S obzirom na to da se tvoja umjetnička aktivnost danas grana na više polja, možeš li ukratko opisati početnu točku rada kojom si ušla na nezavisnu kulturnu scenu? Kako je to iskustvo utjecalo na tvoj daljnji rad i je li ti otvorilo mogućnosti za nove angažmane?

Početna točka moje umjetničke prakse svakako se ostvarila tijekom studiranja na Umjetničkoj akademiji u Splitu na Odsjeku filma i videa gdje sam uz potporu mentora i profesora artikulirala svoje umjetničke aspiracije prema videu te performansu. Bila sam zaista emotivno te intelektualno posvećena svojim idejama ali sam osjećala potrebu da brzo proizvodim nove radove te da ih isto tako brzo odbacujem. Tijekom studiranja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu na Odsjeku novih medija profesori i mentori su potencirali važnost osvještavanja umjetničkog procesa pa sam osjećala kako postepeno pronalazim određeni autorski diskurs kojem sam se, uz vrijedno vodstvo profesora na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, konačno potpuno obradovala. Dakle, hvala svim profesorima i mentorima te inspirativnim kolegama. Kada je moje studiranje završilo osjetila sam kako mogu iskreno i autentično komunicirati putem videa, filma i teksta te to pokušavam raditi i danas. Sva ta razna iskustva otvarala su neke nove mogućnosti i angažmane i taj ciklus je još uvijek aktivan.

Radila si samostalne izložbe i djeluješ unutar umjetničkog kolektiva Ljubavnice. Što bi iz  vlastitog iskustva izdvojila kao svojevrsne prepreke i zahtjevnije dijelove realizacije jednog projekta/izložbe? Kako bi komentirala dostupnost potrebnih sredstava – primjerice financijske potpore, izložbenog prostora – i odraz pandemije na njih?

Radila sam na mnogim projektima samostalno te u kolektivu ili timu. Svaki puta kada nešto posvećeno radim zamišljam kako je onaj drugi, trenutno pasivniji medij zabavniji ili kako su njegove prepreke zabavnije. Primjerice, dok finaliziram film i studiozno proučavam svaki njegov detalj iz te problemske pozicije percipiram strukturu izložbe kao nešto stimulativnije, ali to je zapravo samo moj obrambeni mehanizam, koji se javlja prilikom završetka nekog umjetničkog rada. Inače, razgovaram s mnogim kolegama iz Hrvatske i inozemstva i, premda su uvjeti svugdje drugačiji, ipak mi se čini kako je svim umjetnicima generalno zajedničko to što nemaju dovoljno financijskih mogućnosti za posvetiti se određenim projektima. Ipak, postoje određeni financijski okviri koji u određenim okolnostima mogu podržati odlične umjetničke projekte. Meni se konkretno u financijskom aspektu postavlja pitanje je li umjetnost moj hobi jer bih, ako odlučim živjeti samo od tih prihoda, trebala ili prihvatiti činjenicu da sam jako siromašna ili pitati partnera ili oca koji je u mirovini ili možda brata da me uzdržavaju. Svakako, moja umjetnička praksa nije adekvatna praksa za živjeti realan život u kojem se nešto jede i negdje spava. U onom pak umjetničkom smislu, zapreke su važne točke preispitivanja unutar kojih ponekad nije ugodno boraviti, ali koje su potrebne kako bi određeni aspekti rada progovorili – one su kao skokovi u razvoju kod malog djeteta.

Aktivna si i na filmskoj sceni. Možeš li reći nešto o tome i usporediti neke osobitosti  različitih polja svoga rada govoreći o njihovim radnim uvjetima? U kojem ti je lakše, a u kojem teže raditi i zašto?

Ja se bavim eksperimentalnim filmom. Godinama u okviru udruge Blank vodim radionice eksperimentalnog i/ili autorskog filma i često od polaznika radionica, koji su podjednako profesionalci i amateri, čujem komentare poput “Mene inače zanima pravi film” ili “Ja ću se nakon ovog baviti pravim filmom” ili “Ja kad sam bio na radionici pravog filma prošle godine…” Dakle, bez obzira što kažu filmska teorija i praksa, izgleda da se ja ne bavim pravim već krivim filmom i to mi se zapravo sviđa. Bavljenje krivim filmom je uzbudljivo, dinamično. Ima smisla otići negdje promatrati život kako ide, ima smisla boraviti satima u knjižnici, ima smisla igrati se postavkama kamere, ima smisla zamišljeno gledati u pod. Hoću reći kako ja nemam toliko iskustva s filmskom infrastrukturom u Hrvatskoj te kako moje djelovanje ne pripada filmskoj industriji ni ozbiljnim filmskim setovima. Ja se jednostavno i dalje veselim kada pošaljem neki rad na natječaj koji nađem na internetu i kada on prođe i to je moje djelovanje – čisti entuzijazam koji pokreću i podržavaju moji najbliži, i zato im hvala.

U kojoj mjeri su se tvoja očekivanja u vezi rada u umjetnosti ostvarila? Što bi navela kao korake koji bi se trebali poduzeti kako bi se za mlade autore poboljšali uvjeti rada na domaćoj kulturnoj sceni?

Nisam sigurna koliko su se moja očekivanja u vezi rada u umjetnosti ostvarila, ali mogu reći kako sam s godinama mijenjala perspektivu što je to za mene umjetnost. Sada me boli briga što sam zasigurno patetična pa evo mogu reći kako je umjetnost dio mene, dok sam ja svoja očekivanja od sebe ostvarila. Sretna sam. Mnogo je koraka koji se mogu napraviti, a kako sam velika zaljubljenica u odgoj i obrazovanje, rekla bih kako je važno ulagati u kvalitetno institucionalno te izvaninstitucionalno obrazovanje u području umjetnosti. Konkretno, važno je kod učenika, studenata, umjetnika razvijati vještine s kojima mogu konkurirati na tržištu rada, dok se s druge strane trebaju njegovati znanja i prakse koje potiču izgradnju umjetničkog identiteta. Mene recimo, pomalo živcira što umjetničke struke ne mogu više konkurirati za neke informatičke poslove koji uključuju kreativno kompjutersko te analitičko razmišljanje. Možda bi, makar u nekom smislu, bilo dobro još više strateški povezati informatičko znanje s umjetničkim vještinama za potrebe suvremenog društva. Možda bi trebali neke nove alate uključiti u izgradnju umjetničke prakse. Možda bi na domaćoj kulturnoj sceni bilo odlično kada bi se javno i transparentno znalo tko je dobio honorar za neku izložbu a tko nije u okviru godišnjeg programa iste umjetničke galerije i zašto. Možda bi trebalo više odbacivati ideju umjetnika hobista koju sam ja eto dijelom prihvatila kako bih ostvarila neke druge potrebe. Kad je riječ o uvjetima, svakako je previše je prihvaćanja poluuvjeta, a rijetko tko napravi poluizložbu, ili snimi polufilm, ili napiše poluknjigu. Zbog sebe, zbog života ili životopisa, umjetnost se nastavlja i uvijek impresionira, a ja sam oduvijek impresionirana.

Piše: Matej Beluhan

“Bit filma leži u onome što je unutar i onome što je izvan okvira.” Ovo lakonsko objašnjenje ontologije filmskog medija lako je pogrešno interpretirati kao istovjetno Čehovljevoj pušci, zaključiti kako je temeljna misao da je u filmu važno prikazati ključne dijelove priče, a nepotrebne elemente izostaviti iz svijesti gledatelja. U spomenutoj izjavi Scorsese je odgovornost za prenošenje filmske priče podijelio na dva ravnopravna djela – na dio prikazan u jedinstvu kadra i okvira te na dio filmskog svijeta koji je gledatelju ostao prešućen i upravo u toj tišini evocira željenu emociju u njenoj punini.

U konkurenciji 26. izdanja Dana hrvatskog filma, od 217 prijavljenih, na temelju prosječne ocjene članova selekcijskog odbora, prikazano je 68 filmova razvrstanih po kategorijama igranog, dokumentarnog, eksperimentalnog, animiranog i namjenskog filma. Međutim, proširivši domenu aksioma navedenog u prvoj rečenici ovoga članka van samog filmskog medija na područje cjelokupne kinematografije, selektor Janko Heidl pomaknuo je programski obzor te omogućio autorima i autoricama neupitne stvaralačke zanesenosti i subverzivne stilske poetike da zauzmu svoje mjesto na panoramskom platnu hrvatske kratkometražne audiovizualne produkcije.

Nenatjecateljski program Izvan okvira tako je poslužio kao nužan preduvjet za ustaljivanje prevladavajućih trendova, jer bez alternative nema jasno definiranog standarda koji bi predstavljao domaću kinematografiju u njenom pročišćenom obliku. Doduše, publika je bila lišena atraktivnijeg termina za konzumaciju neuokvirenih filmova. Naime, za uživanje u njima trebalo je suočiti se s ponoćnim mrakom zagrebačkog Tuškanca, čime je uključivanje odabranih neizabranika u program zaživjelo u formi apsolutnog paradoksa, izvan percepcije velike većine gledatelja. No razumljivo je da glavni aduti festivala dobiju ranije projekcijske termine, pa je autorima koji su upali izvan okvira termin inače namijenjen prvenstveno filmovima strave i erotskim uradcima mogao još samo dodatno potpiriti osjećaj prkosa. No kako bi bilo razumljivo što Izvan okvira čini alternativom, prvo se treba osvrnuti na trendove koji sve suverenije kroče domaćim filmskim stvaralaštvem.

U zadnjih nekoliko godina hrvatski je film doživio svojevrsnu mini-renesansu: osim što se u suodnosu socijalnih tematika i opservacijskog pristupa nazire ravnoteža bliska svjetskim trendovima, napokon je zaživio holistički pristup filmu i pažnja se posvećuje svim aspektima stvaralaštva, od scenarija do obrade slike i zvuka. (Meta)fizička prolaznost motiv je koji se iznova pojavljuje u dokumentarističkim radovima Gorana Devića, pa tako i u Buffet Željezara, filmu minimalističkog uplitanja te stroge kompozicije koja zadire u surovost ekonomskog posrtaja grada Siska, a obrađivanjem slične tematike – kolapsa otočkih kina – Ivan Ramljak je kroz Kino otok sproveo istu poetsku liniju reprezentacije izvanfilmskog svijeta. 

Od domaćih je dokumentaraca kinopublika u 2016. najviše pozornosti pridala istraživačkom eseju Gazda Daria Juričana, socijalno angažiranom audiovizualnom poviku car je gol! Juričan je već u ranijim dokumentarističkim radovima reprezentirao teme od društvene važnosti – Neudoban položaj (2012). govori o tretmanu mladih na tržištu rada, a Gradonačelnik Denis (2014.) o mladom političkom kandidatu – te je na 26. DHF sudjelovao i s namjenskim Fimi za početnike, ekspozicijskom kronologijom slučaja Fimi media.

Ipak, ako se pita struka (osvojena nagrada za najbolji dokumentarni film i nagrada za režiju na 26. DHF-u), iz zlaćane površine modernističke škole Ivana Martinca isplivala je opservacijska antropologija Oni samo dolaze i odlaze redatelja Borisa Poljaka, ostvarenje estetizirane fiksacije koje uokvirenu ljudsku prirodu apstrahira na razinu opipljivog duha. Kontemplacijska djela Borisa Poljaka, Splitski akvarel (2009.), Autofocus (2013.) i Oni samo dolaze i odlaze (2016.), Višnja Vukašinović povezuje u mediteransku trilogiju u kojoj struktura diktira sadržaj.

Socijalni feljtoni, uz povremeno tematsko koketiranje s egzistencijalnim krizama i bljeskovima ratnih trauma, odnose prevlast u domaćem igranom opusu. Pritom je igrana forma iz dokumentarnog roda usvojila promatrački kod, a redatelji i redateljice spretno su ga uvili u usporeni ritam filmske stvarnosti koja gledatelja uvlači u tjeskobnu atmosferu i nedokučljiva misaona stanja protagonista. Grand prix 26. DHF-a za Zvir završio je u rukama Miroslava Sikavice, autora koji se u svom pretežito dokumentarističkom radu posvetio tematiziranju hrvatske svakodnevice – naprimjer, u Vodiču za maturante kroz galaksiju (2008.) – i društvenih anomalija poput vršnjačkog nasilja kroz portretiranje Luke Ritza u filmu Oblak (2011.). U nagrađenom Zviru, moralnoj žeravici bagerista koji ruši bespravno sagrađene apartmane, Sikavica je ostao vjeran dokumentarističkom senzibilitetu u razotkrivanju grubo isklesane prirode našega društva, nanovo etablirajući simbiotičan odnos dvaju rodova u hrvatskoj kinematografiji.

Autor koji se ponajviše poigrava s različitim kodovima modernistički je pandan Borisa Poljaka na području igranog filma. Tomislav Šoban redatelj je djela u kojima se preklapaju voajeristički dokumentarni i eksperimentalni elementi, no, usprkos tome, prelijevaju se u pastelnu igranu formu, kao u slučaju Nije odgoj, ili u referencijalnu fikciju u Kako je Iva otišla 16. rujna 2016.

No ako su već autori “glavne struje” u svojim radovima pobjegli izvan okvira deskriptivnih rodovskih pravila, po čemu se onda izdvaja sama kategorija Izvan okvira? Uistinu, u čemu je razlika kada Poljak usmjeri teleobjektiv na razgolićene i strijaste površine splitskih Bačvica i kada Damir Radić usmjeri ručnu nošenu kameru u ljude i prostor što ga okupiraju? Ne može se jednostavno ustvrditi da diskrepancija leži u tehničkoj opremi jer ljudi pomoću uređaja snimaju filmove, a ne obrnuto. Stoga je razlika upravo u ljudskom biću, njegovoj nepredvidljivosti i samorefleksivnosti. Konkretnije, Radićev je zaštitni znak, baš poput Poljakovog, eksperimentalno-dokumentarni film promatranja, no Radića intuicija odvodi na drugu stranu spektra, u nulti stupanj dokumentarizma lišen strukturalističke i narativne kamuflaže. Njegova Zima zorni je primjerak svoje vrste, priča o promatranju u atmosferi godišnjeg doba koja se, poput antičke urobor zmije, vraća na svoj početak i kraj, odnosno na samog autora uhvaćenog okom kamere u filmskom prostoru.

Sunčica Ana Veldić svoj objektiv pak usmjerava u marginalizirane teme i ljudske perspektive o njima, a njen je pristup karakteristično sirov jer se pri portretiranju svojih protagonista oslanja na minimalizirano prisustvo filmskog objektiva, odnosno videokameru. U 2015. pozornost je privukla njena dokumentarna studija o seksualnosti Hrvatska djevica, a u Izvan okvira je sudjelovala s karakternom studijom Demon iz boce, filmom koji predočava portret zagrebačke supkulturne figure Svena Narušitelja, provokativnog ekshibicionista koji ostavlja dojam da ne bi bio svjestan pogleda Drugoga niti da se ispred njega postavi IMAX-ova kamera. U trenutcima sumnje u izvedivost projekta, autorica se pojavljuje kao akter u svom filmu, gotovo da preuzima nedostatak Narušiteljeve samosvjesnosti na sebe i svoj film, no zatim zajedno sa svojim junakom pronalazi put prema krajnjem ništavilu.

Redateljski najzaigraniji dio nenatjecateljskog programa 26. DHF-a svakako je novi nekonvencionalan pothvat Zorka Sirotića, Dokumentarni film: “Sad ili nikad”. Godinu dana ranije, Sirotić je na Danima sudjelovao dokumentarcem Kupus na lešo (2015.), ulaskom u intimu prijatelja oboljelog od raka koju sam autor opisuje kao vizualnu dramu tmurne svakodnevice, te s Paspinim kutom: 3 (2016.), lucidnim hommageom osnivaču Kino kluba Zagreb. Sirotićev opus karakterizira potpuni nestanak rodovskih odrednica, a filmska je pročišćenost zabljesnula u Dokumentarnom filmu: “Sad ili nikad”, šircem distorziranim portretiranjem Darka Brajkovića Njape, istarskog umjetnika koji u se insceniranom završetku transformira u filmsko oko koje ga je pratilo.

Dio izvanokvirskog programa bio je i dokumentarac Križna cesta 12 u kojem autor Josip Lukić otvara gledateljima vrata svoga osobnog prostora u trenucima kada je prisiljen iseliti se iz njega. Dok se Lukićev studentski rad za ADU na temu autobiografije našao van okvira, rad njegovog studentskog kolege Viktora Zahtile na istu temu pronašao je svoje mjesto u natjecateljskom programu. Na oba filma utječe prisutnost kamere, no kroz Zahtilin After Party prožima se gotovo usiljen odnos forme i sadržaja, a Križna cesta 12 vodi ka refleksivnom dokumentiranju svakodnevice ispunjene tjelesnim izlučivanjem i telefonskim razgovorima te je pritom autorov komentar apostrofiran kadrom u kojem on, pomoću stranica scenarija, čisti izmet s tenisica.

U glavnom igranom programu 26. DHF-a nije se natjecala niti jedna komedija – tek je u drami Med i mliko redatelj Marko Jukić iz figura splitskog geta oblikovao originalnu humorističnu interakciju. Istina je da se u domaćoj proizvodnji rijetko nađe čistokrvna komedija, pa čak niti u Izvan okvira nije upao jedan “čistunac”, već hibrid internetske televizije i skečeva neskrivenog montipajtonovskog utjecaja Halter Šalter, humoristična cjelina povezana konceptom šaltanja programa koji simulira uplitanje implicitnog gledatelja. Veno Mušinović i kolege s YouTube kanala Semideponentna Skupina Marko Hrenović, Lovro Lajoš i Filip Šarić spojili su produkcijski šarolike skečeve u 30-minutni ritmičan slijed satiričnog osvrta na televizijski format i društvene svjetonazore, a jedino što im se može zamjeriti je da u svojim izvedbama ne nose dovoljno šešira na glavama.

Izvan okvira, u kasnim su se satima prikazali i Akt Tamare Bilankov, kafkijanska priča neuobičajenih redateljskih postupaka i eksperimentalnog ritma, Kratki izlet Maria Merdžana, fragmentirano prikazana igra mladoga para u šumskoj izolaciji, 3 hodočasnika Josipa Viskovića, linklaterovksi filozofski traktat s elementom fantazije, dokumentarac Uzdanica u kojem Anton Mezulić prati ulazak 20-godišnjeg studenta prava u svijet politike, Lijepa Naša Domovino ili: Kako Sam Se (od)Naučio Prestati Brinuti i Voljeti Ružu pulskog videoumjetnika Željka Vukičevića – Zhela, kolaž arhivskih snimaka i prateće glazbe koji uzdiže ljubav prvog hrvatskog predsjednika spram ruža u sferu socrealizma, te, naposljetku, Blagoslov Zvonimira Rumboldta, jednominutna rekonstrukcija sjećanja iz djetinjstva snimljena u jednom kadru. Međutim, ova ostvarenja ne izlaze izvan okvira u potpunosti, već se, poput filmova iz konkurencije, poigravaju s kodovima, te se čini da su uvrštena u nenatjecateljski program jer su uspješno zaokružena u svojoj privlačnoj umjetničkoj cjelini.

Radić, Veldić, Sirotić, Lukić i Mušinović, pak, zalaze u zonu sumraka, filmsku stvarnost u kojoj se ne gazi po linijama konvencionalnog, već ih se u potpunosti briše u zanosu intuitivnog autorskog stvaralaštva. Za razliku od strukturalističkih i narativno ispeglanih, opservacijskih filmova koji prednjače u novijem hrvatskom filmu, njihova djela izravnim očuđujućim postupcima gledateljima prikazuju filmsku stvarnost u kontekstu njezine nemogućnosti da uhvati izvanjsko u svojoj realnosti. Naravno da ne treba tražiti “različita strujanja” u domaćem filmskom stvaralaštvu – još uvijek je to jedna cjelina u potrazi za vlastitim identitetom – no ostvarenja iz Izvan okvira upotpunjuju sliku filmske komunikacije na relaciji autor-medij-publika. Njihov živopisan stil odlikuje se ne samo interferencijom, već i pojavom filmskog stvaratelja, ljudskog bića kao sudionika realnosti koja se odvija ispred objektiva kamere, pristupom koji autora stavlja unutar okvira.

Ulaz na Noć performansa tradicionalno je besplatan za posjetitelje koji će moći doživjeti niz performansa nakon kojih slijedi koncert. Umjetnici tijekom Noći propitivat će teme poput empatije, politike, ekonomskog statusa umjetnika i odnosa spram krajolika u kontekstu domovine.

Performans Pejzaž Siniše Labrovića slavi prirodne ljepote naše domovine, njenu floru i faunu, ljepote koje su predstavljene na hrvatskoj zastavi. 

“Šunka-sir, kulen-sir, samo sir: Iako djelujem na raznim područjima za život najviše zarađujem od kostimografije. Slijede modni dizajn i fotografija koji su povremeni izvor novaca a na samome kraju je performans kojega sam često radila i bez honorara. Ljeti je posla uvijek manje, stoga se u to vrijeme, već sedmu godinu bavim proizvodnjom sendviča te prodajom istih u beach baru ‘Morski prasac'”, stoji u najavi performansa Tajči Čekade.

“Tehnike senzibiliranja je izvedba nastala na osnovu promišljanja pitanja kako se izaziva osjećaj, te kako javnost osjeća? Kako javnost prepoznaje i uočava taktiku za osjećanje? Iz pitanja u ulozi pokretača rada nastaje izvedba u obliku performativnog predavanja o senzibiliranju. Osnovna teza je da na određene sadržaje reagiramo, na neke druge sadržaje nemamo reakcije. Kada prisustvujemo nekoj situaciji od sebe očekujemo (osjećaje.) Mediji, informacije i kolektivni organizam unutar kojeg egzistiramo putem svakodnevice guraju nas u određen mentalni kalup”, stoji u najavi performansa Tamare Bilankov.

Smo ga pofumali / pošušili smo! Josipe Bubaš je cross-over izvedba koja spaja performans, pokret i ples. Projekt je nastao kao varijacija na izvođeni performans Josipa Ivančića – Pina koji je, nakon uličnih izvedbi u sklopu različitih festivala, preseljen u izvedbeni prostor čime je izmijenjena prvobitna forma. Zadržavajući osnovne elemente i ideju performansa, izvođači progovaraju svaki svojim jezikom te otvaraju prostor komunikacije između različitih izvedbenih formata. Manipulativnost političkih struktura, primamljivost mreže moći, pozicija građana unutar postojeće raspodjele uloga teme su koje prenosimo s ulice, iz svakodnevice u izvedbu. 

Događanje će biti održano u subotu, 13. lipnja, u riječkoj Filodrammatici, s početkom u 21 sat.

Autorice žele, uz pojedinačne umjetničke projekte koji funkcioniraju kao izlošci, oživjeti galerijski prostor i približiti područja umjetnosti i znanosti kroz neformalne razgovore. Cilj im je u projekt uključiti Zvjezdarnicu Zagreb i Odsjek za biologiju i teorijsku fiziku PMF-a te za vrijeme trajanja izložbe lansirati DIY meteorološki balon s kamerom koji bi se pokušao približiti “granici svemira”.

Ljubavnice su neformalna grupa mladih autorica, studentica i diplomantica Odsjeka za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zag rebu, čije je zajedničko područje interesa siva zona pretapanja znanstvenog i fantastičnog. Ovaj projekt rade ne samo kao umjetnice za umjetnike, već žele širini, duljini, visini i vremenu galerije priključiti i dimenziju istraživanja, propitivanja, igre i mašte te je otvoriti svima.

Otvorenje izložbe održat će se u petak, 14. ožujka, u Galeriji SC s početkom u 20 sati. Izložbu posjetite do 21. ožujka radnim danom i subotom od 18 do 21 sat uz prisustvo autorica koje će posjetitelje provesti kroz postav.

Za vrijeme trajanja izložbe ispred Galerije je predviđeno i puštanje meteorološkog balona koji će ponijeti kameru do visine od nekoliko desetaka kilometara i tako se probati približiti granici svemira. Projekt SF ljubavnice ostvaren je uz pomoć Zvjezdarnice Zagreb i Hidrometeorološkog zavoda Hrvatske.

Uz Zagreb, Split i Beograd, Noć Performansa izvodila se u Ljubljani, Skoplju, Brestu, Portlandu i Caenu. Nakon što je prošlih godina s odličnim reakcijama publike, izvedena na LIMITU, Noć Performansa vraća se u Dom Omladine 22. studenog.

Na Noći će se predstaviti umjetnici Tamara Bilankov, Nicole Hewitt, Noćne vizije, Ana Laco i Marijan Crtalić.

Tamara Bilankov beogradskoj će publici predstaviti Inkubator, odnosno metaforu jedne stambene zgrade pod čije značenje podilaze svi stanari, kao i svaki djelić atmosfere koja vlada u prostoru zgrade. Nicole Hewitt, u suradnji s Jasminom Ravnjak i Vidom Guzmić predstavit će work-in-progress Ova žena se zove Jasna 01, što je u biti skica za povijesni roman u filmskom obliku.

Dvotjedna multimedijalna radionica Noćne vizije na kojoj su sudjelovati i surađivali video umjetnici i glazbenici mlađe generacije, svoju je premijeru doživjela na ovogodišnjoj Noći performansa u Zagrebu u obliku live-act multimedijalnog performansa u eksterijeru SC-a, u suradnji Ganz novog festivala i festivala Perforacije, te će sada u biti predstavljena i beogradskoj publici.

Ana Laco profesionalno se bavi suspenzijama od 2009. godine, nastupi joj traju od 5 do 20 minuta ovisno o dijelu tijela za koji je suspendirana, a njezin performans se stoga zove – Tijelo u zraku. Performans Evolucija multimedijskog umjetnika Marijana Crtalića progovara o klasičnoj borbi za alfa poziciju u društvu. Umjetnik smatra kako je nasilje kao najbrži oblik ostvarenja tzv. ideoloških ciljeva ujedno je i najefikasnije sredstvo za liječenje frustracija zbog vlastite minorne pozicije u društvu “velikih očekivanja”.

Noć Performansa program je festivala Perforacije koji se provodi pod platformom This is a Domino project.

Izvor: Domino / Fotografija: Noćne vizije, SC, Ganz novi festival

U srijedu, 20. studenog, od 19 do 21 sat, u dvorani hotela Royal (Kapucinska 34) performanse će izvesti Božidar Katić (Ispričavanje), Tamara Bilankov (Inkubator) i Vice Tomasović (Teorija biljnoga podrijetla).

U četvrtak, 21. studenog, u 12 sati, na Trgu slobode Gildo Bavčević izvest će Padaj silo i nepravdo, a od 13 do 15 sati, u Kapucinskoj ulici, performanse će izvesti Nikolina Butorac (Vježbe snage, biljke snage) i Marijan Crtalić (Računajte na nas).

13. Performance Art Festival je realiziran sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske, u organizaciji Udruge M-art iz Osijeka.

Ovogodišnje, peto izdanje projekta XONTAKT, posebno je po tome što dio programa, od sada pod nazivom IKS FESTIVAL, prelazi u formu festivala. Od 21. do 30. studenog u Domu mladih, IKS FESTIVAL u nastajanju, splitskoj će publici predstaviti recentnu produkciju drugačijeg kazališta temeljenog na istraživačkom radu i eksperimentu, dok će u popratnom programu biti organizirane projekcije, radionice i diskusije na temu suvremenog plesa. Posebna pozornost prvog IKS FESTIVALA usmjerena je ka umrežavanju, međuregionalnoj i međunarodnoj suradnji na plesnoj sceni mediteranskih regija Hrvatske i inozemstva.

Uz izvedbeni program, jedan od najzanimljivijih segmenata ovog festivala je XONTAKT DFV. Tako će u sklopu pretprograma festivala, od 21. do 23. studenog u Domu mladih, biti organizirane projekcije filmova o plesu. Program na platnu otvorit će dokumentarac State of Mind o sletovima u Sjevernoj Koreji, a idućeg će ga dana nastaviti tri filma nastala u produkciji splitskih filmskih umjetnika. Tom prilikom svojim će se filmom Tabula Rasa predstaviti Sunčica Fradelić, Tamara Bilankov svoj će film Pokret nakon tvornica Dalmacijavina, Brodosplita i Uzora prikazati u Domu mladih, dok će video blok o splitskoj plesnoj sceni zaključiti rad Ovo nema nigdi Ivana Perića o urbanoj plesnoj kulturi. Pred sam početak izvedbenog dijela festivala bit će prikazan i ciklus novih evropskih filmskih videa pristiglih na natječaj organiziran povodom festivala, kojeg čine snimke Clare van Gool, Rosane Hribar i Gregora Lušteka, Nine Kurtele, Željka Jančića Zeca, Matije Debeljuha, Steva Woodsa, Vladimira Končara i Paula Neudorfa. 

Nakon filmskog pretprograma 23. studenog će započeti izvedbeni programa IKS FESTIVALA koji će, između ostalog, činiti predstave Instituta za katastrofu i kaos, Teatra od soli, Roberte Milevoj, Alena Čelića, Selme Banich, Ane Kreitmeyer, Zrinke Užbinec, Žaka Valente i Sanje Tropp Frühwald. Raspored izvedbi uskoro će biti obavljen na stranicama festivala.

KP / Izvor: Xontakt / Foto: Tamara Bilankov, Pokret