S osjećajem melankolije u svakodnevici, limbom, “malim” navikama, gestama i tijelima radi i talijanska animatorica Sara Priorelli. Povodom Priorellinog kratkog posjeta Zagrebu u sklopu Animafesta, razgovarale smo o njenom iskustvu studija u inozemstvu, inspiraciji koja polazi od svakodnevnih začudnih susreta, te trenutačnim angažmanima i preokupacijama.

Prošle godine završila si svoj kratki diplomski film My Good Boy na Sveučilištu Moholy-Nagy, no trenutačno živiš u Španjolskoj. Kakvo je izgledalo tvoje iskustvo studiranja animacije u Budimpešti?

Dolazim iz malog grada u Italiji, a za preddiplomski studij otišla sam u drugi mali grad – Urbino, prekrasan gradić u središnjoj Italiji, potpuno okružen prirodom. Ima oko 30.000 stanovnika, a polovinu njih čine studenti. Odlazeći u Budimpeštu imala sam velika očekivanja jer je to bilo moje prvo iskustvo života u zaista velikom gradu. Kad sam se preselila tamo, isprva sam bila razočarana jer sam očekivala nešto sasvim drugo.

Moj se život ondje doista promijenio, ali mislim da sam u svojoj glavi prije idealizirala i grad i školu. Vjerujem da je moj rad bio pod utjecajem tih nejasnih osjećaja na način da sam još više naglašavala ironiju u pripovijedanju. Imam osjećaj da me to iskustvo potaknulo da dodatno istaknem taj tragično-komičan, možda i pomalo gorko-sladak aspekt naracije. Te mutne i teške emocije na početku života u Budimpešti pomogle su mi pri korištenju umjetnosti kao terapeutski alat. Crtala sam svaki dan jer sam željela iskoristiti takvo razdoblje, pa sam ga pretvorila u period osobnog i umjetničkog razvoja. Mislim da je to bio vrlo produktivan period jer sam puno eksperimentirala.

U to vrijeme ujedno sam se prvi put susrela sa studiranjem animacije. Prije Budimpešte pohađala sam Akademiju likovnih umjetnosti koja nije imala studij animacije. Sama sam naučila animirati, a zatim otišla u Budimpeštu. Imam osjećaj da mnogi moji prijatelji odluče ostati u gradu u kojem su završili preddiplomski ili diplomski studij, ali budući da sam preddiplomski završila u malom gradu, a diplomski u Budimpešti, bilo mi je lakše nastaviti dalje i preseliti se. I dalje se borim s pronalaženjem stalnog posla, ali trenutačno ne želim živjeti u Italiji jer bi to bilo gotovo nemoguće zbog nedostatka prilika i ekonomske nestabilnosti.

Na koje je načine mađarska (i/ili istočnoeuropska) škola animacije utjecala na tvoj rad?

Kad sam bila u Budimpešti, počela sam gledati istočnoeuropsku animaciju, osobito estonsku i češku. Sigurna sam da je gledanje svih tih filmova utjecalo na moj rad jer oni imaju vrlo mračan smisao za humor i vizualno izgledaju kao da su namijenjeni djeci, ali su priče ispričane na vrlo groteskan način. Obožavam tu kombinaciju nečega što izgleda lijepo, a istodobno je začudno, i voljela bih vjerovati da je i moj rad pomalo takav.

Okruženje u kojem se nalazim definitivno utječe na moj rad. Oduvijek sam promatrala ljude. U Budimpešti sam živjela u pomalo sumnjivoj, osmoj četvrti i tamo je bilo mnogo neobičnih ljudi koji su mi bili zabavni i zanimljivi zbog susreta koje sam imala s njima. Mislim da je ta fascinacija drugim ljudima utjecala na dizajn mojih likova. Oduvijek sam crtala čudne ljude jer sam počela ilustrirati prije nego što sam se upoznala s “tehničkim aspektom” i zato su moji likovi uvijek izgledali pomalo neobično.

Bi li rekla da si i sama bila neobična u tim doživljenim susretima?

Mislim da su susreti bili začudni i zbog mene i drugih osoba podjednako – zbog moje nemogućnosti da reagiram na situaciju zbog jezične barijere i obrnuto. Na primjer, jednom sam tražila bolnicu pa sam ušla u neki ured koji je izgledao kao bolnica, iako mislim da to zapravo nije bio. Iza pulta su sjedile dvije žene koje su gledale preko zida iza pulta. Držale su papire u zraku i mislim da su njima pokušavale ubiti komarca. Kad su me ugledale, samo su me pitale: “Gdje je komarac?” Nisu me pozdravile, samo upitale: “Gdje je komarac?” Rekla sam im: “Tamo.” I to je bio kraj našeg razgovora.

U mnogim tvojim radovima prikazuješ velika i često disproporcionalna tijela. Što te fascinira u prikazivanju tijela u različitim oblicima i šarenoj odjeći?

Sviđa mi se ta poveznica – oblici tijela i šarene odjeće. Obožavam odjeću i pretpostavljam da je to moj način igranja s animacijom. Ne radim u modnoj industriji, ali mogu crtati raznu odjeću u svojim animacijama.

Neke od prvih tehnika koje sam isprobala kada sam počela eksperimentirati s umjetnošću bile su fotokolaži. Inspirirali su me radovi Hanne Höch, kao i Terryja Gilliama, redatelja filma Brazil i člana grupe Monty Python. Gilliam je radio animirane sekvence koristeći fotokolaž. Meni je bilo vrlo lako početi s tom tehnikom jer sam samo slagala isječke jedne pokraj drugih, primjerice slike dijelova tijela različitih veličina, i to mi je bilo vrlo zabavno. Ljudska tijela bila su prva stvar koja mi je pala na pamet za stvaranje različitih kompozicija. Kad sam prešla u medij animacije, bilo je prirodno raditi isto, samo kroz crtež. Iskreno, mislim da je glavni razlog jednostavno želja za igrom.

Također bih rekla da je moja majka, koja je opsjednuta basetima, utjecala na moj interes za mlohava, opuštena tijela. Odrasla sam uz basete i jako mi se sviđa koliko je ta pasmina izražajna, dinamična, a njihova tijela “mekana” dok se kreću.

Svakodnevne male radnje kroz tvoje animacije djeluju snažno i živopisno. Koje detalje uočavaš u gestama ljudi i kako ih povezuješ sa širim društvenim kontekstom, primjerice satirom?

Da, uvijek sam primjećivala detalje i, na primjer, nikada nisam bila ljubiteljica filmova s velikim zapletima, već onih u kojima se gotovo ništa ne događa. Filmova koji prikazuju svakodnevne situacije, životne priče i stvari koje primijetiš samo ako zaista obraćaš pažnju na sitnice.

Pretpostavljam da je to povezano s činjenicom da sam peta kći od sedmero djece. Sigurna sam da sam zbog odrastanja u takvom okruženju mnogo vremena provodila promatrajući druge ljude, svoju braću i sestre i ostale. Nikada se nisam osjećala isključeno, ali moje je djetinjstvo bilo vrlo intenzivno. Čak i danas, kada večeramo zajedno, mogu sat vremena sjediti za stolom, a da ništa kažem, a opet će mi biti vrlo zabavno samo ih promatrati.

Moj diplomski film My Good Boy također je autobiografski. Tek nakon što sam ga završila shvatila sam da zapravo govori o mojim roditeljima. Rekla bih da su obiteljski odnosi uvijek bili važni u mom radu. Međutim, kad sam ga pokazala ocu, bio je pomalo razočaran i pitao me: “Znači, tako nas vidiš?” Razumijem da nekima obitelj može biti osjetljiva tema, ali u tom sam smislu jako zahvalna jer oni uvijek gledaju moje radove.

Osim vlastite umjetničke prakse, radiš animacije za časopise i surađuješ s drugim umjetnicima. Kako usklađuješ te različite vrste angažmana?

Uvijek se trudim ne razdvajati ih previše. Moj posao iz snova bio bi, naravno, da mogu nastaviti biti plaćena za rad na vlastitim projektima na način koji mi odgovara. Ipak, lijepo je raditi unutar određenih ograničenja jer ona mogu potaknuti kreativnost. Kada radim za sebe, nastojim zadržati isti pristup kao i kada radim za klijenta.

U siječnju sam skupa s prijateljicama osnovala studio pod nazivom Foolworks. Studio smo pokrenule moje dvije vrlo dobre prijateljice, Maria Zilli i Adina Oana Enache i ja. Upoznale smo se tijekom studija u Urbinu, a studio mi je vrlo poseban jer smo nas tri zajedno počele raditi animaciju i međusobno utjecale jedna na drugu dok smo rasle kao osobe i umjetnice.

Za mene je važno surađivati s ljudima jer je vrlo ispunjavajuće dijeliti radni proces. Svjesna sam da mi u nekim područjima nedostaju određene vještine pa je lijepo znati da mogu raditi s ljudima koji mi mogu pomoći, kao i obrnuto. Na neki način se nadopunjujemo – u biti, dijelimo radost i entuzijazam u radnom procesu.

Radite li trenutno na nekom projektu?

Radimo na kratkom filmu pod nazivom Volcano. Tijekom procesa ne dijelimo uloge strogo; sve smo i korežiserke i koanimatorice. Neka od nas možda radi više na dizajnu likova, neka više na dizajnu pozadina, ali sam film nastaje kroz naš zajednički rad.

Volcano će biti 2D animirani film, animiran kadar po kadar, trajat će vjerojatno oko osam minuta i bit će crna komedija. Film prati skupinu od osmero turista različitih nacionalnosti koji putuju na Island i pridružuju se organiziranom obilasku. Cijelo putovanje kamerom snima jedan od putnika koji ostaje neidentificiran (nikada ne pokazuje svoje lice), pa će estetski i tehnički film na neki način nalikovati vlogu.

U prvom dijelu film djeluje kao običan odmor ljudi srednje klase, a zatim stvari postaju začudne kada jedan od turista postavi pitanje bi li svi trebali ostaviti napojnicu vodiču. Ta jednostavna dvojba potpuno narušava sklad i svi likovi počinju pokazivati svoje najmračnije i najneugodnije strane. Razapeti su između vrijednosti koje predstavljaju i svoje stvarne, sebične prirode. Još uvijek smišljamo završetak, a to je najteži dio jer je cijeli film prilično pesimističan i ciničan, ali ipak želimo ostaviti barem mali tračak nade.

U kojoj je fazi produkcije film trenutačno?

Još smo u fazi pretprodukcije. Imamo scenarij, dizajn likova i dizajn pozadina, ali prije nego što krenemo dalje čekamo prijave na natječaje za financiranje. Vrlo smo mali tim pa se nadamo da će film biti gotov tijekom sljedeće godine ili ubrzo nakon toga.

Program je namijenjen polaznicima_ama koji_e posjeduju osnovno razumijevanje filmskog jezika kao i kompetencije za samostalno snimanje i montiranje sadržaja. Sudionici_e će inspiraciju će moći pronaći u filmovima koje će imati priliku zajedno pogledati i komentirati tijekom radionice. Rezultat radionice su autorski filmovi sudionika_ca radionice.

Voditelji radionice su Tibor Đurđev i Matej Beluhan, a u programu sudjeluju i gosti predavači koji će iz vlastitog iskustva pobliže pojasniti tehnike istraživanja, snimanja i montaže dokumentarnog sadržaja.

Broj polaznika_ca je ograničen, a prijave se vrše slanjem kratkog životopisa, motivacijskog pisma i (po želji) filmografijom na e-mail akademskifilmskiklub@gmail.com do 8. ožujka.

Više detalja pronađite ovdje.

Projekt Koraci ljubavi želi zabilježiti plesne trenutke građana i građanki Karlovca. Grad Karlovac ima bogatu plesnu povijest, od balova, večeri pod zvijezdama, koncertnih večeri do izvedbi suvremenih plesnih inicijativa. Cilj projekta je okupiti stvarne priče koje su oblikovale ljubavne živote Karlovčana_ki kroz ples.

Kako navode organizatori, možete podijeliti: ljubavnu priču u kojoj je ples odigrao ključnu ulogu, kako ste upoznali voljenu osobu na balu, plesnjaku, koncertu ili u klubu, plesni trenutak koji vam je obilježio vezu, obiteljske plesne običaje koji su vas povezali ili bilo koju priču koja povezuje ples i ljubav u Karlovcu.

Za sudjelovanje je potrebno natipkati priču duljine do 2000 riječi, priložiti fotografski materijal ako postoji i poslati tekst putem e-maila na adresu info@freedance.hr ili ju ubaciti u plesni poštanski sandučić u Paviljonu Katzler.

Važno je da je priča istinita, a izabrani materijali bit će inspiracija za plesne izvedbe na ovogodišnjem Karlovac Dance Festivalu. Najbolju priču očekuje i nagrada. Više detalja pročitajte ovdje.

Rok za prijavu je 30. lipnja.

“Premda je svakodnevno nerijetko podcijenjeno ili etiketirano kao trivijalno i predvidljivo, u sebi krije bogat kreativni potencijal koji počiva na iskustvu i intenzitetu proživljenog. Nadahnuta svakodnevnim interakcijama i motivima koje susreće u različitim životnim momentima, umjetnica Marieta Vulić izložbom ‘Sticky close to you‘ odlazi korak dalje transformirajući prostor Galerije Događanja u vlastiti dom ispunjen mnoštvom snažno upamćenih intimnih zapisa.

Spontano kreirajući mikrostrukture nizom na zid postavljenih post-it papirića s upisanim porivima, percepcijama i osjećajima, umjetnica eksplicitno dijeli vlastitu materijaliziranu mentalnu mapu ispunjenu (ne)ostvarenim željama, (ne)sigurnošću, nostalgijom i rutinom, pozivajući promatrača na voajerstvo čime osobna arhiva autorice postaje medij za igru značenja između teksta i crteža. 

O široko kontekstualiziranom fenomenu svakodnevice i svakodnevnih praksi bit će riječi i 4. prosinca u 19 sati kada će popratno predavanje u Centru KNAP održati dr. sc. Hajrudin Hromadžić, a spoj smjelih izložaka i stručnih uvida pogodovat će otvorenom dijalogu i razmjerni pobuđenih iskustava koja nesvjesno potiskujemo kao nevažna” stoji u najavi izložbe.

Marieta Vulić rođena je 1996. godine u Splitu. Diplomirala je slikarstvo 2022. godine na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu u klasi profesorice Nine Ivančić. Ostvarila je nekoliko samostalnih izložbi i više skupnih. Dobitnica je posebnog priznanja na 3. izdanju “Međunarodnog studentskog bijenala” te je njen rad u kolekciji Erste banke otkupljen u sklopu “Erste fragmenti 17”. Članica je Hrvatske udruge likovnih umjetnika – Split. Od 2022. godine zaposlena je kao vanjska suradnica na Umjetničkoj akademiji u Splitu, a 2023. upisuje doktorske studije na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, smjer novih medija.