Inspirirana vlastitim obiteljskim iskustvom, Ana Orlić koristi seriju fotografija kako bi dočarala način suočavanja s mogućnošću značajnog gubitka vida. U seriji Miopija predstavljene su fotografije različitih formata, nasumično nastalih u neposrednoj životnoj okolini, kojima autorica prikazuje dvojnost pogleda i centralnu poziciju oka, granice između vanjskog i unutrašnjeg svijeta.

“Osobno osjetilno iskustvo prelazi iz vidnog polja u unutrašnji psihološki prostor, preispitujući pritom osnovne pojmove vezane uz gledanje: što je pogled, a što gledanje? Kako se razgraničavaju zbilja, vidljivo i misaono? Koju ulogu u tome imaju vanjski i unutarnji prostor?”, u svom tekstu o izložbi navodi kustosica Sara Mikelić.

Ana Orlić (Rijeka, 1992) završila je studij arhitekture na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani, u Sloveniji. Živi i radi kao arhitektica i fotografkinja u Rijeci, gdje trenutačno pohađa poslijediplomski specijalistički studij Urbani studiji. Kroz Društvo arhitekata Rijeka razvija i vodi niz projekata koji se bave javnim prostorom, edukacijom i participacijom. Sudjelovala je na izložbama u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji. Završila je školu umjetničke fotografije Drugi kadar u Zagrebu, tijekom koje nastaje serija fotografija Miopija.

Više informacija o događaju možete pronaći ovdje.

Facio je ostavila neizbrisiv trag kroz brojne knjige, antologijske publikacije te portrete političara i pisaca, koji su danas dio kolektivne memorije. Od šezdesetih godina prošlog stoljeća posvećeno je radila na promociji latinoameričke fotografije u svijetu, s posebnim naglaskom na argentinske autore. Ipak, njezina najvrijednija ostavština su fotografije Argentine koja više ne postoji. Fascinirana temama identiteta kroz prizmu kulture i politike, koristila je fotografiju kao alat za dokumentiranje i kritičko promišljanje društva, posebno u kontekstu ljudskih prava i kolektivnog sjećanja.

Sara Facio osnovala je izdavačku kuću La Azotea, posvećenu izdavanju fotoknjiga, kroz koju su izdane autorske knjige Buenos Aires Buenos Aires i Humanitario, u suradnji s fotografkinjom Aliciom D’Amico i književnikom Juliom Cortázarom. U vrijeme diktatorskih vlada i političke cenzure, autori su stvorili ove intermedijalne projekte kako bi ukazali na društvene probleme i ponudili pozitivnu promjenu. U knjizi Buenos Aires Buenos Aires koristili su konture grada kao scenu za portretiranje stanovnika, dok su fotoknjigom Humanitario zavirili iza vrata gradske psihijatrijske bolnice. Sara Facio dala je jedinstven, ženski pogled na umjetničku scenu u vremenu kada je argentinska fotografija bila duboko patrijarhalna i isključiva. Time je zadužila povijest umjetnosti i kulturu Argentine, ostavljajući naslijeđe koje i danas inspirira.

Više o predavanju pročitajte na portalu Suvremena hrvatska fotografija.

Početnica je namijenjena studenticama i studentima preddiplomskih i diplomskih studija povijesti umjetnosti, umjetničkih akademija, humanističkih, ali i drugih struka, koji su dosad imali malo ili nimalo iskustva s pisanjem u formi likovne kritike ili kratkog eseja.

Polaznici_e Početnice učit će kako pristupati suvremenim umjetničkim djelima interdisciplinarnog, multimedijskog i istraživačkog karaktera, kako ih gledati i čitati te, naposljetku, kako o njima pisati. Program Početnice sastojat će se od grupnih posjeta izložbama, razgovora s autorima_cama, kustosima_cama i voditeljima_cama izložbenih i umjetničkih prostora, rada na tekstovima uz podršku i vodstvo mentorica, grupnih konzultacija sudionika_ica i mentorica, čitanja i kritičkog komentiranja teorijskih tekstova, te druženja s umjetnicima iz Atelijera Žitnjak. Produkcijsku i uredničku podršku programu pruža redakcija studentskog portala Kulturflux, koji će objavljivati tekstove nastale tijekom Početnice, dok će na portalu Suvremena hrvatska fotografija biti objavljeni završni tekstovi polaznika.

Polaznici_e će Početnice, također, stjecati znanje o kritici kao književnom rodu u (post)digitalno doba, kada se ona istovremeno grana i razvija na internetu, u tisku, na radiju i televiziji. Dodatni segment Početnice bit će usmjeren na radio, te će obuhvaćati upoznavanje s pisanjem za medij radija, snimanjem zvuka, osnovama montaže i obrade zvuka, kao i radijskim govorom. Radijska praksa ostvarit će se u suradnji s Kulturizacijom, središnjom emisijom Kulturne redakcije Radio Studenta, a prilozi polaznika_ca Početnice bit će emitirani u sklopu redovnog programa emisije.

Poziv za sudjelovanje otvoren je do nedjelje, 15. listopada u ponoć. Polaznici_e će se odabrati na temelju životopisa, motivacijskog pisma te napisanog teksta o suvremenoj umjetnosti.

Točno trajanje i termini održavanja Početnice bit će dogovoreni sa sudionicima nakon provedbe poziva te odabira sudionika. Program Početnice likovne kritike u potpunosti je besplatan.

Prijava treba sadržavati:

• kratku biografiju (do 900 znakova s razmacima)
• motivacijski tekst duljine najviše jedne kartice (1800 znakova s razmacima)
• jedan primjer dosad napisanog (ne nužno i objavljenog) teksta ili dijela teksta na temu suvremene umjetnosti (do 3600 znakova sa razmacima)

Prijave se šalju na e-mail adresu, s naznakom “Za Početnicu 2023.” Prijave koje ne sadrže sve potrebno neće se razmatrati. Voditeljice Početnice likovne kritike 2023. su Franka Štrkalj i Petra Galović (Kulturna redakcija Radio Studenta) za radijski dio, te Tena Starčević (Ured za fotografiju) i Mirna Rul (Atelijeri Žitnjak) za pisani dio Početnice, uz uredničku podršku redakcije portala Kulturflux i Suvremena hrvatska fotografija (Ured za fotografiju).

U promociji će sudjelovati autori, Ivana Vučić i Sandra Križić Roban iz Ureda za fotografiju, a knjige će predstaviti Maša Bajc i Jasna Jakšić. 

“Nakladnička djelatnost Ureda za fotografiju nadovezuje se na višegodišnji rad udruge, u skladu s interesima za fotografiju koju i inače promoviramo na web portalu Suvremena hrvatska fotografija te u sklopu izložbenog programa u Galeriji Spot. 

Važno nam je predstavljanje i briga za suvremenu fotografiju u raznim njezinim pojavnostima. Serija fotografskih monografija F11 naš je odgovor na nedostatno kontinuirano objavljivanje o mediju fotografije. Riječ je o knjigama (malog) formata, u kojima se osim odabranih radova fotografa objavljuju kritičko-teorijski tekstovi o suvremenoj fotografiji. Na taj način, osim poticanja samoga fotografskog stvaralaštva sudjelujemo i u razvitku kritike i teorije suvremene fotografije u Hrvatskoj. 

Namjera nam je nastaviti nakladničku seriju, poticati istraživanja suvremene fotografije i njezinih značajki te u procese uključiti kritičare i teoretičare kako bismo scenu obogatili znanjima o raznovrsnim pristupima mediju.

Nakladnički projekt F11 zamišljen je kao međunarodna platforma znanja o suvremenoj hrvatskoj fotografiji koju se na ovaj način značajnije integrira u međunarodni kontekst, uz ostalo i stoga što su sve tri knjige objavljene na hrvatskom i engleskom jeziku”. 

Povodom festivala Eyes On: Monat der Fotografie, izložba će biti podijeljena na dva dijela, jedan naziva Uvidi u Photonu, i drugi naziva Topografije u Fotogaleriji. U izložbi sudjeluju Andrej Đerković, Asrit Ismaili, Bojan Salaj, Boris Cvjetanović, Borko Vukosav, Domagoj Blažević, Genc Kadriu, Ivan Petrović, Ivan Zupanc, Jasenko Rasol, Lazar Pejović, Milena Zarić, Oliver Musovik, Paula Muhr, Robert Jankuloski, Silvestar Kolbas, Srđan Kovačević, Tomaž Gregorič, Viktor Šekularac i Vojo Radonjić.

Široko interdisciplinarno kustosko istraživanje je fokusirano na umjetničku refleksiju fatalnih društvenih promjena na području cijele bivše Jugoslavije. Pojam aftermath (posljedica) iz naslova projekta, funkcionira kao metafora za stanje koje će nastati nakon naglog raspada kulturnog razvoja unutar zajedničke zemlje i kulturalnog miljea te kao nazivnik za iskustvo proizašlo iz svjedočenja događanja u posljednjih dvadeset godina godina. Zahvaljujući specifičnom vremenskom opsegu, Aftermath suprotstavlja umjetničke refleksije i izričaje različitih generacija od kojih su neki iskusili život u razdoblju prije raspada zajedničke države dok su drugi stvarali isključivo u  novom društvenom kontekstu. 

Većina umjetnika ipak novu situaciju stavlja u jukstapoziciju sa sjećanjem na nedavnu prošlost. Glavna početna točka radova postavljenih na izložbi je odnos starog i novog, zapis postupnih promjena na pojedinom mjestu i posljedice ideologija na širi društveni i fizički krajolik. U okviru izložbe konceptualno dizajnirani narativi nadrastaju principe dokumentarne reportaže i, za razliku od senzacionalizma masovnih medija, promatraju događaje i situacije s određene distance. Njihova socijalna osjetljivost ipak je vidljiva dok pričama s margine predstavljaju posljedice sveobuhvatne društvene tranzicije kao procesa koji je iz temelja promijenio čitavu regiju.

Projekt je inicirala ljubljanska galerija Photon u suradnji s organizacijama Remont (Beograd), Film&Film (Pula), Suvremena hrvatska fotografija (Zagreb), Nacionalnim muzejem Crne Gore (Cetinje), Collegium Artisticum (Sarajevo), Stacion – Centrom suvremene umjetnosti (Priština) i C.R.A.F. (Splilimbergo). Kustosi su izložbe Miha Colner i Dejan Sluga, u suradnji s Mirjanom Dabović, Albertom Hetom i Valom Osmani, Sašom Janjićem, Anom Opalić i Sandrom Vitaljić, Zoranom Petrovskim i Brankom Vujanović.

Izvor: Photon

Prošla jesen bila je intenzivna za fotografiju u Hrvatskoj. Prvo je u Muzeju za umjetnost i obrt otvorena izložba finalista i pobjednika ovogodišnjih rovinjskih Photodaysa, potom je uslijedio festival fotografije Organ Vida u galeriji Bačva, a onda i izložba Bojana Mrđenovića u istom prostoru. Nedugo nakon toga, u podrumu Galerije Klovićevi dvori otvorena je izložba Sandre Vitaljić Voljena, a u isto vrijeme u Kuli Lotršćak održavala se i izložba Darija Petkovića, Ilica 1. 9. 2013. U Galeriji Studentskog centra izlagala je fotografkinja Jelena Blagović, kao i troje studenata zagrebačke Akademije dramske umjetnosti u sklopu završne godišnje izložbe Ispit (Tjaša Kalkan, Igor Ilić, Marina Paulenka), a potom je slijedila izložba Hrvatskog foto saveza Lijepa naša domovino u Umjetničkom paviljonu pod kustoskom palicom Antuna Maračića. Jelena Blagović također je izložila svoj zadnji rad O njoj u Galeriji SC-a. Ovogodišnja sezona fotografskih izložbi početkom veljače započela je u galeriji Greta s izložbom Fotograf u javnom prostor na kojoj se našao zanimljiv spoj Petra Dabca, Ane Opalić, Tjaše Kalkan i Bojana Mrđenovića, starije, srednje i mlađe generacije fotografa. U trenutku nastajanja ovog teksta održana je i u Galeriji VN izložba Ane Mihalić Tu i tamo.

Količina svih ovih događanja daje dojam ubrzavanja na sceni i kao da se medij fotografije napokon osilio i prihvatio da je vrijeme da se više ne mora dokazivati da je dio polja suvremene umjetničke prakse u ravnopravnom odnosu s bilo kojim drugim medijem. S brojnim izložbama polagano, ali obimno, ulazi sve više u galerije, skupne korporacijske retrospektive suvremene umjetnosti, muzeje. Možemo spekulirati i dalje i tako reći da fotografija osvaja i neke nove prostore, pa tako po prvi put i studenti magisterija fotografije imaju završne ispitne izložbe u malo boljim galerijskim prostorima poput Galerije SC-a. 

Pod fotografijom prvenstveno mislim na fotografiju kojoj primarna uloga nije da bude alat kojim se prikazuje realnost svijeta oko nas, već ona oslobođena primarnih estetskih okova i tehničkih svojstava, temeljena na konceptualizaciji stavova autora, koja propituje pozicije pojedinca, ali i društveno-političke teme. Privlači me fotografija koja se oslobodila okova tehničkih zadatosti i estetike dokumentarnosti. Pišem o fotografiji koja za svoje motive ne uzima jedino lijepo, subliminalno, potresno i dokumentarno. Da parafraziram Theodora Adorna, govorim o fotografiji čija jedina funkcija nije da bude fotografija.

Ipak teza da veliki broj fotografskih izložbi odista govori u prilog tezi da je fotografija odjednom postala miljenica educirane publike i zauzela neke nove pozicije ne bi bio u potpunosti točan. Kada je riječ o fotografiji, i institucionalna i izvaninstitucionala scena vrlo često su izvan svog žarišta interesa ostavljale fotografiju na periferiji, a ni sama fotografija nije znala naći svoju poziciju unutar zadanih okvira. Razloga za to je mnogo. Iako su neki od umjetnika, poput Gorana Trbuljaka i Fedora Vučemilovića (pogledati knjigu Sandre Križić Roban Na drugi pogled. Pozicije suvremene hrvatske fotografije, UPI-2M, Zagreb, 2010.) obilato koristili fotografiju baš kao medij u kojemu se kreću, kao recimo i ljudi koji su bili “pravi fotografi” poput Borisa Cvjetanovića, velik dio naših fotografskih ciklusa odnosio se na dokumentiranje radova “nove umjetnosti”. Iako je današnja fotografija izrasla na određeni način iz hrvatske konceptualne umjetnosti 1970-ih godina, kao da smo opet u sličnoj situaciji u kakvoj su bili recimo i Radoslav Putar i časopis Spot, koji su također tadašnji trenutak promatrali kroz prizmu modernosti i avangarde, o čemu pronalazim zapise u predgovoru izložbe Hrvatska fotografija od tisuću devetsto pedesete do danas održane u tadašnjoj Galeriji suvremene umjetnosti, odnosno Muzeju suvremene umjetnosti koju je 1993. godine realizirao Davor Matičević. 

U svome tekstu autor ove izložbe jasno stavlja akcent na izlagačko-muzeološku djelatnost, te kroz nju pokušava sagledati aktualnu fotografsku scenu i htijenja autora. Međutim, odabir autora pokazuje istovremeno da je želio obuhvatiti što je moguće šire polje, miješajući i umjetničku i primjenjenu fotografiju. Zanimljivo je da previđa ili namjerno zapostavlja tadašnji realitet, odnosno pojavu digitalne fotografije koja je protresla i promijenila samu prirodu medija. Prve digitalne komercijalne kamere proizvode se već od 1990. godine, ali o tome nema ni spomena, iako se kasnije u katalogu izložbe Želimir Koščević osvrće i na ovu problematiku jasno uviđajući promjene koje se događaju u mediju. Za razliku od dotadašnje izlagačke prakse, kustos odabire autore prema njihovim stavovima, odnosno polazištima i namjerama, a ne prema tehnikama ili temama ili spolu. Ova izložba ipak je događaj za praćenje razvoja fotografije i omogućuje nam da shvatimo kako povijest ne počinje s nama. Služi nam kao dobar izvor istraživanja cjelokupne fotografske scene od 1950-ih do danas, osobnu revalorizaciju povijesti i pokazuje kako je nemoguće sagledavati fotografiju izvan suodnosa s drugim medijima i kulturnim promjenama od 1950-ih do danas, na koje su u Hrvatskoj bitno utjecale grupe kao što su EXAT 51, Grupa šestorice autora, Gorgona… 

Međutim, moram napomenuti da ovo nije specifično hrvatski problem, jer se fotografija sa sličnim poteškoćama susreće i u drugim europskim državama. Najboji tretman fotografija sada već povijesno ima u SAD-u i velikim državama Europe poput Velike Britanije i Njemačke, ali pitanje periferije i kulturne dominacije velikih sila spada u neku drugu temu. Ali promjena jest to da smo počeli prihvaćati da se bavimo ravnopravnim medijem u odnosu na neke druge suvremene medije. Američki vizualni umjetnik Jack Sal nedavno mi je dao dobar savjet: “Fotografi se moraju prestati dokazivati drugim umjetnicima. Fotografija je izborila svoje mjesto u svijetu suvremene umjetnosti i vrijeme je da se to prestane iznova dokazivati”. Fotografija ne ide prema umjetnosti, već fotografija jest umjetnost. Same disciplinarne barijere u modernoj umjetnosti postaju nebitne što i sama fotografija počinje koristiti i napokon privlačiti u svoju korist. Kao da je proces danas obrnut, pa umjesto da konceptualna i novomedijska umjetnost koja fotografiju često ograničava i svodi na banalno dokumentiranje, fotografija napokon ne koristi svoj alibi da je samo fotografija, 

Aktualni trenutak

U odnosu na početak devedesetih godina fotografija je danas široko raspostranjena i dostupna gotovo svakome. Nekada specifična znanja zamijenjena su softverskim algoritmima. Ilustracije radi prošle godine se na društvenoj mreži Facebook svake minute u prosjeku objavljivalo 208.300 fotografija. Na Instagramu se svake sekunde objavi 463 nove fotografije. Fotografija je, kao što bi to američki umjetnik, kritičar i teoretičar fotografije Allan Sekula rekao, “podivljala u modernosti”.

Mnogi fotografi i kritičari bezuspješno se pokušavaju oduprijeti tehnološkom progresu, konzervativno i tradicionalno ne prihvaćajući tehnološke inovacije. Takav stav i kukanje “o kraju fotografije” nikome ne pomaže i oni su nažalost svoju bitku odavno izgubili. U trenutku dok se ljudsko fotografsko znanje automatizira uz pomoć jednog klika na telefonu, puno su zanimljiviji oni koji opet uspješno pronalaze nove pristupe unutar medija, dokazujući da fotografija itekako nije mrtva. Dok su se nekada fotografi povlačili iz, za njih nesigurnog polja umjetnosti, danas zapravo na potpuno obrnut način ulaze u ovo polje koristeći fotografiju kao digitalni medij, Google Maps, Instagram, animaciju. Fotografija koja izrazito ovisi o znanstvenim i tehnološkim otkrićima prva se istovremeno i opire diktatu tehnologije u kulturi. 

Kada govorimo o fotografiji postavlja se i pitanje terminologije koja nije u potpunosti definirana i precizna. Situacija postaje još zamršenija kada se unutar određenih kontekstualizacija počinju miješati različiti fotografski žanrovi poput dokumentarističkog, modnog, konceptualnog, građanskog, te sve to dovodi do toga da nije baš posve jasno u kojem trenutku se govori o kojoj fotografiji. Tako nastaju i svojevrsni bizarni konstrukti poput komercijalne konceptualne fotografije, umjetničke fotografije vjenčanja, profesionalne umjetničke fotografije, istinske dokumentarističke fotografije na filmu… 

Možemo li uopće objasniti razliku i pronaći granice gdje obična fotografija prelazi u profesionalnu i koja je to zapravo umjetnička fotografija? Dihotomija umjetničke i ne-umjetničke fotografije vraća nas pak na izvorno pitanje što je umjetnost i tko odlučuje o tome što je umjetničko dijelo ili ne, što naravno nije nikakav izuzetak u odnosu na druga umjetnička polja.

Dolazak institucionalizacije

Bitan pomak za fotografiju koji se desio zadnjih godina studij je fotografije na Akademiji dramske umjetnosti, proizašao iz studija filmskog snimanja osnovanog davne 1969. zahvaljujući prvenstveno Nikoli Tanhoferu. Riječ je o studiju koji je godinama oblikovao direktore filmske fotografije, a koji su tradicionalno upisivali i ljudi koje je zanimala fotografija. Tek unazad nekoliko godina, kako raste i svijest o tome da je riječ o sličnim, ali potpuno različitim medijima, pojavljuje se kao drugi umjetnički predmet fotografija, a nakon toga se uvodi i diplomski studij fotografije koji je ove godine upisao i četvrtu generaciju studenata. 

Samim tim da je fotografija tek nedavno dobila svoje mjesto u institucionalnom obrazovanju, suvremeni ples jedini je iza nje, govori u prilog tome da nije nikada bila ravnopravno tretirana u odnosu na druge medije. Iako i sam pripadam generaciji koja je stasala na ADU, mislim da je pojava ovog studija neuralgična točka kada govorimo o novijem razvoju ovog medija. U zadnjih nekoliko godina bilo je povremenih kritika na račun studija, mahom iz šire fotografske zajednice, koja ADU vidi kao elitistički homogeni centar moći. Niti jedan centar moći nije homogen, niti su svi fotografi koji izlaze s ove institucije ostali u polju umjetnosti. Veliki dio njih se bavi komercijalnom fotografijom i ulaze u ono što se naziva kreativna industrija. Ali nakon osnivanja katedre i magistarskog studija fotografije, mislim da je veoma bitno što se po prvi put kroz institucionalni okvir odvija edukacija, teorijska prvenstveno, a zatim i izlagačka praksa.

Nažalost, propitivanje ovog studija završavalo je uglavnom na površnim kvalifikacijama, iako bi danas u vremenu komercijalizacije javnog školstva bilo veoma zanimljivo čuti kritiku Akademije i propitivanje njenog položaja, te samog tipa studija, odnosno da li ono podržava primjenjeni tip fotografije ili je naglasak na jakom autorstvu. Zanimljiva je i hibridna pozicija ovog studija na kojem se u polju dramske umjetnosti našla i fotografija. No ostavit ćemo to za neku drugu priliku nekim drugim autorima i praksi, jer bit će zanimljivo promatrati da li će se bivši fotografi opredijeljivati između komercijalnih poslova, imati visoko postavljene ambicije za svijet umjetnosti, ili će birati autorske pozicije, koje uglavnom znače prekarni život. 

Ne smatram da je umjetnička ili bilo koja druga fotografija nadmoćnija u odnosu na bilo koju drugu vrstu fotografije, jer zapravo uživam u demokratičnosti samog medija i njegovoj dostupnosti. Protiv sam bilo kakve vrste elitizma. Tekst sam napisao isključivo iz pozicije nekoga tko predstavlja dio aktualne hrvatske fotografske scene i koji prati aktualna događanja na sceni i recentnu umjetničku produkciju. Upravo zato svjestan sam bitnosti otvaranja diskusije o pozicijama ovog medija, ali i komunikacije unutar onoga što nazivamo “scenom”. 

U nastavku pročitajte mišljenja kustosa, povjesničara umjetnosti, teoretičara, fotografa, galerista i kritičara o stanju na suvremenoj hrvatskog fotografskoj sceni. 

Petra Belc, teoretičarka fotografije

Što biste danas nazvali novom hrvatskom suvremenom fotografijom i kako vidite njenu poziciju unutar suvremene umjetničke prakse?

Iako bi ovaj pridjev “hrvatska” mogao biti problematičan budući da nam se današnja vizualna hrana ipak servira iz globalnog tanjura, nemoguće je pritom zanemariti činjenicu da postoje određeni formativni utjecaji među autorima pojedine sredine (klase, odsjeka, fakulteta…). U tom smislu doista bismo mogli govoriti o hrvatskoj fotografiji, jednako kao što možemo primjerice govoriti o Zagrebačkoj školi crtanog filma, pogotovo stoga što su vidljivi određeni pomaci na širem planu i kod nekolicine autora novije generacije, koji se poigravaju granicama samog medija i izlaze van okvira tradicionalne fotografije. Za takva ambiciozna etiketiranja vjerojatno je još uvijek prerano budući da odsjek fotografije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti postoji tek tri godine, no istovremeno, spomenuti su pomaci nastali upravo unutar tih par godina i u tom smislu bit će zanimljivo pratiti daljnji umjetnički razvoj trenutnih kao i generacija koje dolaze.

Što se pozicije same fotografije na mapi suvremene umjetničke prakse tiče, čini mi se da je izložba Nulta točka značenja – Nefunkcionalna, neprikazivačka, elementarna, eksperimentalna i konceptualna fotografija u Hrvatskoj dala dobar uvid u načine na koje se fotografija kao “medij umjetnika” koristi u tom kontekstu, no također ako pričamo o fotografiji u kontekstu suvremene umjetnosti skrenula bih pozornost da bi ovdje bilo plodnije govoriti o “slici” nego isključivo o “fotografiji”, budući da je “fotografija” danas terminološki gledano postala prilično kompleksan i nejasan (gotovo pa kišobranski) pojam koji obuhvaća heterogene prakse. Ako ćemo pričati pak o prozaičnijim pozicijama spomenutog medija odnosno konkretnijim namjenama fotografije kao takve, čini mi se bitnim ukazati na važnost fotografije kao medija kojim se bilježi izvedbena umjetnost. Na tom polju postoje i zanimljive teorijske rasprave o značaju fotografije u tom kontekstu, od kojih bi i sama teorija fotografije (što god da to zapravo bilo) mogla znatno profitirati.

Može li se govoriti o tome da postoji nova hrvatska fotografija, odnosno da li se aktualna umjetnička praksa medija fotografije treba i može kontekstualizirati na takav način?

Fotografija kao (jedini mogući umjetnički) jezik sricanja i komunikacije odabranih aspekata stvarnosti nesumnjivo postoji, i taj bi se naziv za određeni kontingent fotografske proizvodnje svakako trebao zadržati. Smatram korisnim pritom povlačenje jasne granice između već spomenute fotografije kao medija umjetnika i njoj bliske konceptualne fotografije, te “klasične” fotografije kakvu imamo na umu kada laički govorimo o fotografiji, a u čijoj je srži čisti estetizirani dokumentarizam. U tom smislu uputno bi bilo jasno definirati pojmove kako bi sami umjetnici ali i teoretičari mogli jasno i precizno navigirati poljem proizvodnje slika i tekstova.

Koga bi izdvojili od suvremenih autora i autorica koji su vam bliski po svome senzibilitetu i temama kojima se bave u svome radu?

Prilično je teško definirati ‘suvremenost’ u kontekstu autorstva, budući da bi to nužno zahtjevalo i povlačenje neke jasne razdjelnice u periodizaciji ili obilježavanju pojedinih autora kao suvremenih, čime bismo neke aktivne autore nužno morali i isključiti. Zadržala bih se stoga na terminu novije/mlade hrvatske fotografije i u tom smislu kao formom bliske autore izdvojila bih Igora Kuduza i Ivanu Vučić (za koju nisam sigurna koliko se aktivno – još uvijek – bavi fotografijom) zbog upotrebe polaroida. Što se sadržaja i poetike/estetike tiče, volim fotografije Sanjina Kaštelana i Domagoja Blaževića, koji tankoćutno bilježe detalje i sitnice iz svakodnevnog života, njihove fotografije u tom smislu doista vizualno slave život. Hrvoje Slovenc, i ti, Davore, zanimljivi ste mi u pojedinim serijama zbog intermedijalnosti, odnosno upotrebe pisanog teksta kao ekstenzije/dodatka vizualnom tekstu, prakse koja je po mom mišljenju u suvremenoj hrvatskoj fotografiji nedovoljno istraživana i razvijana, a svakako je prepuna potencijala. Zanimljivi su mi također i intermedijalni radovi Luke Kedže, no tu se doista postavlja pitanje govorimo li o fotografiji ili o novo(staro)medijskoj umjetnosti. Na razini koncepta vrlo mi je blizak projekt P (Personality/Possesions) Borka Vukosava, čija me zadnja serija fotografija Grad također dotakla svojom vizualno-jezičnom čistoćom, kojom na jednostavan i izravan način učinkovito komunicira emociju. U glavi već godinama nosim urezane i neke fotografije Mare Milin, no dojma sam da se njoj nekako zagubio (autorski/umjetnički) trag.

Naravno, kada navodim spomenute autore imaj na umu da nemam uvid u cjelokupnu hrvatsku fotografsku umjetničku praksu i da dosta radova vidim tek na internetu, koji se očito u nedostatku domaćih izlagačkih prostora namijenjenih fotografiji (ili uopće manjku njege i brige za izlaganje ove umjetničke prakse), pokazao kao jedini izvor takvih informacija.

Marija Borovičkić, povjesničarka umjetnosti

Što bi ste danas nazvali novom hrvatskom suvremenom fotografijom i kao vidite njenu poziciju unutar suvremene umjetničke prakse?

Kada pričamo o novom i suvremenom u hrvatskoj fotografiji mislim da je bitno istaknuti novi studij pri Akademiji dramske umjetnosti – svojevrsnu teorijsku i institucionalnu platformu trenutne i buduće umjetničke fotografije. Do sada se na ADU isprofiliralo nekoliko generacija koje čine manju grupu vrlo perspektivnih i talentiranih fotografa koji (makar još uvijek parcijalno i sramežljivo) izlaze iz tradicionalnih gabarita medija i koncepta fotografije (mislim na fotografiju kao crno-bijelu ili u boji dokumentaciju trenutka, u četverokutnom 2D formatu). Mnoga imena relativno su se brzo istaknula na domaćoj umjetničkoj sceni s brojnim priznanjima, izložbama i nagradama. Neki od njih koriste se analitičnošću, intermedijalnošću i suvremenim umjetničkim praksama koje brišu i prevazilaze klasične okvire fotografije: pr. naknadnom intervencijom u fotografiju/rad, upisivanjem teksta/značenja, korištenjem suvremenih tehnologija, “aktivističkim” djelovanjem i “izazivanjem” teme, motiva ili situacije i na koncu pristupom i razmišljanjem kojim osim fotografa postaju i konceptualni umjetnici.

Može li se govoriti o tome da postoji nova hrvatska fotografija, odnosno da li se aktualna umjetnička praksa medija fotografije treba i može kontekstualizirati na takav način?

Nisam sigurna da je dosegnuta kritična masa. No navedeni primjeri svakako utiru put nečem novom – fotografiji koja svojom potrebom za aktualnošću i konceptualizmom razbija neke okvire postavljene još u 19. stoljeću. Ovdje treba spomenuti da je ovaj proces pokrenut još 60-tih i 70-tih godina kada je fotografija osim fotografije postala i umjetničko djelo usko povezano s performansima i akcijama u javnom prostoru.

Koga bi izdvojili od suvremenih autora i autorica koji su vam bliski po svome senzibilitetu i temama kojima se bave u svome radu?

Neven Petrović, Bojan Mrđenović, Borko Vukosav.

Želimir Koščević, povjesničar umjetnosti, osnivač i voditelj Foto galerije Lang

(Pitanja su drugačija nego kod drugih sugovornika, jer je naša anketna pitanja sugovornik nije smatrao dovoljno preciznima, pa smo ih ponovno pojasnili, te je ovo rezultat naše prepiske.) 

Što biste danas nazvali hrvatskom suvremenom fotografijom i kao vidite njenu poziciju unutar suvremene umjetničke prakse?

Izgleda je da je tzv. “umjetnička praksa” progutala fotografiju, i da ono što je od nje ostalo nakon digitalizacije, uključivši i telefoniju, sve više nalik mekoj estetici National Geographica. Ova se kvalifikacija odnosi dakako i na fotografiju u Hrvatskoj. U času kada se  tzv. “umjetnička praksa” rađala krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, fotografija se “koristila” kao pripomoć zbivanjima, hepeninzima, kasnijim performansima, body artu, land-artu i služila je kao dokument. Nešto kao obiteljska fotografija. Rijetki su slučajevi gdje je fotografija bila ravnopravna i samostalna u odnosu na “praksu”, (vidi dokumentiranje “prakse” T. Gotovca od strane M. Vesovića, samo kao primjer). Pozicija suvremene fotografije u Hrvatskoj, može se jedino sagledati i shodno tome kritički valorizirati samo odvojeno od suvremene umjetničke prakse, dakle kao medij (analogni ili digitalni, svejedno), jer je taj medij  u tolikoj mjeri autonoman da može i treba biti slobodan od priljepaka.

Može li se govoriti o tome da postoji nova hrvatska fotografija, odnosno da li se aktualna umjetnička praksa medija fotografije treba i može kontekstualizirati na takav način?

Ne.

Pod pojmom suvremene umjetnosti, da parafraziram teoretičara Terryja Smitha, označavam umjetnost u doba globalizma i tranzicije na početku novog vijeka. Pod istim terminom mislim na umjetnost koja se dešava tu i sada. 

Pozivate se na Terryja Smitha, a o čemu on govori ? Govori kako umjetnost danas ne poznaje granicu: regionalnu, političku, ekonomsku, kulturnu itd. U tom kontekstu, što se može govoriti o “hrvatskoj” umjetnosti ? Po onom što nalazimo po ateljeima i izložbama, sve to možeš vidjeti u Šangaju, Tallinu i Hamburgu. To dakako nije kvalifikacija kvalitete stvorene ovdje i sada, već samo činjenica globalizacije.

I još nešto, poduka iz povijesti. Avangarda 20. stoljeća jednako je i istodobno nastajala i rađala se u Montevideu, Dresdenu, Barceloni, Moskvi, Zagrebu, Budimpešti i Tokiju. Dakle – globalno, ali tko to pamti.

Lea Vene i Dubravka Gasparini, povjesničarke umjetnosti i kustosice

Što bi ste danas nazvali novom hrvatskom suvremenom fotografijom i kao vidite njenu poziciju unutar suvremene umjetničke prakse?

Čini nam se potpuno irelevantnim tražiti zajednički nazivnik u obliku sintagme kao što je “nova hrvatska fotografija”. Epitet nova kao da podrazumijeva opreku spram nekih ranijih fotografskih praksi ili recentne tendencije u fotografiji zajedničke široj grupi domaćih fotografa. Takve promjene zaista ne primjećujemo. Također u navedenom je terminu posebno upitna potreba za nacionalnim markiranjem, jer se postavlja pitanje trebaju li se domaći fotografi odrediti regionalno spram susjeda ili šire unutar europskih granica? Jesu li teme kojih se dotiču u svojoj fotografiji toliko lokalno specifične da reflektiraju isključivo društveni, kulturni, ekonomski ili politički kontekst u Hrvatskoj?

Smatramo da je unazad nekoliko godina fotografija prisutnija i vidljivija unutar lokalne umjetničke scene. Za veću eksponiranost fotografije svakako je zaslužno niz fotografskih festivala i kontinuirani izložbeni programi koji promoviraju isključivo fotografske umjetničke projekte. Treba spomenuti i afirmaciju fotografije unutar akademskih institucija ostvarenu kroz diplomski program fotografije na Akademiji dramske umjetnosti. S druge strane fotografija je potpuno zanemarena u programu studija povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a edukacija na tom polju stoga ovisi isključivo o individualnom angažmanu studenata. Nadamo se da će se u bližoj budućnost pružiti prilika za otvaranje centra za fotografiju koji bi objedinio prostore za izlaganje i diskusiju, te knjižnicu s relevantnim publikacijama i fotografskim časopisima.

Koga bi izdvojili od suvremenih autora i autorica koji su vam bliski po svome senzibilitetu i temama kojima se bave u svome radu?

Umjetnički program koji smo vodile dvije godine u Foto galeriji KIC je dobar odraz naših kustoskih interesa. S obzirom da smo radile unutar specifičnog prostornog konteksta posebno smo inzistirale na sinergiji fotografija i izlagačkog prostora (poput projekata 50 fotografija Sanje Bachrach Kristofić i Maria Krištofića te Magazines Brune Kazinoti). Također željele smo dati priliku mladim fotografima te ih našim programom  potaknuti  u njihovom umjetničkom radu. Posebno su nam bili inspirativni projekti u kojima su nas autori uključili u proces, od razvitka početne ideje do konačne realizacije (poput projekata (Ne)zamjenjivo Petre Mrše ili Mijena Ane Mihalić).

Ana Peraica, teoretičarka fotografije i fotografkinja

Što bi ste danas nazvali novom hrvatskom suvremenom fotografijom i kao vidite njenu poziciju unutar suvremene umjetničke prakse?

Ne vidim razloga da se fotografija, koja ima jedinstven vizualni jezik, za razliku od govorene ili pisane riječi i medija vezanih uz njih, ima ikakav nacionalni predznak. Dakle, ne mislim da je ikada i postojala hrvatska fotografija.

Umjetnička pak fotografija postoji oduvijek, također, odigrala je veliku ulogu u formiranju većine modernističkih pravaca, te utjecala izravno na slikarstvo Moderne. No, ona je na velikom planu master narativa prepoznata tek u osamdesetima, djelovanjem niza teoretičara i fotografa u časopisu October. Među njima je bilo i teoretičara koji su istodobno bili i fotografi, poput Rosler ili Sekule, te su znali odrediti kvalitativno i sam medij. Danas, međutim, posebno na našim prostorima, teoretičari fotografije ne znaju gotovo pa ništa o tehničkom mediju fotografije, te se u umjetničku fotografiju često guraju radovi koji zadovoljavaju kriterije konceptualnosti umjetnosti, ali uistinu teško i nikako one tehničke samog medija. Upravo stoga postoji i zbrka same pozicije.

Može li se govoriti o tome da postoji nova hrvatska fotografija, odnosno da li se aktualna umjetnička praksa medija fotografije treba i može kontekstualizirati na takav način? 

Praksa se uvijek može kontekstualizirati, no ne mislim da postoji takva fotografija, već da se u ovome trenutku radi o nacionalnom i povijesnom konceptualiziranju koje nadomješta neka druga. Primjerice, čitav niz autora koji osvajaju prestižne nagrade u inozemstvu, kao Nenad Šaljić, rijetko će se naći u takvim pregledima, jer je recimo – iz Splita, čija snažna fotografska scena je oduvijek padala u drugi plan. Druga stvar je što, upravo zbog takvih centralističkih uvjeta i radi internacionalno, a ne “preko Zagreba”.

Koga bi izdvojili od suvremenih autora i autorica koji su vam bliski po svome senzibilitetu i temama kojima se bave u svome radu?

U ovom trenutku, u Hrvatskoj, mislim da postoji niz autora koji zaslužuju pažnju, posebno iz domene arhivske fotografije i re-dokumentiranja (Blagović, Konjikušić, Seferović i drugi), koja mi je bliska obzirom sam i sama radila na refotografiranju obiteljske arhive, na ciklusima Negativeland i Positiveland. Ovaj koncept, dakako, nije nov, no mislim da su se u većini radova potkrale tehničke inovacije, koje smatram zanimljivim za obradu.

Iva Prosoli, povjesničarka umjetnosti

Što bi ste danas nazvali novom hrvatskom suvremenom fotografijom i kao vidite njenu poziciju unutar suvremene umjetničke prakse?

Najprije bi trebalo definirati pojam suvremeno. Pa novo suvremeno. I odrediti granicu na kojoj počinje to „novo“. No to, naravno nije baš moguće. Velik je broj jako različitih autora, koji trenutno djeluje. Ipak termin suvremena hrvatska fotografija ograničila bih vremenski pojavom eksperimenata na tragu Novih tendencija i fotografijom koja se pojavljuje u okviru Nove umjetničke prakse, krajem 1960-ih i početkom 1970-ih godina.

Fotografija u je u većoj mjeri aktivni dio umjetničke prakse još od tog vremena, kada direktnije komunicira s drugim umjetničkim medijima. Ako se drugi dio pitanja odnosi na njezinu prisutnost i vidljivost u odnosu na ostale grane umjetnosti, može se reći da je i u prošlosti imala svoje bolje i lošije trenutke. Kao bolje izdvojila bih časopis SPOT u 1970-ima, časopise SL i Polet, galerijsku djelatnost u Atelijeru Tošo Dabac u 1980-im godinama. Osim navedenog postojalo je još nekoliko vrijednih izložaba i inicijativa, koje na žalost nisu posjedovale potreban kontinuitet.

Neosporno je da je zadnjih, recimo desetak godina porastao broj fotografskih izložbi, postoje stalni programi u Kuli Lotrščak i Galeriji Lang, osnovana je Katedra za fotografiju u okviru Studija snimanja na ADU, iz godine u godinu sve su jači festivali Rovinj Photo Days i Organ vida, objavljena je knjiga Na drugi pogled Sandre Križić Roban koja se bavi upravo suvremenom fotografijom, ovih dana izlazi knjiga o ratnoj fotografiji Sandre Vitaljić, sve su to pokazatelji pojačanog interesa za fotografiju.

Može li se govoriti o tome da postoji nova hrvatska fotografija, odnosno da li se aktualna umjetnička praksa medija fotografije treba i može kontekstualizirati na takav način?

To će pokazati vrijeme.

Koga bi izdvojili od suvremenih autora i autorica koji su vam bliski po svome senzibilitetu i temama kojima se bave u svome radu?

Nekoliko je autora koja smatram zanimljivima iz više razloga i s kojima bih voljela raditi. No od autora s kojima sam to već imala prilike, mogu reći da sam razumijevanje podijelila najviše s Petrom Dabcem, Ninom Đurđević, Anom Opalić i Jelenom Blagović.

Sandra Križić Roban, povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka

Što biste danas nazvali novom hrvatskom suvremenom fotografijom i kao vidite njenu poziciju unutar suvremene umjetničke prakse?

Iskreno, ne znam što definira to “novo”; imam dojam da tri pridjeva ne pomažu odrediti poziciju ili značenje medija. Čini mi se da je fotografija vremenom stekla bolji status od onog koji je imala ranije; istovremeno primjećujem da su autori ranije, kao što to čine i danas, posezali za fotografijom bez obzira na edukaciju ili profesiju. To je medij koji je ljudima blizak i prihvatljiv. Zanimljivo je koliko je umjetnika i umjetnica iz nekog drugog medija “prešlo” u fotografiju, istražujući je i učeći.

Fotografija zasigurno ima važno mjesto u suvremenoj umjetničkoj praksi, i to zadnjih par desetljeća. Možda smo danas koncentriraniji na samo pitanje medija, a i teorija fotografije razvila se posljednjih desetljeća i učinila da je promišljamo na mnogim razinama i postanemo osjetljiviji, povežemo je s književnošću, filozofijom, kulturalnim studijima.

Ono što nam je nedostajalo kasnih šezdesetih i u sedamdesetima, rekla bih, odredilo je i njezinu današnju poziciju. No nemoguće je uspoređivati se sa sredinama koje su vrlo rano prihvatile fotografiju, obradile je i kontekstualizirale, gdje su djelovali izuzetno važni umjetnici koji su joj odredili daljnji tijek. Interes institucija, pojedinih kustosa i kritičara isto je tako kod nas bio povremen, a gubitak kontinuiteta i stalne brige o mediju ne pridonosi njegovoj afirmaciji. Naša sredina nije uspjela zadržati jedan sjajan časopis kao što je bio Spot, a nestankom par kustosa bivše GSU prestao je s radom CEFFT. Petar Dabac dovodio je sjajne autore u atelijer – ovo ne navodim da bih nametala prošlost sadašnjosti, već jednostavno razmišljam kako je Camera Austria kapitalizirala ono s čim su počeli, ranih osamdesetih, tada sa skromnim sredstvima. I u što su prerasli. No na žalost, mi ćemo ostati rubna zona u kojoj je briga o umjetnosti dodatno svedena na mali broj, rekla bih, entuzijasta.

Za mene je fotografija pitanje kulture; ona je mišljenje kroz umjetnost, jedinstveni medij koji koristi vrijeme kao svoj materijal. Ona je sadašnjost koja kontinuira, medij koji je Catherine David metaforički povezala s Benjaminovim pasažima koji omogućuju da kroz njih prođe prošlost fotografije i postane njezina potencijalna budućnost.

Može li se govoriti o tome da postoji nova hrvatska fotografija, odnosno da li se aktualna umjetnička praksa medija fotografije treba i može kontekstualizirati na takav način?

Sve što nastaje danas ne može biti automatsko shvaćeno kao novo. Postoji niz autora koji ili forsiraju ili jednostavno pristaju uz neke druge obrasce, koje ne možemo nazvati novima. Najviše nedostaju istraživanja, dokumentarno-konceptualni pristupi (pomišljam na Sekulu, ali kao što rekoh, bolje je ne povlačiti bilo kakve usporedbe). Smatram da je škola jako važna, i sav trud koji se poklanja umjetničkom obrazovanju svakako donosi rezultate, pri čemu treba spomenuti sve što je Sandra Vitaljić učinila po tom pitanju. Problem je što mi toliko kasnimo da je nemoguće ubrzo očekivati znatno bolju situaciju. Mnogo toga treba napraviti – organizirati radionice, zvati umjetnike iz drugih sredina da provedu neko vrijeme ovdje, putovati, komunicirati, inzistirati na dobroj produkciji, prodavati. Pisati knjige i objavljivati fotografske monografije. S ovim što imamo ne možemo nikako biti zadovoljni, svega je premalo.

Koga bi izdvojili od suvremenih autora i autorica koji su vam bliski po svome senzibilitetu i temama kojima se bave u svome radu?

Uvijek je osjetljivo to pitanje izdvajanja, povlači za sobom čitav niz odluka; no dobro. U kontekstu sebaldijanske metode, koja mi je bila oslonac izložbe koju sam realizirala 2008. godine, nastavila sam pratiti Anu Opalić i Žarka Vijatovića. Osobitosti konteksta mjesta i njegova značenja zanimljivo je interpretirala Hana Miletić u radu Sint-Annabos. Bliske su mi pojedine serije Jasenka Rasola, Marka Ercegovića, Sandra Đukića, Mirjane Vodopije, Hrvoja Slovenca. Ponekad naiđem na zanimljive radove autora za koje se pitam hoću li ih ponovno sresti – Igor Juran, Damian Nenadić, na primjer, ili Petra Mrša. Zanimljive su mi transformacije značenja koje postižu Jelena Perić i Nika Radić. Teško ću moći sve spomenuti. Boris Cvjetanović i Ivan Posavec. Goran Trbuljak. Mladen Stilinović.

Zanimaju me raznovrsni diskursi, dislokacije, konceptualizacije; odnos jezika i fotografije, eksperimenti, ali i fotografije pejsaža koje govore o kulturi i identitetima. Ovom prilikom neću spominjati imena autora/ica iz drugih zemalja, jer mislim da to nema smisla. No, moram reći da je način na koji je Sebald pisao o fotografiji put kojim se nadam zakoračiti.

Leila Topić, kustosica i voditeljica Fotografske zbirke u Muzeju suvremene umjetnosti

Što bi ste danas nazvali novom hrvatskom suvremenom fotografijom i kao vidite njenu poziciju unutar suvremene umjetničke prakse?

Naša se prosuđivanja lome između želje za afirmacijom dosega, čak precjenjivanjem vrijednosti s jedne strane, i sagledavanje zakašnjenja, nedovoljnih izazova ili preblagih individualnosti te relativne originalnosti s druge strane.  Mogli bismo komentirati kako je hrvatska fotografija bolja nego što je zaslužujemo, ali slabija nego što je trebamo. U svakom slučaju, pojedini su autori predobri u odnosu na sredinu, njezinu brigu  ili potrebu za njima.

Riječ je o dijelu teksta Davora Matičevića napisanog 1993. za katalog Hrvatska fotografija od tisuću devetsto pedesete do danas koja se održala u Muzeju suvremene umjetnosti. Tijekom proteklih dvadeset godina, promijene na našoj vizualnoj sceni su neznatne i zanemarive te je pozicija fotografije unutar scene upravo ovakva kakvu je Matičević opisuje.

Može li se govoriti o tome da postoji nova hrvatska fotografija, odnosno da li se aktualna umjetnička praksa medija fotografije treba i može kontekstualizirati na takav način?

Teško mi se odrediti prema pojmu “hrvatska fotografija” jer ne vidim što bi točno bio identitet hrvatske fotografije. Drugim riječima, ne mislim da recentnu domaću fotografsku proizvodnju treba kontekstualizirati po nacionalnom ključu.

Koga bi izdvojili od suvremenih autora i autorica koji su vam bliski po svome senzibilitetu i temama kojima se bave u svome radu?

Izdvojila bih nekoliko imena koji su me svojim opusom duboko dojmili i ganuli a to su Sandra Vitaljić, Jelena Blagović, Sofija Potočki. K tome,  volim način na koji fotografski razmišlja Bojan Mrđenović. S druge strane, željela bih istaknuti kako je edukativna, izlagačka i publicistička djelatnost Marine Viculin, Sandre Križić Roban, Sandre Vitaljić, Jelene Blagović, Ive Prosoli i Želimira Koščevića jednako važna u stvaranju novih i kvalitetnijih odnosa između publike i fotografa.  Osobito mi je žao što je fotografski program koje su vodile mlade kustosice Lea Vene i Dubravka Gasparini u KIC-u naprasno prekinut zbog novog vodstva Galerije.

Marina Viculin, ravnateljica Galerije Klovićevi dvori, muzejska savjetnica i kustosica

Što bi ste danas nazvali suvremenom fotografijom u Hrvatskoj i kako vidite njenu poziciju unutar suvremene umjetničke prakse?

Neosporno je da je fotografija danas jedan od najvažnijih medija suvremene umjetnosti. Mladi hrvatski fotografi u ovom su trenutku zaista dio scene. Smiješno mi je i raduje me kad shvatim da je to jedna od promjena kojima sam sama tijekom ovih svojih profesionalnih godina svjedočila. Zaista je još u devedesetima pristup prostorima suvremene umjetnosti bio dopušten samo nekolicini vrlo odabranih fotografa. Danas taj razgovor zvuči smiješno. To mi je drago, čini mi se ipak kao neki mali pomak.

Može li se govoriti o tome da postoji nova hrvatska fotografija, odnosno da li se aktualna umjetnička praksa medija fotografije treba i može kontekstualizirati na takav način?

O onom što je bilo ili nije bilo novo, zapravo, možemo govoriti tek kad postane staro. A onda mene to novo – staro više i ne zanima! Zanimaju me ljudi koji nešto rade ovdje i sada, i ako je to pitanje, kažem: Da, ima ih, i znaju ponešto drugačije misliti i gledati!

Koga bi izdvojili od suvremenih autora i autorica koji su vam bliski po svome senzibilitetu i temama kojima se bave u svome radu?

Mene fotografija jako privlači, i tu je privlači prava riječ, jer je puno emocija i nejasne strasti u toj privlačnosti, pa mi je teško izdvojiti nekoliko imena. Ja imam fotografe svoje generacije i nešto mlađe, koji su mi pretjerano bliski, pa sam sasvim nerealna prema njima, poput Ivana Posavca, Mije Vesovića, Borisa Cvjetanovića, Jasenka Rasola, Marka Ercegovića, ali volim i ovu sasvim novu generaciju za koju još ne znamo kako će odrasti kao što je Petra Mrša, Ivan Kuharić, Bojan Mrđenović i tako dalje. Meni je to tako uzbudljivo da se ne mogu odlučiti i svakog koga izostavim boli. Volim što rade Jelena Blagović i Sandra Vitaljić, a o Peri Dabcu da i ne govorim. Nemojte sada da idem tražiti koga sam sve zaboravila…

Ana Opalić, urednica portala Suvremena hrvatska fotografija

Što bi ste danas nazvali novom hrvatskom suvremenom fotografijom?

Mogu ti reći što ja volim u našoj suvremenoj fotografiji, ali ne što ona točno jest.

Jutro nakon što si me nazvao reći da ćeš mi poslati pitanja za tekst, sjedila sam u nekom bircu na Trešnjevci, čitala Badgerovu The pleasures of good photographs i radila sitne bilješke unaprijed, jednostavno o stvarima koje me tu intrigiraju zagrijavajući se malo za tvoja pitanja. Ovdje ću naravno govoriti prije svega o svom radu ali mislim da se može primijeniti i na radove još nekih naših kolega. Badger npr. u svojoj knjizi piše o važnosti i vezi realnosti i fotografije, a mene moram priznati, nikada nije zanimalo Realno u fotografiji.

Fotografija nas ipak ne nosi na neko mjesto, nego u vlastitu ideju tog mjesta.

Zapeti u prikazu realnosti bilo je kao zaglaviti se u liftu. Zanimalo me shvatiti svoj odnos prema nečemu. Doći do sebe. Spoznati i podijeliti svoj odnos prema onome što je pred mnome. To prepoznajem i volim u našoj suvremenoj fotografiji danas. U radovima SofijeSilvie, Marka Ercegovića, Jasenka Rasola, Bojana Mrđenovića i mnogih drugih.

Može li se govoriti o tome da postoji nova hrvatska fotografija, odnosno da li se aktualna umjetnička praksa medija fotografije treba i može kontekstualizirati na takav način?

Kakva god, nova hrvatska fotografija sigurno postoji. Pitanje je samo što joj želimo sada pripisati. Što želimo od nje mi kao publika ili kao autori, svejedno.

Kontekstu se ne može umaći, radovi su tu. Tako da ostaje samo nadati se da će teorija suvremene umjetnosti imati što reći o tome.

Koga bi izdvojili od suvremenih autora i autorica koji su vam bliski po svome senzibilitetu i temama kojima se bave u svome radu?

Pa pošto sam gore spomenula nekoliko svojih suvremenika u čijim fotografijama uvijek uživam i često nađem inspiraciju, sada se mogu vratiti na početak. Kao mlada fotografkinja oblikovala sam se pod jakim utjecajem naše konceptualne umjetnosti. Goran Trbuljak, Boris Cvjetanović, Slaven Tolj, čitava ekipa oko Art radionice Lazareti. Tada se izgradio moj senzibilitet koji mi je i danas neka vrsta kompasa. Često pomislim i dan danas “što bi Slaven rekao na ovo?”

Ivan Dorotić, glavni urednik portala Vizkultura

Što bi ste danas nazvali suvremenom fotografijom u Hrvatskoj i kako vidite njenu poziciju unutar suvremene umjetničke prakse?

Premda suvremenu fotografiju kao takvu uopće ne bi trebalo odvajati od pojma suvremena umjetnost osobno to često namjerno činim (na Vizkulturi je smišljeno izdvojena iz kategorije ‘art’) baš iz razloga da joj damo na važnosti. Činjenica je da u Hrvatskoj suvremena fotografija još uvijek nije poprimila prepoznatljivost i relevantnost koju potrebuje, osobito u kontekstu prisutnosti u izlagačkim prostorima, medijskoj percepciji samog pojma ‘suvremena fotografija’ te autorskoj istoznačnosti s nekim drugim sferama suvremenih umjetnosti. Možda zato što živim u ovom našem ‘balonu’ scene i kreativnih industrija, ali domaću suvremenu fotografiju vidim kao specifični fenomen naglo rastuće i dinamične umjetničke discipline, čiji akteri sve upečatljivije i angažiranije, na ravnopravnom nivou s ostalim kolegama, komuniciraju problematiku, diskurs i emociju koji čine nešto što se zove hrvatska scena suvremene umjetnosti.

Može li se govoriti o tome da postoji nova hrvatska fotografija, odnosno da li se aktualna umjetnička praksa medija fotografije treba i može kontekstualizirati na takav način?

Rekao bih da treba, jer smatram da je to dosta važan i nezaobilazan put do kontekstualizacije fotografije kao jednakovrijedne umjetničke discipline. No treba imati na umu da povlačiti striktne granice između medija fotografije, novih medija i bilo kakve vizualne umjetnosti koja s fotografijom koketira, pokazuju svjetske tendencije, postaje besmisleno.

Sve ono što danas čini tu našu scenu prije nekih je desetak godina bilo gotovo nezamislivo. Tome su legitimno pridonijeli s jedne strane studij fotografije s ADU, zatim neosporna popularizacija suvremene fotografije na globalnoj art sceni, ali i sve više umjetnika i autora koji se, nevezano za nišu umjetničke prakse i edukacije, intenzivno i kvalitetno izražavaju putem medija fotografije. Od pojma ‘nova hrvatska fotografija’ ne treba bježati, treba ga samo precizno definirati (svatko u svojoj niši) te se truditi da isti osigura status i kvalitetu kakve suvremena fotografija treba.

Koga bi izdvojili od suvremenih autora i autorica koji su vam bliski po svome senzibilitetu i temama kojima se bave u svome radu?

Sigurno Jasenko Rasol, koji mi je uvijek odličan. Osobno me, svojom jednostavnošću, a preciznom zabilješkom suvremene svakodnevice, uvijek oduševe fotografije i projekti Marka Ercegovića. Sličnu, dragu mi estetiku spontanog kroz poetični dokumentarizam ima i Domagoj Blažević. Nedavno me oduševila izložba i serija Voljena Sandre Vitaljić, Sofija Silvija je ime koje tek proučavam. Od ovih mlađih autora s akademije ne bih izdvajao samo imena, jer se radi o ljudima koji imaju ‘kratak’ fotografski staž i još puno prostora za rast, ali ima nekoliko projekata koji su mi tematski i konceptualno izvrsni, izdvojit ću Budućnost Bojana Mrđenovića i Billboards Nevena Petrovića te, u jednoj sasvim drugoj tematici i estetici, seriju Generacija Y Igora Ilića.

Osobno jako volim tumblr, flickr i te mlade autore koji (još) nisu ‘razvikani’ niti puno izlažu, ali imaju energiju i po meni sigurno mogu biti dio te nove i rastuće scene, recimo Goran Jovanović, Maja Bosnić, Katarina Zlatec…