Četrnaesti 25 FPS, festival nezavisnih i nekomercijalnih filmova koji na inovativan način istražuju mogućnosti filmskog jezika i pripovijedanja, ove godine predstavlja prostorno i programski prošireno izdanje. Festival se tako uz Zagreb (27. do 30. rujna, Studentski centar) i Rijeku (2. do 3. listopada, Art-kino Croatia) po prvi put održava i u Ljubljani, gdje se 5. listopada u Slovenskoj kinoteci prikazuju odabrani filmovi ovogodišnjeg programa. 

Kako u najavi festivala ističu organizatori, “premda se ni u dosadašnjim izdanjima nije prezalo od zamagljivanja granica između filmskih i proširenofilmskih programa, ovogodišnje festivalsko izdanje predstavlja i izložbeni dio s umjetničkim radovima koji se bave – filmom.”

Selektori festivala Sanja Grbin, Marina Kožul i Mario Kozina među 2000 prijavljenih filmova za natjecateljski program Festivala odabrali su 26 najistaknutijih ostvarenja. U međunarodnoj selekciji odabrana su i dva hrvatska filma: Dokument Parakozmik veterana eksperimentalne scene Vladislava Kneževića i Planine debitantice Hrvoslave Brkušić. 

“Raspon tema i postupaka filmova iz natjecanja obuhvaća analogne akvarele na filmskoj vrpci i narativni žamor internetskih piksela. Osobni portreti stoje uz bok analitičkim esejima, čije kamere jednako znatiželjno lutaju pustinjskim i planinskim pejzažima kao i krajolicima našeg društva, uma i duše”, najavljuju organizatori.

U natjecateljskom programu prikazat će se i novi radovi autora već predstavljanih i nagrađivanih na Festivalu, primjerice zajednički film višestruko nagrađivanog japanskog majstora analogne vrpce Takashija Makina i svestranog animatora i umjetnika Manuela Knappa – Na horizontu. Tu je i najnoviji rad autora koji su obilježili prošlogodišnji Expanded Cinema – Odmorišta Anje Dornieden i Juana Davida Gonzáleza Monroya, te još jedan zajednički rad – Sunčev kamen Filipe César i Louisa Hendersona čiji je Kruti otpad prikazan na Festivalu 2014. godine. 

O najboljim filmovima odlučivat će američka videoumjetnica Jesse McLean, finski redatelj i umjetnik Mika Taanila te programski koordinator zagrebačkog Multimedijalnog instituta i direktor Human Rights Film Festivala, Petar Milat. Svaki član žirija dodjeljuje zasebni Grand prix, a publici se predstavlja posebno kuriranim filmskim i diskurzivnim programom.

Uz stalne festivalske programe ovogodišnje izdanje donosi i dvije izložbe, također u prostorima zagrebačkog Studentskog centra. Finski svestrani umjetnik Mika Taanila prikazuje svoj rad Film Reader, dok Dušica Dražić i Wim Janssen, uz pripadajući film, predstavljaju instalaciju Projektor – brončani odljev kultnog jugoslavenskog 35 mm projektora Iskra NP-21.

Cjelokupan program potražite na službenoj stranici Festivala.

Za neke notoran, za neke posljednja oaza filmovanja. Bez obzira na sve nedaće suvremenog doba, eksperimentalni film i dalje buja, razvija se i križa, diše punim plućima i u digitalnoj eri. Uvijek drugačiji, često zagonetan, ponekad frustrirajući, a ponekad jednostavno, bez bolje riječi, lijep. Ako bi se morao svesti pod neki nazivnik, onda bi to bio onaj nekomercijalnosti, a tu smo već u sferi strasti, pa i ljubavi. S druge strane, čak i kad krije rigoroznu unutarnju autorsku strategiju, reakcija gledatelja na njega, zbog samih audiovizualnih svojstava, najčešće je intuitivna. U tom je slučaju diverzitet eksperimentalnog filma njegova uzbudljiva strana, pa i onaj kojem je poimanje filma kao izazova potpuno nepoznata mogućnost, može tijekom par dana 25 FPS-a naći nešto za sebe. Žiriji su ove godine tako apostrofirali sedam radova iz šarolike hrpe od dvadesetak naslova u konkurenciji, raspršenih kroz više tematskih programa. 

Međunarodni je Veliki žiri bio sastavljen od troje sjajnih mladih filmaša, Britanke Beatrice Gibson, Japanca Takashija Makina te Španjolke Laide Lertxundi. Neki od njihovih nagrađivanih filmova prikazani su u pobočnom programu, a Makino je odradio i solidan audiovizualni nastup tijekom festivalskih seansi proširenog filma. Svaki od članova toga žirija bira po jednu glavnu nagradu i, eventualno, posebno priznanje, a ta je brojnost nagrađenih neodvojiva od prakse festivala da inače slabo vidljive filmove učini vidljivijima. Veliki žiri je ove godine nagrade dodijelio razmjerno konzervativno, bez većih iznenađenja, i to samo za četiri filma zbog preklapanja u odabirima. 

Gibson je svoj Grand prix dodijelila francuskom filmu Tisuću sunaca (2013) glumice i redateljice Mati Diop, dok mu je Lertxundi dodijelila Posebno priznanje, a isti je osvojio i Nagradu publike. Diop je prošle godine na festivalu predstavila uspjeli kriptično-senzualni igrani film Big in Vietnam, a ove se godine pojavila s djelom koje na intrigantan, no konvencionalan način u pristupu narativu povezuje mnogostruke povijesti (individualne, filmske, nacionalne) kroz jednostavnu, melankoličnu priču o čežnji i prolasku vremena. Film prati postarijeg Senegalca Magayea koji je nekoć odigrao glavnu ulogu u međašu afričke kinematografije, filmu Touki Bouki (1973) Djibrila Diopa Mambétyja, inače redateljičinog strica. Izgubljen u vrevi suvremenog Senegala, Magaye kreće kroz Dakar na prigodno prikazivanje toga klasika, da bi završio na pijanci s poznanicima. Razine stvarnosti, fikcije te scena izmaštanoga, prepliću se i prožimaju cijeli film, a Diop miješa igranu radnju s dokumentaristički snimljenim trenucima u koje gura svoga junaka. Izuzetno slojevit, Tisuću sunaca nudi refleksije o individualnim odlukama koje onda određuju cijeli život, te promišljanja o sukobu generacija, odnosu Afrike i Europe, filmskoj reprezentaciji Trećeg svijeta, a sve s pričom o jednom ljubavnom rastanku u svome središtu. 

Gibson je Posebno priznanje dodijelila filmu Dubhouse: doživljaj u materijalu br. 52 (2012), radu japanskog filmaša Keija Shichira te arhitekta Ryojija Suzukija, kome je Makino pak dodijelio Grand prix i time izazvao mini skandal jer je i on sam radio kao kolorist na njemu, za što mu je autor i zahvalio prilikom preuzimanja nagrade. Djelo započinje višeminutnim mrakom i ambijentalnom glazbom, da bi se u narednim kadrovima postepeno u prostore modernističke arhitekture ušuljala svjetlost. Precizan i strog poput samih prikazanih prostora, Dubhouse je film polaganog ritma i evokativnih slika snimljenih u statičnim kadrovima. Prostori koji izgledaju kao mjesta radnje kakvog futurističkog film noira lišeni su ljudske prisutnosti, a atmosferičnosti pridonosi igra svjetlosti i sjena prelomljenih o zidove, stolce, misteriozne mrežaste konstrukcije. Taj nokturalno-lirični prikaz prostora oplahnut plavičastim tonovima predstavlja nastavak mračnog uvoda koji pak, prema riječima redatelja, reflektira tragične događaje vezane uz potres koji je rezultirao katastrofom u Fukushimi. 

Makino je Posebno priznanje dodijelio upečatljivoj minijaturi Izviđanje (2012) Johanna Lurfa. Kao u kakvom špijunskom djelu, u njemu filmaš/gledatelj iz daljine promatra vojnu infrastrukturu usidrenu u stjenovitom kalifornijskom pejzažu. Bez glazbe i zvukova, to je fini film polagane izmjene kadrova u kojemu autor distinktivnim postupcima očuđuje prostor distopijskog okoliša bez ljudi. Ispočetka statični, kadrovi ubrzo počinju ostavljati osjećaj polaganog pomicanja, što naglašava zlokobnost noćnog pejzaža. Lurf se pritom igra percepcijom gledatelja te se čini kao da su brda, građevine i svjetla tek elementi makete.

Lertxundi je Grand prix dodijelila filmu Cvjetanje (2012) japanske redateljice Naoko Tasake. Intrigantan film djeluje kao suprotstavljanje čitane, naoko banalne dječje priče s kompleksnim vizualnim varijacijama. Priču u off-u o gladnom medvjedu koji pojede svoju obitelj kako bi preživio, prati razrađeni vizualni ples, većinom monokromnih, apstraktnih oblika. Autorica koristi različite tehnike, pa se ponavljajuća slika padajućeg slapa, među ostalim, suprotstavlja animiranim mrežastim formama i rascvjetanim kemijskim taloženjima na vrpci. 

Za razliku od glavnog žirija, Žiri kritike, koji je uz Velimira Grgića i Nina Kovačića činio i autor ovog teksta, morao je savladati sitna neslaganja i pronaći kompromisna rješenja. Grand prix je na kraju pripao Maski smrti iz Buffala (2013) kanadskog filmaša Mikea Hoolbooma, esejističkoj tužaljci kroz koju autor kanalizira najintimnije teme, fizičke i emocionalne boli uslijed epidemije AIDS-a, zbog koje je i ostao bez nekih bliskih ljudi. Na duži, monokromni lirični uvod u usporenom pokretu nastavlja se razgovor u offu između redatelja i njegovog prijatelja, obojice oboljelih, što nadopunjuju asocijativno nabacane snimke, crno-bijele i u boji, sve u pratnji upečatljivog ambijentalnog soundtracka Machinefabrieka. Razgovor je topao i humoran, no ispod površine klize motivi bolesti, patnje i prolaznosti. Snimke nastale na 16 mm-skoj vrpci mješavina su svakodnevnog i snolikog, s naglaskom na motiv tijela te zajednice i prijatelja. Iako u nekim dijelovima banalnost slika odvlači pozornost, riječ je o zaokruženom filmu snažne tematike koji ostaje u sjećanju još dugo nakon što ga se pogleda. 

Ovo je bila posebno dobra godina za hrvatski eksperimentalni film. Osim jako dobrog programa Refleksije, sačinjenog od radova domaćih autora, ove su se godine u glavnom programu našla tri pametna i zabavna hrvatska filma. Posebno priznanje Žirija kritike dodijeljeno je tako Autofokusu (2013) Borisa Poljaka, filmskom konceptu u kojemu autor sa sigurne udaljenosti snima grupice turista koje se smjenjuju na brežuljku na kojemu se nalazi crkvica sv. Nikole pokraj Zadra. Stavivši pitanje etike filmaša po strani, kao i pitanje u kojoj je mjeri Autofokus uopće eksperimentalan, riječ je o malom dokumentarnom dragulju. Kadrovi su snimani s fiksne pozicije i prikazuju uvijek istu stranu crkvice, što autor dinamizira različitim planovima, no to ipak ostavlja suptilan dojam zarobljenosti gledatelja u voajerskoj perspektivi. Ako je Poljakov prethodni film, Splitski akvarel (2009), turiste/kupače svodio na mrlje u isparici ljetnog dana, Autofokus je izuzetno komunikativna studija o turizmu kao svojevrsnom kabaretu, u kojem se na pozornici ispred crkvice neprestano izmjenjuju lica u aktima vibrantno svakodnevnoga – banalnoga, intimnoga, komičnoga, bizarnoga, erotičnoga. Dojam voajerizma naglašen je sjajnim radom snimatelja zvuka zbog kojega čujemo sve što ljudi govore te tako na trenutak ulazimo u njihovu intimu. Naslov pak izjednačava automatsku funkciju fotoaparata s automatiziranim konzumiranjem kulturnih sadržaja, pa su turisti u scenama gotovo uvijek opremljeni aparatima, spremni da okinu pokoju sliku za postaviti na internet. 

Konačno, Žiri kritike je još jedno priznanje dodijelio filmu Između pravilnosti i nepravilnosti (2012) japanskog redatelja Masahira Tsutanija. To je krajnje intenzivno filmsko iskustvo u kojemu se u izuzetno brzim izmjenama ritma ukazuju kadrovi različitih digitalnih emanacija, zamršenih oblika i raspršenih čestica. I kad konačno pronađe trenutke harmoničnog smiraja (usporeni plutajući dim), film se ubrzo opet strmoglavljuje u nepredvidljivi kaos. Zvukovna podloga fenomenalno prati improvizacijsku narav djela te priziva poliritmični glazbeni punk jazz galop (recimo, japanskih Ruinsa). Ljepota ošamućenosti tijekom gledanja ovog filma u kinodvorani začudno je iskustvo, ili kako je već kazao kolega iz žirija, sinestezija par excellence. Stoga, hvala 25 FPS-u na takvim doživljajima, vidimo se dogodine.

Fotografija: Boris Poljak, Autofokus

Beatrice Gibson, britanska filmašica i dvostruka dobitnica nagrade Tigar festivala u Rotterdamu, Grand prixom je nagradila film Tisuću sunaca francuske autorice Mati Diop koji istražuje osobno i zajedničko naslijeđe igranog filma Touki Bouki, a koji je 1972. u Dakaru snimio autoričin ujak, filmaš Djibril Diop Mambéty. Gibson je posebno priznanje dodijelila japanskom filmu DUBHOUSE: doživljaj u materijalu br. 52 autora Keia Shichiria i Ryojia Suzukia.

Takashi Makino, japanski filmaš i predstavnik nove generacije japanskih nezavisnih redatelja te dvostruki laureat 25 FPS-a, najboljim je filmom proglasio japanski DUBHOUSE: doživljaj u materijalu br. 52. Ovaj dobitnik Grand prixa mješavina je dvojakih vizija arhitekta kao tvorca tame i filmskog autora kao donositelja svjetlosti. Posebno priznanje japanski je filmaš dodijelio austrijskom filmu Izviđanje Johanna Lurfa. 

Laida Lertxundi, španjolska autorica inspirirana tradicijom američke Zapadne obale, Grand prix je dodijelila američkom filmu Cvjetanje autorice Naoko Tasake, alegorijskoj priči o medvjedu koji je pojeo cijelu svoju obitelj tijekom zimskog sna, a posebnim priznanjem nagradila je Tisuću sunaca francuske autorice Mati Diop.

Ovogodišnji žiri kritike činili su novinar i filmski kritičar Velimir Grgić, filmski i kazališni kritičar, neovisni istraživač i novinar Nino Kovačić i filmski kritičar Stipe Radić. Nagradu kritike dodijelili su kanadskom filmu Maska smrti iz Buffala Mikea Hoolbooma, a posebna priznanja radovima Autofokus Borisa Poljaka i Između pravilnosti i nepravilnosti Masahira Tsutania.

Organizatorice i selektorice Festivala 25 FPS, Sanja Grbin i Marina Kožul, nagradu Green DCP dodijelile su filmu Autofokus Borisa Poljaka uz objašnjenje: “Film nas je osvojio svojim vizualnim konceptom i ubojitom rečenicom jednog od protagonista da je kulture previše. Smatramo da filmske kulture kakvom se bavi Boris Poljak, i kulture općenito, nikad nije dosta”.

25 FPS gostuje u riječkom Art-kinu u ponedjeljak i utorak, 30. rujna i 1. listopada, s dva dugometražna filma, nagrađivanim meksičkim Poslije tame svjetlo Carlosa Reygadasa i Symbiopsychotaxiplasm: Take One Williama Greavesa, te dva kratkometražna programa iz natjecateljskog i popratnog programa. Projekcijom pobjedničkih filmova Festivala 25 FPS u subotu, 5. listopada, u zagrebačkom kinu Tuškanac završit će deveto izdanje ove međunarodne filmske manifestacije.

Izvor: 25 fps / Fotografija: Boris Poljak, Autofokus

Dio naslova dolazi ovjenčan nagradama na renomiranim festivalima. Veliki u Vijetnamu, novi film francuske redateljice Mati Diop, donosi priču koja započinje kao adaptacija Laclosovih Opasnih veza, a završava na obali i ulicama Marseillea, u stilu Alaina Resnaisa, ali s postkolonijalnim twistom. Jedno od najjačih imena japanske eksperimentalne scene – Takashi Makino – snimio je film Generator, u kojem je u nizu gotovo apstraktnih slika snimljenih iz zraka prikazao Tokio kao organizam koji se istovremeno razara i regenerira. Rad je nastao kao autorova reakcija na katastrofu u nuklearnoj elektrani Fukushima koja je prošle godine pogodila Japan. Oba filma nagrađena su Tigrovima za najbolji film na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Rotterdamu. 

Koristeći snimke iz starih  znanstveno filmova majstori found footagea Christoph Girardet i Matthias Müller u svome će Meteoru gledatelje odvesti na nostalgično putovanje krajolicima svemira i filmskoga pulpa, a Palače milosrđa Garbriela Abrantesa i Daniela Schmidta zadržat će se na Zemlji, ali na granici stvarnosti i mašte, prošlosti i sadašnjosti. Abrantesov i Schmidtov film mogao bi se opisati kao queer-bajka o dvjema djevojčicama i njihovoj perverznoj baki kroz koju su autori dekonstruirali mitove portugalskog nacionalnog identiteta, a mehanizme različitih oblika represije doslovno doveli do usijanja.

Za sve ljubitelje eksperimentalnih spektakala tu je Uznemiren, hrvatska premijera zasad posljednjeg uratka nizozemskog trija Telcosystems. Nadahnut recentnom potragom za Božjom česticom, Uznemiren je plod četverogodišnjeg napornog rada, ali i intenzivno, slojevito (i glasno!) spajanje sedme i računalne umjetnosti koje se može protumačiti kao potraga za skrivenim redom iza kaosa koji nas okružuje. Telcosystems su već poznati domaćoj publici koja je čak dva puta uzastopce mogla uživati u njihovom zagrebačkom nastupu u sklopu 25 FPS-ovog programa Expanded cinema.

U natjecateljskom programu nalaze se i dva filma domaćih autora. Od do Mirande Herceg sastavljen je od snimaka čekaonica i tramvaja iz čijih hladnih i impersonalnih interijera redateljica stvara esej o potrazi za bliskošću, dok We saw nothing but the uniform blue of the Sky Damira Očka kroz motiv naratora s govornom manom koji recitira pjesmu govori o problemima prepoznavanja i tumačenja.

U proteklo se vrijeme sve više govori o smrti analognog filma. Festival ove godine prije svakog natjecateljskog programa prikazuje sada već klasike snimljene na vrpci, i to ne da bi vrpcu spremio u ropotarnicu povijesti, nego da podsjeti da su prošlost, sadašnjost i budućnost medija – povijest filmske umjetnosti. Program Ode filmu predstavlja kratku šetnju kroz povijest filmske avangarde, a započinje nedavno restauriranim Putom na Mjesec Georgesa Mélièsa, autora koji je prvi sustavno istraživao mogućnosti filma da kroz trik stvori iluziju, a za koji je francuski space-electronic dvojac Air skladao nebeski soundtrack. Nastavit će se antologijskim radovima autora kao što su Hans Richter, Len Lye, Robert Breer, Bruce Conner i Kenneth Anger.

Ulaz na sve programe 25 FPS-a Internacionalnog festivala eksperimentalnog filma i videa je besplatan. Festival će biti održan od 25. do 30. rujna u Kinu SC i Teatru &td u sklopu zagrebačkog Studentskog centra.

Na fotografiji: Christopher Giradet, Matthias Muller, Meteor / Izvor: 25 FPS