Piše: Ivana Đerđ-Dunđerović

Kada je u travnju 2012. mlada osječka umjetnica Valentina Grubačević po prvi put predstavila svoj umjetnički rukopis u obliku grafičkih instalacija i soft skulptura koje inspirativno crpe iz čarobnog svijeta Mažuranićkina Regoča, odškrinuta su vrata jednog zanimljivog kulturnog projekta nazvanog POPUP. Spomenuta je umjetnica (inače i diplomantica Umjetničke akademije u Osijeku) tom prigodom dijagnosticirala letargicus domesticus osječke scene, ali i mladenački dobrohotno izrazila nadu kako bi upravo projekt POPUP (točnije njegovi sadržaji) mogli analgetički dokinuti spomenuto stanje i ponuditi građanima kvalitetna događanja kojima bi se kultura vratila u zapuštene i zaboravljene prostore u središtu Osijeka.

Na službenoj stranici POPUP-a (točnije, riječ je o blogu jer osim Facebook stranice, oni i nemaju službenu stranicu) moguće je i pronaći svojevrsnu programsku odrednicu ovog široko zamišljenog projekta koji intenzitetom, raznorodnim umjetničkim praksama i imenima nastoji oponirati tradicionalizmu one šačice kulturnih institucija koji programe realiziraju iz gradskih proračunskih izvora, uz neupitnu potporu gradskih struktura i s jasnih konzervativnih pozicija. Iako inicijalno određen kao alternativni dio gradske kulturne tezulje, POPUP se tijekom svoga dvogodišnjeg trajanja nije prometnuo u vehementno ili bukačko sredstvo koje tek proziva, kritizira i upire prstom, već je opozicijski djelovao iz stvaralačke perspektive: nudeći različite (i multimedijske) oblike umjetničkog istupanja, “proizvodeći” ili, češće, predstavljajući umjetnike čiji radovi nisu dio mainstreama ili ustaljene institucionalne produkcije. Dovođenjem tih i takvih umjetnika u tzv. neumjetničke prostore (napuštene trgovine, trgovačke centre, urbana čvorišta, pothodnike i slično) Popupovci su željeli (vođeni i svojom internetskom nomenklaturom) inscenirati “iskakanje” kulturnih (dakle, onih “neočekivanih”) sadržaja u središtu Grada kojim su donedavno vladali merkantilni i poslovni sadržaji da bi ih potom čak i oni bespovratno napustili. Njihovim riječima – namjera projekta bila je i ostala staviti umjetnost i kulturu u kontekst svakodnevnog te predstaviti gradsko središte kao prostor za “sve na jednom mjestu”, ovoga puta s kulturnih pozicija.

Iščitavajući i pregledavajući sve ono što su do sada ponudili, mora se priznati kako im energije i entuzijazma ne nedostaje. Naime, od travnja 2012. do prosinca 2014. predstavili su čak 17 različitih programa, a događanja su nerijetko realizirana u impresivnom mjesečnom ritmu što je svojevrsni kuriozitet kada se povede riječ o kulturnim projektima. Najbrojniji su programi likovni, izložbeni i instalacijski, ali bilo je ovdje i filmskih projekcija, kazališnih predstava, urbanih koncepata pa i glazbenih sadržaja koji svjedoče o širokoj i otvorenoj umjetničkoj koncepciji. Netko zlobniji mogao bi u tome prepoznati i izostanak čvrstog i jasnog koncepta u kojemu programi dolaze stihijski, a umjetnici po načelu “tko je slobodan ili ima neki rad”. No, čini mi se kako je dosadašnji programski patchwork njegova prednost, a ne nedostatak te kako on zornije svjedoči o multipliciranosti umjetničkih izričaja i nastojanju da se pojam umjetničkog djelovanja ne začahuri u priručnu monomorfnu definiciju koja isključuje druge oblike izražavanja.

Prvih nekoliko programa realizirano je zahvaljujući lokalnim umjetničkim snagama, a predstavljena su mlada i relativno neafirmirana imena koja su posredno ili izravno korespondirala s gradskom problematikom (najočitije dizajner Leo Vinković koji je projektom Bajssek predstavio biciklističko mapiranje Osijeka). Sljedeće godine POPUP ugošćuje i poznata imena poput Kate Mijatović i Borisa Greinera, a u travnju 2014. dobiva i međunarodni karakter dolaskom belgijskih umjetnika Van Oersa, Van der Vekena i Tweelinckxa te, mjesec dana kasnije, i mađarskog pionira media arta i aktivista Janosa Sugara. 

No, najzvučniji program (koji je jedini odjeknuo dalje od gradskih rubova) bila je grupna izložba Odbiennale koja je održana u prosincu 2012., paralelno sa Slavonskim biennaleom u Galeriji likovnih umjetnosti. Tom su prigodom u praznim prostorijama trgovačkog Esseker centra izloženi radovi onih umjetnika koje povjerenstvo nije uvrstilo u Slavonski biennale, ali i radovi onih umjetnika koji ih nisu željeli poslati na natječaj ili su jednostavno željeli biti dijelom te opozicije, kulturnjačke geste koja nastoji redefinirati pojam umjetničke prakse, konzervativnog promišljanja umjetnosti i skučenog institucionalnog pogleda. Tom najsnažnijem i najglasnijem iskoraku u alternativno kasnije su pridodali i polemiku s kustosom tadašnje Galerije likovnih umjetnosti, Vlastimirom Kusikom, a koja je određeno vrijeme služila i kao početna stranica na njihovu blogu. U polemici su se ukrstili pogledi na umjetničku strategiju prenamjene postojećih prostora pri čemu je Kusik u pitanje doveo i programsku platformu POPUP-a pa i cijelu svrhovitost ove organizacije (tvrdnjom kako izlaganjem radova u napuštenim trgovačkim prostorijama doslovno dolazi do zamjene jedne robe drugom – u ovom slučaju kulturnom čija kvaliteta, kada i postoji, ne dolazi do izražaja jer se izgubila u “kaotičnosti svoje ideologije”), a koja je započela benignim komentarom grafita koji je osvanuo na zidu današnjeg Muzeja likovnih umjetnosti. Polemika je zastala na nekoliko postova, a kako je vođena na privatnim Facebook profilima koje neki kulturtregeri smatraju i doživljavaju relevantnim i javnim prostorom kulturne politike koju vode i zagovaraju ne bi se trebala smatrati relevantnom u kontekstu tumačenja nečijih kulturnih aktivnosti ili strategija.

Ipak, u ovom kratkom sumariju POPUP aktivnosti još se frapantnijim čini podatak o dosljednoj i potpunoj nevidljivosti ovih kulturnih entuzijasta i pregalaca. Naime, Osijek je tijekom posljednjih nekoliko godina marljivo dezinficiran od bilo kakvog oblika kontinuiranih aktivnosti, a posebice onih kulturnoga predznaka. Notice i najave takvoga sadržaja vezane su uglavnom uz već bezbroj puta spomenute institucije, njihove proračunske paragrafe koji se inercijski realiziraju, a bilo kakve anomalije u tu učmalu urbanu sliku unosi tek pokoji metak neovisne scene koji povremeno ispali udruga M-art. Kako je onda moguće da su ovdje spomenuti programi POPUP-a promaknuli značajnom dijelu građanstva koji od kulture nimalo ne zazire? Kako je moguće ostati nevidljiv u gradu koji kulturna događanja dobiva na kapaljku, u koji umjetnike tek sporadično pozivaju, u kojemu je kulturni aktivizam slabo poznata sintagma? Kako je moguće nositi takav medijski naziv i u isto vrijeme nemati svijest o modalitetima višemedijske prisutnosti? Jedan od mogućih i u ovom trenutku najuvjerljivijih odgovora jest nepromišljena medijska strategija. POPUP ima dobru stranicu na Bloggeru na kojoj su dostupne informacije o umjetnicima, programima, videozapisi i fotodokumentacija, ali najave budućih projekata ažurnije donose neki drugi portali no oni sami. Nadalje, u internetskom univerzumu moguće je pronaći samo i isključivo najave događanja dok o njima ne postoji doslovno niti jedan recipijentski redak (ovdje treba izuzeti tiskovine poput Konture), kritička ili barem dokumentacijska bilješka. To bjelilo, odsutnost recepcije gotovo da negira njihov značaj kao i činjenicu da već dvije godine intenzivno organiziraju događaje, nude alternativne izvedbe i, još značajnije, imaju prilično dobru posjećenost programa i to programa koji su financijski potpomognuti od strane Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Osijeka (koji im od početka ustupa prostor, financijski ih je podupro nekoliko puta, a dva puta financijskom potporom priključila im se i Osječko-baranjska županija). Spomenuta medijska nepromišljenost zanemaruje druge prostore kulturne “borbe” i pomalo paradoksalno pristaje na tradicionalistički shvaćene modalitete umjetničkog djelovanja. Ukoliko želi opstati i nastaviti djelovati dosadašnjim intenzitetom, POPUP uistinu mora iskakati tamo gdje netko to ne bi očekivao, a ne tek anemično prigovarati o izostavljanju njihova imena s imaginarnog popisa jednako imaginarne osječke alternativne scene.

Spomenuta tvrdnja postaje očitija kada promotrimo popis dosadašnjih programa, ali i onaj posljednji u nizu koji potpisuje osječki umjetnik Miran Blažek, a koji je predstavljen domaćoj publici sredinom prosinca. On, naime, izabire osječki pothodnik (u samom središtu grada u kojemu danas postoji tek nekoliko trgovina dok je nekada bio sama žila kucavica Osijeka) za svoju instalaciju Incubare. Riječ je prostoru koji je nastao uklanjanjem zemlje, a Blažek mu dvoznačno vraća njegov početak. Od zemlje i pčelinjeg voska on oblikuje skulpturu koja predstavlja umanjeni oblik samog izložbenog prostora čime propitkuje pitanje prostora, njegove ispunjenosti, oblika i dinamike. Naime, posjetitelji ulaskom u izložbeni prostor (koji je obojan u bijelo, dakle, nebojom) zakoračuju u prostor unutar prostora, uvijek ga iznova oblikuju na drugačiji način i s drugačijom svrhom. Blažek se istovremeno bavi i mitskim značenjem zemlje jer mjestu na kojemu je tek zemlja bila on vraća upravo masu sačinjenu od zemlje i pčelinja voska; tijelo koje postoji svojim oblikom i materijom. Konceptualno gledajući Incubare je složeniji no što se na prvi pogled čini; on problematizira transformaciju oblika, pitanje granica prostora i njegova značaja, a slučajnost koja se događala tijekom posjetiteljeva ulaska u prostor pri čemu je nekoliko njih potpuno nesvjesno nogom odgurivalo zemljanu masu samom je „djelu“ dala svojevrsnu konotaciju. U tom slučajnom odguravanju corpusa (kako ga naziva sam autor) moguće je uočiti pokušaj ljudske nadređenosti prostoru, ljudsko nastojanje da ga podredi sebi, ukloni nepotrebno ili utilitarno prilagodi trenutku i situaciji. Njihovo viđenje toga prostora (kao i viđenje umanjene replike tog prostora sažete u zemljanom corpusu) pitanje je osobne perspektive, projekcija pojedinca koja se razlikuje i u vremenu i u osobnom poimanju.

Blažekova prostorna “introspekcija” za sada je posljednje poglavlje zanimljivog programskog kaleidoskopa umjetničke grupacije okupljene pod nazivom POPUP. Osječke bi građane svakako trebala radovati činjenica kako u njihovu gradu postoji inicijativa takve vrste koja ima i energije i ideja u osmišljavanju intrigantnih kulturnih koncepata koji bi lijepo popunili inače vrlo praznjikavu mjesečnu “to-do” listu. No, bilo bi zaista neophodno glasnije i promišljenije (pa i agresivnije) prikazati, najaviti i popratiti ovakve programe kako bi jednoga dana uistinu mogli postati značajnim dijelom kulturnog identiteta ili barem pamtljivim događajem nekog drugačijeg kulturnog užitka.

Zainteresiranost publike i umjetnika dodatno je motivirala organizatore da unatoč svim poteškoćama nastave s organizacijom i predstave nam NUS 2013! Tako su u rujnu raspisane prijavnice za sudjelovanje koje su bile otvorene sve do 30. studenog. Za to vrijeme zaprimljeno je preko 100 prijavnica autora iz 12 zemalja koji su prijavili sveukupno više od 200 radova. Selekcijom, koju su napravili Branko Cerovac, povjesničar umjetnosti i filozof te Nina Jurić, direktorica festivala i studentica završne godine povijesti umjetnosti, za izlaganje je izabran 91 rad kojima će se prezentirati 73 umjetnika i umjetnička kolektiva iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Makedonije, Slovenije, Češke, Njemačke i Turske. 

NUS 2013. će se održati od 11. do 18. siječnja u Multimedijalnom kulturnom centru (MKC) Split, te u različitim javnim prostorima grada.Tema festivala je “Tabu” pa će u skladu s temom čitavo događanje biti fokusirano na propitkivanje društvenih tabua, objektivnih problema današnjice i pokušaja pronalaženja njihovih rješenja, a sve to uz kreativan i svjež pristup svojstven upravo umjetnicima. 

Program festivala će obuhvaćati grupnu izložbu odabranih umjetnika, projekcije filmova, suvremeni teatar, javne tribine i predavanja, performanse, te akcije i intervencije u javnom gradskom prostoru. Detalje programa će nam organizatori otkriti neposredno pred početak festivala, a do tada ih možete pratiti preko interskih stranica NUS-a: www.nus.hr i neafirmiranaumjetnickascena.blogspot.com te preko Facebooka.

Izvor: MMSU / Foto: Maja Vodanović, Izgubljeno nađeno, 2010.