ANTISEZONA VELIKA + Ljeto održava se od 20. do 27. lipnja u prostorima MSU-a, Botaničkog vrta i Plesnog centra TALA.

“Ovaj blok predstavlja produbljivanje suradnje s MSU-om ulaskom Antisezoninih repertoarnih predstava u program Ljeta u MSU, zatim uspostavljanje Antisezone kao međunarodnog koprodukcijskog partnera premijerom francusko-izraelske umjetnice Laure Kirshenbaum i gostovanja slovačkih kolektiva mimoOs i Zdruhestrany, kao i nastavak rada na razvoju živog interdisciplinarnog diskursa o koreografskim i izvedbenim praksama”, stoji u najavi.

Program uključuje izvedbe niza umjetnika_ca, redom: Tomo Savić-Gecan (rad Bez naziva), Silvia Marchig (Sol), mimoOs & Zdruhestrany (Diaries of Touch), Laura Kirshenbaum (Faune/in the Garden), Ivana Bojanić i Viktoria Bubalo (Nismo bile ovdje), Sonja Pregrad (Objekt plesa), Sindri Uču (Dina pustinjska), Tamara Bračun (Treptaj tišine). Izvedbeni program prate susreti, labovi i razgovori, a detaljan raspored potražite ovdje.

Deset godina nakon što su preuzeli tvornicu ITAS u Ivancu, njezini radnici bore se za opstanak u kapitalističkoj ekonomiji. Ovaj film portret je zajednice koja udružuje snage kako bi zaštitila svoj rad, ali i žrtvi koju je prisiljena podnijeti na putu prema tome cilju.

U istom prostoru, 2. lipnja 2023. s početkom u 20.30 sati održat će se i izvedba Predstava koja nastaje, u produkciji i kolektivnom autorstvu Nomadske plesne akademije Hrvatska.

Kako je navedeno u najavi organizatora, Predstava koja nastaje nastala je kroz horizontalno koautorstvo izvođačica i koreografkinja različitih generacija, usmjerenja i iskustva koje generiraju temelje Nomadske plesne akademije Hrvatska. Privremeni kolektiv čine izvođačice i koreografkinje koje u svojoj redovitoj svakodnevnoj praksi djeluju kao pokretačice i važni čimbenici lokalnih plesnih zajednica u kontekstu gradova u kojima djeluju diljem Hrvatske.

Ulaz na projekciju filma je slobodan uz prethodnu rezervaciju na mail.

Ulaznice za predstavu mogu se kupiti sat vremena prije početka predstave na blagajni Tala Ple(j)sa.

Škola je namijenjena pojedincima_kama zainteresiranim za autorski rad, razvijanje vlastite prakse te širenje suradnji u polju izvedbenih umjetnosti i suvremenog plesa. Prijaviti možete projekt na kojem već radite, praksu koju želite preispitati i produbiti ili novu ideju koju želite realizirati.

Radionice i intenzivi održavaju se u izvedbenom prostoru TALA PLE(j)S-a u Zagrebu, na Radničkoj cesti 27 (u sklopu Tvornice Katran), a u određenim periodima bit će omogućen i prostor za rad.

Na kraju programa predviđen je Dan otvorene scene unutar kojeg će polaznici_e imati priliku prezentirati svoj rad u različitim formatima. “Modularna školu vidimo kao prostor za razmjenu znanja i iskustava, prostor za međusobnu podršku i otvaranje pitanja u suradnji s drugim sudionicima nezavisne scene u Hrvatskoj i inozemstvu pa će njen finalni oblik ovisiti o samim sudionicima”, stoji u pozivu.

Škola je podijeljena u pet modula i rezidenciju, a održava se prema sljedećem rasporedu: 28.4. – 30.4., 29. 5. – 2.6., 26.6. – 28.6., 10.7. – 13.7., 15.7. – 15.8. (modul predviđen za rezidenciju polaznika_ca), 15.9. – 15.9. Dan otvorene scene održat će se 30.9. i 1.10.

Mentori su Irma Omerzo, Rok Vevar, Jasna Vinovrški i Jasmina Založnik, a predavanja će održati Marijana Cvetković, Saša Fistrić, Davis Freeman, David Hernandez, Aleksandra Janeva Imfeld, Larisa Lipovac Navojec, Roberta Milevoj, Škvadra, Biljana Tanurovska Kjulavkovski, Zrinka Užbinec, Jasmina Založnik, Marin Živković i Jasna Žmak. Program će omogućiti i razmjenu s umjetnicima_ama iz programa Puzzle 7 u suradnji sa Stanicom – servisom za suvremeni ples iz Beograda.

Program je besplatan, a broj polaznika_ca je ograničen. 

Prijavu sa životopisom, kratkim motivacijskim pismom i prijedlogom projekta pošaljite na ndacroatia@gmail.com najkasnije do 27. ožujka. Objava rezultata bit će 3. travnja.

Tekst Kultura kao zajedničko dobro objavljen je u sklopu zbornika Kultura kao faktor demokratizacije: prakse, suradnje i modeli rada na nezavisnoj kulturnoj sceni. Riječ je o autoreferencijalnoj zbirci tekstova o načinima rada i vrijednostima koje posljednjih 30 godina zagovaraju akteri nezavisne kulturne scene, koji iz različitih rakursa i u različitim formatima analiziraju historijat, razvoj i značaj civilnog društva u području kulture. Publikacija kroz tri analize, intervju, transkript izlaganja i kraći tekst ispisuje svojevrstan historijat razvoja nezavisne kulturne scene kroz teme i probleme na koje se fokusirala u svom radu. Istražuje metode, strategije i taktike koje je koristila, analizira procese koje je vodila, i pokušava kontekstualizirati njezinu poziciju i ulogu od kulturnih politika do pomicanja granica poimanja što kultura jest. 

Privatizacija, nacionalizam, centralizacija

Kulturni sustav u Hrvatskoj strukturno su obilježili dominantni tranzicijski procesi na prijelomu 1990-ih: privatizacija, nacionalizam i centralizacija. Za razumijevanje današnje strukture tog sustava i djelovanja aktera nezavisne kulture u njemu potrebno je krenuti od te geneze. Ti procesi su uglavnom poznati, ali radi rasvjetljavanja njihovih konzekvenci nije ih naodmet rekapitulirati.

Već u jeku ekonomske, socijalne i političke krize jugoslavenskog samoupravnog i federativnog sustava sredinom 1980-ih, mjere stabilizacije i strukturnih prilagodbi započinju tranzicijske procese intenziviranjem slobodno-tržišnih odnosa i pripremom pretvorbe vlasništva.^[1] Međutim, raspad Jugoslavije, dokidanje zajedničkog tržišta i ratovi donose ogroman ekonomski šok. Primjerice, prvih godina 1990-ih ekonomska aktivnost Hrvatske gotovo se prepolovila u odnosu na prethodno desetljeće.^[2] Iako su zasebne ekonomske politike republika i ekonomski nacionalizam bili karakteristika i federativne države,^[3] restrukturiranje u 1990-ima se nastavlja u bitno izmijenjenim ekonomskim i društvenim okolnostima. Primarni fokus ekonomske politike u novoutemeljenoj Republici Hrvatskoj bila je prvobitna akumulacija: prebacivanje ekonomske proizvodnje u ruke tehnokratsko-menadžerske klase i političkih poslušnika bez značajnog priljeva novog kapitala.

Privatizacija je rezultirala koncentriranjem vlasništva i interesom novih vlasnika za brzim izlaskom iz gubitaka, što je u uvjetima ekonomske kontrakcije i nedostatka svježeg kapitala uglavnom značilo prestanak proizvodnje, otpuštanje radnika i rasprodaju pogona i imovine. Fokus na promjenu vlasništva namjesto na održanje i razvoj proizvodnje doveo je time do razaranja industrijskog sektora koje je imalo posve drugačiji karakter od deindustrijalizacije u zapadnim ekonomijama.^[4] Proces privatizacije koji je rezultirao deindustrijalizacijom danas se uglavnom smatra kriminalnim.

Kraj 1990-ih donio je sanaciju posrnulih banaka i njihovu rasprodaju stranim financijskim institucijama, a novopridošli kapital uglavnom se usmjerio kreditiranju potrošnje i građevinskog balona. Građevinski balon se temeljio na prenamjeni napuštenih industrijskih prostora i bio je kratkog vijeka: raspukao se krajem 2007. godine. Međutim, ovim usmjerenjem na gradnju, rasprodaja prostornih resursa i prateća prostorna politika postali su dominantnim strategijama akumulacije, dok se ostatak ekonomske aktivnosti prebacio uglavnom na kreditno financiranu unutrašnju potrošnju. Niskoproduktivni uslužni sektor na čelu s trgovinom i turizmom preuzeo je primat od industrije, s velikim porastom sezonske radne snage u atipičnim oblicima zaposlenja. Iz tog procesa nastala je hrvatska varijanta rentijerske ekonomije u kojoj oni koji raspolažu imovinom crpe vrijednost iz nesigurnog i niskoplaćenog rada onih koji ne raspolažu imovinom, generirajući sve veću, iako prikrivenu nejednakost.

Tranziciju je, u globalnim okvirima, potaklo neoliberalno preustrojavanje ekonomskog sistema: post-blokovska integracija svjetskog tržišta, nova međunarodna podjela rada i slobodno kolanje kapitala. Međutim, globalno ekonomsko preustrojavanje teklo je paralelno i povezano i s preustrojavanjem svjetskog sistema država. Politički projekti odvajanja i stvaranja novih nacionalnih država artikulirali su se kao kolektivna aspiracija za ulaskom u taj svjetski sistem država, no time su često prikrivali dramatične dimenzije ekonomske prilagodbe. Stvaranje mono-etničkih država iz zajednica naroda poput federativne Jugoslavije legitimirao se na različite načine. Poseban značaj u hrvatskoj politici razdvajanja od jugoslavenskog društva zauzela je instrumentalizacija religije i kulture kako bi se izgradio novi nacionalni identitet, iščišćen od povijesne povezanosti s drugim jugoslavenskim narodima. Klerikalizacija društva, dokidanje kulturnih veza, jezični purizam, protjerivanje narodnjačke glazbe, izbacivanje knjiga iz knjižnica i uništavanje spomenika bili su prateći procesi raspadu, ratnom razaranju, etničkom čišćenju i uništavanju ljudskih života.^[5]

Dramatična događanja postjugoslavenskih ratova i kriminalne privatizacije ispreplela su se s unutarnjim strukturnim promjenama. Neoliberalizam i globalizacija donijeli su izlazak iz režima socijalističkih, socijalnih i razvojnih država. To je, s jedne strane, rezultiralo time da društva više nisu mogla usmjeravati ulaganja prema specifičnim ciljevima društvenog razvoja, poput geografski ujednačenijeg razvoja. S druge je strane rezultiralo smanjenjem manevarskog prostora nacionalne ekonomske politike i izmicanjem ekonomije izvan dosega politike. U Hrvatskoj je to dovelo do značajne institucionalne i geografske centralizacije. Regije koje su ostale izvan rentijerske ekonomije ustoličene u Zagrebu i turističkom priobalju počele su zapadati u nerazvijenost i besperspektivnost. S propadanjem industrijskih pogona i kombinata razmještenih po manjim i većim sredinama propadale su osnove lokalnih ekonomija i institucije društvene solidarnosti. Zamijenilo ih je neformalno stranačko upravljanje zapošljavanjem i dodjelom natječaja i novonastajući konzervativni sustav solidarnosti^[6] koji karakteriziraju ovisnost o obitelji, crkvenoj infrastrukturi i veteranskim primanjima.

Kako su ti procesi oblikovali kulturni sustav?

Privatizacija, nacionalizam i centralizacija u značajnoj mjeri su promijenili i zatečeni kulturni sustav. Najočitija neposredna promjena bila je instrumentalizacija kulture tijekom 1990-ih u cilju izgradnje nacionalnog kulturnog identiteta. Taj kulturni identitet zasnivao se na prigrljenoj samostojnosti vjekovne nacionalne kulture i internalizaciji periferne pozicije unutar civilizacijskog mitologema o predziđu Europe kao kulturno i religijski jedinstvenog prostora. Tendencije i proponenti socijalističkog modernizma, angažirane i kritičke kulture prognani su iz sustava, a njih su zamijenili “nacionalno osviješteni” i politički podobni kadrovi.

Tu najočitiju, ideološku reorijentaciju pratila je u 1990-ima temeljita redukcija strukture kulturnog sustava. Nacionalističku kulturnu politiku, parohijalnu i provincijalnu, primarno su zanimale velike institucije nacionalne kulture: kazališta, baštinske institucije, kinematografija i književnost. Na drugom kraju sustava, institucionalna infrastruktura koja se razvila tijekom socijalizma – poput kulturnih centara u lokalnim zajednicama, omladinskih centara kojima je upravljala socijalistička omladina ili pak studentskih centara pod sveučilištima – prepuštene su propadanju. Upravo kao što je propadanju prepuštena i radnička kultura i njena infrastruktura u velikim poduzećima koja su poticala kulturno i društveno djelovanje unutar sfere rada. Konvergencijom tih triju procesa kulturni je sustav postao manje participativan i demokratičan. Za širu zajednicu ostao je otvoren uglavnom kroz folklornu i religijsku kulturu, iako ga je istodobno obilježavala politička cenzura kulturnih formi popularnih među radničkim slojevima kao što je narodnjačka muzika,^[7] koja se nije dala svesti u nacionalne okvire. Tih 1990-ih sektor se u cjelini preusmjerio prema elitizaciji kulture. Upravljanje sektorom, materijalnim resursima i na koncu kulturnom politikom, centralizirano je na onim instancama koje su bile izravno u dosegu političkih struktura – Ministarstvu kulture, županijama i gradovima.

Sve navedeno – fokus na reprezentativne institucije, zapuštanje infrastrukture okrenute prema kulturi koja je nastajala u široj društvenoj zajednici te ostrakizam modernističke, angažirane i kritičke kulture – dovelo je do toga da su proponenti alternativne i subverzivne kulture bili uglavnom isključeni iz pristupa kulturnom sustavu. Konzekvenca je bila ta da se tijekom 1990-ih izvaninstitucionalna kultura rekonstituirala u okrilju antiratnih i ljudskopravaških inicijativa i medija koji su tijekom desetljeća de facto bili primarna politička opozicija nacionalističkoj represiji, progonu društvenih manjina i privatizacijskom kriminalu.

S krajem Tuđmanove demokrature i izborima 3. siječnja 2000. započinje proces “normalizacije” u kojoj koalicijska vlada korigira neke konzekvence procesa prethodnog desetljeća. Modernizam ponovno biva prihvaćen unutar sustava, uvode se kulturna vijeća kao instanca stručnog odlučivanja i otvaraju se financijska sredstva za kulturu koja djeluje izvan institucija. Međutim, ekonomizam zamjenjuje nacionalizam, pa vodeće pozicije u institucijama od nacionalno osviještenog i politički podobnog kadra često preuzima dokazani kulturno-menadžerski kadar koji ne talasa. Još važnije, izostaju strukturni zahvati koji bi adresirali produkcijski i socijalni jaz između kulture unutar velikih ustanova čiji su osnivači država i gradovi te isključenog ostatka u kojem se nastanila suvremena kultura. Kulturni sustav osificira zatečeno stanje institucionalne kulture, pritom kočeći razvoj novih inicijativa, tendencija i organizacija unutar kulturnog sustava neadekvatnom i dugoročno stagnirajućom podrškom. ^[8]

Ranih 2000-ih, slabljenjem projekta izgradnje nacionalnog kulturnog identiteta, velike institucije poput nacionalnih kazališta i muzeja izolirane su od društva te se muče otrgnuti se toj situaciji. Matica hrvatska i HAZU, noseće kulturne i znanstvene institucije nacionalističke kulture, postaju drugorazredne baštinske ustanove. Istodobno, marginalizirani dijelovi sustava poput centara za kulturu i studentskih centara nastavljaju djelovati u krajnje nezahvalnim uvjetima koji su tek donekle poboljšani slabljenjem političke kontrole i dostupnošću projektnih sredstava. Primjerice, 2003. Kultura promjene u zagrebačkom SC-u otvara Teatar &TD, Galeriju SC i MM centar širem kulturnom sektoru.

Izvaninstitucionalna kultura izlazi iz antiratnog i ljudskopravaškog okvira i pokreće niz inicijativa i organizacija civilnog društva čiji je rad s jedne strane usmjeren prema stvaranju novog u kulturi, s druge strane prema izgradnji uključivog i pravednijeg društva. U tom periodu nastaju neke od danas najistaknutijih organizacija hrvatske kulture poput BADco., BLOK-a, Drugog mora, Kontejnera, Kugla glumišta, Što, kako i za koga/WHW, Multimedijalnog instituta, Platforme 9,81, Tale i Udruženja za razvoj kulture/Močvare. Međutim, financijska sredstva koja Ministarstvo kulture i jedinice regionalne i lokalne samouprave otvaraju za djelovanje nezavisne kulture ostaju tijekom 2000-ih vrlo ograničena i razvoj aktivnosti tih organizacija nastavlja ovisiti o podršci stranih donatora. Istodobno, dostupnost prostora za rad te produkciju i prezentaciju rada tih novonastajućih aktera sveden je na svega nekoliko skvotiranih, napuštenih ili unajmljenih prostora.

Kultura kao zajedničko dobro

Akteri nezavisne kulture od ranih 2000-ih usmjerit će svoje djelovanje na promjenu okvira kakav je proizašao iz spomenutih tranzicijskih procesa. Kroz izgradnju zajedničkih organizacijskih struktura i novih modela kolektivnog djelovanja gradit će ujedno i “kulturnu politiku odozdo”.^[9] Primjerice, kroz povezivanje organizacija nezavisne kulture diljem Hrvatske u mrežu Klubtura, od 2002. djelovat će protiv centralizacije kulture u velikim gradovima koja nezavisnu kulturu pogađa podjednako kao i ostatak kulturne proizvodnje.^[10] Podizanjem kolektivnog kapaciteta za djelovanje prema društvenom kontekstu, jačanjem organizacija nezavisne kulture u sredinama izvan Zagreba i uključivanjem aktera u kulturna vijeća, scena će osigurati i sredstva za djelovanje nezavisne kulture na različitim razinama državne, regionalne i lokalne uprave, što će onda 2011. kulminirati kreiranjem Zaklade Kultura nova. U sustavu u kojem su organizacije u polju kulture u drastično nepovoljnijem financijskom položaju od ustanova jer mogu računati samo na financiranje projektnih troškova, Kultura nova će nezavisnoj kulturi osigurati barem kakvo-takvo pokrivanje organizacijskih troškova.

Međutim, nepremostiv problem bio je i ostao nedostupnost prostora potrebnih za rad nezavisne kulture i civilnodruštvenog sektora u cjelini. Rijetki prostori dostupni nezavisnoj kulturi u 2000-ima bili su nedovoljni i neadekvatni za potrebe mnoštva aktera i mnoštva aktivnosti. Problemu prostora nezavisna kultura pristupit će također kolektivnim djelovanjem. Scena gradi modele zajedničkog korištenja kojima pokušava maksimizirati njihovu korisnost. U Zagrebu, Rijeci, Splitu, Puli i Dubrovniku počinje se zagovarati da gradske uprave dio prostora koji su primarno ostali napušteni u privatizacijskim procesima 1990-ih, prenamijene za javne potrebe.^[11] Projekti Nevidljivi Zagreb i društveni centar Mosor Platforme 9,81, desetodnevno zauzimanje bloka Badel-Gorica pod nazivom Operacija:grad u zajedničkoj organizaciji Platforme 9,81 i BLOK-a i uz sudjelovanje većine organizacija zagrebačke nezavisne kulture, kao i zauzimanje i otvaranje privremenog ilegalnog centra za kulturu i mlade Jedinstvo pod inicijativom Saveza udruga Operacija grad, u Zagrebu će sredinom 2000-ih artikulirati problem kulture kao problem zajedničkog dobra.

U kojem smislu zajedničkog dobra? U raspravama se pojam zajedničkog dobra često koristi istoznačno s pojmom javnog dobra. Javno dobro predstavlja dobro iz čijeg korištenja, bilo zbog naravi dobra (poput zraka) ili društvene regulacije dobra (poput javnog zdravstva), nije moguće isključiti druge. Također, korištenje javnog dobra ne umanjuje mogućnost drugih da ga koriste. Takvo je dobro, ukratko, neisključivo i nekonkurentsko. Za razliku od javnog, zajedničko dobro jest po svojoj naravi ograničeno i stoga iziskuje da zajednica koja ga koristi uredi način njegova korištenja ne bi li se osigurala održivost tog dobra (poput izvora pitke vode i ribljeg fonda). Iz rakursa nezavisne kulture 2000-ih bitno je da zajednička dobra često nisu zaštićena od procesa privatizacije, dapače nekad iziskuju kolektivno djelovanje zajednice kako bi se otrgla iz privatiziranog korištenja i konstituirala kroz pozajedničenje dobara.^[12] U kontekstu Hrvatske takve procese pozajedničenja dobara – borbe za njihovu dostupnost društvenoj zajednici – specifično možemo vidjeti kao suprotstavljene privatizacijskoj i rentijerskoj ekonomiji. Istodobno, upravljanje zajedničkim dobrom je kolektivno i participativno, suprotstavljeno centralizacijskoj i etatističkoj logici upravljanja.^[13]

Za širu društvenu zajednicu kulturno dobro koje je zajedničko uspostavlja se kao otvoreno – dostupno svima koji imaju potrebu za njim,^[14] ali uvjetovano preuzimanjem su-odgovornosti za pozajedničenje, održavanje i vođenje dobra. S obzirom na procese 1990-ih koji su kulturu de-demokratizirali i kulturnu infrastrukturu učinili nedostupnima velikom dijelu stanovništva, nastojanja nezavisne kulture u 2000-ima mogu se shvatiti kao nastojanja da prostorni resursi za sudjelovanje u kulturi postanu dostupniji za stvaralaštvo društvene zajednice, a da kultura djelovanja kroz te zajedničke prostore bude prihvaćena kao faktor transformacije gradova i društva u cjelini. Artikulacija stava o kulturi kao sredstvu razvoja zajednice i prostornim resursima kao sredstvu dostupnosti kulture najočitija je u Deklaraciji o položaju nezavisne kulture i mladih u razvoju Grada Zagreba – Pravo na grad koju su akteri nezavisne kulture sastavili 2005. godine.

Prizma zajedničkih dobara dobila je poseban značaj u borbama za društvenu pravdu s krizom 2008. godine, najvećom krizom od konsolidacije globalnog neoliberalnog režima u 1990-ima. Neoliberalizam obilježava nova međunarodna podjela rada u kojoj kapital bira gdje su mu cijena radne snage i ukupni uvjeti za ostvarivanje viška vrijednosti povoljniji. Izmještanje proizvodnje je dovelo do pada cijena nekih potrošačkih dobara, ali i do pada nadnica velikog dijela radništva u “prvom” i “drugom svijetu” koji svoju potrošnju moraju financirati zaduživanjem. S druge strane, neoliberalizam karakterizira privatizacija dobara, deregulacija i uvođenje tržišnih odnosa u sve šire sfere društvenih procesa, uključujući sferu socijalne države i kulture. Kriza 2008. godina započela je krizom stambenih kredita, a spašavanjem banaka prelila se u krizu javnog duga. Ljudi su masovno ostajali bez krova nad glavom, dok su države bile prisiljene privatizirati javna dobra i usluge kako bi pokrile dug banaka. U toj konstelaciji, prakse “zajedničkih dobara” postale su djelatnom kritikom neadekvatne tržišne i državne regulacije društvenih potreba, artikulirajući zahtjev da se upravljanje tim resursima (stanovanje, obrazovanje, zdravstvo, prehrana…) vrati pod demokratsko upravljanje zajednice.

Međutim, ako se ta perspektiva otvorila globalno u 2008., ona je u lokalnom kontekstu imala zasebne geneze. Primjerice, u slučaju Multimedijalnog instituta pitanju zajedničkih dobara pristupilo se nešto ranije iz dva polazišta. Pojam i perspektiva zajedničkih dobara artikulirala se kroz nastojanje da proizvodnju kulture i znanja postavimo na modelu zajedničke proizvodnje bez privatnog vlasništva kakav postoji u sferi slobodnog softvera. Oživotvorenje te ideje bio je izdavački projekt Egoboo.bits koji je okupio desetke muzičara, književnika, VJ-a i filmaša koji su svoja djela izdavali pod licencom slobodnog softvera. Rad na stvaranju uvjeta za proizvodnju kulture i znanja bez ograničenja intelektualnog vlasništva nailazio je, međutim, na granice u pravnom režimu, čemu ni upotreba GNU Opće javne licence niti Creative Commons licenci nije uspijevala doskočiti, nego tek masovni politički neposluh piratstva. Pri otvaranju društvenog i kulturnog centra MaMa 2000. godine, jednog od rijetkih prostora tada dostupnih nezavisnoj kulturi u Zagrebu, vodili smo se idejom prostora kao otvorenog, zajedničkog resursa koji druge inicijative i organizacije mogu koristiti kako bi razvijale i predstavljale vlastite aktivnosti. Iz susreta tih dvaju perspektiva, upravljanja prostorom kao resursom šire zajednice i digitalnih zajedničkih dobara, problematika prostora artikulirala se kao problematika zajedničkog dobra.

Kultura za zajedničko dobro

Borba za prostore kulture kao zajednička dobra, do koje dolazi konfrontacijom aktera zagrebačke nezavisne kulture s Gradom oko budućnosti bloka Badel-Gorica 2006. godine, inicirala je šire propitivanje privatizacijske pljačke 1990-ih i njenog utjecaja na uništavanje prostornih potencijala za javne potrebe lokalnih zajednica. Developerski projekti lišeni bilo kakvih javnih funkcija zatvarali su horizont daljnjeg razvoja tih sredina. Ta šira perspektiva narednih godina evoluirala je u niz borbi za zajednička dobra izvan područja kulture. Gradeći alijanse kroz pokret za Pravo na grad,^[15] akteri nezavisne kulture diljem Hrvatske aktivno su se uključivali, primjerice, u konfrontacije protiv privatizacije javnog prostora Varšavske ulice u Zagrebu, kampanju protiv izgradnje golf terena i vila na Srđu ponad Dubrovnika, pomoć radnicama tekstilne tvornice Kamensko protiv prostornih špekulatora koji su uništili njihovu tvornicu ili pak prikupljanje potpisa za referendum protiv odluke hrvatske vlade da koncesijom monetizira autoceste kako bi pokrila dugove krize 2008. godine.

Kultura se u tom širenju perspektive pomakla s fokusa na isključeno i manjinsko kroz koji je stasala u 1990-ima prema fokusu na mehanizme proizvodnje ekonomske i političke nejednakosti i isključenosti većine u društvu. Ukratko, protiv rentijerske ekonomije u kojoj oni koji raspolažu imovinom crpe vrijednost iz nesigurnog i niskoplaćenog rada onih koji ne raspolažu imovinom. Te borbe nadilaze neposredna pitanja i kontekst kulture, ali i otvaraju povratno perspektivu razumijevanja kulture kao prostora u kojem društvo artikulira viziju svoje budućnosti. Polazeći od problematike dostupnosti prostornih resursa kao zajedničkih dobara u kojima nastaje kultura, otvorio se horizont u kojem privatizacija prostora i rentijerska ekonomija onemogućavaju razvoj sredine u kojoj većina živi u socijalno pravednu, inovativnu i održivu.

Unatoč takvim nastojanjima aktera nezavisne kulture, koja su uglavnom nailazila na otpor, kultura je zahvaljujući kumulativnom djelovanju vlasti od 1990-ih naovamo za većinu uglavnom svedena na sferu elitne kulture ili pak komercijalizirane potrošnje.^[16] Za umjetnike i stvaratelje koji pak djeluju u izvaninstitucionalnoj kulturi, svedena je na sferu nesigurnog rada u neadekvatnim prostornim i produkcijskim uvjetima te, naposljetku, na životarenje. Time kulturno stvaranje postaje opredjeljenje onih koji su spremni na socijalnu degradaciju ili su pak u privilegiranoj poziciji. Kulturni sustav kakav imamo ostavlja malo prostora socijalnoj pravdi, društvenoj promjeni i inovaciji. Politički konformizam, okoštalost i minimalna spremnost za promjenu njegove su trajne karakteristike. Međutim, kultura nije izolirana sfera djelovanja i ne pripada samo slobodnom vremenu, nego je usko povezana s društvenim transformacijama i unatoč ukupnom deklasiranju predstavlja medij kolektivnog pregovora oko budućnosti – pa i kroz borbu za dostupnost resursa. Ona je integralno povezana s vrijednosnim sustavom, obrazovanjem, socijalnim i psihičkim blagostanjem, ekologijom i, naravno, ekonomijom. Međutim, da bi iz potencijalnog stanja prešla u aktivno djelovanje, kultura mora izaći iz ovdje istaknute svedenosti i demokratizirati se kao zajedničko dobro.

^[1] Ivan Ribnikar, “Ukidanje društvenog vlasništva (uopće i prvenstveno u Sloveniji)”, Društvena istraživanja-Časopis za opća društvena pitanja 2, br. 3 (1993.): 31–49.

^[2] Ivo Bićanić i Dora Tuđa, “Dugoročne serije BDP-a Hrvatske”, Privredna kretanja i ekonomska politika 23, br. 1 (2014.): 37–69.

^[3] Zdravko Petak, “Ekonomski federalizam u socijalističkoj Jugoslaviji”, Politička misao 49, br. 4 (2012.): 212–27.

^[4] Marija Penava i Marko Družić, “Industrijska politika Hrvatske – pogled s aspekta deindustrijalizacije”, u Zbornik radova znanstvenog skupa: Razvojni potencijali hrvatskog gospodarstva, ur. Gordan Družić i Ivo Družić (Zagreb: Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 2014.), 153–73.

^[5] Ante Lešaja, Knjigocid: uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih (Zagreb: Srpsko narodno vijeće, Profil, 2012.)

^[6] Danijela Dolenec, “Vojnička država? Veterani i socijalna država u Hrvatskoj”, Anali Hrvatskog politološkog društva: časopis za politologiju 14 (2017.): 55–76.

^[7] Dražen Cepić, Class Cultures in Post-Socialist Eastern Europe (Routledge, 2018): 54ff.

^[8] Valja u ovom pregledu razvoja kulturnog sustava spomenuti i kulturne industrije, koje su tijekom 1990-ih doživjele i privatizacijsku pljačku poput ostatka industrije i nacionalističku instrumentalizaciju poput ostatka kulture. U 2000-ima krenule su se oporavljati. Međutim, do kraja desetljeća film i knjiga će imati trasirane posve drugačije sudbine, jer će Hrvatski audio-vizualni centar omogućiti filmu otpornost na krizu i tehnološke promjene, dok će u slučaju knjige izostanak ozbiljnih zahvata, prije svega razbijanja uvezanosti izdavačkih, distribucijskih i knjižarskih aktivnosti, nakon 2008. rezultirati time da će veliki izdavači prolaziti kroz spajanja i stečajeve koji će iz temelja urušiti stabilnost izdavačke industrije.

^[9] Emina Višnić i Sanjin Dragojević, A Bottom-up Approach to Policy Making: Independent Culture and New Collaborative Practices in Croatia (Amsterdam, Bucharest, Zagreb: policies for culture, 2008)

^[10] Kruno Kardov i Ivana Pavić, “Clubture: profil organizacija i suradničke prakse”, u Clubture: Kultura kao proces razmjene 2002.-2007., ur. Dea Vidović (Zagreb: Clubture, 2007.), 79–105.

^[11] Dea Vidović, “Taktičke prakse u pristupima lokalnim kulturnim politikama u Zagrebu”, Život umjetnosti: časopis o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi 86, br. 1 (2010.): 22–35.

^[12] Peter Linebaugh, Stop, Thief!: The Commons, Enclosures, and Resistance (PM Press, 2014.).

^[13] Danijela Dolenec, “Zajedničko upravljanje kao princip socijalističkog guvermentaliteta”, 3k: kapital, klasa, kritika 1 (2014.): 133–38.

^[14] Ugo Mattei, “Država, tržište i neka preliminarna pitanja o zajedničkim dobrima”, u Ekonomija kriznog kapitalizma i ekologija zajedničkih dobara (Zagreb, 2012).

^[15] Danijela Dolenec, Karin Doolan i Tomislav Tomašević, “Contesting Neoliberal Urbanism on the European Semi-Periphery: The Right to the City Movement in Croatia”, Europe-Asia Studies 69, br. 9 (listopad 2017.): 1401–29.

^[16] Dobar indikator reduktivnog viđenja kulture je vrlo ograničeno pojavljivanje kulture u strateškim dokumentima poput Nacionalne razvojne strategije. Kultura se uglavnom uzima u razmatranje kroz kategoriju kulturnih i kreativnih industrija, koja kulturu kao faktor društvenog razvoja svodi na one segmente koji svojim imenom ukazuju na njene tržišne aspekte. Međutim, niti su ti segmenti kulture više vezani uz ekonomiju od ostalih, niti iz perspektive javno-političkih mjera ih ima smisla grupirati. Razvoj kreativnih industrija prije svega je vezan uz razvoj drugih grana privrede — arhitektura uz građevinu, produkt dizajn uz drvnu industriju, videoigre uz računarstvo — i bez razvoja tih drugih grana i njihovih preduvjeta u obrazovanju i kulturi, kreativne industrije nisu održive. Kulturne industrije proizvode primarno kulturni proizvod — knjigu, film, seriju, glazbu — i ovise o ekonomskoj održivosti vlastite proizvodnje pa stoga i zahvati kulturne politike tu imaju posve drugi smjer.

Od 11. do 17. travnja održat će se Kliker festival posvećen novim formatima prezentacije, produkcije, istraživanja i edukacije u polju suvremene plesne umjetnosti, a usmjeren je na mladu publiku i njezin razvoj.

Od 18. do 24. travnja održava se TASK projekt koji predstavlja vrstu eksperimentalnog okvira – igre kroz suautorstvo umjetnika (autora i reaktora). Projekt obuhvaća istraživački, izvedbeni, edukativni, dokumentaristički i vizualni/grafički aspekt te traži „odricanje“ od potpunosti vlastitog autorstva i „pojednostavljivanje“ vlastitog procesa cjelokupnog stvaranja. Produkcija, distribucija i prezentacija kratkih plesnih formi na zadani predložak u okviru projekta TASK usmjerena je je na istraživanje i propitivanje granica plesne forme, inovativno korištenje formata, drugih umjetničkih disciplina, materijala i metoda s ciljem usvajanja drugačijih estetskih i konceptualnih rješenja.

PLATFORMA HR također služi i kao prezentacija domaće profesionalne plesne scene inozemnim partnerima, selektorima i istaknutim gostima kako bi hrvatski koreografi dobili priliku za inozemna gostovanja kroz program razmjene umjetnika koji je ostvaren kroz mrežu mnogobrojnih suradnika i partnera PLATFORME HR.

Od 21. do 24. travnja održat će se Hrvatski kazališni showcase u suradnji s hrvatskim ITI UNESCO-m. Riječ je o smotri najboljih kazališnih i plesnih predstava nastalih u rasponu od jedne godine uz gostovanja stranih kuratora i selektora.

Od 27. do 29. travnja održat će se Streetforma – platforma za street plesače koji se bave kazališnim kontekstom. Kroz prezentacija uličnih plesnih stilova koji promoviraju plesove urbane hip hop kulture, približavamo plesnu scenu publici, te budimo interes mladih koji kroz ovakav oblik i pristup postaju ne samo promatrači i publika već i aktivni sudionici.

Na samom kraju festivala, 29. travnja, održat će se proslava Svjetskog dana plesa “Go out and dance” koji u suradnji s nekoliko gradova u Hrvatskoj. To su Požega, Rijeka, Pula, Varaždin, Zadar, Karlovac, Pag, Rab, Koprivnica, Sveta Nedjelja, Poreč i Rovinj. Ovogodišnja tema je “Plesna skulptura”.

Ostali sadržaji odnose se na umjetnička istraživanja kroz rezidencijalni i edukativni program umjetnici razvijaju i kreiraju nove ideja, pristupe, tehnologije i koncepte, promišljaju i kritički analiziraju svoj umjetnički rad.

Program potražite na istaknutoj poveznici.

U subotu i nedjelju, 26. i 27. rujna, #Pogonizacija će pretvoriti Jedinstvo i Močvaru u pravi poligon za igru, hranjenje znatiželje i ostvarivanje želja. Oduvijek ste htjeli biti dio orkestra koji svira na povrću? Izraditi vlastitog zmaja koji će zbilja i poletjeti? Napraviti animirani film? Podsjetiti se ili pak prvi puta zaigrati video igrice na nekoj od legendarnih old school konzola? Postati DJ? Naučiti plesati? Izrađivati jedinstvene stickere i plakate? Pripremati finu vegetarijansku hranu? Sve od navedenog? Na #Pogonizaciji možda nećete postati ekspert za zmajarenje ili animaciju, ali otkrit ćete osnove zabavnih i korisnih vještina. 

Radionice su namijenjene raznim dobnim skupinama: djeci predškolske i osnovnoškolske dobi, srednjoškolcima i odraslima. Sudjelovanje na svim radionicama je besplatno, ali je prijava obavezna. Prijave s imenom i prezimenom te nazivom radionica na kojima želite sudjelovati šaljite na adresu elektroničke pošte do 25. rujna.

#Pogonizaciju su priredili Pogon, URK, TALA, Galerija 90-60-90, Radiona.org, Confusion, Domino, Restart, Savršeni krug, Attack, UBU, ŠPUD, Zdravljak, Teatar Poco Loco, OPA, Populus.

Za najmlađe:

Zmajarska radionica 

Nova Zmajarska radionica namijenjena posebno “malim Zmajarima ” je prava prigoda za ugodno provedeno kreativno vrijeme i druženje. Naučit ćemo vas sve o povijesti zmajeva, dizajnu, što su to zmajevi Diamond i Rokkaku i kako ih napraviti kao i mnoge druge odgovore o “Zmajevima”. Ako vjetar bude na našoj strani zmajeve koje napravimo na radionici puštamo na nasipu. Voditelj: Žarko Tkalec – Žare

Healthy Beats Orchestra – radionica sviranja na voću i povrću / izrada igraćih konzola 

Oduvijek maštate o orkestru gdje umjesto glazbenih instrumenata svirate elektronsku glazbu na voću, povrću, biljkama, plastelinu, elektronskom tekstilu, neobičnim tekućim materijalima i ludo dizajniranim objektima? Onda je ovo prava radionica za vas! Htjeli bi igrati igricu s joystickom kakav vama odgovara? Napravite svoje sučelje u najlucidnijim kombinacijama i dizajnu uz pomoć senzora na dodir i računala koristeći Arduino mikrokontrolere, Raspberry Pi mini računalo i MakeyMakey uređaju kao hardverske komponente. Voditeljice: Deborah Hustić & Layla Munitić

Od slike do pokreta – Radionica stop-motion animacije 

Kako u 25 malih koraka napraviti animirani film? Točnije, u 25 fotografija za jednu sekundu filma. Djeca će naučiti kako iz slike nastaje film te kako se iz različitih otpadaka rađaju glavni likovi priče. Polaznicima će premijerno biti prikazan video nastao na prošlogodišnjoj radionici animacije na #Pogonizaciji. Voditelji: Ana Sekulić i Bojan Krištofić

Eko(logični) origami 

Promatrajte kako se dvodimenzionalni četvrtasti papir pretvara u trodimenzionalni lik. I to lik životinje čije je postojanje na ovoj planeti ugroženo. Origami, baš kao i priroda, u svakom svom koraku nastajanja nešto skriva, a nešto stvara. Nešto se preklapa, a nešto nestaje kao da nikada nije niti postojalo. Origami predstavljaju i budućnost koja se stvara pred našim očima. No, kakva je budućnost naše planete? Voditeljica: Lana Juranić

Filmska početnica – Radionica zvuka 

Kroz grupni rad s polaznicima slušat ćemo različite zvukove u prostoru i bilježiti ih, opisivati i pokušati reproducirati. Razmišljat ćemo o tišini, svakodnevnoj buci, poznatim i nepoznatim zvukovima, zvučnim slikama toliko stopljenim u našu svakodnevicu da ih više ni ne čujemo, a čije ćemo dijelove razdvojiti, analizirati i razmatrati. Zajedno ćemo učiniti prve korake kako bi naučili slušati. U nastavku, polaznici će dobiti uvod u snimanje zvuka i ozvučivanje video snimke. Voditelji: Ana Hušman i Tomislav Domes

Filmska početnica – Radionica fotografije i montaže 

Radionica djeci pokušava približiti osnove filmske montaže i fotografije, odnosno različite načine slaganja i bilježenja priče. Zadavanjem različitih zadataka kroz igru djeca će zamišljati situacije prije i poslije, one izvan okvira slike, mijenjati događaj priče i to sve zajedno pokušati staviti u logičan slijed. Saznat će što je kadar, kako nastaje i koje su mogućnosti otiska i kako se zabilježava vrijeme. Kako kombinirati nešto što u prvi mah izgleda nespojivo, kako preskakati u drugačije atmosfere i ambijente i kako potpiriti svijet mašte glavni je cilj ove radionice. Voditeljice: Dinka Radonić i Sandra Bastašić

Zašto su pokret i ples važni? – Plesna radionica za djecu

Kretanje je jedan od prvih i najvažnijih načina kojim bebe i mališani istražuju svijet oko sebe, a taj proces se nastavlja kako rastu i razvijaju se. Osvještavajući i učeći kontrolirati tijelo kroz pokret, djeca uče slijediti upute, osluškivati i poštivati druge u zajedničkom prostoru. Ples nudi bogato iskustvo istraživanja i stvaranja te može imati snažan utjecaj na svakodnevni život djece, jer se radi o tjelesnoj aktivnosti i sredstvu samoizražavanja. Radionicu suvremenog plesa i pokreta provodit ćemo po „Vježbenici za pokret i ples“ sastavljenoj od grupe eminentnih plesnih umjetnika i pedagoga. Namijenjena je za rad sa djecom od tri do sedam godina starosti. Voditelji: Larisa Navojec, Anja Šehić, Ida Jolić, Tea Maršanić

3 skockana praščića, predstava 

3 skockana praščića je predstava koja malenim gledateljima, neposrednošću izvedbe, te svježim načinom pripovijedanja otkriva nove kazališne dimenzije, istodobno zagovarajući vrijednosti iz priče – marljivost, prijateljstvo i važnost svakog pojedinca, pa makar on bio i vuk.

Za srednjoškolce:

Radionica izrade stickera 

Zbog svoje praktične upotrebe, stikeri (naljepnice) su veoma popularan način izražavanja u svijetu ulične umjetnosti. Umjetnici se pri izradi uglavnom koriste računalom za dizajn i obradu naljepnica te printerom da bi ih prenijeli u fizički oblik. U ovom slučaju na radionici će se koristiti starija manualna metoda izrade naljepnica pomoću samoljepljivih folija raznih boja, skalpela i podloga za rezanje. Materijali vas čekaju u Jedinstvu, a vi samo ponesite kreativnost i volju. Voditelj: Mario Miličić

Don’t kill the DJ – radionica osnova DJ-inga 

Kroz danas klasičan DJ setup sastavljen od opreme koja je defacto standard u velikoj većini klubova (Pioneer DJM-800 DJ mixer i dva Pioneer CDJ-1000 CD plejera) DJ Venom će zainteresiranima pokazati osnove rada sa opremom, osnove beatmachinga kao glavne tehnike DJ miksanja u klupskoj glazbi te poneki scratch trik i rutinu onima zainteresiranima za turntableism. Voditelj: Davor Venom

#Pogonizacija Playground by Radiona.org: DIY gaming – izložba 

Izlažu: Igor Brkić, Mario Pavlić, Alenka Dmitrović & Goran Mahovlić, Radiona.org Gosti: David & Tihomir Zovko (e-radionica) 

Gaming Playground tematizira igraće naprave i računalne igre u kontekstu začudnih objekata koji svojom prenamjenom postaju novi objekti značenja. U konzumerističkom društvu koje upravo igraće – gaming naprave odbacuje velikom brzinom, kreatori izložbe stvaraju nova pravila igre, nove naprave i u cijeli proces participativno pozivaju svoju publiku da im se pridruži. Gaming Playground predstavlja čitav dijapazon radova od retro igara i kontrolera do kompleksnih elektroničkih komponenti poput FPGA (field programmable gate array) pločice ili auditivnih promišljanja igraćih manipulacija, sve do jeftinih kineskih trash igraćih naprava koje elektroničkim modulacijama postaju novi objekti ekspresije igre.

#Pogonizacija Playground by CFSN: Retro gaming 

U ovoj zoni ćemo vam predstaviti stare igraće konzole, od megapopularnog NES-a i SEGA-e pa sve do veoma rijetkih poput Nintendo Virtual Boy, koje nikad nisu ni bile u prodaji u Europi. Stari(ji)ma je ovo prilika da se vrate u prošlost, a mlađima da vide kako su nekad popularne igre i danas itekako zanimljive. Izlaže: Tomislav Talan

Otoci, radionica 

Otoci predstavljaju točke u prostoru koje smo nazvali javna odmorišta / mislilišta . Postavljanjem i korištenjem tih mjesta problematizirat ćemo pitanja javnog prostora – načine i mogućnosti druženja bez obaveze konzumacije u nekom od kafića. Između ostalog, želimo pokazati koliko u svakodnevnom životu oduzimanje fizičkog prostora sužava izbor i potencijalno iskustvo.

OTOK: Doručak na travi (by Manet). Manetova provokativna gesta sa slike “Doručak na travi” bila je direktna kritika lažnog morala tadašnjeg vremena. Taj će nam umjetnički postupak poslužiti da raspravimo važnost bunta kao emancipatorskog elementa koji u isto vrijeme ne smije ostati puki bunt – nego se, da bi izvršio emancipaciju, mora provesti kroz osobnu kreativnost. Umjetnost je tek jedan od načina komuniciranja tog bunta…

OTOK: Igra. Na otoku ćemo igrati neke od svima nam poznatih društvenih igara (školica,ide maca oko tebe i sl.), i to zajedno s nepoznatim polaznicima. Želimo time istaknuti skupnu igru kao važan socijalni element koji je u današnjem javnom prostoru gotovo pa izgubljen, a naspram kojeg je postavljena konzumacija – kako napitaka u kafićima, tako i reklama, slika, medija, virtualne komunikacije i sl… Voditeljice: Aneta Mudronja Pletenac (Mia Roth, Ida Loher, Gordana Košćec)

Za velike, ali i sve ostale:

Radionica za neplesače: Radionica kreativnog plesa

Kako stvoriti okruženje koje se temelji na povjerenju, otvoreno je za novo i dozvoljava greške? Na ovoj radionici naš fokus bit će u istraživanju komunikacije kao osnovnog elementa za kreaciju inovativne radne sredine. Kako je u suvremenom plesu komunikacija preko pogleda, dodira, pokreta, geste i artikulacije doživljenog osnovni način suradnje, razvijeno je mnogo alata i igara koje omogućavaju i hrane komunikaciju. To su alati koji hrane i kreaciju umjetničkih radova. Voditeljice: Tamara Curić i Iva Nerina Sibila

Mala škola vege kuhanja 

Močvarni Laboratorij i Zdravljak.hr pripremili su “Malu školu vege kuhanja”. Sprijatelji svoj novčanik i zdravu hranu! Nauči osnovne tehnike kuhanja žitarica i povrća, napravi domaći seitan, slatke i slane vege specijalitete. Savladaj abecedu zdrave klope – od rižota i punjenih palačinaka do raw kuglica. Sjeckaj, pirjaj, opari, wokaj , rolaj, blendaj – nauči korisne finte i dobro se zabavi! Voditelji: Irina Jurinac i super draga “Zdravljak” ekipa.

Formula Ljubavne salate se, naravno, drži u tajnosti, ali sastojci su poznati: igre u dvoje ili više, ljubavni savjeti poznatih osoba, love boxes, pillow fight, radionica dodira, ljubavna tombola, boca istine, manipulacije, dječji poligon, prava (jestiva) ljubavna salata i još pokoje iznenađenje. Igre ljubavi s vama će zaigrati Ivana Banfić, Mario Kovač, Goran Navojec, Joško Lokas i mnogi drugi. Program se odžava 14. veljače s početkom u 19 sati, a ulaz je slobodan.

Program:

Pillow fight – Ne propustite rijetku priliku da se zabavite u masovnoj ljubavnoj borbi jastucima! Ne zaboravite ponijeti svoj jastuk! – Svatko tko donese jastuk sudjeluje u LJUBAVNOJ TOMBOLI s bogatim nagradama. Najsretniji mogu osvojiti besplatni ulaz na događanje u Jedinstvu po izboru, besplatni tečaj plesa po izboru u plesnom centru TALA, komplet kataloga Kontejnera s presjekom ekstravagantnih, provokativnih i tehnološki inovativnih umjetničkih radova, tajni recept za Ljubavnu salatu i mnoge druge nagrade!

Love advising room – Ljubavni savjeti Ivane Banfić, Nataše Janjić i Srđana Sandića. Jedan na jedan!

Radionica dodira – voditeljica ove intrigantne radionice je Larisa Navojec. Iskusite dodir na novi način i prepustite se tjelesnoj komunikaciji! Učite od najboljih!

Manipulacije – Neponovljivo iskustvo fizičke manipulacije, igra koju će voditi Tamara Curić.

Love seats – razmjena energije pod vodstvom Petra Cvirna i Deane Gobac

Bong – Zabavna, tjelesna interpretacija klasične video igre Pong gdje umjesto joystickom igrom upravljate svojim kretanjem kroz prostor.

Dječji poligon – Kutak za najmlađe

Love boxes – Kutije koje skrivaju male ljubavne tajne. Prepustite se znatiželji i zavirite na drugu stranu!

Boca istine – Kada ste zadnji put zaigrali ovu igru? Sigurno smo da ima barem pet stvari koje želite saznati o nekome i barem isto toliko tajni koje želite podijeliti. Istina je temelj svake ljubavi…

Ljubavna salata – Valentinovo u Pogonu nećete napustiti gladni! Zamiješajte s nama sočne sastojke i kušajte salatu sa svojim starim i novim ljubavima.

Muzičku podlogu za igru i ples biraju DJs Alen S i Mario Kovač, a kroz večer nas vode majstori ceremonije Goran Navojec i Joško Lokas.

Za petu godišnju strukovnu nagradu Udruge plesnih umjetnika Hrvatske, nominirana su značajna umjetnička ostvarenja, kolektivi i pojedinci koji su svojim radom doprinjeli suvremenom plesu i strukturnom razvoju plesne scene u Hrvatskoj u protekloj sezoni. Irma Omerzo nagradu je dobila u kategoriji pojedinačne nagrade za svoj koreografski i pedagoški rad, za cjelokupno zalaganje za poboljšanje statusa suvremenog plesa i plesača te kao priznanje destogodišnjeg djelovanja umjetničke organizacije Marmot čija je umjetnička voditeljica. Uz Irmu Omerzo, u toj su kategoriji bile nominirane Selma Banich i Barbara Matijević.



Plesni centar Tala nagradu je dobio u kategoriji kolektivne nagrade za organizaciju Platforme mladih koreografa koja dugogodišnjim radom promovira suvremenu plesnu umjetnost i jača razvoj regionalne i međunarodne kulturne suradnje, omogućuje etabliranje mlađe generacije koreografa, kao i prezentaciju profesionalne plesne scene. Uz Talu, nominirani su bili i BADCo., organizatori Improspekcija i Studio za suvremeni ples.

Više informacija o nominiranima i nagradi potražite ovdje.

Izvor: Culturenet / Foto: Irma Omerzo, Ništa