Izložbeni program Dnevnog boravka Rojca temelji se na zagovaranju i principa uvažavanja različitosti, solidarnosti i suradnje sa širom zajednicom. Program predstavlja angažiranu umjetnost i/ili inzistira na tome da su izložbe konceptualno usmjerene prema aktualnim ili sveprisutnim društvenim problemima. Prilika za izlaganje radova suvremene umjetnosti i nekonvencionalnih strujanja namijenjena je mladim i/ili neafirmiranim autorima_cama, kako bi ih se potaknulo na daljnji rad, a pritom otvorio prostor za domaću i međunarodnu kulturnu i supkulturnu razmjenu.

“Natječaj nema zadanu temu, ali jedan od kriterija prilikom odabira radova svakako će biti ranije navedeno promišlja li se izložbom neko društveno/civilizacijsko pitanje od lokalnog ili globalnog značaja”, poručuju iz SUR-a.

Uvjeti sudjelovanja:

• Na javni poziv mogu se prijaviti mladi autori do 30 godina starosti, ali i stariji 30+ neafirmirani autori koji se bave različitim medijima (iz SUR-a poručuju: “javite se, a mi ćemo se vama javiti nazad i zajedno prokomentirati mogućnosti”).
• Radovi koji se budu slali prijavom mogu biti originali rađeni rukom ili u digitalnom obliku (JPEG stvarne veličine, rezolucija 300 dpi), svih dimenzija, detaljne skice i nacrti, modeli u omjeru, a u obzir dolaze svi stilovi i sve tehnike
• Prijavljeni radovi ne smiju vrijeđati bilo koje osobe ili skupine na temelju nacionalne, rasne, spolne, vjerske ili druge pripadnosti, kao ni propagirati nasilje
• Svaki_a autor_ica (ili autorska skupina) treba prijaviti koncept od minimalno 10 radova te u pismenom obliku obrazložiti ideju, koncept izložbe i tehničku izvedbu radova. Radovi trebaju biti konceptualno povezani i sačinjavati smislenu izložbenu cjelinu, trebaju biti opremljeni i spremni za izlaganje
• Uz samostalne autore, prijaviti se može i više autora kao grupa autora/umjetnički kolektiv pod zajedničkim nazivom izložbe i s radovima koji su zajedno objedinjeni u jedinstven koncept.
• Svi radovi pristigli na natječaj te svi oni u digitalnom obliku, kopije i printevi ostaju u arhivi organizatora koji ih može koristiti naknadno u promotivne svrhe bez upita autora

Savez udruga Rojca omogućuje:

• putne troškove za umjetnike_ce u iznosu troška prijevoza direktno vezanog za realizaciju programa
• honorar za odabrane umjetnike_ce u iznosu od 100 eura
• osigurane osnovne tehničke uvjete, tehničku pomoć
• medijsku najavu i objavu na društvenim stranicama
• pokrivanje troška za promotivne materijale (tisak plakata)
• administrativnu potporu ukoliko je potrebna za prijavu na fondove za mobilnost (pozivno pismo i druga dokumentacija udruge)

Prijave se šalju mailom, a uz radove potrebno je i poslati koncept izložbe ili izjavu umjetnika_ce na maksimalno dvije stranice teksta u Wordu i osnovne kontakt podatke (ime i prezime, adresa, broj mobitela, e-mail i biografija).

Više detalja o natječaju pronađite ovdje.

Rok za prijavu i slanje radova je 15. siječanja.

Imajući sve to na umu, u biti ne čudi što su utjecaji glazbe, likovnosti i drugih grana umjetnosti osamdesetih itekako prisutni na suvremenoj regionalnoj alternativnoj sceni (premda nisu isključivi), ali na internacionalnoj razini informatički čvrsto umreženog svijeta ipak iznenađuje što još uvijek izostaje iz temelja svjež i sveobuhvatan pokret koji bi mogao jedinstveno i produktivno kanalizirati stvaralačku energiju omladine i ponuditi principijelno nove vidove izražavanja njihove autohtone kulture, ako takva postoji. Umjesto toga, u materijalnoj i virtualnoj stvarnosti istodobno svjedočimo nizu malih, rascjepkanih scena kojima tek predstoji snažnije ujedinjenje, iako je entuzijastični američki novinar Tom Nash svoj članak objavljen u listopadu 2016. na portalu Medium.com već naslovio How Post-Punk Music Unified the Post-War Balkans, analizirajući prilično upućeno recentnu regionalnu glazbenu produkciju s naglaskom na grupama slovenske etikete Moonlee Records (Repetitor, Bernays Propaganda, rasformirana Vlasta Popić i druge). Uglavnom, budući da dostupni paket aranžmani nisu mogli sasvim zadovoljiti znatiželju aktera/ica suvremene scene, prirodno je da su inspiraciju potražili i negdje drugdje, uočavajući da su autentična izvorišta post-punka prije ulaska u mainstream bila vezivno tkivo raznovrsnih supkultura osamdesetih, neovisno o tome nalazimo li se u SAD-u, Ujedinjenom Kraljevstvu, Australiji i Novom Zelandu ili u zemljama van engleskog govornog područja ― odnosno, možda baš u njima. Njemačka je zemlja koju s Hrvatskom vežu kompleksne spone, a u zagrebačkom Pogonu Jedinstvo privodi se kraju izložba Geniale Dilletanten koja prikazuje fragmente tamnošnje supkulture osamdesetih uvelike određene fenomenom post-punka. Izložba je značajna i po tome što njezini najutjecajniji akteri na području bivše Jugoslavije imaju dugogodišnju sljedbu, iznova aktualiziranu u novije vrijeme, što samo potvrđuje tezu o cikličkom obnavljanju (post)modernih supkultura unutar masovne kulture koja postupno iscrpljuje svoje premise, težeći učiniti iskorak s vrtnjom svakog novog kruga. Stoga i ovaj pozamašan uvod, kako bismo skicirali perspektivu u kojoj je izložba važna za nas sada i ovdje.

U organizaciji Goethe-Instituta i kluba Močvara te kustoskoj koncepciji Mathilde Weh, postav putujuće izložbe vrti se oko sedam glazbenih grupa i šire kulturno-umjetničke scene čiji su dio bile i u mnogočemu ju odredile: Einstürzende Neubauten, Die Tödliche Doris, Der Plan, Freiwillige Selbskontrolle (F.S.K.), Palais Schaumburg, Ornament und Verbrechen i Deutsch Amerikanische Freundschaft (D.A.F.). Uz to, organizatori su se potrudili složiti zaista zanimljiv višednevni popratni program koji je uključivao koncert Blixe Bargelda (predvodnika Neubautena i jedne od središnjih ličnosti tadašnje, ali i današnje europske alternativne scene) i njegovog talijanskog suborca Teha Tearda, javni razgovor s Bargeldom i Markom Reederom (glazbenikom i DJ-em koji se osamdesetih preselio iz Manchestera u Zapadni Berlin kako bi sudjelovao u tamnošnjoj sceni), DJ setove, stručna vodstva te likovne i glazbene radionice za srednjoškolce i studente. Osnovna prednost izložbe u tome je što zapravo nije velika, a postav se ne gubi u pretrpanosti detaljima, istodobno ostavljajući dojam otvorene i zaokružene cjeline. Prednjim dijelom Pogona Jedinstvo dominira pozamašna rešetka ispunjena omotima ploča spomenutih grupa, funkcionirajući kao pregled kretanja u dizajnu za glazbu tog vremena te mala suma imaginarija koji su izmaštale, prepunog tamnih, onostranih motiva, no posve ukorijenjenih u disonantnoj, blokovskoj stvarnosti koja ih je okruživala. Ostatak prostora ispunjen je panoima s fotografijama grupa u velikim formatima, kronologijom njihovog postojanja i rada te fotografijama koje općenito dočaravaju atmosferu Istočnog i Zapadnog Berlina osamdesetih, prvenstveno nepregledne arhitektonske blokove koje su mladi marginalci ispunili svojim čudotvorstvom. Sjevernu stranu galerije prekrivaju projekcije snimaka nastupa grupa uživo, kao i njihovih ranih, arhaičnih glazbenih spotova, dok je lijeva strana rezervirana za uvid u sadržaje koji nisu neposredno povezani s glazbom ― slikarstvo neo- ekspresionističke grupe Novi divlji (predstavljeno snimkom intervjua s umjetnikom Hansom Peterom Adamskim), modni dizajn i kratkometražni eksperimentalni film, prezentiran jednosatnom selekcijom koja se vrti u loopu. Naposljetku, postav upotpunjuje nekoliko koncertnih plakata koji dijele estetiku omota ploča te projekcija jednog od dokumentarnih filmova o sceni s izjavama svih važnih protagonista. U principu, izložba obuhvaća i više nego dovoljno sadržaja da se u nju uroni na par sati i zaboravi na vanjski svijet.

Vašem kritičaru bilo je najzanimljivije primijetiti koliko su se postupci šokiranja i provociranja publike kod njemačkih grupa i umjetnika razlikovali od onoga što su činili njihovi vršnjaci u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu, pa i bivšoj Jugoslaviji. Recimo, uz iznimke grupa kao što su Swans ili Butthole Surfers, američki post-punkeri uglavnom nisu težili isticati se radikalnim imidžem, čak ni kad je njihova glazba djelomično proizlazila iz konteksta elitne umjetnosti (primjer Sonic Youth), već su svojom svakodnevnom pojavom željeli smanjiti jaz između sebe i slušatelja i na taj način demokratizirati supkulturnu scenu. Britanski suborci su se ranih godina post-punka mahom inspirirali hladnom, racionalnom estetikom visokog modernizma, ruskog konstruktivizma, nizozemskog De Stijla i sličnih pokreta, mada su se i ondje iznimke pojavile prilično brzo, ponajviše u okrilju rubne industrial te kasnije neofolk scene, tj. među grupama poput Throbbing Gristle, Nurse With Wound, Current 93, Coil i drugima, veoma bliskima paralelnim kretanjima u Njemačkoj. S druge strane, njemačke post-punk grupe u svom su radu otpočetka išle na paljbu iz svih sredstava, neovisno o tome jesu li bile pokrenute u umjetničkoj galeriji ili prljavom podrumu ― odlučile su ujediniti sve raspoložive grane umjetnosti u svoju pojavnost, izazivajući reakcije svim medijima do kojih su mogle doprijeti. Svakako inspirirane (i) svojim izravnim predacima i krautrock pionirima poput Fausta, Cana, Kraftwerka, Neu!, Amon Düül II i drugih, grupe se nisu libile doslovno razarati forme u kojima su radile ili dopustiti da se u njihovim nastupima prožimaju raznovrsni identiteti, pri čemu im ciljevi nisu bili isključivo eskapistički, nego i dekonstruktivistički spram njihovog vlastitog okruženja. Rasturanje svih mogućih muzičkih instrumenata i stvaranje novih od otpada industrijskog društva, dekadentni camp imidž koji se prema kiču odnosi sasvim ambivalentno, istodobno ga slaveći i prezireći, militantni mačizam s homoerotskim nabojem, ali i potpuno seksualno oslobođenje… Sve su to elementi koji su suštinski činili DNK Genijalnih diletanata. Za razliku od mnogih grupa koje su kritizirale društvo politički korektnim pristupom, ovima to nije bilo ni na kraj pameti ― komunicirajući intenzivnim, uznemirujućim, a ponekad i tabuiziranim simbolima, Nijemci publici nisu dopuštali odmak od stvarnosti koja ju je okruživala, nego su ju prisiljavali da se s njome suoči.

Najbolje tome svjedoče snimke nastupa grupa i njihovi eksperimentalni videi puni čistog, nepatvorenog ludila. Sredinom osamdesetih, Einstürzende Neubauten pred preneraženom publikom izvode pjesmu Letztes Biest (Am Himmel) (Posljednja zvijer (na nebu)). Dok Blixa Bargeld urla stihove “Ja sam posljednja zvijer na nebu / ja sam posljednja zvijer na nebu / pođite na istok / (…) / drži me čvrsto / u središtu raja”, N.W. Unruh istodobno pali svoje metalne udaraljke i svira na njima, a F.M. Einheit ili Mufti rastura sve oko sebe… Nastup je predivan i zastrašujuć u isti mah te doista otključava podsvjesna mjesta koja su ranije bila zanemarena. Jednostavno, u tom kolopletu kreativnog izražavanja ni jedna emocija nije bila potisnuta. Dobar primjer toga je drugi video u kojem je glazba sekundarna. U njemu tinejdžerica smetenog i staklenog pogleda, nemarno punkerski odjevena, tumara polupraznim gradom i podstanarskim stanovima u društvu djetešca koje je tek prohodalo, a nosi crvenu majicu s nacističkom svastikom. Ovaj prizor postavljen je pred nas bez upozorenja i bez predumišljaja, a također i bez vrijednosnog suda, samo oštar i opor kakav jest. Pomoću simbola apsolutnog zla među bićima koja bi trebala biti nevina postignuta je metafora jedne šire, opće izgubljenosti. Takva snažna diskrepancija funkcionira do današnjih dana jer su društveni uvjeti koji su je omogućili ne samo postojani, nego i pojačani, a postalo je jasno da argumentirani, racionalni otpor urušavanju civilizacije više nije dovoljan jer se jedva čuje u disonantnosti sveopćeg ludila. Ova spoznaja utjecala je i na neke od najzanimljivijih suvremenih predstavnika regionalne glazbene scene, koje su izravno inspirirale grupe poput Einstürzende Neubautena i D.A.F.-a ― zagrebačku industrial-electro-rock postavu Baden-Baden, koprivničko-zagrebački art-core kolektiv Moskau, virovitičkog techno-solera Domagoja Kršića alias Cyborgs on Crack, iskusnog sisačkog muzičara i producenta Sašu Rajkovića Zarkoffa, sveprisutnog Zagrepčanina Gorana Lautara s bendom Modern Delusion i samostalnim projektom Neon Lies… Pri čemu ništa od toga što rade ne zvuči anakrono, niti kao recidiv prošlosti, već kao prirodna evolucija onoga što je odavno začeto. Za razliku od jeftine nostalgije koja neizbježno ostaje među stranicama spomenara. Zamka je to koju je izložba Geniale Dilletanten uspjela izbjeći i zato ju je trebalo vidjeti.

Izložba Geniale Dilletanten – supkultura u Njemačkoj 1980-ih otvorena je do 18. veljače u Pogonu Jedinstvo u Zagrebu.

Ideja o otvaranju ove galerije došla je od nekolicine umjetnika sa zagrebačke grafiterske scene. Iniciran od strane pripadnika supkulture, ovaj izložbeni prostor predstavlja jedinstven primjer galerijske koncepcije u Zagrebu. Kako ističu iz galerije Siva, budućim programom podržavat će se rad umjetnika i umjetnica koji nisu nužno akademski obrazovani, al čiji je izričaj usko povezan s uličnom umjetnošću ili kontrakulturom. Također ovim prostorom Attack želi podržati umjetnike i umjetnice koji ne mogu ili ne žele izlagati u institucionalnim galerijama te ne pripadaju srednjostrujaškoj kulturi.

Dio rada i programskog fokusa galerije Siva bit će usmjeren prema otkrivanju novih oblika umjetničkog izraza domaćih i stranih umjetnika sklonih avangardnom izrazu, novim medijima i urbanoj sceni. Zato ovaj prostor ostaje otvoren svim entuzijastima spremnim na suradnju i razmjenu znanja, a osim samostalnim i skupnim izložbama, u galeriji je zamišljeno održavanje i neformalnih edukacija kao i kreativnih radionica.  

Prva izložba u galeriji Siva bit će ona Gorana GeneOne Orešića, zagrebačkog grafitera i vizualnog umjetnika. 

Budući program galerije možete pratiti ovdje. 

KP / Attack!  

Pa ipak, sve to je novo, ali i prilično određeno svojom formom, tehničkim mogućnostima i vezano uglavnom uz Internet. U vrijeme kada Interneta nije bilo ili kada je bio “mlad”, nazovimo to tako, postojao je cijeli jedan medijski svijet nezavisne kulture, baziran na d.i.y. (uradi sam) principima, nepisanim etičkim pravilima, a predstavljalo je glavni izvor informacija, komunikacije, prostor diskusije i razvoja raznih (supkulturnih) scena pa onda i onoga što danas zovemo nezavisnom kulturom. Naravno, riječ je o fanzinima.

Iako je ovaj uvod možda zvučao dramatično i poput kakvog uvoda u povijesnu priču, odmah na početku moram naglasiti da fanzini i danas postoje, unatoč ili paralelno uz Internet, a ovdje ćemo se osvrnuti unatrag i pokušati prikazati fanzinsku scenu tijekom devedesetih godina dvadesetog stoljeća pa sve do prvih godina dvadesetprvog stoljeća, kada broj objavljivanih fanzina pada, a neke nove forme preuzimaju tu ulogu.

Od šapirografa preko kopirke do tiska

I tu zapravo kreće naša priča… Rat i novonastale okolnosti su osim fizičkog razaranja značile društveno i kulturno razaranje. U jednom kratkom razdoblju se činilo da je sve prestalo postojati, a za scenu koja je stvarala fanzine, sretala se na festivalima i koncertima, prestala su sva događanja koja su je okupljala. No, sve to je bilo tek zatišje pred buru. S jedne strane se dogodio nagli rez uzrokovan ratom, a s druge strane je stvar u svoje ruke preuzimala nova generacija ljudi. Upravo u tome možemo pronaći neke od razloga velikog fanzinskog “buma” koji se dogodio u devedesetima.

Već 1992. i 1993. godine postaje jasno da se događa nešto zanimljivo, jer se pojavljuju novi fanzini, a oni koji su izlazili i ranije samo su nastavili sa svojim radom. Warhead, Glans Penissis, Fecal Forces, Make a Change, United Blood, In medias res, Infectious i nekolicina drugih predstavljali su pravo osvježenje. Mahom je bila riječ o fanzinima koji su pokrivali d.i.y., anarho, punk i hardcore scenu, pa onda sve to pomiješano u jednu supkulturu u različitim omjerima, ovisno o pozadini i interesu samih urednika, a kako je često bila riječ o jednoj osobi, onda je bilo lako odrediti uređivačku politiku i što očekivati od pojedinog fanzina.

U to vrijeme (a zapravo i kasnije uz neke manje promjene), većina fanzina je imala sličan sadržaj, a recept za “uspješan” fazin je bio: red razgovora s bendovima (uglavnom prijateljima i domaćim bendovima te ponekim iz drugih zemalja), prikaz scena u gradovima (pošalju prijatelji), recenzije kazeta, ploča i fanzina (CD je još uvijek bio SF), hrpa flyera, neka osobna razmišljanja o društvu, politici, sceni i ostalom, te ponekad strip. Upravo takva forma je jasno govorila o potrebama te scene i medijskoj bljuzgi koju je nudio mainstream. Iako se može činiti šturim, sadržaj je bio sastavljen iz ključnih elemenata za daljnju komunikaciju, koja se, pogađate, odvijala putem pisama. Tako je svaki razgovor s bendom imao i odgovarajuću adresu pa je bilo moguće pozvati ih da sviraju, naručiti izdanja, napraviti razgovor za svoj fanzin ili jednostavno saznati za nekoga tko radi nešto zanimljivo. Flyeri su bili tu zbog svoje osnove funkcije – oglašavanja izdanja, fanzina, festivala, a estetski su se sasvim dobro uklapali u cut&paste dizajn. Osim što su bili zgodan i neizbježan dodatak fanzinima, putovali su i pismima, pa ako ste od nekoga naručili fanzin, onda je bilo izvjesno da će uz njega doći i prava mala hrpa flyera. Svi su svima radili reklamu, uzajamno slali flyere i ostale besplatne materijale, poput newslettera… Ključna je bila komunikacija i širenje informacija o sceni, novim izdanjima. Sve je gurao entuzijazam, želja za nečim drugačijim…

Iako se uvijek govorilo o sceni, zapravo su fanzini pratili i stvarali supkulturu (pa čak i više njih), ali i nove političke poglede, jer se već u prvim danima ovog novog fenomena počela događati određena profilacija različitih fanzina pa su neki postali više “politički i angažirani”, dok su drugi bili više “muzički”, “art“, “osobni” ili “strip” fanzini. Svi ovi nazivi su pod navodnicima iz dva razloga. Prvi je taj da je riječ o gotovo “službenoj” kategorizaciji i terminologiji koja se koristila pri opisu fanzina u recenzijama. Drugi razlog je to da se malo koji fanzin mogao tako jednostavno kategorizirati, jer bi često bila riječ o kombinaciji svega toga ili nekoliko navedenih kategorija.

Uglavnom, svaki fanzin je objavljivao recenzije drugih fanzina i ako ste čitali nekoliko različitih naslova, bilo je lako saznati što je novo objavljeno i zbog ove jednostavne kategorizacije shvatiti o čemu je točno riječ, a onda i naručiti fanzin ili poslati svoj u zamjenu, što je bio omiljeni način “trgovanja”. Iako je standardna cijena bila 5 kuna za fanzin (tek toliko da se pokriju troškovi kopiranja, poštarine i par sitnih troškova oko produkcije), sve fanzine je bilo moguće dobiti u zamjenu za nešto. Uostalom, nije tu bila riječ o zaradi, ljudi su radili fanzine jer su i sami željeli čitati o onome o čemu nitko drugi ne bi pisao ili ne bi pisao na upućen i zanimljiv način. A zanimala ih je glazba, drugi fanzini, majice, zakrpe, knjige… Sve se moglo trampiti, često nije bila važna vrijednost onoga što se trampi, iako je bilo jasno da ćeš za knjigu dobiti nekoliko fanzina, a nakon što napraviš nekoliko takvih razmjena, shvatiš da si pokrenuo distribuciju jer sad imaš po nekoliko kopija fanzina, nekoliko kazeta i hrpu zakrpa pa ćeš sve to staviti na stol tijekom prvog sljedećeg koncerta ili ćeš napraviti distribucijsku listu (“distro-listu”, da budemo terminološki dosljedni) i poslati je zajedno s gomilom flyera u pismima.

Te prve godine fanzinske produkcije pokrenule su pravu lavinu fanzina i negdje polovicom devedesetih godina pa sve do kraja desetljeća traje vrhunac fanzinske scene tako da u tom razdoblju izlazi i najviše fanzina. Gotovo da nije bilo grada ili mjesta u kojem nije izlazio neki fanzin, a ako ljudi nisu radili svoje fanzine, onda su pisali za njih… U pokušaju da napravim popis fanzina koji su izlazili u tom vremenu, došao sam do broja 180, iako je vrlo vjerojatno da to nije konačan broj. Mnogi nisu doživjeli više od jednog ili dva broja, a neki su imali i desetak brojeva pa čak i više desetaka brojeva te su više ili manje redovito izlazili. Ono što se zapravo dogodilo od samih početaka, kada su fanzini šapirografirani pa do devedesetih, kada je fotokopiranje postala uobičajena stvar, dovelo je do tolikog razvoja scene da su pojedini fanzini tiskani u nakladama kojima bi pozavidjeli i mnogi izdavači knjiga, jer bi se naklade od 500 ili 1000 komada lako rasprodale.

Različiti, a opet toliko slični

No, nije naklada bila ključna za fanzine, već njihov sadržaj, koji je, unatoč svim pokušajima izlaženja iz zadanih okvira, ipak uvijek bio okrenut “sceni”, čak i onda kada je bila riječ o “osobnim” fanzinima.

Većina fanzina je, kao što je ranije rečeno, nastala kao dio punk/hardcore glazbene scene, koja je osim same glazbe tematizirala i neka društvena pitanja na jednostavan, vrlo subjektivan i iskren način. Ovdje moram naglasiti da je prilično teško govoriti o ovome s jasnim odmakom jer sam kao autor fanzina aktivno sudjelovao u svemu o čemu pišem. Pa ipak, to mi možda daje mogućnost biti kritičniji prema onome što se događalo i objavljivalo.

Dakle, većina fanzina je zadovoljavala sličnu formu, no razlike su bile očite, ne samo zbog već spomenute kategorizacije, već i zbog činjenice da su neki fanzini težili tome da ne budu toliko “muzički”. U tom pokušaju stvaranja političkog i društveno angažiranog, najviše su se provlačile ideje vegetarijanstva (i znatno manje veganstva) kao političkog i etičkog izbora, razne anarhističke ideje i prakse, osobna promišljanja društva i života, za što je posebno otvoren prostor u kolumnama, raspravljalo se o punku kao supkulturi ili kontrakulturi ili tek svakodnevnim životnim problemima. I dok su ove diskusije bile izrazito važne za samu scenu, izvan nje nisu imale neku posebnu važnost, osim možda posredno kroz kasniji angažman nekih od aktera same scene. Primjerice, moglo bi se reći da je pitanje prava životinja i vege prehrane kao etičkog izbora uvelike proizašlo iz fanzinske scene, no to samo još jednom dokazuje kako mainstream stalno preuzima i prilagođava sadržaje koji su svojstveni supkulturama ili koji se prvotno pojavljuju u njima da bi kasnije postali mainstream.

Unatoč određenoj uniformiranosti fanzinske scene, barem u onom osnovnom, površnom smislu, “osobni” fanzini su otvorili jedno novo područje. Najčešće su sadržajno bili sastavljeni vrlo dnevnički, opisivali bi pojedine dane, izlete, događaje, ali na vrlo osoban način, a s druge strane bi sadržavali i kratke priče (koje su često bile autobiografske ili bi se ispreplitale s istinitim događajima), poeziju, crteže, fotografije ili tek goli tekst. Osim razlike u sadržaju postojala je razlika i u dizajnu, pa je uglavnom (iako ne uvijek) izostajala punk ikonografija.

Međutim, ono što je bio gotovo klasičan politički aktivizam, a bilo je snažno vezano uz fanzinsku scenu su dva projekta koji ipak odlaze nešto dalje od same “scene” i unatoč tome što možda nisu imali jači društveni odjek, njihov doseg je vjerojatno bio veći od svega ostalog.

U vrijeme rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nije postojala nikakva komunikacija između (zapravo nikad službeno) u rat uključenih zemalja – telefonske linije nisu funkcionirale, novine nisu dolazile, a nije bilo niti Interneta… U to vrijeme razne anarhističke inicijative, tada još povezane sa supkulturama pokreću zajednički projekt pod nazivom Preko zidova nacionalizama i rata, a koji je zapravo bio fanzin, gotovo pa novina, čiji se prvi broj pojavio 1993. Pisali su tu autori iz Srbije, Hrvatske, BiH, Makedonije i Slovenije u pokušaju da probiju informacijsku blokadu i stvore komunikacijske kanale. Tiskano je 5000 kopija koje su distribuirane u svim spomenutim zemljama i to je bio prvi zajednički veći projekt. Kasniji brojevi nikad nisu ugledali svjetlo dana zbog raznih organizacijskih i financijskih problema, osim što je jedan broj objavljen u sklopu fanzina Comunitas, koji je tijekom devedesetih objavljivala grupa Zagrebački anarhističi pokret (ZAP), koji je u samom projektu sudjelovao od početka.

To nas dovodi do drugog velikog projekta, koji je možda imao više odjeka u svijetu nego kod nas. To je ujedno i početak jednog novog razdoblja, gdje je Internet polako počeo imati sve veću ulogu, a komunikacija je sve više prelazila u virtualnu sferu, zamjenjujući pisma. U prvoj polovici devedesetih ZAP pokreće svoj newsletter Zaginflatch (na engleskom), ali i njegovu domaći verziju Nećemo i ne damo. Bile su to dvije besplatne publikacije koje su govorile o politici, društvu, supkulturi, akcijama te su slane po cijelom svijetu i regiji. Ovaj projekt ne bi zahtijevao posebnu pažnju u ovom tekstu da 1999. godine NATO nije bombardirao Srbiju, a Slobodan Milošević izbacio sve strane novinare iz Srbije. Ukratko, protok informacija je bio u potpunosti blokiran, ljudi odsječeni, a gospodari rata sasvim zadovoljni situacijom koja je bila više nego odlična za novo ratno stanje. U to vrijeme Internet je bio relativno mlad, spor i skup, ali je komunikacija e-mailom sasvim dobro funkcionirala, što je odigralo ključnu ulogu u prikupljanju informacija, dojmova, misli i uopće općeg stanja u zemlji koja je bila kolektivno kažnjena zbog politike svojih vladara. Taj komunikacijski kanal koji je uspostavljen i izvještaji koji su pristizali svakodnevno su prevođeni na engleski i objavljivani u Zaginflatchu, koji je punih mjesec i pol izlazio svaki dan, a čitanost je u to vrijeme porasla i do 30.000.

Pa ipak, sve je to bilo napravljeno prvenstveno zbog prijateljstva, povezanosti “scene” i želje da se pokaže solidarnost s prijateljima koji su se našli u situaciji da ih se kažnjava za nešto protiv čega su se borili cijeli svoj život. Ta bazična solidarnost je bila važnija od svake čitanosti, baš kao i u samom početku, bilo je važno komunicirati i ljudima koji razmišljaju slično reći da nisu sami.

Umjesto zaključka

Koliko je širok spektar sadržaja rasprostranjen pred nama? Koliko zapravo izbora imamo? Imamo li ih uopće? Što se same sintagme ‘noćni život’ tiče, nju bi trebalo shvatiti u najširem mogućem smislu, a imajući na umu prvenstveno tipove pop-kulturne (re)produkcije kao što su glazba i film.

U kontekstu svakodnevnog, neobaveznog noćnog izlaska nevezanog uz formu koncerta ili slušaonice, Zagreb je prilično neinventivna metropola. Čak i ako zanemarimo supkulturne preferencije, na području šireg centra grada postoje dva ili tri mjesta čija su vrata otvorena nakon ponoći. Spomenut ću tek dva, Krivi put i Limb, koji su oba u neposrednoj blizini Studentskog centra. Limb je obična kavana o kojoj se i nema mnogo za reći, kavana čija sadržajna širina jednostavno prestaje na cjeniku pića. Krivi put je, s druge strane, već godinama sjecište putova mladih svih supkulturnih opredjeljenja. Klijentela je u najmanju ruku živopisna: od onih koji će vas bez sustezanja i iskreno priupitati vjerujete li u Boga do onih koji se ritualno samoozljeđuju žiletima ili razbijenim pivskim bocama. Što se ambijenta tiče, dvorišni prostor je puno podnošljiviji od interijera čiji nedostatak ventilacije i okorjele pušače tjera na kajanje. Prije dvije godine, u dvorišnom je prostoru otvorena i mala galerija imena Pravi put koja je otvorena do kasnih noćnih sati. Tako između hodanja po razbijenom staklu do toaleta dostojnog proslavljenog filma Dannyja Boylea možete pogledati, recimo, izložbu o zaboravljenim prostorima centra Zagreba.

U posljednjih godinu dana intenzivniju programsku proizvodnju započela su dva multimedijalna prostora: AKC Medika kao privremeni prostor dodijeljen na korištenje Attacku te Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade koji je osnovao Grad Zagreb i Savez za centar za nezavisnu kulturu i mlade. Oba su se prostora nametnula kao jarke točke na karti nezavisnih kulturnih zbivanja u tom vrlo kratkom vremenu. Tako je u Centru održan ovogodišnji, već tradicionalni, Illectricity u organizaciji Confusiona i dio trećeg Device_arta 3.009. Programi u AKC Medika, iako jednako gerilski kao i u doba Attacka na njegovoj staroj adresi, znatno su intenzivniji. Na tjednoj se bazi održavaju koncerti grupa svih žanrovskih niša: od psychobillyja, preko punka, hardcorea i reaggea, pa sve do jazza. Tu su techno, house i goa partiji, dub i dancehall večeri, kao i razni već etablirani klupski programi elektroničke i eksperimentalne glazbe poput Pistolera i Beat Bustersa. Cijene na šanku su pristupačne te bi uz modifikaciju sanitarnog sustava (da se Grad hoće aktivirati), Medika mogla postati idealno mjesto za mlade, kakva su, uostalom, europski standard.

Jedan od novijih gradskih prostora je trnjanski Željezničar, no on svojim dosadašnjim programom, uz izuzetak nekoliko kvalitetnih punk i metal koncerata, konkurira klubovima kao što je Tvornica kulture – beskrajne Nirvana vs. Pearl Jam slušaonice i nisu neka naznaka diverziteta. Klub koji je otvoren tek nešto dulje od godine dana je – Sirup. Ono što Sirup izdvaja u moru zagrebačkih klubova koji zapravo svoj prostor iznajmljuju za večeri elektroničke glazbe (npr: Boogaloo, The Best) jest njegov kontinuitet. Naime, Sirup je vjerojatno jedini gradski klub koji kontinuirano promovira kulturu elektroničke glazbe, ne ograničavajući se pritom isključivo na house ili techno već i na emergentne žanrove kao što su dubstep i grime, pa i posljednjih godina nešto uspavaniji IDM.

Prostori koji već godinama djeluju uglavnom se niti ne mijenjaju. Nakon nemilog sukoba s Gradom, Močvara je 2009. ponovno otvorila svoja vrata publici, ali uz nekoliko izrazito kvalitetnih prošlih i nadolazećih koncertnih gostovanja, ne može se baš pohvaliti nekom programskom kreativnošću. Cijena od 25 ili 30 kuna za ulaz na žanrovske slušaonice poput Night on My Side ili Zlostavljanje te relativno skup šank nije nešto što je ideal noćnog izlaska mladog čovjeka. Pogotovo onog koji se još uvijek školuje ili jednostavno zarađuje ispod prosjeka. S druge strane, tu su još uvijek tradicionalni Močvarini programi koji su potpuno besplatni: Filmske večeri i Kazalište u Močvari.

Nakon odlaska Mate Škugora s mjesta jednog od programskih voditelja KSET-a, koncertni programi su se ponešto prorijedili no praznine su se popunile intenzivnijim radom ostalih sekcija Kluba. Filmske su večeri postale puno kvalitetnije, a dalje ide i tradicionalni Demonstrator – program koncerata neafirmiranih hrvatskih bendova.

Čini se, zapravo, da je kulturna ponuda Studentskog centra zapravo najkompletnija. Platforma pod nazivom Kultura promjene posljednjih je godina u potpunosti revitalizirala program zagrebačkog Studentskog centra. Ipak, kvaliteta kulture izlazaka zapravo leži u koncertnom programu koji gotovo da je na razini zapadnoeuropskih metropola. Za kvalitetu i raznolikost koncertne ponude SC-a umnogome je zaslužan već gore spomenuti Mate Škugor koji je svoj angažman nakon KSET-a nastavio u okviru Kulture promjene. Ono što zapravo nedostaje jesu stalne klupske večeri kakva je, primjerice, Pop til You Drop,  a koja se održava u intervalima od otprilike jednom u dva mjeseca.

Ovaj bi pregled, barem u ovom trenutku, mogao tek sugerirati što se događa na zagrebačkoj klupskoj sceni te koliko je, u smislu kulture izlazaka, zapravo šarolika karta mogućnosti koju mladi ljudi danas imaju. Ovo ni u kojem slučaju nije kompletan pregled svih prostora niti ima tendenciju markiranja onoga što je pod svaku cijenu jedini ispravan izbor mogućnosti. Sve u svemu, ako izuzmemo koncertnu ponudu, Zagreb je prilično jednoličan grad. Što se klupskih večeri i slušaonica tiče, sve je to, da iskoristim parafrazu naslova jedne feminističke analize domaćih ženskih časopisa, premalo optimizma za 25 kuna.

Prema svemu sudeći, Grad nije niti svjestan vlastitih potencijala koje bi mogao pružati mladima, kako onima koji u njemu žive, tako i onima koji bi tek mogli doći, a da ne spominjemo one koji tek turistički kapnu s vremena na vrijeme. Kada bi Grad imao jasnije definiranu kulturnu politiku, a koja uključuje i razinu noćne zabave, možda mladi ne bi bili prepušteni binarnim opozicijama između skupog kluba i – ulice. Što, zapravo, i nije neki izbor.