Simpozij okuplja dvadesetak sudionika_ca kroz niz panela, samostalnih izlaganja, okrugli stol i promociju knjige, a prethodi mu dvodnevna istraživačka radionica koju će 13. i 14. travnja od 10 do 13 sati voditi redateljica i autorica Tea Tupajić.

Polazište programa je odnos plesnih praksi i teksta u njegovim različitim formatima – od bilježaka, kritika i eseja do dnevnika, skica i drugih oblika zapisa. U tom se okviru otvaraju pitanja o načinima na koje se ples nastavlja, transponira ili arhivira kroz tekst, kao i o ulozi tekstualnog rada u oblikovanju kontinuiteta plesnog polja i njegovoj održivosti u uvjetima nestabilnosti i prekarnosti.

Program prvog dana otvara uvodno izlaganje dramaturginje i teoretičarke izvedbenih umjetnosti Jasmine Založnik, nakon čega slijede dva tematska panela. U prvom panelu sudjeluju Mia Štark, Eleonora Magdalena Vrdoljak, Nikolina Pristaš i Marjana Krajač, uz diskusiju koju moderira Vesna Vuković, dok drugi panel okuplja Ivanu Hanaček, Teu Kantoci, Ninu Kurtelu i Andreja Mirčeva, uz moderaciju Maše Štrbac. U poslijepodnevnom dijelu izlaganje održava Ivana Bago, nakon čega slijedi okrugli stol o mogućim institucionalnim okvirima za istraživanje povijesti i teorije plesa, na kojem sudjeluju Iva Niemčić, Ivana Hanaček, Marjana Krajač i Goran Sergej Pristaš.

Drugog dana program se nastavlja izlaganjem Maje Đurinović, nakon čega slijede dva panela. U prvom sudjeluju Katja Šimunić, Ivana Katarinčić, Iva Nerina Sibila i Jelena Mihelčić, uz diskusiju koju vodi Anna Javoran, dok posljednji panel okuplja Zrinku Užbinec, Mateu Bilosnić, Anu Kreitmeyer i Teu Tupajić, uz diskusiju koju vodi Silvija Marchig. U završnom dijelu simpozija izlaganje održava Tanja Vrvilo, nakon čega slijedi promocija knjige Andreja Mirčeva The Poetics of Performance Diagrams (2024), uz razgovor koji moderira Nataša Govedić.

Simpozij obilježava 20 godina rada organizacije Sodaberg koreografski laboratorij te se nadovezuje na niz ranijih istraživačkih i izvedbenih formata. Organizacijski odbor simpozija čine Marjana Krajač i Andrej Mirčev.

Sva izlaganja održavaju se na hrvatskom jeziku, osim uvodnog keynote predavanja koje će biti na engleskom. Ulaz na sva događanja je slobodan.

“Optimalnim korištenjem mogućnosti kazališta Tea Tupajić nudi fascinantan uvid u dinamiku moći ispitivanja i način na koji se unutar toga instrumentalizira ljudska toplina”, zapisao je o radu Tee Tupajić Marijn Lems. Predstava The Disco gostuje u Theatre Garonne u Toulouseu u sklopu festivala In Extremis, 18. i 19. ožujka.

Kazališna redateljica Tea Tupajić započela je 2013. godine rad na ciklusu Umjetnost obmane u kojem se bavi usporedbom rada agenta tajne službe i rada umjetnika. Koristeći obmanu kao glavno oruđe, tajne su službe razvile tehnike kao što su emocionalna manipulacija, implantacija motivacije, i slične psihološke igre u znanstveno preciznu umjetnost međuljudske interakcije. Naslov novog rada iz ciklusa, The Disco, referira se ne samo na diskoteku kao mjesto užitka zapadne kulture, već i na istoimenu zloglasnu prostoriju u Guantanamo Bayu u kojoj su zatvorenici izloženi glasnoj pop glazbi kroz duga vremenska razdoblja. The Disco se bavi upotrebom pop glazbe u tzv. unaprijeđenim metodama ispitivanja tajnih službi i vodi tijelo gledatelja kroz gorko-slatke užitke diska. Rad se koncentrira na prakse ispitivanja, te nudi gledateljima iskustvo ispitivanja tajnog agenta.

Osim redateljice, u predstavi sudjeluju Daniel Meir i Jasmin Dasović na oblikovanju zvuka, na oblikovanju svjetla Dragan Šiša i Marino Frankola, na montaži Oriana Weich i Miro Manojlović, a glazbi Baba Electronica.

Tea Tupajić rođena je u Sarajevu. Godine 2003. upisuje Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, Odsjek kazališne režije i radiofonije, koju trenutno završava. U sklopu radionice Boruta Šeparovića ostvaruje solo multimedijalni performans Tren. Godine 2007. kao stipendistica provodi jesenski semestar na Sveučilištu u Pennsylvaniji. Surađivala je i na projektima Branko Gavella u sklopu festivala Eurokaz, te s Janom Ritsemm na performansu Oedipus revisited premijerno prikazanom 2010. u briselskom Kaaitheateru. Objavljuje za Frakciju, a 2009. godine ju je stipendirao bečki Tanzquartiera.

Piše: Izabela Laura

Lik Orfeja, najvećeg pjesnika iz grčke mitologije, najpoznatiji je po svojoj vezi s prelijepom nimfom Euridikom, odnosno svom pokušaju da iz mrtvih pjesmom vrati nepravedno i prerano preminulu ljubav svog života. Nakon što Euridika premine od ugriza zmije, Orfej se spušta u mitsku prijestolnicu mrtvih, Had, ne bi li pjesmom uspio izmoliti izbavljenje voljene Euridike i njen povratak u svijet živih. Had i žena mu Perzefona odobravaju Orfejevu molbu, no pod uvjetom da se na putu do gornjeg svijeta ne okrene ne bi li provjerio slijedi li ga Euridika. Zabrinut i nagao, Orfej ne uspijeva izvršiti svoj dio pogodbe – osvrće se te time zauvijek gubi svoju Euridiku. 

Orfejeva priča, kao i ostatak mitologije(a), služili su ljudima kao svojevrsni prevodioci ili pomagači u objašnjavanju vanjskog, ali i njihova unutarnjeg svijeta; pomoću njih nepoznatim su pojavama pripisivali shvatljive uzroke, lakše prolazili kroz prijelomne etape životnog tijeka. Ipak, sam se pojam mita kroz uporabe u svakodnevnom jeziku kroz vrijeme izlizao, njegovo značenje izobličilo, pa se za mit vežu asocijacije poput nepostojanog, ne-realnog, ne-pravog, dakle lažnog. No ako se zadržimo na prvoj gore spomenutoj funkciji mitova, uviđamo da mitovi stoje ne samo kao stupovi kulture iz koje potječu, već otkrivaju i istost preokupacija ljudskog bića. 

Upravo je to moment koji redateljica Tea Tupajić istražuje kroz svoj projekt Varijete Europa, a koji se bavi pronalaženjem odraza mitoloških likova u suvremenim ljudima. Autorski projekt Tee Tupajić zamišljen je kao trilogija, a prvi dio, koncentriran oko lika Orfeja (i neizostavno njegove Euridike ), doživio je svoju premijernu izvedbu u Zagrebačkom kazalištu mladih, 19. prosinca. Redateljica za izvođače uzima ljude s kojima je u nekom trenutku svog života stupila u kontakt, a koji dosada nisu imali scenskog iskustva. Nataša Jović, Dubravko Lepušić, Srećko Seničić i Marko Starojčić to jest ekonomistica i model za akt, liječnik, porezni inspektor te agent osiguranja, na sceni “igraju” same sebe. Kroz prepričavanje radnji prethodnog dana, izvođači se na određenim punktovima svojih priča zaustavljaju te puštaju da ih oni, koliko god se banalnim činili, odvedu do mjesta koja su zaslužna za preusmjerenje toka zbivanja njihovih priča, odnosno pronalaska svojih Orfeja, a onda i izgubljenih Euridika. 

Ono što na pozornici dvorane Miška Polaneca dobivamo su intimne ispovijesti, uvid u svakodnevice, ali i bitni događaji iz života četvero ljudi koji su se usudili izići na scenu i podijeliti svoje privatne priče s publikom. A možda još i važnije, činjenica da su pristali na proces rada koji nužno uključuje rad na sebi, pa tako i na onim nezgrapnim i manje ugodnim domenama sebstva, za što je potreban određeni napor, volja, disciplina, ali i snaga. Nagrada dolazi u obliku olakšanja i spokoja, jer je, ako se vodimo Freudom, gubitak objekta odžalovan. Upravo je to sučeljavanje s izgubljenim objektom – bila to konkretna osoba poput majke ili općenitiji pojam poput mladosti – odnosno prihvaćanje činjenice da je nešto bitno nestalo i svih posljedica koje to za sobom nosi, nešto što, poput mnogih drugih unutarnje-vanjskih “obračuna” bitnih za razvoj pojedinca, često završi pod tepihom.

U našem kontekstu koji voli čvrste podjele na crne i bijele, lijeve i desne, jednako kao i okamenjene kategorizacije, na termine poput psihološkog zbivanja ili unutarnjeg života pojedinca izazivaju određeni zazor, zbog čega se svu obilnost ljudskih reakcija i osjećaja gura u jednodimenzionalne kontejnere poželjnog i nepoželjnog, pristojnog i nepristojnog, bez ikakvog smisla za razvoj i puninu. Predstava otvara to pitanje istraživanja sebe, a onda i verbaliziranja pronađenog. Izvođači između ritualiziranih radnji svakodnevice pronalaze niti koje ih vode do dubinske podloge njihova djelovanja i razmišljanja ili barem jednog njenog dijela. Jer do suočavanja s problemom može doći tek kada se pravi i prepozna. Priča, odnosno pripovijedanje kroz sigurnost kazališnog okvira pružaju izvrsno polazište za taj put. Upravo stoga redateljica odabire i varijetetsku formu, da bi kroz komične elemente poput viceva, glazbene (osim neprizorne glazbene podloge tu je i pjesma koju a capella izvodi Nataša Jović) pa i zabavno plesne elemente, koji ostaju u dometu tjelesnih sposobnosti izvođača, olakšala sam proces tog suočavanja. Tema ostaje zahtjevna, ali joj forma pomaže nositi taj teret. I važnije, pokazuje da se, ako se koriste pravi pristupi, može s lakoćom i preživjeti.

Scenski prostor i prostor publike (scenograf Igor Pauška) čine tako dvije “kutije”, odnosno kvadar načinjen od šest crvenih zastora sa svih strana, te jednim na sredini koji se, kako predstava počinje, otvara za publiku. Mali broj mogućih gledatelja (svega tridesetak) kao i crveni zastori sa suptilnim zlatnim natpisima stvaraju preduvjete za stvaranje jednog malog, ali posebnog i sigurnog svijeta u kojem je moguće opustiti se. Svijet je to izdvojen od vanjskog, koji si uzima za pravo odvojiti vrijeme i prostor za bavljenje sobom, a tako i Drugim, za promišljanjem pitanja koja se u ludilu ritma i brzine suvremenog načina življenja gube. 

Kazalište kao umjetnost koju u suštini čini odnos gledatelja i glumca, posjeduje moć da kreira prostore intime, prisnosti, i koliko se god to paradoksalno činilo, autentičnosti sa živim ljudskim kontaktom, izdvojene od kaosa izvanjskog svijeta koji sve više naginje plošnosti i virtualnosti. Tea Tupajić kreativno se domislila stvoriti takav prostor, pojačavajući efekt uzimanjem ljudi iz svakodnevice za izvođače i njihove stvarne osobne priče (čiji će sadržaj biti drugačiji na svakoj izvedbi, kako bi se posebno istaknula neponovljivost  kazališne situacije kojoj svjedočimo). S jedne se strane takav postupak može učiniti djelotvornijim od korištenja zaštitnog fikcionalnog okvira, dok se s druge nadaje kao rizičniji, s više mogućnosti da sklizne u patetiku, još jedan od niza mitskih termina. Međutim, to se u Varijeteu ne događa. S jedne strane imamo priče izvođača iskazane verbalno, a s druge su tu i reakcije njihovih tijela na nemogućnost da se spriječi ono što se nadaje kao nužan gubitak, na oproštaj od izgubljenog kao i na ono što se zbiva nakon. Kombinirano sa suptilnom uporabom glazbe te svjetlom (Marino Frankola) koje podupire osnovni ton predstave, Varijete Europa, funkcionira kao cjelina, i to plodonosna, jer je inicijalna ideja Tee Tupajić odlična. Ipak, postoje neki dijelovi na kojima bi se moglo poraditi da konkretizacija te ideje dosegne svoje maksimume, poput recimo razgovijetnosti i jačine glasa određenih izvođača, što su jako bitne stavke za ovakav tip predstave u kojemu je tekst dominantni sustav. Također, pojedinačne izgovorene sekvence izvođača ne dijele dovoljno jasno zadanu strukturu (prepričati zbivanja prethodnog dana) zbog čega je nekad teško razaznati čemu pridati pažnju, kao što se potonja gubi za vrijeme trajanja igre Orfej 1,2,3, također varijabilnog elementa, u završnom dijelu predstave. 

Sve u svemu, koprodukcija ZKM-a i Teatarhuset AvantGardena iz Norveške, idejni je uradak s puno potencijala, koji formalno i sadržajno otvara zanimljiva pitanja, kako za kazališnu praksu tako i za društveni kontekst u kojem je postavljena. Jedinstvena predstava i predstava koja ističe jedinstvenost kazališnog čina, Varijete Europa (Orfej) daje drugu dimenziju Orfejeva pogleda unatrag, naglašavajući važnost aktivnog stava pojedinca prema samome sebi. A razumijevanje i prihvaćanje kompleksnosti i oprečnosti unutar sebe, preduvjet je za razumijevanje svijeta, dakle Drugog i različitosti koje ono sa sobom donosi. Mehanizam širine i tolerancije prijeko potreban okolini u kojoj se nalazimo.  

Autorica u svojoj novoj predstavi Variete Europe želi ispitati identitet onoga što danas poznajemo kao Europu te na scenu dovesti ljude iz svakodnevnog života koji nalikuju likovima iz europske mitologije ili umjetničkih djela. Kroz improvizirane situacije, zadatke i izazove, izvođači ulaze u likove kako bi pobudili i istražili mitove koji nas sačinjavaju.

Kazališna redateljica Tea Tupajić rođena je 1984. u Sarajevu. Kao nezavisna umjetnica radi u kazalištu i galerijama. Od 2010. do 2012. stvara The Curators’ Piece u suradnji s Petrom Zanki i nekoliko izvedbi na konferecijama kao dio projekta The agora project, kojeg je inicirao Jan Ritsem. Gost je urednik i pisac za časopis Frakcija, a objavljivala je u raznim časopisima. Održava predavanja i sudjeluje na međunarodnim konferencijama.

Izvor: Kultura promjene

Dakle, nije moguće napraviti bilo što, proglasiti to umjetničkim djelom i izbjeći sankcije. Umjesto toga, pitanje koje ovo izdanje postavlja glasi – Što je to što je moguće učiniti samo zato jer je umjetničko djelo? Na koji način fikcionalna sfera u kojoj umjetnost operira može poslužiti kao azil?

Temeljna valuta post-disciplinarnog društva je sloboda, a umjetnost je njen utjelovljeni ideal. Ako je upravo zato ta ista umjetnost često kritizirana kao autonomna sfera u koju su kritičke operacije izmještene i time paralizirane, ako sve što se radi u umjetnosti ostaje uvijek i jedino umjetnost, nije li to njeno glavno oružje, a ne njena slabost?

Izdanje Frakcije otvara ova pitanja krenuvši od imuniteta umjetnosti u pravnom smislu i istražuje slijepe točke koje umjetnost može stvoriti u susretu s pravom kao primarnim regulatornim aparatom zapadnog društva.

Umjetnost se nalazi u jedinstvenoj poziciji u odnosu na pravo. Da bi pravo kao sustav operirao, nužna je definicija. Ono što se ne može precizno definirati ili ne postoji ili u svojoj nepredvidljivosti predstavlja opasnost. Od svih sfera ljudskog djelovanja, umjetnost je sfera s kojom pravo ima najviše poteškoća, upravo zato jer se granice onoga što je umjetnost ne mogu precizno definirati te se neprestano pomiču. Upravo se u tome nalazi subverzivni potencijal umjetnosti.

Osim u striktno pravnom smislu, izdanje kreće u potragu za suvremenim Trojanskim konjem i istražuje upotrebu umjetnosti/umjetničkog u praksama političkog djelovanja.

Umjesto razmišljanja o strategijama o umjetnosti, izdanje predlaže mišljenje umjetnosti kao strategije.

Urednica broja je Tea Tupajić, a tekstove potpisuju Agency (Be), Jakob Braeuer (Njem), Patrick Bernier (Fr) i Olive Martin (Fr), Judith Ickowicz (Fr), Omer Krieger (Izr), Aldo Milohnić (Slo), Juli Reinartz (Njem), Jonas Staal (Niz), Vincent Van Gerven Oei (Niz), Tea Tupajić (Hr) i Joanna Warsza (Pl). 

Promocija dvojezično časopisa za izvedbene umjetnosti Frakcija br. 66/67 održat će se u Showroomu, Galerija Nova, Teslina 7, Zagreb, u subotu, 15. lipnja u 19 sati. Izdanje će predstaviti Tea Tupajić i Aldo Milohnić.

Izvor: CDU

Predstava će biti izvedena u Dixon Placeu, izvedbenom prostoru kojim upravlja istoimena neprofitna organizacija, a koji je 1986. osnovan kako bi književnim i izvedbenim umjetnicima osigurao prostor  za stvaranje i razvijanje novih djela. COIL je godišnji festival izvedbenih umjetnosti kojega organizira Performance Space 122. 

Izvor: PZ / PS122

U želji da obrnu perspektivu i u fokus postave one koji su uvijek izvan njega, Petra Zanki i Tea Tupajić prije nekoliko su godina počele specifičnim projektom nazvanim jednostavno The Curators’ Piece, nagrizati matricu mehanizama funkcioniranja suvremeno-umjetničke scene. Iako nisu prve koje se bave onima koji programiraju, selektiraju, odlučuju, prosuđuju i predlažu, razina na koju su podigle problematiziranje te teme do sada nije imala usporedbe. U koordinaciji s mnogim europskim i svjetskim kulturnim ustanovama, ali i izvaninstitucionalnom scenom, okupile su niz kustosa s područja uglavnom izvedbenih umjetnosti koji su pristali da budu “s ove strane zrcala”. U zagrebačkoj predstavi će sudjelovati kustosi Per Ananiassen, Sven Age Birkeland, Florian Malzacher, Priit Raud i Zvonimir Dobrović.  

Tea Tupajić rođena je u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. 2003. godine upisuje Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, Odsjek kazališne režije i radiofonije, koju trenutno završava. U sklopu radionice Boruta Šeparovića ostvaruje solo- multimedijalni performance Tren. Godine 2007. kao stipendist provodi jesenski semestar na sveučilištu IUP, u Pensilvaniji, SAD. Surađivala je i na projektima Branko Gavella u sklopu festivala Eurokaz te s Janom Ritsemm na performansu Oedipus revisited premijerno prikazanom 2010. u briselskom Kaaitheateru. Objavljuje za Frakciju, a 2009. godine je stipendirana od strane bečkog Tanzquartiera.

Petra Zanki izvedbena je i plesna umjetnica rođena u Splitu. Nakon diplome na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nastavlja studij na Odsjeku kazališta i izvedbenih umjetnosti na Sorbonne Nouvelle u Parizu. Suosnivačica je Banana Gerile i ekscene, unutar kojih vodi projekte s hrvatskim i inozemnim umjetnicima. Kao autorica i izvođačica radila je s Oliverom Frljićem, Borutom Šeparovićem, Bacačima sjenki i Via Negativom. Objavljivala je u časopisima Kretanja, Kazalište i Frakcija. Godine 2010. zajedno s Brittom Wirthmüller osvaja 1. nagradu na Platformi mladih koreografa Hrvatske, a 2012. dobitnica je stipendije SPAZIO u organizaciji ICK- Emio Greco iz Amsterdama. Petra Zanki je rezidencijalni umjetnik u Zagrebačkom plesnom centru.

The Curators’ Piece je predstava razvijena u suradnji s odabranim kustosima izvedbenih umjetnosti te se prikazuje u sklopu festivala i kazališnih kuća pod njihovim vodstvom. Ovim putujućim projektom, umjetnice se obraćaju prominentnim kustosima i kreatorima globalnog pejsaž suvremenih izvedbenih umjetnosti, čiji su festivali među najprestižnijima u polju cutting-edge izvedbenih umjetnosti te ih u predstavi The Curators’ Piece uključuju kao izvođače, suradnike i koproducente predstave. Polazeći od činjenice da se proizvodnja izvedbenih umjetnosti danas prije svega sastoji od proizvodnje različitih konteksta koji kontroliraju značenje pojedinog umjetničkog djela te mu omogućuju vidljivost, pa i njegovo postojanje, The Curators’ Piece problematizira (ne)mogućnost utjecaja umjetnosti na današnje društvo.  

U projektu sudjeluju Per Ananiassen (Bastard festival), Sven Age Birkeland (Meteor festival, oktoberdance) Gundega Laivina (Homo Novus), Florian Malzacher (steirischer herbst, Impulse festival), Vallejo Gantner (PS122, Coil festival) i Danjel Andersson (TUPP festival). 

KP / Izvor: TCP

Materijal za instalaciju snimljen je tijekom 2010. i 2011. godine u različitim centrima i festivalima izvedbenih umjetnosti u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama. Instalacija se razvila iz igre u kojoj umjetnice kustosima nude različite objekte pozivajući ih da odaberu deset objekata te od njih sastave festival. Pružajući okvir za pokretanje različitih strategija, alata, osobnosti, operacija i vještina, Tvoj zadatak je odabrati pruža uvid u mehanizme odabira i kontekstualizacije, ishodišnih točaka rada kustosa.

U ovom radu sudjeluju Per Ananiassen, Sven Age Birkeland, Barbara Raes, Lane Czaplinski, Zvonimir Dobrović, Vallejo Gantner, Danjel Andersson, Florian Malzacher, Priit Raud i Gundega Laivina. Instalaciju su koproducirali Teaterhuset avantgarden, BIT Teatergarasjen, BUDA, On The Boards, PS 122, MDT, O espaco do tempo, Steirischer Herbst i Banana gerila.

Otvorenje izložbe zakazano je za 25. lipnja u 18 sati u velikoj dvorani Pogona JEDINSTVO. Video-instalaciju možete pogledati 26. i 27. lipnja od 18 do 21 sat. 

Izvor: PZ