Festival otvara retrospektiva posvećena libanonskoj redateljici Heiny Srour, kojoj će biti uručena nagrada Wild Dreamer za životno djelo. Srour je autorica radikalnih feminističkih filmova snimanih tijekom ratova na Bliskom istoku, a u retrospektivnom programu prikazat će se četiri njezina filma, među njima i Leila i vukovi kojim se festival otvara.

U igranoj konkurenciji nalaze se nagrađivani festivalski naslovi iz cijelog svijeta: pobjednik Tjedna kritike u Cannesu Koristan duh tajlandskog redatelja Ratchapooma Boonbunchachokea, Dva godišnja doba, dvoje stranaca japanskog redatelja Shôa Miyakea, nagrađen Zlatnim leopardom u Locarnu, te Uskrsnuće kineskog redatelja Bi Gana, dobitnik Specijalne nagrade žirija u Cannesu.

Tu su i dugo iščekivani prvijenac glumice Kristen Stewart Kronologija vode, Drakulina reinterpretacija redatelja Radua Judea te ovogodišnji pobjednik Rotterdama Varijacije na temu Devona Delmara i Jasona Jacobsa. Za nagradu Wild Dreamer natječe se i dugometražni prvijenac palestinskog redatelja Abdallaha Al-Khatiba, Kronike opsade, koji je osvojio nagradu za najbolji prvijenac na ovogodišnjem Berlinaleu.

Dokumentarna konkurencija okuplja deset filmova koji se kreću od intimnih obiteljskih priča do političkih eseja o ratu, granicama i klimatskoj krizi: pobjednik CPH:DOX-a Majska šuškanja kineske redateljice Dongnan Chen, najbolji dokumentarac Berlinalea Kad bi se golubi pozlatili Pepe Lubojacki te Fantomska bol Rožave Maryam Ebrahimi, smješten u poslijeratnu sjevernu Siriju.

Detalje programa potražite na službenim stranicama festivala.

Dokumentarni film Zemlja za nas autorice Karle Crnčević premijerno je prikazan na 17. Subversive Film Festivalu u Zagrebu, koji je ove godine ujedinio svoj sadržaj pod geslom “Živjeti bez kapitalizma”. Ovaj će mi zajednički nazivnik poslužiti kao idealan okvir za čitanje filma. Bez obzira na moja ili tuđa paratekstualna saznanja o ovoj zajednici, što nam film Karle Crnčević ima za reći o životu bez kapitalizma? Mnogo toga. Nije pritom presudno to što tematizira zajednicu koja nastoji živjeti onkraj kapitalističkih “blagodati” i biti samoodrživa. Film, za mene, savršeno zrcali tu temu upravo jer odolijeva klasičnim kušnjama i ne propovijeda. Čak ni ne inspirira na klasičan “joj, i ja bih to probala” način. Ne koristi svoju formu i sadržaj kako bi docirao i obmanuo u očekivanjima, čime pokazuje da prepoznaje što “život bez kapitalizma” podrazumijeva i što će značiti u budućnosti. Zemlja za nas nepretenciozna je i iskrena “lekcija” svima koji uistinu žele (pre)živjeti bez kapitalizma.

U kojem obliku dolazi ta lekcija? Autorica provodi niz godina snimajući zajednicu. Odlučuje stilski oblikovati svoj film bez naracije, izuzev poetsko intoniranih rečenica na samom početku i kraju filma, koje služe kao neka vrsta kratke i apstraktne ekspozicije. Otkriva nam okvir priče, no u nedostatku intervjua i očito režiranih scena, prošlost, sadašnjost i budućnost ove zajednice otkrivamo jedino putem scena svakodnevice te isječaka razgovora i rasprava. Uz scene sadnje i branja maslina, dječje igre, čišćenja i sređivanja infrastrukture i uz pokoji krupni kadar lica, ruku i rada, ono što dominira su – scene sastanaka članica zajednice. Teme sastanaka su zahtjevne, jer su u suštini egzistencijalne. Zbog toga sastancima dominira, barem kod onih koje u tom trenu raspravljaju, u najmanju ruku – frustracija. Zajednica se, u svojoj namjeri da živi autonomno i autentično, solidarno i ekološki, suočava s opakim vanjskim pritiscima. Prvi od njih je manjak ljudi, potpore i radne snage. Nazire se i sveprisutna klimatska kriza, koja se prvenstveno pojavljuje u obliku suše i nepredvidivih obrazaca padalina.

Sustav, koliko god mi možemo iz njega, često ne može iz nas, pa razgovori o vlasništvu, pravnoj zaštiti, radu i dohodovnim aktivnostima, čini se, izazivaju najviše nesigurnosti i razmirica među članicama. Ipak, glavna okosnica filma nije nijedan od spomenutih vanjskih pritisaka. Okosnica je unutarnja i međupredmetna, proteže se kroz navedene izazove. Nju Crnčević formom zumira, kroz odabrane kadrove sastanaka koji se ponavljaju i imaju najveći emocionalni naboj. Zapravo je manje važno o čemu pričaju protagonistkinje, a važnije kako o tome pričaju. Ili jednostavno da o tome pričaju. I da su često frustrirane. Procesi i međuljudski odnosi, to ljepilo introspekcije, kompromisa, emotivnog rada i zajedničke vizije, u prvom su planu. 

“Sveto trojstvo” svake zajednice ili bilo koje grupe ljudi koje zajednički nešto rade ili proživljavaju jest balans između zadataka, procesa i odnosa. Zadaci se odnose na reprodukciju zajednice, na sadržaj, proizvode, rezultate i rokove. Procesi otkrivaju vidljivu ili nevidljivu strukturu, načine i podjelu rada te vrijednosti koje jesu ili nisu reflektirane u procesima. Odnosi su veze, poštovanje i uvažavanje drugih, njihovog truda i vremena. Osjećaj pripadanja i doma. “Odnosi – proces – zadatak” trojstvo su poput ribičkog tronošca. Kako su međuovisne, ako je i jedna od triju noga dulja ili kraća od drugih, stabilnost pati. Baza je narušena, klizimo, rušimo se unaprijed ili prevrćemo na glavu. Ljepota i prokletstvo zajednica i kolektiva jest ta konstantna izmičuća ravnoteža, koju je moguće postići na neko vrijeme, ali će jedna noga prije ili kasnije opet narasti. To je prirodno stanje zajednica.

Kako kapitalizam pristupa tom tronošcu? Takav sustav najčešće naglašava zadatke. Dajte mi ciljeve, produktivnost, kvantitetu, isporuku. Kapitalistički su procesi hijerarhijski, rigidnih struktura koje osiguravaju brzinu, efikasnost. Kapitalistički odnosi su binarni, ukalupljeni i propisani, temeljeni na odnosima moći i okrupnjavanju mainstreama grupe. Film koji se u suštini nije oslobodio ovih kapitalističkih narativa možda bi odabrao prikazati zajednicu u drugačijem ruhu i upravo prikriti ove izazovne dijelove suživota. Prikazati zajednicu u razdoblju u kojem su “procesna” i “odnosna” noga tronošca u neskladu i učiniti to okosnicom filma je hrabro. Hrabro je jer je zastrašujuće gledati i suosjećati nelagodu koju proces i odnosi izazivaju u protagonistkinjama pa i u nama samima. A opet, taj je pogled nužan, jer je važan za razumijevanje dinamika bilo koje zajednice.

Emotivna nota filma Zemlja za nas počiva na procesima i odnosima. Crnčević pritom nema namjeru raščlaniti te rasprave, ući u dubinu toga što se “stvarno” desilo, kakvi su povijesni odnosi članica, tko je manje ili više u pravu, čiji se glas najviše čuje ili drugo što bi opravdalo ili osudilo bilo koju sudionicu rasprave. Ta je pozadina u ovom trenu, za gledatelje_ice i autsajdere_ice zajednici, sekundarna i s pravom neotkrivena. Iako znamo da sve ove silnice grupnih dinamika oblikuju te emotivne čvorove i zato jesu važne, nije na nama da ih kroz ovaj film otkrivamo. Na nama je da gledamo u sam čvor i uviđamo koliko su procesi i odnosi iscrpljujući, a koliko nužni. Taj je pogled ključan dio istinskog otpora kapitalizmu, bilo da svojim djelovanjem uništavamo eksploatatorske pretpostavke i uvjete sustava i/ili paralelno stvaramo nove vrijednosne prostore i prakse, s čime Zemlja za nas eksperimentira već desetljeće. 

Ono što iščitavam iz filma, s obzirom na kadrove koji su izabrani, jest da je u dotičnom razdoblju zajednica potencijalno patila od “tiranije manjka strukture” (tyranny of structurelessness), fenomena koji je identificirala feministkinja Jo Freeman. Slučaj je to kolektiva koji su u svojoj srži i namjeri horizontalni i “bez vođa”, protivno “visokoproduktivnim i funkcionalnim” hijerarhijama. Oni prakticiranjem procesa donošenja odluka poput direktne demokracije pokušavaju riješiti nejednake odnose moći koje nalazimo u klasičnim vertikalnim strukturama. Ipak, to neće spriječiti pojavu odnosa moći čak i u najneformalnijim i, u teoriji, najhorizontalnijim kolektivima. Dinamike i moć će uvijek postojati, ali će biti pritajene, skrivat će se iza “manjka strukture”. Upravo zato, o strukturama, procesima i dinamikama moći mora se razgovarati otvoreno, što vidimo da Zemlja za nas jasno i pokušava.

Kako su ti razgovori teški, mogu se dogoditi, čemu svjedočimo i u scenama filma, naporni i dugi sastanci koji se naizgled vrte u krug, a fizički, psihički i emocionalno iscrpljuju protagonistkinje. Zajednice izgrađene prvenstveno na bliskim odnosima mogu upasti u  zamku da će se kvalitetne diskusije i procesi “desiti sami od sebe” jer su odnosi dobri. Bliski privatni odnosi između članova ponekad upravo zamaskiraju potrebu za jasno dogovorenim, transparentnim i promišljenim procesima.

Srećom, postoji niz alata i vještina koje doprinose zdravim i uključivim procesima, a istovremeno njeguju odnose. Vještina facilitiranja sastanaka, praćenja agende i vremena, metoda odlučivanja pristankom (sociokracija), nenasilna komunikacija u raspravama, transformacija sukoba ili teorija “vođenih pokreta” (leaderful organizing). Sve te kompetencije nisu urođene nekim talentiranim pojedinkama, one se uče jednako kako se uči bilo koja druga vještina. I to je permakulturni dizajn. Dalje od same ekološke proizvodnje i razumijevanja prirodnih procesa, permakulturno načelo zahtijeva kontinuirani rad na sebi, na grupi i na zajedničkom cilju i viziji zajednice. Upravo su to vještine koje moramo naučiti za budućnost. Ja takvu budućnost bez kapitalizma vidim kao više manje stalni proces raspravljanja i pozicioniranja, prihvaćanja argumenata i kontraargumenata te eksperimentiranja i rekonstrukcije, kako pojedinki u odnosu na zajednicu, tako i zajednice u odnosu na svoje članice. Vidim ju i u kadrovima kojima je Karla Crnčević odlučila predstaviti Zemlju za nas.

Naposljetku, kako ti kadrovi djeluju na gledatelja_icu? Obeshrabrujuće ili uzbudljivo? Vrijedi li probati nešto slično, s jasnom idejom koliko će živaca i truda biti potrebno? Mora vrijediti. U postkapitalističkom društvu, oblikovanom klimatskim i ekonomskim krizama i globalnim sukobima, preživjet ćemo jedino u zajednici, onoj koja ima svijest o samoj sebi, svojem članstvu i suodnosu sa svim ostalim bićima na planeti. Vidim zajednicu koja, kao i “bračke vještice” razara eksploatatorske dijelove sustava, oslanjajući se na one na koje u tranziciji još moramo koristiti. Pokušaje utopija ili optimalnih projekcija ne bi trebalo pretjerano romantizirati. Zadaci, procesi i odnosi teška su i svakodnevna borba. Naposljetku, kao i autorica i Zemlja za nas, radije odabirem realan prikaz vještina koje želim njegovati za budućnost, to je lekcija kakvu želim. “Pakao, to su drugi” rekao bi Sartre. No, u svijetu tijekom ili poslije kapitalizma… da budemo jedne bez drugih? Pa to bi tek bio pravi pakao. Radije mi daj realističnu bajku, ne mora biti pastelna i snena.

Dokumentarni film Preobrazba Édouarda Louisa (2023.), prikazan kao posebna projekcija van konkurencije na 17. izdanju Subversive Film Festivala u Dokukinu KIC, gledatelju nudi konciznu verziju njegova romana Preobrazba: Metoda. Louis u svojim autofikcijskim djelima piše o vlastitu odrastanju kao gej pojedinca rođenog u radničkoj obitelji u selu Hallencourt u Francuskoj Pikardiji, koji se kroz proces obrazovanja transformirao u pripadnika građanske klase. Iz njegovih djela nadaje se kako je preobrazba vlastite društvene pozicije moguća, a oponašanje je metoda koju Louis zagovara. Izlizanu frazu “Fake it until you make it” on primjenjuje doslovno. U filmu govori kako je u novoj okolini često lagao o sitnicama, u nadi da će one u budućnosti postati istinom.

Redatelj filma François Caillat na neposredan način uvlači gledatelja_icu u Louisovu ispovijest. Iako sam ostaje skriven iza kamere, pisac mu se tijekom filma obraća usputnim komentarima gledajući u njegovom smjeru, što gledatelju ostavlja dojam dijaloga i prisnosti. Caillatov glas čujemo jedino na početku filma kada govori da je sve u kadriranju, pa se Louis u kadru namješta stojeći uz balkonsku ogradu s koje promatra(mo) panoramu Amiensa. Tako u početnim minutama filma gledamo total sjevernjačkog krajolika potom krupni plan klasova koje povija vjetar, dok slušamo o Louisovom odrastanju na selu i bijednim životnim uvjetima stanovnika koji su po zatvaranju tvornice ostali bez radnih mjesta i živjeli od socijalne pomoći. Njegov otac je radio u tvornici sve do teške ozljede na radu, dok mu je majka bila kućanica koja je povremeno radila brinući se o starijima. Statični prizori u kojima pripovijeda o ocu koji je razbijeno staklo prozora u njegovoj dječjoj sobi nadomjestio kartonom te majci koja je u odnosu na majke gradske djece bila loše obrazovana, prikazuju totale seoskih polja i polutotale seoskih ulica bez njihovih stanovnika. Polaganom filmskom montažom naglašavaju se osjećaji praznine i nezadovoljstva koje je pisac na selu osjećao.

Svakodnevica u djetinjstvu Édouarda Louisa, rođenog kao Eddy Bellegueule, bila je ispunjena nasiljem i alkoholizmom u obitelji, zlostavljanjem u školi, sveprisutnim rasizmom i neimaštinom zbog koje je redovito morao preskakati obroke. Eddy je “frajersko” ime koje mu je otac nadjenuo prema brojnim Eddyjima koji su se pojavljivali u američkim akcijskim TV serijama. U romanu prvijencu Raskrstimo s Eddyjem Louis detaljno opisuje zlostavljanje kojem je bio izložen radi svojih feminiziranih manira i (tada još potisnute) homoseksualnosti, a koje je obilježilo njegovo djetinjstvo. Nadalje, u Dijalogu o umjetnosti i politici s Kenom Loachem objašnjava povezanost ekonomskog i političkog nasilja pri čemu koristi termin “dvostruko političko nasilje” kako bi objasnio ta dva aspekta nasilja koje kreće od vlastodržaca. Prvi aspekt je političko nasilje vlasti koje se odvija pri provođenju reformi kojima je cilj ukidanje socijalne pomoći najugroženijima, omogućavanje prekarnih uvjeta rada ili naplaćivanje lijekova, dok je drugi aspekt ekonomsko nasilje koje kao posljedicu proizvodi intimni osjećaj nesigurnosti. Tvrdi kako takvo stanje društvene nesigurnosti proizvodi nerazumijevanje i netoleranciju, a s njima i stav kakav je imao njegov otac – o homoseksualnosti kao nečemu abnormalnom. 

Izmjenjuju se statični kadrovi njegova pripovijedanja u zatvorenim prostorima te bliži i krupni planovi koji ga prikazuju u studiju dok čita dijelove vlastitih tekstova. Fotografije njegova djetinjstva nisu montirane u filmske prizore već se izmjenjuju na monitoru pred kojim, govoreći u mikrofon, čita uvrede koje su mu drugi upućivali. Opisuje situacije u kojima su poznanici ispitivali njegovu obitelj zašto su mu držanje i gestikulacija takvi kakvi jesu da bi ga majka potom napadala “zašto je takav” i zašto se ponaša “kao cura“. Iznimno bolna iskustva njegova djetinjstva i uvrede koje su oblikovale njegovu osobnost sažete su i već mnogo puta iznesene – kroz njegove romane, kroz kazališne izvedbe djela Raskrstimo s Eddyjem, Povijest nasilja i Tko je ubio mog oca, a sada i u Caillatovu filmu. U potonjem Louisova se prošlost odigrava bez odmaka – svi segmenti njegova života naizgled se odvijaju istodobno. Vidimo prizor u kojem u praznoj kazališnoj dvorani uvježbava monodramu inspiriranu događajem iz djetinjstva obilježenim snažnim emocijama – kada je s nekoliko prijatelja pred odraslima nastupao pretvarajući se da je pjevačica grupe Aqua. Usprkos njegovu navaljivanju da ga pogleda, otac nije obraćao pozornost na njegov nastup, jer se nije uklapao u njegovu predodžbu maskulinog ponašanja.

Dok nam Louis pripovijeda o odlasku iz Hallencourta i nastavku obrazovanja u Amiensu, udaljenom sat vremena vožnje vlakom, pratimo snimke krajolika zabilježenog kroz prozor vlaka koje se vrte na monitoru smještenom u studiju, kao i prizore snimljene kamerom iz ruke te učestale kadrove u kojima ga vidimo snimljenog s leđa dok slobodno šeta Amiensom. Preseljenje u taj grad preplavilo ga je klasnim sramom; osjećao je da je njegovo društveno podrijetlo podređeno te ga je skrivao. Prethodno usvojeni kulturni kodovi više nisu vrijedili u novoj sredini, gdje se našao okružen pripadnicima buržoazije. Gledamo prizore koji nam otkrivaju mjesta na kojima je boravio i koje ponovno posjećuje jer su oblikovala njegov tadašnji život. Umjetnička srednja škola označila je početak njegove društvene promjene. S razredom je po prvi put gledao predstave u lokalnom teatru, u kojem je i radio za srednjoškolskih i fakultetskih dana. U teatru i školskom dramskom odjeljenju osjetio je prihvaćanje i pripadnost među ostalim “frikovima” – kako ih u šali naziva. Louis iznosi svoja promišljanja o prostorima umjetnosti i teatru kao prostoru koji omogućuje osobnu preobrazbu. Gluma i rad u kazalištu otvarali su mu mogućnost osobne i društvene transformacije te omogućili siguran prostor za izražavanje vlastite autentičnosti.

Édouard Louis osamljeni je protagonist filma, gledatelj promatra njegovo izlaganje i svaki je kadar njime označen, njegovim likom ili samo njegovim glasom. Kao i u njegovim autobiografskim romanima, na filmu pratimo njegovo izlaganje u prvom licu, a sva su mišljenja i perspektive drugih filtrirana kroz njegovo življeno iskustvo. Druge osobe vidimo kao glumce dok rekreiraju scene njegova života na kazališnoj pozornici, kao publiku na njegovim književnim predstavljanjima ili kao voditelje u televizijskim emisijama u kojima je gostovao.

Referirajući se na teorijska promišljanja Pierrea Bourdieua, Louis tvrdi da je klasa upisana u tijelo i da je briga o tijelu klasno pitanje, te se sam odnos prema tijelu među radničkom i građanskom klasom uvelike razlikuje. Dok radnička klasa naglašava maskulinitet i tjelesnu snagu jer je tijelo jedino što posjeduje, dominantne klase, s druge strane, nastoje izbjeći svođenje tijela na njegove osnovne fiziološke funkcije. Primjerice, hranjenje nije samo “klopanje” kako ga je nazivao njegov otac, ono je za njih “večeranje”, ritual koji posjeduje estetsku dimenziju i uz koji se razgovara – izraz koji je njegova obitelj ismijala predbacujući mu iznenadnu finoću. Kao upečatljiviji moment školovanja u Amiensu izdvaja večere kod prijateljice koja ga je jednom prilikom uputila kako se pravilno služiti jedaćim priborom. Navike, manire i kulturni kapital koji su drugi stekli odgojem ili čak nesvjesno samim odrastanjem u građanskim obiteljima, koji su im davali i određenu prednost u obrazovnom sustavu, za njega su bile konvencije koje je morao savladati kako bi držao korak s klasno privilegiranim vršnjacima.

Otkriva nam kako je osvijestio svoju nepovlaštenu društvenu poziciju, neposjedovanje ekonomskog i kulturnog kapitala vlastite obitelji te nedostatak mogućnosti za edukaciju i putovanja, a jedina mogućnost bijega od siromaštva i zlostavljanja ukazala mu se posredstvom srednjoškolskog obrazovanja koje mu je omogućeno stipendijom. Pozivajući se na Foucaultove mikropolitike moći društvene reprodukcije koje se perpetuiraju kroz svakodnevne interakcije s drugima, ukazuje kako je netolerancija prema manjinama i osobama neheteronormativne seksualnosti rezultat društvene dominacije. Pripadnost radničkoj klasi i homoseksualna orijentacija učinile su ga metom dvostruke diskriminacije – političke i društvene. Nemogućnost da pristupi kulturi više klase pa postepeno stjecanje kulturnog kapitala potaknuli su ga da u svom djelovanju neprestano ukazuje na privilegiranost viših klasa i političke mehanizme koji omogućavaju distinkciju. Društveni status pariškog intelektualca nije ga učinio samozadovoljnim, već mu je otvorio poziciju iz koje se kroz svoje pisanje konfrontira s kulturnim miljeom u kojem se kreće, ali u kojem nije u potpunosti prihvaćen. Vlastito podrijetlo i spoznaja da se prisvajanje kulture jednih gradi na isključivanju svih drugih učinili su ga borcem protiv nepravde društva i društvenog nasilja.

Radi koherentnosti filmske cjeline Louisovo filmsko izlaganje ne ulazi u opširnu eksplikaciju kako je usvajanje društvenih manira bio mukotrpan proces, koji je detaljno razložen u romanu Preobrazba: Metoda. U njemu pak iznosi sve promjene u vlastitom načinu oblačenja, vrsti i načinu prehrane, usvajanju navike ispijanja čaja tijekom kućnih posjeta te vina uz večeru. Opisuje prijateljstvo s Elenom s kojom je odlazio gledati autorske filmove i kazališne predstave, i čiji su ga roditelji upoznali s modernim slikarima, skladateljima klasične glazbe i iščuđavali se navikama i ponašanju njegovih roditelja čijih se zanimanja i običaja sramio. Osim klasnog srama, u Amiensu se počeo osjećati sve udaljenijim od obitelji što se u njegovim sve rjeđim posjetima selu i potvrđivalo, a prema roditeljima je, radi načina na koji su ga tretirali u djetinjstvu, počeo osjećati bijes. Kako u filmu iznosi, nagomilani sram poslužio mu je kao pokretač za osobnu preobrazbu. Da bi prisvojio novu društvenu ulogu promijenio je svoj osmijeh, način smijanja, riješio se sjevernjačkog naglaska te je naučio kontrolirati gestikulaciju i tjelesne kretnje.

U vrijeme kada je osjetio potpunu integraciju u građanski sloj Amiensa, našao se na predstavljanju knjige Povratak u Reims sociologa i filozofa Didiera Eribona. Njegova autobiografija mu je, ushićeno kaže, promijenila život jer se s njegovom životnom pričom homoseksualca odraslog u radničkoj obitelji i akademski ostvarenog u Parizu poistovjetio. Nakon tog susreta odlučio je postati piscem te je s Eribonom razvio blisko prijateljstvo. Govoreći o prijateljstvima, Louis se u filmu kratko referira na Foucaultovo promišljanje neheteronormativnih prijateljstava kao načina života. Prema Foucaultu ona povezuju pojedince različitih dobi, statusa i djelatnosti, usmjerena su na osobno ostvarenje pojedinaca te se odupiru tradicionalnim društvenim normama koje obitelj i romantična partnerstva nameću kao prevladavajuće oblike društvenosti.

Panorama Amiensa, koju nam redatelj ponovno pokazuje, Louisu odjednom postaje previše ograničena – taj grad je tek početna točka procesa kontinuirane preobrazbe koja ga vodi daljnjem školovanju u Pariz. Njegova preobrazba postaje potpuna (ali ne i konačna) zakonskom promjenom imena i prezimena, pri kojoj je, kako navodi, shvatio da naši identiteti i naše pravo na preobrazbu pripadaju državi.

Dokumentarni film Françoisa Caillata politički je angažiran filmski portret Édouarda Louisa čije je trajanje od samo 71 minute nabijeno snažnim piščevim emocijama. Gledatelj je suočen s različitim verzijama pisca koje koegzistiraju istodobno i koje mu za trajanja filma ne ostavljaju prostora za kontemplaciju. Ono što gledamo je ono što doživljavamo, a razmjerno vlastitoj poziciji koju zauzimamo u društvu, odnosno klasi, rasi, rodu i seksualnoj orijentaciji, s Louisovom se društvenom pozicijom u većoj ili manjoj mjeri poistovjećujemo. 

„Svaki put kada neka osoba kaže da se mijenja, omogućava drugoj osobi da izrazi vlastitu želju za promjenom“, poruka je koju izgovara Édouard Louis i koja podcrtava namjeru ovog filma da transponira življeno iskustvo pisca, od potlačenog gej pojedinca iz radničke klase do onog koji usvajanjem znanja i konvencija građanske klase ostvaruje pravo na njezine društvene privilegije. Louis nam posredstvom filma odašilje poruku o političkom potencijalu društvene preobrazbe i govori o mogućnosti organiziranog otpora, nalik LGBT te feminističkom pokretu. Pokret koji tek treba nastati bio bi pokret pojedinaca koji su promijenili svoj kulturni milje. Svjedočanstvo o njegovoj društvenoj preobrazbi, kao i ono Didiera Eribona, ukazuju da je društvena preobrazba pojedinaca moguća te da je organizirani pokret “klasnih prebjega” nešto blisko i ostvarivo. Prizorom prepune dvorane u kojoj publika sluša Louisovo predavanje redatelj nam sugerira odakle taj pokret može krenuti.

Najzvučnija gošća ovogodišnjeg festivalskog izdanja je Angela Davis, istaknuta američka politička aktivistkinja, feministkinja i teoretičarka Crnog marksizma, koja se profilirala na čelu Komunističke partije SAD-a tijekom 1960-ih, a imala je bliske odnose i s Partijom Crnih pantera kroz svoj angažman u Pokretu za građanska prava. Predavanje se održava 7. lipnja u Gradskom dramskom kazalištu Gavella u suradnji s MaMom i Booksom, a Davis će se u njemu osvrnuti na svoj dugogodišnji aktivistički i teorijski rad koji je obilježilo promišljanje, organiziranje i djelovanje protiv historijski situiranog sistemskog rasizma i karceralnog nasilja u SAD-u.

Od 20. do 26. svibnja u kinu Kinoteka i Dokukinu KIC održava se Subversive Film Festival koji okuplja autore koji kritički promišljaju svijet oko nas i opiru se tržišnoj logici i pasivnoj konzumaciji slika, a filmovi će se natjecati za nagrade Wild Dreamer “Dragan Rubeša” za najbolji dokumentarni i igrani film. Bogati program donosi nove filmove renomiranih autora kao što su Victor Erice, Alice Rohrwacher, Rose Glass, Mladen Đorđević, Bertrand Bonello, Hong Sang-soo, Godfrey Reggio, Bill Morrison, Raúl Ruiz i Subversive Film Collective (Ramallah/Brisel).

Ovogodišnja dobitnica nagrade Wild Dreamer za životno djelo je renomirana njemačka redateljica i multimedijska umjetnica Ulrike Ottinger. Ususret festivalu u suradnji s Umjetničkim paviljonom u Zagrebu i MSU Zagreb od 16. do 18. svibnja u dvorani Gorgona, u sklopu programa Cosmos Ottinger, Subversive ugošćuje Ottinger i prikazuje izbor njenih filmova u kojima razvija osebujni, transgresivni umjetnički jezik i inaugurira mnoge današnje radikalne kritičke umjetničke prakse. 

Šesto izdanje Kinematografija otpora u MSU Black Boxu donosi izložbu srpske umjetnice Milice Rakić Crvena, da te nema, trebalo bi te izmisliti koja koristi više medija – performans i video rad, intrigantne jezičke konstrukte, pseudoarhivski ambijent – i preispituje umjetničke pozicije unutar sistema roda, društveno-političkih uloga i traumatskih trenutaka iz vlastite prošlosti, kao i vidljivosti žena u javnom životu.

U fokusu 17. Subversive Foruma, koji će se održati od 27. svibnja do 1. lipnja u Kulturno informativnom centru (KIC), pitanje je klimatskih promjena i obuhvatnije ekološke krize. Pored bogatog paralelnog programa, okruglih stolova, te promocija knjiga domaćih i stranih autora i autorica, predavanja će održati austrijska politologinja Stefanie Hürtgen, britanski teoretičar Richard Seymour, britanska filozofkinja Kate Soper, američka politologinja Jodi Dean, član Salvage kolektiva George Edwards i njemački sociolog Oliver Nachtwey. Tu su i ljubljanska filozofkinja te lakanovska teoretičarka Alenka Zupančič, poznata britanska feministička teoretičarka i članica Care Collectivea Lynne Segal, njemački filozof Christoph Henning i hrvatski filozof te publicist Boris Buden.

U sklopu Škole suvremene humanistike od 3. do 8. lipnja u Galeriji SKD “Prosvjeta”, u suradnji s portalom Slobodni Filozofski održava se i 4. Antikapitalistički seminar, jednotjedni program političke edukacije koji mapira i kritički sagledava analitičke okvire različitih oblika društvenog i političkog angažmana. Prijave su otvorene do 26. svibnja na e-mail slobodnifilozofski@gmail.com.

Sve što ste htjeli znati o Crnom filmu (ali vas je bilo strah pitati) nadovezuje se na de Cuirovu raniju retrospektivu Black Light, kuriranu za spomenuti filmski festival u Locarnu. No program na SFF-u nije tek nastavak ili pak repriza, već svojevrsni pokušaj suprotstavljanja onome što smatramo kanonom Crne kinematografije. “Klasični kanon već se odavno oblikovao uz samu ideju Crnog filma. U njemu su uključeni filmovi okoštani u vječitom stanju važnosti – plemeniti objekti, takoreći, koji čine tradiciju kvalitete koja je, među ostalim, zamišljena kao pravedna i korektivna naspram hegemonijske povijesti umjetničke forme. Danas je već poprilično poznat i u kamen uklesan niz autorskih imena: Micheaux, Sembene, Parks, Burnett, Lee, Palcy, Dash i drugi. Međutim, kada bismo išli sastavljati neku vrstu protukanona – ne crnog filma već politički subverzivnog i stilistički radikalnog Crnog filma – odakle bismo krenuli?”, piše de Cuir u ovogodišnjem Subverzivcu. 

Obilježje je protukanona da izaziva i suprotstavlja se višestrukoj dominaciji unutar filmske industrije – rasnoj, kolonijalnoj, patrijarhalnoj, heteroseksualnoj, profitnoj – pružajući prostor umjetnicima i pričama koje su često zanemarene. Kako je na otvorenju retrospektive istaknuo u razgovoru s Marijom Ćaćić i Dinom Pokrajec, umjetničkom direktoricom SFF-a, de Cuir je odabrao niz filmova nastalih u periodu od šezdesetih godina prošlog stoljeća do danas, vodeći se upravo festivalskim motivom subverzije – estetske, političke, formalne, žanrovske, ideološke itd. Protukanon nema cilj izbrisati kanon, već proširiti naše razumijevanje Crnog filma, kao i uključiti različite perspektive. Tako je de Cuir napomenuo da definicija Crnog filma nije vezana samo uz crne redatelje, ili ljude koji stvaraju film, već da ga prije svega karakteriziraju radikalni stilovi, slike i ideje.

Razgovor o (protu)kanonu doveo je i do kritičkog osvrta na prošlogodišnju Sight and Sound listu najboljih filmova, sastavljenu prema mišljenjima filmskih kritičara_ki i redateljica_a. De Cuir je opisao kako je odbio sudjelovati u anketi i proučio: “Koliko je filmova snimljeno u svijetu? Tko sam ja da kažem da ovo su top deset filmova, kada nisam sve vidio. Postoji milijun sjajnih filmova koje nikada neću imati priliku pogledati. Dakle, tko sam ja da tvrdim da znam dovoljno jer sam vidio dovoljno da mogu nominirati baš ove filmove i definitivno reći da su najbolji ili najvažniji. Znam da bih mogao nominirati najvažnije filmove za mene, ali opet, nisam vidio dovoljno. A ja sam veliki filmski entuzijast već vrlo dugo vremena.”

De Cuir smatra kako je film, i video umjetnost generalno, još uvijek vjerojatno “najznačajniji umjetnički medij, s najvećim potencijalom da dopre do najšire publike – djelomično baš zbog svog komercijalnog karaktera, infrastrukture i statusa popularne kulture”. Također je napomenuo kako je “istina da se film mijenja, i to je dobro. Nipošto nisam jedna od konzervativnih osoba koje žele da film zauvijek zadrži svoj izgled kakav je imao u vremenima Godarda. No, kada je riječ o filmskoj kulturi, ima još mnogo posla pred nama i to je kolektivni zadatak”. Promjene stoga moraju uključivati i preispitivanje vlastite pozicije kako bi film zaista reprezentirao zanemarene perspektive i društvene skupine.

“Nemojte vjerovati onima koji tvrde da film ne može promijeniti svijet. Može, naravno da može. Ako ne vjerujemo da umjetničko djelo može dirnuti ljude, otvoriti im oči ili ih potaknuti na djelovanje, zašto se onda uopće bavimo ovim?”, zaključio je de Cuir. Više o odabranim filmovima i raspored preostalih projekcija možete pronaći ovdje.

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

Na ovogodišnjem Subversive Film Festivalu prikazan je dokumentarni film Kako spasiti mrtvog prijatelja, prvijenac ruske redateljice Marusje Siroječovskaje. Redateljica je u suradnji sa sirijskim redateljem i montažerom Qutaibom Barhamjem montirala više od 150 sati videomaterijala koji je snimljen tijekom dvanaest godina – materijala kojim je dokumentirala vlastitu romantičnu, a potom i prijateljsku vezu s mladim Kimijem Morevom. No intimnom materijalu unatoč, Kako spasiti mrtvog prijatelja je prije svega generacijski prikaz anksioznog i besperspektivnog života mladih u postsovjetskoj i putinovskoj Rusiji.

“Kimi je imao mnogo talenata. Bio je dobar plivač, volio je životinje, pisao je prozu i poeziju, nasmijavao me. Kimi je bio savršen. Vidio je kako se usrano osjećam i razumio je kako je to. Jednom je pročitao članak na stranici healthyrussia.ru koji je tvrdio da je najbolji način borbe protiv depresije razmišljanje o mrtvima, da se samo promatranjem svakog stadija raspadanja možemo pomiriti sa smrću i biti izliječeni.”

Kimi je početkom studenog 2016. godine počinio samoubojstvo. Film otvaraju kadrovi mlade redateljice na njegovom pogrebu. Marusja plače, a Kimijeva majka ju tješi i govori joj kako je konačno gotovo, sad barem više ne pati, sve će biti dobro. Vidimo grobare kako zatvaraju i pokapaju lijes, kako snijegom peru ruke zaprljane blatom, i svećenika koji gotovo birokratskom rutinom služi sprovod. Melankoliju početnih scena zatim odjednom prekida razigran, veseo i nasmijan glas Siroječovskaje koja u voice-overu poručuje: “Kadgod netko kaže da je Rusija samo za Ruse, ja pomislim: koje sranje. Svi znaju da je Rusija za depresivne. Ili barem za realiste. Na primjer, ja – 2005. godine imala sam šesnaest i bila sam sigurna da je to moja posljednja godina na Zemlji.”

Oscilacije između tjeskobe i zaigranosti prisutne su kroz čitav film; dok nas snimke mladog para u jednom trenutku mogu iskreno nasmijati i razveseliti, Siroječovskaja nas redovito već u sljedećem kadru dovodi pred provaliju i neizbježan osjećaj propasti. Kada prepričava vlastita promišljanjima o načinima na koje bi mogla počiniti samoubojstvo, redateljica to čini u svojevrsnoj crnohumornoj scrapbook formi: veselim glasom i ritmičkim nizanjem stock fotografija predmeta kojima bi se mogla ubiti – noževima, oštrim rubovima papira, krhotinama najdražih CD-ova, manikiranim noktima. U sličnoj spomenarskoj boy meets girl maniri Siroječovskaja dočarava i rane dane svojeg odnosa s Kimijem. Upoznaje ga na grunge forumu, odmah se zaljubljuje i prestaje toliko razmišljati o samoubojstvu.  Ubrzo se usele zajedno i vjenčaju, udome mačku koju nazovu po Ianu Curtisu, svađaju se isključivo oko pranja posuđa. Ukratko, život je savršen. No redateljica gledatelje ubrzo podsjeti kako ovo nije sretna priča i poručuje: “Ako volite priče koje imaju sretan kraj, sad biste trebali prestati gledati”.

“Desilo se na jednom od onih koncerata na kojim je trebalo vrištati u uši kako bi te druga osoba čula. Svjetla pozornice padala su na Kimija na takav način da sam iznenada shvatila da ćemo se poljubiti po prvi put. Dok smo se ljubili, Kimiju je iznenada počela curiti krv iz nosa. Bili smo prekriveni krvlju i smijali se apsurdu. Onda sam se sjetila da je moj bend na redu za svirku, već su se uštimavali. Istrčala sam na pozornicu izgledajući kao De Palmina Carrie nakon što su je zalili svinjskom krvlju na maturalnoj. Možda ne baš tako gnjusno, ali takav je bio osjećaj.”

Depresija prožima društveno okruženje mladog para. Primjerice, kada gledamo scenu u kojoj Kimi saznaje za smrt svojeg prijatelja Timura, Siroječovskaja ubrzo napominje kako to nije prvi slučaj pa krene ravnodušno nabrajati kao da čita s dugačkog popisa: Ljoša je skočio s krova, Ilija se bacio pod auto, Nataša se predozirala, kao i drugi Ljoša… Marusja i Kimi se nalaze u sličnoj situaciji kao njihovi mrtvi prijatelji i ne znaju hoće li upravo oni biti sljedeći. Heroin im pomaže da barem nakratko zaborave anksioznost i beznađe koji prožimaju njihove živote. Štoviše, droga nije samo eskapizam već jedan od rijetkih preostalih prostora autonomije u zemlji bez društva – u, kako ju Siroječovskaja naziva, Depresivnoj Federaciji.

Akteri u dokumentarcu rijetko kada izravno spominju politiku. Tek u jednoj sceni vidimo Kimija kako izražava političko stajalište – dok nevidljivi glas muške osobe s televizora govori o važnosti poštivanja pravila koja je narod sam odabrao, Kimi se naživcirano pita kada je to on točno dobio priliku birati pravila po kojima živi. Ruski ustav usvojen je 1993. godine, ali on nije glasao na referendumu; bio je tek malo dijete. Nije glasala ni većina Rusa jer je ustav ratificiran uz izlaznost glasača od 30 posto. Zašto se ustav ne bi ponovno promijenio, pita se Kimi, pa da i on ima pravo glasa. Međutim, politika, moć i vlast su nešto strano od čega su ljudi alijenirani, nešto na što jednostavno nije moguće utjecati.

Politička dimenzija svakodnevnog života je prema tome itekako prisutna kroz čitav film; nikad previše eksplicitno, već prije kao svojevrsna pozadinska utvara. Snimke intimnog života mladog para na više su momenata ispresijecane scenama s raznih prosvjeda, prikazima policijskog nasilja i primjerima državne propagande u medijima. Kako je izjavila za Variety, Siroječovskaja je u svom filmu pokušala portretirati rusku utišanu generaciju: “Putin izolacijom pokušava preuzeti kontrolu nad stanovništvom: izolira ga od ostatka svijeta, što državu čini mnogo lakšom za kontrolu. Između ostalog, on se rješava nezavisnih medija, ali ono što sam željela prenijeti u filmu jest kako ta izolacija i apatija utječe na nove generacije. Da nije bilo takve politike izolacije, možda bi Kimi dobio pomoć za svoju depresiju i svoju ovisnost”. Međutim, u okvirima samog filma te stvari namjerno ostaju tek natuknute, a donošenje zaključaka ostaje na publici.

Korijeni današnje situacije u Rusiji sežu u devedesete godine. Restauracija kapitalizma nakon raspada Sovjetskog saveza bila je posebno brutalna. Pod utjecajem raznih američkih savjetnika i Međunarodnog monetarnog fonda uveden je niz politika čiji je cilj bio brzo i efikasno uvođenje slobodnog tržišta. Te politike se kolokvijalno nazivaju šok-terapijom. Kroz desetak godina, cjelokupna je privreda nekadašnje komunističke države privatizirana i završila u rukama nekolicine ljudi – dakle, u rukama ruske kapitalističke klase, takozvanih oligarha – dok je imovinu većine populacije proždrla hiperinflacija i eksproprijacija. Institucije su tijekom tog procesa jednostavno prestale funkcionirati, korupcija je bila sveprisutna, a pružanje mnogih za funkcioniranje društva esencijalnih usluga preuzela je mafija.

“Kimi je inzistirao kako sve ima pod kontrolom. Ali može li itko kontrolirati bilo što u Depresivnoj Federaciji – osim možda igle i načina samouništavanja?”

Iako se Kimi i Marusja se upoznaju 2005. godine, sjena devedesetih još je itekako prisutna. Utišana generacija, kako ih je nazvala Siroječovskaja, našla se u zemlji bez perspektive. Ovdje nije nužno riječ o nemogućnosti zadovoljenja osnovnih egzistencijalnih potreba ili pak čisto ekonomskom problemu, već prije o afektivnoj dimenziji života, o osjećaju praznine koji prožima svakodnevicu. No ta svakodnevna anksioznost nije spontani fenomen ili prirodno stanje, već je riječ o intendiranoj posljedici korumpiranog režima moći. Protok vremena u dokumentarcu je, osim kvalitetom snimaka, signaliziran upravo putem prikaza vlasti – to jest, videomaterijalom Putinovih novogodišnjih obraćanja naciji. Osim iznimne ironije optimističnih obećanja o slobodi, suosjećanju i prosperitetu, snimke tih govora otkrivaju koliki je zapravo jaz između “običnih” ljudi i centara moći. Snimke Putina pojavljuju se kao pozadina novogodišnjih zabava i ostavljaju dojam zlokobnih karikatura. Njegovi pozivi na solidarnost i prisustvo u filmu nailaze na tek jednu reakciju, Kimijeva majka britko kaže – odjebi.

Posljedice depolitizacije i atomizacije društva prožimaju život glavnog aktera dokumentarca. Primjerice, nefunkcionalne institucije imaju nezaobilaznu ulogu u Kimijevoj sudbini. Dok je imao devet godina njegovom ocu je pozlilo, Kimi je pokušao pozvati hitnu, ali nije bio shvaćen ozbiljno, operater je mislio kako je riječ o dječjoj šali. Kimijev otac je preminuo jer nije na vrijeme dobio pomoć. Institucije će na jednak način nastaviti iznevjeravati Kimija kroz čitav život, osobito u njegovoj borbi s ovisnošću. Njegovi česti boravci u psihijatrijski bolnici, uvjetovani primanjem invalidnine, ne samo da mu ne pomažu već i uništavaju ono malo autonomije koju je osjećao.

Kada je Marusja primijetila da Kimi gubi kontrolu nad ovisnošću i da sve više zanemaruje njihov odnos, mladi se par rastaje. Međutim, ipak ostaju u prijateljskom odnosu, dok Siročovskaja, na Kimijevo inzistiranje, nastavlja snimati njihova druženja sve do njegove smrti. Također valja spomenuti kako su ove bitno različite sudbine glavnih aktera u značajnoj mjeri obilježene klasnom dinamikom. Pripadnost višoj klasi Siroječovskaji omogućuje svojevrstan spas u vidu bavljenja filmom, odlaska u inozemstvo i protestiranja protiv korumpirane vlasti, dok Kimiju, koji dolazi iz razorene srednje klase, ne preostaje mnogo opcija izuzev samodestruktivnosti.

Proteklih je mjeseci napisano mnogo tekstova i analiza o razlozima zbog kojih u Rusiji nije došlo do masovne pobune protiv invazije na Ukrajinu. Uglavnom se spominjala autoritativna priroda tamošnjeg režima koji je sistemskim nasiljem zatomio opozicijske glasove. Iako je sniman i montiran prije rata, Kako spasiti mrtvog prijatelja donosi mnogo konkretniju sliku sveobuhvatne depolitizacije društva. Izostanak pobune kojoj se mnogi nadaju ne nalazi samo u nasilnoj represiji, već i u višedesetljetnoj atomizaciji društva i beznađu svakodnevnog života. Siroječovskaja stoga svojim filmom ne pokušava spasiti samo svojeg prijatelja dajući mu pikselizirani zagrobni život, već, naglašavajući političke korijene Kimijeve sudbine, pokušava spasiti čitavu generaciju.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Subversive Film Festival, s festivalskom temom sažetom u sintagmi Metafizike protu-moći, ove se godine vraća u tradicionalni svibanjski termin te u tjednu od 15. do 22. svibnja donosi četrdeset recentnih filmskih naslova koji su obilježili tekuću godinu. U igranoj konkurenciji izdvajaju se novi film renomirane francuske sineastice Claire Denis Obje strane oštrice, nagrađen Srebrnim medvjedom za režiju, o pandemijskom ljubavnom trokutu u kojem glume Juliette Binoche, Vincent Lindon i Grégoire Colin. Iz Berlina ovjenčan Srebrnim medvjedom stiže i najnoviji monokromatski komad Hong Sang-sooa Spisateljičin film o ljepoti slučajnih susreta i važnosti autentičnosti u često neiskrenom svijetu filma.

Tu je i pobjednik Un Certain Regard sekcije u Cannesu Otvaranje šaka Kire Kovalenko, kao i bolivijski pobjednik sekcije Orizzonti u Veneciji Veliko kretanje u režiji Kira Russa, filmska simfonija i oda jednom od najviših gradova na svijetu, La Pazu. U konkurenciji je i Rupa, speleološko-filmsko remek-djelo Michelangela Frammartina, punokrvni primjerak žanra sporog filma koji je u Veneciji osvojio čak tri nagrade, uključujući Specijalnu nagradu žirija u međunarodnoj konkurenciji.

Dokumentarnu konkurenciju predvodi pobjednik Visions du Réela, debitansko ostvarenje Marusje Siroječovskaje Kako spasiti mrtvog prijatelja, film o suicidalnim ruskim milenijalcima koji je “ljubavno pismo redateljice njezinu prijatelju Kimiju, ali i posveta cijeloj jednoj utišanoj generaciji”. U konkurenciji je i film Mutzenbacher austrijske dokumentaristice Ruth Beckerman, koja će u sklopu festivala održati i masterclass predavanje Režirati sjećanja: politički krajolici u dokumentarnom filmu. Tu je i šarmantni dokumentarac Vodič za ljubav i borbu protiv kapitalizma o bračnom paru Monique i Michelu Pinçon-Charlotu, francuskim sociolozima i autorima proslavljenih knjiga Nasilje bogatih i Predsjednik ultra-bogatih. Kronika klasnog prezira u politici Emmanuela Macrona.

Iz popratnog filmskog programa koji će se odvijati u Dokukinu KIC izdvaja se retrospektiva nedavno preminule talijanske dokumentaristice Cecilie Mangini (1927. – 2021.) Ovogodišnji Hommage pod naslovom Tko zna što će jučer donijeti? donosi filmove Haruna Farockija, Andreja Užice, Julesa Dassina i Pantelisa Voulgarisa koji tematiziraju povijesne prekretnice u balkanskim zemljama u 20. stoljeću i njihov utjecaj na naše kolektivno sjećanje.

Ovogodišnje festivalsko izdanje posvećeno je suradniku festivala, filmskom kritičaru i selektoru Draganu Rubeši (1956.-2022.), a filmske projekcije prati i bogat diskurzivni program, diskusije, paneli i predavanja uz gostovanja brojnih svjetskih intelektualaca, filmaša i aktivista.

Detaljan raspored dostupan je na službenim stranicama festivala.

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

Natjecateljski i popratni program 14. Subversive Film Festivala donosi tridesetak recentnih filmskih naslova koji su obilježili tekuću godinu. Filmovi iz selekcije Dine Pokrajac i Dragana Rubeše natjecat će se za nagrade Wild Dreamer za najbolji dokumentarni i igrani film, a ocjenjivat će ih tročlani žiri koji čine redateljice i spisateljice Pary El-Qalqili i Callisto Mc Nulty te redatelj i kustos Ivan Ramljak. Program otvara nagrađivani hrvatski dokumentarac Tvornice radnicima Srđana Kovačevića praćen panelom u kojem će sudjelovati i protagonisti filma, radnici tvornice ITAS. U dokumentarnoj konkurenciji ističe se i Faya Dayi Jessice Beshir, dvostruki pobjednik festivala Visions du Réel te pobjednik Hot Docsa, Ostrov Svetlane Rodine i Laurenta Stoopa. Selektori izdvajaju i Povratak u Reims (Fragmenti) Jean-Gabriela Périota, koji kroz arhivske materijale donosi intimnu i političku priču o francuskoj radničkoj klasi od 1950-ih do danas, a inspiriran je istoimenim romanom Didiera Eribona. Iz igrane konkurencije izdvaja se hvaljeni film gruzijca Aleksandrea Koberidžea Što vidimo kada gledamo u nebo?, uvršten među pet najboljih ovogodišnjih ostvarenja u izboru Međunarodne federacije filmskih kritičara (FIPRESCI) te melankolični Tsugua dnevnici portugalskog autorskog dvojca Miguela Gomesa i Maureen Fazendeiro. Ističu se i pobjednik ovogodišnje sekcije Encounters na Berlinaleu, vijetnamska vizualna rapsodija Okus Lê Bảoa te Dragi drugovi! Andreja Končalovskog, dobitnik Posebne nagrade žirija u Veneciji.

Iz popratnog filmskog programa izdvaja se retrospektiva švicarskog autorskog militanta Fredija M. Murera čiji dokumentarno-igrani hibridi pokazuju kako je usprkos naizgled idiličnom miljeu u Švicarskoj itekako moguće stvarati filmske naracije otpora i denuncirati društvo kontrole. U sklopu programa Film XX koji je posvećen ženskim filmskim narativima, Subversive predstavlja legendarnu njemačku vizualnu umjetnicu i sineasticu Ulrike Ottinger, poznatu po svojim osebujnim komadima koji isprepliću etnografiju, povijest i fantaziju. Ovogodišnji Hommage posvećen je Amosu Vogelu (1921-2012), voditelju filmskog kluba Cinema 16 i autoru knjige Film kao subverzivna umjetnost. Povodom 100. obljetnice njegova rođenja kustosica Petra Belc priredila je prigodni filmsko-diskurzivni program.  U sklopu projekta Kinematografije otpora u suradnji s MSU Zagreb i kustosicom Leilom Topić prikazuje se novi film multimedijalne umjetnice Nicole Hewitt, Žene minorne spekulacije, spekulativno putovanje tragom neolitskih figurina u Podunavlju koje će zatvoriti filmski dio festivala.

U diskurzivnom dijelu programa 14. Subversive Forum pod voditeljstvom Karoline Hrge donosi kombinaciju događanja uživo i online uz sudjelovanje svjetskih autorica i autora. Feministkinja, filozofkinja i politologinja Nancy Fraser održat će online predavanje koje će se baviti COVID-krizom i socijalnom reprodukcijom u postpandemijskom kapitalizmu. Profesor filozofije s Politehničkog instituta Worcester, kritički animalist John Sanbonmatsu održat će predavanje na temu antispecizma i klasne dimenzije opresije životinja. Pridružit će im se i Ashley Bohrer, čija su uža polja istraživanja intersekcionalnost, marksizam i društveni pokreti, te Lilijana Burcar, autorica knjige Restauracija kapitalizma, repatrijarhalizacija društva. Alfredo Saad Filho, profesor političke ekonomije i međunarodnog razvoja na King’s College u Londonu, održat će predavanje na temu autoritarijanizma u doba neoliberalnog kapitalizma s fokusom na Bolsonarovu administraciju.

Pored predavanja očekuju nas i dvije promocije knjiga, renomirani filozof Jacques Rancière i Leonardo Kovačević predstavit će hrvatski prijevod nove Rancièreove knjige U kojem vremenu živimo? u izdanju organizatora festivala, udruge Bijeli val, dok će autorski trio Paško Bilić, Toni Prug i Mislav Žitko uz gostujuću online komentatoricu Ursulu Huws predstaviti svoju knjigu Politička ekonomija digitalnih monopola: proturječja i alternative komodifikaciji podataka u izdanju Bristol University Pressa.

AlterEkonomski forum kroz nekoliko panela koje će voditi Dimitrije Birač tematski fokusira 30. godišnjicu raspada SFRJ, kao i najavljeno uvođenje eura. Kroz razgovor s poznatim ekonomistom Costasom Lapavitsasom diskutirat će se je li Hrvatska, kao zemlja europske periferije, spremna za euro i što će on značiti za strukturu njene ekonomije. Uoči panela od 11. do 15. listopada u suradnji sa SKD Prosvjeta i Arhivom Srba te kustosicom Davorkom Perić odvija se izložba Detonacija u umjetnosti na kojoj će biti izložen čelični komadić Spomenika pobjedi naroda Slavonije, djelo kipara Vojina Bakića, preostao nakon njegova rušenja.

Iz bogatog programa izdvajamo još simpozij Privilegija manjine posvećen piscu i filozofu Radomiru Konstantinoviću koji vode Tomislav Brlek i Nenad Rizvanović, a održava će se 22. i 23. listopada u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža;  Antikapitalistički seminar koji se održava u sklopu Škole suvremene humanistike, te simpozij Gramsci danas posvećen talijanskom marksističkom filozofu i piscu Antoniju Gramsciju, koji je i u fokusu novog izdanja časopisa Dossier Up&Underground.

Raspored svih programa Subversive Festivala dostupan je na službenim stranicama.

U subotu, 28. studenog, paralelno sa stupanjem na snagu pooštrenih epidemioloških mjera, u zagrebačkoj Kinoteci otvara se Subversive Festival, koji 13. godinu zaredom kroz sinergiju filma i političke teorije propituje moguće alternative postojećoj stvarnosti. Ovogodišnje izdanje odvija se pod krovnom festivalskom temom Kreativni neposluh, inspiriranom razmišljanjima pisca Alberta Camusa o odnosu umjetnosti i pobune u izvanrednom stanju. Glavni, natjecateljski te popratni filmski i diskurzivni program zagrebačka će publika, osim spomenute Kinoteke, moći pratiti na nekoliko lokacija (Dokukino KIC, Kulturno informativni centar i francuska Medijateka), a široj javnosti bit će dostupan i putem online platforme volimdokumentarce.net.

Natjecateljski program filmskog dijela Festivala traje do 7. prosinca, a donosi dvadesetak recentnih filmskih naslova koji su obilježili tekuću godinu, u odabiru selekcijskog tima koji čine Dina Pokrajac i Dragan Rubeša. Filmovi redom tematiziraju socijalne nepravde, društvene promjene, ženska prava i prava manjina, queer estetiku, studentske i radničke pokrete te nasljeđe kolonijalizma, a tročlani žiri u sastavu Panos Kotzathanasis (filmski kritičar i vlasnik portala Asian Movie Pulse), David Lušićić (redatelj i kustos) i Sabine Putorti (ravnateljica francuskog Institut de l’image) među njima će odabrati najbolji dokumentarni i igrani film koji će ponijeti nagradu Wild Dreamer.

Iz glavnog filmskog programa organizatori izdvajaju nove filmove renomiranih autorskih imena kao što su Rithy Panh (Iradijacija), Hubert Sauper (Epicentar), Hong Sang-soo (Žena koja je bježala) te legendarni Alexander Kluge i njegova posljednja suradnja s filipinskim pankerom Khavnom (Orfeja). Tu su i filmovi zapaženih mladih autora – trostruki pobjednik Venecijanskog filmskog festivala Pusta zemlja iranskog redatelja Ahmada Bahramija, Oblak u njezinoj sobi kineske redateljice Xinyuan Zheng Lu, eksperimentalni vizualni dnevnik koji je odnio najviše priznanje u Rotterdamu, te halucinantni gerilski manifest Los Conductos kolumbijskog redatelja Camila Restrepa koji je nagrađen kao najbolji debitant na filmskom festivalu u Berlinu. Na programu je i aktivistički dokumentarac Dobro došli u Čečeniju Davida Francea koji donosi uznemirujuća svjedočanstva iz konclogora za LGBT populaciju. Iz popratnog filmskog programa izdvaja se online masterclass kazahstanskog filmaša Sergeja Dvorcevoja čija igrana i dokumentarna djela karakteriziraju društvena kritika, vizualni lirizam i naturalistički prikaz svakodnevice marginaliziranih zajednica i pojedinaca.

Tradicionalni Subversive Forum ove će se godine u potpunosti održati online, uz sudjelovanje svjetskih autorica i autora među kojima su ekološki sociolog John Bellamy Foster, kritičar zelenog kapitalizma Mike Davis, kritičar tržišnog socijalizma David McNally i Susan J. Ferguson, profesorica digitalnih medija i novinarstva te objavljivana autorica u području socijalne reprodukcije i socijalističkog feminizma. Diskurzivni program donosi i razgovore s renomiranim francuskim filozofima i piscima, Ericom Vuillardom (Rat siromaha), Geoffroyjem de Lagasnerijem (Umijeće pobune: Snowden, Assange, Manning) i Marie-Jose Mondzain (Može li slika ubiti?), u sklopu kojih će biti predstavljena i nadolazeća hrvatska izdanja njihovih aktualnih knjiga.  

Alter ekonomski forum tematski je fokusiran na postpandemijski razvoj, kooperativnost i kreativnost. Na panelima koje će moderirati Dimitrije Birač sudjeluju vodeća imena europske ljevice, autori Manifesta za novi narodni internacionalizam u Europi, svojevrsnog nacrta konkretnih političkih mjera u službi svih radnih naroda Europe. U sklopu Festivala održava se i panel Privilegija manjine, posvećen desetoj godišnjici smrti pisca i filozofa Radomira Konstantinovića. 

Sve informacije o programu 13. Subversive Festivala potražite na službenoj web stranici.

S Dinom Pokrajac, direktoricom i jednom od selektorica filmskog dijela festivala, razgovarali smo o fokusima ovogodišnjeg programa, važnosti dekonstrukcije normalizirane slike svijeta, kao i ulozi i granicama civilnog društva u transformaciji postojećeg stanja.

KP: U odnosu na prošlogodišnje izdanje, obilježeno velikim obljetnicama (50. godina od revolucionarne 1968. i 170. godina Komunističkog manifesta), naslov ovogodišnjeg programa sugerira pogled prema budućnosti Europe i pitanju opstanka europskog projekta. Kakvu sliku suvremenosti nude ovogodišnji filmovi?

Česta sintagma kojom programeri i umjetnički direktori opisuju festivalski program je “slika sadašnjosti”. Drugim riječima, riječ je o načinu koji sondira “zdravstveno stanje” filma danas u preciznom trenutku i povijesnom kontekstu. Ovogodišnja igrana, dokumentarna i kratkometražna selekcija u znaku je teme Europa na rubu. Zastupljeni autori kritički promišljaju svijet oko sebe – donosimo nove uratke veterana nezavisnog filma poput Džafara Panahija, Jia Zghankea, Dana Sallitta i Angele Schanelec, ali tu je i niz zanimljivih uradaka filmskih debitanata, poput renomiranog fotografa Richarda Billinghama, autorskog dvojca Copper & Liska koji nam dolaze iz svijeta underground kazališta (legendarni Nature Theater of Oklahoma), njemačke spisateljice i filmašice Susanne Heinrich ili pak Marka Jenkina, autora Silent Landscape Dancing Grain 13 Film Manifesto koji u svojim filmovima koristi Bolex kameru i namjerno oštećuje filmsku traku.

Ovogodišnje, 12. po redu izdanje Subversive Film Festivala neće uvijek biti u znaku sretnih završetaka, ali će još snažnije proširiti horizont pogleda. Za ovogodišnju programsku koncepciju paradigmatski je film Sophia Antipolis Virgila Verniera u kojem utvrda Europa zamišljena po mjeri tehnološkog parka Sophije Antipolis, postaje “anti-polis” opsjednut fašističkom sigurnošću i videonadzorom, gdje naoružani zaštitari penetriraju u noć snažnim svjetlima baterija, a pripadnici paravojne ultradesne grupacije pretvaraju ispražnjeni izbjeglički kamp u buktinju. I dok ta ista civilizacija krojena po parametrima Sophije Antipolis preferira algoritme i digitalne formate, Subversive traga za izgubljenim analognim vremenima što je podtema ovogodišnjeg filmskog programa. U svojem bavljenju aktualnim, gorućim problemima neoliberalne svakodnevice mnogi autori namjerno upotrebljavaju arhaične filmske tehnike (crno-bijela fotografija, “zrnatost slike”, snimanje Bolex kamerom ili Super osmicom u maniri nijemog filma, te posvete zaboravljenom 35mm formatu). Autori se osvrću i na nasljeđe revolucionarne ’68. (poput aktivista i videoumjetnika Jeana-Gabriela Périota), Tiago Hespanga vodi nas pak u najveću europsku vojnu bazu koja se nalazi na periferiji Lisabona, dok se Astra Taylor bavi pitanjem demokracije koje je danas više nego ikada povezano s globalnom ekonomijom. Iako je neizvjesna budućnost Starog kontinenta u fokusu ovogodišnjeg programa, donosimo i niz filmskih priča iz Latinske Amerike, SAD-a i Azije – veteran militantnog filma Fernando E. Solanas u svojem posljednjem dokumentarcu bavi se ekološkom tematikom, Roberto Minervini ispisuje povijest Crne Amerike u osvit Trumpove pobjede, dok Jia Zhangke kroz neobičan spoj ljubavne melodrame i gangsterskog filma pokazuje radikalnu transformaciju Kine u zemlju histeričnog i divljeg kapitalizma.

KP: Pored filmova koji se natječu za glavnu nagradu Wild Dreamer, predstavili ste i bogat popratni filmski program. Koji su njegovi fokusi?

Ovogodišnji popratni filmski program prije svega je u znaku dvoje filmskih ikonoklasta koji su nas nedavno napustili. Francuskoj kinematografskoj veteranki Agnès Varda posvećena je iscrpna Retrospektiva koja donosi presjek njezine 60-godišnje karijere, od niza novovalnih remek-djela do hrvatske premijere njezina posljednjeg autobiografskog dokumentarca Vardi od Agnès koji daje neprocjenjiv uvid u njezin kreativni proces. Jonasu Mekasu posvećen je ovogodišnji Hommage sastavljen od tri remek-djela eksperimentalnog dokumentarizma u kojima se iza naizgledne slučajnosti krije pomna rekonstrukcija snimaka međusobno povezanih sjećanja. Mekasovi dnevnički filmovi ujedno su i portreti njujorške underground scene 1960-ih i 1970- ih. U suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti, Galerijom 90-60-90 i kustosicom Leilom Topić u sklopu stalnog programa Kinematografije otpora multimedijalnu instalaciju pod nazivom Beyond the Choir, predstavlja umjetnica Sabine Mikelić koju istraživanje odvodi na rodni Rab i na zanimljivu, ali često nepredvidivu suradnju s muškom klapom Krijanca. U mini-programu naziva Kluge & Khavn: žanrovski otpadnici predstavljamo nove filmove autora koje spaja isto autorsko ludilo i otpadništvo: Bamboo Dogs anarhoidnog redatelja Khavna, vodeće figure filipinskog filmskog undergrounda te Sretna lamentacija, najnoviji film Alexandera Klugea, jednog od rijetkih istinskih revolucionara njemačkog filma.

KP: O budućnosti Europe, i uže, njene ljevice u procjepu između rastućeg nacionalizma i liberalnog kapitalizma, raspravlja se i na AlterEkonomskom i Balkanskom forumu. Koje teme otvaraju ovogodišnji_e predavači_ce?

U suradnji s Centrom za ženske studije predavanja će održati istaknute feminističke autorice. Sara R. Farris govorit će o rastu broja žena u konzervativnim i nacionalističko-desničarskim pokretima unutar kojih se bore protiv prava na pobačaj i “rodne ideologije”. Termin ‘femonacionalizam’ Farris koristi i kako bi opisala prakse iskorištavanja feminističkih ideja i jezika rodne jednakosti za širenje anti-islamističkog sentimenta. Jedna od autorica nedavno objavljenog i uskoro na hrvatski prevedenog Feminističkog manifesta za 99%, Tithi Bhattacharya razmotrit će globalni fenomen rasta pokreta i štrajkova predvođenih ženama, od Argentine i Španjolske do SAD-a i Alžira, a čiji izvor prepoznaje u isto tako globalno raširenim problemima manjka resursa u javnim servisima i izostanka socijalnih usluga. U suradnji s Multimedijalnim institutom dolazi i američka filozofkinja Jodi Dean, koja će govoriti o tome kako nas 21. stoljeće prisiljava na suočavanje s novim izborom: komunizam ili neofeudalizam. Predstavit će dvije spekulativne budućnosti i sugerirati kojim bi se putovima moglo doći do obje. Na Festival dolazi i politički ekonomist Michael Heinrich koji će održati predavanje o aktualnosti Marxove kritike političke ekonomije u 21. stoljeću. Povjesničar i pisac iz Izraela, Ishay Landa, održat će predavanje na temu globalnog porasta ekstremno desnih pokreta te fašističkoj proizvodnji mitova “o neprijatelju”.

Teme političkog organiziranja i društvenog mobiliziranja u doba migracijskih tokova obradit će Sandro Mezzadra, dok će Riccardo Bellofiore, profesor političke ekonomije na Sveučilištu u Bergamu, na predavanju posvećenom Rosi Luxemburg razmotriti njezinu važnost i aktualnost za razumijevanje današnje neoliberalne faze kapitalizma, a dotaknut će se i odnosa osobnog i političkog u njezinu životu. U Zagreb dolaze i francuski filozofi i književnici, Didier Eribon, Geoffroy de Lagasnerie i Édouard Louis, koji će zajedno sudjelovati na okruglom stolu o značenju oživljavanja simbola Francuske revolucije na ulicama velikih gradova diljem Francuske te o naravi tih društvenih pokreta, kao i o aktualnom stanju zemlje pod Macronom. Geoffroy de Lagasnerie predstavit će hrvatsko izdanje knjige Misliti u lošem svijetu, u kojoj istražuje što u društvu obilježenom nasiljem i izrabljivanjem uopće znače umjetnost i kultura, dok Didier Eribon u svojoj knjizi Povratak u Reims poziva na klasni coming out.

KP: Uz poznate formate, u ovogodišnjem diskurzivnom programu izdvaja se i jedan novitet – interaktivne radionice Vizualne konstrukcije političkog osmišljene u suradnji s različitim organizacijama civilnog društva koje “krizi suvremenosti” prilaze svaka iz svog specifičnog očišta. Što donosi ta suradnja?

Svako djelovanje, napose političko, pretpostavlja kognitivno mapiranje terena ne bi li se utvrdilo koordinate u kojima se krećemo, kao i dekodiranje postojećih, naturaliziranih smjernica, da bismo kroz njihovu kritiku izbjegli stranputice koje sustav i pojedini režimi nude u pokušaju skretanja pozornosti s potencijalnih mjesta na kojima bismo mogli izvršiti transformativnu intervenciju. Konkretno, umjesto artikulacije klasnih podjela u društvu, nudi nam se promatrati svijet kroz etnicizirane i kulturizirane identitete, naizgled lišene materijalne dimenzije. Program Vizualna konstrukcija političkog pritom se nadaje kao dvostruki potez – s jedne strane, potrebno je dekonstruirati ono što nam se nudi kao normalizirana priča o svijetu, no možda je i mnogo važnije raditi na vlastitoj artikulaciji moguće alternativne stvarnosti i njezinih postulata. Civilno društvo i njegove organizacije mogu u tome djelovati kao aktualni interlokutor snova o boljem svijetu, no potrebno je neprestano kritički preispitivati uvjetovanosti samog tog polja i granice onkraj kojih civilno-društveni transformativni impuls i angažman u današnjoj konstelaciji teško prolazi.

U sklopu programa održat će se dvije radionice. Prvu radionicu vodit će filozof i publicist Boris Buden te Ivan March iz berlinske Guerrilla Foundation koja pruža podršku aktivistima i građanskim pokretima u izgradnji džepova otpora. Druga radionica stavit će naglasak na političku reprezentaciju diskursa i jezika onih migranata i migrantkinja čiji glas rijetko bez posredovanja ulazi u prostore političkog, a vodit će je Boris Buden i Sandro Mezzadra, profesor postkolonijalnih studija i političke teorije na Sveučilištu u Bologni.

KP: Ovogodišnje izdanje festivala možda je i posljednje koje se održava u kinu Europa, barem onakvom kakvim smo ga poznavali. Što zatvaranje ovog prostora znači za Subversive?

Subversive Festival je od svojeg prvog izdanja iznimno vezan uz prostor kina Europa uz koji nas vežu brojna lijepa sjećanja i njegova neizvjesna sudbina svakako nas zabrinjava. Međutim, uvjereni smo kako će ovo najstarije zagrebačko kino i dalje opstati kao kinodvorana te se nadamo da će i dalje ostati mjesto održavanja svih hrvatskih filmskih festivala, promičući na taj način pluralnost i raznovrsnost umjetničkog i edukativnog sadržaja. Kino Europa zadnjih se godina sve više okrenulo mainstream i ziheraškom repertoaru europskog art filma, tako da što se tiče programske koncepcije možda promjena uprave bude prilika i za dobrodošlo osvježenje, iako smo mi na kulturnoj sceni nekako uvijek skeptični prema promjenama. Neovisno gdje će se ubuduće održavati, Subversive Festival u svakom će slučaju nastaviti raditi svoj program u kojem su film i politička teorija u stalnom dijalogu te pokušati identificirati potencijalne estetike otpora.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.