Piše: Igor Ružić

“Potrudite se!”, vrišti akademska pjevačica Dina Puhovski na samom kraju Kabareta Tamne zvijezde. Poslušavši Brechta, u tom “potruđivanju”, kako Damir Bartol Indoš objašnjava rad na svojim “zasluženim temama”, prate je i ostali sljedbenici zvijezde besmislice, ne samo one zaumne dadaističke i oberjutske, nego i svake druge koja uspijeva u svome naumu da se kazalištem i za kazalište igra svim sredstvima, bez zadrške i kalkulacije ili baš njima unatoč. Zato nova predstava Kulture promjene SC-a na pozornici Teatra &TD jest potpisana autorski, imenom Zlatka Burića, ali i činjenično: “Kabaret Tamne Zvijezde su: Zlatko Burić, Damir Bartol Indoš, Mia Biondić, Dean Krivačić, Sven Jakir, Marko Jastrevski, Vedrana Klepica, Dina Puhovski, Henning Frimann, Miro Manojlović, Vedran Hleb“, bez hijerarhije ili podjele uloga i funkcija, tek s razumljivom prednošću.

Naravno da su Zlatko Burić, ovdje izostavljenog, ali inače sveprisutnog nadimka Kićo, i Damir Bartol s neizbježnim Indoš, navedeni prvi. Kabaret Tamne zvijezde i jesu najprije oni, ali nipošto i jedino oni, jer uključenost ostalih sljedbenika, nastavljača i prenositelja dodaje specifičnu težinu rukopisu koji je skrojen još krajem sedamdesetih, ali čije inačice i stranputice još nisu u potpunosti istražene. Zajedno u Kugla glumištu, kasnije u njegovim frakcijama, Kićo i Indoš pisali su istodobno i vlastite povijesti i povijest ovdašnjeg neakademskog, nepripadajućeg, istodobno alternativnog i avangardnog kazališta. Nisu, naravno, u tome bili usamljeni, barem ne onoliko koliko su možda i htjeli. Čak i kad se dogodio Kićin odlazak u hladnije krajeve, veza nikada nije prekinuta, a vrijeme između, potrošeno u Parainstitutu ili pred danskim filmskim i televizijskim kamerama, originalnoj međusobnoj upućenosti dodalo je notu iskustva u/i različitosti. Iako ih je u recentnoj pomami za nostalgijom teško naći, njih dvojica ubrajaju se u istinske zvijezde čija slava s godinama zadobiva tek nešto tamnije tonove, pa je i naslov predstave zapravo daleki odjek davne Priče o djevojci sa zlatnim ribicama i Cirkusa plave zvijezde. Vidjeti ih ponovno zajedno na pozornici za svakog je upućenog gledatelja individualna, čak i intimna, satisfakcija, dok je za domaće kazalište u cjelini njegovih sljepila to ujedno i provjera i ovjera vrijednosti otpornih na vrijeme i “vremena”. 

Kabaret Tamne zvijezde i jest lijek protiv svjetonazornih, političkih, kulturnih, kao i politički korektnih mrena. Umjesto onoga što se većinom prodaje pod tom istodobno sasvim jednostavnom i gotovo konzumerističkom, ali i potencijalno provokativnom i stoga subverzivnom formom, ovaj kabaret zabavlja na drugi način i na druge načine. Citati su mu izvitopereni i pogrešni, intenziteti ili smanjeni ili podignuti iznad razine pristojnog, dramaturgija oholo nedosljedna i drsko nezainteresirana za kauzalitet i posljedice, izvedba opušteno privatna ili zagledana isključivo u vrhove svojih cipela… Sve je tu pogrešno, i ništa nije, baš zato što bi moglo biti. Uhvaćeni, doslovno, u klopku između parafraze citata Rainera Wernera Fassbindera i citata parafraze Bertolta Brechta, gledatelji su pošteđeni odgovora jer im je onemogućeno pitati “Zašto?”. Kabaret Tamne zvijezde ionako daje sve, ali ničega previše – od moralnih prodika i izrugivanja s aktualnim političkim kičem, do podsjećanja na klasnu svijest i potlačenost koja nije ni slučajna niti nepromjenjiva. Pritom i zabavlja kabaretskim nizom točaka, pojedinačnih ili grupnih nastupa, u skladu s vlastitim poimanjem sklada. 

Ukoliko danas postoji svjesna propaganda višeg stupnja, ona koja bježi zakonitostima trenutka i utjecaja aktualnosti na izvedbenoumjetnički čin, Kabaret Tamne zvijezde vrhunski je proizvod suptilne propagande: ne zagovara otvoreno, nego dopušta drukčiji pogled i, naizgled paradoksalno, konstantnom rotacijom vertikalne i horizontalne osi fizičkih i metafizičkih obzora uspostavlja jasniju perspektivu. Ni pankerski lom i zaumna besmislica, niti agitiranje za jednu ideologiju ili svjetonazor, ova predstava prepušta se najprije samoj sebi, svojem unutarnjem mehanizmu, samodovoljnosti i užitku. Dopušta si, ipak i tek sporadično, pokoju jasnu poruku, samo zbog ionako labilne ravnoteže sa svim onim skrivenim, kodiranim ili uopćenim do eventualne neprepoznatljivosti. “Potrudite se!” je jedna od njih, kao i nježno ruganje s arkadijskom predsjedničkom autobiografijom ili kvazirasprava o moralnoj upitnosti terorizma i njegove jednostrane osude. Političnost ovog kabarea nije ni u onom što izgovara niti u onome što prešućuje, nego u zagovaranju mogućnosti da se na konkretna pitanja odgovori glazbom i gestom, citatom i strukturom, vezivnim tkivom izvedbe koja svoju vezanost uz svjetovno ne iscrpljuje jednako konkretnim od/govorom.

Iako kabaret jest nešto slobodnija izvedbena forma, ovaj kabaret tu slobodu zloupotrebljava jer se oslobađa u sebi, a ne iz sebe. Drugim riječima, ne radi zbog onoga izvan, nego za ono unutra, jer ne obraća se publici, čak i kad to formalno čini, nego izvođačima samim. Svi su ovdje svjesno loše otisnuti faksimili: stamenost i impresivna vokalnost Dine Puhovski razrješava se kroz hinjenu prirodnost i bliskost Mije Biondić, alijenizirani Marko Jastrevski ogleda se u pomaknutoj i uvijek skliskoj interaktivnosti Deana Krivačića, suptilnost vibrafona Mire Manojlovića kroti perkusionističku navalu Henninga Frimanna, dok suha odbojnost Svena Jakira svoj kontrapunkt ima u opuštenoj jednostavnosti Zlatka Burića. Nije tako samo s ljudskim materijalom, jer inkluzivnost se ovdje širi i na tehniku i scenografiju: reflektor nije reflektor nego megafon, ali se jednostranost megafona preslikava u telefonima koji onemogućavaju komunikaciju čak i kad funkcioniraju. Najbolji primjer takvog proširenja i sužavanja funkcije prepiljeni je koncertni klavir, koji i bez glamurozne opreme i dalje proizvodi zvuk, ali sad ne više iz superiorne pozicije nego kao partner šahtofonskoj kakofoniji Indoševih oporabljenih, teških metala. Ukoliko i zvuk i slika jednako kvalitetno funkcioniraju i po drukčijim pravilima, tada struktura postoji, zajedno s razlozima koji je opravdavaju i intencijama koje je nemoguće zanemariti. 

Kao spoj, navede li se samo najudaljenije točke ovog dvodijelnog spektra, Indoševe nepronične tvrdokornosti i Kićine sklonosti sentimentalnijem i zavodljivijem otporu, Kabaret Tamne zvijezde kaleidoskopska je formacija istinske i sasvim ozbiljne kazališne zaigranosti, potvrda da prihvaćanje smisla te igre sa smislom može biti uzbudljivo.  

Ljevorukost, koja se još donedavna smatrala devijacijom koju je potrebno liječiti već u najranijoj dobi, u romanu Petera Handkea poprima dimenziju opiranja očekivanjima društva. Premisa o nemogućnosti izraza, uvijek odgođenog dopiranja do drugoga i neostvarivosti komunikacije prilikom prenošenja u kazališni okvir prelazi s tematskog plana romana u organizacijsko načelo predstave. Proces se usmjeravao na proizvodnju materijala prema motivima Handkeove novele na način da se prostori unutarnje usamljenosti i eskapizma isprepliću s prostorima djetinje, ali i glumačke igre sve do razvoja tog prostora u prostor urbane bajke. Kazalište kao prostor društvene nule, bivajući izvan društva baš onda onda kada je društveno najangažiranije, a najlažnije upravo onda kad želi biti najiskrenije, posjeduje tu mogućnost dijaloga koja rezultira uspostavom kazališnog trećeg prostora. Prema tome, likovi ove predstave uvijek su na rubu toga da su uopće dramski likovi, a njihovi svjetovi narušavaju se tek što su uspostavljeni.

Premijerna izvedba predstave Hommage I, u režiji Rone Žulj održat će se u utorak, 19. travnja, s početkom u 20 sati, u polukružnoj dvorani Teatra &TD. Ulaz je moguć isključivo s pozivnicom. Redovne izvedbe najavljene su za 20. i 21. travnja, a cijena ulaznice je 50 kn ili 25 kn za studente. Igraju: Petra Dugandžić i Sven Jakir.

Nana je ostavila sve što poznaje da bi postala glumica na filmu, no umjesto na filmu, Nana završava kao prostitutka. Ali to nije priča o prostituciji. Nanina je priča hommage jednoj sasvim drugoj ženi. Anna je oduvijek htjela napustiti svoju zemlju i otići drugdje. Jednog je dana, kad joj je bilo sedamnaest i otišla. Stigla je u Pariz. Bila je vrlo mršava i imala je samo jednu haljinu i jedan par cipela. Oduvijek je htjela biti glumica. Još odmalena, glumila je u školskim predstavama, pjevala i plesala uokolo. Glumila je jednom kasnije i kako se kupa u kadi. Snimili su to kao reklamu. Jedan ju je redatelj otkrio na taj način. Anna je postala glumica.

Hommage I lebdi između davne stvarnosti i snimljene fikcije, prepričanog života i zadane uloge; jedna ikona na pola puta od žaljenja do divljenja nekadašnjoj sebi, sve nenametljivo provedeno kroz ruke pripovjedača ili domaćina scene, kroz glazbu i slike i okrutno precizne kvadrate teksta.