Šumu smo krčili i eksploatirali, ali smo u nju i bježali, u njoj se skrivali, lovili, tražili, brali, sakupljali. Šuma nas je hranila i liječila. Proučavali smo njezino bilje i plodove, sušili, prešali, varili u čajeve, zapisivali. Ostali su herbariji, crteži, recepti, popisi. Prosvjetiteljstvo i modernizacija stavili su lišće pod mikroskope, bobice u petrijeve zdjelice. Magija je nestala, ali se čarobna prašina nije dala do kraja usisati. Bilježnice su sačuvane, nađene, naslijeđene. Priče su zapamćene i ponovno zapisane. 

Zagrebačka umjetnica Ana Hušman naslijedila je bilježnice svoje tete Lidije. “Svaka se bavi određenom temom – od recepata do uzgoja biljaka i svakodnevnih zapažanja. Sve ih odlikuje iznimna sistematičnost i gotovo kataloški karakter.” Tako prenosi kustosica Mirna Rul u predgovoru izložbe Arboretumi, prašume i bilježnice tete Lidije otvorene ovog listopada u Galeriji Atelijera Žitnjak. Izložba donosi nekoliko fragmenata, bilješki u različitim medijima (film, grafika, kratka književna forma), koji su inspirirani naslijeđenim bilježnicama, a zapravo su dio procesa rada na budućoj umjetničkoj knjizi.

U samom imenu objašnjeno je što Hušman zanima pored (ili iz) samih bilježnica – različiti modaliteti našeg odnosa sa šumom. Prema Hrvatskoj enciklopediji, arboretum je “(lat.: nasad drveća), botanički vrt u kojemu se uzgaja drveće i grmlje domaćeg i stranog podrijetla u znanstvene, dekorativne i uzgojne svrhe.” Prašuma je pak “prirodna šuma razvijena bez znatnijega čovjekova utjecaja”.

Arboretumom se već više od deset godina istraživački, a posljednjih nekoliko godina i kroz rad na participativno-filmskom projektu Kiša pada drugačije bavi i belgijsko-srpska umjetnica Dušica Dražić. I nju je prema šumi, u ovom slučaju nasadu na Pešterskoj visoravni na jugozapadu Srbije, usmjerilo obiteljsko nasljeđe – ono njezina oca. 

“Svakog leta između 1978. i 1988. hiljade mladih ljudi iz cele Jugoslavije volontiralo je na pošumljavanju. Rad je organizovan kroz omladinske radne akcije, okupljajući nove generacije u duhu bratstva i jedinstva. Moj otac, Milutin Dražić, bio je jedan od inženjera šumarstva na tom projektu i svedok dugogodišnje posvećenosti, dobrovoljnog rada, brige i poverenja – ili verovanja – u opšte društveno dobro, u politički imaginarij koji je van uslova potrošnje. Četrdeset godina kasnije zrela šuma dominira pejzažom. Uprkos svim društvenim promenama koje su se odigrale – raspadu zemlje, ratovima, privatizacijama, ekocidima, uprkos svim tajnama zakopanim u njoj, Šumi.”

Dražić krajolik promatra kao “forenzički dokaz duboko ispod površine, koji povezuje naizgled nepovezane istorijske događaje.”

Ostavljamo Peštersku visoravan, i preko Crne Gore putujemo na istok Bosne i Hercegovine, u područje Sutjeske, danas nacionalni park u kojem se nalazi prašuma Perućica. Sada smo u republici Bosni i Hercegovini, u entitetu zvanom Republika Srpska. Jedna šuma, dvije “republike”, a nekoć smo imali dvije šume – Pešter i Perućicu – i dvije republike u jednoj federaciji. Socijalistička Jugoslavija utjecala je, simbolički i doslovno, na oba ta krajolika. Utjecao je i njezin raspad.

Kratka filmska bilješka Ane Hušman predočava nam krajolik Sutjeske kako ga je vidio jedan drugi umjetnik, Krsto Hegedušić. Prema njegovim su skicama Branka Hegedušić, Milenko Bosanac, Milutin Gajić, Ratko Janjić Jobo, Zlatko Keser i Fedor Ličina početkom 1970-ih oslikali unutrašnjost Spomen doma na Tjentištu. To je mjesto na obali rijeke Sutjeske odabrano da se obilježi 40. godišnjica Bitke na Sutjesci iz 1943. godine. Arhitekt Ranko Radović i kipar Miodrag Živković stvorili su skulpturalni doprinos spektakularnom pejzažu, a sam je Radović projektirao tek nešto manje spektakularnu kuću spomen doma, u kojoj su uz pomoć zidara Hamida Madešaka i Ahme Kreke realizirane spomenute freske. 

Sama činjenica da su sva ta imena ostala zapisana do danas svjedoči o naporima koje je socijalistička Jugoslavija ulagala u to da se jedna od najrazornijih bitaka rata u kojem je rođena snažno memorijalizira. Neki će povjesničari reći da je odluka partizanske vojske da se povuče u Sutjesku – na izrazito težak teren jednog od najdubljih europskih riječnih kanjona, prašume, klanaca i klisura – bila nepromišljena i da je probijanje obruča koji je brojčano daleko nadmoćnija njemačka vojska stegla oko partizana bilo ravno čudu.¹ Nije stoga neobično da je ova bitka kasnije mitologizirana. Ako se šuma na Pešteru sadila u duhu bratstva i jedinstva, to se bratstvo i jedinstvo kalilo u prašumi i vrletima Sutjeske. Oba krajolika jasno nam govore da priroda nije izvan ideologije. 

Objektiv Ane Hušman na Hegedušićevim freskama traži upravo prirodu, linije stabala, korijenja, stijenja, kamena i rijeke, bilježeći ljudsku prisutnost tek na rubovima kadra, kroz ljudski kostur, odbačenu cipelu, zauzdanog konja, ćirilično slovo. Snimke bilježe recentno stanje fresaka, nakon 2018. godine kada su obnovljene od tragova devastacije omogućene raspadom ideološkog okvira u kojem su nastale.

Taj je raspad na krajolik utjecao na više načina, a o jednom od njih čitamo u tekstualnoj bilješci Ane Hušman, smještenoj na zidu blizu projekcije filmske minijature. Tražeći paprat i lišajeve u obližnjoj prašumi Perućica, umjetnica nailazi na tablu opasnosti od mina “od posljednjeg rata”. Tako se u galeriji jedan pored drugog susreću dva rata – jedan davni, posredovan slikom kamere koja bilježi sliku slikara, i jedan “friški”, o kojem umjetnica priča neposredno, u prvome licu, u zapisu koji podsjeća na isječak iz dnevnika. Opisuje svoje znojne dlanove, ritam lupanja srca i nasumične misli koje joj proizvodi panika. 

“Posljednji rat”, onaj kojim je rasformirana Jugoslavija, na području Bosne i Hercegovine vodio se od 1992. do 1995. godine, a u toj je zemlji do danas ostavio više od 80 tisuća neaktiviranih mina. Duž linija bojišnice, uključujući i područje Sutjeske, minirale su vojske svih triju zaraćenih strana: Vojska Republike Srpske, Armija Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatsko vijeće obrane. Prašuma Perućica smatra se starom 20 tisuća godina i među rijetkim je područjima europskog kontinenta čiji ekosustavi i ciklusi nisu pod utjecajem čovjeka. Nekim dijelovima prašume ljudska noga nije kročila. No, u neke je dijelove ljudska ruka postavila mine učinivši Perućicu još neprohodnijom. Štoviše, teški metali iz eksploziva s vremenom onečišćuju tlo i ulaze u vegetaciju, ugrožavajući poljoprivrednu proizvodnju, ali i branje i sakupljanje bilja i plodova na područjima blizu minskih polja.² 

Tako se vraćamo na početak, na prakse skupljanja i branja. Vraćamo se i na tetu Lidiju, čije zabilješke odjekuju mislima njezine nećakinje dok luta opasnim šumama (bilješku o nailasku na minsko polje Hušman započinjem citatom iz bilježnice: “anksioznost = strepnja, strah”). Teta Lidija je, doznajemo iz još jedne bilješke, “živjela odmjereno,” u djetinjstvu preboljevši tuberkulozu, ostavši čitav život s roditeljima, čuvajući se istraživanja i avanture. Bilježnice na izložbi nisu izložene, ni u originalu ni u repliciranim isječcima koji bi nam rekli nešto o Lidijinom rukopisu, tinti i papiru koje je koristila, dali nam nešto topline opipljivog. Prisutne su tek kroz pokoji pretipkani citat, onaj koji Hušman nalazi zanimljivim za vlastita istraživanja, pravljenje biljnih pigmenata i papira od različitih stabala, traženje lišajeva po prašumama. 

Na izložbi koja je opsegom mala, ali obiluje motivima za daljnje istraživanje, teta Lidija ostaje nepoznanica. Iz ono malo fragmenata prije bih pomislila da njezine bilježnice otvaraju pitanja vezana za klasifikaciju znanja i njegovu rodnu dimenziju. Koje znanje završava u knjigama, a koje ostaje u bilježnicama? Kako bilježnice nastaju, između odricanja od stvarnog življenja nauštrb kompulzivnog bilježenja s jedne, i čuvanja specifičnog korpusa znanja utemeljenog u praksi i dubokim odnosima s konkretnim okruženjem s druge strane? Kako bilježnice nestaju, a kako se čuvaju? I kakve veze s time imaju rod i preuređenje sfera rada i reprodukcije kapitalističkim odnosima? 

Hušman (za sada) ova pitanja ostavlja tek latentno prisutnima i otvara vlastite istraživačke pravce, od zanimanja za ideologijom natopljeni krajolik Sutjeske do praktičnih upotreba botanike za bojanje, liječenje i proizvodnju (papira), a sve to na podlozi težnji koje vidi kao suprotstavljanje: one za kontrolom (arboretum) i one za slobodom (prašuma). Stavimo li prezentirani work-in-progress u širi kontekst, kakav nam se nudi kroz stariju i noviju povijest Sutjeske ili pak umjetničku refleksiju peštarskog arboretuma Dušice Dražić, vidjet ćemo koliko je svaki krajolik slojevit u modalitetima čovjekova odnošenja naspram istoga. Gdje god zagrebemo, tlo će nam početi pričati priču u kojoj sloboda i kontrola prestaju biti suprotstavljene, a ostaje za vidjeti koje će puteve Hušman utabati u nastavku rada. 

1. Vidi: Povijest Četvrtkom: Bitka na Sutjesci – Krvavi proboj ↩︎
2. Vidi: Causes of soil damages in Bosnia and Herzegovina and soil protection measures ↩︎

KP: Funkcionira li Cinema Komunisto, kao jugoslavenska filmska priča, drukčije od dva glavna post-socijalistička narativa Jugoslavije: kao “zlatnog doba” ili “tamnice naroda”?

M. T.: Pokušala sam da se ne orjentišem ni na jedno ni na drugo i posve isključila iz glave obe argumentacije, pokušavajući da po nekom osećaju, po onome što dobijem iz arhivskih materijala nađem pravi štimung za film. Zbog toga je montaža trajala godinu dana da bi se našao balans i da priča ne bi prevagnula na jednu ili drugu stranu, te se suzdržala od bilokakvog davanja ocjene jer upravo u tome i leži greška. Možda su prijašnje generacije imale odgovornost ili obavezu da zauzimaju stav prema tim stvarima, a mislim da je naša primarna sloboda upravo u tome što ga mi ne moramo zauzimati. Glavno da znamo što je bilo pa nek svatko donosi svoj sud ili neka završi, kako je Bulajić rekao, u magli. Ali mislim da je neophodno da se ne dozvoli da se sve zaboravi.

KP: Kažeš u jednom intervjuu da je Jugoslavija bila “fiktivna država”. U kojem smislu?

M. T.: Nakon svojih istraživanja došla sam do zaključka da je to bila jedna odlično ispričana priča koju su ljudi hteli da žive. Na svim nivoima: na ideji da ujedinjuje sve narode i narodnosti, pa bratstva i jedinstva, radnih akcija kojima mladi grade novu zemlju, zatim plasirana međunarodna ideja nesvrstanosti… fenomenalno upakovana priča. I Tito je uspio u tome da ljudima proda tu priču koja je trajala koliko i on. Čim je nestao autor, nestala je i mogućnost da se živi u toj priči.

KP: Dakle, Tita smatraš glavnim naratorom projekta “druge” Jugoslavije. Koliko je on držao konce kinematografije u rukama, obzirom da mu je bila područje od posebnog, propagandnog interesa? Naprimjer, kada si bila u arhivima i pregledavala Titove bilješke na marginama scenarija, koliko je toga zapravo bilo?

M. T.: Toga ima dosta. Zapanjila sam se. Kad sam počela raditi film pričala sam s nekih pedeset filmskih radnika, od Tomislava Pintera, Mome Kapora, Dušana Makavejeva do Puriše Đorđevića, prije nego sam našla svojih pet likova. I ono što mi je bilo zanimljivo je da su mi svi kazali: znaš, Tito je mnogo voleo filmove; znaš, Tito je gledao filmove svake noći. I kad odeš u Titov arhiv otkriješ da on nije samo voleo filmove, nego se i bavio filmovima. To daje jednu potpunu drugu sliku o njemu. I neku spoznaju o prirodi jugoslovenskog filma: o tome koliko je što je “stari” rekao i mislio uticalo na svest tih filmskih radnika. Verujem da je postojao i stepen autocenzure, da su oni i birali teme, i puštali ili ne puštali filmove koji su negde “po liniji”. Također, ja nisam ni sanjala da će mi Titov lični kinooperater ikad pokazati spisak filmova.

KP: Napravila si istraživanje o “bauku Tita” u jugoslavenskoj kinematografiji. Često se dosad prozivao Titov utjecaj na film bez nekih konkretnih dokaza. Naravno, konkurentni filmski radnici su mogli argumentaciju “stari je rekao” koristiti za međusobna blokiranja i obračune.

M. T.: Ne znam koliko je vladao strah ili nije. Mislim da je više bila stvar u karizmi nego diktaturi. Interesantno je koliko arhiva tu otkriva. Naravno da se oseća pozicioniranje i taktiziranje, ali ti ljudi su hteli da priđu Titu i kod nekih je postojala želja da se bude u tom brionskom krugu. Imponovalo im je kad im je Tito gledao film. Kad se gledaju snimke druženja filmaša s Titom, sve više sliči nekoj vrsti idolopoklonstva nego da se svi tresu od straha zbog čoveka.

KP: Opće je mišljenje da je Tito je bio petrifikator određenog identiteta koji je sugerirao pravila filmske prezentacije. No, s druge strane u filmu se pokazuje da Tito nije bio opsjednut idealizacijom filmskih priča i karaktera.

M. T.: Da. Ima u nekoj zapisci filmskih radnika iz 1954. godine, u kojem se dotiču teme Slavice, i Titovo mišljenje da je to jedan solidan početak i trebalo bi da se nastavi s tim filmovima, no ipak raditi stvari koje su manje jednodimenzionalne. Interesantno je da je tu, s jedne strane, potpuno razumevanje za film kao propagandu, a opet i neko inzistiranje na tome da su ratni filmovi ipak kompleksniji od toga.

KP: Može li se onda inzistirati na riječi “propaganda” po sovjetskom modelu?

M. T.: Ne bi to tako opisala. Taj partizanski žanr se razvijao. Partizanski filmovi koje su pravili autori koji su samo bili partizani bili su mnogo kompleksniji od kasnijih epopeja, a da ne pričam koliko su te kasnije epopeje pak kompleksnije od kasnijih akcijskih koje je radio Šiba Krvavac. Tako da je o samom žanru vrlo teško pričati na jednoobrazan način. Dakle, da propaganda, a opet s druge strane oni su izuzetno inzistirali na verodostojnosti, kao na primeru Sutjeske gdje je generalštab inzistirao na tome gde se kretala koja brigada i slično. Danas kad bi netko hteo da sazna nešto o bici na Neretvi ili Sutjesci, u principu bi imao vrlu preciznu sliku te bitke. Meni je zapravo teško pričati o tome kao čistoj propagandi jer s obzirom na današnju učestalu negaciju partizanske borbe, zarasle spomenike i uništene memorijalne komplekse, shvatiš da su ti filmovi jedini preostali svedoci tog stradanja.

KP: Čini li ti se da u zadnjih nekoliko godina, nakon nacionalističke ideologizacije, s “nulte točke” dolazi do revalorizacije tzv. “dobre” Jugoslavije i kompleksnijih istraživanja?

M. T.: Nisam sigurna da u bilo kojoj od bivših republika postoji neka snaga i spremnost za neko duboko istraživanje. Apsolutno se desio revajval interesovanja za Jugoslaviju. Ja sam počela 2005. i tad Jugoslavija nije nikog zanimala. Tito nije bio tema nigde. Sa Lekom sam svake godine išla u Kuću cveća na dan Titove sahrane i nije bilo nikog. Pet godina kasnije više ne možete da prođete od količine ljudi koja tamo dolazi iz republika bivše Jugoslavije. Smatram da je to verovatno jer je situacija u Srbiji, pa i Hrvatskoj, toliko loša da im Jugoslavija deluje kao “zlatno doba”. To međutim nije neko ozbiljnije interesovanje za Jugoslaviju nego više bekstvo od stvarnosti. Naprimer, nedavno sam bila ne nekoj tribini za srednjoškolce na temu Jugoslavije kao mita ili stvarnosti. U jednom trenutku se povela svađa između penzionera u publici i srednjoškolci su za njihovu svađu bili ili nezainteresirani ili zblanuti šta se ti ljudi svade oko nekih stvari koje nisu više nikom relevantne. Taj generacijski jaz, između onih koji pamte i još uvijek su u “za-protiv, ko je kriv” rovovima i mladih koje ne da nije briga, nego nemaju ni pojma o čem se uopšte radi, je toliko velik da je pitanje kako naći most razumevanja. Dok još ima vremena i živa je generacija koja se seća nužno je da se tim mladim ljudima ipak objasnilo šta je to bilo. To je velik izazov sada.

KP: Koliko ima osobnih snimaka Tita, koje i ti koristiš u filmu: npr. kad se Tito brije, vozi svoje pudle na luftmadracu ili priča s Richardom Burtonom?

M. T.: Ima ih mnogo. Titova neposrednost i prirodan odnos pred kamerama je zanimljiv. Imao je dvojicu snimatelja koji su ga pratili skoro celo njegovo predsednikovanje. Zapanjilo me šta je on prihvatao i bio spreman da uradi, kao naprimer pristajanje da pozira fotografu kako bi se uporedio sa Bartonom. To u suštini govori o nekom humoru i da je on to prihvatio kao igru. On je imao i svoju kameru i amaterske snimke koje se danas nalaze u Muzeju SR Jugoslavije.

KP: Primijetio bih da se humor i ironija u Cinema Komunisto grade kroz jukstapozicijsku montažu?

M. T.: Pa negde sam znala na koji način želim da tretiram inserte i većinu njih izabrala prije nego sam ušla u montažu. Imala sam jaku ideju da ne želim naratora i da većinu stvari želim ispričati kroz inserte. Zapravo, imala sam tu ambiciju da celokupnu istoriju Jugoslavije ispričam samo kroz inserte iz filmova, no neke stvari nisam mogla da obradim jer nisam mogla sve da nađem.

KP: Neuobičajno je da je Cinema Komunisto, kao dokumentarac, igrao u Beogradu u movieplexima. Jel to bilo pitanje momenta ili dokumentarci dobivaju na popularnosti?

M. T.: I jedno i drugo. To je vrsta teme i trenutka kad su se ljudi zainteresovali za nju. Film je ispao dobro, zanimljiv je kao bioskopski film i tako je pravljen. Mislim da je on istovremeno i dokaz da postoji prostor za dokumentarne filmove. Ovim filmom mi redifinišemo ono što ljudi misle da je dokumentarni film. Ljudi su mi komplementirali, a zapravo nisu, kazavši: “Super je film, jako je interesantan. Uopšte nije kao dokumentarni!”

]]>