Dok se na ekranu otvara PDF verzija knjige Suvremeno lutkarstvo i kritika, lamentiram s gore citiranim sentimentom Ane Fazekaš. I ona se prije par mjeseci našla pred zadatkom pisanja kritike knjige o kritici. Slažemo se da nije rijetkost da se o kritici govori, ali dvije knjige izdane iste godine, na hrvatskoj teatrološkoj sceni, po meni su fenomen. Tim više što su Oscar Wilde izlazi iz zatvora ili vaša omiljena umjetnost zove se kritika, Nataše Govedić i zbornik autora Suvremeno lutkarstvo i kritika, izašle u razmaku od mjesec dana.

PDF potonjeg otvorio se za vrijeme ovog monologa: knjiga me uzbuđeno promatra kroz ekran.

JA (Aninom duhu.): Još jedna knjiga o kritici. Kakav je ovo glitch u Matrixu?

ANA: “Bilo da joj se pišu eulogije, pleše na grobu, ili brani napadnuta čast, kritika je usred dramskog konflikta više u svojstvu djeve u nevolji nego protagonistkinje svoje sudbe.”

KNJIGA: Molim?

JA (Ani.): Je, bravo, to ću ti uzet. 

KNJIGA: Djeve u nevolji ne dobivaju EU projekte.

JA (Knjizi.): Jesmo li s tobom dobili još jednu Matovilku? I zašto lutkari sami sebe, odnosno “lutkarsku” kritiku odjeljuju od ostatka kritike izvedbenih umjetnosti? Ček, jesi ti samu sebe zaključ-

KNJIGA: Nisam. Kaj me tak gledaš – nisam, ozbiljno!

Knjiga se počinje tresti, širom se otvara, iz stranica izlijeće Glas Benjamina Zajca. Govori slovenski:
Laže, “u želji za većom kritičkom reakcijom, lutkarstvo je nekako samodostatno stvorilo prostor za kritiku, ali se pritom, ironično, u još većoj mjeri izoliralo od sestrinskih kazališnih vrsta.“¹
Knjiga uspijeva zatomiti Glas i zatvara se.

JA: Šta je to bilo?

KNJIGA: Koje? 

JA: Pa-

KNJIGA: Nego, šta si ti odlučila? Šta ćeš napisat?

*

U zborniku Suvremeno lutkarstvo i kritika, urednik Igor Tretinjak okupio je 12 autora iz Slovenije, Litve, Škotske i Hrvatske, a ova knjiga samo je jedan od rezultata koje je iznjedrila Kritička platforma suvremenog lutkarstva EU. Projekt koji je izrastao iz Male škole kritike (Lutkovno gledališče Ljubljana) u zadatak uzima usmjeravati širu javnost prema kazalištu lutaka i mijenjati vladajuću percepciju koja počiva na predrasudama da je lutkarstvo “samo za djecu” i “elitistički” oblik umjetnosti. Ostvarivanje cilja započelo je održavanjem radionica kritike suvremenog lutkarstva od 2020. do 2022. godine, a nastavlja se i danas, putem internetske stranice projekta International Platform – contemppuppetry, u vidu novih kritika, intervjua i esejistike. Dugoročno, ta će stranica možda tek postati najzanimljiviji dio projekta.²

S obzirom na to da autori zbornika višestruko ističu važnost toga da kritičar unaprijed zna piše li za tiskani ili elektronički medij, te u skladu s tim oblikuje tekst, ne treba pretrčati preko spomenutih kritika nastalih na radionicama jer su iste našle svoje mjesto i na webu i u samom zborniku. Njihovo objavljivanje ne znači da su svi tekstovi jednako minuciozno napisani ni da predstavljaju iznimna čitanja predstava, kao što ne znači ni da su te predstave mjesto u knjizi zaslužile svojom kapitalnom važnošću za suvremeno lutkarstvo. Ovi su eseji, u doslovnom smislu te riječi, školski primjeri dobre prakse o kojoj je na povijesnoj i teorijskoj razini bilo govora u ostatku knjige, i time zaokružuju njenu namjeru da bude udžbenik za buduće kritičarke. To joj čitanje donosi više od analize pojedinih tekstova, a edukativna svrha uspostavlja se kao nakladnička  politika Odsjeka za kazališnu umjetnost osječke Akademije, čemu smo zadnje svjedočili s “abecedom lutkarstva za neznalice, ali i za znalce”, Dušom u stvari, Livije Kroflin (2020). 

Suvremeno lutkarstvo i kritika strukturirana je u tri tematska dijela koja autori pokrivaju predstavljajući lutkarsku scenu vlastite države, što znači da knjigu možete čitati u cijelosti ili joj se vraćati i čitati ju poput osmosmjerke. Bilo da odaberete tematski grozd tekstova o Suvremenom lutkarstvu, Suvremenim pogledima na lutkarsku kritiku i Primjere kritike suvremenog lutkarstva, ili vas zanima presjek navedenih tema u škotskom, slovenskom, litavskom ili samo hrvatskom kontekstu, čitalačko iskustvo neće biti osakaćeno.

Ovaj pitak i nepretenciozan “udžbenik” svom čitatelju ne podmeće nogu, tj. diskurs, bez obzira na razinu stručne potkovanosti, ali po količini primjera predstavlja trenutno vjerojatno najizdašniji tiskani bazen, u poetskom i vremenskom smislu, suvremenih autora, predstava i kazališnih postupaka. Suvremeno lutkarstvo i kritika knjiga je koja se čita nadugačko i naširoko jer svaki primjer predstavlja udicu za koju se čitatelj može upecati i upustiti u daljnje samostalno istraživanje, u krajnjoj liniji, suvremenog lutkarstva. Sam izbor uključenih zemalja isključio je mogućnost regionalnog, ali i trendovskog rendgena: kako Tretinjak u uvodu najavljuje, hrvatski, slovenski i litavski predstavnici pod terminom “suvremenosti” pišu o izvedbenom izrazu, kakav škotskim lutkarima još ostaje nedostižan pa suvremenost tretiraju samo kao vremensku odrednicu stvaralaštva.³ Ono što međunarodna selekcija zborniku daje jest neodoljiva atmosfera (međunarodnih) festivala, koji su za stanje domaćeg lutkarstva uvijek situacija simptomatična iz sljedećih uglova. 

Činjenica je da, u pravilu međunarodni, lutkarski festivali u kratkom vremenskom periodu, na jednom mjestu okupljaju veći broj lutkarskih produkcija nego što biste, zbog decentraliziranosti lutkarstva u Hrvatskoj, cijena autobusnih karata, autoceste i goriva, mogli popratiti tijekom godine – bilo da ste fanatici za lutkarstvo, profesionalni lutkari ili kritičari. A budući da su u posljednje vrijeme u metropoli, istovremeno kritičkom središtu, Međunarodni festival kazališta lutaka – PIF i rijetka van-repertoarna gostovanja jedini izvedbeno uzbudljivi dani, u potrazi za lutkarskom predstavom valja (i stvarno valja) potegnuti do Čakovca, Karlovca, Rijeke, Zadra, Splita ili Osijeka, a kad se već ide, zašto ne i do, otprilike jednako udaljene, Ljubljane. Festivalske situacije kirurški precizno pokazuju gdje se naše lutkarstvo nalazi na karti Europe, a zbornik i potvrđuje da po inovativnosti i eksperimentalnosti kaskamo za slovenskim i litvanskim kolegama. To međutim ne smije preuzeti fokus jer je neprihvatljivo zaobići pitanje dobiva li hrvatsko lutkište veću vidljivost i priznanje u međunarodnom kontekstu od hrvatskog glumišta? Sličan tretman, saznajemo, uživaju i drugi lutkari u svojim državama, pa univerzalnost problema postaje okosnicom drugog dijela knjige posvećenog kritici suvremenog lutkarstva. 

“Jednaka zastupljenost kritike lutkarske produkcije bila bi dobar prvi korak prema primjerenijem institucionalnom prepoznavanju lutkarstva (…) Riječ je o začaranom krugu tzv. gatekeepinga, koji ovu umjetničku vrstu sprečava u akumulaciji odgovarajućeg simboličkog kapitala.”⁴ Bez obzira na to što u Litvi postoje studijski programi oblikovani da proizvode profesionalne kritičare, dok ni u jednoj drugoj opisanoj državi takva vrsta formalnog obrazovanja ne postoji ili dotiče plafon na razini radionica, obrazovanje nije jedini faktor koji utječe na frekventnost pisanja o lutkarskoj produkciji. Veličina kulturnog polja u kojem djelujete te sustav potpore kulturi i medijima, faktori su zbog kojih je od bilo kakvog kritičarskog rada u pravilu nemoguće živjeti. Ali kad se, ionako rijetka, kritika lutkarske predstave pojavi, često pada u, u odnosu na druge vrste izvedbenih umjetnosti, specifičnu zamku – o suvremenom se lutkarstvu često piše kroz “dramski, glumački ili tradicionalni lutkarski ključ”.⁵

“Suvremeno je lutkarstvo značenjsku konkretnost i zadanost verbalne komunikacije tradicionalnog lutkarstva zamijenilo apstrakcijom vizualnog i auditivnog sloja”⁶, no kako je jedini centar obrazovanja o ovom tipu teatra i dalje na dalekom istoku, AUK, možemo ili očekivati incestuozne kritike koje će ljudi koji barataju terminologijom pisati o radu svojih kolega, ili se nadati da će još netko ipak posegnuti za ovom knjigom koja pruža teorijsku analizu suvremenog lutkarskog izraza. Kritika spada u postprodukcijsku fazu razvoja djela i, htjeli to umjetnici priznati ili ne, umjetničko djelo vrlo je malo bez svojih recipijenata i njihove reakcije, što potvrđuje osviještena potreba lutkara za konkretnijom kritikom. 

Velik dio zbornika posvećen je, stoga, davanju uputa i savjeta za pisanje kritičkih tekstova, no ne postoji homogeni stav svih autora koji je idealni model i funkcija pisanja o predstavi: Tretinjak se zadržava u granicama umjetničke kritike, dok Kristina Steiblytė, primjerice, ulazi u društvenu kritiku, pišući o predstavi kao simptomu svijeta u kojem je nastala. Iako i litavska kritičarka čitatelju zapravo sugerira kako pisati, za razliku od ostalih, njezin tekst jedini skreće pogled kritike sa same sebe i priznaje ne tako lijepe strane odnosa kritičara i umjetnika: “Moj osobni odnos s kazališnim umjetnicima također se promijenio s dodatnim iskustvom; od želje da ih podučim kako unaprijediti izvedbu (o, arogancije li neiskusnog autora), do toga da komentiram kazalište u širem kontekstu društva i umjetnosti.” Malo podsjeća na ono kad prije vjenčanja idete na razgovor kod svećenika da vas poduči o braku, zar ne?

Lutkarska scena očito nije djeva u nevolji koja pasivno sjedi u svojoj kuli u iščekivanju spasa već plete uže vlastitih tekstova po kojim se želi spustiti. Međutim, pitanje na koje nitko nema odgovor jest, hoće li, s obzirom da je na margini, njenu akciju itko primijetiti? Hoće li i ova knjiga, zajedno s lutkištem, ostati van fokusa hrvatskog glumišta? Može li se uvesti sama ili ipak treba pratnju? Tko je ta pratnja? Ja mislim da sam to ja. I da ste to svi vi koji ste stigli do kraja ovog teksta.

*

KNJIGA: … Oš me poklonit nekom za Božić?

JA: Wow, ok, izravno.

KNJIGA: Kaj? Pitam te.

JA: Onima koji vole čitat i lutkarstvo, može.

KNJIGA: To su Osječani i još onak dvije osobe?!?! Kaj s ostalima?

JA: Pa njih sam mislila spojit s tvojim frendovima.

KNJIGA: Kojim?

JA:

KNJIGA: Uuu… Pjeva. Voulez vous coucher avec moi… ko još?

JA:

KNJIGA: Top, oni su ti svi jako dobri s rukama. Daj još jednog.

JA:

KNJIGA:    MATIJAAAAAAA!

1.  Benjamin Zajc, “Kako do utopijske sutrašnjice”; Suvremeno lutkarstvo i kritika (114. str.) ↩︎
2.  Jedini nedostatak stranice jest što su na njenom sučelju vidljive samo četiri najrecentnije objave, dok se ostale mogu naći putem tražilice, ali samo ako znate što tražite. ↩︎
3. Igor Tretinjak, “Uvod”; Suvremeno lutkarstvo i kritika (13. str.) ↩︎
4.  Benjamin Zajc, “Kako do utopijske sutrašnjice”; Suvremeno lutkarstvo i kritika (113. str.)
   ↩︎
5.  Igor Tretinjak, “Čvrsto vođena sloboda”; Suvremeno lutkarstvo i kritika (136. str.) ↩︎
6. Ibid. (137. str.) ↩︎

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.