okolišanje je program posvećen plesnom filmu i zajedničkom iskustvu gledanja. Umjesto klasične kinoprojekcije, zamišljen je kao opušten prostor okupljanja u kojem film postaje povod za susret, razgovor i razmjenu dojmova. “Okolišanje sam zamislila kao mekan, mračan i ugodan okoliš za okupljanje i zajedničko gledanje”, kaže autorica programa Ema Crnić. Drugo izdanje posvećeno je duetima te donosi dva filma koja na različite načine istražuju odnos ljudi prema prostoru i jednih prema drugima.

Film Plesna kartografija – reimaginacija okoliša autorice Matee Bilosnić vodi gledatelje u dalmatinsko zaleđe, među mirila – kamena pogrebna obilježja koja stoljećima svjedoče o odnosu ljudi, krajolika i sjećanja. Kroz ponekad duhovit spoj dokumentarnog pristupa, umjetničkog istraživanja i plesa, film prati proces nastanka koreografskog rada inspiriranog tim jedinstvenim lokalitetima.

U filmu Balans je igra autorice i izvođačice Silvija Dogan i Ema Crnić istražuju odnos dviju suradnica kroz pokret, igru i niz pažljivo komponiranih filmskih prizora u prirodi. Film se razvija poput prijateljskog dvoboja u kojem se suradnja i izazov neprestano izmjenjuju, a ravnoteža postaje nešto što se iznova pregovara.

Ulaz je slobodan. Nakon projekcija publika će imati priliku ostati na neformalnom razgovoru o filmovima i njihovim temama.

Kako piše u tekstu najave, polazište predstave je “more kao prostor života, transformacije i nestajanja, ali i kao unutarnji krajolik tijela – ono iskonsko i osjetilno što u suvremenom ritmu života sve češće gubimo.

Pet izvođačica – Dora Brkarić, Ema Crnić, Adriana Josipović, Lara Kapeloto i Margareta Sinković – kroz fluidan odnos improvizacije i fiksne koreografije oblikuju scenski organizam u kojem se granice između pojedinačnog i kolektivnog, ljudskog i neljudskog, unutarnjeg i vanjskog neprestano preoblikuju. Publika ne prati linearnu priču, nego ulazi u iskustvo: meditativan, senzorički prostor u kojem tijela pulsiraju poput valova, struja, jata ili organizama zamišljenog podmorja.”

Posebnu ulogu u predstavi ima glazba koju potpisuje Nenad Sinkauz. Za scenografiju je zadužena Monika Milas, kostimografiju Desanka Janković, oblikovanje svjetla Ema Kani, a savjetnik pri projektu je Matija Ferlin.

Više detalja pronađite ovdje.

“Skrb je predstava koja se bavi jednom od gorućih tema suvremenog društva – nevidljivim radom skrbi i njegovim dubokim učincima na tijelo, identitet i svakodnevni život. Autorica Jasna Layes Vinovrški na scenu dovodi tri izvođačice – Koraljku Begović, Melitu Spahić Bezjak i Larisu Lipovac Navojec – koje su i same bile primorane razviti i uvježbati nekoliko skrbnih uloga na različitim razinama djelovanja.

Predstava otvara pitanja: kako se skrb kojom su isprepleteni ženski identiteti odražava na tijelo? Kao osjećaj kontrole? Kao stanje stalne pripravnosti? I odakle uopće ta potreba za skrbi koja nema radno vrijeme? Ta intimna pitanja isprepliću se s globalnom demografskom situacijom zbog čega briga i skrb postaju pitanja opstanka i ljudskosti”, stoji u najavi.

Više detalja pronađite ovdje.

Ovaj projekt nastao je u suradnji s Umjetničkom organizacijom Os, a realiziran je u hibridnoj formi izvedbenog predavanja, plesne predstave i instalacije. Kako stoji u najavi, “umjesto čvrste strukture, autorice predlažu proces: predstava gradi vlastita pravila, zatim ih mijenja, ruši i odbacuje. Između pokreta, riječi i predmeta uspostavlja se specifičan izvedbeni jezik koji poziva publiku na aktivno čitanje i imaginaciju.

Stolice, kao svakodnevni i naizgled neutralni rekvizit, u ovoj izvedbi postaju nestalan i promjenjiv element – poput riječi koje mogu nositi višestruka značenja. Sadržaj proizlazi iz odnosa izvođačica, teksta i objekata, a publika je pozvana nadopuniti izvedbu vlastitim iskustvom i percepcijom”.

Uz Mateu Bilosnić autorski tim čine izvođačice Kristina Lisica, Nataša Kustura i Silvija Musić, a predstavu je koproducirao Zadarski plesni ansambl.

Matea Bilosnić koreografkinja je i multimedijska umjetnica koja djeluje između plesa, videa i glazbe. Dobitnica je Nagrade hrvatskog glumišta za najbolju koreografiju (2020.), a njezin rad Never ALLone Aerowaves je 2025. uvrstio u svoj godišnji odabir 20 plesnih predstava nadolazećih europskih koreografa. 

Više detalja pronađite ovdje.

Riječ je o projektu koji za cilj ima jačanje i revitalizaciju ukrajinske suvremene plesne scene kroz međunarodnu suradnju i profesionalni razvoj mladih plesača i koreografa, a ova predstava nastaje pod mentorstvom plesne umjetnice Maše Kolar.

Ova plesna predstava propituje opsesiju kasnog kapitalizma optimizacijom i rastom, te svijet koji pokreću obilje i savršenstvo. Radnja se odvija unutar živog, pulsirajućeg igračevog polja na kojem se pojavljuje deset avatara – deset tijela – čvorova unutar sustava kojim upravlja Beth, središnja svijest koja regulira instinkt i ponašanje za dobrobit cjeline. Sustav obećava jedinstvo i kraj patnje, ali pritom briše individualnost.

Predstavu izvodi deset plesača i plesačica iz Hrvatske, Ukrajine, Rumunjske, Mađarske i Švedske, a to su: Mina Ugrin, Iva Matošević, Freya Farnlof, Julia Ekvold, Helen Tamasko, Janka Komuves, Vlad Furtuna, Anastasia Preotu, Mariia Kalashnikova i Yuliia Brazhnik. 

Glazbu u predstavi potpisuje Ognjen Šušić, kostimografiju Karlo Blažina, vizuale Tihomir Filipec, a fotografije Nina Đurđević. Predstava nastaje u suradnji Zagrebačkog plesnog centra (ZPC) i TALA PLE(j)S-a. 

Više detalja pronađite ovdje.

TALA je kroz četvrt stoljeća rada obilježila i redefinirala nezavisnu plesnu scenu, a kroz svoje programe nastavlja odgajati generacije polaznika_ca, umjetnika_ca i publike. O samim počecima djelovanja, prostorima koje su naseljavale te brojnim izazovima i postignućima, razgovaramo s jednom od osnivačica, Larisom Lipovac Navojec i voditeljicom umjetničkih programa Ivom Nerinom Sibilom.

Obje djelujete na plesnoj sceni više od 25 godina. Kakva je bila situacija krajem 1990-ih i početkom 2000-ih na sceni u Hrvatskoj, odnosno iz čega je proizašla potreba za osnivanjem umjetničke organizacije kao što je TALA?

Larisa: S obzirom na to da smo i Tamara Curić i ja studirale vani, bile smo nekako, recimo, zaražene time kako se to i u kojim uvjetima radi vani, to smo si priželjkivale i ovdje na našoj sceni. Nakon rata bilo je pomanjkanja svega pa tako i prostora za rad, prostora za izvedbu, bilo je pomanjkanje autora i uopće uvjeta da se mladi autori pokrenu na tržištu. Postojala je jedna strukovna škola, Škola suvremenog plesa Ane Maletić i dva velika ansambla, Studio za suvremeni ples i Zagrebački plesni ansambl. Ja sam otišla na studij u New York s namjerom da se vratim i promijenim ovdje stvari. U meni je oduvijek postojao taj neki pokretački motor.

Iva Nerina: Ja sam počela plesati još za vrijeme Jugoslavije, kasnih 1980-ih, tako da pripadam generaciji koja je rasla na Eurokazu, Tjednu suvremenog plesa… Bila je to živa, progresivna, avangardna scena sa snažnim studentskim centrom. Kada sam se sredinom 1990-ih vratila u Zagreb sa studija u Engleskoj, bilo je stvarno teško. Neki kontinuiteti su preživjeli i počele su nove inicijative, ali nije još bilo samostalnih organizacija niti mikro struktura niti “know how” kako voditi projekte kao danas. Kad su Tamara i Larisa rekle: “Ajmo napraviti svoju platformu…”, to je bila bomba.

Larisa: Platforma mladih koreografa, kasnije Platforma HR, pokrenuta je prije same registracije umjetničke organizacije, prvo kao pilot projekt koji je trajao jedan dan. Kada smo vidjele da funkcionira, da postoji potreba, želja, da je interes tu, krenule smo hrabro razvijati i projekt i organizaciju. Puno smo razgovarale, osluškivale potrebe scene. Shvatile smo da smo sposobne napraviti nešto novo i korisno te na taj način doprinijeti razvoju suvremenog plesa.

Iva Nerina: One su prve osnovale organizaciju, imale statut. I počele su otvarati nove prostore. Prvi je bio…?

Larisa: Westin. Mi smo na bazenu Westina vodile aqua aerobik da bismo mogle dobiti plesnu dvoranu na dva sata. U biti smo odmah htjele smjestiti ples u neki prostor. Čeznule smo za prostorom u koji možeš ući, boraviti u njemu, razvijati projekte, prostorom koji ima uvjete za rad i izvedbu. Zato smo od početka nomadski naseljavale prostore, prvi je bio Westin, drugi Tvornica dugmadi, treći prostor Vjesnika na Odranskoj i sada je naš četvrti ovaj prostor, TALA PLE(j)S u Radničkoj.

Koliko je i u kojem pogledu osnivanje Plesnog centra TALA bilo značajno za plesnu scenu u Hrvatskoj početkom 2000-ih? 

Iva Nerina: U tom trenutku, ako nisi bio član ansambla, nisi imao gdje vježbati. Upravo su Tamara i Larisa pokrenule novu ideju kako se okupljati u plesnoj zajednici, a nakon njih je to nastavila ekscena na jedan drugačiji način. Njihova inovacija bila je ta ideja da možemo imati vlastiti prostor i ne u potpunosti ovisiti o institucijama ili trenutnoj kulturnoj politici. TALA je uvijek bila tu kao mjesto stabilnosti, mjesto podrške i mjesto gdje se ideje i projekti mogu slobodno pokrenuti i izgraditi.

Larisa: To je valjda uvijek tako na obljetnice, jer inače ne razmišljaš koliko doprinosiš, samo radiš, svi mi samo idemo i proizvodimo. Ali sad kad razmišljam, otvoreni prostor koji smo stvorile, u kojem su svi dobrodošli bez obzira na estetike, različitosti i politike, bio je nužan. Trenutni naziv TALA PLE(j)S definira našu 25-godišnju misiju, u nazivu imamo PLES i PLEJS (mjesto), odnosno prostor za ples koji udomljuje i daje podršku umjetnicima, djeci, mladima i odraslima te razvija njihove kreativne kapacitete. 

To je tada bilo jedino takvo mjesto? 

Larisa: Još uvijek je. Nema drugog mjesta koje funkcionira na način da nudi podršku u punom smislu, od ureda koji mogu koristiti različiti subjekti do infrastrukture i dvorana za rad, proces te izvedbu, edukacije i savjetovanja. Dakle, prijepodne je prostor na raspolaganju nezavisnoj sceni. Imaju siguran i pozitivan prostor za rad. Imaju izvedbenu dvoranu gdje mogu izvoditi ono na čemu ovdje rade ili dolaze umjetnici koji samo izvode svoje predstave, to Nerina kurira. A onda u poslijepodnevnim satima počinje edukacija koja je uvijek bila motor plesnog centra. Djeca, mladi i odrasli koji kroz plesne treninge, radionice i edukacijske aktivnosti razvijaju svoje kreativne potencijale. Mogu se baviti plesom rekreativno ili profesionalno, naša su publika i podrška te snažna zajednica.

Teško je odgojiti i zadržati kazališnu publiku, mi se stvarno trudimo. Imamo programe razvoja publike koje je Nerina pokrenula, da i roditelji koji vode dijete na ples budu direktno ili indirektno zaraženi plesom, da dođu na neku predstavu, da se uključe, da ta djeca koja su tu na edukaciji ostanu u plesu, upisuju strukovne škole, odlaze na akademije. TALA je uvijek bila nekako drugačija i jedinstvena po tom pitanju.

Tijekom 25 godina TALA se selila četiri puta. Koliko je model nomadskog naseljavanja prostora zahtjevan? Svaka selidba je zahtjevna, ali čini mi se da je selidba cijelog jednog plesnog centra koji ima polaznike_ce, rezidente_ice i publiku posebno zahtjevna. 

Larisa: Kad smo znale da trebamo u novi prostor, bilo bi nam jako stresno. Prvo trebaš naći novi prostor, preseliti sve stvari, trebaš izgraditi taj isti prostor. Meni bi bilo lakše da sam imala građevinsku firmu. Sve sam naučila o baušteli. To je jedan takav lom u srcu i duši kad napuštaš jedan prostor, ulaziš u drugi. Neizvjesno je, ne znaš hoćeš li uspjeti. Moraš početi graditi praktički iz nule. Ali svaka nova selidba nam je donijela još više mogućnosti. Ne znam od kud nam uopće snaga za to nomadstvo. Kad sam prvi put došla ovdje u TALA PLE(j)S, rasplakala sam se. Hala od 600 kvadrata, prazna, što sad, opet graditi? I evo imamo opet neku novu predivnu priču.

Koji su izazovi trenutne lokacije na Radničkoj cesti?

Larisa: Kad su ljudi počeli ulaziti u ovaj prostor, rekli bi pa ovo je New York ili Berlin. Mi smo adaptirali prostor od poda do stropa da ljudima i umjetnicima bude ugodno. Tako da imamo reprezentativan prostor. Unatoč tome, moramo intenzivno raditi na vidljivosti jer se nalazimo u poslovnom kvartu, a mi se bavimo kulturom. Ljudi ne očekuju takav jedan multifunkcionalni izvedbeni prostor ovdje. 

Iva Nerina: Iz mog iskustva rada ovdje posljednje tri godine, ovaj prostor je zaista zahtjevan. Jedna razina rada je održavati visoku kvalitetu umjetničkih programa, pratiti što je važno u suvremenoj izvedbenoj umjetnosti, što donosi novu vrijednost. S druge strane je pitanje na koji način ovaj prostor kapacitirati do maksimuma, koja je specifična logika održivosti koju ovaj prostor traži. Nije lako dovesti publiku na ovu lokaciju, Radnička nije “usput”. Stalno je pitanje kako i koje programe kreirati i producirati, za mlade, za djecu, a da ljudi stvarno dolaze, da interes bude postojan.

TALA ima edukativne programe, rezidencijalne programe, kao i cjelogodišnji izvedbeni program. Ona je mjesto za sve generacije, za amatere i profesionalce, izvođače i publiku. Na koji način usklađujete tu količinu raznovrsnih programa? 

Larisa: TALA se od početka čvrsto definirala kroz tri programske linije. To je edukacija i plesna škola, onda festival koji se naravno transformirao kroz godine u skladu s potrebama naše plesne scene i zatim treća linija u koju smo prvo krenuli s autorskim produkcijama predstava, a onda kasnije i koprodukcijama te produkcijama tuđih predstava. Od početka smo kroz festival gradile i mrežu partnera, krenule smo prvo s individualnim, odnosno pojedinim zemljama, festivalima i razmjenama. Htjele smo našim mladim umjetnicima omogućiti da ne prezentiraju rad samo ovdje, nego i vani, tako da smo se počeli umrežavati. Educirali smo se za pisanje europskih projekata, 2013. smo dobili prvi europski projekt Life Long Burning, tada smo se u biti počeli intenzivnije nuditi i na inozemnom tržištu. 

Što vam je donijela ta raznovrsnost?

Larisa: Čini mi se da nekako vrijedi to pravilo, još i danas, u toj našoj izvedbenoj umjetnosti, a to je što si svestraniji to ti je bolje i lakše preživjeti na tržištu. Nama je od početka raznovrsnost TALE bila jasna, našim kolegama i ljudima oko nas nije, tek nakon deset godina Platforme smo u biti dobile priznanje. Kad sam došla iz New Yorka, uključila sam se u reality show na televiziji. Naši prvi novci, za prva tri mjeseca najma u Tvornici dugmadi, plus prvo kupovanje poda i ogledala išli su iz tog komercijalnog projekta. Dobila sam posao kao stručni žiri, Tamaru sam uključila kao asistenticu koreografije, tako da smo mi u tom projektu zaradile neke prve ozbiljnije novce i investirale ih u umjetnost i to nam je ostao model.

Kolege su nas znali pitati kako uspijevamo umrežavati umjetnički i komercijalni sektor, danas bi se reklo da je to poduzetništvo u kulturi. Sve to što smo osmišljavale i danas osmišljavamo je ispred naših kulturnih politika. To je zanimljivo s TALOM, što smo mi uvijek bili samoodrživi. 

Iva Nerina: Ono što je nevjerojatno kod TALE i tog modela samoodrživosti je da su pare koje su uspjele zaraditi komercijalnim poslovima ulagale nazad u organizaciju, a time u scenu. Ne u sebe. To je jedinstveno.  

Larisa: Nisam si kupila ništa, u najmu sam, u stanu, nemam vikendicu, kuću na moru. Imam ovo, ovo je prostor kojih bih voljela da možemo kupiti. Da ga kupimo i kad odlučimo otići u mirovinu, ostavimo ga sceni. S tim bih voljela umrijeti. Da, to je kapitalizam, što smo kapitalizirali? Za sebe ništa, a za scenu ja mislim puno.

U odnosu na početak 2000-ih, što smatrate najznačajnijim promjenama na plesnoj sceni u Hrvatskoj? U kojem pogledu mislite da je mladim umjetnicima_ama danas lakše ili teže?

Iva Nerina: Kod nas je, čini mi se, prijelomno bilo otvaranje plesnog odsjeka na Akademiji, kojemu je isto TALA omogućila prvi prostor. Zanimljivo je promatrati što je to donijelo sceni. To je sigurno profesionalizacija plesne profesije. Doduše, još nema MA programa pa plesači nastavljaju studij na dramaturgiji izvedbe, produkciji, novim medijima, a mnogi odlaze van. No, sam ulazak u plesnu profesiju je danas moguć u Hrvatskoj i puno je lagodniji nego što je bio naš.

Mladi danas ulaze u scenu ili profesiju koja postoji, ali čini mi se da, nažalost, misle da postoji puno više nego što zapravo “postoji”. TALA postoji dok Larisa ulaže ogromnu energiju u nju. I drugi projekti izgledaju kao da postoje kao stabilne strukture, a zapravo ih održava energija i veliki rad vrlo malo osoba. Često razgovaramo o tome kako komunicirati s novim generacijama i uključiti ih u održavanje ovoga što postoji. To nije jednostavno.

Larisa: Ti moraš prihvatiti legacy (ostavštinu). Mi smo osjećali tu nekakvu dužnost, kako bih rekla, gledali smo što je sve postignuto. Naravno, htjeli smo i mijenjati stvari. Starijim kolegama nekad to nije bilo drago, ulazili smo ponekad u konflikte, puno smo razgovarali, ali nismo gazili preko onog što već postoji, nego smo pokušavali to nadograđivati. Uz to, zasukati rukave i raditi 24/7. Mi svi radimo kao da nema sutra. I dalje je to tako, nema vikenda, nema praznika, nema slobodnog dana, jednostavno se radi od 0 do 24. Ne znam da li smo mi napravili medvjeđu uslugu mlađim generacijama. Mi se ubijamo da stvorimo neki projekt, da pokrenemo nešto, da okupimo ljude…

Mi ne želimo raditi bez mladih, nije to za nas, to je za budućnost, ali čini mi se da je njihov stav da a priori očekuju da neke stvari već budu postavljene. Što je meni drago, ali čini mi se da se nekako zaboravlja što je sve potrebno da bi projekt dalje živio, da bi se išlo naprijed, potrebna je i ova naša ludost i upornost i rad, potrebno je i što su svi prije nas postavili, ali potrebna je i ova nova generacija koja diktira potrebe i postavlja trendove. Mi smo svi jedni drugima još uvijek jako potrebni. Moja je nada da će oni shvatiti da trebaju preuzeti ovakav jedan skup svega što mi ostavljamo, da ne kreću iz ničega, nego da nastavljaju taj neki put dalje. 

Iva Nerina: Mislim da ne možemo očekivati od ove generacije da ima tu vrstu otpornosti, niti ne treba. Kad se osvrnem na svoj život, 80% mog rada je neplaćeno. Mi ne možemo uzeti bolovanje jer smo još uvijek u tim pozicijama na kojima ako ja ne napravim, nema tko drugi. O tome je potrebno urgentno razmišljati, kako strukturirati posao da on nije vezan za jednu osobu. Mislim da je naša odgovornost sada da se zaista definira što je čije “radno mjesto” jer ako se ovo što smo izgradile ne odvoji hladnom glavom od naših energija i naših osobnih investicija, neće opstati.

Mi smo zaista generacijski nevjerojatno uporne, ponekad mi se čin da ne znam što bismo radile da ne radimo. Život i profesija su potpuno povezani, ali posljedično ove strukture mogu postati dugoročno neodržive. Danas je sve skuplje i sve je kompliciranije. To su neka moja razmišljanja nakon 30, 35 godina koliko radim na sceni, kako sistematizirati i strukturirati, učiniti prenosivim na neke nove ljude.

Larisa: Slažem se, ja se samo stavljam u ulogu mladih, jer svi smo bili mladi, ali napravili smo krucijalne stvari za suvremeni ples i nezavisnu plesnu scenu.

Iva Nerina: Pa izgradili smo ju. Osmislili smo ju.

Larisa: Zato ti kažem, to su krucijalne stvari. To je prostor za rad, prostor za izvedbu, to su bolji uvjeti, dizanje budžeta, stvarno smo se involvirali u politiku. Mene to nikada nije zanimalo, ali ideš, educiraš se, vijeća, radne skupine, protesti, aktivizam, jako smo bili prisutni u tome. Da mi sad odemo u mirovinu, mene zanima, što bi se dogodilo? Ne bih htjela reći da su mladi inertni…

Možda to jest neka vrsta inercije, ali ona sigurno proizlazi iz nečega…

Iva Nerina: Iz svega, iz svjetske situacije, prvo iz kapitalizma. Mislim, mi smo djeca socijalizma, mi smo djeca “par-nepar”, Titovi pioniri, to je bio potpuno drugi osjećaj kolektivizma. Mi smo generacija koja je imala povjerenje u budućnost i tako smo ju i gradili. Danas mladi nemaju budućnost, živi se u apokalipsi. I svatko mora štititi sebe. Svijet je različit, a zajednička odgovornost je susreti se i vidjeti kako dalje. To je zahtjevno, taj intergeneracijski prijenos.

Što mislite da je u biti drugačije kod ove generacije u odnosu na vašu? 

Larisa: Pokreću i oni svoje stvari, ali oni funkcioniraju u zajednici kao individue, oni jasno vide sebe, moja potreba je to, moje mišljenje je to i ja krećem od toga. Prvo žele zadržati svoju autonomnost i onda kreću zajednički raditi. Mi nismo tako radili. Imali smo neku drugu vrstu kolektivizma u sebi. Zajedništvo nije bilo jednosmjerno. Željeli smo stvarati s drugima i za druge. Zajedničkim snagama pokretati stvari s mjesta.

Iva Nerina: Toliko se stvari mijenja, svijet se promijenio. Mislim da ne možemo gledati ples izvan puno šireg konteksta. Za mene je u središtu bila i ostala potreba i strast da je baš to život koji želim živjeti, to su konverzacije koje želim voditi, to je to što želim raditi. Nitko nam neće garantirati uvjete da se bavimo suvremenom izvedbenom umjetnosti ili plesom ili bilo kojom umjetnosti ako sami ne držimo laktovima te prostore, simboličke i stvarne, otvorenima. To je svijet u kojem živimo i to je kontinuirana borba, rad i budnost, za budžete, za prostore, za mentalno zdravlje, za pažnju publike. Nitko ne garantira da se taj studij ili taj prostor sutra neće zatvoriti.

Larisa: Jer će netko reći da je nebitan. 

Iva Nerina: Sutra netko može uzeti taj prostor, sutra ode u komercijalizaciju.

Uz nadu da će mlađe generacije znati preuzeti sve što će im biti ostavljeno, kako vidite budućnost Plesnog centra TALA?

Larisa: Ja ne volim govoriti o budućnosti, neka Nerina kaže.

Iva Nerina: Razmišljamo što je sljedeći nužan korak za ovaj prostor, u dvoranu se investiralo i sad je fenomenalna, ali nažalost, mi možemo imati predstave samo subotom i nedjeljom, u tom segmentu smo baš limitirani. Cijelo vrijeme smo u osluškivanju, to je kao neka slagalica, između kulturne politike, vizije svakog od nas u timu, povjerenja publike i umjetnika…

Novo u 2026. godini je rast programa za djecu, po čemu je TALA poznata, ali ti programi do sada nisu bili zastupljeni u ovom prostoru. Važni su nam projekti za srednjoškolce, to je vizija TALE kao “omladinskog plesnog centra”, rezidencije i koprodukcije se nastavljaju sada u boljim uvjetima, voljeli bismo imati jaču međunarodnu suradnju, ali to zahtijeva i veće budžete i nove suradnike koji bi se time bavili. TALA tim je sjajan, s Davorkom Škrlec koja vodi ured i administraciju, Sašom Fistrićem koji je tehnički direktor, ali definitivno nam fali ljudi u produkciji. Više programa znači i veći organizacijski tim, veće troškove…

Larisa: Mi smo ovdje ušli u neku dugoročnu priču, ali meni nije izvan glave da za deset godina nećemo kupiti zemljište i izgraditi kazalište, negdje. 

Znači sve je moguće.

Larisa: Sve je moguće. Sad trenutno radimo ovo što radimo ovdje, mislim da to dobro radimo. Ovaj umjetničko-kuratorski dio je vrlo važan, da smo u skladu s trendovima, željama i potrebama nove generacije. Jačanje infrastrukturnog sektora i ljudskih resursa je isto jako važno, Svatko treba raditi svoj posao unutar jedne organizacije, svi sektori trebaju biti ojačani. Ljudski resurski, umjetnička programacija i ispunjavanje maksimalnog kapaciteta prostora kroz sve moguće aktivnosti, na sve moguće načine. Treba razvijati kontinuirano i međunarodni segment suradnje koja je nama na plesnoj sceni jako važna jer ti daje referentni kontekst.

I na kraju, što biste rekle, koja je tajna dugovječnosti Plesnog centra TALA?

Larisa: Zasukati rukave i raditi. Puno razgovora, jako nam je važan feedback. Što vi želite, što osjećate, jeste zadovoljni, niste, recite kritiku. Otvorenost za čuti. Spremnost na promjenu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“Za ovu priliku selektirala sam kratke plesne filmove i audiovizualne instalacije domaćih i stranih autorica koje tijela smještaju, uranjaju, zrcale i pokreću spram specifičnih okoliša”, ističe Crnić.

Rezidencijalno – istraživački festival PLATFORMA HR nizom rezidencija i izvedbi tijekom godine okuplja hrvatske i međunarodne plesne i izvedbene umjetnike različitih generacija i pristupa koreografskoj, plesnoj i izvedbenoj praksi. Važan segment platforme je procesualnost i istraživanje unutar umjetničkog projekta, kao i razmjena znanja i iskustava među umjetnicima i publikom.

Više informacija potražite ovdje.

Autorica kroz ples i pokret mapira prostore svog djetinjstva i formativnih godina u Puli. Film istražuje kako ples može biti podsjetnik na davno izgubljena mjesta i emocije, odnosno kako se unutarnji prostori sjećanja mogu prevesti u fizičku prisutnost tijela u gradu.

Više informacija pronađite ovdje.

Najpoznatniji fiktivni overthinker, Shakespeareov Hamlet, plastično oslikava kako misao ne nalazi svoju kulminaciju u nekoj akciji već se um zatvara u samog sebe te postaje labirint iz kojeg ne možemo pronaći izlaz. Kada do toga dođe, vjerojatno najgori način da utješite overthinkera jest reći nešto u stilu “nemoj razmišljati o tome”, ili kako su Beatlesi pjevali: “don’t carry the world upon your shoulders”. Navedeni stih iz pjesme Hey Jude, metamodernistički istovremeno ironičan i pun nade, poslužio je kao naziv, ujedno i “odjavna špica”, nove predstave koreografkinje i izvođačice Martine Tomić. 

Nakon svibanjske premijere, rujanske su reprize ovog izvedbenog predavanja koje je nastalo u produkciji UO Genijatora, izvedene u dvorani plesnog centra Tala u sklopu rezidencijalno – istraživačkog festivala Platforma HR. Uz koreografsku podršku Matee Bilosnić i dramaturgiju Ivane Đule, Don’t carry the world upon your shoulders nastavlja bavljenje Shakespeareovim opusom započeto u Il Sonettu (2024.), predstavi koja se bavi plesnim prijevodom njegovih soneta.

Ovaj put autorski tim poseže za likom Hamleta, no njime se ne bave dubinski – kako je navedeno u programskoj knjižici, od njega se udaljuju prema osobnim pričama i iskustvima autorica. Hamlet ostaje djelatan na razini interteksta, suptilno naznačen u kostimu koji nosi Tomić, kombinaciji prsluka koji podsjeća na korzet ili oklop, i formalnog odijela, što ide na ruku službenom tonu kojim započinje izvedbeno predavanje. Shakespeareov lik prisutan je i kroz snimljeni glas glumca koji kontemplira o tome kako ga utjeloviti, navodi da se u tom procesu gubi, ali i da smatra da se u njemu treba izgubiti. 

Od prve minute ovog izvedbenog predavanja overthinking i prevođenje se postavljaju kao glavni dramaturški pogoni predstave. Izvedba započinje navođenjem i usporedbom više definicija glagola to overthink iz različitih engleskih rječnika. Budući da u hrvatskom jeziku službeni prijevod ne postoji, izvođačica osmišljava vlastite definicije, odnosno prijevode, no kako se ne može odlučiti ni za jedan, kombinira ih. Definiciju, primjerice, započne verbalno, a završi u pokretu, i obrnuto. Overthinking je mehanizam proveden i kroz sam pokret, koji je uslijed toga brz, isprekidan, fragmentiran, mijenja visinske razine, smjerove i vrste pokreta, čas je ilustrativan, čas apstraktan. U potrazi za adekvatnom domaćom inačicom termina, autorski tim izvedbom zapravo simulira sam proces overthinkinga, priručno ga nazivajući prekomišljajem.

Na početku izvedbe, Tomić rekonstruira svoje prvo prekomišljanje u životu. Kao djevojčica je stajala na vrhu tobogana, iza nje je rastao red djece koja su čekala da se spusti, a ona – nikako. Kroz glavu joj je prolazilo milijun “što ako”. Spuštanje se ovdje uspostavlja kao metafora donošenja odluke i/ili samo puštanja. Kazališni proces iznimno je plodno tlo na koje prekomišljaj može pasti jer je u njemu svaki pokret – od koraka u stranu, pogleda u publiku ili podešavanja visine uredskog stolca – odluka. A u prostoru u kojem je svaki korak podložan preispitivanju, nije ugodno.

Na suptilnim razinama kao što je ekspresivna glumačka izvedba Martine Tomić ili na trenutke munjevit tempo predstave, autorski tim gradi afektivni krajolik pretjeranog razmišljanja: atmosferu brige, melankolije i straha uslijed konstantnog preispitivanja prošlih i budućih odluka. Dinamična i nezaustavljiva, izvedba stvara osjećaj ostajanja bez daha, panike i nesigurnosti koja se iščitava iz komunikacije koju Tomić ima s majstorima zvuka i svjetla.

Važnost afektivnog iskustva nagovješten je prije početka same izvedbe programskom knjižicom u kojoj su gledateljici dane “upute za promišljanje”, partitura potrebna za izvedbu prilično neugodnog fizičkog iskustva.

„(…) stisni vilicu,
naboraj čelo,
podigni ramena,
obliži usne.

odaberi dva predmeta i brzo mijenjaj fokus s jednog na drugi.
tresi lijevom nogom 10 sek. (…)“

S obzirom na negativan osjećaj koji radnje iz uputa za promišljanje u nama proizvode, nije sasvim jasno želi li autorski tim i promišljanje, poput prekomišljanja, označiti negativnim predznakom. 

Iako nisam primijetila da su članovi publike prije početka izvedbe slijedili opisane upute, neki od njih su možda i overthinkali. Subjektivni osjećaj prekomišljanja, intenzivan i kaotičan, na van je najčešće nevidljiv. Overthinking ne mora imati vanjsku manifestaciju na tijelu mislioca, a ni na temelju vanjske slike nije moguće sa sigurnošću odrediti što se u pojedincu događa – je li ono što vidimo ogledalo njegovog unutarnjeg svijeta ili nas svojom “izvedbom” samo želi na to navesti. Navikli smo gledati besprijekorne izvedbe koje teku i koje zapravo ne žele da publika bude svjesna mentalnog procesa izvođača jer bi ju to izbacilo iz iluzije. Na kraju, takva je uglavnom i ova predstava, no u par navrata nam ciljano daje uvid u mentalni tok izvođačice.

Predstava tako glatko izbjegava opće mjesto prekomišljanja, bacajući svjetlo na unutarnji izvođački proces i baveći se strahom od izvedbe. Izvoditi ili ne izvoditi, pitala se ljetos u Studiju Exit Matilda Fatur u svojoj predstavi Where is the Beat?, a slično pitanje prošle je godine u riječkom Exportdrvu otvorila glumica i redateljica Aleksandra Stojaković Olenjuk autorskim projektom Soft Skills. U njemu izvođači ispituju ono skriveno, nedovršeno, nesavršeno i inače nevidljivo – od nevidljivih uvjeta rada u kojima stvaraju, radnih sati i neadekvatnih prostora u kojima ih provode, do nevidljiva izvođačkog autorskog doprinosa, greški, strahova i kriza. Kao i ove dvije predstave, Don’t carry the world upon your shoulders nastaje kao pokušaj da se te stvari učine vidljivima. 

U izvedbenim se umjetnostima događaju nepredviđene situacije, greške, izvođači_ce su na svakoj izvedbi malo drugačiji ljudi i makar svaki put gledamo istu predstavu, ona nikad nije jednaka. U slučaju tehničke ili izvođačke pogreške, ili pak treće neočekivane okolnosti, u dramskom će kazalištu izvođači_ce dati sve od sebe da se scena nastavi bez da gledatelj_ica išta primijeti. Da prekinu iluziju izvedbe, moralo bi npr. nestati struje, publika bi morala ometati izvedbu do mjere da ju je nemoguće nastaviti ili bi netko od izvođača iz medicinskih razloga morao prekinuti izvedbu. U takvim početnim uvjetima postaje teško napraviti da se greška uopće percipira kao greška, a ne nešto što je tako trebalo biti.

U formatima bez četvrtog zida i koji prakticiraju direktnu komunikaciju s publikom, izvođači_ce će lakše “priznati” grešku, a publika će ju najčešće i pozdraviti kao autentičan trenutak po kojem se izvedba koju gledaju razlikuje od svih ostalih. No pitanje je kako grešku s jednakom svježinom i autentičnošću zadržati i u svakoj idućoj izvedbi? Ona time prestaje biti “greška” i postaje inscenacija. Kako učiniti da izvedba overthinka, a ne ilustrira overthinkanje? Ni u jednom trenu Don’t carry the world upon your shoulders nisam pomislila da se izvođačica doista prekomislila – izvedba se zadržava u okviru inscenacije overthinkinga proizvodeći već opisani afektivni krajolik te slijedeći logiku overthinkanja u oblikovanju pokreta, strukturiranju materijala te režijskim prijelazima između scena. 

Akumulacijska priroda overthinkinga proizvodi beskonačno mnogo različitih opcija ili ih, bez obzira na broj, beskonačno preispituje. Konačno odlučivanje za neku od njih zato se čini osvježavajućim i spontanim jer se niz prekomišljaja mogao nastaviti, a stao je. Izvedbene posljedice overthinkinga su kratkog vijeka jer prekomišljanje konstantno gura dalje (bilo to unaprijed ili unatrag), osigurava konstantnu mjenu, tj. dinamičnost predstave. Don’t carry the world upon your shoulders kombinira čvrstu strukturu izvedbenog predavanja u pet činova, s lepršavom i nelinearnom logikom overthinkanja u strukturiranju materijala. Time postiže da izgubimo osjećaj te čvrste strukture u koju ćemo se vratiti s idućim činom, te se neko vrijeme utapamo u afektivnom krajoliku overthinkanja.

U jednom od iskliznuća iz glavne linije predavanja izvođačica traži pomoć tehnike oko mikrofona. Nešto kasnije, kad nas natpis na Power Point prezentaciji koja prati predavanje obavijesti da ulazimo u četvrti čin, izvođačica kratko traži potvrdu od tehnike da je zaista to na redu, odajući dojam da se toliko uživjela u izvođenje da je izgubila pojam o vremenu. Navedeni izbačaji nisu značajni za razvoj radnje ili argumentacije, poput bljeskova su koji služe osvježavanju pažnje, da naglase da slušamo tok misli izvođačice te da simuliraju njegovu autentičnost, koja će, ako bude sreće, u gledateljskoj recepciji zahvatiti i druge trenutke koji se unutar izvedbe izdaju za prekomišljanje, ali su zapravo ilustracije ili rekonstrukcije prošlih prekomišljaja. 

Prije nego što se posljednji put u izvedbi prekomisli, Tomić zatvara kružnu kompoziciju sjećanjem na još jedno “što ako” koje se pitala stojeći na vrhu ljestava u dvorani PC Tale, vjerojatno par dana prije premijere ove predstave. Spustiti se ili ne spustiti. Izvoditi ili ne izvoditi. Biti ili ne biti. To je prekomišljanje promijenilo njezin kraj, pretvorilo ju iz predstave u izložbu koju je publika pozvana razgledati ulaskom na scenu. Scenografija i rekvizita rasprostrta po njoj postala je postav muzeja prekomišljaja potrebnih da ova predstava ugleda svoju publiku. Iako pri početnom definiranju termina Tomić kaže da je jedna od značajki overthinkinga njegova neproduktivnost, do svog završetka ova predstava postaje iznimka koja potvrđuje pravilo – neka prekomišljanja završe predstavom.

Autorice predstavom don’t carry the world upon your shoulders nastavljaju istraživati praksu prevođenja, ovaj se put s fokusom na problem opsesivnog razmišljanja, odnosno overthinkinga. Tražeći ekvivalent ovog pojma u hrvatskom jeziku, autorice nastavljaju prijevod kroz pokret i ples.

“Iako istraživanje započinjemo prevođenjem najpoznatijeg fikcionalnog overthinkera Hamleta (i tako nastavljamo prijevode Shakespearea započete u predstavi il sonetto), kroz proces se od njega odmičemo da bismo se nastavili baviti vlastitim prekomišljajima na osobnom i profesionalnom polju i njihovoj rastezljivosti između dviju krajnosti: blokade i supermoći.

Birajući formu izvedbenog predavanja otvaramo prostor (popularno) znanstvenom pristupu pojmu i stanju overthinkanja, ali i prostor autorefleksije, prostor za poetiziranje overthinkanja kroz pokret”, stoji u tekstu najave.

Obje izvedbe počinju u 19 sati. Više detalja o predstavi pronađite ovdje.