Govornici_e prvog panela Activating the Present of Dance: Discussing Cultural Policies bili su Nevena Tudor Perković, ravnateljica Uprave za razvoj kulture i umjetnosti Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Goran Sergej Pristaš, profesor na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu i predsjednik Radne skupine za kulturnu politiku i kulturni razvoj Grada Zagreba, Marijana Cvetković, suosnivačica inicijative Stanica – Servis za suvremeni ples u Srbiji i Madeline Ritter, pravnica i osnivačica neprofitne organizacije Bureau Ritter u Berlinu, a razgovor je moderirala Teja Reba iz Društva za suvremeni ples u Sloveniji.

Uspostavljeni dijalog između Tudor Perković i Pristaša ukazao je na dva problema – centralizaciju i fragmentaciju plesne scene u Hrvatskoj. Problem centralizacije je problem svih umjetničkih polja u Hrvatskoj, ali je u polju suvremenog plesa utoliko veći zbog marginalne pozicije suvremenog plesa u odnosu na druge izvedbene umjetnosti. Većina plesnih umjetnika_ca u Hrvatskoj radi na nezavisnoj kulturnoj sceni, sceni koja ovisi isključivo o javnim pozivima za financiranje. Iako i Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Grad Zagreb raspisuju javne pozive za financiranje te sustavno povećavaju budžete za financiranje plesne scene, iz izlaganja Tudor Perković ostalo je nejasno koje su dugoročne strategije Ministarstva kulture i medija za razvoj plesne scene. Dodatno je naglasila potrebu za osnivanjem neke vrste institucije za plesnu umjetnost, ali nije navela tko bi trebao osnovati i financirati istu. S druge strane, Pristaš je ukazao na problem broja institucija koje Grad Zagreb već financira, odnosno financijsko opterećenje zbog kojeg si Grad ne može priuštiti osnivanje novih institucija.

Fragmentacija plesne scene događa se upravo zbog nedostatka institucija, odnosno stabilnih budžeta kojim bi institucije raspolagale. Pristaš je podsjetio na jednostavnu računicu. Ukupni budžeti za financiranje plesne scene putem javnih poziva za financiranje mali su unatoč povećanjima. Na javne pozive prijavljuje se veći broj plesnih umjetnika_ca, organizacija i udruga s kvalitetnim programima. Ako većina pristiglih prijava zadovoljava propisane kriterije javnih poziva, ukupni budžet dijeli se na puno malih dijelova pa puno prijavitelja_ica dobije potporu, ali manju od tražene. Prema tome, osim što dolazi do fragmentacije plesne scene, dolazi do povećanja broja prekarnih radnika_ca i smanjenja mogućnosti realizacije zamišljenih projekata s obzirom na dobivenu potporu.

Nadalje, Pristaš je istaknuo i kako je Grad, unatoč financijskom opterećenju, prošle godine osnovao institucionalnu platformu za poticanje razvoja i dostupnosti kulture u Zagrebu pod nazivom Novi prostori kulture. Platforma je osnovana s ciljem otvaranja novih prostora za podršku, proizvodnju i distribuciju kulturnih sadržaja. Iako se ne radi o instituciji za plesnu umjetnost, osnivanje takvih platformi, povećanje ukupnih budžeta ili broja javnih poziva za financiranje svakako jesu korak naprijed, ali nisu rješenje. Pozitivni pomaci u Zagrebu jesu primjer dobre kulturne politike, ali u odnosu na kulturne politike drugih gradova u Hrvatskoj, doprinose centralizaciji i ne rješavaju problem na nacionalnoj razini.

Cvetković je progovorila o trenutnoj političkoj situaciji u Srbiji i utjecaju iste na razvoj kulture. U političkom sustavu u kojem nema ni kratkoročnih ni dugoročnih strategija za razvoj kulture pa tako ni plesne scene, kultura opstaje isključivo zbog udruživanja i suradnji sa stranim akterima. Mnogi kulturni radnici i radnice odlaze iz države, mnogi_e šute, a onima koji ostaju prioritet postaje sama politička situacija jer se bez promjene iste ne mogu dogoditi promjene u kulturnom sektoru. O važnosti udruživanja i samoorganizacije govorili su i Tudor Perković i Pristaš, ali u političkoj situaciji poput one u Srbiji, takve inicijative i strategije postaju ključne. Prema riječima Cvetković, iako trenutno nema prostora za unapređenje kulture i uvjeta rada u Srbiji, osnivanje radnih grupa i pripremanje plana razvoja kulture predstavljaju spremnost za konkretno djelovanje kada dođe do promjene vlade i ono postane moguće. Nema promjena bez promjena u institucijama. 

U tom je kontekstu i obraćanje Madeline Ritter predstavilo važno mjesto u razgovoru o institucijama. Iako su neusporedivo manji od onih u Srbiji, Ritter je naglasila kako problemi na razini rada institucija postoje i u Njemačkoj, odnosno kako je osim samog postojanja institucija važno i njihovo sustavno osuvremenjivanje. Na kraju panela, Teja Reba izdvojila je osnivanje instituta za ples u Sloveniji kao primjer pozitivne suradnje vlasti i dionika plesne scene.

Izbor govornika na panelu rezultirao je konkretnim uvidom u glavne probleme s kojima se suočavaju plesni_e umjetnici_e u različitim državama ovisno o političkoj situaciji i stupnju razvijenosti kulturnih politika. Ono što ostaje zajedničkim svim plesnim umjetnicama i radnicima u kulturi je ono što je Ritter nazvala duhom otpora (engl. spirit of resistance). Borba za unapređenje kulture i uvjeta rada nije gotova. 

Tijekom drugog panela Futuring: Dance Research as the Foundation of a New Dance Institution govorili_e su Marjana Krajač, koreografkinja, istraživačica i teoretičarka s fakulteta Ohio State University, Franz Anton Cramer, istraživač arhiva i teoretičar iz Bureau Rittera i Bojana Cvejić, dramaturginja, istraživačica i teoretičarka s Oslo National Academy of Arts, a razgovor je moderirala Alexandra Baybutt, istraživačica i teoretičarka s University College u Londonu. Rok Vevar, kustos, aktivist i arhivist iz mreže Nomad Dance Academy nije mogao prisustvovati panelu, ali izlaganje koje je pripremio pročitala je moderatorica Baybutt.

Na ovom panelu, u fokus je stavljen odnos između proizvodnje umjetnosti, proizvodnje znanja i institucija. Govorilo se o važnosti istraživanja i arhiviranja te institucionalizacije za razvoj umjetničkog polja, ali i problemima koji dolaze s institucionalizacijom. U svom kratkom i sažetom izlaganju, Krajač je naglasila važnost istraživačkih praksi koje u pojedinom normativnom sustavu postaju praksama otpora. Referirajući se na primjer eksperimentalnih praksi u polju izvedbenih umjetnosti u bivšoj Jugoslaviji, dovodi u vezu konkretnu političku situaciju i kritički pristup samoj situaciji te normativnom sustavu u umjetničkom polju. U tom kontekstu, Krajač smatra kako istraživačke prakse kao prakse otpora imaju uvijek transformativni potencijal. 

Nastavno na temu istraživanja, Cvejić je napravila važnu distinkciju između umjetničkog istraživanja (engl. artistic research) i istraživanja u umjetnosti (engl. research in art). Razlika je u povezanosti istraživanja s konkretnim umjetničkim djelom – umjetničko istraživanje trebalo bi rezultirati konkretnim umjetničkim djelom dok istraživanje u umjetnosti rezultira šire primjenjivim znanjem o umjetnosti. Ne dovodeći u pitanje važnost proizvodnje znanja o umjetnosti, također je naglasila koliko je prostor umjetničkog istraživanja bitan za proces rada i razvoj eksperimentalnih praksi. U procesu profesionalizacije polja, umjetnička istraživanja postala su dio umjetničkog obrazovanja. Akademije su postale sigurna mjesta za eksperiment, ali i okvir unutar kojeg rezultati istraživanja ostaju. Iako postoje javni pozivi za financiranje isključivo umjetničkih istraživanja, sredstva su izuzetno mala te se rad na konkretnom umjetničkom djelu mora odvijati u etapama kroz duži vremenski period i ponovno – na nezavisnoj sceni. 

Podsjetnik: na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu odsjek plesa otvoren je tek prije jedanaest godina. Prije toga ples u Hrvatskoj nije imao akademski status. Jasno, osim toga što su plesni umjetnici dobili priliku za akademsko obrazovanje, profesionalizacija polja doprinijela je i njegovoj relevantnosti u kontekstu kulturnih politika. Proizvedeno znanje o polju uvijek na neki način određuje što je relevantno i prema tome – što vrijedi financirati. U tekstu koji je pripremio za panel, Vevar se referirao upravo na to. Kao primjer činjenja polja vidljivim, naveo je pothvat arhiviranja koji je u Sloveniji izazvao veći interes javnosti. 2012. godine Vevar je osnovao Temporary Slovene Dance Archive, a trenutno je u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu moguće posjetiti izložbu pod nazivom Ples, otpor, (ne)rad. Kulturni, politički i umjetnički aspekti plesa za vrijeme i nakon Jugoslavije. 

Namjera Cramerovog izlaganja ostala je pomalo nejasna, ali su u izlaganju naglašena dva aspekta institucionalizacije koje valja spomenuti. Prvi su agende institucija, drugi je neizbježnost konflikta unutar samih institucija ili s institucijama. Cramer smatra kako to ne mora biti obeshrabrujuće, već može biti poticaj za osnivanje platformi koje mogu umjetnicima pružiti ono što institucije ne mogu. 

Na posljednjem panelu New Structures for a New Future – Call for Action govorili_e su Anna Efraimsson, direktorica kazališta MDT Moderna Dansteatern, Matija Ferlin, redatelj, koreograf i umjetnički voditelj Istarskog narodnog kazališta, Nina Gojić, dramaturginja i članica Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela, Elena Novakovits, dramaturginja i kulturna radnica i Iva Nerina Sibila, plesna umjetnica, kustosica i producentica Antisezone, a razgovor su moderirali Dragana Alfirević, kulturna radnica i članica Nomad Dance Academy te Igor Dobričić, dramaturg i predavač na K3 – Centre for Choreography, SNDO – School for New Dance Development i DAS Theatre. 

Treći panel vratio je priču o promjenama na sam početak – na želju za promjenom. Umjesto klasičnog panela, pozvani smo sudjelovati u dijeljenom eksperimentu (engl. shared experiment), odnosno odlasku u drugu prostoriju Zagrebačkog plesnog centra kako bismo čuli tuđe želje i snove te neopterećeno izrazili svoje. Dobričić nam je ponudio nekoliko vlastitih razmišljanja o tom eksperimentu: shvatiti poziv za djelovanjem (engl. call for action) kao poziv na nepragmatičnost punih sat vremena. 

Prije odlaska, Iva Nerina Sibila ispričala nam je svoj san – san o slobodnom padu tijela kroz prazan prostor bez straha od pada. Njezin san je san o životu plesača_ice u kojem nije potrebno neprestano opravdavati potrebu za plesom, o životu u kojem nije potrebno objašnjavati kako postoje jezici čije značenje ne mogu i ne moraju moći svi razumjeti, o životu u kojem se tijelo ne procjenjuje na temelju izgleda i tehnike kretanja, nego onoga što svojim kretanjem proizvodi na razini imaginacije. 

U polumraku druge prostorije svoje su snove ispričali_le i drugi govornici_e te je prostor otvoren i nama, ostalim sudionicima_ama da učinimo isto. S ulaskom u drugu prostoriju, odlučila sam prestati voditi bilješke. Pokušala sam ne analizirati, ne procjenjivati koji mi se snovi čine smisleni, a koji besmisleni. Pokušala sam se prepustiti tom prostoru za kolektivno i nemoguće.

Iako promjene zahtijevaju pragmatičnost, vraćanje na imaginarno imalo je funkciju podsjetnika na važnost istoga. Od svih snova koje sam čula, sa mnom je najviše korespondirao san u kojem se ne budimo umorni, iscrpljeni od istovremenog rada na više projekata i konstantne brige, tjeskobni zbog financijske nesigurnosti i preplavljeni svime navedenim. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Ivana Slunjski

Da Queer Zagreb nije najavljivan okruglim brojem, malo bi tko zaključio da je posrijedi obljetnica, barem što se plesno-izvedbenoga segmenta festivala tiče. Tri sola i jedan duet, ništa raskošno ni slavljenički, ništa radikalno ni novo, naizgled ništa posebno pomaknuto ni angažirano. Premda predstave dolaze s raznih strana svijeta i njihov izbor zadovoljava festivalski koncept, nema osobita razloga zašto baš te, a ne neke druge. Čini se kao da je Queer Zagreb s godinama malo popustio, no možda je samo odrastao i suspregnuo nekoć egzaltiranu eksplicitnost, možda je upravo to njegov queer pomak. Jer u zemlji u kojoj inicijative kakva je Hod za život imaju tisuće sljedbenika pretjerano je vjerovati da su pravo na različitost i pravo na izbor postale samorazumljiva činjenica.

Ideal Leje Jurišić i Teje Rebe jedini od četiriju predstava otvoreno proziva spregu kapitalističke mašinerije i državno-crkvenoga aparata u reprodukciji zadrtih diskriminirajućih obrazaca, implicirajući na povezanost seksualnoga čina i mehanizama moći. I dok smo uvjereni da živimo demokratizaciju seksualnosti, ona je, eksploatirana medijskim i reklamnim diskursom objektiviziranja i pornografiziranja tijela te, s druge strane, regulirana tisućljetnim pravovjernim normama, dovedena do razine treša, kako to u Idealu naznačuju zlatni madrac na napuhivanje, predimenzionirane mašne u kosama izvođačica i suknjice od tila, baš kao što su “u ime Boga i pravde” trešizirane ili pak šundizirane biblijske mudrosti (jer, doista, kako je moguće ljubiti Boga ako se mrzi brata svoga, da parafraziram citat naveden u predstavi). Suvremeni subjekt emancipiran je i slobodan, sve je lako dostupno, sve je moguće, samo treba izabrati, no užitak izostaje jer, razapeta mogućnošću izbora, konzumeristička se žudnja ne može utažiti. Tjelesna naslada u središtu je pozornosti, paleta je široka, poza tisuću i jedna, a opet sve ostaje na starinskom đipanju gore-dolje, naprijed-natrag praćeno rutinskim razgovorima ili mislima o izvršavanju dnevnih obveza. Nabrajajući sve raspoložive detergente iz asortimana nekog maloprodajnog lanca koji im nisu dovoljni da bi dotjerale kuću, bacakajući se, skačući, ljuljajući, stružući, trljajući po zračnom madracu, Leja Jurišić i Teja Reba i seksualnost poistovjećuju s potrošnom robom. I još jedan važan element – grešno tijelo (prljava kuća) uvijek je u opreci s mogućnošću očišćenja. 

Ideal je ujedno jedina od četiriju predstava koju možemo odrediti kao plesnu u uobičajenu shvaćanju suvremenoga plesa. Nijanse jedne kraljice Mmakgosi Kgabi i scenografski i pristupom građi i građom samom zapravo se više može opisati kao neka vrsta improvizacijskoga kazališta, s obzirom na to da izvođačica veći dio izvedbe zasniva na telefonskim razgovorima u stvarnome vremenu, ustrajući na ispovjednome modusu. Što zbog loše veze, što zbog otvorena koncepta i nedovoljno promišljenih opcija koje bi spasile neuspjelu komunikaciju, prerazvučena i s dosta praznoga hoda izvedba zapada u suvišna ponavljanja. Ipak, kao što izvođačica nastoji pronaći glas i odjeke vlastita nenormativna identiteta, izvedba pripušta ples neke druge, jednakovrijedne suvremenosti. To je itekako vrijedno pozornosti znamo li da se razvoj suvremenoga plesa u Africi – kako to predočuje južnoafrički istraživač, koreograf i redatelj Jay Pather pozivajući se na često iskorištavanu metaforu silovanja u opisivanju odnosa Zapada prema Africi – razmatra kao posljedica silovanja, a zbog “kolonijalne opijenosti” nije im jednostavno raskinuti sa Zapadom, od kojega su prihvatili pojam suvremenoga plesa, ali koji im je i nametnuo obrasce poimanja svijeta. Ples kao scenska umjetnost u većini je Afrike relativno nova pojava i to zahvaljujući festivalima financiranim europskim novcem, mrežama selektora i kuratora u potrazi za egzotikom te uvozu predavača suvremenoga plesa s misijom propagiranja zapadnih vrijednosti, ili kako navodi Pather u eseju Odgovor: afrički suvremeni ples? Propitivanje estetike izvedbe za kontinent u razvoju, “najraniji oblici kazališnoga plesa u Africi dolaze kao davni ‘civilizacijski’ utjecaji klasičnoga baleta doneseni u Afriku zajedno s, naravno, Biblijom i pištoljem”.

U tom su smislu raskida s kolonijalnim i postkolonijalnim plesnim nasljeđem i dominacijom Zapada, Željezna usta Marcele Levi i Lucíje Russo u izvedbi iznimno ekspresivna Ícara dos Passosa Gaye razornija, te nas neočekivano suočavaju s tijelom u grču, izvođačem doslovno zapjenjenih usta koji se u ritmičkom tabananju, muklim i teškim udarcima stopala, kreće u neposrednoj blizini gledatelja. Ne bi to ništa bilo čudno ni uznemirujuće da izvođač nije nametljivo zadirao u intimni prostor gledatelja, razlijevajući po nama obilno svoje izlučine, znoj i slinu. Svi su, dakako, bili svjesni da je posrijedi izvedba, no korak do tijela koje u naporu izvođenja, izvođački se unoseći u muku tijela koje pati, širi neugodan miris i prska sekretima, nisu više bili načistu koliko je to mahnitanje uzelo maha, instinktivno ustuknjujući, sagibajući se, neki čak i navlačeći odjevne predmete na glavu. Pravi susret sa zazornim, rekla bih, zanima te što će se dogoditi dalje i usprkos gađenju na samu pomisao na dodir s tim tijelom, na zarazu nekom dalekom i teško objašnjivom boleštinom, pogled ti je prikovan uz tijelo koje nešto razara iznutra, što te straši i privlači, a istodobno si spreman na uzmak. Kontradiktornost tijela, ali i pogleda na tijelo, ishodišna je plesu tabana Marcele Levi i Lucíje Russo, koji polazi od amazonske i karipske kulture i mješavine zvukova paraense i tecno brega glazbe.

Stoljeća europske dominacije, osjetne u procesima akulturacije i kreolizacije, ostavile su traga i u plesu, do te mjere da karipska kultura jezično razlikuje daunce i daaance (problematikom se bavila L’Antoinette Stines u radu Plêše [daaance] li karipsko tijelo ili plẽše [daunce]?, moj slobodan prijevod, koja je razvila jamajkansku inačicu tehnike carimod, spajajući klasični balet i tradicionalne plesne oblike, a trening temeljeći na karipskoj filozofiji). Daunce je ples potekao iz Europe i odnosi se na strukture iz klasičnoga baleta na kojima se dugo gotovo isključivo temeljio plesni trening, a potom se takav hegemonijski princip preslikao i na suvremeni ples. Daaance je naziv za ples nastao na prirodnome pokretu, odnosi se na druge kulture i za svaku je kulturu specifičan. Svaki pokret u daaanceu odraz je povijesnih naslaga, a tijelo komunikacijski medij, sredstvo informiranja i prigušena otpora. Promatrano u tom kontekstu, i Željezna usta, provokativna, smjela i bez okolišanja, s impresivnim, vještim tijelom koje u bunilu izjeda sebe, a kosi sve pred sobom svojevrstan su tihi otpor prevlasti Zapada. 

Posljednji, kratki solo Narcis se uzdiže Donne Clark zapravo je ponovno uprizorenje istoimenoga sola Elea Pomarea kojim je 1968. utjelovio seksualizirani i hipermaskulinizirani karakter pripadnika motociklističke bande. U vrijeme kad je nastao, solo je bio izraz pobune protiv “crne egzotike” afroameričkih plesača nasuprot koncertnome plesu izrazito individualističkoga naboja, a važan je bio i s obzirom na rasistički kontekst Amerike i crnački umjetnički pokret koji je donekle smanjio klasne, rasne i seksualne razlike iz perspektive dominantno maskulina muškarca. Danas kad žena ponavlja takvu maskulinu ulogu, prkosno zureći u publiku, u crnoj koži, čizmama i lancima, snažnih i nauljenih bedara, s jednostavnom koreografijom koja se prije svega očituje u stavu tijela, a razni rasizmi, nacionalizmi, konzervativizmi, netrpeljivosti i diskriminacije i dalje divljaju u nekom novom ruhu, premda je vjerojatno izazovno s izvođačke pozicije promatrati kako se ponaša tijelo kad mu se nameću drukčiji uzorci ponašanja, nisam sigurna ima li to kakvu notu osobnoga ili javnog bunta. Da, naravno da su uloge prenosive i naravno da maskulinost u ženskome tijelu dobiva neku drugu kvalitetu i naravno da se može i tako konstruirati identitet. Ali u izvedbenome pogledu, osim kao hommage Eleu Pomareu, nije odveć impresioniralo. 

Petnaesti Queer Zagreb – u izvedbama donoseći ženski ples koji nije posvema ženski, premda je program “u potpunosti posvećen autoricama”, i ples koji je tek rubno ples, više se okrećući introspektivnom propitivanju različitosti – donekle stišanim, ali kontinuiranim otporom obespravljujućim praksama nastavlja graditi ideju međusobna osnaživanja.  

Gostovanja, rezidencije, produkcije i suradnje okupit će iznimne izvođačice i umjetnice iz desetak zemalja diljem svijeta kako bi se naglasila globalnu prisutnost queer umjetnosti i ženskog autorstva. Ovogodišnji program progovara i o temi podzastupljenosti ženskog glasa i u kulturama manjinskih identiteta.

Ne festivalu će gostovati koreografkinje i plesačice Marcela Levi (Brazil) i Lucía Russo (Brazil / Argentina ) te Leja Jurišić (Slovenija) i Teja Reba (Slovenija). Njima se pridružuju Donna Clark (SAD) i Deborah Leiser-Moore (Australija) koje su, uz izvedbe, pripremile i posebne radionice namijenjene domaćim izvedbenim umjetnicama. Iz programa 15. Queera organizatori posebno izdvajaju izvedbu Mmakgosi Kgabi (Južna Afrika), projekcije filmova redatelja/ice i vizualnog/e umjetnika/ce Natashe Mendonca (Indija) i jedinstvenu glazbenu izvedbu umjetnice-pjevačice-kompozitorice Suman Sridhar (Indija).

Inozemnim umjetnicama i izvođačicama pridružit će se Le Zbor, prvi mješoviti ženski lezbijsko-feministički zbor u regiji i uopće u ovom dijelu Europe, dok je samo otvorenje festivala rezervirano za Vlastu Delimar, umjetnicu koja se u suvremenu hrvatsku umjetnost upisala kao jedna od najznačajnijih domaćih autorica, s kojom udruga Domino surađuje već niz godina. 

Uz sva gostovanja, rezidencije, radionice, tribine, projekcije te suradnje koje će se ostvariti povodom obljetnice 15. godine djelovanja, Queer Zagreb donosi i jedan novitet – osnivanje programa Fund for Others.

Fund for Others u okviru udruge Domino pokrenuli su Zvonimir Dobrović i Bruno Isaković kako bi prikupljali novac za potporu umjetničkih i aktivističkih projekata te za obrazovanje pojedinaca čiji rad i ideje nude inspiraciju i osnaživanje unutar vlastitih zajednica. Riječ je o prvoj takvoj inicijativi u Hrvatskoj koja sustavno potiče povezivanje individualne filantropije i poslovnog sektora. Fund for Others će biti predstavljen u okviru Queer Zagreb festivala posebnim događanjem 27. svibnja u Muzeju suvremene umjetnosti, a do kraja godine planirane su suradničke akcije u Zagrebu i diljem Hrvatske tijekom kojih će se prikupljati sredstva za ovaj program.

Informacije o fondu dostupne su na sljedećoj poveznici.

Ulaznice za izvedbe u programu festivala su besplatane, uz obaveznu prethodnu rezervaciju mailom. Moguće je rezervirati najviše dvije ulaznice po osobi.

Detaljnije o programu i rasporedu Queer Zagreba možete doznati na službenoj stranici festivala.

Odabrani projekti tematiziraju pitanje izvedbenih umjetnosti u okolišu galerijskog prostora, te zauzimaju raspoložive prostore Zagrebačkog plesnog centra i Gliptoteke HAZU. Upravo je suradnja s Gliptotekom HAZU otvorila temu zagrebačkog okupljanja: suvremeni ples u galeriji ili teatru? Kazališne grupa de facto se udružio s Gliptotekom, institucionalnim prostorom vizualne umjetnosti koji otvara svoje prostore proširenim poimanjima suvremene umjetnosti u galerijskom prostoru. U tom smislu, prezentirat će međunarodno istaknute plesne umjetnike i diskutirati nove umjetničke forme, ne samo iz ugla suvremenog plesa i kazališne umjetnosti, nego i kroz format vizualne umjetnosti unutar koje je suvremeni ples u Hrvatskoj pronalazio svoj izvedbeni institucionalni okvir, ali i crpio kreativni potencijal. 

Izložba Spider Eventa predstavit će hrvatske umjetnike čiji rad vješto korelira izvedbeni i likovni izričaj. Konceptom se izložba poigrava inverzijom poimanja uloge prostora izvedbe, propituje izvođački odnos napram njegove interpretacije, a u svojoj srži referira se na (ne)određenost pokreta u prostoru plesnog diskurza. 

U Kinu Grič od 21. do 23. studenoga odvijat će se popratni zabavni program ovog plesnog događanja. Ulaz je slobodan.

Na festivalu svoje će radove predstaviti Meytal Blanaru, Mette Edvardsen, Leja Jurišić i Teja Reba, Loge 22, Matej Kejžar, Saša Božić i Petra Hrašćanec, Jasenko Rasol, Nina Kurtela, Irma Omerzo, Nenad Sinkauz, Davor Sanvicenti i Petra Mrša. 

Cjelokupni program potražite ovdje.