Biočina ovom izložbom predstavlja posljednju etapu svog cjelogodišnjeg projekta koji je razvijala u sklopu galerijskog rezidencijalnog programa pod nazivom Kompleksi: (su)život ljudi i prostora. Kako u najavi pojašnjavaju organizatori_ce, ovaj projekt se odvijao “u nekoliko etapa, kroz više javnih događanja, razgovora i radionica.

Krenuo je u lipnju hortikulturnom prostornom instalacijom u voćnjaku pored AK galerije, a zaokružuje se izložbom Krug iscjeljenja te nastupom Nine Romić i Jelene Galić na njezinu zatvaranju. Instalacija je prvi put predstavljena javnosti u listopadu, na javnom razgovoru tijekom 18. Clubture foruma, gdje su gostovale kulturne organizacije iz cijele Hrvatske. Razgovor je otvorio teme održavanja stvaralačke snage u vremenu promjena i izazova”.

Opisujući ulogu galerijskog prostora u kontekstu rada, Tanja Špoljar u popratnom tekstu ističe da u “taj mali privremeni dom posjetitelj može ući i sjesti, a isto tako ga i hodom obići, prateći upute. Time cijeli ovaj prostor postaje mjesto ceremonije, osobne i kolektivne, u kojem živi snaga biljaka, snaga namjere i snaga zajednice. Izložba postaje dio rituala, prostor u kojem se vidljivo i nevidljivo susreću, a umjetnica vrsta medijatorice.”

Ivana Biočina tekstilna je inženjerka, autorica i istraživačica. Autorica je knjiga Modus vivendi. Ogled o političkom, ekonomskom i društvenom u modi (2014.), Tiranija mode. Ukrašavanje kao potraga za identitetom (2016.) te Proizvedeno u Hrvatskoj. Tranzicija hrvatske tekstilne industrije (2018.). U Koprivnici je 2020. godine osnovala Institut održive mode (IOM).

Izložba se može posjetiti do 17. siječnja.

U predgovoru izložbe Tanja Špoljar pojašnjava kako je svaka iteracija izložbe drugačija jer se prilagođava prostoru koju dodaje sloj značenja i čitanja. Dubrovačku izložbu čine “svjetlosna instalacija NowHere, animacija Big Time, video dokumentacija dugogodišnje akcije From Sea to Sea, instalacija Very Important Notifications About Time, objekt Everything, fotografije The Sleeping Beauty, objekt The Self, crtež/grafikon Words through Time i grafike Time i It’s Time“.

“Umjetničke strategije Line Rice zasnivaju se na upotrebi jezika kao alata sporazumijevanja i reprezentaciji modernih alata mjerenja/iskaza vremena s kojima ideju individualnog i kolektivnog poimanja vremena čini vidljivom promatraču. Jezik, koji je (ne)moćan alat kojim interpretiramo svijet i koji nikada ne prenosi do kraja ljudski doživljaj, osjećaj i iskustvo, ovdje je reprezent jednako tako manjkavih sposobnosti da do kraja osjetimo i shvatimo vrijeme, koje mjerimo i osjećamo modernim alatima”, ističe Špoljar.

Lina Rica (Makarska, 1980.) je multimedijalna umjetnica. Djeluje na polju konceptualne, eksperimentalne i novomedijske umjetnosti gdje stvara instalacije koristeći video, grafike, svjetlo, fotografiju i animaciju. U svom radu bavi se društvenim procesima prošlih i sadašnjih svjetova te njihovim utjecajima na suvremenog pojedinca. Njezina djela predstavljena su i objavljena na nacionalnoj i međunarodnoj sceni.

Izložbu je moguće posjetiti do 1. lipnja.

Više informacija potražite ovdje.

Iz teksta Tanje Špoljar: “Pino je (prvih) pedeset godina cijelo vrijeme izvrtao sustav, pikao u njega, solidarizirao se s radnikom, upozoravao na propast Uljanika još u prvom pretvorbeno privatizacijskom valu, a njegovi su socijalni i radnički performansi često bili predmet zabrana, optužbi ili burnih reakcija. Podbadao je vrlo često ravno u srž političkih igri, ne libeći se miješati i u dnevnu politiku i odnose na istarskoj političkoj sceni. Može li se nešto desiti ovakvim umjetničkim akcijama, neka konkretna promjena? Pino levitira u tom prostoru, uvijek budan i uvijek spreman reagirati, ali iz srca, jasno i bez ustezanja, bez uljepšavanja i estetike, u svom trližu sa postolama na postamentu. Ogoliti neke stvari..i to je nešto. Koliko god život umjetnika bio sizifovski posao.“

Izložba je otvorena tri tjedna, do petka 26. 5. 2023.

Iz teksta kustosice Tanje Špoljar: “Ulaskom u galeriju postajemo dijelom prostora uobličenog u audio-vizualnu instalaciju nalik snu. Riječ je o dnevničkim zapisima čiji su narativni elementi fotografije, video i audio zapisi. Instalaciju čini pet punktova (dvije projekcije na zidu, dvije na tv ekranima i jedna u black boxu) na kojima se nižu fragmenti video snimaka, dekonstruiranih fotografija, prizora druženja, ljetovanja, šetnji, obitelji, prijatelja, a sve kroz sklop vlastitih snimaka i obiteljskih albuma, osobne arheologije i arhivskih slojeva. Obiteljski i fotoalbumi često su nam jedini opipljivi dodir s ljudima kojih se sjećamo, bilo na način da su oni subjekt prikazanog, osobe koje su fotografiju snimile ili ju svojim rukama spremile u album. Oni su mali intimni arhivi, ali i vrsta memorijskog konstrukta koji simbolički poslaguju naše odnose unutar neke zajednice, prikaz jednog idealiziranog svijeta i našeg mjesta u njemu. Gledamo te fotografije i pokušavamo rekonstruirati vlastitu prošlost, pridodajemo značenja, otkrivamo nešto novo o sebi, a prikazano se mijenja ovisno o tome tko fotografiju gleda, što u nju upisuje, kada je gleda i koliko se sjeća. Takva je narav sjećanja i slike, a tom se varljivošću bavi i ovaj dokumentarno-eksperimentalni rad. (…) U karakteru je fotografije da konstruira ono potisnuto i zaboravljeno, a isticanjem prazninâ i fragmentiranosti sjećanja značenja se uslojavaju. Prostor galerije je začudna kombinacija melankolije, nostalgije, ali i sigurnosti, prostor koji nudi mogućnost ponovnog izgrađivanja cjeline. U njega je moguće ugraditi i osobni pogled, osvijestiti i rekonstruirati vlastite fragmente, vratiti se u intimne tihe prostore osobnih sjećanja. Ispreplitanje autofikcije i stvarnih sjećanja svima nam je zajedničko, a jednako tako i terapeutski potencijali svih tih tragova „onoga što je bilo“ i  što se zaista dogodilo, činjenice da smo bili prisutni.“

Sanja Bistričić Srića (Zadar,1982.) magistrirala je na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te Animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Njezini radovi objavljeni su u brojnim hrvatskim i međunarodnim tiskanim i online publikacijama (Elle, Storybook, Vice Italia, Nakid, Interview itd.). Sudjelovala je u nizu video projekata, a 2016. snimila je i svoj prvi dokumentarni kratki film Ispred zastava (ŠDF Restart), prikazan na brojnim festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu (Pula film festival, Balkan Beyond Borders, ZagrebDox, Dani hrvatskog filma, Slobodna zona i mnogi drugi). Izlagala je u Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb), Muzeju za umjetnost i obrt (Zagreb), UK Parobrod (Beograd), Galeriji Prozori (Zagreb), Galeriji Šira (Zagreb). Suosnivačica je i članica multidisciplinarnog kolektiva RA’AH čiji rad istražuje interakciju mode, umjetnosti i glazbe te u kojem se bavi print dizajnom i produkcijom vizualnog sadržaja. U svom radu istražuje mogućnosti slike, zvuka i teksta u mediju filma, videa, fotografije, kolaža. Živi i radi u Zagrebu kao freelance fotografkinja i snimateljica.

I pustolovina, dalo bi se dodati. Arhetipsko shvaćanje putovanja kao potrage za raznovrsnim znanjima i iskustvima, novim spoznajama – za, na kraju krajeva, i samospoznajom –  zasigurno nije u potpunosti primjenjivo na sad već više nego stoljetnu komodifikaciju putovanja od strane i dalje rastuće industrije turizma i godišnjih odmora. Velim: i dalje, jer globalna pandemija koronavirusa jest uzrokovala razmjerni zastoj i odavno nepoznat diskontinuitet u planetarnim turističkim rutama; ipak, taj prekid nije bio dovoljno temeljan da bi suštinski promijenio bit stvari, a ta je kako putovanja posve izvan turističkih mreža danas više nisu sasvim jednostavno izvediva, pogotovo na duže staze i za mnoge ljude koji žive na različitim deprivilegiranim pozicijama. Ipak, i još jednom ipak – iznenadna masovna ograničenja kretanja, koja od prošlog ranog proljeća u većoj ili manjoj mjeri nastavljaju trajati, većinu su ljudi potakla da, ako ništa drugo, možda prvi put stvarno promisle samu svoju potrebu za putovanjem, za izmicanjem iz prostora svog stalnog boravka, za svojevrsnim bijegom s mjesta svakodnevnog života, za, ustvari, konkretnom, vidljivom promjenom i za materijalnim, sasvim jasnim ostvarivanjem i uživanjem osobne slobode, njenog istinskog prostora, što se vrlo čvrsto manifestira u mogućnosti putovanja.

Dakako, takva se potreba ujedno može shvatiti kao metafora za nužnost dostizanja novih, neotkrivenih stadija osobnog razvoja čovjeka, što vrlo često podrazumijeva nerijetko i neosviještenu želju za prevladavanjem ograničenja koja ga koče, bilo da su pounutrena ili izvanjska, za nadvladavanjem sebe sama, za osjećanjem cjeline veće od sebe i od zbira svojih dijelova. Ukratko, težnju prema određenom transcendentnom iskustvu, koje ne mora neophodno biti metafizičke prirode, ali bi trebalo biti emancipirajuće, oslobađajuće. Takvo putovanje pak ima mnogo veze s Brlekovim tumačenjem filmova Tarkovskog, a takva su se očekivanja od mogućnosti putovanja po svoj prilici vrzmala glavom Tina Dožića kad je s prijateljima pripremao rad Transocean 8, izložen u koprivničkoj AK galeriji od 17. travnja do 1. svibnja.

Kako u tekstu prateće knjižice ističe Tanja Špoljar (koja je izložbu kurirala s umjetnikom Bojanom Koštićem, dok dopadljivi dizajn knjižice i većinu fotomaterijala AK galerije potpisuje Petra Travinić), Transocean 8 je 2020. izvorno producirala sisačka Gradska galerija Striegl, u sklopu “pandemijskog” projekta Radical Now. Neformalni umjetničko-dizajnerski kolektiv M28 (čiji je Dožić član) za njega je osmislio digitalnu platformu namijenjenu internetskom plasiranju radova nastalih tijekom trajanja projekta, čiji je cilj, između ostalog, bio ponuditi novo viđenje sadašnjeg stanja Željezare Sisak, Naselja Caprag, Parka skulptura i drugih važnih sisačkih (sub)urbanih točaka što vape za svježim osmišljavanjem svojih javnih prostora i reinterpretacijom svojih identiteta. Nesumnjivo, pored ovih točaka – preciznije bi bilo reći: uokolo njih – grad Sisak izvorno određuje ušće rijeke Kupe u Savu, plovnost Save za veće brodice i brodove upravo od točke na kojoj se nalazi, a time i prirodna usmjerenost života grada na te dvije rijeke, prvenstveno Savu, koja prolazi kroz centar grada. Sisačka djeca i mladi svoja djetinjstva, tinejdžerska i adolescentska doba provode na svojim rijekama, a ako su iz svoga grada otišli, duž njegovih mu se rijeka najčešće vraćaju, pa se tako Dožić s frendom Svenom Sorićem, rođenim Siščaninom i članom M28, i Jasenom Vodenicom odlučio otisnuti na putovanje na splavi od Zagreba do Siska, dok im je još nekoliko prijateljica i prijatelja pripomoglo u pripremi i foto- i videodokumentiranju početka puta. Putovanje je poduzeto s 28. na 29. srpnja 2020. i nije dovelo do pristajanja u samom Sisku, već je završilo samo malo više uzvodno, na obali Save, kraj sela osebujnog imena Tišina Kaptolska. To zvuči spiritualno samo po sebi na način za kojim su možda tragala trojica prijatelja, što se provlači kroz nazive mnogih mjestašca razasutih tim dijelom Posavine, još uvijek razmjerno nepoznatim stanovnicima većih naselja i gradova, a dovoljno dostupnim za lako pružanje doživljaja zaista zaboravljenog prostora. Špoljar jednom rečenicom sažima prepoznatljivu atmosferu ovog putovanja: “Pothvat kao da je izašao iz dječjih maštanja o avanturi: tri prijatelja, splav i bijeg iz civilizacije.”

Dječački, no i djevojački (dovoljno je prisjetiti se primjerice potresne Duge Dinka Šimunovića) pokušaj bijega od civilizacije, od “dobrog odgoja”, od ukalupljivanja u uloge unaprijed pripremljene od strane (malo)građanskog društva, jest iskonska potreba koja redovito prethodi odrastanju u vladajućem kontekstu (post)industrijskog doba i automatizirane privrede i života, gdje svako vrijeme što se navodno neproduktivno “troši” ne samo da se smatra luksuzom, već sama činjenica neminovne mogućnosti njegovog postojanja izaziva zazor, pa čak i strah, otpor. Neugasiva potreba za iskustvom “beskorisnog” vremena i s time povezanim, drugačijim doživljajem međuljudskih, ali i čitavih biosfernih odnosa, nerijetko artikulirana modelom putovanja kao intuitivnim, spontanim načinom njihovog ostvarivanja, jedna je od velikih, arhetipskih tema moderne i postmoderne književnosti i drugih grana umjetnosti, pri čemu je čest motiv upravo putovanje rijekom na splavi, čamcu ili brodu.

Recimo, u najužoj vezi s radom Transocean 8 Dožića i prijatelja su prijelomni dugometražni igrani film Wernera Herzoga Aguirre, gnjev Božji (1972.), njegova prva suradnja s Klausom Kinskijem; zatim roman Marka Twaina Pustolovine Huckleberryja Finna (1884./’85.) te jedan od najpoznatijih postjugoslavenskih romana, Tvoj sin Huckleberry Finn Bekima Sejranovića (2015.), svojevrsna parabola Twainovog izvornika, smještena u poslijeratni, posttranzicijski tok vječne rijeke Save. Herzogov klasik Novog njemačkog filma zaokružen je mišlju, insceniranom plovidbom na splavi, kako potpuna sloboda podrazumijeva potpunu osamljenost. Lope de Aguirre, fanatični španjolski konkvistador i osvajač-u-pokušaju porječja Amazone, kojeg tumači Klaus Kinski, nastojeći istom fanatičnošću osvajati filmski prostor, u završnici na splavi što više ne plovi, nego pluta najvećom zemaljskom rijekom, ostaje posve sam, dok virtuozna kružna kamera prati kako po splavi počinju skakutati razulareni majmuni. U tom trenutku, Aguirreova – ergo europska ili Zapadna, a možda i korijenski ljudska – žudnja za osvajanjem, pokoravanjem i posjedovanjem, razotkriva se poput patetične tlapnje. Unutar svjetonazora ostvarenog ovim filmom, ljudski život nema ni po čemu važnije značenje od života instinktivno obijesnih majmuna što pristižu na splav, niti od života čitave prašume, odnosno same rijeke – na razini prirodnih zakona, smrti zapravo nema, postoji samo jedan cjeloviti, jednakovrijedni život u neprestanoj promjeni.

Zemaljsko razdoblje antropocena, kojim se u svom radu Dožić izrijekom bavi, po svoj prilici započinje tzv. velikim zemljopisnim otkrićima, tj. dobom kada se odvija Aguirreova priča, pri čemu Dožić, u skladu sa svojim svjetonazorom i vremenom, “prirodi” ili biosferi pristupa a priori s respektom, pa putovanje njega i prijatelja, naravno, nema ni blizu slično polazište kao Aguirreovo, ali je također prvenstveno potraga za slobodom. Na tragu življenja prirode, što je neizbježno kontekst postojanja i ljudskog života, suvremeno shvaćanje slobode možda je i put prema nadrastanju “grijeha očeva” ili eksploatacijskih i kolonijalističkih politika starijih generacija. Time dolazimo do Pustolovina Huckleberryja Finna, gdje ploveći Mississippijem dječak Huck istodobno bježi od nasilnog i pohlepnog oca pijanca te agresivnih stega južnjačkog malograđanskog društva, čiji ga stupovi kao otpadnika pod svaku cijenu žele “pripitomiti”, dok odbjegli rob Jim putuje prema najosnovnijoj mogućoj slobodi – da više ne bude tuđe vlasništvo. Znakovito je što Jimu uspijeva postati oslobođenim čovjekom, dok je Huck, protivno svojoj volji, naposljetku vraćen u sigurno okrilje građanske zajednice, gdje nastavlja maštati o sljedećem bijegu do kojeg najvjerojatnije neće doći – ili je takav bijeg unaprijed osuđen na neuspjeh. Povijesno gledano, Jimovim uspješnim bijegom počinje dug put afroameričke zajednice SAD-a prema slobodi, koji ni dan-danas nije završen, dok Huckova žudnja za utopijskim prostor-vremenom, u kojem nije prisutna organizacija života podređenog beskrajnoj proizvodnji dobara i usluga, usprkos brojnim pokušajima tijekom 20. stoljeća, ostaje suštinski neispunjena.

U romanu Tvoj sin Huckleberry Finn se raskorak između žuđenog i mogućeg seli u unutrašnji život osobe, a odnos između oca i sina prelazi u prvi plan, te mirenje s izvjesnošću očeve smrti postaje prvenstvenim preduvjetom odrastanja i nasljeđivanja uloge u nastavku postojanja svijeta, čemu putovanje rijekom pruža uvjerljivi romaneskno-pikarski okvir. Pothvat Dožića i ekipe, kao i putevi Aguirrea, Jima i Hucka te Matorog, Crnca i sina-pripovjedača, bili su, relativno promatrano, predodređeni na neuspjeh u smislu dostizanja materijalnog cilja, ali su redom svi, a posebno posljednji, čiji je epilog izložba, ispunili poantu svojevrsnog gubitka nevinosti svojih protagonista, pruživši im iskustvo spoznaje neostvarivosti bijega od iskvarenog svijeta rastrganog umjetnim proturječnostima te osvješćivanja eskapizma kao neupitne, čiste fikcije.

Međutim, inspirativni je paradoks u tome što baš osvješćivanje fikcije eskapizma tom ljudskom stanju pruža imanentnu vrijednost. Mada potpuni bijeg, kao ni potpuna sloboda, nisu ostvarivi – niti bi trebali biti, jer prema Aguirreovom primjeru završavaju i apsolutnom autodestruktivnom izgubljenošću – svako izmaštavanje bijega pripovijedanjem, izvođenjem, prikazivanjem ili tek naslućivanjem putem umjetničkih ostvarenja, doprinosi propuštanju utopijskog prostor-vremena u ljudsku i širu stvarnost. Upravo zbog toga je na izložbi u Atelijerima Koprivnica Transocean 8 rad imenovan po samoj splavi imalo smisla postaviti samo tako kako jest, po principu ready-made predmeta i sirovog dokumenta. Rad nije tretiran kao performans naknadno zamišljen za medij videa, niti kao videoinstalacija u galerijskom prostoru, premda posjeduje karakteristike svih tih pristupa. Odlučivši se za postavljanje kućišta splavi u praznom hodniku Atelijera Koprivnica, koje je visjelo sa stropa pomoću užadi što se inače koristi za pomorske ili alpinističke čvorove, te same splavi, rasprostrte nenapuhane u glavnoj sobi galerije, Tin Dožić je putovanju što ga je poduzeo s prijateljima podigao ready-made spomenik.

Indikativno je što je umjetnik izbjegao projiciranje bilo kakve vrste dokumenta samog putovanja – unutar kućišta splavi bio je instaliran maleni televizor na čijem se ekranu, vireći kroz rupu u kućištu, mogla vidjeti crno-bijela snimka priprema za plovidbu na obali rijeke, prije nego što su porinuli splav. Nastavno na to, na površini ispuhane splavi bio je postavljen digitalni televizor većeg formata, koji je prikazivao snimke u boji površine rijeke te podvodnog biljnog i životinjskog svijeta, s ignoriranjem svih tragova ljudskih radnji pored, naravno, samog snimanja (snimke u boji, urađene smartphoneom, svojom stilizacijom podsjećaju na mnogobrojne kadrove u filmovima Tarkovskog, gdje voda čisto protječe kroz različite materijalne prepreke, apostrofirajući svojim tekućim elementom redateljevo karakteristično osjećanje filmskog vremena, kao u Stalkeru, Nostalgiji i drugim filmovima). Zazirući, dakle, od prikaza samog putovanja, usmjerivši se na sve što mu je izravno prethodilo te na ono što je poslije pristajanja ostalo, Dožić je istodobno oprostorio posvetu sjećanju na putovanje – zbog čega izloženi ready-made predmeti imaju karakter spomenika – te oblikovao odu ideji o mogućnosti putovanja, kao smjerokazu prema sudjelovanju u nastavku postojanja svijeta. Posvetu samoj splavi kao mogućnosti nastavka svijeta, nositeljici vjere u izvjesnost njegovog produžetka.

U Galeriji VN osječki se umjetnik Mario Matoković predstavlja projektom 200 000 koraka započetnim 2019. godine na umjetničkoj rezidenciji Art Omi u Americi. Drugi izloženi rad Hu0Na1 nastao je 2020. tijekom lockdowna i čini ga šest video performansa (Stamina, Confrontation, Connection, Distance, Fear, Amnesia, memories and time). Za razliku od dosadašnjih radova, kritičkih spram društvenog i političkog konteksta, izloženi radovi kroz čin hodanja i suočavanja s prirodom u fokus stavljaju istraživanje vlastitog psihofizičkog stanja.

Izložba je otvorena do 15. svibnja.

Izložbom čija je kustosica Tanja Špoljar proveo nas je autor, a podcast je snimila i pripremila Martina Kontošić.

Kulturpunkt.hr u sklopu rubrike Podcast predstavlja audiovodiče kroz izložbe suvremene umjetnosti u organizaciji aktera koji djeluju na nezavisnoj kulturnoj sceni.

Fotografija: Luka Kedžo
Vizual: Klasja Habjan

Siniša Labrović, jedan od najagilnijih i najvažnijih predstavnika performerske scene u Hrvatskoj, predstavit će nove radove objedinjene pod nazivom “Sretna stara godina”, a koji se sastoje od prostornih instalacija, videa i performansa. To je prvo gostovanje Siniše Labrovića u Koprivnici nakon 2009. godine kada je izveo performans “Glorija” u organizaciji jedne privatne galerije. 

“Služenje vojnog roka u JNA jedno je od onih općih mjesta o kojima slušamo priče i anegdote, bez obzira koliko vremena je od tada prošlo. Od priča o šišanju na nulu, glancanju cipela, bježanju u grad, studioznom namještanju kreveta i provjeri napetosti plahte s kovanicama do priča o strogim oficirima, smrzavanju na jutarnjim postrojavanjima, odbrojavanju preostalih dana i beskrajnim ponavljanjima besmislenih radnji. Nekih od tih momenata i nimalo suptilnih pokušaja unifikacije i nametanja discipline prisjeća se Siniša Labrović kroz radove nastale upravo za ovu izložbu i ovaj prostor. 

Radovi Siniše Labrovića uvijek su negdje na rubu politike i umjetnosti, pozivaju na komentar i sudjelovanje, a ovdje su i vrsta reakcije na povijest izlagačkog mjesta, galerije koja se nalazi u prostoru spavaonice bivše JNA kasarne. Tu je činjenicu bilo nemoguće zaobići u procesu dogovaranja izložbe, a kod autora je spominjanje konteksta automatski proizvelo niz slika i prizora iz vremena služenja vojnog roka. Radove stvara in situ, vođen zadatostima i rasporedom prostora, atmosferom i intimističkim reagiranjem na detalje. Kroz intervencije u prostoru, instalacije, video radove i performans, Labrović preispituje apsurd jedne institucije, varljivost prolaznosti vremena i vlastito sjećanje na proživljeno. 

Radovi nastali reagiranjem na specifičan prostor galerije ukazuju na mogućnosti iskaza sjećanja i osobnog iskustva, ali propituju i samu suštinu umjetničkog rada: proizvode li se značenja ovisno o mjestu i načinu prikaza, naznačuju li se potencijali samog prostora umjetničkim intervencijama i strategijama te redefinira li umjetnički rad, ili nadopunjuje, neke od bitnih pojmova i momenata koji su u relaciji sa specifičnim društvenim, kulturnim, povijesnim i geografskim kontekstom i koji su upisani u kolektivnu memoriju. Ovaj puta svjedoci smo nježne, suptilne, ali i duboko ironične intervencije u društvenu stvarnost”, zapisala je u tekstu kataloga izložbe Tanja Špoljar.

Serije F44: Oblivioni aut simulate, Mravince 2017 – traume na zemlji i Rane predstavljaju recentniji rad mladog autora, a određuju ih zajedničke tematske poveznice – trauma, sjećanje, zaborav i vrijeme.

Kako stoji u tekstu kataloga Tanje Špoljar i Bojana Koštića, “Tri, na prvi pogled potpuno različite serije fotografija, spaja potreba autora da zabilježi mjesta koja su proživjela traumu. Mjesta su to (ispreplitanja) tišine – bilo da naznačuju prostor svakodnevne traume, eksplicitne oznake na tijelu koje je traumu prošlo ili su prazna mjesta, linearni pejzaži. Pitamo se jesu li nastale jer autor želi zapamtiti i sačuvati ili su i način suočavanja s vlastitim strahom i traumom?”. Gundićeve su fotografije, stoji u najavi, “simulacije, tragovi proživljene traume”.

Ivan Gundić rođen je u Koprivnici 1993. godine. Studira na katedri za fotografiju Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu. Aktivni je član kreativne platforme Klubvizija u sklopu SC-a Zagreb. Poseban interes pokazuje za eksperimentiranje medijem fotografije, alternativnim poimanjima procesa i tehnika fotografiranja, kao i kombiniranjem fotografije i izvedbenih umjetnosti. Živi i radi u Zagrebu i Koprivnici.