(iz intervjua, Futura)

Futura je dokumentarni film nastao u suradnji redatelja Pietra Marcella, Francesca Munzija i Alice Rohrwacher, a u Hrvatskoj je premijerno prikazan sredinom siječnja u Dokukinu KIC. Redateljski trio početkom 2020. godine krenuo je u putovanje Italijom s idejom da mlade osobe, uglavnom srednjoškolske i studentske dobi, ispita o njihovim nadanjima, snovima i strahovima o budućnosti. Bazirajući se na toj jednostavnoj premisi, dokumentarac je sastavljen od niza intervjua s mladima koji dolaze iz različitih društvenih pozicija – s učenicama u kozmetičkoj školi, studentima filozofije, boksačima, budućim glumcima, migrantima, bogatim djevojkama na ergeli, mladićem koji želi biti poljoprivrednik, pripadnicima romske manjine i mnogim drugima. Unatoč brojnim i raznolikim protagonistima, film nikad ne pruža mnogo konteksta o mladima čije glasove slušamo, ograničava se tek na osnovne informacije o regiji u kojoj se trenutno nalazimo – gradove poput Palerma, Napulja, Milana, Genove, Venecije, Rima, ali i brojne ruralne krajeve. 

Osim geografskih, kroz tok filma se razotkrivaju i naznake drugih različitosti – u prvom redu klasnih i obrazovnih. Međutim, one nerijetko ostaju tek na plošnoj razini, poput jezika, načina odgovaranja na pitanja i samopouzdanosti pred kamerom. Sličnosti u odgovorima i razmišljanju su pak mnogo izraženije, što u određenoj mjeri pridonosi povremenoj monotonosti filma – monotonosti koja ne proizlazi iz dosade, niti ju proizvodi, već je prije svega odraz nedostatka životnih alternativa protagonista. Kod gotovo svih njih može se primijetiti jednostavna želja da žive više-manje normalan život. Njihova nadanja prije svega karakterizira izostanak velikih snova ili ambicija i sklonost tradicionalnijim i “sigurnijim” težnjama. Skromnosti očekivanja unatoč, mali ih broj zaista misli da su njihovi ciljevi ostvarivi, što čitavom dokumentarcu daje melankoličnu i tragičnu atmosferu.

Ta skromnost želja protagonista i protagonistica proizlazi iz činjenice da među njima postoji znatna razina konzervativizma – primjerice, nerijetko izražavaju pozitivne stavove o tradicionalnoj rodnoj podjeli rada, o tome kako je odgovornost muškarca da uzdržava obitelj i sl. Iako možda ne uvijek toliko eksplicitno, nadanja većine intervjuiranih mladih vrte se oko braka, posla i obitelji. Gotovo svi izražavaju negativno mišljenje o svojoj okolini i zemlji jer smatraju kako u njoj nema budućnosti. Stavove mladih u Futuri, kao i njihovu internaliziranu krivnju za osjećaj besperspektivnosti, najbolje sažima izjava mlade Romkinje koja kaže: “Mladi danas nisu dobri nizašto”. 

Futura nema radnju, intervencije autorskog tima su minimalne, a kadrovi su uglavnom koncentrirani na grupe mladih, na njihova lica i govor tijela – primjerice, samopouzdani stav pred kamerom se pokazuje kao dobar indikator pripadnosti srednjoj ili višoj klasi. Mjestimično se također koriste crno-bijeli arhivski snimci koji stvaraju paralelu sa sličnim televizijskim istraživanjima iz šezdesetih i sedamdesetih. Iako protagonisti Future redovito izražavaju razočarenje i defetistički stav spram budućnosti u Italiji, kao i neke detalje i iskustva iz osobnog i obiteljskog života, redateljski tim u pravilu ne pokušava pobliže istražiti korijene tih osjećaja ili saznati više o njima. U tom pogledu intervjui ostaju na poprilično površnoj razini, na nizu asocijacija potaknutih pitanjima poput “Kakva je budućnost za vas?” i “Što biste učinili da ste vodili državu?”.

Međutim, “površnost” odgovora protagonista i redateljska odluka da ne propituju iznesene stavove ne pokazuje se nužno kao nedostatak. Prozaična spontanost njihovih komentara otkriva mnogo više o načinu na koji mladi pristupaju svom okruženju, o tome što im izaziva zabrinutost, do čega im je stalo i što im nedostaje, nego što bi to možda napravio direktni pokušaj istraživanja i uvođenja političkih ili strukturnih uzroka osjećaja besperspektivnosti. Futura stoga u prvom redu pruža platformu na kojoj su se sudionici i sudionice mogli otvoreno izraziti, bez navođenja, vlastitim načinom, jezikom i osjećajem za ono što im je važno u neposrednoj svakodnevici.

Politika, seksualnost, rodni identiteti ili bilo kakvi strukturni problemi zbog toga se u filmu rijetko eksplicitno spominju – izuzev pojedinačnih slučajeva poput djevojke u kozmetičarskoj školi koja spomene poteškoće s kojima se susreće zbog toga što je lezbijka i mladića koji od budućnosti očekuje nespecificiranu poreznu reformu. O apolitičnosti mnogo govori i segment koji je uključivao učenike srednje škole Diaz u Genovi. Kada ih je Rohrwacher upitala što točno znaju o nasilju koje se tamo odvijalo prije dvadeset godina na samitu G8 – o čemu je prošle godine za Kulturpunkt opširno pisala Nika Petković – naišla je samo na muk i tek koji neugodni i nerazumljivi šapat. 

U konačnici, političnost i konzervativizam mladih iz Future, čije paralele možemo vidjeti i u domaćem kontekstu, u prvom redu proizlaze iz besperspektivnosti, isključenosti iz političkog života i neprepoznavanju mogućnosti djelovanja kojim bi izmijenili društvenu situaciju. Bez osjećaja za mogućnost bazičnog djelovanja u svijetu, budućnost ostaje tek maglovita, a jedini se osjećaj sigurnosti pronalazi povratku tradiciji ili bijegu.

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

Dvadeset godina je prošlo od summita G8 u Genovi tijekom kojeg je osam čelnika najvažnijih gospodarstava svijeta raspravljalo o ključnim pitanjima međunarodne politike, dok su se istovremeno na ulicama grada odvijali jedni od najburnijih prosvjeda u novijoj povijesti Italije. U kontekstu događaja koji su trajno obilježili talijanski društveni imaginarij, srpanj 2001. godine smatra se trenutkom u kojem je jedna čitava generacija mladih ljudi trajno izgubila povjerenje u političku vlast i institucije. Pod sloganima “Drugi svijet je moguć”, “Vi G8, nas 6 milijardi”, “Naš svijet nije na prodaju”, stotine tisuća članova pokreta i udruženja pristiglo je u Genovu kako bi prosvjedovalo protiv dominantne neoliberalne globalizacijske paradigme i ekonomskih nejednakosti u svijetu, zagovarajući radikalno drugačiji svijet. Raznolika plejada pokreta koje su činili članovi talijanske izvanparlamentarne ljevice, radnički sindikati, predstavnici humanitarnih udruga, pacifisti mreže Liliputa, Greenpeace, članovi društvenih centara i studentskih kolektiva iz Italije i Europe, imala je namjeru iskazati svoje nezadovoljstvo neumjerenom globalizacijom, porastom siromaštva, klimatskim promjenama, kršenjem ljudskih prava i drugim socio-ekonomskim problemima. Pojednostavnjeno etiketirani kao “antiglobalistički” ili “no-global” pokreti koji su se okupili u Genovi, nisu predstavljali improviziranu skupinu razularenih anarhista ili “komunističkih krpelja” (tzv. zecca) kako ih se nerijetko nazivalo u medijima, već heterogenu skupinu različitih aktera koja je zagovarala drugačiju ideju globalizacije.

Prosvjedi protiv međunarodnih čelnika i protiv ideje globalnog upravljanja (u kojem svijetom upravljaju samo najbogatije i najmoćnije zemlje) započeli su nekoliko godina ranije, postepeno poprimajući oblik međunarodnog pokreta. Jedan od ključnih događaja bio je prosvjed protiv sastanka WTO-a u Seattleu 1999. godine, tijekom kojeg je 50.000 prosvjednika uspješno blokiralo prilaz mjestu sastanka Svjetske trgovinske organizacije i time onemogućilo susret sudionika. Pojam “Ljudi Seattlea” mediji će kasnije koristiti upravo za označavanje takvih oblika prosvjeda. Početak novog milenija obilježio je nastavak niza velikih prosvjeda poput onog u Pragu povodom sastanka Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke; u Nici protiv antisocijalne politike EU-a; u Montrealu povodom summita G20 kao i 2001. u Washingtonu prilikom Busheve inauguracije, uz izražavanje otvorene optužbe prosvjednika za izbornu krađu. U Porto Allegreu 2001. godine po prvi put se održava Svjetski socijalni forum, okupljanje organizacija civilnog društva čiji je cilj bio raspravljati o alternativama agresivnoj globalizaciji i kapitalizmu.

Na tom tragu uoči sastanka G8 u Genovi osniva se Genova Social Forum, koalicija od preko 1000 udruga, stranaka, društvenih centara, sindikata te talijanskih i stranih nevladinih organizacija, koja je služila kao platforma za organizaciju debata, okruglih stolova i koncerata, ali i za koordinaciju i komunikaciju s tiskom i institucijama, što je bilo od posebne važnosti s obzirom da su najavljivani prosvjedi nekoliko mjeseci prije sastanka G8 od strane Berlusconijeve vlade okarakterizirani kao ilegalni. Podršku GSF-u kao i važnu ulogu u borbi protiv medijskog i političkog obmanjivanja uoči i tijekom demonstracija imala je prije svega Indymedia Italia (2000. – 2006.), otvorena mreža neovisnih novinarskih kolektiva koja je detaljno informirala o svemu što se događalo, a čije se sjedište nalazilo u školi Armando Diaz.

S druge strane, pripreme uoči summita pratila su neumjerena zastrašivanja vodećih talijanskih medija o mogućim terorističkim napadima od strane demonstranata, kao i priče o tome kako talijanska vlada priprema stotine mrtvačkih vreća uoči prosvjeda. Istovremeno, talijanska vlada i policija provode do tada nezapamćene sigurnosne mjere koje uključuju dijeljenje grada na sigurnosne zone (crvenu, bijelu i zelenu) visokim čeličnim barijerama i žičanim ogradama. Namjera takve podjele bila je prosvjednicima u potpunosti onemogućiti pristup crvenoj zoni gdje se odvijao summit te im dopustiti kretanje isključivo unutar zelene zone, dok je bijela bila rezervirana za neometano kretanje stanovnika Genove.

Silna napetost kojoj su doprinosile vijesti o angažiranju nezapamćeno velikog broja policijskih snaga i stranih obavještajnih službi, održavala se i na atmosferu unutar samog GSF-a te na unutarnje nesuglasice oko načina prosvjedovanja. Dok su pacifisti jasno zauzimali stav da se policijske snage ne provociraju, skupine poput Ya baste, najjače aktivističke organizacije u Italiji, Tute bianche i radikalni sindikat COBAS najavljivali su rušenje ograda koje su tih dana dijelile grad, kao simbol borbe protiv nejednakosti i neravnopravnosti u svijetu. Ipak, uoči početka summita, skupine članice GSF-a postigle su zajednički dogovor da prilikom prosvjeda neće napadati policiju, koristiti oružje, uništavati imovinu, niti pokušati srušiti ogradu crvene zone. Usprkos dogovorima jedan od ključnih i pomalo lakomislenih organizacijskih propusta Genova Social Foruma pokazat će se upravo nekomuniciranje s militantnim anarhističkim skupinama čija se black bloc taktika temeljila upravo na uništavanju imovine i provociranju nasilnih sukoba s policijom. (Dražen Šimleša, Četvrti Svjetski rat/Drugačiji svijet je moguć!)

Dok je prvi dan 50.000 ljudi prosvjedovalo za prava migranata u dogovoreno mirnoj atmosferi uz koncert talijanske grupe 99 posse i tada popularnog Manu Chaoa, već drugi dan Genova počinje sve više nalikovati ratnoj zoni. Izostanak vlastite rute kretanja omogućilo je radikalnim skupinama poput Black Bloca miješanje s drugim prosvjednicima, brutalno uništavanje imovine te otvoreno sukobljavanje s policijom. Uništeni su izlozi, automobili, dućani, autobusne stanice te brojna državna i privatna imovina, a nasilno ponašanje ovih skupina dovelo je ostale prosvjednike, nezainteresirane za bilo kakav oblik nasilja, u kontakt s policijom koja u nekom trenutku prestaje birati koga privesti ili pretući. Neviđeni neredi i nasilje izmakli su kontroli trećeg dana prosvjeda, kada se na ulicama Genove pojavljuje oko 300.000 ljudi. Razlog tome je vijest o smrti Carla Giulianija, 23-godišnjeg mladića iz Rima kojeg je u trenutku kaotičnog obračunavanja na trgu Alimonda, policajac Mario Placanica upucao sa samo dva metra udaljenosti te policijskim džipom prešao preko njegova tijela. U tom kontekstu valja istaknuti brojne novinske fotografije mrtvog tijela Carla Giulianija, koje su nakon objave u svjetskim novinama i časopisima postale simbolom antiglobalističkih prosvjeda u Genovi. Istovremeno, medijska pokrivenost ovog brutalnog ubojstva može se promatrati i kao primjer dramatizacije i prioritetizacije nasilja, što dodatno podcrtava činjenicu da masovni mediji nisu ostavljali prostora za alternativno čitanje Giulianijevog ubojstva, kao niti za razumijevanje antiglobalističkih prosvjeda i njihovih ciljeva. (Antigoni Memou, Photography and social movements).

Trenutak tragične smrti Carla Giulianija na prosvjedima u Genovi predstavlja početak vrhunca eskalacije nasilja na nekoliko razina. S jedne strane od tog trenutka policija počinje primjenjivati nasilje i spram mirnih prosvjednika, iako se isti nalaze daleko od crvene zone, dok s druge strane dolazi do manjih sukoba s pripadnicima black bloca koje organizirani prosvjednici optužuju za stvaranje nepovjerenja unutar samog pokreta. Među dramatične događaje koji svjedoče o militariziranoj represiji tijekom prosvjeda u Genovi ubraja se i policijska racija u školi Diaz, poznata i kao “meksička klaonica”. U noći 21. srpnja, kada je summit G8 već bio završen, tristo policajaca nasilno upada u sjedište GSF-a i Indymedie gdje su prosvjednici spavali. Divljačko premlaćivanje oko devedeset prosvjednika, od kojih je šezdeset hospitalizirano, a dvadesetak odvedeno u kaznionicu Bolzaneto gdje su mučeni i fizički zlostavljani, vjerno je prikazano u filmskom uprizorenju redatelja Danielea Vicarija. Film Diaz – ne čistite ovu krv (Diaz – Non pulire questo sangue, 2012.) zahvaljujući dokumentarnim snimkama, fotografijama i razgovorima sa svjedocima, ubraja se među najuspješnije rekonstrukcije događaja u Genovi 2001. Osim brutalnog nasilja film vjerno prikazuje i ondašnju inscenaciju konferencije, ili točnije rečeno, predstave za medije, tijekom koje šefovi policije novinarima pokazuju palice, noževe i podmetnute molotovljeve koktele kako bi javnosti prikazali sklonište prosvjednika i novinara kao “terorističko sjedište”. Iako se vijest o nasilju u školi Diaz, kao i o smrti Carla Giulianija, brzo proširila talijanskim i stranim medijima izazivajući nevjericu, ali i osude talijanskih vlasti, tužiteljstvo u Genovi podiglo je optužnice protiv 28 policajaca tek tri godine kasnije, a 2012. godine zahvaljujući zastari većina policajaca zaradila je suspenziju na pet godina. Nezakonitu raciju u školi Diaz i mučenja u Bolzanetu, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu 2017. godine proglasio je činom mučenja, dok je država zaradila osudu zbog neprovođenja učinkovite istrage.

Prosvjedi u Genovi jedna su od zasigurno najnasilnijih epizoda u talijanskoj novijoj povijesti, ali i razlog zbog kojeg danas, gledajući dvadeset godina unazad, možemo govoriti o političkom i društvenom vakuumu koje su demonstracije ostavile iza sebe. Premda početkom dvijetisućitih u Italiji svjedočimo umnožavanju Socijalnih foruma, razvoju studentskih kolektiva i samoupravnih društvenih centara osnovanih još sredinom sedamdesetih, sindikalnim demonstracijama, onim antiratnim, kao i demonstracijama protiv Berlusconijeve vlade, činjenica je da je svjedočenje “kršenju ljudskih prava neviđenih razmjera”, prema riječima Amnesty Internationala, obilježilo odnos jedne čitave generacije spram politike i vlasti. U nekom trenutku u Genovi se činilo da bi različiti pokreti sličnih ideala (mlađi članovi društvenih foruma uz primjerice sindikate federacija metaloprerađivača), nakon što su godinama marširali podijeljeni, mogli biti ujedinjeni. Činilo se da upravo raznolikost pokreta pod okriljem Genova Social Foruma 2001. skriva zajedničku snagu usmjerenu ka promjenama.

No, zahvaljujući militariziranoj represiji, tadašnja je vlast ostvarila svoje ciljeve: gušenjem pokreta i zahtjeva za promjenama, spriječena je i najmanja mogućnost za razvoj pokreta u konkretnu političku opciju. Iako svaljivanje krivnje na policijski represivni aparat može djelovati kao pokušaj traženja alibija za propuštene prilike, s odmakom od dvadeset godina ostaje nužno zapitati se: zašto iz takvog univerzuma ideja nije proizašla jedna lijeva politička opcija? Italija u svojoj novijoj povijesti nije imala političare poput Alexisa Tsiprasa, Pabla Iglesiasa, niti Pedra Sancheza, već Luigija Di Maia i Mattea Renzija, leadere koji bi mogli biti vršnjaci ili pak mlađi od pripadnika generacije koja se 2001. nalazila u Genovi. Nažalost, upravo su se oni pojavili na političkoj sceni kao Berlusconijevi nasljednici i time usmjerili politiku današnjeg vremena: šovinističku, individualističku, konformističku i željnu osobne afirmacije; svjetlosnim godinama udaljenu od kolektivnog i osviještenog zalaganja za prava migranata, radnika ili pak efektivne borbe protiv globalnog zatopljenja.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.