industrije i obrta Hrvatske i Slavonije početkom 20. stoljeća. Na zidu Tehničkog muzeja ispisana je kronologija djelovanja Saveza gdje čitamo da mu je u Prvom svjetskom ratu zabranjeno djelovanje, 1920. se ujedinjuje sa sindikatom šivača iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Slovenije pod novim nazivom Savez radnika odjevne industrije i obrta Jugoslavije, a iste te godine mu je zabranjeno djelovanje te je aktivan ilegalno. Deset godina kasnije, članovi Saveza prelaze u Ujedinjeni savez šivačko-odjevnih radnika Jugoslavije, a potom u Ujedinjeni savez tekstilno-odjevnih radnika Jugoslavije. Tijekom Drugog svjetskog rata radnice i radnici djeluju kao sekcija Hrvatskog radničkog saveza. 

Na izložbi čitamo da su “za organiziranje tekstilnih radnica od velikog značaja bili osnutak Centralnog sekretarijata žena (1923.), Zagrebačkog sekretarijata žena NRPJ (1924.) te Komisije za rad među ženama pri Komunističkoj partiji Jugoslavije (KPJ, 1927.), koji su bili usmjereni na poticanje aktivnijeg sudjelovanja radnica u sindikatima i KPJ-u”. Tridesete su bile rezervirane za masovne i brojne štrajkove od kojih vrijedi izdvojiti tromjesečni štrajk u Dugoj resi u kojem je sudjelovalo 2000 radnica i radnika, te štrajk u zagrebačkoj tvornici Hermann Pollack i sinovi gdje je neposredan povod za solidarnost i otpor 800 radnica i radnika tvornice bilo nasilno ponašanje stranog inženjera prema jednoj od radnica. Ipak, štrajk koji nosi titulu “najorganiziranijeg” i “najupornijeg” u povijesti radničkog pokreta na području bivše Jugoslavije je štrajk radnica i radnika tvornice TIVAR iz Varaždina iz 1936. godine. Usred brojnih problema s kolektivnim i tarifnim ugovorima, niskim nadnicama, nemogućnošću sindikalnog organiziranja, okidač za organiziranje štrajka bio je premještanje radnice na rad za strojem na kojem je prethodno bio muškarac, a njoj je dodijeljena niža plaća u odnosu na plaću muškog kolege. Nakon šest tjedana prosvjeda, radnice i radnici su se uspjeli izboriti za svoja potraživanja te je upravo ovaj štrajk imao presudnu ulogu u razvijanju sindikalnog pokreta u Hrvatskoj. 

O srčanosti i upornosti radnica i radnika Tivara svjedoče nam stihovi štrajkačke pjesme iz 1936. godine:

Radnici su štrajkali radi male plaće
a Tivar im je nudio svakom jedne hlače
ali raja neće
bit će bolje sreće
ako hlače odbiju
veću plaću dobiju.

Važno je spomenuti i štrajk radnica osječke Svilane iz iste godine, kada je osam radnica osnovalo sindikalni odbor Hrvatskog radničkog saveza te su već idućeg dana zbog te aktivnosti i otpuštene. Ovo je bio jedan od najvećih štrajkova u Osijeku u kojem je sudjelovalo više od 340 radnica i radnika. O borbenosti solidarnih drugarica svjedoči tekst izložbe koji opisuje njihovo hrabro i neustrašivo marširanje s kamenjem u rukama kada nisu prezale niti od policije, otkaza i ostalih posljedica koje su mogle uslijediti. 

Iduće razdoblje označilo je veću emancipaciju tekstilnih radnica i bolja radnička prava. Riječ je o međuratnom periodu Jugoslavije gdje se u okviru prve petoljetke razvila industrija konfekcije koja je ranije bila slabo razvijena. Proizvodnja tekstila je nadišla očekivanja, a uz to se proizvodilo i za izvoz. U Jugoslaviji sindikati su svoje aktivnosti usmjerili na rješavanje pitanja socijalnog osiguranja, kolektivnih ugovora, zdravstvene zaštite, godišnjih odmora, radnog staža te uvođenje radničkog samoupravljanja – oblika kolektivnog odlučivanja kojim radnice i radnici dobivaju mogućnost upravljanja tvornicama neposredno ili preko radničkih savjeta i drugih predstavničkih organa. 

Ipak, kroz izložbu se naglašava da osnivanjem socijalističke države i unapređenjem radničkih prava nije došlo do oslobođenja žena i njihove jednakosti u društvu. Žene su imale bolje plaće i bolje radne uvjete, ali to nije dovoljno za iskorjenjivanje patrijarhata. I dalje su nakon rada u tvornici dolazile u svoje domove gdje ih je čekala čitava hrpa obaveza, od kuhanja, čišćenja, pranja i peglanja odjeće, odgoja i brige o djeci, domaćim životinjama, do palijativne njege o starijim članovima kućanstva. Čitava gomila neplaćenih obaveza uredno bi ih čekala po povratku s posla. Žene su, naravno, svoje drugotne pozicije itekako bile svjesne te su se protiv nje i aktivno borile. O toj borbi nam svjedoče izvadci iz novina pedesetih i šezdesetih godina koje možemo pronaći u centralnom prostoru muzeja, zajedno s fotografijama radnica u tvornicama, kutama, za šivaćim mašinama. 

Izdvojila bih jedan paragraf s podnaslovom Za drugarski odnos u braku gdje se odmah na početku radnica pita “ne bi li bilo ljepše, drugarskije i ljudskije kad bi i muž, kojem drugarica radi u poduzeću, pomogao poslije rada u kućanskim poslovima, barem u onim težim, da je tako oslobodi od prenapornog i preopterećenog rada? U razgovoru s drugaricama dolazi do obrasca koji se ponavlja u više slučajeva, a taj se prevodi u muževom odlasku u gostionicu nakon posla, nepotrebnom trošenju novca na piće i kartanje i ženama koje naposljetku ‘ne mogu ni da dišu, a kamoli da pročitaju ili da malo više pažnje posvete sebi’.”

O diskriminaciji žena i nejednakom tretmanu i kod kuće i na poslu govori i podatak da su plaće u tekstilnoj industriji bile niže nego u drugim industrijskim granama, a sudjelovanje žena u upravljačkim strukturama bilo je dosta nisko. U tekstilnim tvornicama na visokim pozicijama nalazili su se muškarci, dok su žene bile poglavito zastupljene kao radnice. Tako u bogatom postavu izložbe čitamo članak s naslovom Muškarci upravljaju žene rade? u kojem, između ostalog, možemo pročitati izjavu Ivana Henzira, šefa kadrovske službe, koji ovu situaciju opravdava tvrdnjom da “žene i domaćice imaju djecu, moraju se brinuti o mužu, kući”, te dalje navodi kako žene postaju žrtve prevelikih obaveza ako se prihvate rukovodećih pozicija. “A žena i kad postane rukovodilac, mora ostati i majka i domaćica, pa ako hoćete i ljubavnica”, kaže Henzir. “Hitim pete u zrak kad dođem kući, a to žena ne može”, zaključuje. 

Kako bi se žene potaknule na uključivanje u upravljačke strukture, u tvornicama su se organizirali Aktivi žena – društveno-političke organizacije u okviru sindikalnih podružnica. Nažalost, funkcija Aktiva žena nikad nije do kraja ispunjena jer su rukovodeće funkcije i dalje zauzimali muškarci koji se nisu htjeli odreći svog privilegiranog položaja i pozicije moći, i koji su ostajali gluhi na probleme radnica te ih sputavali u napredovanju do viših funkcija. To je sve dovelo do pasiviziranja Aktiva žena, da bi se osamdesetih njegov rad sveo na simbolično organiziranje proslave 8. marta.

I tako se opet vraćamo na te kobne, poslijeratne devedesete, privatizaciju i uništavanje tvornica, a zajedno u paketu s općom devastacijom industrije bivše Jugoslavije došli su i otkazi i marginaliziranje čitave radničke klase, pa tako i tekstilnih radnica. U izložbi je prikazan štrajk radnica Kamenskog iz 2010. godine. Propast ovog poduzeća za proizvodnju i trgovinu odjeće i rublja odvodi i 500-tinjak radnica u štrajk (zbog neisplate pet uzastopnih plaća) koji je i dan danas sinonim za radnički otpor. Uz radnice Kamenskog, pronalazimo čitav popis tekstilnih tvornica koje su likvidirane od 1991. godine do danas. Na tom tužnom i dugom popisu nalazimo tvornicu Nada Dimić iz Zagreba, Orljavu iz Požege, Dalmatinku iz Sinja, Pazinku iz Pazina, Slogu iz Požege, MK Slavoniju iz Osijeka i mnoge druge.

Na kraju izložbe nalazimo poruke podrške radnicama Varteksa koje su u svibnju marširale Varaždinom i tražile svoje neisplaćene plaće da bi u srpnju tvornica otišla u stečaj.

Kontra mraku, kontra sili!
Tvornice radnicama!
Ne dajte se!
Power to the people!
Bread and roses!

Poruke su to radnica radnicama čija se borba nastavlja i čiji rad i otpor neće ostati zaboravljeni.

1. Stihovi Jamesa Oppenheima iz 1911., u prijevodu Miloša Đurđevića. ↩︎

U sklopu događaja održava se mini izložba kroz koju će se ilustrirati utjecaj teških uvjeta rada u tekstilnoj industriji na radnice, interaktivni kviz o tekstilnim materijalima i procesu proizvodnje, te panel na kojem će se adresirati glavne probleme industrije brze mode.

“Za proizvodnju odjeće potrebno je mnogo resursa – materijal, struja, boje, strojevi, transport, ljudski rad. Ako odjeću plaćamo jeftino, pravo pitanje je tko plaća stvarnu cijenu komada koje kupujemo te kako modni brendovi zarađuju prodajom jeftine robe koju nam plasiraju. Pozadina proizvodnje je gruba – stvarnu cijenu odjeće najčešće plaćaju radnici_e koji ju izrađuju, jedva preživljavajući od bijednih plaća, svojim teškim radom po deset, 12, pa čak i više sati dnevno. Plaćaju ju svojim zdravljem, a ponekad i životom.

Mnoge tvornice smještene su u zemljama gdje je minimalna plaća jedva petina dostojanstvene plaće, odnosno plaće koja bi radnicima omogućila dostojanstven život. Stvarnu cijenu odjeće plaća i okoliš, jer je šteta od proizvodnje ogromne količine robe koja na kraju završava na otpadu i korištenja raznih toksičnih kemikalija, pogubna kako za nas, tako i za planetu. Cijena brze mode stoga je jako visoka.”, prenosimo iz najave.

Više informacija o ovom događaju možete pronaći ovdje.

Rezultate istraživanja predstavit će Bojan Nonković i Karlo Držaić (BRID), a nakon predstavljanja održat će se diskusija na temu drugačije budućnosti tekstilne proizvodnje u Republici Hrvatskoj. U razgovoru će sudjelovati tekstilne radnice i radnici, predstavnice i predstavnici Grada Osijeka, Županije Osječko-baranjske, Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, JUŽRA-e, Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Obrtničke škole u Osijeku, Škole primijenjene umjetnosti i dizajna Osijek, predstavnice i predstavnici obrtnika i poduzetnika, ostalih donositelja odluka, sindikata i civilnog društva.

Ovogodišnji Festival održava se u Kinu Europa i prostorima Zelene akcije od 24. do 26. svibnja, a uoči njegova otvorenja razgovarali smo s organizatoricama Dorom Sivkom i Anom Marijom Mileusnić.

KP: Prošlogodišnji 4½. Okolišni festival održan je u smanjenom obujmu. Kako ste Festival organizirali ove godine i kakav program nas očekuje?

Da, prošle godine nismo imali sredstava za Festival pa smo ga organizirali “kod kuće” u Zelenoj akciji, uradi-sam metodama i prigodno ga nazvali 4½. Time smo htjeli svratiti pozornost na loše politike podrške radu civilnog društva u Hrvatskoj, koja je dovela do situacije nedostatka sredstava za organizaciju sličnih aktivnosti. Ove godine smo festival uklopili u jedan uzbudljiv projekt u kojem su nam partneri srednje škole iz okolice Zagreba. To znači da će nam sljedeće godine su-organizatori festivala biti učenici_ce, što nas veoma veseli jer se okolišna i klimatska pitanja prvenstveno njih i tiču. Ove godine nam se ostvario i svojevrsni san; festival će se održati u voljenom Kinu Europa. Nažalost, ubrzo smo ponovno svjedočili trendu destruktivne samovolje Grada i zatvaranju još jednog kultnog kulturnog mjesta, tako da nas žalosti što će Okolišni filmski festival biti među zadnjim programima Kina Europe kakvog znamo i kakvog smo voljeli. Što se tiče ovogodišnjeg programa uobičajeno vas očekuju filmovi, tribine koje ih prate i radionice koje njeguju praktične vještine koje sve više izumiru zbog sveprisutnosti konzumerizma kao načina života. Isto tako, tu je i tradicionalni ormarić razmjene korisnih dobara, a po prvi put smo uspjeli i sastaviti program za djecu nižih razreda osnovne škole. Ulaz na sav program je kao i uvijek besplatan.

KP: Filmski dio Festivala donosi izbor različitih tema, od problema bacanja hrane do procesa nastanka korporacija. Kako ste birali filmove za ovogodišnji festival i koja im je zajednička provodna nit?

Ovogodišnja logika programa podijeljena je po danima. Prvi dan, u petak, bavimo se neodrživim odnosom prema resursima: hranom i vodom. Drugi dan tema je modna industrija i društveno poduzetništvo kao njezina pozitivna protuteža. Treći dan, u nedjelju, bavimo se poviješću okolišnog aktivizma, sve do njegovih najnovijih oblika koje se sve češće okreću građanskom neposluhu. Svake godine na neki način mijenjamo taktiku pri odabiru programa. Ponekad odlučimo dati svoj doprinos temama koje su aktualne na nacionalnoj ili globalnoj razini. Na primjeru prošle, glavne teme bile su ujedno i tri velika i aktualna pitanja i problema u Hrvatskoj: LNG, gradnja hidroelektrana i otimačina zemljišta. Ponekad pak želimo istaknuti teme koje nisu toliko prepoznate ili medijski eksponirane pa smo znali rezervirati cijele blokove programa o utjecaju mesne industrije, patentiranju sjemena ili lokalnim borbama u susjedstvu i na drugim kontinentima. Naposljetku, puno toga ovisi o filmovima koje uspijemo nabaviti. Ipak, već par godina se želimo baviti problematikom modne industrije i ove godine smo konačno pronašli dovoljno materijala da ju kvalitetno predstavimo publici pa je ona, uz aktivizam, glavna tema 6. Okolišnog.

KP: Jedna od velikih tema kojom se Festival bavi kroz filmski, diskurzivni i radionički program je modna i tekstilna industrija. Zašto je ona bitna za pitanje okoliša? S obzirom na postepeni nestanak tekstilne industrije, koliko se ljudi u Hrvatskoj uopće bave pitanjem njenog utjecaja na okoliš?

U većini slučajeva odjeću, kao i hranu i vodu, najmanje od svih naših potreba dovodimo u pitanje jer su nam toliko neophodne na dnevnoj bazi, da ne stignemo razmišljati o njihovom utjecaju na okoliš i druge. Usto, modna industrija, potpomognuta konzumerizmom, masovnim medijima i popularnom kulturom drži nas pod stalnim pritiskom da kupujemo novo i putem mode gradimo svoj javni identitet.

U Hrvatskoj je situacija takva da se većina proizvedenog tekstila izvozi u razvijenije zapadne zemlje, dok vrlo često taj isti tekstil ne dospije u hrvatske trgovine. Zbog toga, kao i zbog slabe kupovne moći, većina nas je osuđena na kupovinu jeftinije i manje kvalitetne robe uvezene s drugog kraja svijeta. Ona se tamo masovno proizvodi kako bi zadovoljila apetite konzumerističkog društva i akumulirala kapital korporacijama nauštrb okoliša, ali i ljudskih i radničkih prava. Takva odjeća šije se u tzv. sweatshop-ovima, tvornicama najčešće u jugoistočnoj Aziji, u kojima većinom rade žene, a nerijetko i djeca u nehumanim uvjetima, po 12 sati dnevno za nekoliko dolara tjedno.

Glavna problematika vezana uz otpad od tekstila je koncept tzv. linearne ekonomije, u kojoj se stvari dizajniraju tako da se što prije potroše i bace kako bi se mogle stvarati nove od novih materijala. To dovodi do crpljenja resursa u neograničenim količinama koji se obrađuju kemikalijama te potom ispuštaju u okoliš. Sve to ima još manje smisla kada shvatimo da proizvedena roba pod izlikom “potreba tržišta” i novijih trendova vrlo često i ne dospije na police trgovina, već se jednostavno otpisuje kao nešto što se ne može prodati. To stvara velike količine tekstilnog otpada koji se često pali i uzrokuje još veću štetu okolišu. Apsurdno je što su tako prirodni i ljudski resursi potraćeni ni za što.

Modna industrija smješta tvornice u države čije su regulative za zaštitu okoliša i radničkih prava gotovo nepostojeće jer je i samim državama u interesu da strane korporacije tako ulažu u njihove zemlje i otvaraju radna mjesta, kakva god ona bila. Riječ je o postkolonijalnom začaranom krugu. Kada promišljamo o modnoj industriji, moramo imati na umu da su problemi višestruki, utječu na rodnu, klasnu i rasnu neravnopravnost te i dalje perpetuiraju patrijarhalne obrasce na kojima počiva kapitalizam, a to je eksploatacija ljudskih i prirodnih resursa zbog profita.

KP: Kroz film Ponosna zelena vatra i tribinu Na rubu zakona – građanski neposluh kao otpor sustavu Festival se bavi okolišnim aktivizmom nekad i danas. Koje su glavne razlike između prvih eko-aktivista koji su se bavili konzervacijom biljnog i životinjskog svijeta i današnjih klimatskih pokreta kao što su Fridays for Future ili Extinction Rebellion?

Mogu se istaknuti dvije razlike koje svjedoče svojevrsnom sazrijevanju okolišnog pokreta, od njegovih početaka do danas. U počecima su borbe bile usmjerene na konkretan i lokaliziran problem: devastacija šume ovdje, izlov kitova tamo, zagađenje zraka, tla i vode ondje. S vremenom se, ne samo unutar pokreta već i u široj javnosti produbilo shvaćanje da je i ljudska vrsta dio prirode do te mjere da o njoj u potpunosti ovisi. Uvidjelo se da se spašavanjem stabala, kitova i nacionalnih parkova ne spašava samo intrinzična vrijednost prirode, nego i ljudi kao vrsta.

Upravo su klimatske promjene osvijestile taj krhki balans koji moramo očuvati, jer već “minorno” globalno povećanje temperature od 1 stupanj utječe na apsolutno sve sfere života kakvog znamo, a daljnje povećanje gotovo prijeti opstanku ljudske vrste. Ta je činjenica dovela do razvoja solidarnosti među grupama i većeg umrežavanja, tako da se danas klimatski i okolišni pokret pretvorio u globalni fenomen. Shvatilo se da se treba ujediniti i da su potrebni kolektivni i zajednički napori u borbi za zajedničku budućnost. Isto tako se uvidjelo da smo svi u opasnosti, ali nisu svi u jednakoj opasnosti. Kako se ranije cijela priča vrtjela oko “globalnog zatopljenja”, sada se diskurs namjerno gradi oko koncepta “klimatske pravde”, priznajući činjenicu da ne trpe svi jednake posljedice klimatskih promjena. Klimatska pravda nepobitno zahtijeva rasnu, rodnu i ekonomsku pravdu.

To je ono što suvremeniji aktivistički pokreti njeguju, ili barem pokušavaju njegovati: tzv. intersekcionalnost. Intersekcionalni pokreti shvaćaju da moraju biti uključivi i solidarni ako žele uspjeti u ostvarenju kolektivnih ciljeva i održivog i pravednog društva za sve. Tako su prve inicijative za zaštitu okoliša najčešće vodile društvene elite, obrazovani prirodnjaci i humanisti, a sada se one diljem svijeta samoorganiziraju (grassroots principima) u borbi za klimatsku pravdu. U suvremenijim pokretima vodi se računa o tome da riječ ne vode uvijek bijeli, obrazovani muškarci i njihovi redovi, kao najprivilegiranije društvene skupine, već se glavna riječ daje grupama i zajednicama, posebice onim najpogođenijima posljedicama klimatskih promjena.

KP: Zaostaju li okolišni i klimatski pokreti u Hrvatskoj za ostatkom svijeta? Koliko su hrvatski aktivisti i pokreti uspješni u sprječavanju zagađenja i drugih štetnih praksi?

Aktivističke prakse uvelike se razlikuju diljem svijeta. Primjerice, u Južnoj Americi aktivizam je pitanje života ili smrti. Kada multinacionalna korporacija izbaci seljaka s njegove zemlje od koje živi, nema druge nego da se bori protiv toga, a stopa ubojstva okolišnih aktivista viša je nego igdje u svijetu. S druge strane, aktivizam u Europi je gotovo stvar dokolice. Ali i tu postoje razlike, koje najviše ovise o socioekonomskim prilikama određene države. Da bi se kvalitetno i posvećeno bavilo aktivizmom moraju postojati određeni uvjeti, to je u nekoj mjeri stvar privilegija. Nije začuđujuće što pokreti poput Extinction Rebelliona nastaju upravo u Londonu i šire se prvenstveno na zapadnu Europu, a manje na ostale zemlje svijeta. Za takvu vrstu angažmana osoba mora imati mogućnost biti na prosvjednom skupu tjedan dana zaredom, biti uhićena i ne trpjeti posljedice gore od prekršajne prijave, a poslije se normalno vratiti na posao. U mnogim dijelovima svijeta građani_ke nemaju tu privilegiju i ne mogu si priuštiti takvo djelovanje jer bi ono za njih imalo puno gore posljedice.

Da se vratimo na pitanje o Hrvatskoj. Je li aktivizam kod nas uspješan? Jest, ali put je veoma dug. Nerijetko, kampanje udruga i građana uspijevaju zaustaviti štetni projekt, ali u prosjeku se mukotrpno vode desetak godina. Toliko nam je trebalo da zaustavimo planiranu termoelektranu na ugljen Plomin C ili planiranu spalionicu otpada u Zagrebu. Glavni problemi su redom korupcija, kronični manjak vizije Vlade i vladajućih, kao i strani lobiji.

Što se tiče spremnosti na otpor, građani i građanke RH imaju više egzistencijalnih problema od razvijenih zemalja i samim time manje vremena da se posvete borbi za nešto čime nisu izravno pogođeni. No, ima i izvanrednih primjera lokalnih borbi i uspješnih primjera samoorganiziranja na terenu. Jedna od takvih je inicijativa Srđ je naš gdje se lokalna zajednica više od deset godina bori protiv golf terena na Srđu. Prekrasan primjer iz regije je i onaj tzv. hrabrih žena s Kruščice iz Bosne, koje su 24 sata dnevno tijekom 300 dana branile pristup preko mosta i time blokirale izgradnju hidroelektrana na rijeci. Trenutno je aktivna i lokalna zajednica na Krku koja se uz potporu načelnice općine oštro i sustavno opire planiranom LNG terminalu na njihovom otoku. Dugoročno, kultura aktivnog građanstva mora se kontinuirano njegovati, prvenstveno kvalitetnim obrazovanjem i uvođenjem građanskog odgoja u škole.

Ovaj intervju je nastao u suradnji s E!? – Okolišnim filmskim festivalom.

“U svom ormaru čuvate odjevne predmete iz Kamenskog, Varteksa, DTR-a, Slavonije, Uzora, Nade Dimić ili neke druge domaće tekstilne industrije? Donesite ih u muzej i podijelite s nama njihovu priču!

Svaki odjevni predmet “čuva” doživljaje i iskustva osoba koje su ga nosile, posjeduje neku vrstu biografije, neodvojive od biografije vlasnika. Ujedno je i svjedok vremena i prostora, ali i društvenih normi pa i kulturnih procesa.

Metodom pričanja priče (“storytellinga”) na radionici ćemo nastojati iščitati različite biografije, značenja i identitete odjevnih predmeta koje ga čine važnim i vrijednim čuvanja. Prizvat ćemo sjećanja vlasnika o vremenu u kojemu je odjevni predmet nastao/postao njegovim vlasništvom, važnim trenucima u kojima je bio nošen… Razmotrit ćemo procese nastajanja i razvoja biografija modnih odjevnih predmeta, njihovu prostornu, vremensku i društveno-kulturnu uvjetovanost te izraditi neku vrstu memorijskog zapisa”, stoji u najavi radionice.

Za sudjelovanje na radionici potrebno je donijeti jedan ili više odjevnih predmeta proizvedenih u bivšoj ili aktualnoj domaćoj tekstilnoj industriji. To može biti modni, ekskluzivan predmet, kao i svakodnevni, odjevni predmet, iz osobne garderobe ili obiteljskog nasljeđa. Sudionici se pozivaju da ponesu i fotografije iz obiteljskog albuma (ako takve postoje) koje dodatno potiču sjećanja i asocijacije. 

Voditeljice radionice su Lea Vene i Ivana Čuljak. 

Sva eventualna pitanja i prijave pošaljite na mail adresu voditeljice projekta Kosjenke Laszlo Klemar. 

Radionice su dio projekta “Skrojene budućnosti” sufinanciranog sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda.

Rad na projektu Hrga je počela nakon razgovora s jednom od radnica Riječke industrije odjeće (RIO) koja je željela podijeliti svoju priču, a oko nje autorica je počela razvijati dokumentarni film. Tijekom prosinca projekt je predstavljen u Galeriji Miroslav Kraljević izložbom koja je prikazala okosnicu projekta – egzistencijalnu i ekonomsku neizvjesnost, nasljeđe radničke klase i prijenos siromaštva, ljutnju i pobunu. U sklopu izložbe 21. prosinca održan je i razgovor s Chiarom Bonfiglioli, postdoktorandicom u Centru za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma (CKPIS) koja istražuje utjecaj postsocijalističke tranzicije i deindustrijalizacije na rodne odnose u bivšoj Jugoslaviji, s posebnim naglaskom na radnice u tekstilnoj industriji.

Razvoj tekstilne industrije nakon Drugog svjetskog rata bio je jedan od okosnica industrijalizacije do tada primarno agrarne Jugoslavije, a upravo je tekstilna industrija upošljavala primarno žensku radnu snagu te na određeni način predstavljala prvi korak žena u produktivni rad. Kako su nakon rata socijalne institucije kasnile s razvojem, na žene je padao dvostruki teret produktivnog i reproduktivnog rada, no kao i u ostalim socijalističkim zemljama radnice koje su bile majke imale su određene beneficije poput porodiljnog dopusta i skraćenog radnog vremena kako bi se mogle brinuti za djecu. Iako su ove politike osigurale veću participaciju radne snage, ojačale su i rodnu podjelu reproduktivnog rada unutar obitelji, ističe Bonfiglioli.

Kao jedan od ilustrativnih primjera Bonfiglioli navodi Arenu u Puli koja je nakon rata zapošljavala siromašne žene iz ruralnih krajeva u okolici grada, što je brojnim mladim ženama u ratom opustošenom kraju bio važan izvor prihoda, kao i način osamostaljivanja i emancipacije. Tvornica je s vremenom rasla, a svoje proizvode izvozili su na zapadno tržište, područje SSSR-a, a posebno u zemlje Nesvrstanih. Iako su plaće uvijek bile vrlo niske, troškovi života nisu bili toliko visoki, a posebno je važna bila infrastruktura unutar tvornice koja ju je činila svojevrsnim društvenim centrom. Radnice su imale pristup brojnim socijalnim servisima, od doktora i medicinske sestre do raznih specijalista, kao i kulturnim sadržajima, udruženjima i drugim načinima organizacije slobodnog vremena. Iako je rad u tekstilnoj industriji bio zahtjevan i slabo plaćen fizički posao, poštovanje je dolazilo iz činjenice da su radnice i da doprinose društvu. Osjećaj žrtvovanja za kolektiv, kao i osjećaj ponosa koji iz toga proizlazi zajednički je radnicama u svim jugoslavenskim republikama, naglasila je Bonfiglioli.

Arena je poslovala i za vrijeme rata, no dvije tisućitih godina počinje propadati, a 2013. godine radnice počinju štrajk. Neke od njih još uvijek čekaju isplatu posljednjih plaća. U Hrvatskoj je od 1990. godine otpušteno više od sto tisuća radnica i radnika iz tekstilne industrije. To je osobito teško palo ženama koje su počele raditi osamdesetih godina i koje su bez posla ostale tek nekoliko godina prije mirovine. Mnoge bivše zaposlenice Arene danas rade na nereguliranom turističkom tržištu ili kao njegovateljice i migrantske radnice u Italiji, dok je u drugim područjima gdje ne postoje takvi “zamjenski” poslovi, situacija za ovu klasu žena još teža. Preostala tekstilna industrija u Hrvatskoj svodi se gotovo isključivo na podugovorene poslove koje karakterizira iznimno niska cijena rada, česti prekovremeni rad i prekarni ugovori, a nekadašnji tekstilni divovi postali su sweatshopovi zapadnjačkih brendova. “Benetton u svojim reklamama promovira ljubav i zajedništvo, dok istovremeno u osječkoj tvornici na sto tisuća načina krše radnička prava”, upozorila je Hrga.

Iako su se prije često bunile i zahtijevale veća prava, danas zbog uvjeta rada među radnicama vlada nostalgija za ondašnjim vremenima svojevrsne sigurnosti, naglašava Bonfiglioli. Također, iskustva rada iz vremena socijalizma danas se koriste kao diskurzivno oruđe i motivacija za aktualne borbe. U zamku romantiziranja i glorificiranja prošlosti lako je upasti i pri istraživanju ove teme, dodala je Hrga, jer se i same radnice često s nostalgijom osvrću na socijalistička vremena u kojima su se radnici i radnice cijenile, i u kojima su “živjele bolje”. Hrga još uvijek radi na dokumentarnom filmu te još uvijek promišlja kako ga završiti, a da pritom ne upadne u zamku nostalgije, no kao što kaže u opisu izložbe “važno je dozirati i preispitivati tu nostalgiju i iznova otkrivati prostore za pobunu i promjene”.

Osim potpunog razaranja radničkih prava koje je potrebno da bi se omogućio takav način proizvodnje, brza moda proizvodi ogromne količine teško razgradivog otpada. Proces proizvodnje, kako bi bio što jeftiniji, iza sebe ostavlja zagađenu vodu i tlo, što ponovno najviše pogađa najugroženije zajednice, a zbog pojačane potrebe za tekstilom, plodne površine umjesto za proizvodnju hrane koriste se za uzgoj kultura kao što je pamuk. Industrija brze mode stoga je jedna od najštetnijih industrija današnjice.

Još osamdesetih godina prošlog stoljeća, kao odgovor na ovakve socio-ekonomske politike, javlja se ideja spore mode. Cilj ovog pokreta proizvoditi je što kvalitetniju odjeću s maksimalnim rokom trajanja, te koliko god je to moguće, približiti modu održivosti. To podrazumijeva praksu kojom bi se svi nastali viškovi vratili u proizvodnju kao resurs, bilo u tekstilnom ili energetskom obliku. Kolekcijama koje ne prate uobičajene sezone i proizvodnjom odjeće koja ne podliježe trendovima nastaje manje tekstilnog otpada, usporava se proizvodnja i omogućuje osobni pristup dizajnu prema ukusu i potrebama korisnika. Umjesto politike “jedna veličina pristaje svima”, moda se prilagođava različitim ljudskim tijelima kao i recentnim “body-positive” i “gender neutral” pokretima koji teže inkluzivnijem dizajnu. Možda najvažnija stavka spore mode je preusmjeravanje proizvodnje na lokalne potrebe zajednice i pružanje svih osnovnih životnih uvjeta osobama koje su u njoj sudjelovale.

Zadruga studenata Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu Fabric8 co-op, inzistira na ovakvom načinu dizajna i proizvodnje koji su predstavili na izložbi Slow fashion / Na rubu u Galeriji AŽ. Inicijalno, u nedostatku bolje organizacije unutar fakulteta, Zadrugu su osnovali studenti 2015. godine s ciljem poticanja poduzetničkih, društvenih, znanstvenih, kulturnih i umjetničkih djelatnost studenata i bivših studenata TTF-a, te legalne prodaje proizvoda na tržištu. Zadruga danas broji šesnaest članova koji se trude biti međusobno solidarni, odnosno “priskočiti” jedni drugima u pomoć ako netko ne stigne dovršiti narudžbu. Zadruga nema hijerarhiju i zajednički odlučuju što i kako će raditi, a posebno su ponosni što umjesto manufakturnog rada, dizajneri sami izrađuju svoje kreacije i tako sudjeluju u procesu proizvodnje od njenog početka do kraja. Upravo je takav način proizvodnje ključ spore mode jer se narudžbe rade pojedinačno za svaku osobu, nema hiperprodukcije, a proizvedena odjeća prilagođena je svim tijelima, rodovima i veličinama.

Za razliku od visoke i visoke ulične mode koja guta sve pred sobom, slow fashion omogućava pravednu raspodjelu zarade, ali i razvoj i realizaciju različitih ideja. Umjesto nisko kvalificiranih radnika koji predstavljaju beznačajnu, lako zamjenjivu kariku gigantske industrije, proizvođači ovakve odjeće ponovno postaju zanatlije u potpunoj kontroli nad procesom i sredstvima proizvodnje. Osim očitih problema i nedostataka, neki dizajneri i teoretičari mode upozoravaju kako brza moda također uvelike guši kreativnost. Nastale ideje nemaju vremena zaživjeti zbog brzih izmjena kolekcija što također onemogućava razvoj subkultura, odnosno mogućnost da se neka ideja razvije i proširi ulicom.

Iako moda teško može u potpunosti postati održiva, članovi Fabric8-a trude se što više primaknuti tom idealu. Dominik Brandibur, član Zadruge i jedan od autora predstavljenih na izložbi kaže kako se sve više ljudi želi uključiti u rad Zadruge, a iako su otvoreni prema svima, potencijalni članovi prije svega moraju biti spremni na ovakav način rada.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U ponedjeljak, 26. siječnja, u 18 sati u dvorani 17 u Centru za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma održat predavanje naslovljeno Post-socialist deindustrialization and its aftermath: Textile workers’ memories of socialism. Na predavanju će biti riječi o sjećanjima bivših i sadašnjih tekstilnih radnika na razdoblje socijalizma.