Vikend započinje u petak, 19. prosinca, koncertom Ivane Starčević i Matije Antolića koji će na Sceni Piano u 22 sata nastupiti u sklopu ciklusa Petkom prije ponoći. Idućeg dana u 11 sati održat će se inkluzivna projekcija animiranog filma Lisac i zečica spašavaju šumu u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza. Film je prilagođen djeci s teškoćama senzorne obrade, ali i svoj djeci koja žele opuštenije kino-iskustvo.

Ostatak subotnjeg programa održat će se u 17 i 20 sati izvedbom Opijumske lađe slovenske umjetnice Neje Tomšič koja se kroz ritual ceremonije čaja, ručno oslikanu keramiku i pripovijedanje vraća zaboravljenim pričama o trgovini čajem i opijumom te kolonijalnim rutama i mehanizmima moći. Izvedba je dio novog programskog ciklusa Scene Ribnjak, Ribnjak o’regional – susreti bliskih scena, usmjerenog na nekonvencionalne autorske rukopise, suvremene izvedbene tendencije i forme oblikovane u geografski, jezično i produkcijski bliskom umjetničkom kontekstu.

Nedjelja, 21. prosinca, donosi dvije izvedbe ciklusa Pričam ti priču: ORAŠAR Teatra Poco Loco. U 10:30 i 11:30 sati održat će se koncertno čitanje bajke o Orašaru uz animirane ilustracije i glazbu. Poklon-vikend završava u ponedjeljak, 22. prosinca u 20 sati, reprizom predstave Hrvoja Korbara Napravi mjesta za _ u produkciji Studija Tres pas i Teatra VeRRdi. Polazeći od IKEA kataloga kao pop-kulturne ikone, predstava u apsurdističkom i ludističkom tonu promišlja stanovanje, identitet i izbor u svijetu koji nudi privid beskonačnih mogućnosti.

Više informacija potražite ovdje, a ulaznice su dostupne putem poveznice.

U ime organizatora prosvjeda u javnosti je najčešće istupao Nediljko Genda, predsjednik Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Benkovac, koji je u medijskim obraćanjima i tijekom samih okupljanja više puta tvrdio da festivalski program uključuje djela koja vrijeđaju Domovinski rat i hrvatske branitelje, uključujući optužbe o navodnom prikazivanju branitelja kao ratnih zločinaca. Te su izjave, bez dodatne provjere ili kontekstualizacije prenošene u brojnim medijima, uključujući i središnje dnevnike nacionalnih televizija, a onda i na društvenim mrežama (1, 2, 3, 4, 5). Gendine interpretacije pritom se oslanjaju na pogrešne identifikacije autora i umjetničkih djela, od kojih neka uopće nisu bila dijelom festivalskog programa.

U svom obraćanju okupljenima na prosvjedu održanom u ponedjeljak, 25. kolovoza, koje je na Facebooku uživo prenosio portal Zadarski.hr, Nediljko Genda iznosi sljedeću tvrdnju:

“Oliver Frljić sa svojim suradnicima misli prikazivati takve filmove, prikazivati i osuđivati hrvatske branitelje kao ratne zločince (…) Radi se recimo u ovom konkretnom slučaju, treba se odraditi istraga o nekom četniku koji je ležao uz leš ženske osobe u Bijeljini u Republici Srpskoj.”

U izjavi za Dnevnik Nove TV dodao je da organizatori žele prikazati “još jednu scenu četnika koji je bio u Bijeljini u Republici Srpskoj, navodno je ležao uz leš žene hrvatske nacionalnosti i taj lik je sada DJ negdje u Beogradu”.

U ovim izjavama izneseno je više činjenično netočnih informacija. Oliver Frljić nije autor nijednog filma prikazanog na festivalu Nosi se, niti je sudjelovao u oblikovanju njegova programa. Film na koji se Genda referira nije djelo Olivera Frljića i ne prikazuje navodnu scenu s četnikom i ženom hrvatske nacionalnosti. 

Riječ je o doku-igranom filmu Dečko iz kraja umjetnice Jelene Jureše, trećem dijelu trilogije Afazija, koja se bavi politikama sjećanja i reprezentacijama povijesnih trauma. Film je inspiriran poznatom fotografijom ratnog fotoreportera Rona Haviva snimljenom u Bijeljini 1992. godine, na kojoj pripadnik Arkanovih Tigrova nogom udara tijelo Ajše Šabanović, žene koju su prethodno ubile srpske paravojne snage. Fotografija je nakon rata korištena kao dokazni materijal pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu, a muškarac na njoj identificiran je kao Srđan Golubović, poznat i pod imenom DJ Max. 

Film Jelene Jureše ni tu fotografiju ne prikazuje eksplicitno, već je interpretira kroz monolog novinarke Barbare Matejčić i koreografiju Ivane Jozić. Film se tematski ne dotiče Domovinskog rata niti uključuje hrvatske branitelje.

U daljnjem obraćanju Nediljko Genda izjavljuje:

“Ja ne ulazim u njihove predstave, ne zanima me, ali su sporne osobe koje imamo u jednom od filmova, vade hrvatsku zastavu, ženska osoba iz spolovila, i ruga se s hrvatskom državom koja je stvorena na temelju hrvatskih branitelja.”

Genda se ovdje referira na scenu iz predstave Naše nasilje i vaše nasilje prozivanog redatelja Olivera Frljića, no ta predstava nije bila dio programa festivala Nosi se.

Festival je trebao završiti Frljićevom predstavom Mrzim istinu koja tematizira redateljevu obiteljsku povijest i intimne dinamike, kako i navodi autor u programskoj knjižici: “Ova predstava nas vraća u vrijeme prije 24. aprila 1992. Umjesto patetičnog prepričavanja jedne obiteljske povijesti, njom se daje uvid i rastvaraju kompleksni unutarnji odnosi u toj obitelji.”

Mrzim istinu premijerno je izvedena u svibnju 2011. i danas se kontinuirano prikazuje u kazalištu &TD. Gostovala je na brojnim festivalima u zemlji i inozemstvu te je postala jedna od najnagrađivanijih predstava suvremenog hrvatskog kazališta: bila je nominirana u sedam kategorija za Nagradu hrvatskog glumišta, koju je i osvojila u kategoriji predstave u cjelini. Uz to, ovjenčana je nagradama Gavellinih večeri, Marulićevih dana i drugih domaćih i međunarodnih kazališnih festivala.

U izjavi za medije koju prenosi Pixsell, Genda problematizira i dokumentarni film Mirotvorac, koji je trebao biti prikazan u ponedjeljak, 25. kolovoza:

“Evo danas je trebao biti film Mirotvorac, ali taj Vrdoljak koji je dobio nagrade, to je neosporno i ja to ne mogu demantirati (…) To je završena priča o Josipu Reihlu-Kiru, to je završena priča o njegovom ubojstvu, ali oni hoće prikazati u cijeloj priči da su Josipa Reihla-Kira ubili hrvatski branitelji, da su oni ratni zločinci.”

U izjavi za Dnevnik Nove TV dodatno je ustvrdio da “žele prikazati hrvatske branitelje kao ratne zločince, uključujući generala Glavaša”.

Film, međutim, nije djelo Antuna Vrdoljaka, kako Genda sugerira, već dokumentarni film redatelja Ivana Ramljaka, koji kroz arhivske materijale i svjedočenja rekonstruira posljednje mjesece života Josipa Reihla-Kira, načelnika osječke policije koji je pokušavao spriječiti izbijanje sukoba između Hrvata i Srba. U službenom opisu filma ističe se kako su mnogi elementi njegova ubojstva i dalje nerazjašnjeni, a mogući nalogodavci nepoznati.

Film je osvojio Veliku zlatnu arenu za najbolji film na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu. U obrazloženju žirija naglašeno je kako film “nenametljivo, ali snažno progovara o vrijednosti izbora koji ne ostavljaju trag u novinskim naslovima, ali govore o ljudskosti”. 

Valja napomenuti i da je Branimir Glavaš, kojega Genda navodi kao primjer navodne neosnovane optužbe, 2023. godine nepravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašen krivim i osuđen na sedam godina zatvora zbog ratnog zločina nad osječkim Srbima počinjenog 1991. godine.

Zaključno, optužbe koje je Nediljko Genda iznio u kontekstu festivala Nosi se, a koje se odnose na navodno izrugivanje Domovinskog rata i vrijeđanje hrvatskih branitelja, činjenično su neutemeljene – zasnovane su na pogrešnim identifikacijama autora i djela, proizvoljnim interpretacijama i netočnim tvrdnjama o sadržaju kulturno-umjetničkog programa. Njihovo nekritičko prenošenje u medijima, bez potrebne provjere ili kontekstualizacije, pridonosi širenju netočnih i pojednostavljenih interpretacija festivalskog programa te stvaranju moralne panike i sužavanju prostora za slobodno izražavanje u kulturi.

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autoričina i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

“Rat i nasilje iskrivljenih percepcija stvarnosti koji nameću šovinizam, strah i jednoumlje produbljuje osjećaj beznađa. Pažljivo odabran sadržaj festivala izvedbenim djelima i razgovorima u formi Diskurzivnog releja želi doprinijeti nadi u solidarnost, nenasilje i pluralizam u atmosferi rata i zveckanja oružjem”, poručuju organizatori.

Festival se otvara u petak, 22. kolovoza, programom pod nazivom Lakrdija i psovanje rata. Na platou iza Gradske knjižnice nastupit će Trupa OvoOno s predstavom Ubu ovo ono, glazbeno-scenskom komedijom nastalom prema “neistinitom događaju”, dok će u večernjim satima na terasi pizzerije Pape koncert održati Damir Avdić, beskompromisni pjesnik i glazbenik čiji nastupi razotkrivaju društvene i političke laži.

U ponedjeljak, 25. kolovoza u 21 sat prikazuje se dokumentarni film Ivana Ramljaka Mirotvorac, a potom u Diskurzivnom releju raspravljaju Emir Imamović Pirke, Ramiz Huremagić i Marko Vučetić.

Četvrtak, 28. kolovoza donosi večer pod nazivom Rat upisan u tijelo. Program otvaraju Staša Aras i Sofija Kordić u razgovoru koji vodi Dunja Gusić. Slijedi projekcija kratkog filma Karle Crnčević Divlje cvijeće te doku-igranog filma Jelene Jureše Dečko iz kraja. Večer završava Diskurzivnim relejom u kojem Barbara Matejčić i Melita Vrsaljko razgovaraju o ratnoj fotografiji, društvenim krizama i ulozi novinarstva.

Festival zatvara predstava Mrzim istinu Teatra &td u režiji Olivera Frljića, koja će biti izvedena u subotu, 29. kolovoza u 21 sat. Nakon izvedbe uslijedit će završni Diskurzivni relej pod nazivom Istinom protiv nasilja!, u kojem sudjeluju Nataša Govedić, Marko Vučetić i ekipa predstave.

Svi programi su besplatni i otvoreni za publiku, uz mogućnost donacije. Festival organizira umjetnička organizacija Teatro VeRRdi iz Zadra u suradnji s udrugom Vlajter ego iz Benkovca.

Više informacija dostupno je na mrežnoj stranici te na društvenim mrežama organizatora.

Revija kreće iz prostora dvorišta Kazališta lutaka Zadar otvorenjem foto instalacije Stipe Suraća Fotofonija grada i okolice te promocijom knjige Glazba za žedno uho Mate Škugora. U istom prostoru program se nastavlja predstavom fizičkog teatra Walk on the wild side Saše Božića druženjem uz D.J. N/OBE.

U četvrtak, 22. lipnja nakon promocije projekta Nevidljiva scena voditelja Zorana Stajčića revija Nosi se predstavlja fantastičnu nagrađivanu hit predstavu Tako nam Bog pomogao prema tekstu Borisa Dežulovića u režiji Hrvoja Korbara i izvedbi kazališta PlayDrama iz Splita. Nakon predstave slijedi razgovor o dijalektici humora i njegovim oslobađajućim praksama u kojem sudjeluju kazališni kritičari Nataša Govedić, Igor Ružić i Mladen Bićanić uz teologa i filozofa Marka Vučetića.

Petak je zadnji dan revije u prostoru KLZ, nakon čega u subotu revija seli na Kapetanski park i spaja se s programom Derivat. Nakon promocije knjige u Nataše Govedić Oskar Wilde izlazi iz zatvora ili vaša omiljena umjetnost zove se kritika nastupa renomirano nezavisno kazalište KunstTeatar iz Zagreba s predstavom Maše Kolanović Sloboština Barbie. Predstava u režiji Natalije Manojlović Varga tematizira odrastanje u ratu. Revija Nosi se završava u subotu pradstavom Ubu ovo ono na Kapetanskom parku u 18.30 sati.

Raspored događanja možete pronaći ovdje.

No ne radi se nažalost samo o tome da europska kulturna politika djeluje nepronično – ona se, naime, također na različite načine čini i u popriličnom raskoraku s potrebama sektora na terenu, kao i s potrebama zajednica čijoj dobrobiti bi trebala doprinositi. Međutim, jedna stvar je imati takav dojam, potkrijepljen više ili manje direktnim, ali ipak fragmentarnim iskustvom rada u kulturi, a sasvim druga raspolagati širokim istraživačkim uvidom u istinske razmjere toga raskoraka.

Jedan takav uvid u crnu rupu europske kulturbirokracije ponudio je sociolog Mirko Petrić s Instituta društvenih istraživanja Ivo Pilar (Područni centar Split), koji je 9. rujna u sklopu festivala Nosi se u organizaciji zadarskog Teatra VeRRdi održao predavanje Ukradena kultura – što građani smatraju kulturom, a što im vlasti nude. Inače direktno upoznat s tromom mehanikom Unijine kulturne politike kao sudionik raznih konzultativnih procesa, Petrić je tom prigodom predstavio dio rezultata međunarodnog istraživačkog projekta INVENT – European Inventory of Societal Values of Culture as Basis for Inclusive Cultural Policies, pokrenutog, kako je ironično naglasio, kao odgovor na želju Europske komisije da u okviru Nove europske agende za kulturu konačno dozna “kako zapravo građani razumiju kulturu”. Projekt obuhvaća Finsku, Veliku Britaniju, Dansku, Španjolsku, Francusku, Nizozemsku, Hrvatsku, Švicarsku i Srbiju, a svojom se temom bavi kroz niz metodološki raznovrsnih segmenata istraživanja, rezultati kojih, kako je sugerirao Petrić, dijelom govore i o promašenosti neoliberalnog modela kodificiranog prethodnom Europskom agendom za kulturu iz 2007. godine, u kojoj je društveni aspekt kulture bio stavljen u drugi plan.

Petrić se u svojem predavanju fokusirao na ispitivanje u okviru kojeg su sudionicama i sudionicima postavljana četiri pitanja – “Što vam prvo pada na pamet kada pomislite na riječ ‘kultura’?”; “Možete li objasniti što vam je osobno važno kada je riječ o kulturi?”; “Kad pomislite na kulturu u svom životu, kako se ona razlikuje od kulture drugih ljudi?” te “Kako je pandemija Covida-19 utjecala na vas?”. Sažimajući rezultate ispitivanja, Petrić je odmah na početku ustvrdio kako je ono pokazalo da se nijedan od termina koji tvore konceptualnu potku Unijine tržišne, ali i instrumentalne ideje kulture, poput “kreativnih industrija”, “participacije”, “inkluzije” i sličnog, nije pokazao relevantnim za ispitanike, odnosno za njihovo razumijevanje kulture i umjetnosti. Njihove predodžbe, sugeriraju odgovori, u najvećoj su mjeri ostale tradicionalne, odane konvencionalnom poimanju umjetnosti ili kulturnih institucija. Ukratko, način na koji Unija službeno razumije kulturu nema nikakve veze s onim kako je, općenito uzevši, razumije četrnaestak tisuća sudionika ovog ispitivanja, velikom većinom njenih građana i građanki. 

Kada je riječ o ispitanicima iz Hrvatske, na pitanje “Što vam prvo padne na pamet kada pomislite na riječ ‘kultura’?” najčešće su navođene kulturne ustanove, osobito kazalište. Ovaj uvid Petrić je dopunio navodeći da rezultati ankete na nacionalno reprezentativnom uzorku, provedene u okviru istog projekta, pokazuju da mnogi na pitanje o asocijacijama na kulturu kao odgovor navode – ništa, pri čemu je posebno važno istaknuti da su takav odgovor najčešće davale mlade osobe. Što se osobnog značaja kulture za ispitanike tiče, najčešće su navođeni umjetnost i društvena angažiranost, sloboda i mogućnost stvaranja kulturnog sadržaja. Ono što je izrazito uočljivo u odnosu na druge države obuhvaćene ispitivanjem, napominje Petrić, generacijske su razlike, vidljive zbog činjenice da istraživanje obuhvaća osobe rođene od 1942. do 2002. godine. Generacije rođene između 1942. i sredine 60-ih godina pokazuju shvaćanje “kulture kao Bildunga, kao obrazovanja vlastite osobe, kao kulturnog uzdizanja”. Upravo najstariji ispitanici kulturu dominantno poistovjećuju s institucijama – kazalištem, koncertima, muzičkom školom i sličnim, dok generacije rođene od 60-ih do sredine 80-ih smatraju kako i nove kulturne forme, poput rocka, treba smatrati dijelom kulture. Navedeni ispitanici također naglašavaju važnost tolerancije, što Petrić smatra važnim dokazom dugotrajne socijalizacijske funkcije kulture: “U kompjuterskim znanostima kažu: garbage in, garbage out; ako ljudima staviš unutra toleranciju, pa dugo to promoviraš, a ne kreativne industrije, onda nešto izađe iz toga i dugo ostane.” Kao interesantnu Petrić ističe činjenicu da se i mlađa kohorta smatra dijelom istog kontinuuma: “Rock je umjetnost, Ekaterina Velika je umjetnosti, ali i Picasso je umjetnost, sve je to isto.”

No promjena se počinje uočavati među ispitanicima rođenima od sredine 80-ih do kasnih 90-ih. Kako navodi Petrić, kod tih se generacija počinju javljati sloboda i individualnost, razlika vlastite kulture u odnosu na drugu, sloboda izbora i konzumacije, zatim kod dijela ispitanika kultura kao nacija, potom zajednica – ne nužno u nacionalnom, nego u širem identitetskom, uključujući i supkulturnom ključu. Petrić kao paradoksalnu naglašava činjenicu da navedenu kohortu istovremeno obilježava naglašavanje individualnog, ali i potreba za kolektivnim. Također je indikativno da se u ovoj grupi ispitanika po prvi puta javlja ideja kulture kao samopomoći. Veliki problemi, međutim, započinju kada dođemo do generacija rođenih dvijetisućitih. Naime, ispitivanje sugerira da najmlađi ispitanici pokazuju “izrazitu nesposobnost diskurzivnog razmatranja kulture”; ukratko, da o kulturi jednostavno – ne znaju što da misle i kažu.

Vraćajući se na europsku razinu, Petrić je naveo nekolicinu interesantnih podataka o tome što ispitanici smatraju dijelom kulture, koji govore o njihovim razmjerno eklektičnim navikama: na prvih deset mjesta tako su se našli povijesni spomenici, narodni plesovi, opera, književnost, festivali hrane, dućani s antikvitetima, hodočašća, hip-hop glazba, filmski blockbusteri i strip. Međutim, kako napominje Petrić, donjih deset mjesta zauzimaju upravo one pojave i prakse koje su zadnjih godina izraženo prisutne u javnosti: politička karikatura, grafiti, nogomet, planinarenje, dizajnerska odjeća, tetoviranje, videoigre, reality emisije, shopping centri. Iz perspektive participativne kulturne politike, vrlo su zanimljivi i odgovori na pitanje što bi trebalo javno financirati u kulturi, gdje su se, očekivano, pojavile znakovite razlike s obzirom na različite kontekste i tradicije u odnosu na kategorije poput umjetničke aktivnosti, ustanova u kulturi, kazališta, kulture kao identiteta i sličnog. Vrijedno je istaknuti je da su ispitanici generalno manji entuzijazam pokazali prema financiranju kulture kao turističkog sadržaja i poticanju domaće videoprodukcije i videoigara, ali, zabrinjavajuće, i prema financiranju manjinskih kultura. Ono što se pak pokazalo kao praktički univerzalna potreba su muzeji i knjižnice, društveno-kulturni centri i te umjetničko i kulturno obrazovanje.

Konačno, ispitivanje odnosa prema procesima globalizacije ukazalo je na interesantne momente kada je riječ o kulturnom kapitalu ispitanika. Kako navodi Petrić, najtolerantnijima su se pokazali ljudi koji idu na kulturne priredbe. Sljedeći najsnažniji prediktor je razina osobnog obrazovanja, ali ne i obrazovanja roditelja, koje se nije pokazalo presudnim. U nekolicini država kao prediktor se pokazao i rod, pri čemu je stupanj tolerancije, tamo gdje postoji razlika, redom bio veći kod žena. Slično vrijedi i za dob – mlađe osobe su se u nekim kontekstima pokazale tolerantnijima od starijih.

Koje su pouke koje je moguće izvesti iz navedenih podataka? Petrić kao prvi zaključak još jednom poodcrtava da je ispitivanje pokazalo da se “shvaćanja građana o kulturi i akcenti kulturnih politika u 21. stoljeću se ne podudaraju – to je razgovor gluhih telefona, bez zajedničke osnove”. Nadalje, prikupljeni podaci nam govore da je “kulturna politika važna i povezana s ishodima”, odnosno da, Petrićevim riječima, “ništa ne može nastati ni iz čega. Logika po kojoj ne ulažemo direktno u kulturu nego u popratne aktivnosti i ciljeve, pa će se onda stvoriti nešto, je promašena”. Navodeći kako je “potrebna hitna akcija i zaokret u kulturnoj politici”, Petrić finalno zaključuje kako bi “kultura trebala biti mjesto susreta, impulsa odozgo prema dolje, ali i odozdo prema gore”.

Kao što je Petrić pojasnio, istraživanje realizirano u okviru INVENT-a dijete je – makar površinskog – zaokreta Unijine kulturne politike u Novoj europskoj agendi za kulturi nakon dvadeset godina guranja samog pojma kulture i njene društvene funkcije u drugi plan u korist kreativnih industrija i njihovog individualiziranog, tržišnog obzora. U kontekstu sve izraženijeg povlačenja države i prepuštanja kulture europskoj razini financiranja, kao i automatskog transplantiranja Unijinih konceptualnih okvira u specifične lokalne kontekste, presudnim postaje razumijevanje procesa formuliranja politike na razini EU, njegovih slijepih pjega i raskoraka sa stvarnim potrebama građana.

Rezultati ovog istraživanja bit će ubrzo predstavljeni izabranim predstavnicima Komisije. Uzevši u obzir Petrićevu pesimističnu skicu responzivnosti europske birokracije, ne treba očekivati da će njeni zaključci dobiti svoj skorašnji izraz u suvisloj kulturnoj politici EU, koja ionako ne adresira činjenicu da joj nedostaje ključni komplement u obliku dosljedno snažne potpore kulturi na nacionalnoj razini diljem Unije. Ipak, istraživanja poput ovoga daju korisnu podlogu za ukazivanje na sve destruktivnije sljepilo svih razina kulturne politike prema stvarnom stanju na terenu i na procjep između tih dviju sfera, koji guta cijeli sektor sve brže i brže.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Ana Gospić Županović

U nizu brojnih i posvema različitih poststrukturalističkih čitanja uvijek podatnog, a nerijetko i kontroverznog Shakespearea, istraživanja postkolonijalne kritike potpomognuta, udružena ili nadsvođena feminističkom perspektivom najplodnija su i nesumnjivo najintrigantnija, ne samo zbog traganja za onim odbačenim i prigušenim mjestima koja uvijek iznova potvrđuju tekst kao nezavršeni proces ili beskonačnu priču, već i stoga što nas upozoravaju kako je ono prividno nevidljivo možda namjerno zanijekano ili prešućeno. Unutar takvog teorijskog okrilja može se sasvim udobno, ili “kako vam već drago”, smjestiti i najnovije premijerno uprizorenje (ili radije, prikazba) Othella Teatra Verrdi, izvedeno u okrilju male, ali veoma snažne revije i izvedbene platforme suvremenog kazališta pod nazivom Nosi se, koja se već drugu godinu koncem kolovoza održava u Zadru. O tomu koliko je delikatno i zapetljano, ali i silno potrebno, postavljati jednu od najvećih tragedija europskog Barda, ne treba, nadam se, trošiti riječi. Recimo odmah na početku i da je ovo režijski i dramaturški nesvakidašnje čitanje velike tragedije, pod punim nazivom Othello: nezakonita liturgija, osobito zanimljivo i vrijedno pažnje.

Nastalo je u zamisli srpskog redatelja i pisca Zlatka Pakovića, koji je uz Hrvojku Begović i Jurja Arasa (zaslužan i za oblikovanje tona i svjetla in situ) ujedno i dio izvedbenog tria (u jednoj kratkoj sekvenci pojavljuje se i glas Vilima Matule u offu i ulozi Sinjorije). Slijedeći vlastiti, već prokušano uspjeli dramaturški model izrastao iz Brechtova naslijeđa, napose njegovih poučnih komada, Paković izvodi dekonstrukciju i nužnu redukciju Shakespearove tragedije kako bi nam njezine rupičaste pukotine sasvim ogolio i pod povećalom iznio. Za takav pothvat potrebna je osobita vrsta umješnosti, pri kojoj dekonstrukcija postaje zapravo rekonstrukcija. Uz minimalistički efektnu i simbolički razornu scenografiju (oltar prekriven bijelom plahtom ili stolnjakom, s križem i kaležom; simbolično mjesto “nezakonite” bračne ložnice), unutar prostora omeđenog publikom, gledamo redatelja u ulozi dramaturga koji nas, obučen u mesarsku pregaču, već okrvavljenu, uvodi u radnju i predstavlja ključne protagoniste: Aras će biti Othello, a Begović Desdemona, povremeno njih će dvoje preuzimati i fikcijsku krinku zlotvora-intelektualca Jaga.

U duhu anti-aristotelovske dramaturgije publika dakle prisustvuje osobitoj “obdukcijskoj seansi” kojoj je izvođenje cjelovite fabule s mnoštvom likova nepotrebno. Ključne će tematske točke ili smjernice razvoja radnje tijekom izvedbe biti direktno izgovorene ili prepričane. Na djelu je konstantni prelet iz fikcije u fakciju ili doslovnije tumačenje narativa koje većim dijelom izvodi Paković, preuzimajući svojevrsnu korsku funkciju – korovođe i komentatora, komunicirajući s publikom i glumcima koji povremeno i pjevaju te njihovim fikcijskim ili naratorskim identitetima. U središtu je naravno sudbina ljubavi, klasno i rasno “nezakonitog”, miješanog braka Othella i Desdemone, no ne na način tragedije karaktera s inventarom razarajuće ljubomore iz čega slijedi opravdanje izdaje ili osvete. Pakovića i njegove glumce ne zanimaju esencijalne osobine pojedinca (njegova narav) ili bilo koja pojedinačna sudbina, već proizvodnja ideologije i društveni poredak, odnosno, njegovim riječima “doktrinarna ideologija osjećanja”.

I Othello i Desdemona, koja konačno nije sporedan lik, stradavaju zbog dobrovoljnog pokoravanja službenoj doktrini: ona patrijarhalnoj ideologiji ljubavi, a on, Maur, crnac, konvertit i kolaboracionist, jer je u službi “velike države”, imperijalističke i kolonijalne Mletačke Republike, istodobno građanin i stranac, ili samo onaj koji vrlo uspješno preuzima ili prisvaja tuđe velike priče, a zapravo društvene konstrukte. U tako iščitanom kontekstu ne iznenađuje prijetvornost zdravog razuma ili utjelovljenje privatnog interesa koji demonstrira inteligentni Jago, taj “smutljivi lik”, a zapravo jedini koji prozire sustav aludirajući i na publiku koja bi u jednom trenutku trebala shvatiti kako su svi povremeno ili neizbježno upravo neka vrsta Jaga, oličenje licemjerja i egoizma. Prema redatelju taj i takav Othello danas je jedna od aktualnijih tragedija suvremene Europe, što će nam jasno artikulirati Othellovi monolozi ili njegov “crnolabuđi pjev” neposredno pred samoubojstvo, jurišom prema finalu, u kojem Shakespeare progovara o jednom strašnom događaju u Alepu (Siriji) što se direktno vezuje uz današnju stalnu migrantsku krizu i odnose na relaciji kršćanstvo-islam.

Ovako aktualno, promišljeno i sasvim potresno čitanje i rekonceptualizacija Othella ne bi imalo vrlo izravnu i konkretnu snagu da izvedbeni trio ne daje sve od sebe i ne istupa u ime i vlastitih uvjerenja. Ako se i pojavi pokoja sitna glumačka greška, krivo izgovoreno slovo ili neobična intonacija, to se unutar jasno posložena koncepta i prijateljskog odnosa prema publici ne može doimati nimalo grotesknim ili nevještim. Paković je ležeran i misaono koncentriran na tumačenje i izazivanje dijaloga te vodi računa o jednostavnosti i preciznosti jezika. Aras predstavlja Othella u gotovo furioznom tempu, ekspresivno i strastveno demonstrirajući snagu, srdžbu, bijes i njegov poražavajuće rogobatni odnos prema Desdemoni. Begović je suptilna, mirna i krotka Desdemona, uvijek spremna na dodatno podilaženje ili pojašnjavanje, ali i uzvišena i sigurna u finalnoj spoznaji lažnosti takve podložničke ljubavi. Drugim riječima, i njezina će smrt boljeti, ali neće trajati onoliko dugo kao Othellova. I Aras i Begović imaju vlastito izvedbeno finale, centralne točke sažimanja ili dva izvedbeno najmoćnija dijela predstave. U trenucima neposredno pred Desdemoninu smrt Begović briljira pjevajući varijaciju Shakespeareova 66. soneta Sita svega toga, uz Arasovu pratnju na gitari. Glazbenim finalom, uz Bachovu Muku po Ivanu predstava i završava, iako posljedično i nema kraja: Aras-Othello ulazi u usku drveno-metalnu konstrukciju, zapravo kavez od žilet-žice u kojem će konačno i tjelesno biti spoznana dubina Othellova poraza. Gotovo spektakularna završnica, koja traje točno onoliko koliko treba da se i najudaljenijoj osobi u publici “naježe dlake”, sada može biti prikazana jer je melodrama već otprije uspješno prevladana. Nelagoda kojoj smo izloženi ne može se više nikakvim glumljenjem poništiti ili zatrti.

Dramaturško-režijska odluka da se grandioznost tragedije, ne samo poništi ili svede na praktični kazališni minimalizam, već i didaktički ogoli, ne služi stoga tek tomu da se njezin tragični patos kirurški pročisti od nakupina vremena ili svega suvišnog, kako bi nam danas bila bliža i dostupnija ili površno modernija. Sasvim suprotno, to dubinsko čišćenje i rastvaranje njezinih slojeva postaje nužno kako bi opet iznova proklijala dubinska tragičnost, ali ne zato da bismo postali empatičniji ili suosjećali s propašću glavnih aktera (premda predstava u jednom trenutku nudi i takvu vizuru), tj. imali razumijevanje ili toleranciju za stalno iste, toliko ljudske pogreške, već da bismo mogli razabrati i svjedočiti užasnu jezovitost prešutnog ili kakvog drugog, svakodnevnog pristanka na neizbježnost tragedija, velikih ili malih, svejedno. U tom smislu, ovaj Othello u savezništvu sa Shakespeareom, a ne protiv njega, iznova kirurški precizno podsjeća kako je ono privatno ili individualno neodvojivo od javnog, kolektivnog. 

Piše: Matija Mrakovčić

“Gradovi nisu samo mjesta pod suncem s administrativnim kapacitetima nego mjesta u kojima se događaju dinamički procesi aktivnih građana koji po svojoj volji, afinitetima, estetikama i opredjeljenjima moraju imati pravo da utječu na razvoj zajednice. Institucionalni okviri su filtri koji koordiniraju te procese i mada nisu jedini izvori kapacitiranja, velika je odgovornost na ljudima koji su na pozicijama da arbitriraju. Zadru, zbog svoje već poslovične jednoobraznosti je možda čak i nužnija ta aktivna komunikacija institucionalnog i izvaninstitucionalnog nego nekim drugim gradovima. Međutim, mora se priznati da je filter preoštar i da su poluge volje za razvoj komunikacije dotrajale. Vrlo je teško postići rezultat, a stečeno se izgubi u čas posla. S druge strane, sposobni i uporni imaju priliku da opstanu, pa je uz sve nedaće scena još uvijek živa, zahvaljujući ne samo pojedincima već i gradskim upravama – odnosno upravi, jer godinama nema promjene – koja tu scenu sustavno, ali minimalno, gotovo reanimacijski (p)održava, ipak neadekvatno onoj važnosti koju bi ta scena mogla imati u jednoj ozbiljnije građanski organiziranoj zajednici prema suvremenim modelima funkcioniranja”.

Riječi su to Jurja Arasa, voditelja jedne od najstarijih zadarskih udruga u kulturi, umjetničke organizacije Teatro VeRRdi, ujedno i odgovor na pitanje o važnosti nezavisne kulturne scene za Grad Zadar. Pitanje je postavljeno povodom novih prostornih problema u kojima se našla zadarska scena, problema koji nikada nisu adekvatno riješeni te se radilo o trenutku kada će ponovno doći u fokus javnosti. Naime, proteklog je tjedna Grad Zadar, odnosno njegov Ured za upravljanje gradskom imovinom, zaključao i zapečatirao zgradu bivšeg Kazališta lutaka u Jazinama koju od 2013. godine koriste, među ostalim, Teatro VeRRdi, Zdanje, Šigureca, Eko Zadar i Dragon Teatar. Isti je dan portal Zadarski.hr prenio apel korisnika kluba Knjigozemska koji od 2009. godine okuplja razne udruge i inicijative koje čine dio nezavisne kulturne scene Zadra. Knjigozemskoj je prijetilo iseljenje zbog razloga formalne naravi, odnosno neriješenih ugovornih odnosa s vlasnikom prostora, Gradom Zadrom.

Prostorna problematika konstanta je zadarske nezavisne kulturne scene, koja umnogome koči njen daljnji rast i razvoj. Unatoč minimalnim financijskim sredstvima koje gradska uprava izdvaja za programe i projekte izvaninstitucionalnih aktera, od 1990-ih naovamo, oni se i dalje odvijaju te privlače sve veći broj građana. Kada se pojavi mogućnost stabiliziranja njihovih aktivnosti, uvijek se nekako dogodi da se pitanje prostora u kojima se te aktivnosti odvijaju postavi u prvi plan i zaprijeti gašenju svega što se postiglo. Koncem 1990-ih u Zadru se razvijaju različite inicijative i udruženi oblici nezavisnog kulturnog djelovanja, a tada su zabilježene i prve javne akcije zagovaranja potreba mladih, alternativne kulture i vaninstitucionalnog umjetničkog stvaralaštva. Veću javnu vidljivost postigla je odluka Grada da se Dom hrvatske mladeži, sagrađen 1980-ih samodoprinosom građana, dodijeli zadarskom Sveučilištu na upravljanje – organizirane su tribine, pisani zahtjevi i peticije, no podrška i potpisi bivaju ignorirani. Godinu 2008. obilježava pokretanje programa Artikultura kojim šest zadarskih udruga vraća kulturni život gradu u prostoru napuštenog kina Pobjeda i rezultira najjačim okrupnjavanjem izvaninstitucionalne scene s oko 150 programa i 10 000 posjetitelja. Gasi se 2010. godine jer se prostor kina pokazuje prezahtjevnim u troškovima i održavanju. Organizacije šalju prijedlog mogućeg idealnog rješenja, zgrade Zaraušek, koja nekoliko mjeseci kasnije biva do temelja srušena i pretvorena u gradsko parkiralište. Sljedeća prilika je korištenje Kazališta lutaka Jazine, kada nastaje Savez udruga Centar za nezavisnu kulturu, no ugovor s korisnicima prostora nikada nije potpisan jer Grad određuje rok od tri godine, dok korisnici traže pet, zbog apliciranja na natječaje za uređenje prostora kojima je jedan od uvjeta ugovor na minimalno pet godina.

Vršiteljica dužnosti pročelnice Upravnog odjela za gospodarenje gradskom imovinom, Jagoda Surać, ukazuje na to da je korištenje prostora stare zgrade Kazališta lutaka bilo uređeno Zaključkom Gradonačelnika iz 2013, kojim je Zajednici udruga Centar nezavisne kulture prostor “dan na korištenje”, a da Zajednica udruga “nikada nije potpisala Ugovor o posudbi predmetnih prostorija”. Na poziv Grada za reguliranje korištenja predmetnih prostorija nitko se nije odazvao. U kontaktu s predsjednikom zajednice udruga, ističe Surać ne imenovavši ga, isti se oglasio da ne želi preuzeti odgovornost. “Naime, u nekoliko navrata nas je MUP PU Zadarska upozorila da se tamo održavaju skupovi mladih koji od njih nisu dobili dozvolu za održavanje jer nisu dostavili dokaz da im je to Grad Zadar dozvolio. Napominjemo da se samo u nekoliko navrata udruga obratila Gradu Zadru za održavanje koncerata, koje smo odbili iz razloga neprimjerenosti terase na vrhu zgrade na kojoj su htjeli održati koncerte. Nakon što Zajednica udruga nije dostavila dokumentaciju za zaključenje ugovora, očitovanja njihovog predsjednika da ne želi preuzeti odgovornost, a ista činjenica ni ne začuđuje jer je dovoljno pogledati u kakvom stanju je predmetni prostor, Grad Zadar je privremeno preuzeo posjed zgrade do okončanja pregovora s predmetnom Udrugom, nakon čega će se zaključiti ugovor kojim će udruga preuzeti odgovornost za korištenje zgradom”, istaknula je v.d. pročelnice.

No, zgrade starog Kazališta lutaka nema u prostornom planu grada, a svojedobno se pisalo da je predviđena za rušenje radi realizacije nekih drugih gradskih planova. Juraj Aras smatra da je do promjene došlo prvenstveno zbog novih standarda oko komunalnih doprinosa, poreza na nekretnine i slično, na razini cijele države. “Očekujem da će se po novim standardizacijama ponuditi neki model korištenja, ali s obzirom na inkopatibilnost programa koji provode udruge međusobno, te činjenice da je prostor derutan i predviđen za rušenje, sumnjam da će to imati neki značajniji utjecaj na razvoj scene. Po meni, tamo nema neke velike sreće, kao što uostalom nije bilo ni do sad. Prostor Jazina je za neki logistički rad u redu, ali za strukturirano javno djelovanje naprosto je nefunkcionalan bez solidnog financijskog ulaganja – a u taj scenario ne vjerujem”. 

Udruga Z.V.U.K. bila je formalni nositelj prava korištenja prostora kluba Knjigozemska, a u međuvremenu je likvidirana i pravno više ne postoji. Brigu o prostoru i nastavku aktivnosti od siječnja 2016. preuzeli su Udruga za kulturu i umjetnost Punktum, Udruga Zapis, Klub studenata/ica sociologije Antifjaka kao udruga građana, te mnogi drugi umjetnici pojedinci, koji nakon pravnog ukidanja Z.V.U.K.-a nisu izvršili formalno preuzimanje prostora niti se neka od udruga registrirala kao pravni sljednik udruge Z.V.U.K. Upravni odjel za gospodarenje gradskom imovinom prepoznao je takvu situaciju kao pravno nerješiv problem te zatražio da korisnici napuste prostor zajedno sa svim inventarom. Da se radi samo o formaliziranju trenutnog stanja, govori činjenica da se posljednjih 15 mjeseci prostor uredno koristi, sukladno namjeni za koju je dodijeljen, pokriveni su zatečeni dugovi kako bi se nesmetano nastavio program, a tekuće režije pokrivaju članovi udruga i korisnici prostora. Također, uz pomoć i suradnju stanara zgrade saniran je propali krov jedne od prostorija, a na inicijativu korisnika ulaz u prostor prilagođen je osobama s invaliditetom.  

“Intenzivan rad i program prostora Knjigozemska rezultirao je i sve većim interesom javnosti te je napokon počeo živjeti kao pravi kulturni klub koji okuplja sve dobne skupine i profile korisnika. Našu publiku dobrim dijelom čine kako djeca tako i sveučilišni profesori, objavljivani i nagrađivani književnici, samostalni umjetnici, glumci, novinari, aktivisti, riječju tvorci i konzumenti kulture na lokalnoj i državnoj razini. Privući i zadržati tako šaroliku i zahtjevnu publiku može samo kvalitetan, ali i stalan program na koji publika može računati, i kakav Knjigozemska organizira već mjesecima”, ističu inicijatori peticije Tereza Kaurinović, Koraljka Alavanja, Adrijana Vidić, Martina Rajzl, Marina Bura, Roberto Vodanović i Slaven Petri, odreda članovi udruga, samostalni umjetnici i aktivisti, a prvenstveno korisnici prostora. “Inzistiranje na proceduri proizlazi iz pravnog pogleda. Međutim, kvalitetan dio kulturne scene se već godinama izmješta po prostorima kako bi održao kontinuitet aktivnosti. Jedan dio tih udruga činimo i mi. Zbog toga smatramo kako takav oblik legalizma nije održiv u primjeru s već petnaestomjesečnim programom u prostoru Knjigozemska”, zaključuju. 

“Po meni je prostor Knjigozemske, u smislu standarda kulturnog proizvoda, vrijedniji branjenja od Jazina. Uredan je, kapacitetima primjeren, već prepoznat kao kvalitet na toj lokaciji, a ljudi koji brinu o prostoru i programima su vrlo ozbiljni i dobro organizirani, dobro brinu o prostoru i plaćaju sve račune. Sama činjenica da trećinu publike čine sveučilišni profesori, među njima i doktori znanosti oduševljava i predstavlja platformu za razmjenu komunikacije između mladih ljudi, studenata i profesora, pogotovo u Zadru koji je davno izgubio studentski klub, a diči se titulom sveučilišnog grada”, ističe Juraj Aras. U posljednjih petnaestak godina Aras je u suradnji s drugim udrugama ili samostalno promijenio pet prostora, kao što kaže, “u svaki ušao prvo čisteći pa sanirajući pa adaptirajući, pa provodeći program i naposljetku bivajući istjeran – iako, da se zabilježi, ni jedan nisam skvotirao, sve sam u dogovoru i legalno radio. Ta sama činjenica govori dovoljno. A najviše mi je žao prostora stare tehničke škole koji je položajem i strukturom idealan da zadovolji široki spektar potreba izvaninstitucionalne kulture, a koji zbog samovolje i krivih procjena nekolicine političkih djelatnika stoji derutan i iz dana u dan sve više propada. Taj nedostatak vizije i povjerenja u širu društvenu zajednicu naprosto je žalostan”, zaključuje. 

Na sastanku s čelnicima gradskih odjela za kulturu i gradsku imovinu, udrugama je naposljetku ponuđeno da nastave održavati svoje programe u spomenutim prostorima. Prostor Jazina nije adekvatan za javne programe, no organizacije kojima treba prostor za rad, probe, pripreme ili logistiku mogu potpisati ugovore za korišenje, uz cijenu od jedne kune po kvadratu. Programi u Knjigozemskoj nastavit će se održavati uz uvjet formalnog rješavanja pravnog sljedništva udruge Z.V.U.K. Istovremeno, Upravni odjel za gospodarenje gradskom imovinom ne raspolaže podatkom koliko udruga koje djeluju u području kulture koristi gradske prostore, no ističe “da Grad Zadar želi osigurati prostor za rad društveno-kulturnog centra udruga u kulturi Grada Zadra koje žele zaključiti ugovor i preuzeti odgovornost za legalnost i urednost korištenja predmetnih prostorija, kao i podmirivanje troškova održavanja istih”. 

Unatoč inzistiranju na legalnosti korištenja prostora, činjenica jest da se zadarska nezavisna kulturna scena nalazi u situaciji bez osigurane mogućnosti cjelogodišnjeg rada i razvoja, već se veliki broj vrijednih projekata i inicijativa ugasio, neki nezavisni akteri, udruge i umjetnici odustali, dok su oni koji ustraju gurnuti na marginu. Posebno zanimljiv slučaj inzistiranja na legalnim dogovorima zbio se prije dvije godine kada se zadarska gradska uprava sama prijavila na natječaj Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva za financiranje gradskog društveno-kulturnog centra, pri čemu su gradovi morali iskazati interes da unaprijede ili uspostave suradnju s organizacijama civilnoga društva. Taj je natječaj predstavljao svojevrsno mapiranje potencijala za sklapanje civilno-javnih partnerstava, upravo s ciljem korištenja gradske infrastrukture radi osnivanja društveno-kulturnih centara. Ni tada gradska uprava nije znala što znači pojam društveno-kulturnog centra, kakav sadržaj te kakav model upravljanja podrazumijeva. 

Stoga ne čudi inzistiranje na potpisivanju ugovora za prostor koji je predviđen za rušenje (Kazalište lutaka), kao što ne iznenađuje ideja o iseljavanju korisnika prostora čija peticija trenutno ima gotovo tisuću potpisa građana (Knjigozemska). Pitanje upravljanja gradom, a onda i prostorima za rad i prezentaciju aktivnosti kulturnih aktera, nikada nije pitanje samo lokalne vlasti, već prvenstveno pitanje komunikacije s građanima o tome kakav grad oni žele. U posljednjih dvadesetak godina građane se pitalo malo ili nimalo o tome, a rasplet događaja oko Jazina i Knjigozemske daje naslutiti da u gradu stasa nova generacija kulturnih radnika koji neće dopustiti da se odluke o upravljanju javnim resursima donose mimo javnog interesa.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Bekim Sejranović (1972.) je bosanskohercegovački, hrvatski i norveški pisac. Iskustvo migracije i nepripadanja, ljubavi prema ljudima i prema rijekama zapisao je u zbirci priča Fasung (2002.) i romanima: Nigdje, niotkuda (2008); Ljepši kraj (2010), Sandale (2013) i Tvoj sin Huckleberry Finn (2015). Za roman Nigdje, niotkuda dobio je nagradu Meša Selimović za najbolji roman. Na hrvatski je preveo norveške autore Frode Gryttena, Ingvara Ambjørnsena i Josteina Gaardera. Sa japanskim režiserom Mokuom Teraokim, 2011. godine kao protagonist i scenarist snimio je dokumentarni film Od Tokija do Morave. Živi i radi u Zagrebu, Oslu, Brčkom, Sarajevu, Ljubljani, Rijeci, Starom Gradu.

U srijeda, 28. prosinca, u Velikoj dvorani Kazališta lutaka u 20.30 sati, jedan od najznačajnijih kolektiva nezavisne scene Bacači sjenki izvest će nadpovijesni, metadramatski antispektakl Bitka na Neretvi. Ulaznice po cijeni od 20 kuna mogu se kupiti sat vremena prije početka predstave.

Bacači Sjenki su afirmirana zagrebačka neprofitna umjetnička platforma koja je u svom 15-godišnjem umjetničkom i javnom djelovanju ostvarila više od 150 suradnji s profesionalcima iz 30 zemalja svijeta te realizirala 50-ak edukativnih, kazališnih, filmskih projekata i manifestacija. Bitka na Neretvi je odgovor na potragu za Arhimedovom točkom u svemiru. To je naprasno neprekinut i nedosljedan scenski dijalog dvoje ljudi u potrazi za samim sobom. To je pokušaj promišljanja pojmova i ponuda sreće, emancipacije, slobode, sigurnosti, odgovornosti i budućnosti u doba permanentnog dokidanja i pretpostavljanja dijaloga i smisla. Ta potraga, ona je i zamišljeno i stvarno promišljanje zelene doline suvremenosti u događajnom prostoru-instrumentu scene koja je u mogućnosti promišljati sve.

“Gazda je film o mehanizmima kako ova država funkcionira zadnjih pedeset godina, nije film o Ivici Todoriću. Gazda je priča o uspjehu i kako se do njega došlo, ali i priča o neuspjehu i kako u njemu živimo”.

Scenarist je Zvonimir Tivon, montažerka Sandra Mitić, a ekipa filma Igor Jelinović, Bojan Radanović, Luka Sepčić, Josip Lukić. Film nastaje u produkciji Hrvatskog centra za istraživačko novinarstvo i slobodu medija (HRCIN). 

NOSI SE Teatro VeRRdi revija je platforma u formi festivala kojoj je cilj jačanje organizacije, njene vidljivosti u javnosti i stvaranje mreže idejno i stilski kompatibilnih organizacija. 

“Za buduće godine cilj nam je, uz prikazivanje predstava Teatra VeRRdi, prikazivati i gostujuće programe partnerskih organizacija i pojedinaca te kroz to otvarati nove mogućnosti suradnje. Dok istovremeno obogaćujemo kulturni sadržaj grada, vezujući se terminski uz Monoplay festival (stariji, sestrinski festival plesnih sola) time zaokružujemo jedan interesno i koncepcijski blizak izraz stvarajući sinergijski učinak kapacitiranja i prepoznavanja suvremene zadarske umjetničke scene. Uz Artakt festival, Monoplay, Kalibar te Zadar snova nadamo se da će i NOSI SE doprinjeti jačanju suvrmenih tendencija i razvoju kritičkog odnosa kroz umjetnost”, najavljuju iz Teatra.

Ove godine bit će predstavljene tri recentne produkcije Teatra VeRRdi. Ana i ona – ljepota je jedina utjeha, premijera je autorskog projekta Vjere Vidov, povodom 400 godina smrti Williama Shakespearea, revija donosi nov, provokativan uviđaj Othella u režiji i dramaturgiji međunarodno priznatog redatelja Zlatka Pakovića te već gotovo repertoarnu predstavu Desnica: igre proljeća i smrti. 

Cijena ulaznice za pojedinu predstavu je 30 kuna, a zajednička cijena za sve predstave je 60 kuna. Kupovina ulaznica moguća je sat vremena prije svake izvedbe, na blagajni Kazališta lutaka. Broj publike za svaku izvedbu ograničen je na 70.

Raspored potražite na službenim stranicama Teatra VeRRdi.