Na natječaj se mogu prijaviti svi mladi autori i autorice u dobi od 18 do 30 godina, bez obzira na obrazovanje, zanimanje ili prethodno iskustvo, a otvoren je za interdisciplinarne, osobne, eksperimentalne i kreativne pristupe. Prihvaćaju se eseji, istraživački radovi, kritike i analize, osobne refleksije i svjedočanstva, književne, hibridne i kreativne forme te tekstovi koji spajaju teoriju, umjetnost, aktivizam i životno iskustvo.

Teme mogu uključivati (ali nisu ograničene na): povijesne i suvremene manifestacije fašizma, zaštitu ljudskih prava i sloboda, revizionizam i politizaciju povijesti, diskriminaciju, isključivanje i nasilje nad manjinama, govor mržnje u javnom prostoru i na internetu, solidarnost, otpor i građansku hrabrost, kulturu sjećanja i kulturu solidarnosti, umjetničke i aktivističke prakse u antifašističkom kontekstu, vlastita iskustva s nepravdom, otporom i borbom za ravnopravnost.

Svoj rad i ostale upite možete poslati u .docx formatu putem e-maila croatia@yihr.org. U prijavi je potrebno priložiti ime i prezime, dob, grad, e-mail kontakt i kratku biografsku bilješku (do 500 znakova). Tehničke upute i smjernice možete pronaći ovdje.

Radovi izabrani za objavu na platformama MAZ-a i YIHR-a bit će honorirani. Puni tekst poziva pročitajte ovdje.

Rok za prijavu je 15. veljače.

Izložbu čini prostorna instalacija koju je umjetnica razvijala postepeno uvodeći tekst u svoj rad. Nastavno na rad Nada, izložen u dubrovačkoj galeriji Flora i Sjeti se predstavljen u šumi iza zgrade ALU u Zagrebu, Bulaja ponovo koristi tekst kao vezivni materijal. Rad Misli 365 predstavlja niz poetičnih struktura koje, osim umjetničkog otvaraju i prostor kontemplacije, simboličan za lokaciju u kojoj je izložen – Galeriju i čitaonicu.

“Tekst predstavlja svakodnevne misli prenesene, ovom slučaju završnog diplomskog rada, u galerijski prostor kao sigurno mjesto za otvaranje i ispisivanje misli. Šireći svoje polje rada i intertekstualni pristup na vizualno i dalje na prostorne instalacije, odnosno pojma ‘tekst’ na sliku, nije usmjerena samo na povezivanja riječi i prostora, nego i ono autorici posebno važno, stvaranje prostora komunikacije”, stoj u popratnom tekstu izložbe Davorke Perić.

Izložba se može posjetiti do 20. srpnja.

Više detalja možete saznati ovdje.

Koliko je širok spektar sadržaja rasprostranjen pred nama? Koliko zapravo izbora imamo? Imamo li ih uopće? Što se same sintagme ‘noćni život’ tiče, nju bi trebalo shvatiti u najširem mogućem smislu, a imajući na umu prvenstveno tipove pop-kulturne (re)produkcije kao što su glazba i film.

U kontekstu svakodnevnog, neobaveznog noćnog izlaska nevezanog uz formu koncerta ili slušaonice, Zagreb je prilično neinventivna metropola. Čak i ako zanemarimo supkulturne preferencije, na području šireg centra grada postoje dva ili tri mjesta čija su vrata otvorena nakon ponoći. Spomenut ću tek dva, Krivi put i Limb, koji su oba u neposrednoj blizini Studentskog centra. Limb je obična kavana o kojoj se i nema mnogo za reći, kavana čija sadržajna širina jednostavno prestaje na cjeniku pića. Krivi put je, s druge strane, već godinama sjecište putova mladih svih supkulturnih opredjeljenja. Klijentela je u najmanju ruku živopisna: od onih koji će vas bez sustezanja i iskreno priupitati vjerujete li u Boga do onih koji se ritualno samoozljeđuju žiletima ili razbijenim pivskim bocama. Što se ambijenta tiče, dvorišni prostor je puno podnošljiviji od interijera čiji nedostatak ventilacije i okorjele pušače tjera na kajanje. Prije dvije godine, u dvorišnom je prostoru otvorena i mala galerija imena Pravi put koja je otvorena do kasnih noćnih sati. Tako između hodanja po razbijenom staklu do toaleta dostojnog proslavljenog filma Dannyja Boylea možete pogledati, recimo, izložbu o zaboravljenim prostorima centra Zagreba.

U posljednjih godinu dana intenzivniju programsku proizvodnju započela su dva multimedijalna prostora: AKC Medika kao privremeni prostor dodijeljen na korištenje Attacku te Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade koji je osnovao Grad Zagreb i Savez za centar za nezavisnu kulturu i mlade. Oba su se prostora nametnula kao jarke točke na karti nezavisnih kulturnih zbivanja u tom vrlo kratkom vremenu. Tako je u Centru održan ovogodišnji, već tradicionalni, Illectricity u organizaciji Confusiona i dio trećeg Device_arta 3.009. Programi u AKC Medika, iako jednako gerilski kao i u doba Attacka na njegovoj staroj adresi, znatno su intenzivniji. Na tjednoj se bazi održavaju koncerti grupa svih žanrovskih niša: od psychobillyja, preko punka, hardcorea i reaggea, pa sve do jazza. Tu su techno, house i goa partiji, dub i dancehall večeri, kao i razni već etablirani klupski programi elektroničke i eksperimentalne glazbe poput Pistolera i Beat Bustersa. Cijene na šanku su pristupačne te bi uz modifikaciju sanitarnog sustava (da se Grad hoće aktivirati), Medika mogla postati idealno mjesto za mlade, kakva su, uostalom, europski standard.

Jedan od novijih gradskih prostora je trnjanski Željezničar, no on svojim dosadašnjim programom, uz izuzetak nekoliko kvalitetnih punk i metal koncerata, konkurira klubovima kao što je Tvornica kulture – beskrajne Nirvana vs. Pearl Jam slušaonice i nisu neka naznaka diverziteta. Klub koji je otvoren tek nešto dulje od godine dana je – Sirup. Ono što Sirup izdvaja u moru zagrebačkih klubova koji zapravo svoj prostor iznajmljuju za večeri elektroničke glazbe (npr: Boogaloo, The Best) jest njegov kontinuitet. Naime, Sirup je vjerojatno jedini gradski klub koji kontinuirano promovira kulturu elektroničke glazbe, ne ograničavajući se pritom isključivo na house ili techno već i na emergentne žanrove kao što su dubstep i grime, pa i posljednjih godina nešto uspavaniji IDM.

Prostori koji već godinama djeluju uglavnom se niti ne mijenjaju. Nakon nemilog sukoba s Gradom, Močvara je 2009. ponovno otvorila svoja vrata publici, ali uz nekoliko izrazito kvalitetnih prošlih i nadolazećih koncertnih gostovanja, ne može se baš pohvaliti nekom programskom kreativnošću. Cijena od 25 ili 30 kuna za ulaz na žanrovske slušaonice poput Night on My Side ili Zlostavljanje te relativno skup šank nije nešto što je ideal noćnog izlaska mladog čovjeka. Pogotovo onog koji se još uvijek školuje ili jednostavno zarađuje ispod prosjeka. S druge strane, tu su još uvijek tradicionalni Močvarini programi koji su potpuno besplatni: Filmske večeri i Kazalište u Močvari.

Nakon odlaska Mate Škugora s mjesta jednog od programskih voditelja KSET-a, koncertni programi su se ponešto prorijedili no praznine su se popunile intenzivnijim radom ostalih sekcija Kluba. Filmske su večeri postale puno kvalitetnije, a dalje ide i tradicionalni Demonstrator – program koncerata neafirmiranih hrvatskih bendova.

Čini se, zapravo, da je kulturna ponuda Studentskog centra zapravo najkompletnija. Platforma pod nazivom Kultura promjene posljednjih je godina u potpunosti revitalizirala program zagrebačkog Studentskog centra. Ipak, kvaliteta kulture izlazaka zapravo leži u koncertnom programu koji gotovo da je na razini zapadnoeuropskih metropola. Za kvalitetu i raznolikost koncertne ponude SC-a umnogome je zaslužan već gore spomenuti Mate Škugor koji je svoj angažman nakon KSET-a nastavio u okviru Kulture promjene. Ono što zapravo nedostaje jesu stalne klupske večeri kakva je, primjerice, Pop til You Drop,  a koja se održava u intervalima od otprilike jednom u dva mjeseca.

Ovaj bi pregled, barem u ovom trenutku, mogao tek sugerirati što se događa na zagrebačkoj klupskoj sceni te koliko je, u smislu kulture izlazaka, zapravo šarolika karta mogućnosti koju mladi ljudi danas imaju. Ovo ni u kojem slučaju nije kompletan pregled svih prostora niti ima tendenciju markiranja onoga što je pod svaku cijenu jedini ispravan izbor mogućnosti. Sve u svemu, ako izuzmemo koncertnu ponudu, Zagreb je prilično jednoličan grad. Što se klupskih večeri i slušaonica tiče, sve je to, da iskoristim parafrazu naslova jedne feminističke analize domaćih ženskih časopisa, premalo optimizma za 25 kuna.

Prema svemu sudeći, Grad nije niti svjestan vlastitih potencijala koje bi mogao pružati mladima, kako onima koji u njemu žive, tako i onima koji bi tek mogli doći, a da ne spominjemo one koji tek turistički kapnu s vremena na vrijeme. Kada bi Grad imao jasnije definiranu kulturnu politiku, a koja uključuje i razinu noćne zabave, možda mladi ne bi bili prepušteni binarnim opozicijama između skupog kluba i – ulice. Što, zapravo, i nije neki izbor.

U takvome rasporedu snaga i vrijednosti nije naročito zahvalan zadatak mapiranja onoga što bi se provizorno moglo nazvati zagrebačkom institucionaliziranom kulturnoumjetničkom scenom mladih – pa čak niti uz obaveznu uvodnu ogradu da takav pokušaj nužno ostaje nepotpun i površan, a poneko značajnije ime, projekt ili institucija nepravedno preskočeni.

Ipak, nešto je lakše locirati žarište te scene: otkad je, unatrag pet godina, kulturni pogon Studentskog centra preuzela Kultura promjene, u Savskoj 25 razapeta je vrlo široka i gusta produkcijska mreža namijenjena prvenstveno izvlačenju mladih umjetnica i umjetnika na javnu i medijsku površinu. Dovoljno je, primjerice, baciti pogled na popis mladih redatelj(ic)a i dramaturg(inj)a koje/koji su u tom razdoblju postavljali predstave na sceni Teatra &td: Oliver Frljić, tandem Jelena Kovačić / Anica Tomić, Miran Kurspahić, Lana Šarić, Dario Harjaček, Luka Rukavina, Olja Lozica, Marjana Krajač, Irena Čurik, Ivan Plazibat, Anja Maksić Japundžić, Željka Sančanin, Silvia Marchig, Marina Petković Liker… Dobar dio njih pritom nije (bio) stariji od trideset, nekima je pružena prilika da postave prvu “pravu” predstavu, a drugima da ih postave i po nekoliko.

Osim u Teatar &td, Kultura promjene unijela je dosta živosti i u Galeriju SC: samo ove godine tamo su izlagali Mirjana Batinić, Petra Kovačević, Ivan Fijolić, Dinka Radonić, Kristina Lenard… Posebna su priča projekt Oni dolaze… (kojemu je eksplicitni cilj “promovirati mlade autore koji su tek (ili još nisu) napustili sustav Akademije te se upoznaju s novim sustavima i kodovima koje diktira umjetnička ‘scena’ izvan nje”, pri čemu se osobiti trud ulaže u povezivanje umjetnika s kustosima kako bi se “uspostavila mreža novih generacija”) i projekt BorderLess, zamišljen kao sustavno upoznavanje, kroz prezentacije i predavanja, s djelovanjem mladih umjetnica i umjetnika u regiji.

Kada ovome pribrojimo aktivnosti Muzičkog salona, Radija SC i Kulturne televizije KULT TV, natječaje za glazbenike (Škripultura) i nove kritičare pa književne večeri na kojima se predstavljaju autori mlađi od 35 godina, jasno je da – premda su neki projekti još uvijek zanimljiviji konceptualno nego na razini realizacije, premda su drugi, poput glazbenih festivala, usmjereniji mlađoj publici nego mlađim izvođačima – Kultura promjene vrlo agilno, predano – i uglavnom uspješno – radi na tome da opravda svoje ime.

I premda u Zagrebu nema institucionaliziranoga čvorišta multidisciplinarne i transmedijalne promocije mladih umjetnika usporediva zahvata, panoramski pregled umjetničkih praksi može punktirati zanimljivija zbivanja i projekte. Na kazališnoj sceni, već se devet godina održava festival TEST! u organizaciji istoimene udruge – prilično raritetna manifestacija namijenjena prvenstveno studentima. Također, nepravedno bi bilo ne spomenuti Malu scenu (tamo je postavljen tekst Ivice Martinića, najavljena premijera Jelene Kovačić i Anice Tomić, a i uloge se, češće nego drugdje, povjeravaju mlađim glumicama i glumcima), dok Zagrebačko kazalište mladih, imenu usprkos, nekako radije bira “provjerena”, afirmirana – i, logično, starija – imena, ali pritom organizira i najveću dramsko-pedagošku školu u Hrvatskoj.

U vizualnim umjetnostima, bijenalni Zagrebački salon mladih i dalje je najvažnija točka vidljivosti neafirmiranih umjetnika, pri čemu je gornja dobna granica autora na posljednjem izdanju (Salon revolucije iz 2008.) vraćena s 30 na 35 godina (uz duhovit “popust” onima “s lažnom osobnom iskaznicom ili alternativnim dokazom mladosti”). S druge strane, neformalna dobna granica u većini zagrebačkih galerija i izložbenih prostora ostaje i dalje viša od ove: među iznimkama treba spomenuti Galeriju Vladimir Nazor čiji je program najvećim dijelom posvećen mlađim umjetnicama i umjetnicima, zatim redovita godišnja priređivanja zajedničkih izložbi londonskih i zagrebačkih studenata u Galeriji Miroslav Kraljević i izložbi fotografija studenata ALU u Galeriji ULUPUH pa UrbanFestival… Konačno – ma što mislili o korporativnom sponzoriranju kulture – projekt Novi fragmenti, u sklopu kojega Erste&Steiermärkische Bank od 2001. otkupljuje djela umjetnica i umjetnika mlađih od 30 godina (ranije: od 35), u našem je kontekstu ekscesan.

Što se glazbene scene tiče, njezin je klupski dio po defaultu otvoren mlađim glazbenicima, a u notorno siromašnoj ponudi zagrebačkog noćnog života svira se u KSETU, Močvari, Purgeraju… Posebno je zanimljiviji, međutim, program Muzičkog biennala, jedne od rijetkih manifestacija većeg kulturnog kapitala koja vrlo uravnoteženo predstavlja skladatelje i izvođače različitih generacija. Na filmskoj sceni interesantno je da se u hiperprodukciji festivala, lifestyle logikom tržišno orijentiranih mlađoj publici, samo jedan – i to sasvim marginalan – programski usmjerava mladim autorima: riječ je o FRKA-i zagrebačke ADU. Književnih tribina ili večeri posvećenih mlađim piscima, pak, gotovo da i nema, a za njihovu su koliko-toliko sustavniju afirmaciju, čini se, najviše napravili natječaji Prozac (za prozu) i Na vrh jezika (za poeziju) urednika Krune Lokotara, namijenjeni autori(ca)ma do 35 godina; prvi je, između ostalih, predstavio vrlo zapažen prozni debut Olje Savičević Ivančević, drugi premijerno ukoričenje Marka Pogačara. Iako na natječajima sudjeluju ( i uglavnom pobjeđuju) i autori(ce) iz drugih dijelova Hrvatske, infrastrukturni je pogon zagrebački (u početku suradnja izdavačke kuće AGM i dvotjednika Vijenac, danas Algoritma i Zareza) pa utoliko spada u ovaj pregled.

Zaključno, najraznovrsnije aspekte kulturne i umjetničke scene mladih treba ipak tražiti u polju djelovanja nezavisnih organizacija: projekti Multimedijalnog instituta, Udruženja za razvoj kulture, Fade In-a, Restart-a – da pobrojimo samo neke – inkliniraju promoviranju kulture mladih već i stoga što su ih osnivali upravo mlađi ljudi kako bi otvorili kanale prilaza javnosti tamo gdje su institucijski zidovi bili previsoki; uz sve pobrojane festivale, natječaje i programe, kultura mladih i dalje je, čini se, najvibrantnija na nezavisno-kulturnoj sceni.

Tamo suvremena umjetnost ipak još uvijek znači nešto bitno različito od mastodontskih arhitektonskih investicija poput one novozagrebačke s početka priče.

Što ostaje od mladosti lišimo li je romantizirane slike? Što znači biti mlad danas, posebice u Hrvatskoj? Krajem 90-tih godina provođena su istraživanja koja su obuhvaćala tadašnju generaciju mladih, obilježenu ponajprije rascjepom između tradicionalnog obrasca provođenja mladosti i tendencije uklapanja u postindustrijske obrasce životnih stilova mladih. Radi se o karakterističnom jazu za sveukupno društvo 90-tih obilježeno ratom, autoritarnim tendencijama i općenitim ekonomskim i društvenim kolapsom.

Svakako bi bilo zanimljivo ispitati koliko se situacija promijenila u zadnjih 10-ak godina, i koliko se i danas možemo referirati na generaciju mladih kao na skeptičnu generaciju, kako su ih imenovale Inga Tomić – Koludrović i Anči Leburić koje su krajem 90-tih provele studiju o životnim stilovima mladih u Hrvatskoj. Autorice naziv posuđuju od njemačkog teoretičara Schelskog nalazeći u njegovoj definiciji populacije mladih u poratnoj Njemačkog pogodan termin za opis hrvatske mlade populacije s kraja devedesetih. Položaj mladih u hrvatskom društvu na kraju devedesetih godina bio je obilježen prividnom apolitičnošću te okretanjem privatnom prostoru, vlastitom profesionalnom djelovanju i slobodnom vremenu, a životni stil je imao značajke preživljavanja. Mladi su kroz 90-te živjeli u jazu između tmurne stvarnosti i života sličnog onome koji su njihovi vršnjaci imali u zapadnoeuropskim društvima.

Mladi su i danas najdinamičnija i najheterogenija društvena skupina, a zajednički atribut dodijeljen svim mladima je onaj koji se odnosi na tranzicijski period, između djetinjstva i potpune zrelosti. Regrutacija u tu populaciju biološki je uvjetovana, ali isto tako, ona se i neprestano širi, budući da mnogi unatoč činjenici da su premašili godine kojima se službeno obuhvaća mladost (u Hrvatskoj je to period između 15. i 30. godine života) zadržavaju životni stil mladih. Fenomen produžene mladosti nije ograničen na Hrvatsku – on je jednako tako prisutan i u globalnom društvu, ali u slučaju Hrvatske razlozi leže ponajprije u obrazovnim mogućnostima, nerazvijenom tržištu rada te u ostalim ekonomskim uzrocima koji uvjetuju produljeni period ovisnosti o drugima.

Općenito govoreći, hrvatsko društvo ne samo da je veoma staro prema statističkim pokazateljima (udio stanovništva starijeg od 65 godina u Hrvatskoj 2007. godine prema podacima Državnog zavoda za statistiku iznosio je 17,2%; prema klasifikaciji UN-a, društvo se smatra veoma starim ukoliko udio stanovništva starijeg od 65 godina iznosi više od 10%), već je i sindrom produljene mladosti sveopće prisutan te koncenzualno prihvaćen. Dobar primjer za to dolazak je Zorana Milanovića na čelo SDP-a prije nekoliko godina. Dotičnog je javnost dočekala s atributom mladog lava, unatoč činjenici da je ovaj dobrano zagazio u četvrto desetljeće života. No, mnoga druga europska društva su isto tako stara ili veoma stara, što nije uzrokovalo toliku poplavu vječno mladih, u onolikoj mjeri koliko je to u Hrvatskoj. Produljena mladost u okvirima razvijenih postindustrijskih društava ponajprije je uzrokovana duljinom obrazovanja (sve više ljudi se odlučuje na obrazovanje višeg akademskog stupnja) i odabirom životnog stila. U Hrvatskoj, mnogi nemaju prilike za ekonomskom i društvenom emancipacijom – bez obzira na biološku dob.

Prividna apolitičnost mladih u Hrvatskoj, zabilježena krajem devedesetih u prvoj poslijeratnoj generaciji mladih bila je prije svega posljedica nedostatka političkog i društvenog polja djelovanja ne samo za mlade, već i za većinu drugih vidova društvenog angažmana. No, danas kad je taj prostor nominalno otvoren ubilježeni su napreci u vidu samoorganiziranja mladih, pogotovo vidljivi po pitanju studentskog samoorganiziranja, ali i po pitanju organizacije mladih u brojne udruge i organizacije mladih i za mlade. No taj prostor ujedno predstavlja i iznimno sklizak teren, budući da su institucionalni pomaci provedeni u nezadovoljavajućoj mjeri. U Hrvatskoj mladi naprosto nisu relevantna tema, a javnost je donekle senzibilizirana za pitanja poput nasilja među mladima i pitanja dostupnosti visokog školstva – no i u ovim slučajevima vidljivo je pomanjkanje strateškog razmišljanja, i ponajprije stvarne političke volje da se mladima pristupi s potrebnim angažmanom, unatoč činjenici da mladi čine oko 900,000 ukupne hrvatske populacije.

Nacionalni program za mlade za četverogodišnji period strateški je dokument koji čeka usvajanje u Saboru, a sudeći prema njegovoj strukturi radi se prije o popisu redovnih aktivnosti Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, a manje o strategiji. Taj program je donesen po upitnim procedurama, bez jasno alociranih sredstava i s mjerama koje su operativne, a ne strateške naravi. Provođenje programa u proteklom ciklusu isto tako ne može dobiti zadovoljavajuću ocjenu, ali sama činjenica da postoje neki tipovi okvira daje više mogućnosti za djelovanje mladih prema institucijama. Sektor mladih u okviru civilnog društva u posljednjem desetljeću bilježi rast i razvoj kapaciteta, a konkurentan je naspram institucionalnog okvira po pitanjima ekspertize i mogućnostima fokusiranog i temeljitog djelovanja s obzirom na tematiku mladih.

Relativno povećan angažman mladih u društvenom polju, u odnosu na situaciju prije desetak godina, prvenstveno se može pripisati procvatu informacijske ere, čime su mladi najviše prosperirali u odnosu na ostatak populacije. Masovno korištenje tehnologija, prije svega internetski socijalni servisi omogućili su mladima novu vrstu društvenosti. Tako danas globalno govorimo o generaciji Y / milenijskoj generaciji (demografi i sociolozi u generaciju Y smještaju rođene od sredine 1970-tih do početka 1990-tih) koja u odnosu na prethodne generacije ima moć donedavno nezamislivo brze razmjene informacija i koja je isto tako u mogućnosti transformirati informacije u društveno djelovanje u mnogo kraćem roku.

Ono što predstavlja poseban kuriozitet u razmatranju globalnog pa unutar toga i hrvatskog društva kroz generacijske pomake je činjenica da su ipsiloni mahom djeca baby boomera, generacije rođene nakon drugog svjetskog rata. Baby boom generacija će po svojim zaslugama zlatnim slovima biti upisana u povijesne anale društvenog angažmana mladih. U periodu svoje mladosti, oni su definirali pojmove emancipacije mladih u proaktivnu društvenu skupinu. Zasigurno je jedan od razloga njihovog uspjeha i njihova brojnost. Nikada kasnije u razvijenim društvima nije rođen veći broj djece kao u periodu između 1945. i 1960. godine. Danas su baby boomeri u naponu snage (u manjem dijelu na pragu 3. životne dobi) te čine okosnicu društvenog života, a istovremeno su zadržali status najveće društvene skupine. Na žalost, ne može se reći da su isto tako zadržali i proaktivnost kojom su generirali društvene promjene 60-tih, 70-tih, a u našim okvirima pogotovo 80-tih godina.

U Hrvatskoj su boomeri bili nosioci društvenih tendencija i kroz devedesete, uvelike definirajući okvir za sliku mladosti za današnju generaciju mladih, kao i onu stasalu kroz 90-te. Bez namjere da se ikome pripisuje individualna odgovornost, boomeri su budućim generacijama donijeli isto onoliko štete, koliko i koristi. Od boomera smo dobili seksualne slobode i rock and roll, ali od njih smo isto tako dobili i društveni krah 90-tih (u Hrvatskim okvirima) te opet globalno govoreći pomahnitalo svjetsko tržište, ratove i današnju krizu.

U širokim okvirima, današnji mladi, generacija Y, ali i one koje je slijede (prema znanstvenim spekulacijama generaciju Y naslijedit će generacija Z, prva rođena u razvijenoj informacijskoj eri) morat će se žestoko uhvatiti u koštac s činjenicom da globalna društva stare te da ne raspolažu s onom brojnošću koja je u prošlosti itekako omogućila apsorpciju pozitivnih društvenih tendencija, kao i afirmaciju mladih kao punopravne društvene skupine. Y generacija morat će se isto tako izboriti da svrgne sa sebe epitet sebične generacije. Istraživanja provođena u SAD-u proteklih godina na studentskoj populaciji pokazala su rezultate koji govore kako su pripadnici generacije Y najsebičniji, najnarcisoidniji i najmanje solidarni od svih generacija u recentnoj povijesti. Također, prema interpretacijama, ova generacija isto tako je generacija rasute pažnje koja je navikla na brzo serviranje i konzumaciju sadržaja. No, teren za diskutabilnu sebičnost milenijske generacije ionako je pripreman desetljećima i to baš od strane onih koji je kritiziraju. Usmjerenost na sebe i osjećaj otuđenosti u eri masovne komunikacije samo je naizgled problem jedne generacije. Promjene u životnim stilovima i promjena dinamika u komunikaciji zasigurno će nastaviti stvarati drugačije principe društvene solidarnosti od one uobičajene samo prije nekoliko godina.

U Hrvatskoj, koja polako ali stidljivo slijedi globalne trendove, generaciji mladih preostaje mnogo angažmana u borbi za osnovna prava, među ostalim i da se u potpunosti osvijesti postojanje mladih kao društvene skupine s njezinim specifičnostima i potrebama, kao i kapaciteti koje mladi nose za budući napredak i razvoj hrvatskog društva.

Pojam “kritike u kulturi” bi trebao biti svojevrsni alogizam. Ako je jedna etimološka dimenzija pojma kulture ona koja vuče porijeklo od latinskog colere (što može značiti i kultivacija i inhabitacija, kao i obožavanje i zaštita) kultura je onda, ili bi bar trebala biti, imanentno kritička, permanentno kultivirajuća. Samo, pitanje je što se to kultivira, o kakvoj kulturi i o kakvom to kritičkom govorimo?

Terry Eagleton razlikuje dvije vrste kulture, Kulturu (sa velikim K) vidi kao način struktuiranja partikularizacije u neki moćniji medij, kao “univerzalnu subjektivnost” gdje Kultura odvaja univerzalne vrijednosti u određene oblike koji reduciraju socijalne, seksualne i etničke individualizme da bi omogućila subjektu da postane univerzalan. Priroda ove dimenzije kulture svojevrsni je etički “set”, hijerarhijski determiniran dekret o znanju o društvu.

Recimo čak da je ovakva kultura na tragu onoga što se nekad zvalo državna kultura. Danas se tako ne zove, ali je princip njene formacije i distribucije ostao isti. Nekadašnja “državna kultura”, danas globalizirana kultura, “europska” kultura, “visoka” kultura u smislu visoke umjetnosti,  denominacije su sa svojim načelima, etičkim referencama, verbalnim obrazcima i institucijama čije politike formira kultura koja uspostavlja spomenutu univerzalnu subjektivnost.

Ovo je kultura koja kolonizira, formira kognitivnu strukturu ideologiziranog subjektiviteta “od gore” u skladu s preciziranom hijerarhijom prenošenja znanja o toj moći. Parafrazirajući Eagletona, država inkarnira Kulturu koja na kraju otjelovljuje našu humanost. Pozitivan pol ovakvog “kulturnog” je prosvjetiteljstvo, a njen ekstremno negativan pol je Bachova muzika na razglasu u Auschwitzu.

Univerzalna subjektivnost koju takva kultura formira, najbanalnije rečeno, pitanje je ideologije i politike države koja ju kultivira. Kultura ili država u ovom slučaju je po Eagletonu, prerana utopija koja “ukida” socijalni konflikt na imaginarnom nivou da ga ne bi morala rješavati na političkom nivou.

Druga vrsta kulture koju Eagleton razlikuje je kultura s malim k, određena kultura. Ova dimenzije kulture imanentna je “običnoj” svakodnevnoj kulturi, kulturi specifične, sub-kulturne refleksije društvenog, sub-kulturi, kontra-kulturi, kulturi prenošenja i upotrebe skrivenog pučkog znanja o nekoj poziciji moći ili o njenoj prirodi.

 

Kultura (s malim k) tako je, po Eagletonu, od socijalnih pokreta 60-ih počela potvrđivati određene nacionalne, seksualne, etničke ili regionalne identitete umjesto da ih transcendira. Ovo je kultura koja artikulira potrebe određene grupacije kroz divinizaciju potrebe njezinog individualnog pripadnika te ih kao takve i reprezentira poziciji moći. Ovo je kultura koja nije vezana za nikakvu hijerarhiju, ona je fleksibilna, “od dolje”, “pounutrena” u društvenom, intrinzična te je kao takva dio intime tog društvenog, ali i njen proizvođač. Ali, ne kao proizvođač određenog klasnog kolektiviteta, nego proizvođač singularnog subjektiviteta kojemu je ispunjenje njegove/njene specifične potrebe odraz funkcionalnosti i zalog svrsishodnosti tako apolitičnog društva.

Za razliku od kulture s velikim K, ova kultura formira parcijalnu objektivnost – ona nije prerana utopija nego amnestija distopije u smislu prihvaćanja nemogućnosti radikalne političke promjene. Prihvaćanje distopije kao rezultata takvog stava, protjerivanje je politike čak i iz domena imaginarnog. Zapravo, Kultura ne zaboravlja politiku kao artikulaciju društvenog, ali potencira samo onu vrstu politike koja joj, naravno, odgovara. Dok kultura s malim k, kao dominantna kultura u post-fordizmu, “kasnom” kapitalizmu, političkom odlukom stvara dominaciju tržišta, negira postojanje bilo kakve politike proglašavajući je ideologijom te domen socijalnog antagonizma potpuno prenosi u domen tržišta, dakle robe.

Pitanje kritike

Kritičko je, recimo to tako, sistematsko mišljenje koje transcendira određenu formativnu etičko-kognitivnu subjektivnu ili društvenu formaciju kao terminalno takvu.

Transcedentalno znanje (transcedentalnu dedukciju) ovdje treba shvatiti na tragu Kantovog poimanja transcedencije gdje je, parafrazirajući, transcedentalno ono znanje koje se na bavi znanjem o objektima nego se bavi modelom kognicije tih objekata dok god je ta bit kognicije apriorno moguća.

Apriorno znanje je recimo ono čije je porijeklo u znanju koje nije opterećeno iskustvom, u smislu u kojem netko zna da će njegova kuća propasti, ako se ne brine o njoj. Nečisto apriorno znanje je ono koje ima element iskustva u propozicji tipa “Svaka promjena ima uzrok”.  Takvo apriorno znanje, ali nečisto, ima element iskustva u samom konceptu “promjene” koja može  proizaći samo iz iskustva.

Transcendirati u tom smislu znači percipirati nešto bez opterećenja elementom iskustva kao već formirane, induktivne predodžbe o značenju tog nečega. Transcendentirati, banalno rečeno, znači odbacivanje empiričkog suda kao univerzalnog. Empirički sud se, po Kantu, stoga ne prikazuje striktno i apsolutno, nego pretpostavljeno, a univerzalnost koju evocira samo je komparativna. Dakle, u okviru i pod utjecajem određene društvene, ideološke formacije.

Iskustveni kriterij govori da je određeni objekt konstituiran na taj i taj način, ali ne govori i ne uči kako ili može li egzistirati na neki drugi način. Empirijski sud stoga se nikad ne prikazuje striktno i apsolutno jer je vezan za empiričku univerzalnost gdje je ista po Kantu, samo arbitrarni produžetak validnosti. Apriorno znanje, znanje manje ili nikako vezano za empirijsko stoga ne bi trebalo afirmirati nešto kao univerzalno takvo, nego dovoditi u pitanje poimanje tog nečega kao terminalnog.

Kritička kultura je, jednostavno rečeno, ona koja organizirano kritizira inhibiciju u zamišljanju nedostatnosti ili mogućnosti prevazilaženja svrhe neke društvene formacije – to je prvenstveno kritika pojma nemogućnosti, kritika inhibicije samog kritičkog. Kritičke kulture bez socijalne dimenzije nema. Ako nema socijalnu, tj. političku dimenziju koja dovodi u pitanje prirodu, smisao i hijerarhije eksploatacije unutar proizvodnih odnosa  gdje je nastala s ciljem njihove transcedencije, a ne konstatacije, ona je jednostavno besmislena – ali upravo kao takva danas prosperira.

Kultiviranje servilnosti

Kritika u kulturi koja kultivira znanje o nečemu, ali vodeći se isključivo iskustvenim sudom kao univerzalnim, terminalnim sudom jeste izopačena kritika. Ona prihvaća vrijednosni kriterij režima čije proizvodne odnose kritizira, ali ujedno ne kritizira validnost tog kriterija, nego kritizira samo anomalije u proizvodnim odnosima, zapravo pomažući režimu da ih “popravi”.

Prvi pol takve kulture je pasivna, najobičnija konzumentska kultura. To je kultura koja namjerno predstavlja hijerarhijski dekret kao slobodu izbora. Radi se o kulturi nastaloj u kratkom spoju između medijski reprezentirane i društvene realnosti – to je korporativna kultura koja se “izlila” izvan korporacije u biopolitičko društveno. To je kultura “znanja o banalnom” kao sredstvu društvene afirmacije, gdje samo znanje o nečemu garantira emancipaciju. Radi se o kulturi subjektiviteta, između ostalog znanih i kao “fanovi” – od fanova Pokémona preko Big Brothera do sljedbenika kulta Oprah Winfrey, štovatelja hrpe pseudo spiritualnog, new age i sličnog life style smeća, chic-lit literature i sličnih tv serija i tako dalje. To je ona kultura koja je nastala kao produžetak korporativne kulture u slobodno vrijeme – kultura MTV-a. To je retardacija proglašena životnim stilom ili točnije to jeste retradacija kao životni stil. To je domena potrošnje kulture kao robnog oblika s elementima ideološkog.

Ovdje se, kako su pisali Horkheimer i Adorno, radi o kulturnoj industriji koja neprestano obećava potrošačima ono što im nipošto neće dati. Priznanica koja obećava užitak u sadržaju i opremi stalno prolongira: predstava se sastoji samo od obećanja, nikada ne dolazi ono pravo, gost se mora zadovoljiti čitanjem jelovnika.

Ako se (kroz kulturu) pak kultivira nemogućnost zamišljanja nečega kao drugačijeg; ako se kultivira inhibicija mogućeg, “vanjskog”, onda imamo posla sa izopačenom kritičkom kulturom. Ovaj pol izopačene kulture nije pasivan, nego je aktivan u kritici, ali to u masi slučajeva, manje ili više svjesno rezultira samo u kritici nedostataka slobodnog tržišta ili mana u njegovoj potpunoj instalaciji.

Ovakvoj, iskrivljenoj kritici cilj nije aktualizacija socijalnih antagonizama i klasni konflikt, niti je motivirana željom stvaranja polja djelovanja, društvene infrastukture, publike, koja bi što je moguće više bila separirana od tržišta – njoj je cilj “stilizirana” integracija u tržište.

Kako kaže McKenzie Wark – “Čak i u njenom najboljem, najapstraktnijem obliku, kada se najbolje ponaša, kada je slijepa na boje, rodno neutralna, multikulturna, država samo izlučuje vrijednost reprezentacije objektifikaciji. Namjesto da priznaje ili ne priznaje reprezentacije nekog subjekta, ona tu potvrđuje valjanost svih reprezentacija koje prihvaćaju robni oblik…. Ona ne ide tako daleko da prizna izraze subjektiviteta koji odbijaju objektifikaciju u robni oblik…”.

Ova, pseudo kritička kultura sve je veća prijetnja i pojmu civilnog društva koje se izgleda sve više formira kao svojevrsna “čistionica” za ulaz na tržište, a ne kao sektor emancipacije kritike tog istog tržišta.

Vrijedonosni kriterij ovakve kritičke kulture je vrijedonosni kriterij režima, u ovom slučaju kapitalizma. Kad kapitalizam kaže da je nemoguće zamisliti drugačiji sistem, onda ovakva kultura taj sud prihvaća, a sve antagonizme kojima se bavi tumači u okviru takvog kriterija. Ona traži afirmaciju unutar kriterija validnosti režima kojeg navodno kritizira. Umjetnik koji dopušta da ga se promovira u rubrikama koje pokrivaju “estradu”; da “umjetnički” rad bude ocjenjivan od “kritičara” koji entuzijastično rade za korporativne medije; umjetnik koji je uvučen u korporativni sistem zaštite autorskih prava; “umjetnik” koji nastupa na dobrotvornim priredbama abolirajući nesposobnu državu – sve je to dio takve kulture.

Dakle, ne znači da je svaka socijalno senzibilizirana kultura nužno i kritična, pitanje je kako je senzibilizirana. A ovako izopačena kultura, bar u balkanskom kontekstu, prezire samo “divlji” kapitalizam, a priziva “čisti” kapitalizam te zahtjeva svoju materijalnu komociju u istome te stoga predstavlja oportunizam kao borbu za “malog čovjeka jer je, eto, takva situacija”. Njena motivacija nije politička promjena, nego integracija u politički status quo, u tržište, a upravo zbok takve motivacije ona je potencijalno puno kancerogenija od nekritičke konzumentske kulture.

Ovo je vrsta kritike koja vjeruje u “istinsku reprezentaciju”. Kako navodi Wark, “svaka reprezentacija je lažna. Sličnost se po nužnosti uvijek razlikuje od onoga što reprezentira. Da nije tako, ona bi bila ono što reprezentira, pa stoga ne bi bila reprezentacija. Jedina istinski lažna reprezentacija je vjerovanje u mogućnost istinske reprezentacije.”

Naime, radi se o kulturi koja čak inkarnira socijalizam kao brand ili kao spomenik nekadašnjoj “nerealnoj” ideji da se neko uređenje može politički promijeniti. Verbalna eksplikacija ovakve kulture koncentrirana je u pojmu “propitivanja” te tako u stalnom izbjegavanju kritiziranja validnosti politički nametnutog suda. Ovdje se radi o kulturi koja heteronomiju iskustva divinizira kao univerzalni, terminalni vrijedonosni sud, a s druge strane, paradoksalno, ne želi uraditi ništa terminalno u svojem polju djelovanja. Ispituje, propituje, “provocira” ali ne zaključuje apsolutno ništa.

Jer, režim ne kaže, “Mi ne damo to i to”, režim kaže “To i to je nemoguće”. Naime, nešto je “nemoguće” samo zato što je iskustvo neke nemogućnosti uvjetovano djelovanjem istog režima, a ne zato što je “univerzalno” nemoguće. Ovu tvrdnju ovakva kritika ne želi razumijeti.

Poremećena kritika o kojoj govorimo ulazi duboko u domenu umjetnosti. Na području bivše Jugoslavije recimo, nakon “demokratskih promjena” posebno u postratnom periodu došlo je do booma ovakve kritike u kulturi. Mase umjetničkih radova, intervencija, performansa, muzičkih bendova koji se bave kritikom primitivizama u smislu nacionalizma, kritike prodora ruralnog u “urbano” i tako dalje, pričaju priču o ovoj kulturi, o stiliziranoj servilnosti. Ovakva kritika u kulturi zanemaruje pitanje smisla proizvodnih odnosa u kapitalizmu tako što racionalizira ne samo klasnu nego i etničku podjelu, a vodeći se ranije spomenutim prihvaćanjem režimske istine.

Stoga, ovo je kultura koja režimski dekret “omekšava” tako što ga familijarizira sa subjektivitetom – tako što prihvaća režimski ultimatum koji kaže da se može kritizirati, ali samo dok se njega kao takvoga ne dovodi u pitanje.

Metaforički rečeno, ovakva kritika je “spontana” (u smislu odabira objekta kritike) u istoj mjeri u kojoj je spontana publika koja počne pljeskati stand-up komičaru kada ovaj kaže “Dajte jedan spontani pljesak”.

Obje verzije Eagletonovo kulture – Kultura hijerarhijskog dekreta i kultura (s malim k) sa aureolom “nekontrolirane”, “pučke” kulture – stoga su, u današnjem obliku, režimske, one koje su pokleknule, kako bi rekao Wark, silama komodifikacije.

Bombardiranje racionalnog

Pokret Dada i ekipa iz Cabaret Voltaire-a, dobar je decentni primjer kritike u kulturi. Potpuno odbacivanje ne samo konformizma i konvencije u umjetnosti – nego i kompletne kolonijalističko buržoaske politike (koja je i dovela do Prvog svjetskog rata) i kulture, njenih vrijednosnih kriterija, obrazaca komunikacije i ponašanja.

Kritika u kulturi mora sadržavati kritiku validnosti kriterija ostvarenog unutar empiričkog kao univerzalnog ili “racionalnog” te proglašavati takvo univerzalno kao nečije univerzalno, kao nečiju političku agendu. Kritika u kulturi je stoga autonomna u onoj mjeri koliko autonomnost kognicije bazira na percepciji neke društveno/ekonomsko/političke organizacije kao ne-univerzalne, ne-terminalne, kao logike koja je samo nečija logika, kao svijet koji je samo nečiji svijet.

U domenu muzike je, recimo, pozitivna, relativno nova pojava net labelova (u regiji su neke od prvih zagrebački EgoBooBits i sarajevski Oscilator.net), online izdavačkih kuća koje samim principom djelovanja, besplatnom distribucijom muzike (pod Creative Commons licencama ili slično) izbjegavaju domenu tržišnog, tj. korporativnog copyright-a. Ovakvo djelovanje nije, ili bar u principu nije, motivirano “promocijom” u polju tržišta nego promocijom u polju kulture koja je stvorena djelovanjem sličnih labela.

Kad već nabrajamo, slovenski NSK i Laibach također su dobri primjeri. Dok virtualna NSK država demistficira državu kao nešto što je uvijek vještačka tvorevina, Laibach upravo suprotno do krajnjih granica intenzivira totalitarni ritual države, potencirajući do ekstremnih granica “lažnost istinske reprezentacije”. Kad smo već u regiji, u području umjetnosti, rad zagrebačkog umjetnika Mladena Stilinovića koji kaže “Ne možeš biti umjetnik ako ne govoriš engleski” je dobar rad, jer u vremenu oduševljenja euroatlanskim integracijama i iluzijama o slobodi koje iste donose rad potencira segregacijsku dimenziju tog “slobodnog”. Dok opet pozadinu iste “slobode” razotkriva kao kolonizatorsku te samim tim djelimično rasističku. Kolonizacija Istočne Europe od strane kapitala i krije taj subtekst, “Bit ćete emancipirani, ali ako postanete kao mi”.

Lego koncentracijski logor poljskog umjetnika Zbigniew Libere, pak, sjajan je primjer kritike u kulturi. Ovaj rad, koncentracioni logor napravljen od poznatih LEGO kockica, napada (a ne propituje) efemernu jezgru etičkog, onog društva koje trivijalnu materijalnu, konzumentsku komociju zamjenjuje za politiku. Napada upravo onu trivijalnu dimenziju duha koja se (u obliku konzumerizma kao ideala demokratskog društva) isprečuje kao prepreka politizaciji koja bi konfrontirala inkarnaciju proto-fašističkih totalitarizama, a s time i tržišnih fundamentalizama. Ovaj rad na svjesno perfidan način unosi politiku direktno u dnevni boravak. Liberin rad govori da je i milisekund takozvanog slobodnog vremena zapravo isplaniran od režima te stoga govori da je “društvena struktura” rezultat političke strukture, a ne obratno.

Rad napada i licemjernost, nesposobnost i nedostatak volje u EU da se nosi s današnjim erupcijama fašizma u slučaju agresivnog velikosrpskog fašizma ili uspona desnice u slučaju Berlusconija,  Sarkozyja ili svojedobnog uspona ratnog huškača Tony Blaira. Evo, ako se samo pogledaju politički trendovi u EU, zahtjevi za zabranom komunističkih simbola postaju sve glasniji – na čudovišan način pokušava se izjednačiti fašizam i antifašizam. Takva operacija će na kraju rezultirati u amnestiji fašizma kao “jednostavnijeg rješenja” za sve izraženiju klasnu podjelu koja bi ljudska prava (uništena logikom profita) dodijeljivala po biološkom, etničkom, a ne pravnom ključu – i u stigmatizaciji komunizma kao ideje (jer radikalno napada upravo biološki ključ te potencira klasni problem koji se svjesno zanemaruje). To već pokazuju kako rezultati izbora za EU parlament, tako i tretman imigranata, ali i klasno determinirana diskriminacija “domicilnog” stanovništva..

Kao simptom nedostatka volje za konfrontacijom s političkim fašizmom događa se ništa drugo do opskurantizam koji je najvidljiviji u polju kulture. U Njemačkoj je, na primjer, prije nekoliko mjeseci trajalo suđenje umjetniku Ottmar Hoerleu zbog njegove instalacije vrtnih patuljaka (!) koji pozdravljaju sa uzdignutom desnicom u kojemu se umjetnik, vjerojatno opravdano, pravdao da zapravo ismijava naciste (Hoerl je u međuvremenu oslobođen svih optužbi). Međutim, ono što je ovdje bitno je da se pravosuđa EU, dok daju bezvizni režim zemlji koja štiti fašiste poput Ratka Mladića, bave vrtnim patuljcima… Kad logika profita uništi sve ideale onda i najizopačeniji ideal, fašizam, može postati “zavodljiv”.

Kritika u kulturi dakle, prije svega, treba biti kritika motiva koji vode do određenog društveno-političkog uređenja, konzekvetnih proizvodnih odnosa i kako bi Kant rekao, modela kognicije istih. Kritika je napad na uvriježenost načina na koji se nešto gleda.

Kao primjer, tu je još jedan rad Zbiginewa Libere – poznata fotografija koja prikazuje ubijenog Che Guevaru (koji je kao mrtav naravno pretvoren u brand) okruženog bolivijskim vojnicima. Ali, na Liberinoj verziji fotografija je photoshopirana i na njoj je Che oživio i puši cigaretu. Za razliku od konzumentske kulture koja “obožava” mrtvog Guevaru, Libera ga oživljava, stvara neuništivog zombi komunistu – što je dobar primjer kritike pojma kapitalističkog “racionalnog”.

Kritika u kulturi u socijalizmu je s jedne strane, ako si dopustimo malo vulgarne generalizacije, napadala određene nefunkcionirajuće elemente, anomalije, unutar sistemske totalnosti s motivom da iste postanu humanije. S druge strane, motive ovih drugih, desničarskih kritičara socijalizma imamo “čast” proživljavati svaki dan. Bitno je samo da se pojam “racionalnog” treba shvatiti kao ništa do PR operaciju.

Danas pak, u neoliberalnom kapitalizmu, kritika u kulturi mora napadati totalnost režima jer je u kapitalizmu sve ono što je humano – anomalija. Trik je u tome da se razumije da su motivi socijalizma fundamentalno bolji, ali zahtjevaju doradu, a motivi kapitalizma (i konzekventno fašizma) su fundamentalno monstrouzni te jedina “dorada” koju zahtjevaju je njihovo totalno rušenje.

Kantovo čisto apriorno znanje je prediskustveno znanje, nečisto apriorno znanje je ono koje u kognitivno involvira element iskustva u smislu da pretpostavlja značenje nečega. Teza da “svaka promjena ima uzrok” zahtijeva predkoncepciju o promjeni. Promjena za kritičara u kulturi (ili bilo koga drugog) može biti promjena određenog načina na koji neki dio režima funkcionira, dok za nekog drugog promjena može značiti nestanak režima u potpunosti koji bi bio zamijenjen humanijim režimom, ali možda i režimom još gorim od kapitalizma. Dakle, motiv je apsolutno ključan. Stoga kritika u kulturi treba totalno (u smislu opsega, a ne radikalizma) sagledavati doslovno sve komponente režima (dakle života) s ciljem totalne političke promjene (u smislu radikalizma kojim treba ograničiti tržište) u humaniji režim. Da izbjegnemo romantičarski overdose, taj “humaniji režim” ne bi bio ispražnjen od ideološkog, samo bi ideološko bilo temeljeno na radikalno drugačijim postavkama jer kritika ne bi trebala tražiti integraciju u režim, nego stvarati svoj režim. Zato kritika u kulturi mora biti kritika političkog, a ne nečeg društvenog. Metaforički rečeno, nije bitno opisati pakao, nego kritizirati raj – dakle kritizirati najviši mogući ideal neke egzistencije.

Dakle, ono što kapital radi je da kolonizira upravo predkoncepciju o značenju nečega, i to tako da samo prediskustveno na “preventivan” način smjesti unutar ideološki formirane predkoncepcije – da univerzalizira svoj interes. Recimo da je u tom slučaju bilo kakvo “analitičko znanje” po defaultu znanje koje je režimsko. Kao jednostavan primjer uzmimo recimo pojam “istraživačkog novinara”. Taj pojam, ali i praksa je po defaultu besmislen jer, kako jednom prilikom reče Viktor Ivančić, novinar ne mora biti istraživač da bi bio “dobar”, mora samo smjeti reći ono što svi znaju.

Validnost određenog kriterija, određenog vrijedonosnog suda stoga treba tražiti u okviru onog sistema za kojeg se zalaže, a ne u okviru sistema protiv kojeg se bori.