Nulta stanica: BoxNow paketomat

Počet ću od toga da, sve donedavno, nisam pročitala Kratki izlet Antuna Šoljana. Zaobišao me (vjerojatnije je da sam ja njega zaobišla) u srednjoj školi iz nekog razloga. Odlučim ga pročitati nakon što sam pogledala predstavu u Teatru &TD, nešto što inače ne prakticiram kod pisanja kritike kada su u pitanju kazališne adaptacije proznih djela. Režiju prve ovosezonske premijere u &TD-u potpisuje Marina Pejnović, a adaptaciju Vid Hribar. Ovo je idealna prilika da ga pročitam, pritom se praveći da pravi razlog nije taj što sam napravila iznimku i nisam vodila bilješke tijekom izvedbe, što je za ovu kritičarku štrebericu maltene nedopustivo (!!). Odlučila sam se prepustiti šetnji i vođenju glumaca kako bih stekla što bolji dojam predstave, potpuno uronjena u izvedbu i bez učestalih prekida zbog zapisivanja u bilježnicu.

Roman sam našla na Vintedu, novom zlatnom rudniku za povoljnu kupnju i prodaju knjiga, a ljubazna prodavačica poslala mi ga je odmah isti dan na moju zamolbu. Za manje od 4 eura i 2 dana, roman je, u izdanju Večernjakove biblioteke, stigao s jednog kvarta Zagreba u drugi pa meni u ruke. Pročitala sam ga vikend nakon što sam pogledala predstavu i to mi je pomoglo u rekonstrukciji korištenog proznog materijala i dojmova izvedbe.

Za osobe koje, poput mene prije gledanja predstave, nisu upoznate s radnjom romana, kratki uvod prije početka šetnje: grupa mladih ljudi na ljetovanju u Istri zaputi se u mjesto Gradina u potrazi za freskama. Grupu predvodi karizmatični Roko. Tijekom trajanja izleta, članovi grupe zastaju na stanicama gdje se suočavaju s vlastitim strahovima i/li željama i jedan po jedan napuštaju grupu. Osim Roka, od imenovanih glavnih likova tu su još Vladimir, Ivan, Petar, dvije djevojke koje pripovjedač naziva “njihovim Ofelijama” (objedinjene u predstavi u jednu) i neimenovani pripovjedač prozvan Novinar, iz čije perspektive u prvom licu čitamo roman.

Prva stanica: menza SC-a

Hostese vode publiku kroz hodnik glavne zgrade Studentskog centra u Savskoj gdje se nalaze “brza” i “spora” menza te stepenište koje vodi prema Student servisu. Hodamo prema “sporoj” menzi, najgoroj menzi po mom sudu, i ulazimo redom u restoran gdje nas čeka petero glumaca (Nika Ivančić, Ivan Magud, Lav Novosel, Kristijan Petelin i Jakov Zovko), svaki za svojim stolom. Glumci drže papir s nazivima grupa za pub kviz i pokušavaju nas pridobiti u ekipe.

Dok uzimam tacnu s olovkom i papirom za odgovore, procjenjujem za koji stol želim sjesti ovisno o nazivu tima; Vladimirovi (Magud) Ciceroni, Ivanovi (Petelin) Mama Štrumf i Petrovi (Novosel) Šaptači znanja nisu mi baš nešto “napeti” pa uži izbor pada na Novinarovu (Zovko) grupu Iće, piće i krvoproliće ili Ofelijinu (Ivančić) Deus ex machina. Odabirem sjesti za Ofelijin stol zato što me Ivančić najviše privukla svojim energičnim nastupom i srdačnošću. Ona, kao i ostali vođe timova, kipi od nestrpljenja da pokaže svoje znanje i odnese pobjedu na završnom kvizu sezone.

Kad se svi gledatelji smjeste u timove, Ofelija nam objašnjava kako će izgledati kviz. Također, od nje saznajemo da nam je glavna konkurencija Novinarov tim i da se s njim borimo za prvo mjesto u sezoni. Uvjerava nas da se nemamo što brinuti, vrlo je uvjerena u svoje znanje i vidljivo joj je stalo do pobjede. Jako nam je vruće u menzi, moguće zbog radijatora koji su vjerojatno “nagareni” do kraja ili topline koja stiže iz kuhinje, ali uzme li se u obzir ljetno vrijeme radnje romana gdje vrućina jako utječe na razvoj, rekla bih da je ovaj senzorni efekt sasvim prikladan.

Kratka uvertira završava i kviz počinje dolaskom Roka (Domagoj Ikić) koji je u ulozi voditelja kviza. Već samim ulaskom na scenu jasno je kakav je Roko tip: samouvjeren s neodoljivom karizmom (“kokošji grudni koš”) kojeg mogu poljuljati samo povremeni neobjašnjivi i jezivi glitchevi s kojima će se ansambl susresti tijekom izvedbenog putovanja. Ikić uvjerljivo i dosljedno predlošku igra između arogantno-misterioznog vođe grupe i frustriranog perfekcionista koji teško probavlja promjene plana, baš kao i Šoljanov Roko.

Kviz počinje i pitanja su o Šoljanu i Kratkom izletu. Ofelija preuzima inicijativu i razmišlja dovoljno glasno da ju čujemo za stolom, i govori nam koji odgovor da zaokružimo. Ova me interakcija podsjetila na srednjoškolske dane i grupne projekte u kojima se večina grupe “šlepa” na jednu ili dvije osobe koje se zaista trude, a na kraju svi postižemo iste rezultate.

Trajanje kviza se nekoliko puta zaustavlja gašenjem svjetla, kada se svaki lik ponaosob (osim Roka) ispovijeda. Likovi redom iznose svoje trenutne probleme i frustracije; vječni student Vladimir razočaran je promjenama svoje kvartovske ekipe, Ivana muči stambeno pitanje nakon završetka studija, Petar je usamljen i ne uspijeva se sprijateljiti, Novinar nije siguran što ga čeka na životnom putu, a Ofelija jedina odskače od ansambla jer ona svoj monolog izvodi u formi snimanja glasovne poruke najboljoj prijateljici koju čeka da dođe na kviz. Jako joj je stalo da se vidi s njom večeras, iako prijateljica ima spoj, zato što ova večer označava kraj sezone kviza, ali i akademske godine.

Druga stanica: hodnik Studentskog centra

Prije nego što objavi pobjednika kviza, Roko nas poziva da se preselimo negdje dalje, gdje nas čeka zabava i piće. Unatoč glasnom negodovanju i čuđenju likova, oni pristaju na ideju i tako krećemo na izvedbeni izlet kroz druge prostore studentskog centra i teatra. Zaustavljamo se odmah u hodniku na izlazu iz menze gdje se na oglasnim ekranima za reklame sada vrti kratki video Ivana u reklami za stambeni kredit s prilično lošom kamatnom stopom za kuću koja je u ruševnom stanju.

Ivan se toliko vezuje za tu ruševnu kuću da je počne doživljavati kao svoju rodnu, govori kako se rodio u zabačenom kraju kojeg vidimo na reklami. Ovdje nije riječ samo o osiguranju stambenog pitanja mladih ljudi, već i o osjećaju pripadanja nekom kraju koji nije metropola, o romantizaciji zabačenih mjesta gdje se živi sporije, toliko sporo da se čini kao da nema života. Ivan, bez puno premišljanja i unatoč komentarima svojih prijatelja, odluči uzeti kredit i ruševnu kuću i ne nastaviti put. Novinar naglas govori rečenicu iz romana kako je to mogao biti on i da dio njega odlazi s njim, pa se pita je li to što je izgovorio rekao naglas. Tu će frazu i pitanje ciklički ponoviti nakon svake stanice nakon što netko iz ekipe otpadne, čime naglašava svoje pripovjedačko ishodište kao u književnom predlošku.

Treća stanica: impromptu kafić u hodniku SC-a

Ostavljamo Ivana iza sebe i nastavljamo dalje do zagrađenog dijela hodnika, ispunjenog stolovima i stolcima, simulirajući kafić u koji nas je Roko htio dovesti. Ikić kao Roko uspješno izvodi pojavljivanje gotovo niotkuda, odjednom među ljudima i preuzima svoju ulogu vođe. U “kafiću“ nas čeka tacna s lažnom rakijom (vodom) kojom će nas poslužiti Roko za vrijeme trajanja ove scene. Ova je stanica Vladimirove kušnje, a okidač za nju je stajanje pod reflektorom ispred pet zatvorenih vrata iznad kojih će pisati različite sudbine likova. Dok se svima drugima nude raznovrsne životne opcije, Vladimiru se jedinom nižu samo smrtne dijagnoze.

Atmosfera postaje jeziva kada on u novinama pronađe vlastitu osmrtnicu, a nitko mu ne otkriva da je riječ o neslanoj šali. Alkohol iz “rakije” brzo udara Vladimira i on odluči odustati i ostati usamljeno se opijati. Među glumcima sada već raste nelagoda, nevoljko odlaze ispod reflektora i prolaze kroz prva vrata koja im se sama otvaraju. Jedini koji uspijeva sakriti svoju nervozu je, naravno, Roko. Ipak je on, kako kaže Petar u ovoj sceni suočen s Rokovim agresivnim autoritetom koji ne trpi preispitivanja, hróhr – jak čovjek.

Četvrta stanica: hodnik ispred kina SC

Publika zajedno s Novinarom prolazi kroz vrata gdje nalazimo Ofeliju kako umorna sjedi na stepenicama i kaže da već satima čeka. Novinaru to nije jasno jer se njemu čini da nije prošlo toliko vremena, pa nervozno bilježi doživljaje na magnetofonu. Na kraju hodnika, pred ulazom u dvoranu Kina SC, projicirane su tri žene koje su samo hologrami i stvorene umjetnom inteligencijom. Petar drži tipkovnicu i svaki put kada ga žene s holograma pozdrave, on im ozdravi i mahne. Opsjednuto bulji u njih kao da su stvarne i na oduzimanje tipkovnice reagira kao i mala djeca kada im se oduzme ekran – agresivno i ovisnički traži “igračku” natrag.

U romanu je Petar arheolog, onaj koji bi zapravo trebao biti najmotiviraniji u potrazi za freskama, ali prvi otpada iz skupine iz istih razloga kao i ovdje: odluči odustati od ekspedicije i ostati u društvu domaćih djevojaka iz sela kroz koja su prolazili na putu. Samo što u ovom slučaju nije riječ samo o privlačnosti prema ženama, koliko o ispunjavanju rupe koju mu je usamljenost ostavila.

Kao što znamo iz njegova monologa, on nema prijatelja i jako je nespretan u pokušajima da se sprijatelji s ostalima te uglavnom kaže krivu stvar. Njegova osamljenost dodatno se ironizira duksom koju nosi, a na kojoj piše Support your friends. Zato je njegova instant opsesija prema AI ženama u potpunosti razumljiva, jer mu taj alat omogućava ono što nije mogao dobiti sa stvarnim ljudima – uspješan odnos i bezgrešnu komunikaciju.

Peta stanica: kino SC

Vidjevši da Petru nema spasa, nastavljamo put i stižemo do scene svečane dodjele diploma. Svi su glumci tu, čak i oni koji su ostali iza nas. Dok se svaki od glumaca usporeno kreće i oblači u togu da primi svoju diplomu, u pozadini se projicira video (Sara Salamon) koji prikazuje kako se lica mladih glumaca postepeno mijenjaju u njihove starije “dvojnike” (na videu Ivan Jončić, Damir Lončar, Zvonko Novosel i Alma Prica). Posljednja koja dolazi po svoju diplomu je Ofelija Šekspirova nakon što je u panici pokušala kontaktirati svoju prijateljicu s početka predstave. 

Vrckava Ofelija sada je zbunjena i utučena kako je studentsko doba tako brzo prošlo, njena prijateljica je sada majka i zaposlena, a Ofelija se ne može odlučiti želi li se zaista nastaviti školovati i otići na doktorat. Njezina potreba za neprestanim školovanjem tj. studiranjem drugačiji je začarani krug od onog Vladimirovog “vječnog” studenta – za Ofeliju, prestanak službenog obrazovanja kao da označava kraj zabavnog i slobodnog života i početak ozbiljne, monotone radne svakodnevnice. 

Ipak, Ofelija odlazi po svoju diplomu i pridružuje se ostalim dečkima, a na platnu se vrti ostatak videa u kojem se dvojnici mlađih glumaca pokušavaju prisjetiti događaja svog kratkog izleta s Rokom. Ne iznenađuje da se Prica, koja igra stariju Ofeliju, uopće ne sjeća nikoga i ničega vezano uz izlet, ostavljajući tako dojam potisnutog sjećanja na neuspješni pohod i zadnje uspomene studentskog života. Ostali glumci ne odaju previše o Roku, govore o njemu točno onako kakvim se pokazao i publici, a jedino je komično to što im se sjećanja ili brkaju ili se ne poklapaju.

Među-stanica: dvorište SC-a

Očekivano, ostali su samo Roko i Novinar. Čekaju publiku dok izađe iz kino dvorane, puše i Novinar pokušava steći Rokovu naklonost za odanost koju je pokazao. Iako se, za razliku od romana gdje su freske glavna motivacija puta, u predstavi one gotovo uopće ne spominju, primjećujem oguljene grafite na zidu kina na koji su dva glumca naslonjena. Na trenutak sam pomislila da smo stigli do kraja, ali Rokova najava da čeka taksi i sam dolazak automobila sugerira drugačiji kraj. Roko se ovdje raskrinkava, pada maska vođe, diže ruke od bilo kakve odgovornosti za pohod i ostavlja Novinara samog usred ceste.

Šesta stanica: polukružna dvorana &TD

Novinar iznervirano preuzima ulogu vođe i vodi nas do zadnje stanice, kroz backstage stižemo konačno do &TD-a gdje nas već na projekciji čeka Dušan Gojić kao stariji dvojnik Novinara koji nije bio prisutan u videu s dodjele diploma. Ova završna scena koncizna je izvedba susreta Novinara tj. pripovjedača i starog svećenika iz romana, trenutak kada konačno dolazi do freski koje zapravo ni nisu tamo jer ih starac nije uspio sačuvati. “Sačuvao sam samo čuvanje”, ponavlja dok govori Novinaru kako ga je dugo čekao da dođe.

Odjednom, Novinar je suočen s besmislenošću puta kojim je krenuo i njegova se maska raspada, kao da je njegov lik prvi put pred nama ogoljen. Zovko taj prijelaz iz inicijalne zbunjenosti u očaj uvjerljivo gradira i dirljivo se oprašta s publikom odlažući magnetofon na stol koji ostaje pod svjetlom reflektora kao jedini preostali zapis svih večerašnjih događaja.

Epilog: tramvaj 13, smjer Žitnjak

Sveukupno trajanje od sat i pol jedva da sam osjetila, vjerojatno jer zbog šetnje i promjena točke gledišta predstava uspješno uvlači publiku u izvedbu. Nakon pročitanog romana, čini mi se da ova adaptacija domaćeg lektirnog naslova u formi izvedbene šetnje s ovakvim ansamblom stiže na repertoar u idealnom trenutku ponovno burnih dvadesetih, za burne dvadesetogodišnjake i sve druge koji se tako osjećaju. Ako išta, predstava Kratki izlet malo je uzbudljiviji odlazak u kazalište u kojem ćemo se osjećati mrvicu manje usamljeno u svojim mladenačkim, egzistencijalnim dilemama.

I znam sada da moj put, moje traženje nije bilo besmisleno, jer nisam sam nego pripadam ovoj rijeci što neprestano teče, i nastavljam ih, nastavljam njihov put, ne samo svoju malu privatnu stazicu kroz besmisleno vrijeme, kroz mračnu utrobu svijeta, nego i njihovo stremljenje prema cilju koji mi još nije dano vidjeti, ali koji mora postojati.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Na simboličan i poetičan način predstava preispituje utjecaj bajki na naš odgoj i kulturu. Koje verzije bajki poznajemo i jesmo li sigurni da je to jedina i prava verzija? Bajke prate naše odrastanje, cilj junaka ili junakinje iz bajki jest odrasti, no čini se kako je junakinjama u novijoj povijesti ove književne vrste ta mogućnost otežana zastrašivanjem te nametnutim idealima ljepote i dobrote.

Autorski tim ove predstave su dramaturginja Nikolina Rafaj, autorica glazbe Maja Posavec, kreativni suradnik Dražen Šivak, a predstavu izvode Tanja Smoje, Rok Juričić i Maja Posavec. Predstava je nastala u produkciji UO Grupe i Teatra &TD.

“Bajke su uvijek pomalo drugačije, pri svakom novom pripovijedanju. Pošto su se izvodile pred publikom, pripovjedač je često znao u bajke na licu mjesta utkati novine iz svakodnevice što je bajke na neki način postavilo u funkciju lakmus-papira vremena u kojem su nastale”, zapisala je dramaturginja predstave Nikolina Rafaj. “Baš zato što je bajka nestalna, odnosno veoma živa forma, o čemu svjedoče i brojne suvremene reinterpretacije  u porastu, težnja ovog projekta je u bajci tražiti odgovore na pitanja današnjih čitatelja, odnosno gledatelja-slušatelja”, zaključuje.

Ulaznice možete nabaviti u Teataru &TD i njihovim prodajnim mjestima ili online na platformi ulaznice.hr.

Redovita cijena ulaznice je 8 eura.

Više informacija o predstavi možete pročitati ovdje.

Predstava je nastala u koprodukciji Trupe OvoOno, RadioTeatra i Akademije dramske umjetnosti kao diplomski ispit Katarine Krešić na studiju produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti na Akademiji dramske umjetnosti pod mentorstvom Snježane Banović.

“Putujuća kazališna trupa OvoOno zavidnih glumačkih i glazbenih vještina pokušat će odigrati apsurdni dramski tekst Kralj Ubu autora Alfreda Jarryja. Zbog prepirki i nadmetanja unutar trupe, ovaj put možda nećete saznati kako se iz okova Tate Ubuja oslobodio Satnik Sprdnjak, ali zato možete svjedočiti njihovom veličanstvenom neuspjehu”, stoji u najavi.

Više informacija o izvedbi možete pronaći ovdje.

Tekst predstave bavi se temom prisjećanja raznih situacija koje su obilježile život usamljene žene srednje dobi prilikom iščekivanja bolničkih nalaza.

Popratni tekst navodi: “Neobično dijete, povučeno, uvijek s knjigom, nikad s drugom djecom, Visibabu je svijet oko nje uvijek malo plašio i nikad prihvaćao. S vremenom je i ona sama shvatila da je za nju najbolje da se sakrije i pričeka da ovaj život prođe. Sada, u trenutku kada misli da se stvarno bliži njen kraj, u njoj se javlja nešto novo.”

Visibaba služi kao simbol usamljenog pojedinca u potrazi za prihvaćanjem, ljubavlju, toplinom i hrabrošću da ostvari život kakav bi željela.

Više informacija o predstavi pronađite ovdje.

“Putujuća kazališna trupa OvoOno zavidnih glumačkih i glazbenih vještina pokušat će odigrati apsurdni dramski tekst Kralj Ubu autora Alfreda Jarryja. Zbog prepirki i nadmetanja unutar trupe, ovaj put možda nećete saznati kako se iz okova Tate Ubuja oslobodio Satnik Sprdnjak, ali zato možete svjedočiti njihovom veličanstvenom neuspjehu”, stoji u najavi.

Više informacija o izvedbi pronađite ovdje.

Tekst predstave bavi se temom prisjećanja raznih situacija koje su obilježile život usamljene žene srednje dobi prilikom iščekivanja bolničkih nalaza.

Popratni tekst navodi: “Neobično dijete, povučeno, uvijek s knjigom, nikad s drugom djecom, Visibabu je svijet oko nje uvijek malo plašio i nikad prihvaćao. S vremenom je i ona sama shvatila da je za nju najbolje da se sakrije i pričeka da ovaj život prođe. Sada, u trenutku kada misli da se stvarno bliži njen kraj, u njoj se javlja nešto novo.”

Visibaba služi kao simbol usamljenog pojedinca u potrazi za prihvaćanjem, ljubavlju, toplinom i hrabrošću da ostvari život kakav bi željela.

Više informacija o predstavi pronađite ovdje.

Tekst predstave bavi se temom prisjećanja raznih situacija koje su obilježile život usamljene žene srednje dobi prilikom iščekivanja bolničkih nalaza.

Popratni tekst navodi: “Neobično dijete, povučeno, uvijek s knjigom, nikad s drugom djecom, Visibabu je svijet oko nje uvijek malo plašio i nikad prihvaćao. S vremenom je i ona sama shvatila da je za nju najbolje da se sakrije i pričeka da ovaj život prođe. Sada, u trenutku kada misli da se stvarno bliži njen kraj, u njoj se javlja nešto novo.”

Visibaba služi kao simbol usamljenog pojedinca u potrazi za prihvaćanjem, ljubavlju, toplinom i hrabrošću da ostvari život kakav bi željela.

Više informacija o predstavi pronađite ovdje.

“Putujuća kazališna trupa OvoOno zavidnih glumačkih i glazbenih vještina pokušat će odigrati apsurdni dramski tekst Kralj Ubu autora Alfreda Jarryja. Zbog prepirki i nadmetanja unutar trupe, ovaj put možda nećete saznati kako se iz okova Tate Ubuja oslobodio Satnik Sprdnjak, ali zato možete svjedočiti njihovom veličanstvenom neuspjehu”, stoji u najavi.

Više informacija o izvedbi pronađite ovdje.

“Autorski projekt Mala zabava redatelja Vanje Jovanovića i dramaturginje Petre Pleše potaknut je našim osjećajem bačenosti u svijet koji smo naslijedili od svojih roditelja. Kom opanci, kom obojci, uglavnom se svede na to kako vam grah padne. Nasljeđe nije uvijek vikendica u Baranji, uglavnom je ono što od nas društvo očekuje. Pitanje je kako i možemo li se uopće nositi s time”, stoji u najavi.

Iako je riječ o autoru čiji je rad u našem kulturnom imaginariju neraskidivo povezan sa sintagmom političkog kazališta, u javnosti se daleko više pažnje posvećivalo političkim odjecima njegovih predstava no načinima na koje politički djeluje unutar kazališne mašinerije, u odnosu na kazališni pogon, infrastrukturu te organizaciju rada u institucijama. Upravo je ovaj nesrazmjer poslužio kao povod intervjuu s jednim od naših najznačajnijih kazališnih autora, s kojim smo razgovarali o metodologiji i dugogodišnjem iskustvu rada u različitim izvedbenim (i političkim) kontekstima te brojnim vrstama nasilja koje su prisutne u kazalištu.

Internalizirano i institucionalizirano nasilje

KP: U svojem radu, kako gledaš na razliku između političnosti i političkosti, to jest, na odnos teme koju biraš nasuprot načinu kojime pristupaš određenom tipu rada? Kako prakticiraš tu razliku u praksi, kao redatelj i u drugim funkcijama na kojima si se nalazio? 

Od samog početka bavljenja kazalištem bilo mi je važno ne samo ono što nastaje kao proizvod, koji deklarativno može biti politička kritika, nego i proces dolaska do te točke. Problem je što su cijeli sustav rada u kazalištu i kritička recepcija fokusirani isključivo na završni proizvod. Proces je važan da bi kazalište artikuliralo gdje ideološki i politički stoji. To je bio i ostao moj interes od samog početka, još dok sam radio na nezavisnoj sceni: zanimanje za proces i razmatranje tog procesa, uvjeta proizvodnje, načina na koji on nekoga uključuje ili isključuje. Međutim, situacija je sad bitno drugačija jer radim uglavnom u institucijama koje su hijerarhijski postavljene, orijentirane gotovo isključivo na finalni proizvod, a taj konačni proizvod opravdava sve. Davno sam razgovarao s kritičarima sa zagrebačke scene o tome zašto ne dolaze gledati probe i proces rada, jer po meni oni imaju jednaku recepcijsku važnost kao i gotova predstava. Nažalost, nitko nije pokazao pretjeran interes.