“Inicijativa Trebamo radne prostore okuplja više od 160 umjetnika_ca, kulturnih radnika_ca, umjetničkih organizacija i kolektiva koji čine značajan dio nezavisne kulturne i umjetničke scene Grada Zagreba. Cilj je inicijative osigurati kvalitetne prostorne uvjete za stvaranje autoricama i autorima koji svojim radom kontinuirano doprinose razvoju suvremene umjetnosti i kulture”, istaknuto je u opisu inicijative koja rješenje vidi u prenamjeni kompleksa bivše Gradske klaonice koji bi se mogao transformirati u gradsko središte kulturno-umjetničke proizvodnje.

Program započinje u 19 sati predstavljanjem inicijative i prezentacijom prostornih potreba njenih članova_ica po područjima: arhitektura i dizajn, fotografija, glazba, izvedbene umjetnosti, pisanje, slikarstvo i kiparstvo i vizualne umjetnosti. U 19:35 kreće javni razgovor u kojem sudjeluje Sven Janovski iz Operacije grad, sociologinja Jana Šarinić, Ana Boljar iz DAZ-a, Kornelija Mlinarić iz Razvojne agencije Grada Zagreba, te predstavnici Grada. Diskusiju moderira Filip Pračić.

Nakon diskurzivnog programa, u 21 sat počinje performans Kad žene pjevaju u izvedbi zbora VAKAT i umjetnika Siniše Labrovića, a program će zaključiti nastup DJ-a Erol Sjajni u 21:30 sati.

Više detalja pronađite ovdje.

Ta je pitanja u prepunoj dvorani Društva arhitekata Zagreb (DAZ) postavila Dunja Kučinac, jedna od autora_ica i glavna urednica izdanja Od aplauza do sindikata: Priručnik o radu u kulturi, koje supotpisuju Nina Gojić, Sven Janovski i Jakov Kolak. Uklopljen u vizualni identitet pod autorstvom Lane Grahek i Josipe Tadić, ovaj svojevrsni udžbenik informira radnike_ce u kulturi o njihovim pravima, mogućim modelima i cijeni rada te kolektivnom organiziranju i mnogim drugim radnopravnim pitanjima. 

Priručnik su izdali kustoski kolektiv BLOK i Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID), a na predstavljanju koje se odvilo 10. prosinca, autorima_cama se pridružila i slovenska sociologinja i teoretičarka Katja Praznik. Knjiga je bila besplatna, kao i pića na šanku, a Kučinac je potaknula okupljene da ostave donaciju za inicijativu Nepokorena Palestina: “Jedan je svijet i jedna je borba koju vodimo u njemu”, rekla je.

Za Kučinac, jednu od kustosica BLOK-a, borba za kulturu počinje informiranjem. Priručnik zato odgovara na ključna pitanja: kada se prema zakonu potpisuju autorski ugovori, kako se računaju doprinosi i što su prekovremeni sati te koliki je zakonski minimum godišnjeg odmora u takvom radu, što su strukovne udruge i zašto je formiranje sindikata ključno u kulturnom polju.

Ipak, cilj knjige nije samo informirati, već i mobilizirati kulturne radnike_ce. Kako je podijelila Kučinac: “Bitno nam je da Priručnik vrlo jasno zagovara bolje plaće i honorare te više regulacije unutar polja, ali i da ohrabruje ljude da traže bolje za sebe i za druge, da se povezuju i organiziraju.” Iza knjige stoji dugogodišnji rad uključenih organizacija, uključujući projekt Aplauz ne plaća stanarinu koji je poslužio i kao idejni začetnik Priručnika. Uz navedene autore_ice, na njemu je radila i Karla Crnčević kao autorica segmenta o seksualnom uznemiravanju, ali i stručni pravni i računovodstveni savjetnici_e i testni čitatelji_ce koji_e imaju dugo iskustvo rada u kulturi.

Kako je istaknula Kučinac, bavljenje radničkim pravima u kulturi radnicima_ama i organizacijama koje djeluju u tom polju nije izbor, već nužnost: “Mora postojati neki minimum, neki standard za sve. Trebamo imati na umu da kad pristajemo na vlastitu potplaćenost, ne štetimo samo sebi nego i svima drugima u našem polju koji od svog rada žive.” Osim minimuma za koje se moramo boriti, Priručnik se bavi i mogućim budućim modelima rada poput kolektivnih ugovora za freelancere, četverodnevnog radnog tjedna i univerzalnog temeljnog dohotka.

Nakon Kučinac govorila je Nina Gojić, dramaturginja i predstavnica SPID-a. Jedna je od autorica SPID-ovog strukovnog cjenika, jednog od prvih takvih u kulturi i umjetnosti, te je već dugo svjesna potrebe da se ključne ekonomske i pravne informacije nađu na jednom mjestu. Kao freelancerica i samostalna umjetnica u Priručniku se većinski bavila cijenom rada i radnim vremenom samozaposlenih.

S obzirom na to da je iskusila burnout bilo joj je bitno da se ta tema nađe u izdanju, a istaknula je da su obrađene i teme mobinga i diskriminacije. “Važno je istaknuti da na kraju knjige imamo ‘Memento za bolju radnu svakodnevicu’ gdje imate checklistu koju možete koristiti ako naručujete posao ili ga radite za nekog drugog, kao i podatke kome se obratiti u kojoj situaciji”, rekla je Gojić.

Riječ je zatim preuzeo Sven Janovski. Kao aktivist, koordinator Operacije grad i jedan od osnivača Sindikalnog kolektiva udruženih prekarnih radnica i aktivista (SKUPA), u knjizi se bavio zapošljavanjem preko ugovora o radu u kulturi i perspektivom neprofitnih organizacija: “To je zapravo osovina mog rada zadnjih desetak godina, bavljenje sustavom koji nam uporno svake godine smanjuje financiranje, traži sve više od nas i pomaže našem sagorijevanju.”

Kao radnik i sindikalist Janovski se, kaže, susreo s nizom malverzacija: “Neki su ljudi po pet-šest godina na ugovoru na određeno koji se produže svaka tri mjeseca, što je ilegalno, ali se i dalje prakticira.” Naveo je i niz poznatih scenarija poput rada tijekom godišnjeg, bolovanja ili porodiljnog. Istaknuo je da je bitno da se kao kulturni_e radnici_e zauzmemo i odbijemo nepodobne uvjete, ali i da se ne radi isključivo o individualnoj odgovornosti: “Bitno je da djelujemo na ekosustavskoj razini kulture i da na tome poradimo u sektoru. No stvar je i cijelog sustava javnog financiranja i ovisnosti o nekim velikim igračima, bilo da su to donatori iz javnog ili privatnog sektora, koji nam zapravo definiraju posao.”

Zajednički nazivnik govora svakog od sudionika_ca bila je upravo potreba za solidarnim kretanjima u sektoru. Kao sindikalni organizator u Regionalnom industrijskom sindikatu (RIS), Jakov Kolak u svom je izlaganju naglasio nužnost kolektivnog organiziranja. RIS se, između ostalog, bavi sindikaliziranjem sektora koji prethodno nisu imali sindikate, a u sektoru kulture dosad su se pojavile tek dvije takve inicijative – sindikalna podružnica audiovizualnih radnika_ca i platforma Za K.R.U.H.

Kolak je prisutne potaknuo na još više takvog organiziranja, ali i upozorio na čestu pogrešku u tom procesu. “Zadatak sindikata je oslikavati prostore novog mogućeg i pratiti ljude na tom putu”, rekao je. “Sindikat nije tu da se volimo, ne tražimo ‘ispravne’ nego one koji s nama dijele poziciju i određene probleme i interese. Sindikat je tu da bismo pronašli zajedničko unatoč razlikama.” Jedina alternativa, istaknuo je Kolak, je mnogo manje potentna individualna borba koja odgovara onima na položajima moći.

Katja Praznik se nadovezala na to te izrazila da upravo zbog toga Priručnik vidi kao “oružje za organiziranje” koje će omogućiti demistifikaciju rada u kulturi i umjetnosti uopće. U kulturnim je sektorima individualizam fetišiziran, a uvjeti financiranja postavljaju kolege_ice u međusobnu konkurenciju, te je važno razumjeti na koji se način u takvim okvirima možemo organizirati. “Bitno je da shvatimo da smo dio nekih širih globalnih fenomena i trendova kojih je danas sve više. Pričati o umjetnosti kao radu ne oduzima ništa njezinoj kvaliteti. Ako se možemo boriti i za radne uvjete, to znači da će ta umjetnost biti bolja i dostupnija većem broju ljudi”, rekla je Praznik.

Izlaganju je uslijedio kratki krug pitanja tijekom kojeg su autori_ce ustanovili_e da će poslati PDF Priručnika svim većim financijerima u Hrvatskoj, uključujući Ministarstvo kulture. Za vlastiti primjerak možete se obratiti BLOK-u i SPID-u ili ga pokupiti na predstavljanju u Splitu 17. prosinca i u Rijeci 18. prosinca.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Publikacija Od aplauza do sindikata: priručnik o radu u kulturi namijenjena je svim potplaćenim i prekarnim kulturnim radnicama i umjetnicima kojima je potreban savjet ili uputa oko radno-pravnih pitanja i poticaj na zajedničko organiziranje i borbu za bolje radne uvjete.

Neka od pitanja kojima se autori_ce ove publikacije bave su: kada se potpisuje autorski ugovor, zašto poslove ne treba sklapati na šanku, što su porezne olakšice i povrat poreza, kako se računa staž “honorarca”, postoje li kolektivni ugovori za freelancere, kako prepoznati faze burnouta, te kako i zašto se treba boriti kolektivno, a ne individualno.

Na predstavljanju će govoriti Nina Gojić (autorica, Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela), Sven Janovski (autor, sindikat SKUPA), Jakov Kolak (autor, Regionalni industrijski sindikat) i Dunja Kučinac (autorica i glavna urednica, BLOK).

Više detalja o programu pronađite ovdje.

Dok su državni uredi okupirani povećavanjem fertiliteta i privlačenjem iseljenika u njihovu ilirsku prapostojbinu, mnogim je živućim ljudima u Zagrebu svakodnevica prožeta osjećajem drugotnosti.

“Najčešći obrazac koji prati doseljenje većeg broja ljudi u neku državu jest da se, bilo iz kulturološke sličnosti, sigurnosti, zaštite ili kakvog drugog razloga, jednostavno segregiraju ukoliko ne osjete priliku da se odmah povežu s domaćim stanovništvom. Danas se to događa s velikim brojem radnika iz Nepala, Filipina i drugih zemalja, no ista se stvar desila i prije dvadesetak godina kada je ovdje došao veći broj Kineza. Neki od njih su se zaposlili, počeli su otvarati restorane i dućane, ali su se većinom i segregirali zato što okolina nije dobro reagirala na njihovu prisutnost”, kazuje mi Sven Janovski, programski koordinator Operacije grad.

Još od 2005. godine Operacija grad radi na osnaživanju nezavisne kulturne scene s fokusom na iznalaženju održivih, inovativnih i participativnih modela upravljanja javnom infrastrukturom, a posljednjih desetak godina bavi se i inkluzijom pridošlica u lokalne zajednice. Ovo potonje čini kroz kulturno-umjetničke projekte, realizirane mahom putem Platforme Upgrade, neformalne mreže udruga pokrenute 2015. godine u svrhu uspostavljanja Interkulturnog društvenog centra. U suradnji s gradskom ustanovom Novi prostori kulture, dugotrajni zagovarački napori oko formiranja IDC-a sve su bliži realizaciji.

Nastavno na dosadašnje napore, Operacija grad formirala je vlastiti istraživački tim (Semih Adigüzel, Jan Jafo, Sven Janovski, Julijana Lešić, Maja Osmančević i Antun Sevšek) i upustila se u samostalan interkulturni poduhvat čiji su dosadašnji rezultati javnosti predstavljeni 26. i 27. veljače u prostoru udruge KONTEJNER. Ondje se mogla razgledati izložba Jezik i dom, nastala iz vođenog razgovora o iskustvima novih sugrađana iz različitih zemalja. 

“Ideja cijeloga projekta”, otkriva Janovski, “bila je da izađemo iz vlastite zone ugode i stavimo se u situaciju u kojoj učimo međusobno komunicirati, slušati jedni druge te uzimati u obzir potrebe i specifičnosti svake osobe bez straha da ćemo napraviti nešto krivo.” Premda je primarna namjera bila omogućiti došljacima i došljakinjama da se oglase o svim vidovima doživljene isključenosti, radionički format istraživanja uputio je i na važnost uključivanja lokalnog stanovništva u dijalog o unaprjeđenju interkulturne dimenzije gradske infrastrukture, socijalnih usluga i kulturnog života. Semih Adıgüzel, jedan od članova projektnog tima, objašnjava kako su čitavo društveno-kulturno istraživanje oblikovale posve osobne priče, do tada skrivane u želji njihovih nositelja da se uklope u novu sredinu.

Sam koncept uklapanja možemo razdijeliti u nekoliko rukavaca: integraciju, asimilaciju i inkluziju. Prva dva pojma određena su prisilom i pasivizacijom s ciljem ukalupljivanja “odudarajućih elemenata” u postojeći kolektiv, dok treći pojam naglašava subjektivitet i ravnopravnost svih članova grupe. S time na umu, tek će horizont inkluzije omogućiti promišljanje o, primjerice, filmskim projekcijama za ljude koji ne barataju hrvatskim ili engleskim jezikom te osiguravanju zajedničkih prostora za molitvu i meditaciju. Odsustvo izravnih prepreka određenim radnjama, kao što je kupovina ulaznice za kino ili pronalaženje kakve prazne fakultetske učionice za dnevni namaz, nedovoljna je za puno određenje slobode. Nedostaje joj, kaže Semih, potpuna pristupačnost. 

Iskazi proizašli iz razgovora, ispisani na ceradi posred glavne prostorije Kontejnera, stoga se mogu čitati i kao grassroots studija o različitim oblicima nasilja utkanima u svakodnevicu ovdašnjih pridošlica. Na kraju krajeva, kultura nije monolitna tvorba nastala u vakuumu, niti je podarena žiteljima nekog područja samim činom njihova rođenja i boravka, već predstavlja ukupnost svojih otjelovljenih i utjelovljenih manifestacija.

Maja Osmančević, interkulturna medijatorica projekta, ističe da osim etniciteta inkluzija obuhvaća i rod, dob, ekonomski status i religiju, što dodatno ukazuje na ograničenja integracijskih politika: “Zašto se pojam integracije uopće ustalio isključivo u razgovoru o novopridošlicama? Jesmo li ti i ja integrirane? Može li se za beskućnika s hrvatskim državljanstvom reći da je integriran?”, zapitala se u našem razgovoru. 

Kolaž izloženih svjedočanstava ocrtava tako šarolika iskustva odrugotvorivanja, a Sven Janovski naglašava kako su se u mnogima od navedenih situacija prepoznali i domaći stanovnici. Raspon tema sezao je od lingvističkih predrasuda, društvenog života, fetišizacije tijela strankinja, svakodnevice razmjenskih studenata, teškoća interreligijskih veza, hrane i nesporazuma u prolaznim susretima do ljudskih trenutaka učenja lokalaca o određenoj kulturi kako bi se njezini pripadnici osjećali manje strano. Ipak, okosnica istraživanja bio je jezik, shvaćen kao alat za posredovanje iskustva, a ne puki kod ili etiketa. 

U korelacionističkoj filozofiji jezik je ono na što smo osuđeni pri komunikaciji s drugim osobama, znajući da se naši osjećaji i misli njime nepovratno transformiraju i, štoviše, konstituiraju. Na to upućuje i performans izveden na otvorenju izložbe, u kojem kurdski umjetnik Jan Jafo sa slušalicama na ušima sjeda za stol sa stražnje strane cerade i počinje crtati dok se u pozadini vrti audio-snimka njegovih promišljanja o životu u Zagrebu kroz prizmu jezika. 

Uloga jezika nesvodiva je na onu alata za situacijsko snalaženje; on je i ključ za pristup obrazovanju, zaposlenju te raznim društvenim i kulturnim sferama. Sam umjetnik prilično je brzo i lako progovorio hrvatski, ne bojeći se pogrešaka koje opterećuju znatan broj neizvornih govornika, neovisno o njihovoj nacionalnosti, ali primjećuje kako izostanak tečajeva na sistemskoj razini ima izolirajući učinak na migrantsku populaciju, osobito kada je riječ o ljudima starije životne dobi. 

Brzinskom internetskom pretragom može se ustanoviti da različiti kursevi, individualne poduke i intenzivi postoje, no osim što najčešće iziskuju tečnost u engleskom, njihova cijena nadmašuje financijske mogućnosti većine pridošlica, a ponuda ni približno ne može zadovoljiti potrebe gotovo 180 tisuća stranaca kojima je samo prošle godine izdana dozvola za boravak i rad u državi, ako se zadržimo na toj konkretnoj kategoriji.

Ništa ih fizički ne priječi da se zaduže kod kakve privatne instruktorice, međutim, govor o pristupačnosti, a kamoli tek uviđavnosti prema temeljnim potrebama ovih silnih ljudi, postaje besmislen kada se u obzir uzmu sve navedene prepreke. Janovski napominje i da u zanimanjima poput građevinarstva poznavanje jezika postaje i pitanje sigurnosti u radu, čim je više začudno to što agencije za zapošljavanje svojim korisnicima ne osiguravaju nikakve tečajeve hrvatskog.

Možemo li, doduše, očekivati obazrivost od sustava koji kao nužnost prihvaća plimne valove kapitala što po kriteriju isplativosti raznose ljudske sudbine? Pomalo nalik odjeljivanju unutarnjeg i vanjskog u performansu Jana Jafa, razglobljen proces rada sjecka ljude sve dok ne postanu brojke koje voze bicikl, idu na faks, rade na blagajni i spavaju u malenim sobama. Njihova reprodukcija skamenjuje se u konzervativnoj mitologiji, dok sve što preispituje ovu zamrznutu zbilju nalazi put do uključivijih mjesta, poput onog koje je otškrinulo istraživanje Jezik i dom.

Tekst je nastao u suradnji s Operacijom grad. Ovaj događaj je organiziran uz financijsku podršku Zaklade Kultura nove i Grada Zagreba, Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo.

Otvorenje će obilježiti uvodna riječ i performans umjetnika Jana Jafe. Tema projekta bilo je istraživanje uvriježenih koncepcija pristupačnosti i uključivosti životnog prostora u Zagrebu s fokusom na razlike u iskustvima osoba koje pripadaju kulturnoj i vjerskoj većini, spram osoba koje su ovdje doselile i napravile svoj dom. Istraživanje je osmišljeno oko pojmova “jezik” i “dom” u najširem smislu, dakle komunikacije, razumijevanja, pritisaka te mogućnosti sudjelovanja u svakodnevnom životu.

Predstavljanjem ovog rada u nastajanju, “koji će se u nastavku istraživanja nadopunjavati i proširivati, proces se otvara široj javnosti kako bi se testirali potencijali ovog tipa suradnje te domaćoj javnosti predstavilo ove raznolike perspektive na život u Zagrebu koje proživljavaju osobe koje su se ovdje doselile. Javna će prezentacija oprostoriti i posredovati rezultate radionice koja će se ranije održati s grupom osoba migrantske pozadine, kroz koju će se skupiti i njihove perspektive te iskustva”, poručuju organizatori_ce.

Istraživački tim čine Semih Adigüzel, Jan Jafo, Sven Janovski, Julijana Lešić, Maja Osmančević i Antun Sevšek.

Izložba ostaje otvorena do 27. veljače.

Više detalja možete pronaći ovdje.

“Prostori su jedno od ključnih pitanja za rad u lokalnim zajednicama. Diljem Hrvatske svjedočimo napuštenim, neiskorištenim ili loše upravljanim prostorima – od prostora klubova mladih do udruga koje pružaju socijalne usluge, kao i kulturno-društvenih prostora u kojima se odvijaju izložbe, koncerti, projekcije i drugi kulturni događaji. Iako potrebe za ovakvim prostorima rastu, mogućnosti su često ograničene”, stoji u opisu poziva.

Organizator programa, Operacija grad, platforma je koja okuplja 27 organizacija nezavisne kulture i mladih u Zagrebu, a koja je, između ostalog, osnivač Pogona – Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade, društveno-kulturnog centra koji funkcionira na načelima civilno-javnog partnerstva. Operacija grad već godinama aktivno radi na očuvanju i razvoju prostora za nezavisnu kulturu te kroz Mrežu društveno-kulturnih centara (DKC-HR) podržava osnivanje i razvoj sličnih prostora, poput Rojca u Puli i Doma mladih u Splitu.

Kroz modularni program, sudionici i sudionice će učiti od stručnjaka i stručnjakinja s dugogodišnjim iskustvom u razvoju nezavisne kulture, zagovaranju, javnim politikama te modelima participativnog upravljanja prostorima i javnim dobrima.

Neki od predavača i predavačica u programu su Mirela Travar, kulturna radnica i aktivistkinja; Ana Kutleša, kulturna radnica iz kolektiva BLOK; Anja Planinčić, ravnateljica Centra kulture na Peščenici – KNAP; Tena Starčević, kustosica i umjetnica, Ured za fotografiju i Operacije grad te Sven Janovski, kulturni radnik i stručnjak za zagovaranje.

Prijave se šalju putem online obrasca, najkasnije do 28. listopada do kraja dana.

Više informacija dostupno je na službenoj stranici Operacije grad.

Kako premostiti taj jaz i stvoriti prostor susreta, otvorenosti i interkulturne interakcije središnja je tema niza događaja Platforme Upgrade, čiji ovogodišnji projekt u okviru programa Kultura i umjetnost u zajednici u fokus stavlja zagrebački kvart Trnje, promišljajući otvorenost ove gradske četvrti ka interkulturnoj razmjeni, kao i njezine potencijale za dobrodošlicu i integraciju pojedinaca različitih vjerskih, rasnih, nacionalnih i drugih profila. Raznolika programska večer u Pogonu Jedinstvo uključivala je tribinu Od eksploatacije do solidarnosti – strani radnici u Zagrebu u kojoj su sudjelovali Nikola Vukobratović, Sunčica Brnardić i Sweta Pudasaini zajedno s moderatorom Leonardom Jurićem, a program se nastavio izložbom Otvoreni kvart? učenika_ica Škole primijenjene umjetnosti i dizajna koja promatra kvart Trnje kao mjesto krajnosti i raznolikosti, ali i postavlja pitanje o njegovoj otvorenosti u kaosu urbanističkog razvoja koji ga je zadesio. Završetak večeri upotpunio je glazbeni program: koncert benda Toumaranke Orchestra i etno music party s Bezumom za DJ pultom. 

Ususret prazniku rada programska večer prigodno je otvorena tribinom na temu stranih radnika_ca, čijim se prisustvom kompenzira manjak radne snage, posljedica višegodišnjeg iseljavanja hrvatskog stanovništva. Kulturnjaci i radnici_e iz civilnog sektora činili su najveći dio publike koju je privukla ova tribina, “reprezentativna”, kako vele organizatori, za “dijalog o pravnim i radničkim aspektima migrantskog rada i sindikalnom organiziranju kao interkulturnom fenomenu”. Sunčica Brnardić iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske predstavila je osnovne statističke i demografske podatke kako bi pojednostavila razumijevanje sistemskog kaosa s kojima se suočavaju strani radnici u hrvatskim institucijama tržišta rada. Brnardić je istaknula kako dvije trećine stranih radnika_ca čine radnici iz susjednih nam zemalja (BIH, Srbija, Kosovo), dok preostalu trećinu koja bilježi značajan rast čine radnici_e iz južne i jugoistočne Azije. Izmjenom Zakona 2021. kvotni sistem zapošljavanja je zamijenjen testom tržišta rada koji provodi HZZ i ukoliko se ispostavi da nema odgovarajućih kandidata, poslodavac podnosi zahtjev za dozvolu i rad državljana trećih zemalja. 

“Strani radnici predstavljaju heterogen pojam i rad s njima je poput crne rupe jer nemaju pristup sindikatima ni institucijama tržišta rada”, zaključila je Sunčica Brnardić, uz napomenu da je “potrebno šire regulirati cijenu rada i kolektivne ugovore, definirati minimalne plaće po sektorima (što već postoji u sektoru graditeljstva i ugostiteljstva)”. Iako nedostaje kontrola države u provođenju ovih mjera, ne može se poreći da se neki pomaci ipak ostvaruju.

Jedina strana radnica u prostoriji i sugovornica na tribini Sweta Pudasaini doselila je iz Nepala u Hrvatsku prije osam godina kada nije bilo toliko stranih radnika pa smatra da je zbog toga bila bolje prihvaćena. “Sada puno Nepalaca dolazi u Hrvatsku i uglavnom se drže zajedno. Zbog jezične barijere nemaju mogućnost socijalizacije s lokalcima, a ta nemogućnost komunikacije uvjetuje rasizam i mržnju”, objasnila je Sweta navodeći da smatra kako bi država trebala osigurati lakšu integraciju, makar u vidu tečajeva hrvatskog jezika. Dok se državne politike sustavno oglušuju na dijalog o integraciji stranaca u Hrvatskoj, konkretni se pomaci naziru u gradu Zagrebu, gdje je lokalna vlast u gradskom proračunu za 2024. namijenila 150 tisuća eura za tečajeve jezika za strane radnike. 

Nikola Vukobratović osvrnuo se na problem agencija za pomoć pri zapošljavanju stranih radnika, kojima je država prepustila reguliranje zapošljavanja: “To su nano-agencije koje kontrolira puno veća agencija iz Katra, one su dio široke mreže agencija”. Naglasio je kako je to veliki administrativni kaos u kojem su radnici barem u legalnom statusu – slaba utjeha s obzirom da su taj legalni status stekli pod cijenu zaduživanja. Uzme li se u obzir ekonomska realnost stranih radnika, njima se “žuri vratiti dug od 7 do 10 tisuća eura, koliko su morali platiti agencijama”, dodala je Sunčica Brnardić uz zaključak da strani radnici u slučaju povrede ljudskih ili radničkih prava najčešće ne ulaze u sudske sporove jer im se to ne isplati u trenutku dok im prioritet otplatiti dug.

Uslijedila je tema nezainteresiranosti stranih radnika za edukacije o sindikalnom organiziranju. Srećom, Sweta se nadovezala s prijeko potrebnim reality-checkom, objasnivši da njeni sunarodnjaci dolaze iz države u kojoj ne postoji mirovinski sustav, a ugovor o radu postoji jedino u državnim institucijama, pa im je jako teško razumjeti koncepte bruto i neto plaće, a kamoli sindikalnog organiziranja. “Puno njih ne razumije sasvim dobro engleski, a edukacije se često rade bez prevoditeljice”, dodala je napominjući kako su neki od Nepalaca u Hrvatskoj nepismeni, što zahtijeva prilagodbu metodološkog pristupa i samog jezika komunikacije da bi se informacije o radničkim pravima učinile što pristupačnijima. “Vjerujem kad bi se stručni pravni jezik prilagodio i kada bi se tema prezentirala jednostavnim i pristupačnim jezikom, ciljanoj skupini nepalskih radnika bilo bi lakše razumjeti koja su njihova prava i kako reagirati ako se njihova prava ne poštuju”, dodala je Sweta.

Njezin komentar ponukao me da se zapitam zašto tribina nije održana na engleskom jeziku, kako bi rasprava bila pristupačna i stranim radnicima, tj. ne isključujemo li izborom hrvatskog jezika iz dijaloga upravo onu skupinu ljudi kojoj je tribina posvećena i čiji položaj intelektualiziramo? To sam pitanje postavila i u javnom forumu, na što je moderator Leonard Jurić objasnio je da je stvar u “organizacijskim kapacitetima svih uključenih, ali bilo kakav dijalog na ovu temu je konstruktivan”. Programski koordinator Operacije grad Sven Janovski dodao je da u organizaciji ovakvih skupova “teško dolazimo do ljudi i puno njih ne želi javno pričati o ovakvim temama, ne osjećaju se dovoljno sigurno”. To otvara novi set pitanja o tome zašto se ne osjećaju dovoljno sigurno i što oni dobivaju javnim izlaganjem. Jasno je da jednom tribinom nije moguće rješiti problem iz korijena, ali su tijekom rasprave isplivale ideje o drugim formatima koji bi mogli biti prijemčiviji i uključiviji. Tako je jedan posjetitelj obznanio da “ima jedna ekipa Nepalaca tamo malo dalje koja trenira nogomet kod bivšeg Urnebesa, ja mislim da bi oni puno radije igrali nogomet nego dolazili ovo slušat’ jer je to zabavnije sto posto”. Ako Nepalci vole nogomet, zašto ne igramo nogomet s njima? Postoji li neki drugi format susreta i interkulturne razmjene osim intelektualiziranja integracijskih strategija na tribinama na jeziku nerazumljivom strancima? Gdje ima volje, ima i načina.

Brojna pitanja koja su ostala u zraku nakon tribine amortizirala je izložba Otvoreni kvart?, fotografsko mapiranje učenika_ica Fotografskog odjela ŠPUD-a. Fotografije su bile isprintane na rupičastoj foliji obješenoj na drvenu konstrukciju nalik na stožac (šator?), zbog čega je izložba spontano postala interaktivna jer su se djeca uvlačila i skrivala u šatorske konstrukcije. Pet šatorskih punktova s radovima posvećeno je različitim aspektima otvorenosti kvarta Trnje. Posjetitelji su uživali u promišljenim kadrovima srednjoškolaca koji su prikazivali i prizivali razne teme: intergeneracijske susrete u kvartovskim parkićima, puteljcima i tratinama, prostorije udruge Are You Syrious? s doniranim potrepštinama posloženim na prekrcanim štenderima, kontraste obiteljskih kuća i visokih nebodera, kao i sve reprezentativne kvartovske prizore koje su učenici vješto ovjekovječili svojim objektivima.

Za kraj programske večeri, nastup afričko-hrvatskog benda Toumaranke Orchestra nadoknadio je sve nesavršenosti ranijeg dijela programa. Uigrani bend s karizmatičnim frontmenom Abijem Seydijem veselim je ritmom rasplesao i najsramežljivije bokove, stoga nije dugo trebalo da se publika prepusti pozitivnoj atmosferi. Da je glazba univerzalno razumljiva kreativna sila koja nadilazi intergeneracijske i interkulturne razlike najbolje je dokazao plesni podij u Močvari, na kojem se moglo vidjeti djecu kako intuitivno plešu i rade zvijezde u prvim redovima, a posjetitelje starije dobi kako energično cupkaju lijevo-desno u zadnjim redovima. Takvi entuzijazam i energičnost su nam prijeko potrebni mislimo li ostvariti neku promjenu i potaknuti solidarnost s drugim kulturama, a do tad mantrajmo: gdje ima volje…

Tekst je nastao u suradnji s Platformom Upgrade, u sklopu projekta Trnje: Otvoreni kvart.

Zaokupljeni lokalnim izborima i preslagivanjem Vlade, hrvatski se mediji nisu bavili spomenutom Trumpovom najavom, te problem klimatskih promjena, sve većeg zagrijavanja Zemlje i posljedica koje ono sa sobom nosi, ostaje izvan fokusa hrvatske javnosti. Problemom nastanjivosti Zemlje tako se nastavljaju baviti tek malobrojni aktivisti i udruge civilnog društva. Jedna od njih je i Zelena akcija koja je nedavno, u suradnji s Kulturtregerom (Booksa) objavila knjigu Homo climaticum. Knjiga obuhvaća radove pristigle na natječaj za kratke priče i kratke pjesničke forme žanra klimatske fikcije (cli-fi) koji je Zelena akcija raspisala u prosincu 2016. godine. Od stotinjak pristiglih priča i pjesama, odabran je dvadeset jedan rad objavljen u knjizi, od kojih je pet najboljih, kao vid obogaćivanja knjige, ilustrirao Stipe Kalajdžić. Objavljeni radovi ocrtavaju kako njihovi autori vide budućnost i utjecaj klimatskih promjena na društvo i uvjete života, ilustriraju utjecaj klime na migracije, prehranu i proizvodnju hrane, solidarnost, geopolitičke odnose, svakodnevni život.

Natječaj je održan u sklopu projekta School of Sustainability u kojem sudjeluje velik dio mreže Friends of the Earth Europe, a čiji je cilj koristiti napredne metode neformalne edukacije za rad s ugroženim zajednicama i mladima. “Jedan od bitnih aspekata popularne edukacije je, umjesto slušanja nečijeg predavanja, učenje o konceptima putem vlastitih iskustava ili osjećaja. Slijedom toga došli smo na ideju da bi priče o klimatskim promjenama mogle ljudima bolje dočarati što nas sve potencijalno čeka u bližoj i daljoj budućnosti ako svijet nastavi ovako kako je krenuo”, kaže Sven Janovski iz Zelene akcije, jedan od članova uredničkog tima. Žiri koji je odabrao radove činile su Dunja Kučinac iz Bookse koja je radove ocjenjivala iz perspektive književne scene i izdavaštva, ali i kao komparatistica i književna kritičarka, Milena Benini, spisateljica aktivna u žanru znanstvene fantastike dala je perspektivu autorice, a Dora Sivka iz Zelene akcije, također komparatistica, gledala je sve iz aspekta teme i sadržaja bavljenja klimatskim promjenama. Selekcija radova dogovorena je unutar žirija koji je odlučio da se odabrani radovi najbolje uklapaju u koncept ovakve manje knjige. “To ne znači da nije ostalo dobrih radova i izvan selekcije, naravno”, dodaje Janovski te ističe kako su izrazito zadovoljni odazivom i autorima od kojih su mnogi po prvi put objavljeni.

Klimatska fikcija postaje sve popularniji žanr u svijetu, čemu svjedoče uspjesi autora i autorica poput Margaret Atwood. “U Hrvatskoj je tema klimatskih promjena još uvijek nažalost na niskim granama, iako se mi i druge udruge koje se bave tim problemom te razne znanstvene institucije trudimo dizati svijest u javnosti o problematici. Unatoč već vrlo vidljivim vremenskim problemima u našim krajevima, to se kod nas ne percipira kao problem, što je dosta čest trend u državama koje su pogođene teškim socio-ekonomskim okolnostima”, kaže Janovski. Također ističe kako je to začuđujuće s obzirom na sve vidljivije znakove klimatskih promjena oko nas, kao što su oštri rasponi temperatura, nestanak blažih godišnjih doba, suše, veliki periodi bez kiša, kao i najveće do sad zabilježene poplave koje su Balkan zahvatile 2014. godine, a na koje su velik utjecaj imale upravo klimatske promjene. Nedostatak moderniziranog sustava obrazovanja koji bi uključivao teme klimatskih promjena i održivosti kao ključnih tema današnjice, Janovski smatra razlogom nedostatka vidljive “scene” klimatske fikcije kod nas, za razliku od nekih razvijenijih zemalja gdje se javnost već suočila s tim problemom.

U natječaju za prijavu radova između ostalog bilo je navedeno i kako koncept treba biti utemeljen u suvremenoj znanosti o klimatskim promjenama. “Vrlo jasno smo definirali da je bit dobiti knjigu koja je informativna i edukativna kako bi se svijest o problemu klimatskih promjena mogla dalje graditi tim putem. Zbog toga nam je bitno da možemo izdati knjigu koja ne kontrira suvremenoj klimatskoj znanosti i širi dezinformacije ili pak niječe postojanje problema, što je postala standardna praksa velikih korporacija i ekstremne desnice u svijetu”, ističe Janovski. Tu se prvenstveno referira na sve glasniji kontra pokret koji niječe klimatske promjene, a kojim prednjače znanstvenici upitnih motivacija, ugleda i kapaciteta, često plaćeni od velikih korporacija kako bi širili dezinformacije o klimatskim promjenama i time spriječili donošenje zakona pogubnih za fosilnu industriju. “To se jako dobro vidi u administracija Donalda Trumpa, a takvim pokretom u Hrvatskoj prednjači Vladimir Paar“, kaže Janovski. “Bilo nam je važno da se ovi radovi, iako su fikcija, temelje na znanosti koja je prošla širok proces peer reviewa i uživa znanstveni konsenzus”, zaključuje.

Knjiga je za sada dostupna samo u Zelenoj akciji, te se svi zainteresirani mogu javiti na mail adresu kako bi nabavili svoj primjerak. U budućnosti se želi osigurati veća dostupnost knjige, između ostalog i u knjižnicama, a u planu je i njeno digitalno izdanje koje će se besplatno moći skinuti sa stranice Zelene akcije. Do sada knjiga je predstavljena i distribuirana u Booksi i na E?! – Okolišnom filmskom festivalu koji Zelena akcija organizira od 2014. godine. Festival je u potpunosti organiziran volonterski, a njegova je glavna ideja kroz medij filma baviti se aktualnim problemima okoliša i održivosti, pa i šire od toga. “Na prošlim festivalima bavili smo se i temama izbjeglica, trgovinskih ugovora TTIP i CETA-e, a ove godine devastacijom parka na Savici, temom koja je postala aktualna upravo pred festival, zbog čega smo i malo promijenili program. Možemo reći da je cilj festivala da prvenstveno bude aktivistički i da se aktivistički bavi temama te da kao takav uvijek bude aktualan. Zato biramo filmove po principu aktualnosti teme i često ih nalazimo u nezavisnoj produkciji malih lokalnih, grass roots organizacija diljem svijeta. To postižemo zahvaljujući odličnoj umreženosti naše Friends of the Earth mreže preko koje imamo stalan kontakt s takvim organizacijama i inicijativama. Kriterija nema, osim da smatramo da je film zanimljiv i relevantan te da ga možemo nabaviti. Znači da nije previše skup jer nam je budžet za filmove relativno malen tako da filmove često dobivamo besplatno u dogovoru s autorima kojima je bitno da se njihovi filmovi prikazuju. Nemamo minimalne tehničke uvjete za kvalitetu filma, tj. ako smatramo da je film sadržajno bitan i zanimljiv, može biti sniman i na starom mobitelu, ako se da projicirati tako da bude gledljiv. Naš festival je prvenstveno vezan za sadržaj filma, za materiju, a manje za tehniku”, kaže Janovski.

Ovogodišnji festival imao je tri teme. Tema klimatska fikcija bila je povezana s natječajem za knjigu, ali su i po prvi put na festivalu prikazani igrani filmovi iz žanra klimatske fikcije, što je i u filmu žanr koji se još gradi te brzo dobiva na popularnosti. Aktualni pokreti od početka je prisutna tema zato što se široj javnosti želi pokazati na koje se načine građani i građanke organiziraju u ostatku svijeta, ali i u Hrvatskoj, a posljednja tema bio je otpad. U sklopu ove teme pričalo se o plastici, plastičnim vrećama i bocama, ali i bacanju hrane u sklopu čega je organizirana i široka tribina. Tribine su uvedene još na drugom izdanju festivala kako bi publika dobila priliku pričati o odgledanom filmu, te festival teži još boljem povezivanju tema diskusija i filmskih blokova.

Zbog promjene načina korištenja medija, promijenio se i način širenja informacija o raznim problemima civilnog društva. Umjesto uobičajenim medijima koji su izgubili povjerenje čitatelja, sve više ljudi traži alternativne načine informiranja, a Okolišni filmski festival i knjiga Homo climaticum pokušaj su aktivista da se prilagode situaciji i svoje poruke dovedu nekoj novoj publici do koje ne dolaze uobičajenim medijskim radom. “Knjiga Homo Climaticum je također medij koji neće možda naći jako široku publiku, s obzirom na to da je čitanost knjiga u Hrvatskoj nevjerojatno niska, ali će naći svoju interesnu skupinu koja će možda čitajući te radove dobiti osjećaj urgentnosti oko klimatskih promjena, koje inače ne bi dobili čak ni iz, nažalost, malobrojnih vijesti oko klimatskih promjena koje se plasiraju kroz naše medije. Knjiga na vrlo plastičan način pokazuje upravo koji su mogući scenariji i vjerujemo da je to ljudima dovoljno jaka slika da se malo trgnu”, zaključuje Janovski.

Iduće godine oko Dana planete Zemlje (22.4.) planira se peto izdanje Okolišnog filmskog festivala, te potencijalno raspisivanje natječaja za drugu knjigu. Janovski također ističe kako se žele nastaviti baviti klimatskom fikcijom i popularizirati žanr u Hrvatskoj i regiji, ali i nastaviti prezentirati “zelene” teme kroz kulturne i umjetničke medije jer se pokazalo da je to dobar način bavljenja starim temama na novi način, kao i ostvarenja novih diskursa s novim publikama koje se možda do sad nisu bavile ovim temama.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.