Izložba je temeljena na višegodišnjem istraživačkom radu Grupe Borovo (Sven Cvek, Snježana Ivčić i Jasna Račić) o klasnim sukobima u Kombinatu Borovo tijekom predratnih godina. Njihovo istraživanje pod nazivom Kontinuitet društvenih sukoba 1988. – 1991.: kombinat Borovo prikaz je, na primjeru jedne tvornice, društveno-političke klime s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina, vremena društvenih i ekonomskih reformi i početaka iščezavanja društvenog vlasništva, kao i prvih eksplicitnih nacionalističkih težnji koje će, u konačnici, eskalirati ratnim sukobima.

Na postavu su, uz istraživački tim, surađivale članice zadruge Slobodna domena Barbara Majnarić i Katerina Duda.

Izložbu organiziraju Centar za mirovne studije i Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju uz suradnju Saveza udruga Rojca u Puli. Projekt se provodi kroz mrežu Clubture uz financijsku podršku Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i sport Grada Zagreba, Zaklade Kultura nova i Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva kroz projekt Centri znanja.

Više o istraživanju moguće je doznati na sljedećoj poveznici.

Izložba je otvorena do 11. prosinca.

Izložba je temeljena na višegodišnjem istraživačkom radu Grupe Borovo (Sven Cvek, Snježana Ivčić i Jasna Račić) o klasnim sukobima u Kombinatu Borovo tijekom predratnih godina. Njihovo istraživanje pod nazivom Kontinuitet društvenih sukoba 1988. – 1991.: kombinat Borovo prikaz je, na primjeru jedne tvornice, društveno-političke klime s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina, vremena društvenih i ekonomskih reformi i početaka iščezavanja društvenog vlasništva, kao i prvih eksplicitnih nacionalističkih težnji koje će, u konačnici, eskalirati ratnim sukobima.

Na postavu su, uz istraživački tim, surađivale članice zadruge Slobodna domena Barbara Majnarić i Katerina Duda. Izložba će do kraja godine gostovati i u Splitu.

Izložbu organiziraju Centar za mirovne studije i Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju uz suradnju Saveza udruga Rojca u Puli. Projekt se provodi kroz mrežu Clubture uz financijsku podršku Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i sport Grada Zagreba, Zaklade Kultura nova i Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva kroz projekt Centri znanja.

Više o istraživanju moguće je doznati na sljedećoj poveznici.

Izložba je otvorena do 10. listopada.

Izložba je temeljena na višegodišnjem istraživačkom radu Grupe Borovo (Sven Cvek, Snježana Ivčić i Jasna Račić) o klasnim sukobima u Kombinatu Borovo tijekom predratnih godina. Njihovo istraživanje pod nazivom Kontinuitet društvenih sukoba 1988. – 1991.: kombinat Borovo prikaz je, na primjeru jedne tvornice, društveno-političke klime s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina, vremena društvenih i ekonomskih reformi i početaka iščezavanja društvenog vlasništva, kao i prvih eksplicitnih nacionalističkih težnji koje će, u konačnici, eskalirati ratnim sukobima.

Izložbu organiziraju Centar za mirovne studije i Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju uz suradnju Saveza udruga Rojca u Puli. Projekt se provodi kroz mrežu Clubture uz financijsku podršku Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Grada Zagreba – gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i sport, Zaklade Kultura nova i Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva / kroz projekt Centri znanja.

Više o istraživanju moguće je doznati na sljedećoj poveznici.

Izložba je otvorena do 30. rujna.

Njihovo istraživanje pod nazivom “Kontinuitet društvenih sukoba 1988.-1991.: kombinat Borovo” prikaz je, na primjeru jedne tvornice, društveno-političke klime s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina, vremena društvenih i ekonomskih reformi i početaka iščezavanja društvenog vlasništva, kao i prvih eksplicitnih nacionalističkih težnji koje će, u konačnici, eskalirati ratnim sukobima. Upravo je format izložbe, uslijed svoje vizualne naravi, omogućio zorno prikazivanje i mapiranje učestalosti različitih onodobnih fenomena poput štrajkova ili čekanja i “uparivanje” istih s određenim političkim kontekstima, s ciljem pokušavanja detektiranja uzročno-posljedičnih veza između događaja koji su doveli do destrukcije jedne od najuspješnijih tvornica u Jugoslaviji, ali i događaja koji su rezultirali krvavim sukobima i rastakanjem same Republike. Krize u Borovu, kojeg su, zbog multietničkog karaktera njegovih radnika, Vukovarci običavali nazivati i “Jugoslavija u malom”, prikazane su kronološki, duž timelinea koji se proteže cijelom galerijom, a koji završava datumom izlaženja posljednjeg broja Tjednika Borovo (21. lipnja 1991.). Činom selekcije i kompilacije odabranih tekstova iz ovog tjednika, objavljenih u razdoblju između 1988. i 1991. godine, i tiskanja njegovog “izvanrednog izdanja” izražavamo svojevrsni hommage najstarijem jugoslavenskom tvorničkom časopisu, koji je istraživačima Grupe Borovo predstavljao nezaobilaznu literaturu i polazišnu točku istraživanja, ali i nepresušan izvor informacija o samom kombinatu. QR kodovi na zidovima galerije vode na web stranicu izložbe i projekta, dok sam galerijski postav od posjetitelja zahtijeva angažman u identifikaciji transformacije pozicije borovskih radnika u novonastalim okolnostima tranzicije ka kapitalizmu i početaka procesa prekarizacije rada, te otvara prostor za nove, progresivne i društveno odgovorne diskurse o borovskoj tvornici, ali i o samom gradu Vukovaru.

Autorski tim izložbe: Sven Cvek, Katerina Duda, Snježana Ivčić, Jasna Račić, Mirna Rul; koncept galerijskog postava: Katerina Duda i Mirna Rul uz podršku Grupe Borovo; organizatori: Centar za mirovne studije/Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju

Izložba ostaje otvorena do 7. listopada.

Program je dio suradničkog projekta Oni su bili kakvo-takvo rješenje koji u sklopu programa Evropske Unije Kreativna Europa realiziraju Centar za mirovne studije iz Zagreba, European Institute for Progressive Cultural Policies/eipcp iz Beča, kustoski kolektiv Što, kako i za koga/WHW iz Zagreba i Tensta Konsthall iz Stockholma.

Posljednje ovogodišnje predavanje ciklusa Centra za radničke studije posvećenog klasnoj problematici održali su Sven Cvek, Snježana Ivčić i Jasna Račić, na temu kontinuiteta društvenih sukoba na primjeru Borova od 1987. do 1991. godine. Centar za radničke studije bavi se teorijskom problematizacijom intelektualne i političke praznine nastale odbacivanjem marksističke teorijske tradicije iz javnog i akademskog prostora, a osnovan je s ciljem suprotstavljanja takvim trendovima. Centar želi doprinijeti i reafirmaciji nedogmatske, kritičke i nesektaške marksističke tradicije u Hrvatskoj i široj regiji, s posebnim naglaskom na reafirmaciji marksističke kritike političke ekonomije. Ovogodišnji ciklus predavanja Klasna prelamanja obrađivao je klasne dimenzije suvremenih lijevih političkih strategija, kao i specifične klasne dinamike u uvjetima raspada jugoslavenskog projekta.

Na predavanju Kontinuitet društvenih sukoba: Borovo 1987. – 1991., 22. prosinca u Galeriji Novoj, predstavljeno je istoimeno istraživanje proizašlo iz grupnog završnog rada CMS-ovih Mirovnih studija. Istraživanje radničkih štrajkova kombinata Borovo teži rekonstruiranju iskustva radnika u trenutku duboke ekonomske krize i sveobuhvatne društvene reforme, dok se apstraktni pojmovi poput “demokratizacije” ili “tranzicije” pokušavaju demistificirati na razini konkretne radne i društvene organizacije. Istovremeno, istraženi su procesi potrebni kako bi se logika funkcioniranja jednog sistema, jednog grada i jednog poduzeća zamijenila novom.

Sven Cvek s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, predstavio je teorijsku pozadinu istraživanja Borovskih štrajkova, koje se između ostalog bavi i pitanjem kako se “klasno” pretvorilo u “nacionalno”. Istraživanje kreće s pozicije radništva i otpora sveobuhvatnim reformama kojima je postepeno uvođen kapitalizam u vrijeme kada je društveni standard počeo nezaustavljivo padati. Kombinat je zbog svoje multietničnosti poznat i kao “Jugoslavija u malom”, a krajem osamdesetih godina zapošljavao je oko dvadeset tri tisuće radnika. Kroz specifičnost slučaja Borova, koji je predstavljao prototip Jugoslavenske industrijalizacije i socijalizma, može se promatrati i ostale jugoslavenske procese transformacije, privatizacije i pojave nacionalizma. 

Na Cvekovo uvodno izlaganje nadovezala se politologinja Snježana Ivčić koja je predstavila ekonomsku pozadinu SFRJ osamdesetih godina, kao preduvjet društvenih previranja u Vukovaru, ali i cijeloj Jugoslaviji. Velika inflacija, nemogućnost kreditiranja i nelikvidnost proizveli su sve češću, novu retoriku u medijima gdje se sve više spominje tržište, poduzetništvo i privredne reforme. Zakonima koji su donošeni između 1988. i 1991. godine postupno su gašena poduzeća. Stečajevi su često zloupotrebljavani i u pravilu su bili priprema za pretvorbu i otpuštanje radnika. U tom razdoblju rapidno raste nezaposlenost, smanjuje se društveni standard, a štrajkovi su jedina reakcija radnika na donesene zakone i mjere štednje. U to vrijeme svi prosvjedi i zahtjevi radnika isključivo su ekonomske prirode, te još uvijek nema nacionalizma. No, gašenjem samoupravljanja onemogućeni su radnički savjeti i ostale slične skupštine gdje su se ljudi sretali, izjašnjavali i komunicirali, što je uzrokovalo daljnju alijenaciju radnika i odvajanje od zajednice.

Predavanje je završila Jasna Račić iz CMS-a, izlaganjem o istraživanju konkretnog slučaja Borova koje uključuje dokumentaciju, radničke i druge dostupne novine iz tog vremena, ali i intervjue sa petnaest osoba koje su podijelile svoja iskustva i sjećanja na radničke pokrete u kompleksu tvornica o kojima je tada na neki način ovisilo oko sto tisuća ljudi. Vukovar je uvijek slovio kao grad s visokim standardom, no to nije proizlazilo tek iz plaća nego svih socijalnih funkcija koje je Borovo vršilo, kao što je osiguranje stanovanja, vrtića ili škola, a rezanje tih beneficija bio je velik gubitak za grad. Svi procesi transformacije Borova počinju se realizirati 1990. godine kada od kombinata nastaje sedamnaest različitih poduzeća. Sustav koji je od početka zamišljen kao kombinat međusobno zavisnih jedinica time se počeo urušavati. U početku su radnici štrajkovima osim isplaćivanje dohotka, zahtijevali i cijeli niz mjera kojima je trebao biti osiguran nastavak proizvodnje, no nakon parcijalizacije poduzeća, radnici su razjedinjeni i njihove mogućnosti zahtjeva ograničene. Zanimljivo je kako je 1990. godine, u vrijeme kada se u Hrvatskoj već osjećala nacionalistička napetost, u tvornici odlučeno da se u vrijeme Božića neće raditi, na što su radnici upozoravali kako se teška situacija u poduzeću ne bi trebala rješavati na taj način. U proljeće 1991. godine postalo je očito kako će začajan broj borovskih poduzeća završiti u stečaju. Velik broj radnika je na čekanju, nema nikakvih informacija i širi se panika. Također, radnici nisu u stanju plaćati stanarinu i komunalije, što dovodi do šire paralize funkcioniranja grada, rasta nezadovoljstva i traganja za bilo kakvim rješenjem.

Nakon rasprave koja je uslijedila, a dotaknula se metodologije rada i eventualnih elemenata koje bi još valjalo uključiti u istraživanje, najavljeno je kako će se ono u narednom periodu nastaviti dalje s ciljem obuhvaćanja šireg konteksta produbljivanja krize i pojave nacionalizma.

Makroekonomske politike u klasnom kontekstu naziv je predavanja Marka Kržana koje će održati u prostoru Mreže Antifašistkinja Zagreba, Pavla Hatza 16, 21. prosinca u 18 sati.

“U posljednjih nekoliko mjeseci doživjeli smo uspone i padove socijalističkih parlamentarnih političkih grupacija. S jedne strane uspjesi na izborima u Španjolskoj, Sloveniji i Grčkoj, a s druge kapitulacija Sirize u borbi s Trojkom, kao i izborne poraze ljevice u Brazilu, Argentini i Venezueli. Ti porazi vjerno ilustriraju granice lijeve parlamentarne politike u trenutnom kontekstu: jedinstveno tržište i monetarna unija u Europi, kao i logika međunarodnog financijskog i drugih globalnih tržišta uopće, pogotovo u slučaju Južne Amerike. Što takav kontekst znači za strategiju parlamentarne ljevice?”, najava je predavanja. 

Marko Kržan je sociolog marksističke orijentacije i ekonomski savjetnik zastupničkog kluba Ujedinjene ljevice (Združene levice) u slovenskom parlamentu.

U Galeriji Nova 22. prosinca u 18 sati Sven Cvek, Snježana Ivčić i Jasna Račić govorit će o kontinuitetu društvenih sukoba na primjeru Borova 1987– 1991. 

Fokusom na strukturne promjene, ali i materijalne i ideološke uvjete koji su radnicima stajali na raspolaganju za njihovo razumijevanje, istraživanje “Kontinuitet društvenih sukoba: Borovo 1987.-1991” teži rekonstruiranju iskustva radnika u trenutku duboke ekonomske krize i sveobuhvatne društvene reforme. Apstraktni pojmovi poput “demokratizacije” ili “tranzicije” pokušavaju se demistificirati na razini konkretne radne i društvene organizacije, otkrivajući procese potrebne kako bi se logika funkcioniranja jednog sistema, jednog grada i jednog poduzeća zamijenila novom.

Sven Cvek je docent na odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Snježana Ivčić je doktorandica politologije, dok je Jasna Račić studentica sociologije na Hrvatskim studijima.

“Šta su alternativni kulturni centri i na koji način funkcionišu? Da li su nam i zašto su nam potrebni? Kako nastaju i kome pripadaju? Kakve sadržaje u njima nalazimo? Sa kojim problemima se susreću u svom radu i kako uprkos njima ostvaruju značajne rezultate? Na koji način možemo osigurati samoodrživost ovakvih centara?”, neka su od pitanja o kojima će se raspravljati na tribini u Omladinskom centru CK13. Tribina je osmišljena radi razmjene iskustava između predstavnika alternativnih kulturnih centara u regiji, ali i upoznavanja javnosti s idejama, postignućima, značenjem i vrijednostima neinstitucionalne kulturne scene i njenim potencijalima.

Dvodnevni događaj okupit će predstavnike nezavisne kulturne scene iz Zagreba, Mostara i Novog Sada koji upravljaju pojedinim prostorima u svom gradu po inkluzivno-participativnim modelima, principima samoorganiziranja, konsenzualnog donošenja odluka i uradi-sam (DIY) etike, te su svojim angažmanom ostvarili značajne rezultate u sredini iz koje dolaze.

O ideji, historijatu, aktivizmu i inicijativama u okviru Attack!-a govorit će Sanja Burlović, Sven Cvek i Sunčica Remenar te predstaviti nedavno objavljenu knjigu Naša priča: 15 godina Attack!-a, važan dokument nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj u posljednjih petnaest godina. Omladinski kulturni centar Abrašević iz Mostara, na putu širenja emancipatorskih ideja, slobode i jednakosti, posljednjih deset godina, kroz svoje programske i projektne aktivnosti, traži alternativna rešenja postojećoj političkoj, ekonomskoj i kulturnoj stvarnosti. Kao takav, jedinstven je primjer samoorganiziranja novih generacija u bosanskohercegovačkom društvu.

Više o događanjima u okviru projekta Artikulacija CK13 potražite na njihovim službenim stranicama.

Izvor: CK13

Povijest projekta kompleksnog kao što je Attack teško se može strukturirati linearno, zapisati direktno hladnim dokumentarističkim diskursom, a da se toj povijesti ne oduzme barem dio njegova shizoidnog šarma. Toga su svjesni oni koji su je stvarali, a ujedno i oni koji su je ispričali u knjizi Naša priča: 15 godina ATTACK!-a. 

U uvodniku tako stoji da se radi o knjizi “prigodnoj”, što je samorazumljivo, “hibridnoj” jer ju čini korpus različtih vrsta tekstova, “dijaloga, intervjua, socioloških i etnografskih osvrta, osobnih svjedočanstava”, ali i zato što daje “dio povijesti hrvatskog društva u posljednjih 15 godina”, te, na kraju, “kolažnoj”. Kolažna je, ističu autori, zato što se u njenoj izradi arhivskom i drugom građom koristilo prilično slobodno: raspon svjedočanstava ide od “idealizma Attackovih radikalnih zahtjeva i akcija” pa do onih svakodnevnih, poput “nepostojanja WC-a”, ali i “organiziranja dvodnevnog programa pod nazivom “Velika fešta za opijanje”.

Naša priča podijeljena je u četiri segmenta: “Devedesete” pokriva period od 1997. do 1999. godine i Attackove početke, potom “Jedinstvo” (od 2000. do 2003. godine), “Bez prostora” (od 2004. do 2008. godine) i na kraju “Medika” (od 2009. do 2012. godine). Svaki je od njih obilježen nesigurnošću opstanka, najviše vezanim uz nemogućnost uspostave stalnog prostora, centralne točke djelovanja, bilo za održavanje redovitih programa, bilo za hladni pogon koji bi pokretao tu razbarušenu mašineriju. Pišem razbarušenu (kao i ranije o shizoidnom šarmu) ne jer je u Attackovom pogonu nešto što bi ga organizacijski činilo neozbiljnim nego zato što su principi na kojima se organizacija temelji bazično ahijerarhijski što je često i bilo predmet strastvenih sukoba. Sve je to, uostalom, vrlo detaljno dokumentirano u knjizi. 

Tako nas – između isječaka iz novina, newslettera, fotografija, e-mailova, flajera i zapisnika sa sastanaka i skupština – u priču uvode Vesna Janković i Marko Strpić. U formi razgovora naslovljenog Mi gradimo Attack, Attack gradi nas daje se kontekst u kojem organizacija nastaje: “[T]o je bilo vrijeme kada se Arkzin prodavao na kioscima, ali ispod pulta, na trgu si mogao kupiti Feral Tribune, ali je bilo uobičajeno da ti netko sere ili te napadne zbog toga”. U takvom okruženju trebalo je naći i osobne i građanske hrabrosti isticati antifašistička i antinacionalistička uvjerenja, organizirati umjetničke i kritičke akcije protiv šovinizma i mizoginije, boriti se za kulturu koja ne mora biti dirigirana iz udobnih naslonjača kakvog klasicističkog zdanja u centru grada. 

Iz Attacka su proizašle mnoge inicijative, organizacije i projekti o čijoj povijesti uopće ne razmišljamo, uzimamo ih zdravo za gotovo, a pokretani su znojem i entuzijazmom nekih tamo „anarho-lezbača“.  U organizaciji Attacka tako je, primjerice, održan prvi (“eksperimentalni”) seminar Mirovnih studija. Tu je izvorno Attackov video projekt, a danas ugledna producentska kuća i videoaktivistička organizacija Fade In. FAKI – Festival alternativnog kazališta među prvima je ovdašnjoj publici sustavno predstavljao radove iz područja suvremenog cirkusa, a TEST! se etablirao kao prvi vaninstitucionalni festival studentskog kazališta u zemlji. Libra Libera, jedan o ključnih domaćih književnih i teorijskih časopisa, izvorno je izlazila pod okriljem SC-a, ali je, “nakon što je uprava SC-a odlučila cenzurirati 30 posto broja”, postala dio Attacka.  

Suzana Kunac u tekstu Od demokratizacije do neoliberalnih strukturnih reformi Attack smješta u kontekst razvoja civilne scene 1990-ih i njegov doprinos razvoju civilnoga društva na ovim prostorima, a potom Boris Koroman piše o “DIY ekonomijama užitka”, odnosno o Attackovim projektima koji su na ironičan način komentirali prakse popularne kulture, da bi Oliver Sertić dao pregled koncertnih aktivnosti u Attackovoj organizaciji. Sanja Burlović osvrće se na akcije koje su imale za cilj Attacku osigurati trajni prostor, ali i na prepreke koje su taj proces kočile, prvenstveno otpor institucija i rada “u ilegali”, odnosno okupacije prostora bivše tvornice Medika. I danas Attack radi u nemogućim uvjetima: “mjesečni troškovi najma i održavanja prostora Medike iznose između 15 i 18 tisuća kuna mjesečno”, a ugovor s Gradom Zagrebom traje “do početka rušenja zgrade radi izgradnje Kongresnog centra Zagreb” uz otkazni rok od 15 dana. Jere Kuzmanić u tekstu Ideja privremene autonomne zone i prostorne politike Attacka piše o “prostoru kao artikulaciji naših interesa” te kao “nužnosti za odvijanje naših aktivnosti”. Na samom kraju knjige, u tekstu Zašto knjiga o Attacku?, Katarina Peović Vuković piše o vezama Attackova djelovanja i današnjih strujanja u alternativnim pokretima i inicijativama: “Ovdje nije cilj dokazati kako studentskog plenuma ne bi bilo da nije bilo Attackovog tvorničkog savjeta. No ne bi bilo isto da devedesetih nije negdje na margini tinjala mogućnost druge kulture, da neka suluda skupina aktivista i aktivistica nije živjela u iluzijama neke autentične kulture otpora (…)”.

Ova knjiga je dokument, napisan sjećanjima onih koji su ga stvarali, često bez potpore, često u nevjerojatnim uvjetima i usprkos nevjerojatnim preprekama. Ovo je knjiga o nama.  Bilo da smo sudjelovali ili ne, slučajno se našli tamo, čuli od nekoga nešto, možda i nismo, ali negdje je netko za nas stvarao. 

Knjigu su uredili Sven Cvek, Boris Koroman, Sunčica Remenar i Sanja Burlović, a besplatno se može preuzeti u elektroničkom formatu. 

Povodom izlaska knjige organiziran je razgovor s autori(ca)ma knjige o ATTACK!-u, o autonomiji i prostoru njegovog djelovanja, o DIY kulturi, hrani, muzici, politici, uličnim performansima, o učenju na vlastitim greškama, te o tome kako natjerati Sanju Doležal da pjeva pank. 

Uvodnu riječ imat će Dea Vidović i Ben Perasović, a razgovor će moderirati Iva Zenzerović Šloser. Nakon razgovora bit će otvorena i izložba o ATTACK!-u čiji postav potpisuje Nikola Mijatović Bangavi. Sve to u srijedu, 1. listopada, u 19 sati u Showroomu Galerije Nova!

Knjigu slobodno preuzmite ovdje, a intervju s urednicima pročitajte ovdje.

KP: Što je prethodilo izdavanju knjige i zašto je njen izlazak opisan kao beskonačan?

S.B., S.C., S.R.: Izdavanju knjige je prethodio dugotrajan arhivski rad, kao i dugi razgovori s ljudima koji su u izradi knjige sudjelovali. Ukratko, posla oko knjige je ispalo puno više nego što smo u početku mislili. To je glavni razlog zašto knjiga o 15 godina Attacka izlazi u godini kada će Attack navršiti 17 godina. Razloga za ovo dugo trajanje ima još. Na samom kraju rada, kada smo već mislili da knjiga ide u tisak, morali smo mijenjati tiskaru jer je čovjek s kojim je dogovaran tisak (podaci poznati uredništvu) ispao, blago rečeno, neodgovoran do kriminalnih granica. Osim toga, sam tisak knjige koštao je više od planiranog, jer, s obzirom na prirodu materijala s kojim smo radili, nismo mogli točno predvidjeti kako će knjiga na kraju izgledati. Zato smo neko vrijeme morali potrošiti i na pronalaženje dodatnih novaca.

KP: Sad kad je knjiga konačno izdana, što možemo pronaći u njoj, odnosno na koji je način 15 godina rada sažeto u jednoj knjizi?

S.B., S.C., S.R.: Knjiga je najvećim dijelom bazirana na arhivskom materijalu na temelju kojega je sastavljena kronologija Attackovih 15 godina koja predstavlja kičmu knjige. Jako puno vremena i truda otišlo je na slaganje, skeniranje i fotografiranje arhivskog materijala koji smo našli u Attackovom uredu. Radilo se doslovno o kutijama i kutijama razbacanih papira, fascikala, računa, fotografija, plakata, flajera, VHS kazeta i koječega, često bez precizno naznačenog datuma. Manji dio toga bio je u kakvom-takvom redu, ali mi smo arhiv praktički složili od nule. Neizmjerno su nam korisni bili stari Attackovi newsletteri. Puno materijala našli smo i u privatnim arhivima i teško bi bilo spomenuti sve koji su dali neku sliku ili plakat za knjigu. Posebno su nam tu pomogli Oliver Sertić, Mario Kovač, Nikola Mijatović Bangavi i, naravno, Ruta. Ruta je knjigu i izdizajnirao i bez njega čitav taj arhivski kaos nikad ne bi dobio čitljiv oblik.

Osim kronologije i arhivskog materijala, knjiga je dobrim dijelom sastavljena oko istraživačkog rada o Attacku koji je napisao Boris Koroman, jedan od urednika knjige. S obzirom da se Borisov rad bavio Attackom u kontekstu proizvodnje grassroots kulture, upravo je to i jedan od fokusa knjige. U knjigu su uključena i različita svjedočanstva sudionika koja smo prikupili putem upitnika i koja se kreću od nostalgije do kritike. Neke teme važne za knjigu obrađene su u zasebnim, dužim tekstovima koje su napisali Vesna Janković, Marko Strpić, Suzana Kunac, Oliver Sertić, Marko Vuković, Boris Koroman, Višnja Rogošić, Jere Kuzmanić, Sanja Burlović i Katarina Peović Vuković. U knjizi smo se također koristili relevantnim tekstovima Kulturpunkta, BLOK-a, Prava na grad, i drugih medija i inicijativa koje su ili pisale o Attackovim aktivnostima ili je s njima Attack surađivao. Valja spomenuti i to da se u knjizi nalazi preko tristo različitih fotografija/slika/plakata, što znači da može zaigrati i one koji ne vole čitati.

Iz ovoga već možeš naslutiti da ova knjiga nije samo o Attacku, nego zahvaća širi povijesni društveni kontekst vremena u kojem je Attack stasao, ističe probleme zagrebačke nezavisne kulture od 1997. do 2012. i ocrtava neke društvene promjene u ovom periodu. Općenito nam se činilo da je knjiga o Attacku prilika za nešto više od prisjećanja, da se iz priče o Attacku i vremenima i uvjetima u kojima je Attack djelovao može ponešto i naučiti.

KP: Je li ovo prvo izdanje Autonomnog kulturnog centra, možemo li reći da se radi o samizdatu i odgovara li takav postupak DIY filozofiji kao jednoj od temeljnih odrednica rada samog AKC-a?

S.B., S.C., S.R.: Autonomni kulturni centar je već izdao strip album Vanče Rebca Tvrdokorne mrlje, zatim DVD fanzin Svena Gorjanca-Fabića Poskok (1 i 2), CD grupe Bamwise, a u pripremi je i ploča zagrebačkih Kurvi. Dva-tri puta godišnje izlazi proezine Pippilotta koji nastaje na literarnim kružocima u Infoshopu Pippilotta. Međutim, AKC nije do sada izdao ništa slično ovoj knjizi. Knjiga jest DIY u smislu da je Attack sam vlastitim snagama izdao knjigu o sebi, ali je knjiga izdana uz financijsku potporu Ministarstva kulture i Ureda za kulturu Grada Zagreba. Tiskanje knjige su također donacijom pomogli i Restart, Infoshop Pippilota, Pulska filmska tvornica, Fade In, Centar za mirovne studije, kao i svi koji su radili na benefitu za knjigu: DJ Sero, DJ Bangavi, People’s Kitchen i tim kluba Attack te drugi pojedinci/ke.

Na kraju, recimo i da knjiga dokumentira izdavačku djelatnost iz vremena prije nego se Attack podijelio na dvije udruge, kada su unutar Attacka djelovali i časopis Libra Libera, strip webzine Komikaze i Literarni konzorcij (LitKon).

KP: Nakon gotovo sedamnaest godina, možete li podvući crtu na neka razdoblja i na temelju njih očekivati daljnji razvoj (naše) priče?

S.B., S.C., S.R.: U knjizi smo pokušali napraviti periodizaciju djelovanja Attacka. Knjiga je zato podijeljena na četiri glavna dijela: “Devedesete”, “Jedinstvo”, “Bez prostora” i “Medika”. Očito, kontinuiteti i lomovi u Attackovom djelovanju povezani su u ogromnoj mjeri s problemom prostora. Za pretpostaviti je da će i budućnost najvjerojatnije ovisiti o razvoju situacije s prostorom. Jedna od spoznaja do koje smo došli radeći na knjizi je i ta da je Attack, otkad postoji, bez prostora bio aktivan više od šest godina. Osim toga, Attack je već skoro 17 godina bez dugoročnog rješenja problema prostora. Ugovor potpisan s gradom 2009. za prostor u Medici istekao je 2011., a pregovori su nakon toga stali. Trenutno nemamo nikakve informacije iz gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove koje bi upućivale na to kako će se stvari dalje razvijati.

Na trenutno djelovanje Attacka utječe i činjenica da Attack nije jedini korisnik prostora u Medici, ali je jedini koji je s Gradom imao potpisan ugovor i time na sebe preuzeo odgovornost za prostor. Istina je da Attack koristi najviše prostora i proizvodi najviše programa u Medici, ali se često na udrugu prebacuje odgovornost za stvari za koje su odgovorni drugi korisnici. O svemu tome možete detaljnije čitati u knjizi.

Što se tiče daljnjeg razvoja priče, Attack i dalje ima za cilj uključiti što više mlađih ljudi koji pokreću dobre inicijative, a za koje trebaju infrastrukturu. Trenutno najviše aktivnih sudionika djeluje u klubu, a želimo naglasiti da mjesta za ideje i aktivnosti ima u svim Attackovim projektima. U toku su programi s tražiteljima azila (u suradnji s CMS-om), a u rujnu će se raditi Antifašistički dani u suradnji s infoshopom Škatula iz Rijeke i Mladim antifašistkinjama Zagreba. U infoshopu Pippilotta se i dalje nastavljaju programi sakupljanja knjiga za zatvorenike te sakupljanja knjiga za tražitelje azila, uz redovne literarne kružoke i program besplatnih “uradi sam/a” radionica. U sklopu Attacka djeluje i inicijativa People’s Kitchen koja se bavi problematikom nedostatka/viška hrane te se trudi jednom tjedno posjetiteljima ponuditi šarolik obrok od hrane koja je inače odbačena. U prostoru Hacklaba na tjednoj bazi se održavaju radionice “open source” operativnih sustava (GNU/Linux) kojima se ove alternative komercijalnim softverima pokušavaju približiti korisnicima. U Hacklabu vam također možemo pomoći sklepati računalo iz recikliranih dijelova ako za njega nemate resursa.

U svakoj od ovih inicijativa novi ljudi su dobrodošli, kao i nove ideje.

KP: Što nas očekuje u četvrtak na “neslužbenoj post-traumatskoj žurki” povodom izlaska knjige?

S.B., S.C., S.R.: U četvrtak radimo neslužbenu promociju, službena promocija s predstavljanjem knjige i “ozbiljnom” pričom “ozbiljnih” ljudi bit će krajem rujna u Galeriji Nova. Sada nam je prvenstveno cilj proslaviti izlazak knjige i podijeliti knjigu ljudima da je pročitaju i onda dođu pripremljeni na razgovor u rujnu. Također tražimo predstavljače za knjigu. Predstavljači, javite se!

Na programu u četvrtak bit će štand s knjigom, prilika za listanje, čitanje, raspitivanje i razgovaranje. To će biti u dvorištu Medike. People’s Kitchen će se pobrinuti za hranu. Radikalni biciklistički kolektiv/putujući filmski festival Bike Smut iz Portlanda prikazivat će svoje filmove u Pippilotti. U klubu Attack svirat će DJ Jahvo i DJ Peter Po$h. Ovaj drugi je inače pod imenom DJ Šango svirao na otvorenju Attackovog prvog prostora u bivšoj tvornici igračaka Biserka u Heinzelovoj 33. To je bilo 7. ožujka 1998. Kako znamo za taj zanimljivi detalj? Naučili smo čitajući knjigu o Attacku, i pritom se odlično zabavili!