S Mijom razgovaramo o njezinu umjetničkom putu, poveznicama između grafike i suvremenog plesa te načinima na koje u svojem radu istražuje tijelo, izvedbu i mogućnosti izražavanja kroz različite medije.

Diplomirala si na modulu grafike Odsjeka likovne kulture Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku. Ne poznajem puno ljudi koji su studirali grafiku pa me zanima što te privuklo upravo toj disciplini. Zašto si odabrala studij grafike, a ne, primjerice, slikarstva ili kiparstva?

Odabir grafike bih najviše povezala s time što sam kao mala puno crtala, najčešće sa starijim bratom. Zajedno smo crtali stripove i to mi je jedan od prvih konkretnih dodira s crtežom. Oduvijek sam se osjećala sigurnije u crtežu nego u slikarstvu, a mislim da mi je blizak i crno-bijeli svijet grafike. U njemu se osjećam prirodnije nego u radu s bojom, koja mi je dugo bila neka vrsta nesigurnog područja. 

Kod grafike me privukao i njezin kemijski aspekt. Tradicionalna grafika podrazumijeva čitav niz kemijskih procesa: moraš znati koje kiseline upotrebljavaš, kako se materijal jetka, kako se pojedini postupci izvode i postoje li alternativni, manje toksični načini rada. U tome postoji nešto što me podsjeća na molekularnu biologiju, na ulazak sve dublje u materiju. 

Zanimali su me i različiti materijali, načini njihove obrade te odnos tradicionalnih i suvremenih postupaka. Volim papir; mislim da imam gotovo neki fetiš na njega, na njegovu teksturu, površinu i mogućnosti koje nudi. Sve su to bili razlozi zbog kojih sam se pronašla upravo u grafici.

Nakon studija grafike u Osijeku, završila si i preddiplomski studij suvremenog plesa na Odsjeku za ples Akademije dramske umjetnosti. Kada se u tvom životu pojavio ples? Jesi li se njime bavila već u djetinjstvu ili si ga otkrila kasnije, tijekom studija grafike?

Zapravo sam dosta kasno počela plesati. Mislim da sam imala dvanaest godina kada sam krenula na prve plesne satove. Do tada sam išla u glazbenu školu, gdje sam svirala saksofon, pa jednostavno nije bilo vremena za još jednu aktivnost. Kada sam odlučila da neću nastaviti sa srednjom glazbenom školom, krenula sam na jazz dance, što je nekako i uobičajeno u manjim sredinama, gdje je to često jedan od rijetkih dostupnih oblika plesne edukacije. 

Moj tata radi u kazalištu, ali danas se uglavnom bavi pjevanjem kao član Zbora HNK-a u Osijeku. U mlađim danima igrao je i različite sporedne uloge, uključujući plesne, pa sam često visjela s njim na probama i gledala ansambl kako radi. Primjerice, igrao je kapetana Kuku u Petru Panu i slične likove. Budući da je neko vrijeme bio jedan od rijetkih odraslih muškaraca u ansamblu, često je preuzimao uloge koje su kombinirale glumu, glazbu i pokret. Meni je to uvijek bilo jako zabavno gledati.

Puno sam, dakle, išla u kazalište i odrastala uz mjuzikle, filmove i glazbu. Sve mi je to bilo blisko odmalena, tako da odlazak na jazz dance nije bio neki veliki prijelom ili svjesna odluka da se sada želim baviti plesom. To je jednostavno bio dio svijeta koji me okruživao i koji mi je bio zanimljiv. Osim toga, moji su roditelji godinama plesali folklor. Tako da je izvedba, u različitim oblicima, za mene oduvijek bila prisutna u svakodnevnom životu.

Važno je i to da nisam odrastala uz neku izrazito konceptualnu predodžbu umjetnosti, nego uz neposredan odnos prema kulturi: odlazak u kazalište, gledanje predstava, glazbu i ljude koji nešto izvode zato što ih to veseli. Jazz dance bio je prirodan nastavak tog iskustva. 

Kada si se i kako susrela sa suvremenim plesom?

Sa suvremenim plesom sam se prvi put susrela na nekoj radionici u Osijeku. Sjećam se tog prvog iskustva i osjećaja da je to nešto što u vlastitom tijelu prepoznajem kao blisko. Kao da sam pomislila: aha, ovo je nešto što mogu osjetiti i što mi odgovara na neki drugačiji način. Nakon toga počela sam sama tražiti načine da se približim suvremenom plesu i upoznam različite tehnike, iako tada još nisam znala kamo će me to odvesti.

Kako su se tvoji interesi za likovno izražavanje, s jedne strane, te za tijelo i pokret, s druge, počeli spajati, umrežavati, pretapati? 

Ono što mi je u grafici posebno važno, a što danas mogu povezati i sa svojim interesom za ples, jest njezina tjelesnost. Izrada grafike podrazumijeva čitavu koreografiju radnji. Ne možeš samo doći i početi crtati, nego moraš pripremiti ploču, izrezati je, brusiti, polirati i namještati. Svaki od tih postupaka zahtijeva određene pokrete, ritam, vrijeme i fizički angažman. Tijelo je neprestano uključeno u proces, čak i kada konačni rezultat ne izgleda kao nešto što ima izravne veze s tijelom.

U tom mi se smislu grafika pokazuje kao nešto vrlo blisko plesu. U obje discipline zanat nije samo ono što na kraju vidimo, nego i čitav niz tjelesnih postupaka, ponavljanja i tehničkih znanja koji prethode umjetničkom radu. U plesu se sloboda ne pojavljuje neovisno o tehnici, nego se razvija kroz nju. Slično je i u grafici: moraš poznavati materijal, razumjeti što određeni postupak omogućuje i proći kroz čitav proces pripreme da bi se tek onda mogla otvoriti mogućnost eksperimenta. U oba slučaja postoji neka vrsta koreografije koja organizira tijelo, vrijeme i prostor rada.

Najviše sam se zadržala na tehnici mekog voska, među ostalim i zbog njezine neposredne povezanosti s tijelom. Ona mi je vrlo sirova i doslovna: ako, primjerice, pritisneš ruku na ploču prekrivenu mekim voskom i potom je izložiš kiselini, trag koji ostaviš postaje dio grafičkog procesa. Tijelo se tu ne pojavljuje samo kao tema ili motiv, nego kao nešto što izravno sudjeluje u nastanku rada.

Kada si prvi put prepoznala da ti interesi mogu postati dio jedne autorske cjeline? Je li se to dogodilo postupno ili postoji neki trenutak u kojem si ih svjesno odlučila spojiti?

Grafika mi je bila posebno zanimljiva jer smo se već od prve godine, uz usvajanje zanata i osnova likovnog izražavanja, učili i autorskom i kreativnom razmišljanju. Upoznaješ različite tehnike, ali istodobno razmišljaš o tome što ti svaka od njih omogućuje i zašto bi odabrala jednu, a ne drugu. Ako te zanima akvatinta, primjerice, zašto je primjenjuješ baš na određeni način? Zašto je ne koristiš za nešto konvencionalnije, poput figure ili portreta, nego istražuješ mrlje, teksture i apstraktnije mogućnosti? To mi je jako važno jer mislim da izvođač, odnosno netko tko dobro vlada određenom tehnikom, nije nužno isto što i autor. Tehnička vještina jest važna, ali autorstvo podrazumijeva i sposobnost da prepoznaš što te zanima, što želiš istražiti, da donosiš odluke i – možda i najvažnije – da znaš obrazložiti zašto nešto radiš upravo na taj način. 

A onda se na trećoj godini otvori veća sloboda da vlastiti interes oblikuješ u završni rad. Meni je to bio trenutak u kojem sam pomislila: dobro, mogu li ja ovdje nekako provući ples, tijelo i pokret? Koliko daleko mogu otići od onoga što se podrazumijeva pod grafikom, a da pritom i dalje smisleno radim unutar te discipline? Zanimalo me koliko je ta autorska sloboda o kojoj učimo zaista široka i mogu li je iskoristiti da istražim nešto što me zanima izvan samog medija.

Upravo je moj završni rad na preddiplomskom studiju u Osijeku bio ključan trenutak u kojem su se ta dva interesa počela jasnije povezivati. Ne bih rekla da su prije toga bili odvojeni, jer su oba već bila dio mene, ali tada sam ih prvi put svjesnije pokušala dovesti u isti radni i autorski prostor.

U svojem si umjetničkom djelovanju rano došla u doticaj i s umjetnošću performansa. Krajem 2017. u Osijeku, na tamošnjem Trgu slobode, izvela si rad One Hour of Five Days Standing u kojem jedan sat pet dana zaredom stojiš nasuprot skulpture Šetača i “nadaš se boljoj novoj godini”. Zašto si odabrala izvođački protokol blizak onome što bismo mogli nazvati umjetničkom intervencijom? Je li već tada postojao interes za tijelom kao cjelovitim izvedbenim medijem?

Već sam se u srednjoj školi susrela s radovima Siniše Labrovića, koji su me potaknuli na razmišljanje o granici između naizgled jednostavne radnje i njezina oblikovanja u umjetnički rad. Zanimalo me što je potrebno da bi neka obična radnja postala umjetničko djelo i na koji način njezino izdvajanje iz svakodnevice mijenja naše viđenje te radnje. Upravo je to pitanje bilo jedno od glavnih polazišta za nastanak rada One Hour of Five Days Standing.

Na studiju smo imali kolegije koji nisu strogo razdvajali povijest likovne umjetnosti od povijesti kazališta, glazbe i drugih umjetničkih praksi. Takav mi je pristup omogućio da umjetnost počnem promatrati kao šire polje u kojem se različiti mediji i načini izražavanja mogu susresti. Zanimljivo mi je da sam možda upravo na studiju grafike, više nego na studiju suvremenog plesa, stekla osjećaj te povezanosti.

Zato mi je pomalo problematično kada se likovni performans i izvedbene umjetnosti promatraju kao potpuno odvojeni svjetovi. Razumijem da postoje različite tradicije i načini rada, ali mislim da se njihovim razdvajanjem gube važne povijesne poveznice, kao i mogućnosti međusobnog razumijevanja.

Sve je to utjecalo i na način na koji promatram tijelo. Ponekad volim reći da sam jednostavno opsjednuta tijelom, ali ne zanima me samo tijelo kao scenski instrument ili sredstvo plesne virtuoznosti. Zanimaju me različiti načini na koje ono postaje nositelj značenja, ovisno o tome što radi, gdje se nalazi i kako je predstavljeno. Nije isto stajati pokraj spomenika u svakodnevnoj odjeći i na istome mjestu stajati u šljokičastom odijelu. Sama radnja može ostati jednaka, ali njezino se značenje mijenja s odjećom, prostorom i načinom izvedbe.

Upravo taj pomak ono je što sam htjela istražiti u ovome radu, taj trenutak u kojem radnja prestaje biti samo nešto što činimo i postaje nešto što promatramo, čemu pridajemo pažnju i u čemu prepoznajemo mogućnost umjetničkog djela.

Kako se tvoj interes za tijelo i izvedbu dalje razvijao kroz studij suvremenog plesa? Već si 2018. izvela rad My Osijek Is Full of Sunshine, koji se u drugoj verziji bavio i stanjem osječke kulturne scene, a godinu poslije i predstavu Pet pjesama u dva dijela za tri plesačice. Kako danas gledaš na te rane radove i što si kroz njih počela prepoznavati kao vlastite autorske interese?

Smatram da je važno cijelu karijeru prolaziti kroz proces pokušaja i pogrešaka. Tako postupno otkrivaš što ti odgovara, što ti ne odgovara, na čemu želiš raditi i koje su teme doista tvoje. Pritom ne mora svaki rad biti jednako glasan ni imati jednaku vidljivost. One Hour of Five Days Standing i danas mi je posebno drag rad, a nastao je prilično tiho i ispod radara. Općenito sam sklona pustiti neke svoje radove da postoje na taj način. Mislim da je to važno za neko normalno odrastanje i sazrijevanje u zanatu.

My Osijek Is Full of Sunshine imao je i drugu verziju, My Osijek Is Full of Sunshine, Bdijenje, vol. 2. Prvi je rad izveden na Trgu slobode u Osijeku, dok se drugi više bavio tadašnjim stanjem i potencijalom osječke kulturne scene. U tom je razdoblju, nakon smrti Ivana Faktora, koji je organizirao i vodio brojne festivale i manifestacije povezane s multimedijalnom i eksperimentalnom umjetnošću, nastupilo određeno zatišje. Jako sam voljela program koji se do tada događao i nedostajao mi je osjećaj da se u gradu može pokrenuti nešto neočekivano, provokativno, nešto što izlazi na ulicu i izravno se obraća publici.

Imala sam osjećaj da je grad u kulturnom smislu prolazio kroz krizu i da mu je nedostajalo energije za nove inicijative. Zato se taj rad više bavio željom da se osječka publika malo isprovocira i da se nešto pokrene.

Pet pjesama u dva dijela za tri plesačice, koji sam izvela s Tessom Ljubić i Viktorijom Bubalo, bio je završni rad na preddiplomskom studiju suvremenog plesa. Danas ga zato promatram i u kontekstu tadašnjeg učenja i istraživanja, kao dio procesa kroz koji sam tek počinjala otkrivati vlastiti pristup koreografiji i izvedbi.

Kad danas razmišljam o tim radovima, vidim da se kroz njih, na različite načine, provlače komunikacija, međuljudski odnosi i odnosi s prostorom, a šire i s prirodom. Te su teme prisutne u velikom dijelu mojeg rada, premda nisu uvijek jednako vidljive. 

Prvi tvoj rad koji sam imao priliku gledati bila je predstava Da nam padne rosna kiša, izvedena u Pogonu Jedinstvo 2022. godine. S odmakom i po sjećanju klasificirao bih je kao plesnu predstavu. Specifični koreografski jezik ono je što nosi sukus izvedbe. No, imajući na umu da je taj rad tek jedan dio tvojih širih umjetničkih interesa, svojevrstan prozor u tvoje estetske i poetske preokupacije, zanima me izvire li iz njega neka vrsta multimedijalnosti koja možda na prvi pogled nije vidljiva. Ili barem ne odgovara uobičajenom shvaćanju multimedijalnosti kao prisutnosti različitih medija i tehnika reprodukcije sadržaja?

U predstavi su prisutni različiti mediji i načini izražavanja, ali oni nisu nužno istaknuti na prvi pogled. Sve je počelo iz razgovora s mojom bakom. U jednom sam je razdoblju počela snimati dok mi je pričala o tome kako se nekad živjelo u slavonskim gradovima i selima, kako se radilo i kako su ljudi bili povezani s prirodom. Te su se priče stalno vraćale prirodnim promjenama i ciklusima, ali i promjenama u načinu života, migracijama između sela i grada i postupnom nestajanju nekih iskustava i znanja. Iz toga je proizašao i ekološki sloj predstave, iako ga sama ne bih nužno izdvojila kao njezinu glavnu odrednicu. 

Tijekom istraživanja predložila sam i drugim plesačicama da, ako imaju bake ili djedove koji bi bili voljni razgovarati s njima, pokušaju snimiti njihove priče. Nije me zanimao samo sadržaj tih razgovora nego i način na koji ljudi govore: kako oblikuju rečenice, koje riječi koriste i kako prenose svoja iskustva. To mi je inače jako zanimljivo, kao i način na koji ljudi mijenjaju svoje ponašanje ovisno o situaciji u kojoj govore.

Posebno me zabavlja izvedbenost televizijskih persona, bilo da je riječ o voditeljima, govornicima na TED predavanjima ili ljudima koji se pojavljuju u televizijskim emisijama. U istraživanju smo zato gledale i poljoprivredne emisije te intervjue s ljudima koji govore o svojem radu. Često se pojavljuju dvije karakteristične pozicije: osoba je svjesna kamere pa se pred njom ponaša pomalo nesigurno ili, suprotno tome, govori s ponosom o onome što radi. A onda se u tom ponosu pojave i težina života, umor i osjećaj da je sve to ipak postalo teško. Ta mi je promjena između različitih načina predstavljanja sebe bila jako zanimljiva.

Postojala je i ideja da predstava bude organizirana u dva dijela. Publika bi najprije ulazila u prostor u kojem bi gledala intervjue i videosnimke, a zatim bi se susrela s plesnim dijelom. Tu zamisao na kraju nisam uspjela realizirati, tako da je ostala forma koju si gledao. U njoj su se ipak zadržala tri važna sloja: odnos prema prirodi i iskustvima starijih generacija, ritualni sloj povezan sa slavenskom mitologijom te plesni sloj koji proizlazi iz istraživanja folklornih pokreta.

Folklor me dugo zanimao, dijelom i zato što sam odrastala uz folklor svojih roditelja. Zanimala me veza između pjesme, pokreta i promjena u prirodi, odnosno ono što je nekada bilo dio svakodnevnog života, a danas se često pojavljuje samo u obliku kulturne reprezentacije. Ljudi su nekada plesali i snažno udarali nogama o tlo zaista vjerujući da time potiču rast žita ili drugih biljaka. Danas se takvi pokreti često izvode kao dio folklornog programa, odvojeni od konteksta u kojem su nastali.

U Da nam padne rosna kiša zanimalo me upravo to: kako kroz tijelo, glas, pokret i ritual ponovno otvoriti neke veze koje su u suvremenom životu postale manje vidljive. 

Iste si godine počela raditi na Zborniku pogleda, koji si razvijala pod mentorstvom Ane Prvački u okviru Forecast Festivala u Berlinu, kao jedna od šest odabranih umjetnika i umjetnica. Radi se o izvedbenom predavanju. Govoreći o studiju grafike, istaknula si koliko je važno promišljati odabir tehnike: zašto nešto radiš upravo određenim postupkom i kako taj izbor utječe na sam rad. Kako se ta autorska odluka očituje u izboru formata izvedbenog predavanja? Kako se rad razvijao kroz pojedine etape procesa i što ti je taj format omogućio, a što neke druge forme možda ne bi?

Moj je odnos prema medijima dijelom proizašao iz vrlo praktične situacije. Nisam imala vlastiti atelje, prostor u kojem bih mogla raditi na velikom crtežu ili grafici, uz sve materijale i uvjete koje takav rad zahtijeva. Tako sam pred kraj studija u Osijeku imala mnogo više radova koji su se temeljili na serijama fotografija, kratkim videima ili performansu nego na crtežu i grafici. To je dijelom bilo pitanje snalaženja, ali i istraživanja: ako neku ideju ne mogu izraziti jednim medijem, kojim je drugim mogu izraziti? Čini mi se da me oduvijek zanima kako određenu ideju prevesti u medij koji joj odgovara, a ne kako ostati unutar jedne discipline.

Ponovno mi je kao inspiracija poslužila moja baka. Osim što mi govori o prirodi i prenosi iskustva svojeg života, u određenom razdoblju velik dio vremena provodi pred televizorom, gledajući vijesti i kriminalističke serije. Televizija tada postaje izvor straha i tjeskobe, a njezin se odnos prema svijetu mijenja pod utjecajem sadržaja koje svakodnevno prati. Zanimljiv mi je taj obrat: osoba koja prenosi iskustveno, generacijsko znanje istodobno je podložna utjecaju medija koji joj oblikuju sliku stvarnosti. 

Kao inspiracija poslužili su mi i kratki američki edukativni televizijski spotovi, u kojima se na izrazito pretjeran, gotovo apsurdan način pokazivalo što se može dogoditi ako zanemarimo neku osnovnu sigurnosnu uputu. Ta mi je forma bila zanimljiva jer je istodobno vrlo jednostavna, poučna i smiješna. Sličan sam pristup pokušala primijeniti na teme koje me zanimaju, osobito na ono što možemo naučiti promatrajući prirodu. Nastalo je nekoliko kratkih videa, uz fotografije i druge materijale koji su postupno pronašli svoje mjesto u Zborniku pogleda.

Pitala sam se u kojem bi se obliku sve to moglo objediniti. Bi li to bila serija kratkih videa, dokumentarni film, niz fotografija ili možda crteži? Nisam htjela odabrati formu samo zato što je već poznata ili zato što bi se u nju najlakše smjestio postojeći materijal. Izvedbeno predavanje pokazalo mi se kao prostor u kojem mogu povezati sve te različite interese i medije, a da pritom ne moram odabrati samo jedan od njih. Omogućilo mi je da fotografije, videe, tekstove i izvedbene elemente ne predstavim kao odvojene cjeline, nego da istražim što se događa kada ih povežem kroz govor, pokret i neposrednu komunikaciju s publikom.

Izvedbeno predavanje mi je jedna od najzanimljivijih izvedbenih formi upravo zato što je toliko široka. Ta me širina ponekad uzbuđuje, a ponekad potpuno obeshrabri. Ako izvedbeno predavanje može biti gotovo bilo što, što ga onda čini izvedbenim predavanjem? Gdje su njegove granice i što znači dobro ga izvesti? U čemu je tu zanat? Zanimljivo mi je što sve može ući u tu formu, ali i koliko je teško pronaći onu specifičnu osjetljivost koja će nešto učiniti umjetničkim radom, a ne samo predavanjem ili izlaganjem informacija.

I naslov Zbornik pogleda proizlazi iz tog razmišljanja. U početku sam razmatrala mogućnost da rad bude neka vrsta priručnika ili manuala, što je format koji me posebno zanima i koji se provlači kroz moje ranije radove. No na kraju sam odlučila da to neće biti manual, nego zbornik pogleda: zbirka različitih načina promatranja i predstavljanja svijeta. Knjiga je tako postala niz fotografija, dok izvedbeno predavanje otvara mogućnost da se ti pogledi povežu s govorom, pokretom i drugim medijima. I dalje me zanima gdje su granice te forme i što je čini uspješnom. Možda mi je upravo ta nerazriješenost toliko privlačna: izvedbeno predavanje ostavlja mnogo prostora za igru, ali me istodobno prisiljava da stalno iznova promišljam kako taj prostor organizirati.

Potom si u suradnji s tajvanskim kolektivom Yun ostvarila izvedbu Iskreno vaša… (Sincerely Yours…), u potpunosti realiziranu putem platforme Zoom. Izvedba se odvijala istovremeno u Zagrebu i Taipeiju, uz prijenos uživo na Facebook stranici MSU-a Zagreb. Kako su izgledale probe za ovakvu izvedbu i kako ste radili na daljinu? Što je, naposljetku, bio njezin sadržaj i čemu su gledatelji mogli svjedočiti? U opisu rada spominju se digitalno pisanje pisama te pronalazak zajedničkog jezika u pokretu, koreografiji i ostavljanju tragova. 

Početna je ideja bila vrlo jednostavna i gotovo grafička: razmjenjivati pisma. Nismo zamišljale neka formalna ili umjetnički koncipirana pisma, nego običnu, privatnu, prijateljsku komunikaciju. Nedostajao mi je taj odnos s kolegicama, odnosno mogućnost da s nekim tko se također bavi umjetnošću razgovaram o radu, idejama i svemu što nas zaokuplja. U pismima smo se bavile i kulturnim razlikama između Tajvana i Hrvatske. Posebno mi je bilo zanimljivo njihovo pismo, koje mi je bilo strano, a koje uključuje i drukčiji odnos prema tjelesnosti samog pisanja. Međutim, u jednom trenutku više nismo mogle slati pisma jer je Tajvan tijekom pandemije ograničio njihovu dostavu. Tako je nešto što je trebalo biti glavna okosnica rada postalo nemoguće, pa smo morale pronaći drugi način komunikacije.

Tada smo se počele više baviti osjetilima, koja su važna i u mojem radu i u radu kolektiva Yun. Razvile smo svojevrsnu igru koju smo nazivale snovima. U njoj su sudjelovale tri osobe, od kojih je svaka imala drugačiju ulogu. Jedna se nalazila u interijeru, bilo kod kuće ili u kafiću ili ateljeu, te bi pričala o umjetnosti, političkoj situaciji u gradu, povijesti države, razvoju umjetničke scene i slično. Druga bi snimajući hodala u javnom prostoru i sudjelovala u razgovoru, a treća bi slušala, bilježila te crtala mapu koja na neki način obuhvaća oba iskustva. Pritom se nije radilo o tome da snimka nužno mora ilustrirati govor, nego o igri između različitih perspektiva i osjetilnih iskustava.

Sličan se princip poslije nastavio razvijati u susretima s publikom. Kada smo rad predstavile u MSU-u, a zatim i u Galeriji Događanja u okviru programa Crta za beskraj, odlučile smo uključiti gledatelje i gledateljice u stvaranje zajedničkog crteža, odnosno kolektivne mape. Međutim, primijetile smo da istodobno slušanje, gledanje i crtanje nekim ljudima može biti previše zahtjevno. Zato smo im ponudile različite mogućnosti sudjelovanja: mogli su crtati ono što čuju, ono što vide, pokušati povezati oboje ili jednostavno promatrati. Pokazalo se da je i samo crtanje, bez pritiska da se mora pratiti sve što se događa, mnogima bilo vrlo opuštajuće.

Nakon gostovanja u okviru Crte za beskraj otputovala sam na Tajvan, gdje se taj način rada dodatno razvio kao otvoreni kolektivni proces. Sudjelovanje je bilo dobrovoljno i svatko se mogao izraziti na svoj način. Sličan se pristup poslije nastavio i u drugim predstavljanjima rada, primjerice u GMK-u, gdje su ljudi mogli sudjelovati crtanjem ili jednostavno boraviti u prostoru i opustiti se. 

Mislim da je upravo u tome važan pomak koji se dogodio tijekom procesa. Krenule smo od razmjene pisama, od želje da uspostavimo bliskost i komunikaciju na daljinu, a završile u istraživanju toga kako se zajedničko iskustvo može stvarati kroz govor, sliku, pokret, slušanje i crtanje. Zajednički jezik nije bio nešto što smo morale unaprijed definirati, nego nešto što se razvijalo kroz sam rad i kroz odnose koje smo uspostavljale, i međusobno i s publikom.

Nakon rada na platformi Zoom odlučila si se uhvatiti ukoštac i s ChatGPT-jem. Godine 2024. u Galeriji Miroslav Kraljević predstavila si rad koji se sastoji od interaktivne izvedbe I bit ću ovdje da vam pomognem i videoinstalacije Waldeinsamkeit. U izvedbi simuliraš ChatGPT i individualnim uputama vodiš gledateljicu ili gledatelja prema povezivanju s vlastitim osjetilima, a potom se tako stimulirana osjetila susreću s instalacijom. Što je bila početna ideja rada? Zašto si ga odlučila oblikovati upravo kao spoj interaktivne izvedbe i videoinstalacije? 

I bit ću ovdje da vam pomognem nastao je zapravo iz mojeg otpora prema korištenju ChatGPT-ja kao zamjene za ljudsku komunikaciju. Nemam problem s time da se takvi alati koriste za određene zadatke, primjerice za sažimanje ili obradu podataka, ali zanimaju me granice njihove primjene, osobito kada je riječ o međuljudskim odnosima. Također, nastao je i iz moje dugogodišnje fascinacije uputama i načinima na koje se kompleksne stvari mogu svesti na jednostavne korake. 

Istraživanje sam započela tražeći ChatGPT savjete za različite situacije. Tada, kada sam krenula s radom na ovom projektu, njegovi odgovori bili su vrlo pojednostavljeni. Usudila bih se reći da se radilo o gotovo amerikaniziranom modelu savjetovanja:  jedan, dva, tri, četiri, pet koraka. Zanimalo me što se događa kada se nešto složeno, što zahtijeva vrijeme, iskustvo i razumijevanje, prevede u niz kratkih uputa. Zanimalo me je li to uopće moguće, a da se ne izgubi kompleksnost pojedine situacije ili operacije.

Potom sam ChatGPT počela tražiti savjete o tome kako pomoći nekome tko ima poteškoća s osjetilima. Tako smo dramaturginja na projektu Jasna Jasna Žmak i ja osmislile fikcionalni scenarij: u nekoj zamišljenoj budućnosti, zbog različitih utjecaja oslabio ti je vid, a ti dolaziš meni, programu koji će ti pomoći da ga poboljšaš. Kroz sedam koraka vodim te prema ponovnom povezivanju s vlastitim osjetilima.

U izvedbi tako simuliram ChatGPT i gledatelja ili gledateljicu vodim kroz unaprijed određeni protokol. Morala sam vježbati način govora, disanje, treptanje i cjelokupno izvedbeno stanje kako bi lik djelovao kao program. U tome sam istraživala i određene obrasce govora i ponašanja koji se povezuju s automatiziranim sustavima. Kada se sve uvježba, rezultat postaje gotovo robotski, što mi je bilo zanimljivo jer se tijelo izvođačice pretvara u neku vrstu sučelja.

Međutim, najzanimljivije mi je kada publika počne aktivno sudjelovati i postavljati pitanja. Na početku kažem da svatko može sudjelovati koliko želi: može slijediti upute, postavljati pitanja ili samo promatrati. Ako osoba ne sudjeluje, mogu nastaviti izvedbu prema svojem protokolu. Ali kada počne razgovarati sa mnom, situacija postaje mnogo zahtjevnija. Moram odgovarati u maniri ChatGPT-ja, a da pritom nemam unaprijed pripremljen odgovor za svako moguće pitanje. Tu se otvara zanimljiva napetost između mojeg izvedbenog zadatka i slobode publike. Najizazovnije su mi izvedbe u kojima publika prihvati tu igru i počne sa mnom aktivno komunicirati. Tada se rad svaki put razvija drukčije.

Drugi dio rada, videoinstalacija Waldeinsamkeit, nastavlja se na taj proces. Nakon što prođu kroz izvedbeni protokol, gledatelji ulaze u prostor ispunjen videosnimkama šume. Taj je dio zamišljen kao prilika da se malo opuste i ponovno usmjere pozornost prema osjetilima i okolini. Zato mi je važno da se izvedba i instalacija promatraju kao povezane cjeline. Prvi dio uspostavlja odnos između publike i simuliranog digitalnog sučelja, dok drugi otvara prostor za drugačiji odnos prema vlastitim osjetilima i prirodi. Zanimala me mogućnost da se kroz vrlo jednostavne postupke otvore pitanja o tome kako komuniciramo, kome prepuštamo autoritet i koliko smo spremni vlastito iskustvo zamijeniti uputama koje dobivamo od nekog drugog.

Mislim da je i u ovom radu prisutna moja sklonost jednostavnim, gotovo banalnim situacijama koje se, ovisno o kontekstu, mogu pokazati mnogo složenijima nego što se isprva čine. Ne pokušavam nužno ponuditi neko veliko otkriće, nego kroz određeni protokol, igru ili situaciju otvoriti prostor da sami primijetimo nešto što inače uzimamo zdravo za gotovo.

Put Your Head On My Shoulder, tvoj novi rad, nastao u koautorstvu s Dorotom Michalak te u produkciji Centra za dramsku umjetnost i koprodukciji s Pogonom u okviru POGONATORA 2026. premijerno će biti izveden u Velikoj dvorani Pogona Jedinstvo. Čime se izvedba bavi i kako je došlo do suradnje s kolegicom Dorotom Michalak? Nastavlja li se ovaj rad na tvoje prethodne umjetničke preokupacije ili istražuje neke nove tematske i stilske smjerove?

Put Your Head On My Shoulder razlikuje se od mojih prethodnih radova po tome što se ne bavi toliko prirodom ili medijima, nego odnosom pojedinca i zajednice. Ipak, nastavlja se na moje ranije preokupacije uputama, komunikacijom i načinima na koje prenosimo znanje. Ideja je proizašla iz istraživanja koje sam započela prije otprilike tri godine. Proučavala sam priručnike za prvu pomoć i shvatila da u njima nema protokola za situacije koje također mogu biti hitne, primjerice kada netko doživi panični napadaj ili intenzivnu tjeskobu. Naravno, važno je razlikovati anksiozni poremećaj od tjeskobe koja je reakcija na svijet u kojem živimo, ali u oba slučaja tijelo može reagirati vrlo intenzivno. Počela sam razmišljati o tome zašto imamo razrađene protokole za brojne fizičke ozljede, a toliko smo nesigurni kada je riječ o emocionalnim i tjelesnim stanjima koja ne možemo lako prepoznati ili objasniti. 

I u ovom se radu, kao i u I bit ću ovdje da vam pomognem, bavim pitanjem koliko se možemo osloniti na upute koje se nude kao univerzalna rješenja. Iz tih se pitanja postupno razvio koncept rada. Predstavila sam ga Doroti Michalak, s kojom sam se upoznala tijekom edukacije iz Body-Mind Centeringa u Njemačkoj. Dorota je plesačica i autorica podrijetlom iz Poljske, a već više od deset godina živi u Berlinu. Odlučile smo zajedno istražiti temu koja me istodobno privlači i plaši jer je vrlo osjetljiva.

Teško mi je odrediti granicu između izvedbe i edukativnog sadržaja, između umjetničkog istraživanja i pokušaja da publici objasnim kako nekome pomoći u trenutku panike. Jedna je Dorotina kolegica, nakon što je pogledala dio našeg rada na probama u Berlinu, rekla nešto što mi je ostalo u glavi: svi smo došli gledati predstavu, a ne predavanje o tome kako pomoći osobi koja ima panični napadaj. To je važna napetost koju nastojimo zadržati i promišljati.

Dugo nisam znala u kojem će se obliku istraživanje razviti. Razmišljala sam ponovno o videu, seriji fotografija, priručniku ili umjetničkoj knjizi koja bi okupljala bilješke i upute preuzete iz Body-Mind Centeringa i srodnih praksi. Na kraju smo se odlučile za izvedbeni format. To mi je prilično zastrašujuće, ali čini mi se da je upravo izvedba prostor u kojem možemo istražiti kako se takva pitanja prenose, izgovaraju i dijele s drugima.

Naslov Put Your Head On My Shoulder preuzet je iz istoimene pjesme Paula Anke. Privukla me njezina sentimentalnost, ali i mogućnost da se naslov čita kao uputa: nasloni glavu na moje rame. U situaciji u kojoj je netko uznemiren to može biti poziv na bliskost, pokušaj smirivanja ili jednostavno ponuda da na trenutak ne bude sam. 

Tjelesne prakse pritom su mi važna polazna točka, ali ne želim tvrditi da one nude jednostavna rješenja za kompleksne probleme. Zanima me kako učimo slušati vlastito tijelo i tijela drugih, kako prepoznajemo granice svojega znanja i što uopće znači pomoći nekome. Čini mi se da je to i šire društveno pitanje: premda raspolažemo naprednim tehnologijama i medicinskim znanjima, još uvijek nismo naučili kako se nositi s vlastitom ranjivošću ni kako biti prisutni jedni za druge. Upravo tu proturječnost želim otvoriti ovim radom.

Spomenula si Body-Mind Centering, somatsku praksu koju istražuješ kroz edukaciju u Njemačkoj, kao jedno od polazišta svojega umjetničkog rada. Što ti je ta praksa otvorila u razumijevanju tijela, pokreta i odnosa prema drugoj osobi? Kako se to iskustvo povezuje s tvojim dosadašnjim umjetničkim radom?

To mi je dosta teško pitanje jer još uvijek učim, a o somatskim praksama i samom značenju riječi somatsko puno se razgovara i unutar zajednice kojoj pripadam. Svi imamo tijelo i somatski sustav dio je našega tjelesnog, odnosno neurološkog funkcioniranja, ali pitanje je kako baratati tim pojmom, a da od njega ne stvaramo neku famu. Zrinka Šimičić Mihanović, jedna od certificiranih praktičarki Body-Mind Centeringa u Hrvatskoj, često ističe da svi imamo tijelo i da je pitanje što ćemo s tim znanjem i kako ćemo ga koristiti.

Za mene je to i životno i filozofsko pitanje. I sama svoj rad doživljavam kao somatski, barem u širem smislu. Tjelesnost mi je bila važna, kao što sam rekla na početku intervjua, još od crteža i grafike, a poslije se nastavila razvijati kroz različite slojeve umjetničkog rada. Pritom ne mislim da se svaki rad koji uključuje tijelo automatski može svrstati u somatsku praksu. Upravo me zanima gdje je granica između općenitog bavljenja tijelom i specifičnih pristupa koji se nazivaju somatskima.

U Body-Mind Centeringu često se govori o the mind of pojedinog sustava, odnosno o svojevrsnoj inteligenciji koja mu pripada. Tijelo je složen organizam u kojem svaki sustav ima svoje funkcije i načine djelovanja. Nije isto krećem li se razmišljajući iz perspektive kostiju, vezivnih tkiva, tekućina ili organa. Ako, primjerice, razmišljam iz perspektive tjelesnih tekućina, zanimaju me prilagodljivost, protočnost i propusnost. Ako razmišljam iz kostiju, otvaraju se pitanja strukture i stabilnosti, ali i mobilnosti. Iako takav način razmišljanja zahtijeva mnogo anatomskog znanja može utjecati i na umjetničke odluke. 

Još uvijek istražujem što sve somatske prakse mogu biti i kako ih mogu povezati sa svojim radom, ali upravo mi je ta otvorenost važna: one mi ne nude samo novu tehniku kretanja nego i drukčiji način razmišljanja o tijelu, znanju i umjetničkom procesu.

Program donosi deset filmova različitih poetika, od zaigranog nadrealizma i intimnih portreta do društveno angažiranih tema. Kako piše u najavi, izbor filmova vodi “od mitskih krajolika Francuske Polinezije do ulica Seville te povezuju ples s animacijom, poezijom, robotikom i kulturnim ritualima. Otvaraju teme identiteta, obiteljskih odnosa, tradicije, tehnologije i kolektivnog pamćenja, istražujući pritom različite odnose tijela, kamere, prostora, zvuka i montaže”.

Nakon projekcije slijedi razgovor s Petrom Belc, filmologinjom i filmskom kritičarkom, te Jelenom Mihelčić, plesnom kritičarkom i kroničarkom suvremene plesne scene.

Ulaz na program je slobodan uz rezervaciju.

Više detalja pronađite ovdje.

Kako navode organizatori, pokrenut je iz potrebe za godišnjim mjestom okupljanja hrvatske suvremene plesne scene te predstavljanja hrvatskih umjetnika domaćoj, a u budućnosti i međunarodnoj javnosti. Ime festivala priziva vrijeme koje dolazi nakon budućeg, budućnost koja još nije zadana, nego je tek treba zajedno zamisliti i oblikovati.

Prvi festivalski dan posvećen je radovima i umjetnicima koje je struka nagradila Godišnjim strukovnim nagradama za suvremeni ples za 2025. godinu. Program u subotu u 15.30 u dvorani Gorgona MSU-a otvara prošlogodišnja dobitnica nagrade za najbolju koreografiju Marjana Krajač filmskom studijom Rekonstrukcije: studija prostora. Ono što prethodi, ono što ostaje. Prije i poslije koreografije., nastalom u suradnji s Lucijom Marčec.

U 18 sati program se seli pod južnu stranu Mosta slobode, na mjesto za koje je nastalo Nepostojano mjesto Irme Omerzo, najbolja predstava suvremenog plesa u cjelini 2025., u izvedbi Eme Crnić. Povratkom u MSU u 20 sati slijedi predstava ALL’ARME Ginevre Panzetti i Enrica Ticconija, za koju je ansambl Studija za suvremeni ples osvojio nagradu za najbolju izvedbu 2025.

Dan završava u 21.15 u dvorani Gorgona dodjelom Godišnjih strukovnih nagrada za suvremeni ples 2026. Bit će proglašeni ovogodišnji laureati za najbolju predstavu u cjelini, koreografiju i izvedbu, dobitnik ili dobitnica Nagrade Milane Broš za najperspektivnije plesne umjetnike do 28 godina te nagrade za dugogodišnji i izniman doprinos suvremenom plesu u Hrvatskoj.

Drugi dio festivala, pod naslovom Kako smo zajedno?, kreće u nedjelju u 10 sati u Zagrebačkom plesnom centru i namijenjen je umjetnicima, profesionalcima i svima koje zanima suvremeni ples. Središnja je tema kakva je nacionalna plesna platforma potrebna hrvatskoj sceni i što bi joj trebala omogućiti, po uzoru na modele kakvi postoje u brojnim europskim zemljama. O tome će se razgovarati na primjerima iz Hrvatske, Slovenije i šireg europskog konteksta.

Sudjeluju Ana Kreitmeyer, Željka Turčinović, Dragana Alfirević iz Nomad Dance Academy Slovenija i Chris Standfest iz ImPulsTanza. Program uključuje i participativne formate koje su osmislili umjetnici, od vođene kolektivne imaginacije i improvizacije Lare Kapeloto do intergeneracijskog role-playa.

Ulaz na sve programe je slobodan.

Dodjela nagrada ove je godine organizirana u sklopu Festivala hrvatske koreografske scene FUTUR III., čije se pilot-izdanje održava 3. i 4. listopada u Muzeju suvremene umjetnosti i Zagrebačkom plesnom centru. Festival se nastavlja na FUTUR II., zajedničku inicijativu dviju udruga koja je 2017. godine u Ilici 69 djelovala kao privremeni plesni prostor, u kojem je plesna zajednica kroz samoorganizaciju sama stvarala izvedbeni, diskurzivni i edukativni program.

Novi format zamišljen je kao zajedničko godišnje mjesto suvremenog plesa – “mjesto predstavljanja umjetničkih radova, susreta scene i publike, profesionalnog povezivanja i zajedničkog promišljanja onoga što dolazi”. Stoga program, uz dodjelu nagrada, uključuje i ponovno predstavljanje prošlogodišnjih nagrađenih radova te razgovore o potrebama i budućnosti plesne scene. Organizatori pritom naglašavaju da FUTUR III. nije unaprijed dovršena nacionalna plesna platforma, nego početak procesa u kojem se ispituje kakav je okvir hrvatskom suvremenom plesu potreban i što bi trebao omogućiti umjetnicima, organizacijama i publici.

Među ovogodišnjim nominacijama, za najbolju predstavu u cjelini konkuriraju Spavaj, dijete moje malo, spavaj u režiji i koreografiji Matije Ferlina, nastala u suradnji s izvođačicama Petrom Chelfi, Martinom Tomić, Ivanom Pavlović i Petrom Valentić te u produkciji organizacija Katana i TRAS Studio. Slijedi Studija slučaja: Politpornografija autorice Anne Javoran, u produkciji POGONATORA 2025. i Centra za dramsku umjetnost (CDU), te Petricore u režiji i koreografiji dvojca Igor x Moreno, u izvedbi i produkciji Zagrebačkog plesnog ansambla.

U kategoriji najbolje koreografije nominirane su Matea Bilosnić za On words, chairs and everything you might read into umjetničke organizacije Os, zatim Marjana Krajač za Rekonstrukcije: krajolik pomaka na strukturi površine – privremeno disati, bilješke o vremenu te Silvia Marchig za Euridika izlazi.

Za najbolju izvedbu nominiran je ansambl predstave A MORE MUORE autorice Roberte Milevoj koju izvode Dora Brkarić, Ema Crnić, Adriana Josipović, Lara Kapeloto i Margareta Sinković, zatim Tomislav Feller i Marin Lemić za izvedbu u predstavi Adriatic Epic te Zrinka Užbinec za izvedbe u radovima Kamo ćemo kad se staklo razbije? i Lutke i koze.

Nagrada ohrabrenja za mlade umjetnike od ove godine nosi ime Nagrada Milane Broš, a dobna granica za njezinu dodjelu podignuta je s 25 na 28 godina. Ime je dobila prema hrvatskoj koreografkinji i pedagoginji Milani Broš, osnivačici Komornog ansambla slobodnog plesa (KASP) i jednoj od ključnih autorica u razvoju suvremenog plesnog izraza u Hrvatskoj. Za prvu Nagradu Milane Broš nominirane su Iva Katarinčić, Ana Kljujev i Margareta Sinković.

Nagrada za dugogodišnji i izniman doprinos razvoju, vidljivosti i institucionalnom jačanju suvremenog plesa u Republici Hrvatskoj nema nominacije, već će njezin dobitnik biti objavljen na samoj dodjeli koja se održava 3. listopada u dvorani Gorgona zagrebačkog MSU-a, s početkom u 21.15 sati.

Cijeli program festivala dostupan je na mrežnim stranicama UPUH-a.

Blok otvara participativna predstava-esej Kao što su rime s ne kolektiva NAM ChoreoLab, koji čine Ana Dubljević, Viktorija Ilioska, Dražen Dragojević i Sonja Pregrad. Polazeći od povijesnih i osobnih nasljeđa Pokreta nesvrstanih, autori ideju nesvrstavanja prenose u tijelo i izvedbu, propitujući što znači pripadati bloku ili mu se oduprijeti te okupiti se bez potrebe da svi postanu isti. Za Antisezonu predstava dobiva novu prostornu verziju i izvodi se kroz stalni postav MSU-a Zbirka kao glagol, čime ulazi u dijalog s načinima na koje muzej čuva i ponovno čita povijest.

Program 23. rujna donosi razgovor Pristupačnost u produkcijskoj praksi producentice Nadje Dias i plesačice i pedagoginje Marine Brajdić, koja djeluje i u inkluzivnom plesnom kolektivu Divert. Polazeći od Diasina dugogodišnjeg rada u području pristupačnosti, razgovor će otvoriti pitanje kako produkcijske odluke mogu pridonijeti dobrim uvjetima rada i većoj uključenosti osoba s različitim potrebama i iskustvima – ali i gdje prepreke nastaju prije nego što umjetnički rad uopće dođe pred publiku. Razgovor počinje u 18 sati u Gorgoni, prevodi se na hrvatski znakovni jezik i prilagođen je slijepim osobama.

Iste se večeri u 20 sati na stubama privremenog postava održava performans Duplicity Willing, Cantate Stefe Govaart, koji kroz tekst, zvuk i ples promatra plesačko tijelo kao mjesto fizičke prisutnosti, a artificijelnost ističe kao temeljno sredstvo kazališta. Izmjenjujući provokativne tvrdnje o plesu i kazalištu s takozvanim ljupkim plesanjem, performans pita određuje li odnos publike i izvođača značenje onoga što se na sceni zbiva. Govaart djeluju između plesa, performansa, teksta i teorije, a sa zagrebačkom su scenom povezani ranijim suradnjama i performansom Unwatchable Theater, izvedenim prošle godine.

Mađarski koreograf gergő d. farkas, dvaput uvršten u Aerowavesovu godišnju selekciju perspektivnih europskih koreografa, u Zagrebu boravi na rezidenciji u TALA PLE(j)SU, gdje razvija rad radnog naslova Ogre-Tex. Naziv se poigrava s Gore-Texom, ali umjesto čvrste granice između tijela i okoliša zamišlja propusnu membranu kroz koju se razmjenjuju ono unutra i ono izvan nas. Radnu verziju izvodi 24. rujna u 19 sati u Gorgoni, dok su 17., 19. i 21. rujna studijski susreti otvoreni za zainteresirane uz prijavu. Iste večeri u 20 sati slijedi izvedbena improvizacija Gorgona gori, gorka, gorda i grimizna, koja okuplja umjetnike ovog bloka, a nastaje pred publikom i postoji samo u tom susretu.

Nastavno na istraživanje pseće svakodnevice koje je na Ribnjaku provodila u lipnju, švedska koreografkinja Stina Nyberg u Tračevima publiku vodi tim parkom iz senzoričke perspektive psa, pretvarajući mirise, tragove, hladovine i kvartovske susrete u koreografirano vodstvo. Izvedbi se pridružuje terapijski i R.E.A.D. pas Ruby sa svojim voditeljem iz Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet. Izvedbe su 25. rujna u 17 sati te 26. rujna u 12 i 15 sati, s polaskom ispred Centra mladih Ribnjak.

Na platou MSU-a 25. rujna u 19 sati posljednji se put izvodi predstava Ane Kreitmeyer Sve četiri za jedno. Na rubu dodira i kaosa, nastala 2018. i nagrađena za najbolju plesnu predstavu 2019. godine. Kreitmeyer, Petra Chelfi, Ivana Pavlović i Martina Tomić u njoj koreografiju grade kroz guranje, nošenje, sudare i preuzimanje težine, a zajedništvo se pokazuje kao nešto što se neprestano proizvodi kroz trenje, odustajanje i ponovno okupljanje.

Anna Javoran u predstavi Studija slučaja: Politpornografija povezuje pobunu kraja šezdesetih sa suvremenom političkom stvarnošću. Polazište su joj Rani radovi Želimira Žilnika iz 1969., film zbog kojeg je pokrenut sudski postupak radi zabrane prikazivanja, a nastajala je i pod utjecajem studentskih i građanskih prosvjeda u Srbiji. Predstava, o kojoj možete čitati u kritici Petre Pleše, izvodi se 27. rujna u 19 sati u Pogonu Jedinstvo, s početkom na Trnjanskom nasipu.

Bloku prethodi radionica NAM ChoreoLaba Dramaturgije s NE, o tome kako dokumenti, osobna sjećanja i muzejski predmeti postaju izvedbeni materijal, koja se održava od 20. rujna od 16 do 18 sati u prostoru MSU-a, uz prethodne prijave. Blok 29. rujna u klubu MaMa zatvara susret čitalačko-gledateljskog kluba Društvo 11 lisica Nine Gojić i Tee Kantoci, na kojem se čita roman Ovako se gubi vremenski rat Amal El-Mohtar i Maxa Gladstona u prijevodu An. Fazekaš.

Dana 19. kolovoza, prvi dan festivala,  predstavit će se koreografkinja Anna Konjetzky iz Njemačke s predstavom Über Die Wut u izvedbi Sahre Huby. Predstava proučava potencijal bijesa, osobito ženskog, kroz pokret, slike, glazbu i tekst. Istražuje bijes kao individualnu emociju, ali i kao stanje koje je proizvod društvenih struktura. 

Naredni dan kroz predstavu Don’t carry the world upon your shoulders hrvatske autorice i izvođačice Martine Tomić, u formi izvedbenog predavanja istražuje se praksa prevođenja, ovaj se put fokusirajući na problem prekomišljanja (engl. overthinking). Više o predstavi doznajte u kritici Petre Pleše objavljenoj na Kulturpunktu.

21. kolovoza nastupaju dvije mlade plesne umjetnice Korina Oltran i Patricija Gospić, dugogodišnje članice Zadarskog plesnog ansambla koje su svoje plesačko, koreografsko i pedagoško iskustvo stekle upravo radom u Ansamblu i na Festivalu. Njihova predstava Enter II Diary izvedbeni je diptih sastavljen od dvije solo izvedbe, te prvi samostalni projekt koji nastaje iz potrebe za dubljim razumijevanjem digitalne stvarnosti u kojoj se nalazimo. 

Posljednja večer, subota 22. kolovoza, rezervirana je za predstavu Warp Renderings čiji je autor Sergiu Matis, rumunjski koreografa i izvođač s adresom u Berlinu. Predstava tematizira različite načine pristupanja prirodnom okruženju, promatrajući i istražujući ideološke obrate kojima je okoliš bio izložen u prošlosti.

Čitav program, koji uz navedene izvedbe uključuje i edukativni, diskurzivni i izložbeni segment, potražite ovdje.

WARP je ekscenin program koji autoricama i autorima otvara prostor za predstavljanje eksperimentalnih radova, radova u nastajanju, umjetničkih istraživanja, praksi i drugih
izvedbenih formata koji se nalaze u različitim fazama razvoja. U fokusu su procesi kojima javna izvedba može biti prostor provjere, razmjene, susreta s publikom i daljnjeg razvoja.

Poziv se naslanja na ideju WARP-a kao prostora susreta različitih autorskih praksi te na format otvorenog ateljea, izložbenog prostora interakcije umjetničkih medija i promišljanja izvedbenog rada u izložbenom prostoru.

Program predviđa jednostavne tehničke postave i kratke tehničke probe. Prijavljeni radovi trebaju biti prilagodljivi osnovnim tehničkim mogućnostima prostora. Konačni tehnički i prostorni uvjeti dogovarat će se s odabranim autoricama i autorima. Radovi trebaju biti kraćeg trajanja (do 20 minuta).

Poziv je otvoren za 8 radova koji će se odvijati u dvije programske cjeline. Četiri rada bit će predstavljena u sklopu cjeline Otvoreni atelje, a četiri u sklopu cjeline Gorgona.

Radovi u sklopu prve programke cjeline bit će predstavljeni 12. i 19. studenog unutar izložbenog postava programa 25 godina ekscene. Radovi mogu nastajati u neposrednom odnosu prema izložbi i specifičnostima muzejskog prostora, kretanju publike i postojećem postavu. Poziv je namijenjen eksperimentalnim radovima, radovima u nastajanju, umjetničkim istraživanjima, izvedbenim praksama i drugim procesualnim formatima.

Radovi uvršteni u drugu programsku cjelinu bit će predstavljeni 2. i 3. prosinca u dvorani Gorgona. Poziv za ovu cjelinu je otvoren autoricama i autorima različitih generacija, iskustava, pristupa i poetika koji djeluju u području suvremenog plesa, performansa i izvedbenih umjetnosti.

Honorari iznose 260 EUR (bruto 2) po osobi. Honoriraju se sve osobe koje sudjeluju u izvedbi prijavljenog rada.

Više informacija o uvjetima i načinu prijave potražite u punom tekstu poziva.

Rok za prijavu je 21. kolovoz.

Poziv je otvoren za nove domaće produkcije i umjetničke istraživačke projekte koji se mogu okarakterizirati kao suvremeno progresivno kazalište, suvremeni ples, suvremeni cirkus, eksperimentalni i/ili hibridni izvedbeni projekti.

Nove domaće produkcije realizirat će se u velikoj dvorani Pogona Jedinstvo u sljedećim terminima:

• 15.03. – 24.03.2026. Velika dvorana – nova produkcija
• 27.04. – 06.05.2026. Velika dvorana – nova produkcija
• 11.06. – 20.06.2026. Velika dvorana – nova produkcija

Umjetnički istraživački projekti realizirat će se u maloj dvorani Pogona Jedinstvo u sljedećim terminima:

• 08.03. – 21.03.2027. Mala dvorana – umjetničko-istraživački projekt
• 31.05. – 13.06.2027. Mala dvorana – umjetničko-istraživački projekt
• 13.09. – 26.09.2027. Mala dvorana – umjetničko-istraživački projekt
• 18.10. – 31.10.2027. Mala dvorana – umjetničko-istraživački projekt
  

Ukoliko se više odabranih projekata prijavi za isti termin i prostor, Pogon će u dogovoru s prijaviteljima pokušati naći adekvatno rješenje za oba projekta.

U okviru ovog poziva, Pogon planira podržati 2 do 3 nove domaće produkcije s izvedbama te 2 do 4 umjetnička istraživačka projekta, ovisno o interesu i broju potrebnih termina.

Predloženi projekti moraju odgovarati zahtjevima ovog poziva te biti u skladu s Uvjetima korištenja i rezervacije termina.

Rezultati provedenog projekta moraju biti prikazani javnosti u formatu koji odgovara prirodi i konceptu projekta: za nove produkcije javna izvedba predstave, javno predstavljanje i slično.

Prijavitelji pristaju da, ukoliko njihovi projekti budu odabrani, Pogon za njih zatraži sufinanciranje putem poziva za predlaganje javnih potreba u kulturi Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija RH. U slučaju odobrenja sufinanciranja, prijavitelji mogu očekivati i dodatnu podršku.

Odabrani projekti mogu koristiti prostor i svu tehničku opremu i to najviše 15 besplatnih termina (dana). Odabranim projektima Pogon će osigurati osnovnu podršku u promociji te fotodokumentaciju. Organizator programa samostalno organizira prodaju ulaznica i zadržava cjelokupni prihod.

Programski savjet Pogona će najkasnije 15 dana od roka za podnošenje prijava odabrati projekte. Glavni kriteriji odabira su isti kao i za druge programe koji se odvijaju u Pogonu: značaj programa za programski profil Pogona i kontinuirana ili višekratna suradnja nositelja programa s Pogonom.

Projekti se mogu prijaviti isključivo putem formulara ovdje. Ogledni primjerak prijavnice možete preuzeti ovdje, a pitanja možete uputiti od 17. kolovoza do 1 dana prije roka za predaju na mail: matea.mm@pogon.hr

Krajnji rok za prijavu je 3. rujna.

Osim osnaživanja plesne scene te jačanja podrške nezavisnim umjetnicima_cama tijekom njihovog procesa umjetničkih istraživanja, cilj ovog Poziva je i mapiranje CZKNZ kao prostora okupljanja suvremenih umjetnika različitih djelatnosti, generacija i estetike uz kontinuiranu razmjenu umjetnosti, vještina i znanja sa zajednicom.

Ovim Pozivom CZKNZ će odabranim umjetnicima_ama ili umjetničkim organizacijama osigurati rezidenciju u trajanju od sedam dana, u razdoblju od 24. do 30. kolovoza i 31. kolovoza do 6. rujna 2026. Točno razdoblje rezidencije CZKNZ će dogovoriti s odabranim prijaviteljima i ovisit će o prijedlogu prijavitelja te prirodi predloženog projekta i njegovoj fazi napretka.

Bez obzira na fazu razvoja projekta svi odabrani prijavitelji trebaju predstaviti publici CZKNZ svoj rad u formatu sukladno prethodnom dogovoru s CZKNZ i utvrđenom terminu, a najkasnije do 15. prosinca. CZKNZ uz navedeno nudi organizacijsku, komunikacijsku i promotivnu podršku za vrijeme održavanja prezentacije.

Prijaviti se mogu profesionalni plesni umjetnici_ce (članovi HZSU i strukovnih udruga UPUH, UPPU, PULS) i umjetničke organizacije.

Prijava treba sadržavati ispunjenu prijavnicu dostupnu ovdje, kratku biografiju, portofolio dosadašnjeg rada, plan rezidencije u kojem naznačuju kako će koristiti prostor (do 500 riječi) i prijedlog koncepta javnog predstavljanja rada publici CZKNZ. Prijave se šalju mailom na nikolina@czk-novi-zagreb.hr.

Puni tekst poziva pronađite ovdje.

Rok prijave je 15. srpnja.

Кompost je, kako stoji u najavnom tekstu, rad u stalnom nastajanju i promjeni, istraživački suradnički proces u kojem izvođačice i koautorice uspostavljaju i ispituju povratnu spregu između prijedloga partitura za plesnu improvizaciju, tekstova koji nastaju kao poetske refleksije na ples i principa rada kroz koje (re)formuliraju koautorske odnose.

“Kompost je takođe izvođačka/fizička manifestacija uslova, principa i modela rada po kojima funkcioniše rad Pokretnica kolektiva, a koji podrazumevaju rad u stalnim neuslovima i diskontinuitetu, ali i slobodu odlučivanja i predlaganja, prepuštanja i preuzimanja inicijative. Kompost se oslanja na prepoznavanje i artikulaciju znanja i plesnog i životnog iskustva svake od učesnica, a omogućava ga međusobna podrška i razumevanje, odnosno princip podrživosti”.

Autorice koncepta i izvođačice su Željka Jakovljević i Frosina Dimovska, a koautorice i izvođačice Jovana Rakić i Ina Stanojević. Dramaturšku podršku potpisuje Dunja Crnjanski, a muziku Neither/Nor, Ivan Marković i Woo Way.

Više o izvedbi i radu kolektiva možete doznati u intervjuu objavljenom na Kulturpunktu.

Izvedba se održava kao završni dio umjetničkog simpozija Kako iznova mislimo gestu, koji suorganiziraju Centar za dramsku umjetnost (CDU), Divert_ANTISEZONA, UO Jagoda & ZPC. Organizatorice i kustosice simpozija su Ana Kreitmeyer i Anna Javoran.

Ulaz je slobodan uz obaveznu rezervaciju na stranici ZPC-a, gdje možete pronaći i sve detalje programa.