Iz teksta najave: “Od ove godine Tabor Film Festival nije “samo” umjetnički vrijedan festival filmova domaće i međunarodne produkcije te mjesto dobre zabave, druženja i opuštanja, već je i mjesto gdje filmovi nastaju, gdje budući filmaši dobivaju vjetar u leđa uspoređujući način na koji doživljavaju sedmu umjetnost s načinima onih koji je već žive. Prema izboru selektora Ivana Ramljaka, na ovoj četverodnevnoj manifestaciji svoju će projekciju dobiti 22 filma stranih autora, od čega je čak 21 film hrvatska premijera! Naravno, i ovu će godinu obilježiti živopisan edukativno-zabavni program namijenjen svim dobnim skupinama, a između ostalog podrazumijeva radionice za mlade, koncerte i aktivnosti na otvorenom.”

Program i raspored 21. TFF-a možete pronaći ovdje.

Na natječaj za prijavu filmova u domaću konkurenciju natjecateljskog programa festivala mogu se prijaviti filmovi u trajanju do 30 minuta u kategorijama: igrani, dokumentarni, animirani, eksperimentalni film, kao i filmovi hibridnog žanra, a koji su nastali nakon 1. siječnja 2021. godine. Detalje o prijavi možete pronaći ovdje, a prijavnici možete pristupiti ovdje. Filmovi u dva natjecateljska programa, domaćem i međunarodnom, konkuriraju za nagradu Veronikina lubanja i novčane nagrade.

Rok za prijavu je 26. travnja.

Poslovi volontera bit će organizirani na info pultu i ulazu, parkingu i u kampu, kao i u tehničkoj potpori te u dvorcu, a  prijaviti se mogu sve punoljetne osobe. Detaljniji popis poslova, uvjeta prijave i povoljnosti za volontere zainteresirani mogu pročitati ovdje. Volonteri koji savjesno ispune dogovorene obaveze dobit će službenu zahvalnicu kao potvrdu za volontiranje, a otvorit će im se i mogućnosti dugoročnije suradnje na ostalim projektima organizatora.

Za prijavu je potrebno ispuniti formular najkasnije do 15. svibnja.

Međunarodni festival kratkometražnog filma Tabor Film Festival poziva sve zainteresirane autorice i autore da prijave svoje filmove na 20. izdanje i pridruže se filmskom taborovanju u dvorcu Veliki Tabor, a koje će se ove godine održati od 7. do 10. srpnja. Na natječaj za prijavu filmova u međunarodnu i domaću konkurenciju natjecateljskog programa festivala mogu se prijaviti filmovi u trajanju do 30 minuta u kategorijama: igrani, dokumentarni, animirani, eksperimentalni film, kao i filmovi hibridnog žanra, a koji su nastali nakon 1. siječnja 2020. godine. Filmovi u dva natjecateljska programa, domaćem i međunarodnom, konkuriraju za nagradu Veronikina lubanja i novčane nagrade. 

Natječaj je otvoren do 25. travnja, a detalje o prijavi možete pronaći na linku.

Novost Tabor Film Festivala je pokretanje edukativno-profesionalne platforme pod nazivom TaborPRO, prve takve umjetničke i edukativne prakse u Krapinsko-zagorskoj županiji, usmjerene na umrežavanje i usavršavanje zajednice mladih filmaša, ali i šire publike svih dobnih skupina. Ove će godine Tabor na pet dana postati profesionalna regionalna rezidencija za odabrane studente završnih godina akademija iz regije, s naglaskom na temi razvoja profesionalnog kratkometražnog filma nakon završetka školovanja. Koordinatorica platforme je Anita Čeko, diplomirana filmska dramaturginja, redateljica i scenaristica te aktivna članica Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela te Kinokluba Zagreb.

I ovaj je natječaj otvoren do 25. travnja, a zainteresirani polaznici detalje o radionici i uvjete prijave o TaboruPRO također mogu pronaći na web stranici festivala.

Uz otvorene prijave za sudionike, započela je i prodaja festivalskih ulaznica za posjetitelje. Tabor Film Festival svake godine svojoj publici nudi obilje kvalitetnih filmova, popratne programe poput koncerata, radionica i izložbi, a sve to uz opušteno druženje u prekrasnom okružju dvorca. Tabor Film Festival ima podršku Hrvatskog audiovizualnog centra, a organizator je produkcijska kuća SABMARINE, uz pomoć Muzeja Hrvatskog zagorja, Krapinsko – zagorske županije, Općine Desinić te drugih partnera.

Kratka igrana filmska forma u pravilu ne dopušta suvišne narativne ekskurzije, a ponekad čak i u potpunosti odbacuje koncept “pričanja priče” te svoj fokus i energiju usmjerava na evociranje specifične emocije ili stanja posredstvom pojedinačnih fikcionalnih iskustava. Upravo zato, nauk o tome kako u kratkom formatu sažeti temu i prenijeti željeni utisak te istovremeno biti kompleksan u sadržaju i izrazu, ali jednostavan u izvedbi, vještina je koju svaki filmski umjetnik nastoji savladati u potrazi za svojim autorskim potpisom.

Sasvim razumljivo, ekonomičnost ovakve proizvodnje u našoj je kinematografiji najvidljivija na Akademiji dramske umjetnosti. Studentski igrani film je naime poligon za reduciranje izražajnih postupaka i apostrofiranje teme, no rijetko kad i za istraživanje ili poentiranje, a mnogi ga čak promatraju kao ništa više od neophodne stepenice na kreativnom putu do realizacije dugometražnog ostvarenja. Stoga i ne čudi što većina ADU-ove produkcije ostaje u domeni “studentske vježbe” i što se svake godine tek u nekolicini filmova istakne individualna artistička poetika koja zasluženo poleti u svijet festivalske distribucije.

Organizatori ovogodišnjeg izdanja Tabor Film Festivala podignuli su s tla deset filmskih poletaraca koji nisu uspjeli uletjeti u glavni konkurencijski program te su ih brižno postavili na sigurno, na zidine Velikog Tabora u sklopu popratnog programa studentskih filmova ADU Shorts. Među tim poletarcima se našao i redatelj Jan Kervatin s igranim filmom Anton (2021), slice of life psihologizacijom mladog muškarca koji se jedne zimske zagrebačke večeri upusti u potragu za odbjeglom mačkom te pritom zaluta u udvaranje nepoznatoj djevojci u noćnom baru. Nakon Antonovog povratka s mačkom u naručju otkrivamo kako je njegova partnerica trudna, no njegova krivica se u gledateljskim očima relativizira nakon što ona posegne za dimom iz njegove cigarete te se u zagrljaju zajedno fejd autaju u završetak filma. Naivnost i blaga patetika u ovom su slučaju čak i prednost Antona jer su veoma jednostavnoj filmskoj crtici dali glavu i rep. Dramaturški gledano, filmu nedostaje više naznaka unutarnjeg sukoba ili pak jači režijski naglasak tijekom scene u noćnom baru kada je naš protagonist na prijelomnoj točki, a mi kao gledatelji nismo sigurni kamo nas priča vodi. Nedostatak režijske inventivnosti osjeti se kroz cijeli film – kadriranju kao da nedostaje kreativnosti, a glumačkoj izvedbi nedostaje posvećenosti mikrodetaljima i nepravilnostima koji krase stvaran život, a koje oko kamere jednostavno voli prenositi na veliki ekran.

Jednako kao Anton, i Slova (2019) Bojana Radanovića počinju krupnim kadrom našeg protagonista – Slobodan se nakon 25 godina susreće s ocem Nenadom koji je njega i Hrvatsku napustio tijekom rata devedesetih godina. U odnosu na Antonov unutarnji sukob, susret oca i sina u Slovima već donosi jaču dramaturšku rezonancu, no Radanović se u svom slučaju mogao osloniti i na glumačke performanse mladog Marija Knezovića i veterana Žarka Savića. Osim što se prepustio instinktu mikroglume, dvojac je uspješno portretirao šutljivu narav muškog sukoba, a redatelj ih je pomirio u pravom trenutku, pred sam kraj, postavljajući ih zajedno u posljednji, rustikalno idiličan i gotovo nostalgičan kadar pred njihovom nekadašnjom razrušenom kućom. Opet, jednostavnoj, no potencijalno snažnoj dramaturgiji nedostaje jači redateljski upliv; promišljenije raskadriravanje i tempiranje emocija kroz naglašenije rezove. Film kao da je “zapeo” u krupnom planu, što u kombinaciji s nekreativnim rezovima nekako oduzima od glumačke izvedbe, te cjelina ostavlja nedovoljno jak dojam na gledatelja.

U sličnoj se situaciji nalazi i Nova (2020.) Luciana Mirdite, film koji nas, unatoč atmosferičnom i pomalo mističnom otvaranju (pretapanja total i krupnih planova popraćena s Madrigals of the Rose Angel avangardnog glazbenika Harolda Budda), ipak ne odvodi na neko jedinstveno filmsko putovanje. Toga su očito bili svjesni i protagonisti filma, mladi par Lucian i Josipa, koji od prvog do zadnjeg dijaloga iskazuju međusobnu netrpeljivost tijekom svog puta na otok. Ovakav oblik sukoba polazište je radnje koja bezglavo otplovi na svoje odredište te čiju prijelomnu točku predstavlja scena nesuđene erotike na suncem okupanom mediteranskom kamenu. Prateći mladi par do trenutka kulminacije napetosti, ali pritom ne posvetivši dovoljno vremena upoznavanju s likovima i gradaciji sukoba, film ostavlja dojam kao da ni sam nije siguran na koju emociju da se fokusira niti koliko je zapravo konceptualan (ili nije). Naime, atmosfera je najjača karika filma, no i ona se, baš kao i radnja, zadržava na istoj nedorečenoj razini od samog početka pa sve do naglog i pomalo nespretnog vrhunca tijekom kojeg se Lucian i Josipa fizički “sukobljavaju” u mraku prašnjavog makadama te zatim šutke sjedaju u auto i nestaju u tami.

 

Razrađeniji i fokusiraniji uvid u kompleksnost romantičnih odnosa donosi Spido (2020) Luke Galešića, dramaturški kompletan film čiji je scenarij nastao prema priči Tanje Mravak o odnosu dalmatinskog bračnog para tijekom turističke sezone. Galešić je uspješno reducirao prozni tekst na elemente koji zajedno doprinose filmskoj cjelini, a rezovi ne samo da prate emotivni naboj već ih krasi i rijetko viđena kreativnost koja filmu omogućuje brži ritam i gledatelja ne zamara suvišnim odugovlačenjem, odnosno apostrofiranjem osjećaja otuđenosti i nerazumijevanja između likova. Odstupajući od strogo statične kamere kojom obiluju radovi studenata akademije i koristeći mizanscenu, redatelj se oslonio na dinamiku kadra, likova i prostora kako bi prenio određene emocije te u konačnici napravio film koji pokazuje tendenciju kreativnog istraživanja fantazije ljubavnih odnosa. No unatoč režijski jasnijoj viziji i dramaturškoj zaokruženosti u odnosu na prethodno spomenute filmove, Spido ipak ostavlja mlak i nedorečen dojam.

 

 

S istim se problemom, doduše nešto spretnije, suočava i Sparina (2020) redatelja Petra Vukičevića. Vukičevićev film nas uvlači u naizgled jednostavnu situaciju – Roza traži cimericu, a Karmen traži mjesto za najam. Naravno, situacija za Karmen i nije tako jednostavna te gledatelji zajedno s Rozom postepeno otkrivaju kako Karmen zapravo traži sklonište, a s obzirom na to da je već prvog dana imala posjet sumnjivo agresivne muške osobe, očito je da to sklonište nije pronašla. Film strpljivo gradi svoj klimaks, a dramaturški razvoj prati i režijski odabir polutotala, srednjih i blizi planova, odnosno odmak od krupnog plana kao isključivog medijatora za prijenos ljudske emocije i unutarnjeg sukoba. Osim toga, ne ulazeći u krupni plan redatelj naglašava da je Karmen zapravo strankinja u Rozinim očima, strankinja nakon čijeg se odlaska u Rozi budi osjećaj nesigurnosti u okrilju vlastitog doma što, naposljetku, pokazuje kako je redatelj imao jasnu tematsku viziju koja mu je omogućila da film uspješno privede svršetku. Slično kao i kod Galešića, osjetno je da Vukičevićev film crpi iz svoje vizije i oprezno pristupa tome kako i što će prikazati gledateljima. Međutim, unatoč nešto jačem završetku i izraženijoj vizualnoj noti, i Sparini kao da nedostaje snažnijih trenutaka ili naglasaka koji bi djelu podarili autonomnost te upečatljivost.

 

Upravo je takav korak napravio Borna Zidarić u filmu Stanar (2020). Zidarićev glavni junak, Roko, već mjesecima nije platio stanarinu i sada mu je uz prijetnju dan rok da do sutra podmiri navedeni dug. Ovakva konvencionalna filmska priča s jasno postavljenom preprekom, vrhuncem i rezolucijom odudara od prethodno spomenutih filmova koji su ipak više usmjereni na atmosferu i introspektivnu dilemu. Naravno, to nije razlog zbog kojeg Stanar kvalitetom odskače od ostalih radova. Funkcija svake scene dobro je promišljena pa tako film otvara idiličan cimerski kadar dvojice prijatelja koji se u stanu igraju na Playstationu sve dok njihovu zabavu ne prekine zvono koje nagovještava dolazak stanodavca. Promišljenost se osjeti i u odabiru planova, kompoziciji kadrova i pažljivo tempiranim pokretima kamere, a sve jasno služi pričanju cjelovite filmske priče. Istome doprinosi i dobro postavljena scenografija te dobro usmjerena gluma koja puca u jednoj sceni i to na svega djelić sekunde. Sve u svemu, iz početne premise Zidarić je uspješno iznijedrio kompletan igrani film kratkoga metra, cjelinu unutar koje je gledatelj prolazi kroz emocionalna stanja te, naposljetku, ne ostaje lišen iskustva uživanja u filmu jednom kada krene odjavna špica.

 

 

Ljubav prema filmskoj umjetnosti do izražaja je ipak najviše došla u Laci bježi u Mađarsku (2020), autobiografskom filmu Davida Gaše. Filtrirajući iskustva iz vlastitog djetinjstva autorova nas naracija upoznaje s opsesivnom majkom i njezinom “aferom” s kućanskim aparatima, ocem koji ne želi zaspati i njegovom “aferom” s motorima te nas na filmski zaigran način uvlači u kompleksan svijet obiteljskih odnosa. Rekreirane scene spretno spojene u zaigrane crno-bijele sekvence tvore privid gledanja obiteljskih snimaka, no pritom nas ne pokušavaju zavarati da gledamo snimke iz autorovog stvarnog života već pomažu Gaši da, kako za sebe, tako i za gledatelja, rekreira neke svoje traume te se, u konačnici, napokon i suoči s njima. Osim inovativnog, gotovo eksperimentalnog, pristupa autobiografskoj vježbi, Laci bježi u Mađarsku prožimaju i pravilna doza humora, nužna nota osobne iskrenosti i mladenačke neodlučnosti, odnosni elementi koje je Gašo uspješno povezao kako bi kroz filmski jezik dočarao impulzivan, a ponekad i zbunjujuć osjećaj potrebe za bijegom iz obiteljskog gnijezda.

 

Svakako valja istaknuti kako su se u programu ADU Shorts našla i tri naslova koja zbog rodne diferencije nisu pronašla svoje mjesto u ovoj analizi, a radi se o opservacijskim dokumentarcima Cvat (2019.) Filipa Zadre, filmskoj razglednici iz Harbin National Forest Parka u Kini, Počitnice (2020.) Urha Pirca, crtici koja uprizoruje kako izgleda odmor nekome tko živi s multiplom sklerozom te eksperimentalnom filmu an_hum_an (2020.), završnom radu na preddiplomskom studiju suvremenog plesa kroz koji Dora Brkarić istražuje transformacije ljudskog tijela u razne oblike i stanja.

 

Od ovom analizom obuhvaćenih filmova, jedino Stanar ostavlja dojam autorski samostalne i uspješno zaokružene cjeline. Istome naginju i režijski precizni te tematski fokusirani Sparina i Spido, ali iako su uspješno kondenzirali (s)misao, autori ovih filmova propustili su postići jaču rezonancu. Ukupno gledano, filmovi studenata Akademije dramske umjetnosti odišu ekonomičnošću dramaturške i stilske izvedbe te susprezanjem od dijaloga i prepuštanjem komunikaciji između redaka, a sve s ciljem učvršćivanja ustaljenih obrazaca i kreiranja autorskih potpisa filmaša i filmašica koji će uskoro (ako to već i sada nije slučaj) predstavljati hrvatsku kinematografiju na festivalima diljem svijeta.

Od 14. do 16. svibnja na parkiralištu Hale V Tehničkog muzeja održat će se drugo izdanje Drive in kulture – filmskog, izvedbenog i glazbenog festivala koji se prati iz automobila. Organizator događanja produkcijska je kuća SABMARINE koja će u srpnju sudjelovati i u produkciji Tabor Film Festivala, 19. izdanja međunarodnog festivala kratkometražnog filma. S iskustvom u produkciji društveno angažiranih projekata (Dostojanstvo nema alternativu – Starost je dovoljno izazovna i bez nasilja, 6mm – ispovijest o boli i pobjedi, Od5Do95), programi navedenih događanja spajaju projekte nezavisne kulturne scene s inovativnim pristupom mainstream kulturi. 

O nadolazećim festivalima, pristupu produkciji filmskih događanja i promjenama distribucijskog konteksta razgovarali smo s osnivačkim dvojcem SABMARINE, Marinom Leom Jankovićem i Sabrinom Herak Smoković.

Uskoro kreću dva događanja u organizaciji vašeg produkcijskog tima, Drive in kultura i Tabor Film Festival. Kakva je veza uspostavljena između ova dva događanja?

Drive in kultura prošle je godine izvedena u svibnju kao prvo javno okupljanje nakon potpunog lockdowna. Izvedeni su prvi drive-in koncerti u Hrvatskoj, a pomogli smo i studentima Sveučilišta u Zagrebu s donacijom od 10.000 kuna. Danas je to putujući festival i nova distribucijska platforma koja širi domaću i europsku kinematografiju na netipičnu filmsku i festivalsku publiku, nudeći drugačije iskustvo konzumiranja sadržaja. Ove godine, izbor kratkometražnih filmova i najbolje iz recentne dugometražne kinematografije, osim u Zagreb uparkirat će se i u Pulu i Osijek. SABMARINE za cilj ima povezivanje na prvi pogled nespojivog, odgajanje publike te razvijanje novih formata i pristupa umjetnosti i sadržajima u kulturi. I upravo smo zato kratkometražni program povezali s Tabor Film Festivalom — najdugovječnijim međunarodni festivalom kratkometražnog filma u Hrvatskoj sa selekcijom najboljih kratkometražnih ostvarenja. Tako smo pobjedničkim domaćim i stranim filmovima omogućili da ih pogleda što više ljudi, pored klasične distribucije, i izvan našeg festivalskog doma, bajkovitog Dvora Veliki Tabor. Što će biti iduće godine ne znamo, ali znamo da ćemo ustrajati u tome da Drive in kulturu dovedemo u što više gradova u Hrvatskoj.

Drive in kultura u svom programu nudi uglavnom filmove nezavisne produkcije. Što vas je motiviralo na izbor uglavnom tzv. nekomercijalnih filmova?

Struka! Ipak smo mi kulturnjaci, diplomirani producenti na Akademiji dramske umjetnosti, i nekako nam je obaveza poticati domaću i europsku nezavisnu kinematografiju. A s druge strane, to i želimo. Šira javnost još nije u potpunosti prihvatila nezavisni film, a smatramo da je drive-in odličan format za privlačenje nove publike koja retro-romantične projekcije iz automobila neće propustiti. Upravo spoj komercijalnog američkog načina okupljanja i nezavisnog kulturnog sadržaja čine idealnu kombinaciju za razvoj i odgoj nove mlade publike. Svaku večer kroz program nas vode šarmantni voditelji u kabriju, a osim filmskog programa očekuje nas i najbolje iz svijeta glazbe. Drive in kultura, osim što je nova distribucijska platforma, doprinosi razvoju raznolikosti kulturnog života, angažira lokalnu zajednicu i mlade umjetnike, a dostupna je i rizičnijim društvenim skupinama.

Prva ovogodišnja postaje je Zagreb. Od 14. do 16. svibnja na parkiralištu Hala V iza zagrebačkog Tehničkog muzeja prikazat ćemo najbolje iz recentne kinematografije. Na programu su prvi hrvatski igrani film na temu pandemije, U šumi, redateljice Sare Grgurić, nagrađen Zlatnim kolicima na 18. ZFF-u. Dobitnik taborskog Grand Prixa, portugalski film Nevidljivi junak (Invisivel hero) redateljice Cristèle Alves Meira i taborski pobjednik u domaćoj konkurenciji, Arka autora Natka Stipaničeva.

Izbor dugometražnih filmova donosi sam vrh recentne hrvatske kinematografije. Prve večeri na programu je film Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa Dalibora Barića, a domaći igrani filmovi u naredne dvije večeri stavljaju naglasak na jake ženske likove čije su životne priče smještene u konzervativni, patrijarhalni ambijent Dalmacije. Na rasporedu su tako zagrebačka pretpremijera filma Tereza37 u režiji Danila Šerbedžije i maestralnoj izvedbi glavne glumice Lane Barić koja potpisuje i scenarij, te Mare redateljice Andree Štake. Zabava nije potpuna ako ne uključuje glazbu. U petak pjeva Ida Prester, subota je dan za Jana Kinčla, a nedjelja je rezervirana za Jogardea (Pepija). Više o programu pronađite na linku. 

Drive in kultura osmišljena je kao odgovor na izazove pandemijske situacije. S druge strane, kino dvorane sve vidljiviju konkurenciju imaju u VOD platformama i streaming servisima. Kako kao producenti gledate na sve očitije promjene distribucijskog konteksta?

Podržavamo sve oblike novih medija, VOD-a i streaming servisa, no ipak svi zajedno moramo biti pažljivi da nas „oni veliki ne bi pojeli“ i nepovratno promijenili tradiciju i atmosferu zajedničkog iskustva konzumiranja sadržaja. Već sada bilježimo pad broja gledatelja u kinima i kazalištima neovisno o smanjenim kapacitetima uslijed mjera. Pandemija je promijenila sve, a na nama je da uz pomoć kulturnih politika nastavimo kreirati doživljaje i iskustva kako bi nekim budućim generacijama ostalo nešto „starog“ svijeta. Možda ćemo upravo s Drive in kulturom uspjeti održavati navike gledatelja. Teško je, ali trudimo se.

Uslijed spomenutih promjena, ali i nastavka izazovnog perioda, koliko ste prilagodili pristup organizacije ovogodišnjeg Tabor Film Festivala?

Ovogodišnje 19. festivalsko izdanje održat će se od 8. do 11. srpnja, a planiramo ga baš onako kako je održavan i svake godine – u starom normalnom obliku. Iz principa se nismo pripremali za online izdanje, jer se festivalska i event industrija mora nastaviti u fizičkoj stvarnosti. Svjesni smo da se u toku planiranja mogu desiti svakakve neplanirane situacije, ali spremni smo na sve. S druge strane, smatramo da bi pretjerana konzumacija online sadržaja mogla otuđiti društvo jer kultura ipak nastaje u međuprostoru nekog zajedničkog iskustva. Umjetnost dostiže višu vrijednost kada se o njoj raspravlja te kada postaje podloga socijalnoj interakciji, a ne isključivo nešto što se guta u samoći. Iz tog razloga računamo na to da ćemo se uskoro svi sastati u magičnom dvorcu, koji već više od pola tisućljeća pruža jedan od najljepših prizora u Hrvatskom zagorju, zajedno gledati filmove, slušati glazbu i družiti se u živo.

Film Antonete Alamat Kusijanović U plavetnilo nezaustavljivo osvaja svjetske festivale pričom o djevojčici Juliji i njezinoj majci koje se u bijegu od obiteljskog nasilja vraćaju na idilični otok. Na Tabor ponovo dolazi višestruko nagrađivani Tomislav Šoban, prikazujući u svojem najnovijem filmu Otac odnos oca i sina osumnjičenog za zločin, a redateljica nominirana za studentskog Oscara Judita Gamulin filmom Marica prikazuje dan u kojem je sredovječna kućanica odlučila napustiti obitelj i ostvariti svoju slobodu. Među igranim filmovima naći će se i Nona  Marija Pucića o starici koja živi sama i danima odbija ustati iz kreveta, u filmu Damira Radića Ništa se ne može vratiti glavnu junakinju preplavljuju osjećaji dok snima prizore camerom obscurom, a neuspjeli rođendanski party na obalama Save prikazuje film Vjerana Vukašinovića Sava raka tika taka. 

Od animiranih filmova prikazuje se Dva na dva  Jelene Oroz koja se bavi intimnom tematikom propitujući što se događa kada se uljuljkamo u svojim ljubavnim vezama njegujući naš ego, dok multimedijalni umjetnički aktivist Igor Grubić u filmu Kako se kalio čelik nakratko oživljava prostor propale tvornice kroz slike radničke solidarnosti. Umjetničkim djelima inspirirani su filmovi Petre Balekić, koja filmom ‘Stranac’ u mojoj glavi oživljava sjećanje na roman Alberta Camusa i Veljka Popovića čiji su Biciklisti nadahnuti slikama Vaska Lipovca. 

Davor Sanvičenti domaćim se filmskim snagama priključuje eksperimentalnim filmom Skoro ništa: i dalje noć, a dokumentarnim filmovima publici će se predstaviti pet autora. Svoj film Perspektivan  Andrija Tomić predstavlja vrlo kratko, kao film koji “ne govori o Anti Tomiću”, pa gledateljima ostaje da sami vide o čemu film zaista i govori. Na Tabor se vraćaju Sunčica Ana Veldić koja svojim novim filmom Precijenjena dramaturgija svjedoči o trenucima vlastite kreativne nemoći, kao i Igor Bezinović s filmom Lovetovi o nagrađivanim webcam-modelima. Obiteljskim temama bave se autorica Renata Lučić koja u autobiografskom videodnevniku Kol’ko god nas noge nose prikazuje odnos s majkom te Jakov Labrović čiji film Blink otkriva skrivene strane liječenja u psihijatrijskim ustanovama.

Filmove u međunarodnoj konkurenciji koji se natječu za festivalski Grand Prix čini 30 filmova iz čak 22 kinematografije, čime ovogodišnji glavni filmski program Taboru donosi obilježje “svijeta u malom”. Među izvrsnim filmovima treba spomenuti kineski igrani film Nježna noć redatelja Qiu Yanga, Mrlje i ogrebotine litvanskog redatelja Deimantasa Narkevičiusa, švedski animirani film Teret, dark-mjuzikl redateljice Niki Lindroth von Bahr te ovogodišnji kandidat za nagradu Oscar, francuski animirani film Negativan prostor autorâ Maxa Portera i Rua Kawahate. 

U sklopu popratnih filmskih sadržaja  i ove godine bit će Sound & Vision program koji spaja film i glazbu izvođenu uživo. Za ovaj koncertno-filmski program odabran je audiovizualni projekt Spiritual Market glazbenika Vedrana Ružića i njegovog sastava uz projekciju filma koji kao autori potpisuju John Kardum, Ira Tomić i Vedran Ružić. U ovom slučaju film je nastao inspiriran glazbom tj. prvo je nastala glazba po kojoj je snimljen film. U sklopu programa Zagorski specijal prikazat će se film Dvorac koji je snimljen za vrijeme četvrtog Tabor Film Festivala prije 12 godina u sklopu maratona kratkog filma. U ovogodišnjim retrospektivama posjetitelji će moći uživati u filmovima splitskog redatelja Borisa Poljaka i mladog beogradskog redatelja Stefana Ivančiča, a po prvi put će u sklopu Festivala biti održana i kazališna predstava Hoerspiel.

Popratni program također uključuje brojne koncerte (Pips, Chips & Videoclips, Zoran Predin,Svemirko, Kawasaki 3P, M.O.R.T., Jonathan, Cinkuši…), predavanje Kad porastem bit ću policajac, youtuber, astrofizičarka, Kolinda, vjernik… Budućnost Hrvatske kako je vide djeca i mladi  Borisa Jokića i promociju knjige Polarni san  Davora Rostuhara. 

Međunarodni festival kratkometražnog filma Tabor Film Festival koji se održava od 6. do 9. srpnja u prekrasnom srednjovjekovnom dvorcu Veliki Tabor i ove će godine ponuditi obilje odličnih radova iz hrvatske i svjetske filmske produkcije. Uz dva glavna natjecateljska programa – filmove u međunarodnoj i domaćoj konkurenciji, Tabor Film Festival pripremio je i niz popratnih filmskih programa s obiljem sjajnih naslova i za najzahtjevniju publiku. 

Gotovo od samih početaka TFF u suradnji s Europskom filmskom akademijom priprema program Kratko je bitno!/Short matters! u kojemu gledatelji imaju prilike pogledati najbolje kratke filmove europskih redatelja nominiranih za prestižnu Akademijinu nagradu. Među petnaest najboljih u 2016. u ovogodišnjem će se programu naći i pobjednički nizozemsko-sirijski film “9 dana – s mog prozora u Aleppu” Thomasa Vroegea, Floora van der Meulena i Issa Toume.

Posjetitelji će moći pogledati i retrospektivu filmova slovenske redateljice Špele Čadež, koju je za ovu priliku priredila slovenska filmska kritičarka i filmologinja te dugogodišnja glavna urednica vodećeg slovenskog filmskog časopisa KINO Maja Krajnc. Špela Čadež animiranim se filmom “Boles”, nagrađivanom na više od pedeset svjetskih festivala među kojima je i TFF, prometnula u jedno od najznačajnijih imena na području animacije u regiji, a upravo je svojim najnovijim filmom “Noćna ptica”, koji ćemo također gledati na Taboru, osvojila Grand Prix ovogodišnjeg zagrebačkog Animafesta.

Po četvrti put taborska će publika moći uživati u izvrsno prihvaćenom programu Sound &Vision, koji spaja vizualnu atraktivnost filmova i virtuoznost izvođenja glazbe uživo, a ove godine za zvučnu podlogu pobrinut će se post rock/eksperimentalni glazbenici STEMS iz Velike Britanije, koji će svojim elegantnim, tamnim i mantričnim zvukovima popratiti filmove Georgesa Mélièsa te nas odvesti na putovanje u svemir uz video snimljen NASA-inim teleskopom Hubble.

Na programu Tabora ponovo je i jedan od najzabavnijih festivalskih programa, interaktivna Noć žive publike koja donosi mnoštvo zabave uz pomno odabrane filmske naslove. Publika će kao i dosadašnjih godina moći aktivno sudjelovati u gledanju, komentiranju i navijanju za najbolji film, a program će ponovo moderirati duhoviti Zoran Kelava. 

Kako bi razotkrili pomalo samozatajnu, ali trajnu i neraskidivu vezu između Hrvatskog zagorja i filmske umjetnosti, organizatori Tabor Film Festivala pokrenuli su program Zagorski specijal, kojim se predstavljaju filmovi s toposom Zagorja te autori koji su porijeklom ili mjestom prebivanja vezani uz zagorski kraj. U drugoj sezoni bit će prikazani radovi autora, animatora, redatelja, ilustratora, storyboard i layout artista te karikaturista Marijana Lončara, rodom iz Zaboka i adresom u Krapini. Ovaj svestrani i nagrađivani autor porijeklom iz Zagorja profesionalno se bavi animiranim filmom više od 25 godina, a u svojoj je bogatoj karijeri radio kao glavni animator na”Malim letećim medvjedićima”, “Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića” i “Cigli”, autor je nagrađivanog “Sretnog cvrčka”, a posljednjih godina zapamćen kao autor novih nastavaka “Profesora Baltazara”.

Listu festivalskih prijateljstava Tabora upotpunit će i jedno novo – ono s festivalom poljske animacije O!PLA, koji će gostovati s izborom najboljih recentnih poljskih animiranih filmova, u programu In a Loney Planet gledat ćemo filmove po izboru člana međunarodnog žirija Michaela Pattisona. Tabor ni ove godine nije zaboravio najmlađu publiku, koja će uživati u izboru kratkih filmova za djecu s nedavno završenog šestog festivala KIKI.

Popratni festivalski program donosi i dvije zanimljive izložbe u prostorima dvorca Veliki Tabor. Dok instalacijom “Nevidljivo” umjetnica Vanda Kreutz koristi tehničke mogućnosti digitalnih i analognih uređaja afirmirajući njihove greške, tzv. glitch-eve, istražujući fenomen digitalnog svjetla koje ljudskom oku postaje vidljivo tek putem digitalne kamere, multimedijalni umjetnici Vladimir Frelih i Dragan Matić na Taboru gostuju “Sifonijom”, performativnim videima u kojima duhovito naglašavaju apsurdnost ljudskih aktivnosti, povezujući ih s društveno–političkom stvarnošću prostora zapadnog Balkana. 

Festivalske ulaznice mogu se kupiti po pretprodajnoj cijeni od 195 kuna, na ulazu će koštati 240 kuna. U prodaji su i dnevne ulaznice s cijenama 65/80 kuna za četvrtak i nedjelju odnosno 85/100 kuna za petak i subotu. Kamp koji je otvoren dan prije i nakon Festivala je uključen u cijenu. I ove  će godine posjetitelji Tabor Film Festivalu moći uživati  u zaista bogatom glazbenom programu, a nastupit će imena kao što su Urban & 4, Let 3, My Baby, Jimmy Stanić & Sexy Boys, Kries, Matija svira Arsena, M.O.R.T., Antenat i brojna druga na čak pet pozornica. Tu su još i brojne radionice, promocije knjiga, predavanja, uz neizostavnu domaću zagorsku hranu i finu kapljicu.

Dvorac Veliki Tabor uskoro po četrnaesti puta postaje okupljalištem zaljubljenika u film te ove godine od 7. do 10. srpnja otvara svoja vrata svima koji na najbolji mogući način žele započeti dugo toplo ljeto. Prošlogodišnji koncept u kojem su se, uz raznoliki filmski program, otvorili i dodatni prostori za dojmljive glazbene izvedbe unutar i oko dvorca ove će se godine nastaviti u još bogatijem izdanju te će i 14. Tabor film festival biti u znaku fuzije filmske umjetnosti i glazbe.

Uz natjecateljski dio, međunarodnu i domaću konkurenciju – u kojima će se naći više hrvatskih i regionalnih, ali i svjetskih premijera – popratni programi ove godine zaslužuju posebnu pozornost. Među njima treba istaknuti zanimljivu retrospekciju filmova kritički hvaljenog crnogorskog redatelja Ivana Salatića, snažne autorske figure nove generacije crnogorskih filmaša. Motiv tjeskobne svakodnevice priobalnog gradića jedan je od vodećih motiva filmova ovoga autora, koji će se taborskoj publici predstaviti s četiri svoja hvaljena filma: Daljine, Zakloni, Intro i Dvorišta.

Tabor ove godine donosi sjajan uvod u najrecentnija kretanja i tendencije nove finske kinematografije, predstavljajući autore koji tek dolaze. Nakon što je na ovogodišnjem Cannesu nagradu Un certain regard osvojio redatelj Juho Kuosmanen, netom završeni student filmskog odsjeka ELO Sveučilišta Aalto iz Helsinkija, finski film ponovo se vraća u fokus. Program kojim će se taborskoj publici predstaviti najuspješniji filmovi ovoga fakulteta posebno je za ovu priliku sastavio Olaf Möller, predavač filmske povijesti istoimenog sveučilišta i jedan od najcjenjenijih europskih filmskih kritičara i selektora.

Kao nositelj filmske festivalske ponude Hrvatskog zagorja, Tabor film festival želi osvijestiti vezu između filmske umjetnosti i ovog geografskog područja pa se od ove godine uvodi novi program Zagorski specijal, u kojem će se prikazivati filmovi čiji se topos Zagorje ostvaruje na razne načine – od lokacija snimanja do autora podrijetlom iz Zagorja ili nastanjenih u ovome kraju. Prvi autor kojeg će se ovim programom predstaviti hrvatski je redatelj David Kapac s filmom Trajna posudba te hororom Zagorski specijalitet.

U suradnji s Europskom filmskom akademijom Tabor i ove godine donosi program Kratko je bitno!, kojim se predstavljaju prošlogodišnji kandidati za prestižnu nagradu EFA-e u kategoriji kratkometražnog filma. Raznovrsnost tema i autorskih pristupa, od angažiranih dokumentaraca do filmskih eksperimenata, svjedoči o živosti europske filmske scene, a među petnaestak fimova ovoga programa gledatelji će imati prilike pogledati i film Piknik hrvatskog redatelja Jure Pavlovića.

Ni ove godine filmske zabave neće nedostajati pa će se na festivalskom meniju već treću sezonu naći Sound&Vision i Noć žive publike, što je novi naziv za program znan kao Noć filma. Sound&Vision donosi izbor filmova izrazite vizualnosti, a za zvučnu podlogu koja se izvodi uživo pred gledateljima ove godine zaduženi su glazbenici Josip Maršić i Zoran Medved, duo koji stoji iza projekta JMZM. Interaktivni program Noć žive publike, u kojem publika uz pomoć moderatora Zorana Kelave komentira i zvučnim pomagalima slobodno iskazuje emocije i reakcije na filmove, ponovo će donijeti izbor humorističnih i neobičnih filmova među kojima će se birati onaj najotkačeniji, koji je najviše raspoložio i iznenadio posjetitelje. Uz sve navedeno, popratni filmski program dodatno će popuniti izbor filmova za djecu s nedavno završenog Kiki festivala, te izbor video spotova prijateljskog Split Spot Festivala.

Primamljivost i raznovrsnost glazbenog programa, koji će se odvijati svake večeri osiguravaju neka od vodećih glazbenih imena hrvatske i regionalne scene. Pod parolom festival koji se daleko čuje, na velikotaborskim pozornicama naći će se Rundek Cargo Trio, Kultur Shock, Repetitor, Kries, Naxatras, ABOP, Pridjevi, Radio Aktiv, Rolin Humes, FOR i Breakdown te pobjednici natječaja za hrvatske i slovenske bendove.

Zbog velikog interesa, ove će godine ponovo biti organiziran kamp za posjetitelj(ic)e koji/e se žele više dana utaboriti oko dvorca.

Detaljan program i više o 14. Tabor film festivalu potražite na službenoj i Facebook stranici.

Razgovarala: Matija Mrakovčić

KIKI Festival – međunarodni festival dječjeg filma ove se godine održao četvrti put u organizaciji Društva Naša djeca Zabok i udruge Gokul. U pet natjecateljskih programa prikazano je 44 filma. Ove godine zemlja–partner bila je Latvija. Cilj je KIKI Festivala razvoj kulture gledanja filmova u ranoj dječjoj dobi te podizanje vizualne pismenosti djece s posebnim naglaskom na edukativne filmove koji djecu potiču na razmišljanje. O festivalu i edukacijama za djecu razgovarali smo s Jasenkom Borovčak, tajnicom Društva te koordinatoricom festivala.

KP: U Zaboku se od 27. do 29. travnja održao već četvrti KIKI. Svojevrstan je mlađi brat Tabor film festivala, također u organizaciji Građanske organizacije za kulturu (GOKUL). Kad pogledate unatrag, što je KIKI sve prošao u ove četiri godine?

J.B.: KIKI Festival zajednički organiziraju Građanska organizacija za kulturu – GOKUL i Društvo Naša djeca Zabok. KIKI festival pokrenut je 2012. godine na 10. obljetnicu Tabor film festivala, međunarodnog festivala kratkometražnog filma. Ideja za KIKI rodila se iz izrazito uspješnih matineja za djecu koje su se od 2009. održavale u sklopu Tabor film festivala, a organizirali su ga Društvo Naša djeca Zabok i Gokul, za djecu grada Zaboka. Cilj KIKI Festivala jest razvoj kulture gledanja filmova u ranoj dječjoj dobi te podizanje vizualne pismenosti djece s posebnim naglaskom na edukativne filmove koji djecu potiču na razmišljanje. KIKI su podržali dječji vrtići i osnovne škole Krapinsko-zagorske županije, Grad Zabok, Krapinsko-zagorska županija, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, HAVC, Zaklada Kultura Nova i mnogobrojni donatori i sponzori.

Od samog početka KIKI festivala imali smo već bazu posjetitelja koju smo stvarali u Zaboku, a kroz ove četiri godine postali smo prepoznatljivi po izuzetno kvalitetnom programu tako da se broj posjetitelja od 1500 s prvog KIKI-ja na četvrtom KIKI-ju popeo na preko 3000 tisuće. Na prvom i drugom KIKI-ju program smo bazirali na djeci predškolske dobi i nižih razreda osnovne škole, dok smo treći i četvrti KIKI proširili i s programom za djecu viših razreda osnovne škole pa čak i srednjoškolce, posebno za učenike Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok. Isto tako, što se tiče popratnih programa u ove četiri godine, svake godine nam je program bogatiji sadržajima koje nudimo djeci iz cijele Krapinsko-zagorske županije.

KP: Ovogodišnji je KIKI ponudio pravu riznicu kratkih igranih, dokumentarnih i animiranih filmova za djecu predškolske i osnovnoškolske dobi. Posebnost je festivala svakako dječji žiri, ove su ga godine činili učenici petog, šestog i sedmog razreda OŠ Ksavera Šandora Gjalskog iz Zaboka. Osim filmova koje su napravili profesionalci, a namijenjeni su djeci, jesu li se mogli pogledati i filmovi koje su napravila djeca?

J.B.: Od samog početka KIKI-ja dječji žiri odlučuje o pobjedniku KIKI festivala, a dječji žiri obično čine djeca uključena u programe Društva Naša djeca Zabok koja su već i prije prošla neke kreativne radionice. Djeci je to jako zanimljivo i sama se javljaju da žele sudjelovati te osim samog pobjednika Festivala, dječji žiri dodjeljuje i posebne pohvale. Filmovi koji su u konkurenciji te filmovi partnera koje prikazujemo na KIKI-ju isključivo su radovi profesionalaca namijenjeni djeci. No, zadnjeg dana KIKI-ja prikazujemo filmove koja su napravila sama djeca, a nastali su na radionicama u sklopu Festivala i uvijek su jako dobro prihvaćeni.

KP: U sklopu festivala održala se radionica animacije i videa, u suradnji s Udrugom RARE iz Vinkovaca i video klubom Mursa iz Osijeka. Osim toga, održane su i dvije radionice s ovogodišnjim partnerima, kulturnom organizacijom OTTOmani iz Italije i iz Latvije. Koliki je bio interes i kakve su reakcije djece? Koliki je edukacijski potencijal takvih programa?

J.B.: Ove godine smo ponudili najveći broj radionica za djecu do sada i imali smo veliki interes. Radionice su se održale u Osnovnoj školi Sveti Križ Začretje, Osnovnoj školi Veliko Trgovišće i Društvu Naša djeca Zabok te je sudjelovalo oko 50-ak djece. Djeca su bila oduševljena radionicama, a većina njih je prvi puta i sudjelovala na ovakvom tipu radionica. Komentari djece bili su: “Naučila sam kako se rade animirani filmovi”, “Naučila sam koliko je truda i vremena i strpljenja potrebno da se napravi kratki film”, “Koja je razlika između crtanog i animiranog filma te koliko pokreta treba za 1 sekundu filma…”, “Kako pravilno snimiti video te kako montirati”, “Pa mislila sam da je to jako jednostavno, ali sad sam shvatila da i nije baš”, “Naučila sam raditi lutke i pomoću njih crtiće”.

Edukacijski potencijal ovakvih programa je ogroman jer se djecu potiče na kreativno izražavanje što je, nažalost, danas u okviru odgoja i obrazovanja svedeno na najmanju moguću mjeru, a zna se da djeca kroz kreativnosti i igru najbolje uče i usvajaju nova znanja i vještine. Uz to se međusobno druže, razvija se timski rad i stvaraju nova prijateljstva.

KP: Održan je i okrugli stol o audiovizualnoj kulturnoj ponudi namijenjenoj djeci i mladima. Koje biste domaće i strane festivale, koji svoj program ili dio programa posvećuju audiovizualnim sadržajima namijenjenim djeci i mladima, izdvojili? Koje su mogućnosti suradnje među festivalima, programske i financijske? Možete li izdvojiti neke europske organizacije kao platforme za okupljanja profesionalaca, od distributera do producenata i donatora?

J.B.: Okrugli stol po nazivom “Audiovizualna kulturna ponuda namijenjena djeci i mladima: festivali i festivalski programi” koji smo održali za vrijeme KIKI-ja, prije svega, namijenjen je festivalima i manifestacijama koje njeguju audiovizualne sadržaje namijenjene djeci i mladima kako bi se otvorile mogućnosti razmjene iskustava, novih suradnji, umrežavanja i sl. Pozive za okrugli stol poslali smo na adrese svih domaćih festivala i na nekoliko festivala u inozemstvu za koje smo imali informacije da rade programe za djecu i mlade. Okruglom stolu su se odazvali KUKI – International Short Film Festival for Children and Youth iz Berlina, Animateka iz Ljubljane, Tampere Film Festival iz Finske, Filmski Festival Smijeha (FIFES) iz Zagreba, Revija filmskog stvaralaštva djece, Filmska revija mladeži i Four River Film Festival.

Ovakva okupljanja su vrlo važna jer smo otvorili mnoge teme, od odabira programa, prikupljanje sponzora uz etički pristup prema tome, naplate ulaznica, kulturoloških razlika u odnosu prema sinkronizaciji i titlovanju, kako duljinu projekcije prilagoditi dobi, važnosti razgovora s djecom nakon projekcije u smislu razvoja kritičkog mišljenja, promocije dječjih festivala i programa unutar filmskih festivala, edukacije i filmske radionice, suradnja s lokalnom zajednicom i školama… Osim toga, udruga Gokul sudjeluje u radu nacionalne platforme Edit Comics koja promišlja i provodi audio-vizualnu edukaciju među djecom zadnje dvije godine, u čemu imamo i potporu Zaklade Kultura nova.

KP: Kakve su mogućnosti razvoja publike u segmentu filmskih festivala za djecu i mlade?

J.B.: Naš je cilj da djecu od najranije dobi animiramo da dolaze na KIKI Festival i upravo iz tog razloga surađujemo s dječjim vrtićima i osnovnim školama i na taj način pokušavamo kod djece razviti ljubav prema filmu. S obzirom na to da u školama u okviru nastave nemaju kvalitetne filmove koje bi mogli ponuditi djeci, ovo je za njih idealan način da djeca pogledaju vrhunske animacije, dokumentarce i igrane filmove, a na taj način se razvija i navika dolaženja na Festival i uopće filmska kultura. Ove godine imamo rast publike za 50%, a škole i vrtići su motivirani za suradnju. Čak se tražila “karta više” tako da ćemo sljedeće godine Festival produžiti za jedan dan. Ovogodišnji KIKI nadmašio je sva očekivanja brojem posjetitelja i brojem popratnih programa, a škole se već javljaju i za sljedeću godinu te se širi dobar glas o kvaliteti Festivala i na ostale škole i vrtiće koji još do sada nisu sudjelovali tako da ćemo zasigurno na 5. KIKI-ju imati još veći broj publike.

KP: Medijska kultura provodi se kao predmetno područje unutar nastave književnosti, hrvatskog jezika i jezičnog izražavanja u osnovnim školama. U srednjim školama takav je predmet još uvijek izborni. Iz vašeg iskustva, jesu li škole otvorene za suradnju s udrugama koje organiziraju filmske festivale i filmsku edukaciju?

J.B.: S obzirom na to da smo mi već razvili partnerski odnos s vrtićima i školama u našoj Županiji i surađujemo ne samo na ovom projektu nego i na raznim drugim projektima, imamo već kredibilitet da radimo kvalitetne programe tako da su izrazito otvoreni za suradnju i na polju filmske umjetnosti, znači filmskog festivala i filmskih edukacija. Jako puno odgajateljica i učiteljica moli nas za neke filmove koje su vidjeli na KIKI-ju da im damo da ih puštaju djeci u školi, jer su izrazito edukativni i mogu se iskoristiti u redovnoj nastavi, ali nažalost, nemamo dopuštenje autora za distribuciju, osim prikazivanja na Festivalu.