Danas nepostojeći Muzej djetinjstva igrom se bavio na drugačiji način, kroz reprezentaciju njezinih materijalnih ostataka kućne radinosti, obrtničke i industrijske proizvodnje, proizvedenih uglavnom za djecu buržoazije, pri čemu su staklene oči medvjedića i porculanski obrazi lutaka svjetlucali s one strane staklene pregrade, nedodirljivi promatračima. Za mnogu djecu koja su tamo zalutala takva je izlagačka praksa bila prilično frustrirajuća s obzirom na to da su posrijedi igračke. Taj je Muzej jedino i funkcionirao za odrasle. 

No, što je s djecom kao ciljanom publikom muzeja? Koje je njihovo mjesto u kontekstu suvremenih muzeoloških praksi u takvim, sličnim i posve različitim muzejskim institucijama? Uslijed krize publike, koja je eskalirala s pandemijom, rapidno raste broj muzealaca koji i djecu i mlade smatraju ključnom ciljanom grupom svojih programa, stoga intenzivnije razvijaju nove pristupe za njihovu integraciju u suvremene medijacijske prakse. Njih je moguće strukturirati u četiri osnovna pristupa, a taj ću pregled iznijeti prateći hod muzejima u dječjim cipelicama, s obzirom na to da sam prije nešto više od četiri godine postala muzejska pratnja jednoj djevojčici. Utoliko ovaj tekst nije utemeljen na sustavnijem znanstvenom istraživanju, već na osobnom iskustvu nastalom tijekom posjeta muzejima u vremenu postkovida. Stoga je i odabir ovdje iznesenih primjera proizvoljan i čisto ilustrativan.

Prvi pristup muzealaca u komunikaciji s djecom čine posebno osmišljeni “dodaci” povremenim izložbama i stalnim postavima, najčešće izvedeni u formatu kreativnih (likovnih) radionica. Iako njihovi koncepti variraju od vrlo dobro razrađenih pristupa do teškog krindža, ovom prilikom osvrnut ćemo se na one uspjelije. Primjerice, radionički program za djecu zagrebačkog 7. bijenala slikarstva temeljio se na formalnim aspektima slike poput kompozicije, asocijativnih i simboličkih vrijednosti boje te usvajanja rada u slikarskim tehnikama – temperi, akvarelu, kolažu. Iako djeluje pomalo prvoloptaški, s obzirom na karakter izložbe program je konceptualno dobro funkcionirao te čini važan temelj osnovnog likovnog obrazovanja. 

Etnografski muzej radioničkom programu pristupa sustavnije, kroz razvijen program na godišnjoj razini, uglavnom vezan uz etnografiju sela i narodnu kulturu. To uključuju šaranje pisanica tehnikom voska, izradu pokladnih maski i predmodernih ukrasa za bor, licitarskih srca itd. Ugodno su iznenađenje i glazbene radionice tog Muzeja na kojima se djeca upoznaju s tradicijskim puhačkim instrumentima, kao i specijalizirani četverodnevni program radionica koji se odvija tijekom zimskih i ljetnih školskih praznika.

Drugi pristup čini kuriranje paralelnih izložbi posebno osmišljenih za dječji način gledanja, a koje prate stalni postav muzeja. Dobar primjer ovakve prakse pronašli smo u Museu de Ciències Naturals de Barcelona u kojem je dio prostora odvojen za specijalizirane izložbe za najmlađe. Proteklog ljeta tamo smo zatekli izložbu koja klasičnim bajkama poput Vuk i sedam kozlića i Crvenkapica prilazi iz znanstvene perspektive. Desetak odabranih bajki čini desetak interaktivnih postaja formatiranih u male igraonice čiji je krajnji cilj transfer znanja na kreativan i djeci zanimljiv način. Primjerice, na postaji posvećenoj Kraljevni na zrnu graška djeca će naučiti ponešto o staništu grinja u našim madracima, ali i o taksonomiji i vrstama paučnjaka. Na postaji posvećenoj Trima praščićima djeca uče materijale gradnje stambene arhitekture, ali i različite vrste vjetra, uključujući razmjere njihovih razornih olujnih udara.

Integralne prakse čine treći pristup. One podrazumijevaju oplemenjivanje stalnih i povremenih izložbenih postava s interaktivnim, dječjoj perspektivi prilagođenih artefakata. Ovu doista rijetku praksu, posebno u kontekstu hrvatske muzeologije, pronašli smo opet u Barceloni, u Museu d’Història de Catalunya. Smješten u nekadašnjem lučkom dijela grada, u prostorima skladišta kompanije General Tarde,  sredinom 90-ih ovaj Muzej je kolektivnu povijest i baštinu te, u mračnom periodu frankizma i fašizma, strukturno potlačene nacionalne zajednice Katalonaca iznio na svjetlo dana. Da je politika uključivosti, posebice djece, od izuzetne važnosti za ovu instituciju svjedoči i klaunica koja na ulazu u stalni postav dočekuje malene posjetitelje te ih u svijet Muzeja uvodi izvedbom Priče o muzejskoj prašini. Nadalje, narativ povijesti Katalonije u ovom Muzeju dan je konvencionalno u širokom luku od neolitika pa do suvremenog doba. Međutim, svaka od prostorno-vremenskih cjelina nudi interaktivne, za djecu osmišljene artefakte. Tako će se u sobi posvećenoj katalonskoj romanici djeca moći okušati u gradnji polukružnog luka, dok će se u sobi posvećenoj kasnosrednjovjekovnoj književnosti i viteškoj kulturi moći popeti na drvenog konja. U sobi posvećenoj međuratnoj Barceloni djeca se mogu popeti u jedan od prvih modela tramvaja dok im se pred očima projiciraju snimke iz javnog prostora grada snimljene početkom 20. stoljeća. Takve su prakse u kontekstu hrvatske muzeologije gotovo nepostojeće, uz izuzetak Tehničkog muzeja Nikola Tesla gdje djeca imaju priliku, doduše samo jednom godišnje, ući u izloženi artefakt – raritetnu podmornicu CB 20 iz Drugoga svjetskog rata, i to na vlastitu odgovornost. Isti Muzej subotom nudi djeci ulaz u “rudnik” te dječjem uzrastu ne previše prilagođeno izvedbeno predavanje o Nikoli Tesli. Gužva koje se oko tih programa stvara svjedoči o enormnoj potrebi za takvim praksama na zagrebačkoj sceni. 

Četvrti pristup čine zasebne muzejske institucije koncipirane i izgrađene za djecu kao primarne posjetitelje. Bečki Dječji muzej ZOOM jedan je od njih. U toj instituciji organiziraju se izložbe za djecu u dobi od 6 do 12 godina, a trenutno je otvorena izložba Welcome to the Future! sa snažnim ekološkim predznakom, na kojoj su pred djecu stavljeni svi izazovi suvremene ekološke krize. Muzej je zamišljen kao mjesto na kojem se postavljaju pitanja, artefakti diraju, u kojem se igra stavlja u službu istraživanja svim osjetilima – baš onako kako najviše odgovara malenima. Unutar Muzeja djeluje ZOOM Studio posvećen likovnosti dok ZOOM Animated Film Studio funkcionira kao multimedijalni lab u kojem se uče različiti segmenti proizvodnje filma, koji se protežu od pisanja scenarija, snimanja, fotografije, zvuka, animiranog filma, 3D animacije do filmske glazbe. U Muzeju se nalazi i ZOOM Ocean, interaktivni, višekatni, hiperdizajnirani prostor igraonice zamišljen kao priča o oceanu i suživotima koji se odvijaju unutar njegova ekosustava, a zahvaća život na morskom dnu, na brodu i na tropskom otoku. Pritom, djeci su na raspolaganju različiti kostimi (gusarski, tropskih životinja) te jastuci i tekstilni objekti u formi mekušaca, riba i drugih morskih bića. Strukturiranu igru vode za to posebno educirani specijalisti, edukatori koji izvode narative prilagođene predškolskom uzrastu. Ako tu instituciju, otvorenu 1994., usporedimo s novotvorenim londonskim Young Victoria&Albert Museum vidjet ćemo da se muzejske politike prema djeci i mladima u proteklih 20 godina razvijaju u pozitivnom smjeru. Young V&A prostor je u kojem se, kako stoji u misiji te institucije, slavi igra, njeguje znatiželja i eksperimentiranje dječje kreativnost u svim njezinim oblicima. U praksi ta se misija ostvaruje u galerijama igre posvećenim dizajnu i imaginaciji, dizajnerskom studiju te interaktivnim postavima izložbi koji se oslanjaju na cjelokupni fundus V&A Museuma.

Nije mi namjera prokazivati promašene pa i nepostojeće politike uključivanja djece u suvremenim muzejskim praksama u Hrvatskoj, već potaknuti promišljanja nekih budućih praksi. Nije mi namjera zanovijetati o tome kako bi se moglo i kako se drugdje može. Međutim, čini se da se bez zanovijetanja i kritika ništa ne pomiče. Sve dok muzealci ne skinu svoje neoliberalne naočale i konačno vide dijete kao svoju dragocjenu budućnost, stvari se neće bitno pomaknuti s mrtve točke. Dotle će na gubitku biti i djeca i muzeji. 

Ove (kompozicije) su namjerno teške toliko koliko sam ih mogao načiniti jer smatram da smo okruženi vrlo ozbiljnim problemima u društvu i skloni smo misliti da je situacija beznadna te da je nemoguće učiniti nešto što bi sve okrenulo kako treba. Stoga mislim da ova glazba, koja je gotovo nemoguća, nudi trenutak prakticiranja nemogućeg. 

John Cage

Prije puna dva desetljeća čikaška je izvedbena skupina Goat Island u sklopu kultnog i neprežaljenog Eurokaza izvela predstavu The Sea & Poison, koja je materijal gradila na motivu trovanja u različitim obradama, započevši izvedbu segmentom inspiriranim plesnom epidemijom svetoga Vita. U publici su tada sjedili neki od članova budućeg BADco.-a, čiji osnivač Goran Sergej Pristaš svjedoči da ga se rad toliko snažno dojmio da je vlastitu autorsku poetiku dijelom počeo graditi na pogonu upravo tog “transformativnog iskustva”, koje ga je usmjerilo k drugačijem pristupu izvedbenosti i suvremenom plesu.

Goat Island osnovan je 1987. godine i imao je životni vijek od dvadeset i tri godine kao važna i nadaleko inspirativna kazališna skupina, a ove im je godine rodni Chicago odao počast velikom “semi-retrospektivom” koja je usustavila arhiv njihova rada. U sklopu ovoga događanja nazvanog goat island archive – we have discovered the performance by making it devet je odabranih izvedbenih kolektiva pozvano razviti i prezentirati nove radove, inspirirane pojedinim predstavama Goat Islanda. Zagrebački je BADco. tim povodom u svibnju premijerno izveo rad Nemogući plesovi, domaća premijera kojega se održala na jubilarnoj i posljednjoj Platformi, koja je tom izvedbom proslavila i punih dvadeset godina suradnje s nekim članovima toga kolektiva, na dirljiv način zaokružujući tu mrežu međusobnih podrški, inspiracija i ispreplitanja.

The Sea & Poison, prema riječima samih autora, sastavljen je od “nemogućih plesova, od serija neizvedivih pojedinačnih pokreta povezanih beskonačno kompleksnim uzorcima i formulama, koje predstavljaju izazov ograničenjima ljudskih sposobnosti”, što će činiti osovinu BADco.-ove izvedbe. Izvedbeni je prostor Nemogućih plesova u Hali V Tehničkog muzeja bio omeđen jednim redom stolica i nekolicinom ekrana na kojima se vrtjela snimka originalne izvedbe gostovanja na Eurokazu te je bio isprekidan dodatnim sjedećim mjestima za publiku (“negativnim prostorima”) unutar ocrtanog pravokutnika, poput otočića koji narušavaju koheziju onoga što bi inače bio konvencionalan prostor igre.

Pritom upravo igra prilično točno opisuje prirodu izvedbe, koja se gradi u blokovima, kroz gledateljima vidljive upute koje na notnim stalcima izvođačice Ana Kreitmeyer, Zrinka Užbinec, Nikolina Pristaš i Marta Krešić periodički okreću. Ove su note grupirane pod nemoguća tijela/uvezivanja/modele/dimenzije/eforte/skladove te sadrže upute poput ples blagih skokova čvrsto na tlo, imitacije nemogućih plesova, plesovi zaklonjeni glavom gledateljice ispred… Na takvim nemogućim temeljima izvođačice zatim iskušavaju zadane ne/mogućnosti, stvarajući izvedbeni tekst koji je više izvedbena studija negoli predstava, odnosno beskonačna vježba koja se odvija unutar fiksne i jasne strukture.

Funkcija jezika kao medija u ovome radu od iznimne je važnosti, ne samo zbog korištenih fragmenata Karen Brodine, Juliane Spahr, Johna Cagea i Đure Sedera, nego prije svega zbog utjelovljene činjenice da je jezik jedini prostor u kojemu ne figurira kategorija mogućega/nemogućega. Dok u tekstualnim notama kontradikcije mirno koegzistiraju, plesačka se tijela napinju da “između dva izbora, odaberu oba”. Koreografski vokabular, izveden dijelom iz originalnog komada, nosi prepoznatljiv pečat BADco.-ove estetike i poetike te su nemogući plesovi, riječima Nikoline Pristaš, ono čime se kolektiv zapravo oduvijek bavi.

Izvan prostora unutar kojega se odbija gledateljska raspršena (eksplodirana) pozornost postavljen je stol za kojim sjedi Goran Sergej Pristaš, čija će prisutnost biti osviještena samo njegovim povremenim izgovaranjem referenci na mikrofon, što poziva na promišljanje Pristaševe uloge i njegove inače nevidljive prisutnosti u izvedbi. Takav redatelj je prisutan moment ambivalentan je budući da je njegova gotovo occhio del principe pozicija takva da vidi i izvedbu i gledatelje, dok je sam zakriven faktički onoliko koliko prostor Hale V to može dopustiti, što će reći da ništa ne poziva pogled gledatelja prema njemu, no ipak njegova prisutnost – njegovo oko i glas – koji drže privilegiranu poziciju unutar izvedbenog tkanja, titraju u iskustvu predstave. Bariton koji odbrojava segmente predstave koju odigravaju izvedbeno moćne žene u poziciji koja je istovremeno suverena i ranjiva oblikuje vrlo potentnu tenziju između autonomije plesačica koje rezoniraju kao ravnopravni kolektiv i redateljeve pozicije koja je višeznačna te inherentno problematična zbog upisane hijerarhičnosti te autorske singularnosti.

Međutim, izvedba se opire konvencionalnoj interpretaciji ove dinamike prije svega već spomenutim intenzitetom komunikacije među plesačicama čiji je materijal donekle improviziran te koje su posvjedočile o važnosti da tijekom predstave jedna drugu zamjećuju kako bi se osjetile sigurnijima u izvođački vrlo zahtjevnoj situaciji. Kako je to artikulirala Zrinka Užbinec, pogledom i dodirom jedna s drugom potvrđuju: “Ja sam tu za tebe i ti si tu za mene.” Dok ih improvizacija oslobađa od stega fiksne koreografije, ona ih i uzemljuje – misaono, tjelesno i koreografski – jer ne dopušta popuštanje u koncentraciji i stvaranju, što izvođačice približava koreomanskom konceptu originala. No možda najrevolucionarniji trenuci čitave predstave bile su zgode u kojima su se plesačice spontano nasmijale, razbijajući cerebralnu napetost, koja je inače toliko karakteristična za BADco.-ove predstave, te skrećući pažnju na užitak zajedničke igre i izazova koji je a priori nemoguć.

Na početku teksta navedeni citat Johna Cagea odabran je kao svojevrsni moto predstave te reflektira implicitnu političnost BAD.co-a, koji zazire od izravnih političkih gesti te izravnih tematizacija pojedine aktualne problematike, no upisuje određena promišljanja o društvu u radove, često upravo posredstvom citata i referenci s područja humanistike i umjetnosti. Stvarajući u karakteristično umjetničkom prostoru suspenzije između slobode i ograničenja, prostoru opsesije, zaraze, trijumfalnog neuspjeha, Sea & Poison i Nemogući plesovi pristupaju umjetnosti donekle u kodu deridijanske ideje o pharmakonu u trojnom značenju otrova, lijeka i žrtve, sukobljavajući kroz izvedbeni ritual tekst i tijelo, snimku koja djeluje pomalo fantomski i živu izvedbu koja je temeljno i temeljito neponovljiva.

Bijući bitku da nemoguće postane moguće, činjenicom da u njoj neće pobijediti, umjetnost upravo postaje – nepobjedivom. Ono što Nemoguće plesove prije svega čini osobitim radom je u njih upisana ljubav prema originalu koji je obilježio začetke umjetničke prakse koja je danas odavno artikulirana i (možda čak predobro) situirana, te topla sinergija triju plesačica koje odavno dijele pozornicu s ravnopravnom mlađom kolegicom koja im se posvećeno pridružuje. Njihova je koncentrirana opuštenost zarazna, kao i njihova strast u pokretu, koja uvlači publiku u koreomanski vrtlog za koji se čini da bi mogao trajati zauvijek, pretvarajući se iz jedne zavodljive nemogućnosti u sljedeću i sljedeću, bez mogućeg razrješenja, bez prepoznatljivog luka, dok Zrinka Užbinec ne okonča beskrajnu izvedbu, u još jednoj gesti neposrednosti i autonomije, naglim povikom – Dosta!

“U svom ormaru čuvate odjevne predmete iz Kamenskog, Varteksa, DTR-a, Slavonije, Uzora, Nade Dimić ili neke druge domaće tekstilne industrije? Donesite ih u muzej i podijelite s nama njihovu priču!

Svaki odjevni predmet “čuva” doživljaje i iskustva osoba koje su ga nosile, posjeduje neku vrstu biografije, neodvojive od biografije vlasnika. Ujedno je i svjedok vremena i prostora, ali i društvenih normi pa i kulturnih procesa.

Metodom pričanja priče (“storytellinga”) na radionici ćemo nastojati iščitati različite biografije, značenja i identitete odjevnih predmeta koje ga čine važnim i vrijednim čuvanja. Prizvat ćemo sjećanja vlasnika o vremenu u kojemu je odjevni predmet nastao/postao njegovim vlasništvom, važnim trenucima u kojima je bio nošen… Razmotrit ćemo procese nastajanja i razvoja biografija modnih odjevnih predmeta, njihovu prostornu, vremensku i društveno-kulturnu uvjetovanost te izraditi neku vrstu memorijskog zapisa”, stoji u najavi radionice.

Za sudjelovanje na radionici potrebno je donijeti jedan ili više odjevnih predmeta proizvedenih u bivšoj ili aktualnoj domaćoj tekstilnoj industriji. To može biti modni, ekskluzivan predmet, kao i svakodnevni, odjevni predmet, iz osobne garderobe ili obiteljskog nasljeđa. Sudionici se pozivaju da ponesu i fotografije iz obiteljskog albuma (ako takve postoje) koje dodatno potiču sjećanja i asocijacije. 

Voditeljice radionice su Lea Vene i Ivana Čuljak. 

Sva eventualna pitanja i prijave pošaljite na mail adresu voditeljice projekta Kosjenke Laszlo Klemar. 

Radionice su dio projekta “Skrojene budućnosti” sufinanciranog sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda.

Festival po prvi put na jednom mjestu okuplja međunarodne i domaće umjetnike, programere i inženjere koji se bave audiovizualnom umjetnošću za koju koriste analogne osciloskope i lasere. Zagrebačka publika, umjetnici, ali i svi ljubitelji glazbe i vizualne umjetnosti, imat će jedinstvenu priliku naučiti više o stvaranju audiovizualnih djela na vektorskoj osnovi, kao i znanstvenoj i umjetničkoj povijesti tih tehnika iz pedesetih godina nadalje od najboljih svjetskih umjetnika, programera i glazbenika.

Program se sastoji od izložbenog dijela (izložba Douglasa Nunna i Teda Daviesa u Galeriji Greta od 1. do 4. listopada), dnevnog konferencijskog dijela (predavanja, razgovori, okrugli stolovi, prezentacije softverskih alata) te večernjih audiovizualnih nastupa. U njima će svoje vještine predstaviti devet domaćih i stranih umjetnika, među kojima se ističu zvijezde eksperimentalnog zvuka Jerobeam Fenderson i Robert Henke, jedan od osnivača festivala i veteran multimedijalne umjetnosti u Hrvatskoj Ivan Marušić Klif te pripadnica mlađe generacije umjetnica zvuka Hrvoslava Brkušić.

Performansi se odvijaju u Hali V. Tehničkog muzeja (ulaz iz Tratinske ulice), a ulaz na sva događanja festivala, osim radionica, je slobodan.

Tehnički muzej Nikola Tesla i Radiona.org pozivaju na otvorenje međunarodne izložbe Fly Me to the Moon koje će održati 23. listopada s početkom u 20.30 sati. Izložba Fly Me to the Moon bavi se letećim konceptima novog doba poput DIY svemirskih programa, lucidnih letećih objekata i balona koji prkose gravitaciji, levitirajućih objekata, vrlo simplificiranih kinetičkih mehanizama, a donosi i primjere iz zoologije i plesne umjetnosti koji se temelje na zakonima gravitacije.

Ljudska fascinacija letenjem od grčke legende o Ikaru i Dedalu intrigirala je mnoge izumitelje i umjetnike, poput Leonarda da Vincija i Fausta Vrančića, kao i islamske učenjake Ismail al-Jazarija i Abbas ibn Firnasa, sve do pionira zrakoplovstva u 20. stoljeću, braće Wright, i prve žene avijatičarke Amelie Mary Earhart te mnoge druge.

S razvojem interdisciplinarnih pristupa inovativnim sadržajima kao i “sam svoj majstor” garažnih projekata razvijaju se i koncepti letećih objekata koji ulaze u sve veću upotrebu kroz popularizaciju dronova. Leteći objekti inspiriraju i intermedijalne umjetnike na cijeli niz novih radova koji ispituju granice stabilnosti i održivosti pojedine mehatroničke ili robotičke instalacije namijenjene radu u zračnim sferama.

Izložba Fly Me to the Moon predstavlja koncepte inspirirane zakonima aerodinamike, no isto tako i zakonima gravitacije. Kroz interdisciplinarne pristupe znanosti i umjetnosti izložba će se osvrnuti na neobične “leteće” načine kretanja kod životinja i ljudi, osobito u plesnoj umjetnosti.

Projekt je zamišljen kao suradnja različitih generacija radeći na osobit način na pitanjima participacije i razvoja publike. U njemu sudjeluju znanstvenici recentnog projekta Stellar zajedno s učenicima Strojarske tehničke škole Fausta Vrančića iz Zagreba, zatim pionirska generacija okupljena u Astronomsko-astronautičkom društvu Zagreb te članovi Radione. Izlagači su Tomislava Borić, Igor Brkić, Goran Mahovlić, Davor Jadrijević, Irena Krčelić, Mario Pavlić, Damir Prizmić, Ivica Zdelarec. Gostuju Astronomsko astronautičko društvo Zagreb (Damir Hržina, Alan Jadanić, Dragan Roša), Projekt Stellar (Stjepan Bedić, Uroš Todorović Mikšaj, Marin Tomičić), Učenici Strojarske tehničke škola Fausta Vrančića Bruno Alić i Robert Lesković (nastavnica strojarskih predmeta Kristina Škaler).

Izložba ostaje otvorena do 29. listopada, a ulaz je slobodan.

Više o programu potražite ovdje.

Premda su dimenzijama jako mali i djeluju poput nekakvog privjeska ili igračke, tranzistori su odigrali ključnu ulogu u razvoju tehnologije i jedan su od najznačajnijih izuma 20. stoljeća. Originalno su se koristili u radio uređajima (prema njima se moderni radio uređaji nazivaju tranzistorima), a danas se koriste i u televizorima, mobitelima i kompjuterima… Zapravo, bez njih ne bi bilo niti jednog modernog gadgeta. Proizvode se u svakojakim oblicima i veličinama, a najmanji ikad napravljen je veličine molekule. Znate li da svaki mobitel u sebi sadrži oko 100 000 tranzistora, a kompjuter ih ima više od biliona?

U okviru radionice imat ćete priliku i iskusiti kako zvuči vaša omiljena radio stanica na starom radio uređaju ili kakvi su crtići emitirani na starim crno-bijelim televizorima.

Program je namijenjen djeci u dobi od 6 do 12 godina. Obavezna je prisutnost odrasle osobe u pratnji djece tijekom radionice. 

Program je uključen u cijenu ulaznice za stalni postav i dodatno se ne naplaćuje. Za sudjelovanje u programu potrebno je prijaviti se putem elektroničke pošte  ili na broj telefona: 01/ 4881-643.

Termin je rezerviran tek nakon što primite potvrdu o sudjelovanju na elektroničku poštu ili putem telefona za prijavu.

Programom se promišljaju tradicionalna tehnološka znanja i njihova uloga u zajednici. Radionice su osmišljene uz izložbu Priroda – laboratorij boja koja predstavlja tradicionalno znanje o upotrebi prirodnih bojila mineralnoga, biljnog i životinjskog porijekla u kućanstvu. Svako nastojanje obnove tradicionalnog znanja o prirodnim izvorima bojila i tehnologijama proizvodnje pridonosi očuvanju baštine. Nadalje, ta znanja mogu biti podloga istraživačkom radu pojedinca, ali i suvremene industrije u osmišljavanju ekološki i zdravstveno prihvatljivijih proizvoda kao protuteže intenzivnoj industrijalizaciji i globalizaciji. Nakon vodstva kroz izložbu, slijedi radionica tijekom koje će se sudionici moći okušati u bojenju prirodnih materijala otopinama biljnih ekstrakata kako su to činili naši stari, te radionice suhozida u dvorištu Muzeja, tehnike gradnje koja se primjenjivala i u izgradnji vapnenica za proizvodnju bijele boje.

Voditelji akcije su: Katarina Ivanišin-Kardum, Tehnički muzej Nikola Tesla; Ana Sutlović, Tekstilno-tehnološki fakultet, Sveučilište u Zagrebu i Udruga Dragodid

Radionice su namijenjene svim uzrastima. Sudjelovanje u radionicama se ne naplaćuje.

Dolazak treba najaviti na mail adresu.  

“U to vrijeme nisu postojali kompjutorski programi za crtanje ili za animiranje. Sve što sam htio nacrtati i animirati trebao sam sâm programirati. Najprije su to bili najjednostavniji likovi, kvadrat i krug. Ali da bi se njih oživilo trebalo je koristiti složene matematičke funkcije. Kako su navirale ideje o animaciji sve zamršenijih pokreta, programiranje mi je postalo najopsežniji, ali i najdraži dio posla. S velikim nestrpljenjem morao sam čekati dok film dođe iz laboratorija te sam svoje animacije mogao vidjeti tak nakon nekoliko dana ili čak tjedana.

Da bi mogli prenijeti sliku iz ondašnjeg kompjutora na filmsku traku trebalo je rješavati bezbroj tehničkih prepreka. Grafika je bila vektorska za razliku od današnje rasterske. To znači da podaci koji su činili sliku nisu bili dio slike već neka vrsta uputa stroju kako graditi sliku. Bez terminala koji je interpretirao brojeve i crtao sliku na zaslonu ti podaci nisu mogli biti nikako drukčije pretvoreni u sliku. Zaslon nije mogao reproducirati boje jer je bio napravljen samo od zelenog fosfora. To je bio dodatni problem jer je crno-bijeli film najmanje osjetljiv baš na tu boju. Izradom visokokontrastnih kopija na optičkoj klupi probavali smo filterima i maskiranjem bojati crno-bijele slike, ali na taj smo način zapravo gubili fine detalje”.

Tomislav Mikulić (r. 1953.), pionir kompjutorske grafike i kompjutorske animacije u Hrvatskoj, završio je Elektrotehnički fakultet u Zagrebu i Grafički odjel Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Alberta Kinerta. Još kao student stvara niz kompjuterskih grafika te počinje izlagati, između ostalog, i na izložbi Nove tendencije 5, godine 1973. Tih godina sâm stvara kompjuterski program i algoritme s kojima će napraviti prve kompjutorski animirane filmove u Hrvatskoj, prvi put predstavljene na samostalnoj izložbi 1976. u Galeriji Nova u Zagrebu. Godine 1980. postaje šef dizajna u odjelu grafike na Televiziji Zagreb te u taj odjel uvodi elektronsku grafiku i kompjutorsku animaciju. Godine 1991. u Melbourneu otvara vlastiti studio za 3D animaciju. Autor je brojnih animiranih špica za različite manifestacije, predavao je na različitim školama i akademijama te je izlagao na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu (između ostalih i na izložbama Bit International 2007. u Grazu i Bit International 2008. u Karlsruheu). 

Projekcija će biti održana u četvrtak, 9. lipnja, s početkom u 19 sati, u kino dvorani Tehničkog muzeja Nikola Tesla, Savska cesta 18, Zagreb.

Ulaz na projekciju je besplatan.

U konzumerističkom društvu koje upravo igraće/gaming naprave odbacuje velikom brzinom, kreatori izložbe stvaraju nova pravila igre, nove naprave i u cijeli proces participativno pozivaju svoju publiku da im se pridruži.

Gaming Playground predstavlja čitav dijapazon radova od retro igara i kontrolera do kompleksnih elektroničkih komponenti poput FPGA (field programmable gate array) pločice ili auditivnih promišljanja igraćih manipulacija, sve do jeftinih kineskih trash igraćih naprava koje elektroničkim modulacijama postaju novi objekti ekspresije igre. Do koje mjere možemo manipulirati nekim uređaje, jednako je kao i pitanje do koje mjere možemo biti manipulirani u samoj igri kao pasivni ili aktivni igrači, te gdje su tanke linije razgraničenja, samo su od nekih pitanja koje postavlja ova izložba, dok je publika pozvana pronaći odgovore.

Slijedeći narativ računalnog objekta i priče iz same igre, umjetnici i elektroničari sudjeluju u ponovnome re-enactment-u računalnog paralelnog svijeta ‘skrojenog’ prema mjerilima autora samih. Je li moguće da u takvom procesu rada objekt započne vlastiti i nepredviđen život ostaje nam vidjeti na kraju priče. Sublimacija digitalnog i elektroničkog svijeta ovdje se susreće kroz izvrnutu interaktivnost i zamjenu kodova, procesa rada i glavnih uloga.

U sklopu izložbe u Tehničkom muzeju koju organizira Radiona.org predstavljaju se Igor Brkić, Alenka Dmitrović, Deborah Hustić, Davor Jadrijević, Goran Mahovlić, Mario Pavić, Igor Petrović, Damir Prizmić i Boris Vidošević. Izložba će biti otvorena u ponedjeljak, 4. svibnja, u 21 sat. .

Gosti izložbe su Aleksandar Erkalović, Nenad Jalšovec, Ivan Klisurić, David & Tihomir Zovko (e-radionica) te Bruno Blažinč koji je zadužen za 3D printanje. Kustosi izložbe su Deborah Hustić i Damir Prizmić. Izložbu pogledajte do 10. svibnja.

Na početku obilaska svako dijete dobije magnetsku karticu, koja predstavlja kreditnu karticu iz svijeta odraslih, pomoću koje kroz različite postaje izložbe može zarađivati i trošiti zarađeni novac. Kartice se umeću u aparate koji neodoljivo podsjećaju na bankomate i na njima djeca odgovaraju na pitanja, a svaki točan odgovor donosi im određeni iznos. Time navodno djeca uče kako se zarađuje intelektualnim radom. Novac možete zaraditi i ako pronađete grumen zlata na izlošku koji govori o načinu na koji se dolazi do ove kovine. Zanimljivo je kako se prilikom opisivanja procesa ispiranja zlata i zlatne groznice u 19. st. autori izložbe nisu sjetili opisati i poneku nezgodnu činjenicu vezanu uz pronalazak zlata u Amerikama, kao što je gotovo potpuno istrebljenje američkih Indijanaca koji su živjeli na područjima iz kojih se crpilo zlato, ili na tisuće mrtvih ljudi koji su zbog obećanja izobilja i bogaćenja odlazili u prekomorske zemlje da bi tamo pronašli samo bijedu i borbu za nečije tuđe interese. Umjesto toga, djeca će naučiti povijest nastanka novca od trampe (koja je opisana kao nepraktična), preko kovanica koje je zamijenio papirnati novac (samo zato što su kovanice bile nespretne), do takozvanog proknjiženog novca gdje su prikladno izložene razne kartice Erste banke.

Izložak prikladno nazvan Banka naučit će vas sve o štednji i ulaganjima. Ako uložite novac u, naprimjer, zlato, naftu, čokoladu ili slično, možete dobiti i izgubiti. Pritom zavrtite kotač dionica, a na rezultat ne možete apsolutno nikako utjecati. Pomoću prikladnog filmića koji se projicira samo dok vi neumorno okrećete pedale sobnog bicikla, naučit ćete da ukoliko želite kupiti svoj stan, morate podignuti kredit koji ćete mukotrpno otplaćivati sve dok ne budete stari, a banka će vas pritom špijunirati i pratiti svaki vaš korak. Ukoliko vaš bračni partner izgubi posao bit će vam još teže i moći ćete si priuštiti još manje. Na kraju filma, animirani par otplati svoj kredit za stan uz zaključak kako su se za to morali dobro namučiti. Na žalost, nigdje nije objašnjeno kako se kredit otplaćuje ako nemate bračnog partnera ili ako oboje izgubite posao, što u Hrvatskoj nije rijetkost.

Poučavanje o fiskalnoj odgovornosti od najranije dobi, mantra je pod kojom je Ministarstvo obrazovanja početkom ožujka predstavilo novi program financijskog odgoja koji se od ove školske godine eksperimentalno provodi u osnovnim i srednjim školama. Okruglom stolu pod nazivom Financijskom pismenošću do zadovoljnih građana, osim MZOS-a, prisustvovali su i predstavnici ministarstava financija i gospodarstva, predstavnici Hrvatske gospodarske komore, Hrvatskog udruženja gospodarstvenika, Hrvatskog udruženja banaka, Hrvatskog ureda za osiguranje, Hanfe i Zagrebačke burze. Program financijske pismenosti dio je novog kurikuluma Građanskog odgoja i obrazovanja. Program je kreiran, prema riječima zamjenika ministra Mornara, zbog nedostatka svijesti, pogotovo mladih ljudi, koja dovodi do velikih zaduživanja, a financijska pismenost potrošača akcijski je plan Ministarstva financija. Iz njega nam poručuju kako je ona važna radi donošenja kvalitetnih odluka i izbjegavanja rizika kakvi su se npr. dogodili u slučaju Franak ili trenutno kritičnih deložacija. Upravo zato napravljen je program kojim će se financijska pismenost sustavno i spiralno razvijati kroz sve razrede osnovne i srednje škole, a od nastavnika se zahtijeva da razmišljaju vertikalno i da u svoje predmete implementiraju elemente financijskog odgoja. 

Od niza nelogičnosti vezanih uz financijski odgoj, najbizarnije je kako se ni u jednom trenutku nije postavilo pitanje kako je moguće da banke i osiguravajuća društva sudjeluju u kreiranju financijskog obrazovanja – isto tako mogli biste dati vukovima da pomognu dizajnirati torove za ovce. Još više zabrinjava što su se svi predstavnici organizacija izjasnili kao vrlo zadovoljni osmišljenim programom koji između ostalog podrazumijeva da učenici na kraju osmog razreda znaju što je to tržišna konkurentnost, da je novac mjerilo rada, a rad temeljna ljudska vrijednost, da je domoljublje na djelu stvaranje osobnog i društvenog bogatstva, a bit će sposobni i demonstrirati vještine otpornosti na agresivne marketinške kampanje i pokušaje manipulacija. Na žalost, na stranicama Agencije za odgoj i obrazovanje nisu objavljeni ostali kurikulumi pa ne znamo koja će točno znanja i vještine o financijama morati usvojiti npr. prvašići, no sasvim sigurno neće biti pošteđeni niti izvannastavnih aktivnosti pošto je iz HNB-a najavljeno kako će škole biti poticane da u gostovanje pozovu bankare koji će djeci (od 8 do 12 godina) pričati o bankama. Osim toga, vrijedni HNB-ovci su kreirali priručnik za djecu i roditelje unutar kojeg se nalazi i posebna Excel tablica (popularno zvana ekselica) u kojoj će djeca moći pratiti svoje financije jer, smatraju u HNB-u, financijski odgoj počinje kod kuće. Također, ističu kako se upravo ovakvo obrazovanje treba više promovirati na društvenim mrežama nego ex katedra predavanjima jer je to djeci puno zabavnije. Naravno, i puno je teže kontrolirati. Uglavnom svi su se izlagači složili da je najveći razlog zlouporabe na financijskom tržištu neinformiranost, pa je tako i predstavnik osiguravajućih društava rekao da djecu treba poučiti o rizicima i kako se od njih zaštiti, a osim toga oni “žele da se mladi što ranije zainteresiraju za proizvode osiguravatelja”.

U izlaganjima predstavnika svih organizacija i ministarstava bila je prisutna ista paradigma – hrvatski građani su financijski nepismeni i zbog toga su u dugovima i ne mogu otplaćivati kredite, ali ako djecu od rane dobi podučimo kako posluju banke i osiguravajuća društva, svi problemi ovog društva bit će riješeni. Neumorno inzistiranje na trošenju unutar svojih mogućnosti i osobnoj odgovornosti potrošača u potpunosti skreće pažnju s globalne ekonomije i fiskalnih politika na koje jedini imaju utjecaj upravo predstavnici prisutnih institucija. Zanimljivo je kako se od svih pojmova i ključnih riječi koje jedan osmaš mora usvojiti nigdje ne spominje financijska kriza. Ako četrnaestogodišnja djeca već moraju znati ulogu inovativnosti, rada i proizvodnje u stvaranju osobnog i društvenog bogatstva, onda bi trebali znati i da su gospodarske i financijske krize zakonitost kapitalističkog sustava koje se ponavljaju periodički, oni ne mogu napraviti apsolutno ništa kako bi ih spriječili, ali će krize sasvim sigurno utjecati na njihove živote i njihov rad. Na kraju se čini kako djeca iz svega neće dobiti nikakva realna znanja o ekonomskom sustavu i njegovim etičkim i moralnim načelima, već samo puke alate samoobrane od nasrtaja tih istih financijskih institucija, kako bi im jednog dana prilikom deložacije ili financijskog bankrota neki bankovni činovnik mogao reći: “Pa dobili ste sve alate samoobrane, kako vam se to moglo dogoditi?”.

Vrhunac spomenute izložbe u Tehničkom muzeju svakako je izložak Bogati i siromašni. Tu je opisano što znači biti siromašan, što je to siromaštvo, ali ne i kako do njega dolazi. Kako bi si djeca bolje mogla predočiti bogatstvo i siromaštvo, konstruirana su dva kreveta na kat. Oni na vrhu oblijepljeni su fotografijama bogatih europskih četvrti i uz njih djeca slušaju priče vršnjaka koji opisuju svoje rođendane i sve divote koje će im roditelji prirediti povodom njih. Djeca s dna predstavljena su slikama prljavih slamova i vlažnih željezničkih tračnica, a djevojčice koje će vam pričati o svojim tužnim rođendanima slomit će vam srce pričom o bolesnoj majci, nedostatku novca, nedostupnosti obrazovanja. Jedna od njih predstavlja se kao beskućnica, bez roditelja. Boji se za život, ali ne može živjeti u domu za djecu jer su prenapučeni. Jedini spas vidi u slučaju da je netko posvoji, ali joj se to ne čini vjerojatno. Priča nema sretan kraj. Bogati su bogati, a siromašni ostaju siromašni. Jedini način na koji možete nešto učiniti za takvu djecu jest na sljedećem izlošku donirati intelektualnim radom zarađen novac koji će odmah biti skinut s vaše kartice.

Posve je jasno zašto je upravo ova forma odabrana kako bi se objasnio koncept siromaštva. Rođendan je nešto s čime se sva djeca mogu poistovjetiti, a način na koji ga slave odraz je njihovog materijalnog stanja. Osim toga, jasno je naznačeno kako su privilegirani na vrhu, a siromašni na dnu, ali ne i koji su uzroci takvog globalnog poretka. Nigdje na izložbi ne preispituju se moguća rješenja niti se ulazi u srž problema iz kojih proizlaze siromaštvo i ekonomska nejednakost. Erste grupacija smatra kako je za bolje sutra djecu najvažnije podučiti osnovnim bankarskim terminima i djelatnostima što će ih neminovno pretvoriti u odgovorne građane koji umiju upravljati svojim financijama.

Na okruglom se stolu povela rasprava treba li djecu prvo naučiti stvoriti novac kako bi njime mogli manipulirati ili ih prvo treba naučiti što je novac uopće. Hrvatski institut za financijsku edukaciju pohvalio se svojim programom Abeceda financija unutar kojeg su tijekom prošle godine organizirali niz radionica u suradnji s Knjižnicama grada Zagreba. Na njima su djeca u grupama prolazila simulaciju vođenja kućnih financija uz proces kupnje stana ili automobila na kredit, a vježbu su mogli završiti s uštedom ili u minusu. Djecu je, čini se, neophodno što ranije lišiti djetinjstva i kroz izložbe i muzeje, zabavne radionice i knjižnice, a čini se i kroz regularno školovanje, naučiti da je novac mjerilo čovjeka, njegovog domoljublja i njegove vrijednosti, on razlikuje one koji su na vrhu od onih na dnu, banke su društveni stupovi na kojima počiva naša civilizacija, a odgovoran odnos prema financijama jedino je što se očekuje od odgovornog građanina.

Na kraju još valja spomenuti da su predstavnici Ministarstva obrazovanja na okruglom stolu uložili znatne napore kako bi prisutne uvjerili da nikako ne misle nastavnike i profesore dodatno plaćati za njihov rad vezan uz financijsku pismenost. Naime, time neće odrađivati dodatnu satnicu (program se odrađuje međupredmetno), ali ih svakako treba dodatno educirati, jer kao i ostatak građana, nastavnici su također uglavnom financijski nepismeni. Na sreću, jedan od pojmova koji učenici unutar programa moraju usvojiti je i pravo na pravednu naknadu za rad pa će im nastavnici vrlo lako, na vlastitom primjeru, moći objasniti što on točno podrazumijeva.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.