“Središnji fenomen na koji nam rad želi ukazati, ali ujedno i preispitati naša vizualna osjetila, pružajući nam ambijentalno iskustvo, odnosi se na složene procese snova. Elementi rada promišljeni su na način da izazivaju konstantnu napetost između stvarnog i zamišljenog, fiksnog i distorzivnog, virtualnog i fizičkog prostora, stvarajući tako prostornu simulaciju snova gdje se fragmenti iskustva reorganiziraju u nove konfiguracije”, ističe u predgovoru Ana-Marija Senfner.

Tea Ivković (Zagreb, 1992.) diplomirala Grafiku. Sudjelovala je na brojnim grupnim izložbama, radionicama i likovnim kolonijama. Članica je HDLU-a od 2016. Dobitnica je priznanja i nagrada, među kojima i nominaciju u finalu nagrade Radoslav Putar 2017. godine. Trenutno živi i radi u Zagrebu.

Više informacija potražite ovdje.

Ivković se kroz izložbu Kako prestati a ne nestati bavi ulaskom u zonu ženske intime postavljajući pitanja i moguće odgovore. Služi se tzv. ženskim pismom kao dnevničkim zapisom kroz crteže i monologe koji se zovu Moje rane moji ožiljci. Izložba je nastala tijekom kratkog rezidencijalnog boravka u Galeriji Flora. Radovi nose funkcionalnu težnju, želju za objašnjavanjem trenutnog. Priča je to o suočavanju, ženska poetika unutar odgovornog djelovanja između redaka suptilnosti i oštroumne odlučnosti.

Autorica kaže kako je “ovo možda sebičan rad ali potpuno slobodan” komentirajući izložbu koju će biti otvorena do 5. kolovoza svakoga dana od 17 do 21 sat.

Tea Ivković rođena je 1992. godine u Zagrebu. Maturirala je 2011. na grafičkom odsjeku Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu i iste godine upisuje preddiplomski sveučilišni studij Grafika na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Zimski semestar akademske godine 2014./2015. provodi na Latvijas Mãkslas akadémija, studirajući kao Erasmus stipendist. Diplomski studij Grafika završava 2016. godine u klasi Mirjane Vodopije.

Sudjelovala je na brojnim grupnim izložbama, radionicama i likovnim kolonijama. Članica je hdlu-a od 2016. Dobitnica je nekoliko priznanja za rad: 2012. godine Pohvala Akademijskog vijeća ALU za rad tokom akademske godine 2011/2012, isto priznanje dobiva i 2013. godine; 2015. godine dobitnica je Posebne Rektorove nagrada za sudjelovanje u izvedbi opere Borisa Papandopula Madame Buffault. 2017. sudjeluje na rezidencijalnom programu pod vodstvom Katarzyne Kozyrove u Lublinu i finalistica je za nagradu Radoslav Putar 2017. Živi i radi u Zagrebu.

U sklopu programa Oni dolaze….u Galeriji SC, u četvrtak, 9. ožujka predstavlja se umjetnica Tea Ivković s izložbom Arhiv praznog. Otvorenje izložbe na rasporedu je od 20 sati.

“Može li ideja zaživjeti  bez  materijalnih sredstava?  Ne živimo (samo) od zraka, to je činjenica.

Čak i kada bismo bili sigurni u život nakon ovozemaljskog, ipak sada živimo ovdje i nužno dobrim djelom i u materijalnom svijetu. Duhovnost i duhovno u umjetnosti su plemeniti, ali kada je u pitanju realizacija radova, novac je neophodan.

Novac privlači novac, poput stvari i događaja koji se međusobno privlače.

Jesam li uopće u mogućnosti stvarati ako ne nosim Versaceove kreacije nego podupirem second- hand dućane, orijentirana na recikliranje i zadovoljavanje tek nužnih materijalnih potreba? Minimum na koji svaki čovjek mora imati pravo je pravo na  rad i  zaradu od tog rada dostatnu za zadovoljenje osnovnih potreba. Svi oblici rada vrijede barem toliko jer uključuju potrošnju vremena i angažman. Tako se i radu na stvaranju umjetnosti može izračunati vrijednost. Sve apstraktne pojave kao što su emocije, razina ljubavi, stres, ljepota, bijes, duhovna snaga ili intelektualni valovi mogu se kroz određene sustave pretvoriti u brojčane vrijednosti i postati materijalno mjerljive.

Obilni prihodi omogućavaju udobnost i ugodu baziranu na materijalnim dobrima, ali ta ugoda  često stvara ovisnost zbog koje želimo sve više kako bismo pokušali ispuniti njenu suštinsku prazninu. Postoji granica između potrebe za nepotrebnim luksuzom i skromnosti koja zna odvojiti potrebno od nepotrebnog ali i dalje biti u poziciji posjedovanja vrijednosti. U potrazi za osobnom ravnotežom između potreba za materijalnim i duhovnim vrijednostima svatko korača svojim putem. Ti putevi nisu jednaki, oni se nužno razlikuju i ne treba gubiti vrijeme na traženje razloga zbog čega je naš put teži ili lakši od puteva drugih. Uvijek postoje ljudi kojima je tamo negdje, daleko od naših očiju, mnogo teže, kao i oni koji imaju na raspolaganju puno više mogućnosti i luksuza.

Tražeći sreću prolazimo kroz različita mjerila i filtere iskušenja duhovno/materijalnih parametara.

Udobnost u ovom radu je atmosfera praznog osobnog prostora.

Stan je postao medij – moj dnevni boravak, osobni teritorij. Stolice, stolovi i krevet nisu prisutni već prikazujem naznake njihovih fizičkih formi u prostoru koji aludira na mentalni prostor napuštenih ideja. Namještaj prekrivamo kako bismo ga zaštitili od samog učinka vremena.

Često moramo otpustiti ideje i one tako ostaju nevidljive, a vidljiv ostaje samo čin odustajanja. Vrijeme ima isti učinak unutar mentalnog kao i fizičkog prostora. Kao sto elementi blijede, bivaju prekriveni prašinom, tako je i prostor ideja podložan zaboravu. Čin zaborava je nametnut kao posljedica eksternih faktora materijalne neimaštine. Fizički prostor napuštenih elemenata kao analogija mentalnog prostora napuštenih ideja.

Praznina sadržaja i neupotrebljivosti formi upotpunjena je obrnutim slikama ‘goblena’.Njihova, inače  prednja strana sa svjesno kontrolirano koncem izvezenim figurativnim prikazima linearnih prostora je sakrivena. Vidljiva je nesvjesno nastala stražnja strana. Linearni crtež na njoj oslobođen je figurativnosti prikaza ugodnog kućnog ambijenta i dekonstrukcija je prikaza s ‘prednje’ strane. Prazno nije prazno. U ništavilu ispod obrisa namještaja i u mimičkoj nerazumljivosti linija na goblenima materijalizirala se ideja ovih radova. Materijalno ništavilo teži ispunjenju u zajedničkom titranju duhovnih komponenti istih frekvencija s drugima”. (Tea Ivković)

Oni dolaze…. projekt je čiji je cilj promovirati mlade autore koji su tek (ili još nisu) napustili sustav Akademije te se upoznaju s novim sustavima i kodovima koje diktira umjetnička “scena” izvan nje. Ujedno, umjetnici na projektu rade s mladim povjesničarima umjetnosti i kustosima te zajednički realiziraju samostalne izložbe navedenih autora. Uz praktičan rad naglasak je na komunikaciji između mladih umjetnika i kustosa čime se razvija spona i mreža novih generacija te, nadamo se, i budući zanimljivi projekti.