Skupa započinje prije nego li smo je uopće počeli gledati: na sceni publiku dočekuje šest izvođačica, u polumraku se već odvijaju njihova premještanja, dok se gledatelji_ce još uvijek komešaju, što predstavi daje mek, organski, skroviti početak i omogućuje nam da odmah zaronimo u svijet koji nudi. Pri paljenju svjetala na pozornici i gašenju u gledalištu, jasnije vidimo jednostavnu i efektnu scenografiju (Zdravka Ivandija Kirigin), obješeno platno zlatno-srebrne boje u otvorenom “L” obliku. Podno njega sjede, nama leđima okrenute, mlade izvođačice. Zagledane u platno, u hlačama raznih nijansi zelene i majicama zagasitih boja, već su u tom zajedničkom gledanju – skupa.

U postepenoj gradnji koreografije, zajedništvo šest plesačica ne posustaje, a naglasak je stavljen na preciznost pokreta i detaljima. Usta širom otvorena, grčeviti i poletni prsti, dugi pogledi, zajedno sa začudnom zvučnom pozadinom Alena i Nenada Sinkauza, naoko idiličnoj skupini pridaju gotovo jezivu notu te u predstavu unose ambivalentnost koja podsjeća na istovremenu fascinaciju i strah od prirode, od njene ljepote i snage. Naime, kada se nejasni šumovi i žamor zvučnog krajolika preobraze u zvuk roja pčela, jasnijom postaje mogućnost da su ušiveni ornamentalni uzorci heksagona (geometrijski pravilno preklopnjenih) na scenografskom platnu zapravo pčelinje saće, a zelena boja kostima postaje automatska asocijacija na zelenilo prirode, klorofil biljaka.

Čini se da čak ni broj izvođačica nije nasumičan, a često se u predstavi šestorka cijepa na 4+2, raznim grupiranjima i ponovnim susretima. Time se otvaraju nova pitanja o načinima na kojima rad Petre Hrašćanec i njenih plesačica (Tessa Ljubić, Lara Frgačić, Ariana Prpić, Viktoria Bubalo, Ema Crnić, Una Štalcar Furač i zamjena Tea Maršanić) suptilno, ali odvažno pristupa temi zajedništva. Je li zajedništvo nužnost, potreba, intrinzično svojstvo svakog živog bića, evolucijski mehanizam za preživljavanje? Postoji li uopće išta drugo do li “skupa”?

Rasvjeta koju potpisuje Marino Frankola uspostavlja odnos s platnom koje blješti pod jarkim svijetlom, presijava se zlatno-žutom bojom i neodoljivo podsjeća na med, ponovno prizivajući najpopularnije društvene kukce. Platno se nad “rojem” plesačica zaštitnički nadvija, a one pod njime zajednički miruju, strahuju, napreduju i strepe. Kada ne skaču, okrećući se i preokrećući u nepredvidivim smjerovima, one pogledavaju oko sebe, ali u svemu su zajedno i neminovno jedna drugoj podrška. Kada se skupe i umire, zagledane u svoju medenu pozadinu, progovaraju sve u isto vrijeme. To kakofonijsko rojenje ljudskog glasa u jedno nerazumljivo zvučno klupko na pomalo duhovit način proizvodi paralelu između ljudske i pčelinje organizacije, komunikacije, suradnje, zajedništva. Nešto što zvuči poput kaosa zapravo naznačuje kompleksnost sveukupnog organskog mehanizma prirode, zapravo preciznijeg i efikasnijeg od ičega što je ljudski intelekt ikada stvorio i kojemu izmiče.

Savršena uigranost i sklad, taj “ples” prirodnih procesa, sredstva su kroz koja Skupa istražuje odnos oblika i funkcije pokreta, odnosno kretanja kao skȕpa uzročno-posljedičnih fragmenata u prostoru i vremenu prirode kojom vlada načelo svrsishodnosti. U kojem ništa nije višak. U kojem su oblik i funkcija jedno te isto jer oblik proizlazi iz čiste funkcije, a ona je tako skladna da postaje lijepa i time postaje oblikom. Predstava je upravo to dočarala crpeći inspiraciju iz raznih kretanja u prirodi – osim roja zaposlenih pčela, vidimo valovito i uzburkano more, brojne krugove i spirale, titranje i cikličnost. Umirujući ritmovi ispresijecani su trzajima poput životinjskih, dinamična grupiranja i pretrčavanja za čas postaju viskozna povlačenja i meka podizanja, a razdvajanja uvijek ponovno postaju susret. Brojna naslanjanja, zajednički smjerovi kretanja, popunjavanja praznina i gradnja živih konstrukcija, udaranje ritma tijelom, čine predstavu dodatno koreografski i plesno bogatom.

Iz te dinamike izbija specifična izvedbena energija karakteristična za Petru Hrašćanec, koju je uspješno prenijela na svoje (sadašnje i bivše) studentice pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Ako bi itko pomislio da njihova mladost i relativno izvedbeno neiskustvo smješta Skupa u kategoriju manje kompleksnih i zahtjevnih predstava, bio bi u krivu. Dapače, impresivni su zanos i ozbiljnost kojima su izvođačice prenijele – zajedničko bivanje na sceni kao polazište samog kretanja, do najsitnijeg detalja.

Predstava od početka funkcionira po precizno odmjerenom ritmu, a kulminira nakon što se zvučna pozadina, koja je cijelo vrijeme prati dodavajući sloj ambijentalnosti, intenzivira u snažan repetitivni beat. Ono što gledamo do kraja izvedbe zapravo je postepeno raspadanje zajedništva, cijepanje grupe na individue, kao probuđene iz zajedničkog meditativnog sna. Pokreti postaju vidno isprekidani prateći otkucaje glazbe, gube na preciznosti i finoći, postaju mehanički i nezgrapni, dok se na platnu ocrtavaju duge sjene plesačica, dajući dojam kakvog primordijalnog špiljskog plesa oko vatre. Zatim se zvučna pozadina jedva primjetno stišava i postaje ista kao s početka predstave, škrgutavo miješajući ljudske uzdahe i cvilež, no postepeno se probija i zvuk klavira koji do kraja potpuno prevlada. Kontrastirajući prethodnom koreografskom materijalu, jedno moguće čitanje uvođenja toga klasičnog instrumenta mogla bi se naći u njegovom aludiranju na vječitu dihotomiju priroda-kultura.

Uzevši u obzir cjelokupan koncept predstave, uočljivom postaje višeslojnost te podjele koja prirodu povezuje s funkcijom i zajedništvom, a kulturu s oblikom i individualnošću. Pritom je neminovno izazvati tu predloženu premisu i zapitati se je li moguće da zajedništvo briše pojedinca i obrnuto, znači li individualnost nužno i raspad zajednice? Iako je tijekom cijele predstave kretanje predstavljalo funkciju, pred sam kraj čini nam se da vidimo oblik, ne samo kroz raspad zajedničkih kretanja, nego i kroz uvođenje ornamentalnosti u pokretu. No, Skupa ne gleda na prirodu i kulturu kao nužno suprotstavljene, već traži mogućnosti njihova susreta i pomirenja, načine na koje funkcija i oblik mogu biti skupa.

Pri gašenju svjetala, izvođačice se i dalje kreću, no njihove pokrete možemo tek naslutiti, načuti, osjetiti laganim pomicanjem zraka. U tom su mraku, nagađamo, skupa.

Koreografkinja i plesna umjetnica Irma Omerzo u suradnji s mladim plesačkim snagama nježno je i nakratko okupirala pojedine dijelove Zagreba s predstavom Nevidljivi (ples), pretvarajući kvartovsku dinamiku ne samo u scenografiju izvedbenog djela, nego stvarajući totalno iskustvo poroznom strukturom predstave u kojoj pleše sve od vlati trave, loma sunca i oblaka do jednog možda malo suviše entuzijastičnog gospodina koji se upustio u duet na podiju u Nehajskoj ulici.

Trešnjevačka je verzija nevidljivog plesa započela u sjevernom kvadrantu parka, u kojem je raspršenu publiku od zbunjenog bauljanja spasila koreografkinja dilajući tajni plan izvedbe. Iz pozadine nevidljive svakodnevnice počele su polako izranjati plesačice, mlada i perspektivna plesačka generacija nedavno katapultirana s plesnog odsjeka zagrebačke ADU: Viktoria Bubalo, Anđela Bugarija, Ema Crnić, Una Furač Štalcar, Tea Maršanić i Ariana Prpić. Pogled koji traži ubrzo će i naći izvođačice, prepoznatljive po retro-špijunskoj noir kombinaciji balonera, beretke i oksfordica. Teško je sasvim odrediti način na koji njihovo koncentrirano kretanje i intenzitet prisutnosti ipak odudara od atmosfere parka, omogućavajući da ih se raspozna u okolini i prije nego što se pokret počne postepeno razigravati. Špijunski će lajtmotiv prožimati predstavu u kvazi-skrovitom kretanju čiju dramaturgiju potpisuje Jasna Jasna Žmak, pogledu koji skenira okolinu i kratkim izmještenim replikama izgovorenima u zrak: “Krećemo u 7… Primljeno. Pazi da te ne vide! Jasno? Jasno!”

Koreografski je slijed jasno decidiran. Pokret koji s vremenom postaje sve eksplozivniji zadržava improvizacijsku fleksibilnost u dojmu ujednačene uvježbanosti, ali struktura je otvorena, a izvedba rahla kako bi mogla integrirati slučajnosti koje je obogaćuju, pretvarajući svakodnevnicu u umjetnički doživljaj, a umjetnost u dio svakodnevnice. Plesačice iskorištavaju igru svjetlosti i sjene, načine na koje haustorski ulazi uokviruju tijelo u plesu, izmjenu planova kako se umjetnice približavaju, udaljavaju i raspršuju na različite punktove, kao i scenografski potencijal za igre ne/vidljivosti kada se ples plete oko uglova i dvorišta. Glazba Stanka Kovačića koja dopire iz balonerskih džepova pomaže stvoriti auru oko svake izvođačice, privlači pažnju gledateljica, ponekad kao auditivni oblačić oko udaljenih tijela, ponekad se slažući u višeslojnu kulisu.

Postavljen u otvoreni javni prostor, Nevidljivi (ples) doskočio je pandemijskim uvjetima koji uništavaju život izvedbenim umjetnostima sustavno već više od godinu dana, ali nije samo stvar u tome da se iznađe rješenje za nove moduse izvedbenih praksi u izvedbeno-neprijateljskim okolnostima. Važna je dimenzija predstave njezina misija da suvremenoplesnu praksu učini dostupnijom i pristupačnijom publici u prolazu koja zastaje, zapitkuje, prati dio izvedbenog toka ili se ubrzanim korakom udaljava. Iako je suvremeni ples daleko od monolitnog umjetničkog područja, univerzalna reputacija relativne hermetičnosti i izvjesnog elitizma (koja je osobito apsurdna ako uzmemo u obzir poziciju koju suvremeni ples zauzima unutar hijerarhiziranog polja kulture) drži ga pomalo nasukanog u relativno zatvoreni krug specifično zainteresirane publike.

Intervencije u prostor, site-specific ili ambijentalno kazalište relativno su slabo zastupljene prakse na našoj sceni, što ostavlja veliki neiskorišteni potencijal podjednako za umjetničko istraživanje i otvaranje kulturne produkcije široj gradskoj zajednici. No ako je suditi po nekim ambivalentnim reakcijama slučajne publike, čak i ovako neposredna i duhovita predstava pokazuje koliko bi općoj populaciji dobro došao određeni umjetnički preodgoj u smislu opuštanja i prepuštanja umjetničkom iskustvu, bez straha od nerazumijevanja, zazora od nepoznatoga i nelagode izloženosti. Pritom se vrijedi suzdržati od patronizirajuće pozicije pomalo pompozne didaktičnosti u koju može lako kliznuti ideja razvoja publike, ali upravo produkcije poput Nevidljivog (plesa) pomažu vidljivom učiniti znatiželju ne-publike i potencijalne publike, poriv za interakcijom, te potrebu da slični projekti budu prisutniji na kulturno-umjetničkoj sceni.

Predstava nužno postavlja latentno pitanje dostupnosti prostora za kulturu i umjetnički rad u gradu u kojemu ogroman broj funkcionalnih prostora ostaje nedostupan, kao i pitanje mogućnosti deelitizacije umjetničkih praksi koje su često zatvorene u posvećene prostore u kojima nerijetko publika čini dio inventara koji se teško premješta iz jednog konteksta u drugi. Utoliko je svaka inicijativa koja izlazi iz ustaljenih obrazaca produkcije i prezentacije umjetničkog rada dobrodošli pomak.

Neopterećena konceptualnim pretenzijama, predstava svoju snagu pronalazi u lakoći i neposrednosti, njegujući određenu naivnost pristupa u feelgood umjetničkom doživljaju. Nevidljivi (ples) ne samo dopušta, nego potencira raspršenu pozornost, iako izvođačice meko upućuju publiku, pozivajući koncentraciju koja ipak ne ostaje zalijepljena za osovinu izvedbe, nego se prelijeva zajedno s njome u cjelokupni ambijent unutar kojeg se račva. Život interferira, publika spontano uzima predahe od pozornosti, razgovara, premješta se, skuplja se i rasipa putem do odredišta.

Posvećen igri koja usmjerava i preusmjerava pogled, presvlači prizore svakodnevnice izvedbenim filterom, Nevidljivi (ples) poziva i na razmatranje liminalne izvedbenosti koja traži aktivniju investiciju oka koje gleda, više ili manje svjesno kadriranje i fokusiranje paralelnih ili sabitih prizora. Kako bi predstava oživjela u svojoj punini, potrebno je apriori prigrliti nemoć da je pogled sasvim obuhvati. Od svoje publike traži kretanje i donošenje odluka, ali je istovremeno pušta da luta, približava se i udaljava, posvećuje ili odustaje od pozornosti. Ta tenzija slobode i odgovornosti za vlastitu recepciju, obično ukinuta u crnim kutijama, proizvodi određeno uzbuđenje u doživljaju, osjećaj da svaka perspektiva ponaosob su-kreira verziju predstave kojoj svjedoči.

Na najbolji mogući način, o predstavi je teško puno toga reći i gotovo je protuprirodno pokušavati, lomiti je konceptualno i kritički. Počevši od premise, preko estetike do izvedbe, riječ je o produkciji koja privilegira jednostavnost, a u svojoj ambivalenciji vidljivosti i nevidljivosti, zapravo ne krije ništa. Nevidljivi (ples) predstava je koja pruža otpor seciranju i verbalnim proširenjima, ne poziva na kontemplaciju, traži uron u trenutak koji se aktivno i zajednički troši i iscrpljuje u trajanju, laki užitak koji je rijetkost u ovom svijetu i vremenu. Šarmantna i nepretenciozna, gradi se u igri, oslanjajući se na mladenačku energiju i humor plesačica koje se vidno zabavljaju, kao i na nenametljivu ljepotu urbanog pejzaža koji, pretvoren u scenu, počinje drugačije disati.

“Izražajna akcija tijela proizvod je konstantne dinamičke izmjene sa svijetom – Personas utjelovljuje igru kontrasta unutar samog subjekta, izazov pregovora između onog što pokazuje i onog što ne želi pokazati. Temelj kreiranja jezika nalazi se u osobnim dozvolama, ono što (ne) dozvoljavamo sebi da komunicira s okolinom i bude vidljivo. Asocijativni niz motiva daje podlogu konstituiranja afektivnih pojavnosti tražeći dogovor između inteligencije i osjećanja, onog što nam je u svjesnoj kontroli i dinamičkog skladišta poriva probijajući opnu, ali stvarajući spone između”, stoji u najavi predstave.

Kako stoji u službenoj najavi, plešući na Isao Tomitinu interpretaciju Ravelovog  Bolera “izvođači svojim tijelima donose sam izričaj plesa – ples kao ekspresiju, ples kao modalitet kretanja prema nekome”.

U komadu House Bolero ples se ne bavi toliko interpretacijom već etabliranih mogućnosti, koliko mu je cilj iznaći nove načine gledanja. Takav ples u sebi nosi mogućnost prijenosa njegove funkcije sa subjekta na ples sam. Plesati tako implicira mogućnost učenja od plesa umjesto učenja plesa ili “učenja kako biti ono što jesmo”. 

U izvedbi sudjeluju Ivana Bojanić, Dora Brkarić, Viktoria Bubalo, Lara Frgačić, Ana Javoran, Mate Jonjić, Tessa Ljubić, Tea Maršanić, Ariana Prpić, Endi Schrotter i Mia Štark.

Predstava je nastala u sklopu izvedbene radionice pod mentorstvom docentice Petre Hrašćanec i gostujučeg predavača, slovenskog plesnog umjetnika Mateja Kejžara, ujedno zaslužnog i za koreografiju.

Za dizajn svjetla zaslužna je Petra Veber, dok produkciju potpisuje Robin Mikulić, student 2. godine diplomskog studija kazališne dramaturgije.

Javna generalna proba će se održati u četvrtak, 25. siječnja u 20 sati, u petak slijedi ispitna izvedba, dok će se u subotu održati finalna, reprizna izvedba.