Riječ je o nastavku programa Ritam X – performans kao izraz koji su pokrenule Vlasta Žanić i Olga Majcen Linn, a tema ovogodišnjeg izdanja je 5 do 12. Nazivom koji sugerira hitnost, zadnji poziv, vrijeme koje istječe i potrebu da se reagira sada, autorice programa ističu vremensku posebnost performansa.

Kako pojašnjava autorica popratnog teksta, Mirna Rul, “performansi se događaju u stanju hitnosti – ne kao planirani čin, već kao nužnost. ‘5 do 12’ nema prostora za pripremu ni sigurnost. Sve što postoji sada, u tijelu i prostoru, mora biti upotrijebljeno. Greške su neizbježne, ali pasivnost nije opcija. Odluke se donose u hodu, bez garancije i bez povratka.”

U programu sudjeluju: Milijana Babić, Tajči Čekada, Matea Despot, Boris Greiner, Stanislav Habjan, Astrid Jakšić, Leonardo Losciale, Nadija Mustapić, Lea Plaščar, Nika Rukavina i Marijana Stanić.

Više detalja pronađite ovdje.

Izložba Vidljive u Rijeku je stigla iz zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti gdje se od svibnja do listopada moglo razgledati radove ukupno 108 autorica različitih generacija i širokog raspona umjetničkih interesa i senzibiliteta. Projekt je potaknut podacima proizašlima iz istraživanja o zatupljenosti umjetnica u zbirkama, javnim prostorima i galerijama, te općenito na tržištu umjetnina gdje autorice uspijevaju doseći tek 10 % zastupljenosti. Izložba iza koje stoje ustanove iz Zagreba, Rijeke, Splita, Dubrovnika i Osijeka, za cilj je tako imala prikazati recentno stvaralaštvo umjetnica i osvijestiti nužnost za ravnopravnom vidljivošću i zastupljenošću autorica u muzejskim kolekcijama. Upitnika oko toga može li ovakav koncept ponuditi nešto više od promocije i prezentacije suvremene produkcije bilo je još za vrijeme trajanja zagrebačke izložbe, no s riječkom, reduciranom inačicom, ta su pitanja dobila i konkretnu artikulaciju.

O tome na koji način projekt adresira ulogu muzejskih institucija, koji su dometi institucionalne kritike i kako se institucije mogu mijenjati iznutra, govore kritičarka Miona Muštra te kustosice Ivana Meštrov i Ksenija Orelj.

Emisija je objavljena u okviru projekta Rekultivacija, sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Premijerno je emitirana 31. prosinca 2023. na Radio Rojcu.

Naša civilizacija previše pati od mučenja i samomučenja, ali osobno za mene je to previše.
Razgovor s Krešom Kovačićekom, Zarez, 2006.

Iskreno govoriti, pisati ili pjevati o boli i nepravdi kompleksan je i zamoran zadatak koji je, među mnogim umjetnicima, pred sebe stavila i pjevačica ANOHNI. Njen album My Back Was a Bridge for You to Cross izašao je ljetos u suradnji s bendom the Johnsons. Anohni je u jednom intervjuu istaknula da je album na neki način sukus njenog umjetničkog glasa i njegovog razvitka, a većina je pjesama posvećena njenim prijateljima_cama i kolegama_icama. Kako i naziv albuma aludira, Anohni pjeva o (prijateljskoj) ljubavi, žrtvi i boli koju je tijekom godina kao umjetnica snažno oblikovana queer scenom i vlastitim trans identitetom, nosila sa sobom. O utjecaju glazbe i tekstova Anohni na vlastiti rad govorio je i riječki multimedijalni umjetnik Krešo Kovačiček u razgovoru koji se dotiče njegova performansa Rapture prema istoimenoj njezinoj pjesmi o AIDS-u i gubitku bližnjih. Govoreći o izvođačici i pjesmi potaknut snažnim dojmom koju je ostavila na njega tijekom života, šaljivo je izjavio: “Performans zapravo i nije bio posebno koncipiran, više je poslužio ideji ‘Baš sam htio da poslušate ovu stvar’.” 

Performans Rapture u kojem je Kovačiček sjedio ispod grafita na kojem piše ‘GAY’ u riječkom T-objektu sa svojim psom Ćefom u krilu i ispijao dvije vrste vranca, danas je okviru političkog performansa relativno dobro dokumentiran, poput ostatka njegova rada, intervjuima i tekstovima Suzane Marjanić, no manje poznat široj, pa i kulturnoj javnosti. U lokalnom kontekstu riječke alternativne scene Kovačiček je znan po svom umjetničkom i kustoskom radu, kao i dugogodišnjem skvotiranju te pravnom sporu, koji je djelomično potaknulo njegov nestanak.

Iznenadni nestanak Kovačičeka i potraga za njim fragmentarno je uprizorena eksperimentalno-dokumentarnim filmom Krešo (2023.). Zagrebačka premijera filma održala se 13. siječnja u Dokukinu KIC uz popratni razgovor s redateljskim timom Marinom Musulin i Zoranom Kremom te montažerkom Dorom Slakoper, uz moderaciju redatelja i kustosa Ivana Ramljaka. 

Ideja o eksperimentalnom filmu koji se bavi Kovačičekovim životom proizašla je iz studentskog projekta redateljice Marine Musulin. U trenutku kad je Musulin već sakupila dio materijala i snimaka za film, Kovačiček je nestao, čime se ujedno nametnuo i počeo oblikovati nešto drugačiji filmski koncept, uz pomoć drugog redatelja, Zorana Kreme. Razvijanjem drugog koncepta nametnuo se dojam neposrednosti, koji je podcrtam materijalima snimanim kamerom iz ruke.

Eksperimentalni dokumentarac Krešo prati tri narativne linije, istaknula je montažerka Dora Slakoper u razgovoru nakon projekcije. Glavna linija funkcionira kao okvir radnje i prikazuje filmsku sadašnjost, odnosno potragu za Krešom, druga se sastoji od snimki iz prošlosti u kojima je Krešo neposredno prisutan, a treću liniju čine arhivske snimke njegovih performansa i kustoskog rada. U filmu se ove tri linije konstantno isprepliću, čime se dodatno pojačava dramaturška napetost i misterij koji prati lik Kreše Kovačičeka i njegov nestanak.

Na sadržajnom planu, različite vremenske perspektive pokazuju i vrlo dobro prate zamršenosti isječaka iz Kovačičkovog svakodnevnog i umjetničkog života. Zahvaljujući vremenskoj poliperspektivi i odgađanju odgovora na sveprisutno pitanje gdje je Krešo Kovačiček, otvara se prostor za izgradnju kompleksne slike o nježnom, tvrdoglavom i hrabrom umjetniku. 

U portretiranju protagonista, kojeg s odmicanjem radnje sve manje vidimo, pomažu svjedočanstva njegovih ekscentričnih prijatelja_ica, poput Stevea Englisha, kralja amsterdamskog lateks imperija DeMask i dizajnera koji u svom dvorcu u Francuskoj, gdje je Kovačiček boravio, organizira kultne partije. Ipak, među svjedočanstvima se najviše ističu scene s preostalim članovima benda The Rat Singers, koji uz Krešu čine Neda Šimić Božinović i Vladimir Wölfl. Nasumično snimljene interakcije s njima služe kao testament dugogodišnjem prijateljstvu, koje opstaje unatoč neslaganjima i nesuglasicama.

Tema opstanka prožima film. Uvjeti u kojima žive umjetnici_e nezavisne scene počivaju na međusobnoj podršci i pomoći. Tomu svjedoči jedna od prvih scena u filmu kada Kovačiček donosi hranu Nedi Šimić Božinović, kojoj je terasa ispred stana urušena pa ne može van, a nastavlja se prikazom raznih mjesta poput Hartere ili napuštenih stanova gdje “žive” ljudi s margine. Ugrožena egzistencija u slučaju Kovačičeka proizišla je djelomice iz njegovog ranog autanja kao gej muškarca, zbog čega mu je otežan pronalazak posla, a  kasnije utvrđena  i dijagnoza shizofrenije.

Kovačičekov performerski rad uključuje elemente draga, često u suradnji s dizajenericom Tajči Čekadom i body arta kroz koji umjetnik svoje tijelo izlaže ponekad ekstremnim uvjetima. Iz odabranih arhivskih snimki, neovisno o tome je li selekcija proizašla iz veće količine materijala ili je jedina postojeća, ocrtava se tematska linija poigravanja s rodnim identitetom. Uključene snimke nisu datirane, stoga široj publici možda nije u potpunosti poznato jesu li neke od njih nastale u periodu u kojem je Kovačiček živio i djelovao u Amsterdamu i Berlinu ili Hrvatskoj. 

Hvatajući se ukoštac s potragom za Kovačičekom, autorski tim donosi poetičan prikaz riječke alternativne i performerske scene ne ispuštajući iz vida bolnu stvarnost (jedne) sudbine koja je film oblikovala. Zbog velikog interesa zagrebačke publike, planirane su još dvije projekcije u Dokukinu KIC, koje će se održati 20. siječnja i 2. veljače.

Umjetnice Tajči Čekada i Ivana Kalc u Velikoj dvorani Pogona Jedinstvo će predstaviti multimedijalnu izložbu i performans Radilište. Radilišta su umjetnički niz koji u svom fokusu ima kritiku ekonomije rada, čiju problematiku istražuju u medijima videa i performansa. 

“Model liberalnog kapitalizma i tlapnja o slobodama tržišta tek je eho prošlosti koji je tada nekada bio definiran izvozom roba, a koji se ionako osipao po rubovima udaljenim od tržišnih epicentara i koncentrata monopolističkog kapitala. Koncepti ekonomske misli u odnosu na zakone tržišne ekonomije kao u loop-u i s matematičkom preciznošću vrte isti model rasta, održavanja i propadanja. Na trenutak se čini da kompasa nema ili da je smjer neizvjestan te se zbog lakšeg shvaćanja sve prozvalo globalnim, tranzicijskim i sličnim. Ta istrošenost ideje ekonomskog modela dovodi još jedan ciklus kapitala svome kraju, a taj kao i svi predhodni, ponovo kulminira erupcijom”, stoji u popratnom tekstu Branke Cvjetičanin. 

Opisanu istrošenost prevladavajućeg ekonomskog modela Radilišta odgovaraju propitujući rad u različitim prostorno-vremenskim koordinatama, a pojedine intervencije su simbolički označene brojem. Pilot-izvedba Radilišta, označena brojem 101, dogodila se 2019. godine u sklopu događaja Goli otok – Novi hrvatski turizam, kada su umjetnice po prvi put koreografiranom repetitivnom sekvencom izvele performans o kažnjeničkom radu. Iduće godine, niz je nastavljen Radilištem 2020 koje su umjetnice izvele na dan otvorenja programa EPK u javnom prostoru Korza, podsjećajući prolaznike_ce na sudbine radnika brodogradilišta 3. maj, te zatim i performansom uprizorenim iste godine na dan predizborne šutnje. Uslijedio je niz Radilišta na različitim lokacijama kroz koje Kalc i Čekada, kako stoji u najavi, “zadržavaju osnovne elemente – dva tijela u refleksiji, fizičko opterećenje, sekvencioniranje pokreta kojeg potom fiksiraju u liturgijski niz stvarajući opus s tendencijom beskonačnog trajanja”. 

Zagrebačka varijacija Radilišta održava se u formi multimedijalne izložbe i performansa u organizaciji Galerije 90-60-90. Radilište će započeti izvedbom 15. ožujka u 19 sati, dok će se video-instalacija moći pogledati do 20. ožujka. 

Razgovor kulturne antropologinje Suzane Marjanić s umjetnicom pod nazivom Tajči Čekada ili protiv dihotomije “čisto i opasno”, tako je otvorio niz događanja koja bi se u izlagačkoj godini 2019/2020. trebala baviti feminističkim temama u radovima lokalnih umjetnica. “Odlučile smo se za rubne prakse feminističke umjetnosti zato što smo željele ovom serijom susreta  propitati domaću feminističku scenu i to iz rakursa njezinih rubnih pojava i iskliznuća iz jasnih pozicija. Čini nam se da baš provokacije granice kao što slabe, tako i potvrđuju svaku paradigmu, i osim toga ogoljuju zauzete (društvene) pozicije. S druge strane, umjetnice koje smo odabrale odlučuju se za umjetničku strategiju koja ih ne svrstava jednostrano i bezuvjetno u određene okvire”, objašnjava kustosica Irena Bekić, te dodaje kako su razgovore posvetile Ivani Popović i Ružici Šimunović zbog njihova rada i posvećenosti ženskom performansu. Osim Tajči Čekade, u sklopu ovog programa tako bi trebale gostovati i umjetnice Milijana Babić, Maja Kovač i Marina Petković Liker koje će podsjetiti na devedesete godine i bivšu scenu ATTACK-a kad su djelovale u feminističkoj trupi Not your bitch! Uslijedit će također Martina Križanić i Xena L. Županić te doajenka umjetnosti performansa Vlasta Delimar.

Jedan od glavnih fokusa Tajči Čekade su takozvani antimodni performansi kojima umjetnica daje novu perspektivu minuciozno izrađenim, često skulpturalnim kostimima. Jedan od takvih primjera je kolekcija Mrtva priroda koja kontinuirano nastaje od 2009. godine, a uključuje kostime izrađene od organskih materijala koje je umjetnica sama prikupila u prirodi. Iz ovog projekta kasnije nastaje serija fotografija i performans koji kostime spaja s motivima iz slavenske mitologije. Iako se bavi izradom kostima, Čekada specifično naglašava kako to nije modni dizajn, prvenstveno jer je moda prolazna i podložna trendu, pa je njena praksa bliža “antimodnom dizajnu”. U to spadaju i kostimi iz projekta Post mortem high fashion, kao i iz projekta Posmrtna odijela i urne na kojem je surađivala sa svojom majkom keramičarkom. I dok se u Mrtvoj prirodi bavi materijalima koji trule i propadaju, pogrebne rituale veže uz upravo suprotno – uz trajnost i neuništivost.

Najdublje u aktivističke prakse Čekada ulazi kroz antrozoološke radove u kojima problematizira odnos ljudi prema životinjama, odnosno diskriminaciju na temelju vrste, poznatu i kao specizam. Tu ulaze radovi kao što su Veprica / Vepar / Veprovina i The picnic kojima izjednačava čovjeka i životinje, ali i još važniji Eko eko ljudsko mlijeko. U sklopu ovog rada, uz pomoć donatorica, napravila je i javno dijelila proizvode od ljudskog mlijeka, upozoravajući kako ljudi jedini konzumiraju mlijeko drugih bića i to u odrasloj dobi, te kako nema razlike između korištenja mlijeka životinjskih i ljudskih žena. Kroz ovaj projekt propitivala je i utjecaj mliječne industrije i njenu isprepletenost s primjerice obrazovnim sustavom, što neupitno utječe na podučavanje i daljnju proizvodnju znanja o alternativnoj prehrani.

Na predstavljanju u Galeriji Prozori, umjetnica se osvrnula i na neke druge aktivističke radove. Primjerice, Šunka-sir, kulen-sir, samo sir i Samo sir radovi su kojima je, izrađujući sendviče u izložbenom prostoru, na kojima je kasnije i zaradila, skrenula pažnju na nesigurnost i prekarnost umjetničkog rada. Kroz video rad Slučaj Ofelija ponovno se vraća kostimografiji te propituje povezanost ženske smrti i odijela. Možda najzanimljiviji rad, koji u nekoj mjeri obuhvaća sve elemente iz ranijeg fokusa umjetnice je Sa o Roma, Rijeko grade. Njime Čekada problematizira iseljavanje pripadnika Romske zajednice iz Rijeke u posljednjih pet godina. Na rad ju je motivirao odlazak na proslavu Đurđevdana u jednom riječkom naselju koji je od velikog i šarenog događaja u kojem je 2012. godine, kada ga je prvi put posjetila, sudjelovalo na tisuće ljudi, danas postao puno skromniji. Kako bi prezentirala razloge odlaska, razgovarala je s nekoliko Romkinja, želeći problem prikazati upravo iz ženske pozicije. Čekada ističe kako je htjela prikazati gubitak kulturnog bogatstva koje je nestalo s odlaskom ove zajednice i to baš u trenucima kada se Rijeka sprema postati Europskim gradom kulture pod krilaticom Luka različitosti.

Djelovanje Tajči Čekade ovime se jasno nadovezuje na koncept Rubnih praksi feminizma koje se ovim projektom žele propitati. Program u Galeriji Prozori osmišljen je kao dio redovnog edukativnog programa U pozadini stvari kojim se nastoji otvoriti dijalog o suvremenoj umjetnosti u kontekstu drugih suvremenih društvenih fenomena te napose uključiti u fokus različite rubne društvene i umjetničke prakse i pojave. Bekić također naglašava kako je program Galerije usmjeren na društveno angažirane i kritičke prakse, a feminizam svakako nudi takvu perspektivu budući da mu je inherentno propitivanje odnosa moći i kritika hegemonijskih pozicija. “To je ujedno vizura koja uvijek oblikuje naš program”, zaključuje Bekić.

Tajči Čekada snimala je prostore ispražnjene od ljudske prisutnosti, kadrovi hvataju trenutak prije nego će u njega ući zaposlenici ili korisnici. Prostori institucija i njihove biljke s fotografija desetljećima su isti, tu i tamo malo osvježeni pa opet, uglavnom obavijeni prepoznatljivom patinom svjedoče o izostanku gradnje novoga ili temeljitom osuvremenjivanju prostora.

“Serija fotografija biljaka svojevrsna je analogija prikaza svijeta u hrvatskim javnim institucijama, zrcala stanja društva, što je u ovom slučaju i metaforički i doslovno kondenzirano u predodžbi biljnoga svijeta. Taj motiv flore oko kojega se gradi vrlo sugestivan fotografski ciklus nije slučajnost, on je dio umjetničina vizualnog itinerera i proizlazi iz njezine stalne preokupacije odnosom čovjeka i prirode”, navodi se u najavi izložbe.

Izložba ostaje otvorena do 15. srpnja 2018.

Kako stoji u najavi, tematski okvir predstave polazi od kruga kao forme, a kreće se preko raznih oblika pojavnosti kruga u sferi ljudskog djelovanja (npr. pulsiranje, rituali, cikličnost, revolucija, jedinstvo, itd.). U tom širem smislu, ovi nasumično nabrojeni motivi mogu se sklopiti u slagalicu pružajući uvid u veću sliku našeg transcendentalnog poimanja prirode općenito.

Predstavu izvode Tajči Čekada, Sanda Hunjak,Tereza Korošec, Nika Krajnović, Željka Rupčić, Morena Scotti Andrić, Fanni Tutek Hajnal i Kristina Žuvela.

Ovogodišnje izdanje Festivala posvećeno ženskom tijelu kao mediju i tijelu kao društvenom konstruktu, inzistirajući na političkoj vidljivosti žena. 

Program započinje promocijom knjige Tijelo u dijalogu – ženske performativne prakse u Hrvatskoj Ružice Šimunović. U knjizi koja je svojevrstan pregled ženskog performansa od 1970-ih do danas zastupljeno je dvadeset hrvatskih perfomerica, među kojima je mjesto našla i umjetnica Tajči Čekada, učesnica u drugom dijelu Festivala.

Čekadina fotografska izložba Biljni svijet u hrvatskim javnim ustanovama komentira društvenu zbilju putem prikaza (su)života biljaka i bespuća birokracije, osvrčući se pritom i na čekanje kao jednu od inherentnih aktivnosti vezane za društvene i ekonomske relacije moći.

Na temu čekanja nadovezuje se performans Mrtvo vrijeme Umjetničke organizacije Kabinet, na čelu s Ivanom Kalc i njenim plesačicama: Kristinom Žuvelom, Sandom Hunjak, Terezom Korošec, Nikom Krajnović, Martom Slaviček, Fanni Tutek Hajnal i Tajči Čekada. Odmah nakon Kabineta, na terasi ispred Paviljona nastupit će elektronički duo MED Marte Slaviček i Saše Matića.

“U medijima u su sve više prisutni naslovi poput uništavanja turizma radi terorističkih napada, strahova od putovanja na određene turističke destinacije, gašenja jednih turističkih lokacija te procvata drugih. Turizam je djelatnost na koju terorizam ima direktan utjecaj, no to nije jedina njihova spona. Ono sto izložba Turizam, turizam, turizam pokušava artikulirati, jest njihova primarna poveznica, a to je estetika terorizma i estetika turizma. Dok prvu krasi minimalizam, druga je zadužena za estetiku kiča.

Performativnost terorističkog čina i njegova mizascena djeluju na gledatelje/ice gotovo teatralno. Narančaste tute (identične zatvorenicima is Guantanama) i crne odore egzekutora, njihove sinkronizirane radnje mačetama, sama dramaturgija čina dovodi do hiperrealnosti, u kojoj je  Realno neuhvatljivo, a odsjecanja glave promatramo kao dio performansa u kojem je svaki dio razrađen, iako do zadnjeg trenutka ne znamo hoće li se zaista završiti krvoprolićem.

Terry Eagleton je u svojoj knjizi Sveti teror naveo podatak da se terorizam kao politička ideja pojavio za vrijeme Francuske revolucije, što bi značilo da su terorizam i moderna država rođeni u isto vrijeme, iako navodi Eagleton, takva vrsta terora tada, bilo je nasilje što ga je država provodila nad svojim neprijateljima.

To nas navodi na drugi oblik terora, a to je turistički teror. Prije svega u lijepoj našoj, a i i šire, imamo rasprodaju teritorija, onog istog čijom se grudom zemlje busamo u prsa i kunemo, a samim time i kulturnog identiteta zemlje, a to seže do prodavanja muda pod bubrege ili ti ga janjetine ovčetinom. Ali ako postoje oni koji prodaju i eksploatiraju, gdje smo mi? Zaboravili smo osjetiti zemlju, putovati bez hi-tech ekstenzija, živjeti u trenutku.

Naš izbor gnojivo je za njih. Estetizacija narcisoidnosti i ritualno postanje selfija na svakom koraku, dokida svako realno, i baca u hiperrealni treš u kojem možemo povući estetsku paralelu s javnim smaknućima, koja ako se ne prikažu kao da se nisu plauzibilna. Potrebno je vanjsko oko, koje će izazvati bilo kakvu vrstu emocije, odobravanja, jer sama za sebe ona više ne postoji. Autentičnost je zamijenjena trivijalošću, grotesknim konzumerizmom i sponzorskim suncobranima, neoliberalni kapitalizam diktira ritam života i posljednjih mirnih oaza i uvala”.

Stoga se grupa TTT ovim putem zalaže da prije nego li se posvetimo borbi za terorizam pred našim ekranima, rješimo terorizma na lokalnoj razini i pridužimo Ligi za borbu protiv turizma koju je davnih godina osnovao Franci Blašković.

Izložba je otvorena do 17. studenog.

Tajči Čekada izložbu će 9. svibnja u 20 sati otvoriti performansom Posmrtna odijela i urne iz 2006. godine i modnim performansom Post mortem high fashion iz 2012. godine. Suzana Marjanić održat će razgovor s umjetnicom. 

Tajči Čekada djeluje na području kostimografije, modnog dizajna performansa, fotografije i videa. Svoj rad započinje 2003. u studiju koji se nalazio u sklopu Kluba Palach. Godine 2006. u suradnji s tvrtkom M.M.C. pokrenula je ciklus modnih manifestacija pod nazivom Modne novosti. U periodu od 2004. do 2013. aktivno sudjeluje u radu MMC-a i Galerije O.K. često u osmišljavanju zajedničkih projekata s umjetnicima okupljenih oko tadašnjega Palacha, odnosno K.U.N.S.-a, osobito na području performansa, a neki od važnijih ostvarenih su: Mars, Embrio, Selotejp, Džada, Čišćenje radničkih uspomena, Post mortem high fashion, Ispraćaj, Portretiranje zeca, Zagrebe, i ja te volim. Le Déjeuner sur l’Herbe vs. The Dinner, Što je to performans i što ti performeri zapravo rade, Where was the hare?, Kava za Maričku, Šunka – sir, kulen – sir, samo sir, Mir u svijetu… Od početka rada redovno ostvaruje  razne angažirane, konceptualne i  avangardne modne kolekcije koje uglavnom predstavlja na nekonvencionalnim  modnim performansima  i lokacijama. U posljednje vrijeme intenzivno se bavi fotografijom i ostvaruje velik broj samostalnih fotografskih izložbi. Dizajnira i izrađuje kostime za brojne koncertne nastupe i potrebe snimanja spotova raznih glazbenih skupina, za filmove, kazalište, plesne  predstave i sl. Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Članica je strukovnih udruženja HDLU i ULUPUH. Živi i radi u Rijeci.

Izložba u Pogonu Jedinstvo ostaje otvorena 10. i 11. svibnja od 16 do 21 sat.