Konferencija se održava nakon javne objave prijedloga Kulturnog vijeća za interdisciplinarne i nove umjetničke prakse s popisom programa i projekata te predloženim iznosom financijske potpore, koji pokazuje kako ministrica odluke o financiranju donosi uz zaobilaženje prijedloga stručnog Vijeća, bez jasnih obrazloženja i pravila jednakih za sve prijavitelje.

“Smatramo da ovakav način upravljanja javnim sredstvima, gdje se pojedinim prijaviteljima bez jasnih, nedvosmislenih i sljedivih kriterija i procedura dodijeljeni iznos povećavaju, smanjuju ili im se odbijaju programi, nastavlja na dugogodišnje netransparentne prakse ovog ministarstva koje prijavitelje stavlja u nepovoljan i nepravedan položaj”, poručuju iz Klubture. 

Najavljuju kako će se na konferenciji dotaknuti i drugih ključnih pitanja upravljanja kulturnim sektorom od strane Ministarstva kulture i medija RH, a uz predstavnika Saveza udruga Klubtura Domagoja Šavora, govore Ana Kutleša iz udruge BLOK – Lokalne baze za osvježavanje kulture i Tonči Kranjčević Batalić iz splitske Platforme Doma mladih.

Program je pokrenut 2008. godine s ciljem stvaranja uvjeta za “kontinuirani transfer informacija, specifičnih znanja i vještina između organizacija nezavisne kulturne scene, jačanje međusobnih partnerskih odnosa među njima, te utjecala na njihovu vidljivost prema donosiocima odluka i široj javnosti”.

Trodnevni program Foruma u Puli započinje u 14 sati u Dnevnom boravku Rojca javnom tribinom predstavljanja Kodeksa dobre prakse uspostave i funkcioniranja civilno-javnog partnerstva u području upravljanja društveno-kulturnim centrima, dok će se službeno otvorenje održati u 20 sati predstavaljanjem publikacije nastale povodom 20. obljetnice rada mreže Clubture.

Slijedi radionica umrežavanja zamišljena kao prilika za međusobno upoznavanje i predstavljanje rada organizacija u nezavisnoj kulturi koje djeluju u različitim dijelovima Hrvatske, razmjenu ideja i otvaranje prostora za međusobnu suradnju i planiranje. O zajedničkim temama rada i budućnosti nezavisne kulturne scene raspravljat će se u sklopu forumskih rasprava, kojima je cilj “nalaženje zajedničkih zaključaka oko tema kao što su zakonodavni i strateški okvir djelovanja, prostorni resursi, financiranje i razvoj programske razmjene i suradnje”.

Priliku za dublje analize ovih tema pruža CT-ova čitateljska grupa fokusirana na pitanja odnosa kulture i javnih politika, dok više informacija o temi radničkih prava u civilnom sektoru sudionici mogu dobiti u sklopu predstavljanja Sindikata za radnice i radnike u civilnom društvu – SKUPA.

Forumski dio programa zatvara Međugeneracijski razgovor, dio ciklusa moderiranih javnih razgovora u kojima se “odmotava priča” o nastanku i razvoju društveno-kulturnih centara koji se temelje na sudioničkom upravljanju i civilno-javnom partnerstvu. Na razgovoru u Dnevnom boravku Rojca sudjelovat će protagonisti osnivanja DKC-a u različitim lokalnim sredinama koji već dugi niz godina djeluju kao prostori za kulturu i društvenost (Dubrovnik, Split, Pula, Čakovec, Rijeka, Karlovac), predstavnici mlađih organizacija i inicijativa, pojedinci u području suvremene kulture i šireg civilnog društva, predstavnici vlasti te stručna i šira zainteresirana javnost.

Kulturno-umjetnički blok predstavlja projekt Cirkus je suvremena umjetnost svugdje osim u Hrvatskoj, izložbu fanzina Streetartanje, filmsku projekciju te raznovrstan glazbeni sadržaj. Program cijelog 15. Clubture Foruma možete pronaći na stranicama SU Klubtura.

Nakon što je početkom ožujka proglašena opasnost od epidemije COVID-19 za cijelo područje Hrvatske, a 19. ožujka odlukom Stožera civilne zaštite RH zabranjena sva javna okupljanja, Ministarstvo kulture je pozvalo sve strukovne udruge i predstavnike nezavisnog kulturnog sektora da dostave procjene učinaka tih mjera kako bi, pretpostavljamo, moglo pravovremeno reagirati na izazove i probleme s kojima se susreću svi segmenti izvaninstitucionalnog sektora. Savez udruga Klubtura provela je upitnik među svojim članstvom i organizacijama koje djeluju u polju, te prijedloge i preporuke uputila nadležnom Ministarstvu.

O rezultatima ispitivanja i posljedicama prestanka provedbe svih aktivnosti po nezavisnu kulturnu scenu razgovaramo s koordinatorom Saveza Domagojem Šavorom.

KP: Kako je Ministarstvo kulture reagiralo na nezapamćeno tešku situaciju u kojoj se našao jedini, i to ne zahvaljujući nadležnim tijelima, održiv i stabilan dio kulturne scene, dakle nezavisna kultura?

Našu analizu i prijedloge mjera poslali smo 31. ožujka kabinetu ministrice i u ovom trenutku još nismo dobili povratni odgovor. Ministarstvo postepeno uvodi mjere i nadamo se da se uzimaju u obzir i podaci koje smo prikupili i prijedlozi koje smo sastavili.

Scena nezavisne kulture i prije ove krize nije se nalazila u pretjerano zavidnoj situaciji i u konstantnom je osjećaju nesigurnosti oko očuvanja uvjeta za stabilan rad. Stabilnost bi po mom mišljenju trebala biti sustavna i vremenski se očitavati u desetljećima, ne mjesecima ili kvartalima donekle stabilnog rada. Činjenica je da se sredstva koja se dodjeljuju po liniji javnih potreba u kulturi RH posljednjih godina smanjuju ili stagniraju, odnosno da još od prošle krize nisu vraćena na ranije iznose.

Ohrabrujuća okolnost je ta da postoji više inicijativa od strane organizacija u nezavisnoj kulturi, s jednakim ili sličnim problemima i čiji su prijedlozi mjera dobrim dijelom komplementarni, što vjerujem da daje jasan prikaz situacije u kojoj se nezavisna scena nalazi.

KP: Možeš li ukratko iznijeti probleme u kojima su se našle organizacije i inicijative u području nezavisne kulture?

Organizacije nezavisne kulture koje su ispunile upitnik provode redovne programe na lokalnoj i nacionalnoj razini, kao što su koncerti, izložbe, radionice, edukacije, rezidencije s lokalnim i međunarodnim umjetnicima i suradnicima, a planirale su održati 500-tinjak različitih javnih događanja samo u periodu do 1. svibnja.

Zbog onemogućavanja javnih okupljanja i obustave aktivnosti organizacije dijele slične negativne posljedice. Vjerojatno najvažniji problem ponavlja se u svim sektorima i poljima pa tako i u kulturi i umjetnosti, a to je osiguravanje egzistencije za zaposlenike, honorarne radnike i suradnike. OCD-i zapošljavaju nešto manje od 20 tisuća osoba, pa je to jednako značajan udarac i kulturi.

Samo prema našoj analizi, skoro tisuću osoba neće moći primiti naknade za rad i u tom kontekstu svakako nije pohvalno to što se mjere očuvanja radnih mjesta Vlade ne odnose na organizacije u kulturi, odnosno na njihove neprofitne aktivnosti. Na kulturu ne može gledati isključivo kroz poduzetničku prizmu, već kroz utjecaj koji ima u društvu, kako pokreće i oživljava zajednice, propituje vrijednosti i generira nove pristupe koji su ponekad nemjerljivi tradicionalnim ili kvantitativnim mjerilima.

KP: Što je s prostorima koje vode ili njima upravljaju akteri nezavisne kulture?

Prostori u kulturi su zabranom javnih okupljanja i drugim mjerama izolacije zatvoreni, dok su organizacije koje u njima djeluju obustavom financiranja na lokalnim razinama ostale bez potpora za programe, a nedavnim potresom u nekim slučajevima i bez krova nad glavom. Sve one i dalje snose troškove dijela osoblja, promocije, knjigovodstva i drugih davanja iako prostori ne rade, a mogućnosti samofinanciranja svedene su im na nulu. Iako se može doskočiti situaciji i osigurati prisutnost organizacija u digitalnom prostoru, ni na koji način ne mogu se zamijeniti profesionalni uvjeti rada koje neki prostori osiguravaju.

Međutim, ako na pitanje prostora gledamo generalno, ponovno se vraćamo na stanje pred krizu, odnosno uobičajena smanjenja sredstava, zatvaranje jednog po jednog prostora za kulturu i druge nepoželjne trendove. Potres koji je zadesio velik dio prostora utječe na velik broj organizacija kojima su dosadašni ugovori još neizvjesniji, ali i svim korisnicima tih i drugih prostora koji neposredno gube prostore za rad. Ne treba posebno elaborirati kako se pristupa sanaciji potresa pa se može pretpostaviti kada će prostori u kulturi doći na red.

KP: Koje konkretne mjere predlažu vaše članice i druge organizacije koje su sudjelovale u anketi?

Od tridesetak organizacija članica mreže Clubture i platforma koje vode društveno-kulturne centre u Hrvatskoj, u desetak gradova diljem zemlje, analizom smo zaprimili dovoljno informacija iz kojih se može vizualizirati cjelokupni kontekst utjecaja na nezavisni sektor. Prema tome, predložili smo najvažnije mjere pomoći nezavisnom, ali i širem kulturnom sektoru.

Vezano uz programe koje financira ili sufinancira Ministarstvo kulture, izdvojio bih mjeru kojom bi se omogućilo priznavanje organizacijskih troškova, odnosno troškova hladnog pogona i u brojnim slučajevima, troškova nastalih pri radu od kuće kao prihvatljivih troškova programa. Ove mjere bi dodatno omogućile stabilnost i prostor za prilagodbu organizacijama čime bi se u konačnici ostvarili malobrojniji, ali kvalitetniji programi nakon što se stanje normalizira.

U slučaju ESF projekata, prijedlozi mjera usmjereni su na požurivanje objava najavljenih natječaja i rezultata natječaja u fazi evaluacije kako bi se organizacijama osigurala dodatna sredstva za rad. Predložili smo da se najavljeni Mediji zajednice prilagode i koriste kao platforme za održavanje programa, odnosno da se u budućnosti osiguraju sredstva za razvoj digitalnih platformi na kojima bi se programi mogli održavati.

Predložili smo da, gdje je moguće, Ministarstvo u formi medijatora otvori prostore institucija u kulturi za programe organizacija, preporuči smanjenje plaćanja naknada za najam prostora, odnosno osigura alternativne prostore organizacijama kojima su prostori uništeni u potresu.

Također, inzistiramo na tome da Ministarstvo uključi sve relevantne aktere u kulturi, pa tako i organizacije u nezavisnoj kulturi u najavljeni krizni fond za pomoć kulturnom sektoru.

KP: S obzirom da je u međuvremenu veliki broj jedinica lokalne i regionalne samouprave obustavio isplate već ugovorenih sredstava za javne potrebe u kulturi i da se to ni na koji način ne problematizira u široj javnosti, kakva su vaša predviđanja u pogledu opstanka i održivosti organizacija čiji programi čine i preko 90 posto kulturnih aktivnosti u lokalnim zajednicama?

Organizacije su planove za svoje aktivnosti napravile još prošle godine ili ranije i treba uzeti u obzir cijeli proces. Osim toga, publiku koja se gradi godinama kroz različite procese na lokalnim razinama pretpostavljam da će u nekim slučajevima trebati nanovo graditi, da će trebati proći period prilagodbe. Kada se tome dodaju nedavni primjeri masovnih otkaza kulturnih djelatnika, oduzimanja prava na korištenje prostora za rad i kada se ova situacija koristi da se prostori organizacija preko noći dodjeljuju sumnjivim kriterijima, sve zajedno izgleda kao još jedna dobra prilika da se kultura smjesti na još tanje margine.

Prema tome, na pitanje održivosti je teško dati odgovor. Kao sektor se uglavnom adaptiramo pa pretpostavljam da ćemo i na ovo. Kao zajednica možemo na ovu situaciju gledati kao na priliku da re-evaluiramo važnost svih dijelova društva, pa tako i nezavisne kulture i nezavisnih prostora.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U Rijeci je od 26. do 28. listopada održan 10. Clubture Forum, specifična javna forma djelovanja Saveza udruga Klubtura. Trodnevni program u organizaciji SU Klubtura, Saveza udruga Molekula i udruge Drugo more predstavio je bogat izložbeni, glazbeni, performativni i filmski program, s radionicama i javnim razgovorima. Paralelno s održavanjem Foruma u izložbenom prostoru Filodrammatice Drugo more predstavilo je izložbu Tiskaj bez crne, ekstremno upojno! Maria Aničića koja dokumentira aktivnosti udruge od 2002. do 2015. godine kao važnog segmenta riječke nezavisne kulturne scene. Tim smo povodom razgovarali s Petrom Corvom iz Drugog mora.

KP: Možeš li nam, povodom izložbe Tiskaj bez crne, ekstremno upojno!, ukratko opisati put i razvoj Drugog mora do danas?

Ova nam je izložba jako važna iz perspektive organizacije, zanimljivo je vidjeti taj rast i razvoj u nekom prostoru, postavljen kroz priču i vremenski period, kao i vratiti taj film unazad. Ono što je vidljivo, s jedne strane, jest programska priča Drugog mora – na početku smo imali puno manje programa i puno smo više pažnje pridavali svakom vizualnom materijalu koji je nastajao u tom periodu. U suradnji s Mariom Aničićem provodilo se jako puno vremena uz svaki materijal, mozgalo se, gledalo, a i vrijeme je bilo drugačije, kao i odnos prema vizualnim materijalima. U tom je smislu Drugo more naraslo, još uvijek smo ovdje i opstajemo i rastemo pritom, i s obzirom na broj programa i broj zaposlenih koje uspijevamo pokriti. Unutar okvira u kojem radimo, sjajno je kad imaš ljude s kojima voliš raditi. Ova je izložba i naša retrospektiva, ali i pogled na zajednički rad i odnos prema tome što je vizualni materijal danas. Danas je puno ubrzaniji, što se može pratiti i na samoj izložbi, pogotovo od programa Refleks. Također, i danas raspravljamo o tome koliko ti plakati komuniciraju i na koji način – i dalje stojimo kod toga da plakat nije samo sredstvo informacije već nam je bitan i vizualni odnos i dizajnerski moment kojim komuniciramo.

KP: Koliko je članstvo u Clubtureu i povezanost s drugim organizacijama u Hrvatskoj preko njega pridonijelo da Drugo more danas bude gdje jest?

Članstvo u Clubtureu Drugom je moru bilo jako značajno i na samim počecima s obzirom da je bio prilika razmjene programa, mišljenja, upoznavanja različitih organizacija s područja hrvatske, a i mjesto osnaživanja civilnog društva. Puno je dobrih stvari napravljeno kroz Clubture za razvoj civilnog društva u cjelini. 

KP: Trenutno govorimo o 15 godina Drugog mora. Kako bi mi opisala u par rečenica riječku nezavisnu scenu iz perspektive proteklih petnaestak godina – gdje vidiš da se ona trenutno nalazi od početka dvijehiljaditih?

Nezavisna scena je jedino mjesto gdje sam u Rijeci radila sve ove godine, od perioda studiranja do danas. U Rijeci ona ima svoje uspone i padove i u toj promjeni scena egzistira sve ove godine. Naravno, postojale su produktivnije godine i to prvenstveno zbog većeg financiranja od strane Grada. Lokalno financiranje je i dalje veoma važno u lokalnoj zajednici i to ne mogu nadomjestiti nikakvi EU projekti. Tako je u nekim periodima bilo više suvremene plesne scene koja sad opet postoji u manjem obujmu, naprimjer. Vidljivi su ti intervali. Iz perspektive Drugog mora, sjajno je kad postoji i konkurencija jer ona nužno ne znači kompeticiju, već suradnju, i zato bi bilo sjajno da je grad bogatiji u smislu organizacija. Uostalom, Molekula je i na samom početku bio projekt Drugog mora, mjesto okupljanja sudionika nezavisne scene u Rijeci. 

KP: Savez udruga Molekula sada upravlja prostorima Filodrammatice i Palacha te Marganova koje je trenutno uspavano. U to smislu, ima li Rijeka već društveno-kulturni centar?

Djelomično – da. Mislim da bi ta struktura odnosno način upravljanja prostorima trebao biti puno strukturiraniji od ovoga što imamo. Radi se o istoj stvari o kojoj sam već govorila – dok je rad slabo financiran, ni ne može postojati društveno-kulturni centar u pravom smislu riječi. Oduvijek postoji ideja da se na nezavisnoj sceni može raditi bez novaca, što do nekog trenutka može funkcionirati, ali dugoročno ne može. Da imamo stabilnije plaće te strukturu koja bi pokrivala infrastrukturu, i stvar organizacije i upravljanja bila bi mnogo jača. U kontekstu DKC-a, vidjet ćemo što će se još događati, ali definitivno Palach i Filodrammatica imaju potencijala za poboljšanja. Sve ovisi o uključenim organizacijama i gradskim usmjerenjima.

Uloga Kulturnih vijeća pri Ministarstvu kulture pravno je savjetodavna, što znači da resorni ministar ili ministrica svojim potpisom prihvaća ili odbija programe predložene ili odbijene kao nužne ili nepotrebne u sustavu javnih potreba u kulturi. Praksa je, dakako, takva da, ukoliko pristajemo vjerovati u profesionalni habitus i propisane kriterije kojima se vode članovi tih vijeća, ministar njihove odluke uglavnom prihvaća. Sadašnji sastav Kulturnih vijeća pri Ministarstvu kulture, uz pokoju iznimku, reflektira tek ideološke preferencije bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, u čijem su mandatu i imenovana. Sadašnja ministrica, Nina Obuljen Koržinek, nije našla shodno pozabaviti se revizijom tih imenovanja, kao niti dodijeljenim potporama.

“Po prvi puta rezultati su stigli na vrijeme. Čini se kao da se u Runjaninovoj 2 konačno čuo glas umjetnika i kulturnih radnika koji su već godinama govorili o nizu negativnih posljedica na razvoj kulturne proizvodnje i njezinu medijaciju koje je generirala (pre)kasna objava rezultata. To je svakako veliki plus, po prvi puta programi se mogu izvoditi u kontinuitetu kroz godinu i bez nepotrebnih kolizija. No, ako usporedimo ovogodišnje rezultate s onima prošlih godina nemamo razloga za veselje. Smanjen je i broj dobivenih podrški, ali i količina dodijeljenih sredstva. Drugi veliki problem, o kojem se također dugo govori, a vrijeme je da se i to riješi, jest pitanje načina ocjenjivanja prijavljenih programa i projekata, ne postojanje jasnih kriterija što otvara prostor za različite manipulacije kod ocjenjivanja projekata. Ako pogledate važeći Strateški plan Ministarstva kulture koji bi trebao biti temeljni dokument za procjenu programa i odbijene programe ili pak one kojima su sredstva znatno smanjena postaje jasno da je Strateški plan tek mrtvo slovo na papiru, što je dosta ozbiljan problem, gledano i pravno i politički”, kaže nam Ivana Hanaček iz kustoskog kolektiva [BLOK] komentirajući rezultate Poziva za javne potrebe u kulturi Republike Hrvatske.

I, uistinu, dok letimična usporedba usvojenih državnih proračuna za 2016. i 2017. godinu svjedoči o ukupnom povećanju budžeta Ministarstva kulture s 923.945.670 na 1.131.630.814 kuna, pregled dodijeljenih programskih potpora svjedoči o njihovom smanjenju. Uzmimo za primjer tek sektor inovativnih umjetničkih praksi, čije je pretpostavljeno Kulturno vijeće svojevrsno kulturnopolitičko sirotište za gotovo sve što nisu skupe monografije posvećene klasicima likovnih umjetnosti, uprizorenje kanonskih tekstova dramskog kazališta ili glazbe akademskog certifikata – jednom riječju institucionalno afirmirana umjetnost i kultura. U odnosu na 2016. godinu, kada je u tom sektoru dodijeljeno potpora u iznosu od 7.033.600 kuna, ove godine taj je iznos 6.516.050 kuna. S time da u obzir treba uzeti i da je u 2016. godini u taj sektor ušlo i 1.200.000 kuna kojim je upravljalo Stručno povjerenstvo za rock glazbu i klupske programe, a tim programima u ovoj godini nije dodijeljeno ništa.

Iz Saveza udruga Klubtura, mreže koja na nacionalnoj razini okuplja najveći broj organizacija civilnog društva čiji se rad odvija u području suvremene kulture i umjetnosti, pozdravljaju pravovremeno objavljivanje rezultata Javnog poziva, čije je kašnjenje u prošlosti teško štetilo njihovom radu. “S obzirom da ne postoji zakonska obveza, kao ni utvrđena dobra praksa objave sažetaka programa i projekata odobrenih za financiranje, kao ni preporuka kulturnih vijeća, zainteresirana javnost nije u mogućnosti na primjeren način analizirati rezultate Poziva”, kaže nam Katarina Pavić, koordinatorica SU Klubtura, i dodaje: “Također je nejasno po kojim je posebnim kriterijima vijeće za Inovativne umjetničke i kulturne prakse donijelo preporuke za financiranje programa u 2017. godini. Javnost uvid ima tek u šturi sažetak konstituirajuće sjednice vijeća iz listopada 2016. godine, objavljen na internetskim stranicama Ministarstva, u kojem se kao kriteriji odlučivanja navode temeljni kriteriji definirani čl. 7 Pravilnika o izboru i utvrđivanju programa javnih potreba u kulturi, a koji ne aspektiraju specifičnosti ovog područja kulturno-umjetničkog stvaralaštva već se u najširem smislu odnose na smjernice rada vijeća u svim kulturnim djelatnostima”.

Svakodnevni rad, kakvo-takvo funkcioniranje “hladnog pogona” i nesmetana provedba programa nagrižena je i odlukom o ukidanju postotka iz programskih sredstava koji je mogao biti uložen kao udio u plaći za, recimo, koordinaciju i produkciju programa. “Potrebno je uložiti napore u unapređenje sustava financiranja javnih potreba u kulturi, a posebice u onom dijelu u kojem se to odnosi na komunikaciju s predlagateljima/provoditeljima programa, komunikaciju s javnošću te praćenje i vrednovanje rezultata projekata i dugoročnih postignuća dugogodišnjih programa. Pored postojećih problema u sustavu dodjele sredstava, u najkraćem roku treba riješiti i problem s provođenjem programa u aspektu financija i potrošnje. Naime, Ministarstvo kulture RH je u srpnju 2015. godine,(bez konzultacija sa zainteresiranom javnošću te s retroaktivnom primjenom već od 2015.) izmijenilo uvjete predlaganja i provedbe Programa javnih potreba u kulturi, u smislu promjene kriterija o prihvatljivim i neprihvatljivim troškovima realizacije programa i projekata. Tako se od 2015. godine nadalje u provedbi programa i projekata podržanih u okviru Programa javnih potreba u kulturi, u području Inovativne umjetničke i kulturne prakse, neprihvatljivim, među ostalim, smatraju troškovi naknada za redovan rad (plaće) za koordinaciju i produkciju programa te su ova izdvajanja definirana kao neizravni troškovi”, naglašava Pavić.

Kustosica Ivana Hanaček iz [BLOK]-a, organizacije koja je nas je zadužila s petnaest godina rada na nezavisnoj kulturnoj sceni, problem vidi ne samo u smanjenju sredstava, već i ukidanju potpora za neprofitne medije, kao i u besmislenom poreznom zakonu koji će radnike koji rade za autorski honorar, kao i organizacije koje ih plaćaju – a mahom ovdje govorimo o umjetnicima i kulturnim radnicima u neprofitnom sektoru – dovesti na rub egzistencije. “Inovativne umjetničke prakse smanjene su za pola milijuna kuna, međunarodna suradnja (na prvom roku) smanjena je za gotovo dva milijuna kuna, likovne djelatnosti smanjene su za ‘samo’ 30 tisuća kuna, posve je ukinut Fond za neprofitne medije što je još tri milijuna kuna manje za kulturu u ovoj godini”, ističe Hanaček, “Tome treba dodati i novi porezni zakon koji je do kosti ogulio sve one koji naknadnu za rad primaju putem autorskog honorara, a to su prije svega mladi umjetnici koji još nemaju status slobodnog umjetnika te akteri s nezavisne scene koji nemaju ugovor o radu. S pravom se govori o maćehinskom odnosu Ministarstva prema nezavisnoj sceni i najranjivijem skupinama u lancu proizvodnje suvremene umjetnosti. Pitanje samog povećanja budžeta jest zanimljivo s obzirom na to da je otvoren novi natječaj pri Ministarstvu kulture ‘Kultura i umjetnost za mlade’ koji iznosi 18 milijuna kuna. No, ta su sredstva odavno povučena iz Europskog socijalnog fonda, te se sukladno legislativi ne računaju kao državne potpore, iako u država u njemu sudjeluje s 15% sredstava (dva milijuna i sedamsto tisuća kuna). Kad se sve zbroji i oduzme državna ulaganja u kulturu u ovoj godini i dalje su manja nego, recimo, prošle godine”.

Institucionalni kulturni pogoni lišeni su brige o vlastitoj egzistenciji, a njihovi su radnici zaštićeni kolektivnim ugovorima i slobodni raspolagati programskim sredstvima za koje manje ili više nema straha da će biti odobrena. Izvaninstitucionalna scena, čiji se programi hvataju u koštac sa suvremenim, živim strujanjima u kulturi i umjetnosti, rade u sasvim drugačijim uvjetima. Pored borbe s natječajnom dokumentacijom i rokovima te neurotičnim mijenama parlamentarnih ciklusa, s ispodprosječnim plaćama i u neadekvatnim prostorima za rad, uvjeti njihova opstanka konstantno se mijenjaju. “Možemo zaključiti kako na neki način Ministarstvo kulture doprinosi otežavanju radnog statusa kulturnih radnika na nezavisnoj kulturnoj sceni. Naposljetku, radi se o odluci koja je u opreci s prethodnom višegodišnjom pozitivnom praksom Ministarstva kulture kojom je u okviru financiranja provedbe projekata i programa bilo moguće pravdati udjele troškova plaća koji se odnose izravno na realizaciju programa te neizravne troškove programa u omjeru do 20% u odnosu na ukupan iznos troškova realizacije projekta/programa. U istom periodu (od 2015. nadalje), u sustav djelovanja neprofitnih organizacija uvodi se niz normativnih novina u smislu postroženja sustava financijskog poslovanja i povećanja troškova administracije. Organizacije nezavisne kulture suočavaju se s paradoksalnom situacijom postroženja i ‘poskupljenja’ pravila djelovanja, uz istovremeno rezanje sredstava namijenjenih osnovnoj održivosti organizacija”, kaže Katarina Pavić i dodaje: “Ovo smatramo važnim za istaknuti u kontekstu dodjele proračunskih sredstava u okviru Programa javnih potreba u kulturi, jer iako se iz brojki može iščitati kako svim organizacijama nisu smanjena sredstva, ili nisu smanjena drastično, izmjene financijskih uvjeta provedbe programa značajno pogađa organizacije, dovodeći ih na rub održivosti organizacijskih i programskih kapaciteta”.

U pismu naslovljenom ministrici Obuljen Koržinek koje posljednjih dana cirkulira javnim prostorom, a potpisuje ga neformalna Radna grupa radnika u kulturi, traži se upravo njezino očitovanje po mnogim od spomenutih točaka: od financiranja medija koji u sektor kulture potpadaju diljem Europe, pa i svijeta, preko uistinu gorućeg problem udjela programskih sredstava u plaćama radnika i prepoznavanja inovativnih praksi po svim sektorima, a ne samo njezine getoizacije u jedan, do revizije kriterija bodovanja za prijave programa i rada vijeća te trenda smanjenja financiranja edukacijskih programa.

“Govoriti o aktualnoj kulturnoj politici, a ne govoriti o politikama koju provodi ova Vlada je posve promašena partikularizacija priče. Kultura je dio širih društvenih procesa o kojima itekako zavisi. Ne možemo se nadati boljim uvjetima rada, većim ulaganjima u kulturnu proizvodnju o povećanju budžeta dok se privatiziraju strateške državne firme i u bescjenje poklanjaju stranim kompanijama, dok se zatvaraju i posljednje tvornice tekstila, dok se urušava zdravstveni sustav, planski uništava Imunološki zavod itd”, zaključuje Hanaček i dodaje: “Voljela bi da rješenje svih problema bude smjena vijećnika, bili oni konzervativni, HDZ-ovi igrači ili ne. No, nažalost onaj tko bude sjedio u vijeću uvijek će biti prisiljen provoditi politiku ove vlade, a ta politika nije naklonjena ulaganjima u domaću proizvodnju, pa tako ni ulaganjima u proizvodnju kulture”.

Bez strateškog ulaganja u obrazovanje, znanost i kulturu – i u one koji ih svojim rukama proizvode kao i u one koji ih žive – društvo i nema prevelikih šansi da stasa kao bolje, pravednije i smislenije. S druge strane, u društvu toliko temeljito ispražnjenom od smisla, gdje i Ladislav Ilčić može postati vladinim savjetnikom za ljudska prava, to se i ne čini kao strateški prioritet.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U okviru projekta Perfomativ u Zadru, dvije su osobe zamijenile svoje stanove na četrnaest dana. Jedna je centar grada zamijenila životom u kvartu Bili brig, a druga svakodnevnicu Bilog briga centrom Zadra. Bilježile su svoje nove svakodnevnice u novom kvartu, kao i specifičnosti koje su primijetile uslijed promjene životnog prostora. Dokumentirale su nove stavove, osjećaje i saznanja vezana uz svoj grad i novu okolinu. Izložba u Kneževoj palači, otvorena do 4. prosinca, izlaže dokumentaciju razmjene prikazujući reakcije sudionika na novu sredinu unutar istog grada. Izložene su njihove svakodnevne bilješke i fotografije te video intervjui snimljeni po završetku razmjene. Kroz izložene materijale i tribine koje će slijediti, pokušat će se dobiti cjelovita slika urbane sredine Zadra, gledajući na njega kroz perspektivu koja nije vezana samo uz turizam.

Performativ je autorski projekt Udruge mladih muzeologa Kontraakcija, koji se realizira preko platforme SU Klubtura te uz partnerstvo zadarske udruge Šigureca.

KP: Bili ste 2001. godine u organizacijskom odboru 26. Salona mladih koji je prije svega zbog međunarodnog karaktera, izlaženja iz galerijskih okvira, izmještanja u prostor Zagrebačkog velesajma u Novom Zagrebu te programskog uključivanja teorije donio značajne promjene toj manifestaciji. Možete li nam reći nešto o tom iskustvu – kako se ono odrazilo na vaš daljnji rad, razvoj Kontejnera i na razvoj hrvatske umjetničke scene?

K: Bio je to jedan, u najmanju ruku, megalomanski projekt. Mi smo se u to upustile bez ikakvog iskustva rada na izložbama i imale smo sreću raditi s vrhunskim kustosima i umjetnicima kao što su Vuk Ćosić, Michal Koleček, Jurij Krpan i Slaven Tolj. Oni su zajednički osmislili projekt (koji je znatno nadilazio postojeći budžet) a nama se on toliko svidio da smo ga odlučile pod svaku cijenu realizirati.

U 10 000 kvadrata, izmještenih iz centra grada, uz pomoć Hrvatske vojske smo dopremili 52 teretna kontejnera, koji su svojim postavom u prostoru simulirali grad. Kontejneri su bili izvori raznih sadržaja, ali ulice i glavni trg također su bili mjesta zbivanja. Tamo su se održavali performansi, koncerti, igrao se ulični hakl, postojala je skejterska rampa. Urbanistički plan je radila Platforma 9,81, a u sklopu prostora u kontejnerima su, uz umjetničke radove, boravili net kultirni klub mama sa svojom alternativnom knjižnicom, Močvara sa svojim zvučnim programima i šankom, Attack! koji je posjetiteljima svakodnevno kuhao vegetarijanski ručak i mnogi drugi.

Ta struktura programskog objedinjavanja zagrebačke nezavisne scene bila je primijenjena i na kasnijoj inicijativi Operacija:grad u staroj tvornici Badel, koja je rezultirala stvaranjem Centra za nezavisnu kulturu i mlade (koji je danas također djelomično smješten van središta grada, na samoj obali Save).

Mi smo nakon te manifestacije odlučili osnovati udrugu i to je bio početak djelovanja Kontejnera.

 Teo Spiller & Tadej Komavec, X-lam

KP: U sklopu Salona u V. paviljonu Velesajma postavljena su 52 kontejnera što je poslužilo kao inspiracija za ime vaše buduće organizacije. Vratimo se dakle na početak – opišite ukratko razloge, misiju, aktere i kontekst u kojem nastaje Kontejner. Koja je diferentia specifica Kontejnera na hrvatskoj nezavisnoj kulturnoj sceni?

K: Kontejner je usmjeren na istraživačku umjetnost u interakciji sa znanošću i tehnologijama, kao i umjetnost koja koristi tijelo kao medij ili se bavi pitanjima tijela i tjelesnosti. Sadržajno, interesira nas umjetnost koja kritički propituje ulogu i značenja znanosti, tehnologija i tijela u suvremenom društvu.

Time se gotovo ni jedna institucija ili udruga u Zagrebu i Hrvatskoj ne bavi, ili barem ne sustavno i kontinuirano. Mi smo do takvog umjetničkog izbora došli kroz susret s kustosima Salona – pionirom web arta i magom ASCI koda Vukom Ćosićem, karizmatičnim i autentičnim umjetnikom Slavenom Toljem te napose voditeljem Galerije Kapelica Jurijem Krpanom, čija galerija ima usmjerenje na istraživačke umjetničke prakse. Uvidjeli smo da ta grana umjetnosti za nas ima najviše smisla jer problematizira čovjeka sadašnjosti u vrtlogu znanstvenih otkrića te omogućava postavljanje etičkih pitanja vezanih uz razvoj. Uz to, omogućuje vanserijska osjetilna iskustva za hedoniste budućnosti i intelektualno znatiželjne osobe.

KP: Možete li navesti neke inozemne organizacije s kojima bi se Kontejner po vokaciji mogao usporediti i koje su vam možda poslužile kao poticaj?

K: Najpoznatije isprofilirane institucije su V2 u Rotterdamu, Ars Electronica u Linzu, Transmediale u Berlinu, ZKM u Karlsruheu, koje zastupaju slične interese. Postoji čitava mreža institucija koja se bavi specifičnom vrstom umjetnosti – bioumjetnošću (bio-art), a to su Institut Gulbenkian de Sciencia i Ectopia projekt iz Lisabona, Le Laboratoire iz Pariza, The Arts Catalysts iz Londona, CIANT iz Praga te, možda najaktivniji među njima, centar Symbiotica iz Pertha, Australia.

Što se tiče umjetnosti tijela za nas je bila ključna suradnja s britanskom umjetničkom scenom, a posebno Live Art Developement Agency iz Londona.

Tu je naravno i naš stalni partner iz regije, Galerija Kapelica, s kojom surađujemo od samog osnivanja.

KP: Svoj ste rad u Kontejneru fokusirali na “kritičko propitivanje uloge i značenja znanosti, tehnologija i tijela u suvremenom društvu”. Kako se ta misija vaše organizacije razvijala u kontekstu hrvatske umjetničke scene od osnutka do danas i kako biste opisali reakcije publike i umjetničke kritike na vaš rad?

K: Kao što je pokazao i naš prošlogodišnji projekt The Orange Dog and Other Tales – Even Better Than the Real Thing – kojega smo definirali kao “povjesničarsko-umjetnički igrokaz na temu povijesti performansa u Hrvatskoj” – na domaćoj sceni imamo zaista zanimljivu povijest performansa, na koju se vrlo lako nadovezati.

Mi smo kroz svoje projekte Bolnica i Ekstravagantna tijela u fokus stavili tabue bolesnog tijela ili uma, kao i rad umjetnika s posebnim potrebama. Naša je pozicija da takve društvene tabue treba kontinuirano destabilizirati i rušiti.

Što se tiče umjetnosti na sjecištu znanosti i tehnologija, i tu također postoji duga i kvalitetna umjetnička tradicija kroz Exat, Nove tendencije, Muzički bijenale i slične manifestacije koje su Zagreb uspostavile kao jedan od najzanimljivijih gradova na umjetničkoj mapi Europe. Nedostatak sustavnog poticanja te produkcije i činjenica da se radovi iz tog perioda nisu mogli nigdje vidjeti rezultirala je nesustavnim i individualnim umjetničkim pokušajima na tom polju a riječ je o jednom o najzahtjevnijih područja u kojem se od umjetnika očekuju mnoga znanja, ne samo iz društveno-humanističkih, već i iz prirodnih i tehničkih znanosti: kemije, biologije, fizike, elektrotehnike itd.

Kontinuiranim održavanjem relevantnih međunarodnih festivala i raspisivanjem natječaja za domaće umjetnike zasigurno smo uzrokovali pomak u produkciji. Kontejner je uspostavio redovitu suradnju s pojedinim umjetnicima, pokrenuta je i platforma Uradisam_ARTLAB koja potpomaže produkciju inovativnih i tehnički zahtjevnijih radova koji nastaju u suradnji umjetnika i stručnjaka.

Naš je rad usmjeren na vrlo široku i raznoliku publiku. Projekti koje predstavljamo su najčešće performativni, interaktivni, stimulativni, potiču znatiželju kod promatrača. Izlažemo vrstu umjetnosti koja proizvodi magiju, pa nam je i publika svake godine sve šira.

Milivoj Beader, Zagreb, volim te

KP: 2003. godinu, dakle prvu godinu vašeg djelovanja obilježio je niz performansa umjetnika kojima je glavni medij tijelo. Recite nešto o toj fazi – koja ste pitanja željeli otvoriti, izdvojite nekoliko paradigmatskih primjera te recepciju tih djela u hrvatskoj javnosti.

K: Zanimljiv primjer je bio performans umjetnice Kire O’Reilly Wet Cups. Performans se odvio u Galeriji Bačva HDLU-a. Ona je sjedila u centru prostora na barskoj stolici, a asistent joj je zarezivao kožu i na nju stavljao vacuum čašice koje su se ispunjale krvlju. Imali smo čitavu skalu reakcija – od nevjerice, preko oduševljenja i fascinacije, do zgražanja i ogorčenja, pa čak i gađenja. Nije bilo ravnodušnih.

Drugi zanimljivi primjer je performans Oreet Aschery koja je u Galeriji Matice hrvatske masturbirala na žičanom bolničkom krevetu s maskom zeca na glavi. Nakon tog performansa Fade In je radio reportažu s nama na temu eksplicitne seksualnosti u umjetnosti, za tadašnju emisiju Glamur. Još uvijek nas ponekad podsjećaju na tu emisiju, koju je gledao zaista nevjerojatan broj ljudi. Te godine su nas predstavili u časopisu Elle kao kustoski kolektiv, s podnaslovom koji je glasio: Jesu li one normalne!

Naš interes za tabue vezane uz tijelo, bolest i seksualnost nastavlja se i danas, kontinuirano prije svega kroz projekt Ekstravagantna tijela a već spomenut projekt Narančasti pas i druge priče – još bolje od stvarnosti – bavio se upravo performansima koji tijelo, odnos tijela i subjekta/okoline stavljaju u prvi plan. U skopu tog projekta smo, primjerice, izveli reenactement performansa Tomislava Gotovca Zagreb, volim te. Gotovca je glumio Milivoj Beader, koji je, zbog golotinje uhićen i pozvan na prekršajni sud. Iako je ta golotinja potpuno lišena svake seksualnosti i predstavlja čin oslobađanja popraćen patriotskim izvikivanjem Zagreb, volim te i ljubljenjem pločnika, te unatoč tome da je o Gotovcu izašla debela monografija koju smo dovukli na prekršajni sud, unatoč potvrdi konferencije PSi-a da je to program u sklopu svjetske konferencije o izvedbenoj umjetnosti – Beader je ipak morao platiti kaznu za remećenje javnog reda i mira, kao što je to morao učiniti i Tomislav Gotovac 30 godina ranije za svoj performans.

KP: Kontejner je tijekom svog djelovanja postepeno razvio tri festivala – Device Art, Touch me i Ekstravagantna tijela. U svom ste radu odabrali festivalsku formu kao jednu od glavnih formi vašeg djelovanja. Zašto ste se odlučili na to – koje su po vašem mišljenju prednosti, a koji nedostaci takve vrste prezentacije radova?

K: Festivali imaju najveću vidljivost, najatraktivnija su forma za publiku jer su sažeti u prostoru i vremenu, a nude mnoštvo sadržaja. Također, s obzirom da nemamo svoj izložbeni prostor, iz organizacijskih razloga nam je lakše raditi festival, nego svaki mjesec tražiti prostor za programe.

Simultanost i intenzitet programa u festivalskoj formi je istovremeno i njena potencijalna slabost, jer često ne dozvoljava usredotočeniji i opsežniji rad na pojedinačnim umjetničkim projektima. Također, festivali su organizacijski iscrpljujući, naročito za male organizacije poput naše. Drago nam je, međutim, da programi Kontejnera uvijek privlače velik broj volontera koji nam pomažu u realizaciji projekata.

Device_art 3.009

KP: Krenimo od Device Arta koji je nastao 2004. i koji tematizira spregu umjetnosti, znanosti i tehnologije – kako je došlo do ideje pokretanja ovakvog festivala, koje ste teme željeli obuhvatiti te u kojoj je fazi ta manifestacija sada (osvrnite se na pripreme sljedećeg Device Arta)? Kako biste ocijenili razvoj festivala u kontekstu hrvatske suvremene umjetničke scene?

K: To je manifestacija, koja za razliku od svih ostalih naših projekata nastoji stimulirati domaću produkciju tehnološke umjetnosti. Do sada se održala tri puta. Device art izložbu karakterizira komparativni pristup, odnosno uvijek uključuje zajedničko predstavljanje i razmjenu između lokalne i neke druge scene tehnološke umjetnosti. Tako smo prve godine u projekt uključili slovensku scenu, u suradnji s kustosicom Sandrom Sajovic. Nakon toga smo hrvatski i slovenski “device art” predstavili zajedno s kalifornijskim, a izložba je gostovala i u San Franciscu u galeriji Rx, dok je prošlogodišnji Device_ art nosio naziv Nintendo vs. Končar i Gorenje, pa su se slovenski i hrvatski umjetnici našli u kontekstu svojih japanskih kolegica i kolega. I kalifornijska i japanska scena su vrlo razvijene, ali nije riječ o pristupu u kojemu regionalnu scenu predstavljamo kao inferiornu i onu koja treba “sustići” internacionalnu. Naprotiv, cilj nam je pokazati specifičnosti regionalne scene koja se, za razliku od, primjerice japanske ili kalifornijske, ističe po pristupu u kojemu je znatno važniji koncept i ideja rada od same realizacije ili tehničke superiornosti. Kao što je bio slučaj i s Device_ artom 2006. godine kada smo, pored Zagreba, imali izložbu i u San Franciscu, i ove godine ćemo hrvatske, slovenske i japanske “device art” umjetnike ponovno okupiti na izložbi u Japanu. Susret Kontejnera i japanske scene, inače, ima i elemente gotovo “sudbinske” povezanosti, jer je skupina umjetnika i kustosa u Japanu 2004. godine započela projekt koji su nazvali Device Art, iste godine kada je u Zagrebu održan prvi Kontejnerov Device_art, s tim da smo jedni za druge saznali tek nakon nekoliko godina.

Odaziv domaće scene na Device art projekt je relativno sličan danas i prije pet godina, a sličan je i pristup radovima. Većini umjetnika rad s tehnologijama nije primaran način rada, već kreću s projektima od koncepta, pa onda traže tehnološku i produkcijsku pomoć. Rijetki su pojedinci poput Ivana Marušića Klifa koji mogu ostvariti projekt samostalno i iz same tehnologije. Međutim razdoblje od 2004. do 2009. je vrlo kratko za izvlačenje generalnih zaključaka o sceni i njenom razvoju, posebno za tu zahtjevnu umjetničku formu koja prije svega podrazumijeva visok stupanj educiranosti na području prirodnih znanosti i tehnologija.

Mi smo imali čast producirati u sklopu Device arta nekoliko radova zaista iznimne kvalitete. Prije svega tu bismo istakli rad Ines Krasić Banana Poetry, koji ilustrira utopističku ideju crpljenja energije za informaciju iz voća (ona je, uz pomoć stručnog tima, izvela napajanje računalnih zvučnika iz stotina banana i limuna) te rad Silvija Vujičića Parfem, u kojem umjetnik transformira tjelesne tekućine u specifične privatne mirise i potom ih konzervira i buteljira.

KP: Touch Me, projekt nastao 2002., u hrvatskim je okvirima otvorio neistraženo polje umjetnika koji djeluju na razmeđi sa znanošću i tehnologijama, a koji 2005. prerasta u trijenalni festival i prezentira neke od najznačajnijih projekata novomedijske umjetnosti. Recite nešto o nastanku i razvoju projekta.

K: Godine 2002. udruga Kontejner započela je Touch Me, projekt koji se bavi umjetnošću na razmeđi sa znanošću i tehnologijama, dajući mu naziv s pomalo erotskom konotacijom koja proizlazi iz česte interaktivnosti novotehnoloških umjetničkih instalacija. Za razliku od Device arta koncept Touch Me festivala je proizašao prije svega iz potrebe da se prezentiraju aktualna zbivanja na međunarodnoj techno-art i bioart sceni, da se omogući kontekstualizacija ove specifične umjetničke produkcije i potakne relevantniji teorijski diksurs o odnosu umjetnosti, znanosti i tehnologije u suvremenom društvu.

Medijski ograničen na projekte koji se bave reinterpretacijom ubrzanog razvoja tehnologije i znanosti, Touch Me tematizira svijet budućnosti i u skladu s tim postčovjeka. Umjetnici koji koriste nove tehnologije i znanost u svojim projektima na najradikalniji način preispituju suvremenost i budućnost, zadirući često u područje etike i bioetike. Od 2005. projekt se uz prezentaciju pojedinačnih radova i predavanja, svake treće godine odvija u vidu tematskog festivala. Prvo izdanje Touch Me festivala odvilo se u sklopu Operacije:grad 2005., s podnaslovom Zloupotreba inteligencije. Taj je tematski okvir proizašao iz potrebe umjetničke i kulturalne analize suvremenih oblika nasilja i sustava kontrole, zloupotrebom informacija i inteligencije, ali i oblicima strukturne zloupotrebe koje omogućuje tehnološka organizacija suvremenih društvenih procesa, a vezani su uz informacije, telekomunikacije, medije, tehnologiju, znanost, industriju zabave itd. Drugo izdanje festivala, održano 2008. godine s podnaslovom Feel Better!, usredotočilo se na suvremeni ideološki imperativ sreće, užitka i hedonizma, a koncept projekta temeljio se na postavci da se u suvremenom društveno-političkom sustavu pitanje stabilnosti i kontrole premjestilo s područja moći i represije na područje sreće i zabave. Biti tužan, nesretan, depresivan, nezainteresiran u suvremenom društvu izjednačeno je s biti društveno neprihvatljiv. Većina radova na festivalu predstavljali su oblike interakcije s posjetiteljima, te su im nastojali ponuditi neposredno iskustvo različitih osjetilnih užitaka, koji su se istovremeno u nekim projektima mogli iščitati i kao agresivni, izazivajući upravo suprotan efekt te stavljajući u prvi plan ulogu koju tehnologija danas ima u ekonomiji sreće i zabave.

 Dash MacDonald, U Vašim rukama, Touch Me 2008

KP: Ekstravagantna tijela je trijenalni festival koji se po prvi puta održao 2007. i koji se bavi politikama normalnog. Kako je došlo do pokretanja festivala i kakve su bile reakcije javnosti na prikazivanje drugačijeg i Drugog?

K: Ekstravagantna tijela je festival koji se razvio iz projekta Bolnica, serije performansa i izložbi koji su se bavili odnosima društveno konstruirane normativnosti i tijela/subjekata koji od nje odstupaju, s naglaskom na fizičku/mentalnu bolest ili invalidnost. Najčešće je riječ o umjetnicama i umjetnicima koji u fokus stavljaju odnos vlastitog identiteta i bolesti, kao i stigmatiziranost, marginalizaciju i patronizirajući odnos koji je nažalost još uvijek pravilo u odnosu društva prema bolesnim osobama.

Kao i kod projekta Touch Me, i ovdje je postojala potreba da se, kroz festivalsku formu, omogući veća vidljivost umjetničkim praksama i temama koji su bili predmet interesa projekta Bolnica, pri čemu se svako izdanje festivala posvećuje određenoj temi. Također, festival je interdisciplinaran; nije usmjeren isključivo na vizualnu umjetnosti, nego postavljenim temama pristupa na širok način, predstavljajući relevantnu umjetničku, performersku, kazališnu i filmsku produkciju, uvijek popraćenu simpozijem koji nastoji iz što više perspektiva sagledati zadatu problematiku te, uz umjetnike i teoretičare, uključiti u raspravu i aktiviste, medicinske stručnjake, psihologe, sociologe, itd.

Prvo izdanje Ekstravagantnih tijela – festivala umjetnosti invaliditeta održano je 2007. a fokusiralo se na problematizaciju tjelesnog invaliditeta kroz umjetnost. U svijetu su ovakve umjetničke prakse uobičajene a već su objedinjene i specifičnim nazivom – disability art, i često se predstavljaju upravo u vidu festivala. Naš cilj, međutim, nije bio promovirati ovaj “žanr” – koji nužno ima getoizirajući učinak – već pokazati provokativne pristupe umjetnica i umjetnika koji, na vrlo različite načine, problematiziraju vlastitu Drugost, s jedne strane kao reakciju na društvenu stigmatizaciju, a s druge kroz afirmativni pristup i naglašavanje vlastite “drugačijosti” i specifičnih potreba i sposobnosti.

Možemo najaviti ovogodišnje izdanje Ekstravagantnih tijela koje će se usmjeriti na umjetnost s temom mentalnog zdravlja. Pored gostovanja stranih umjetnika, u sklopu projekta realizirat će se i nova izvedbena produkcija. Režiju i dramaturgiju predstave, u suradnji s osobama s mentalnim poteškoćama, preuzet će Mario Kovač i Borut Šeparović.

KP: Bolnica je projekt koji iz umjetničke perspektive pokušava detabuizirati bolest – psihičke ili fizičke manjkavosti ljudskog tijela te kritički sagledati medicinske prakse. Možete li nešto reći o tom projektu – impulsima koji su doveli do njegovog nastanka te trenutnom razvoju projekta?

K: Projekt Bolnica zahvaća “šire” područje od Ekstravagantnih tijela; ne uključuje nužno neposredno bavljenje bolešću, već istražuje načine na koje se društveni mehanizmi, ideološki obrasci i odnosi moći upisuju u tijelo subjekta. Polazi od Foucaultovog promišljanja bio-moći ili biopolitike i kritike institucija i njihove normalizirajuće funkcije. Tijelo ovdje postaje kompleksni sklop iz kojega možemo čitati društveno normiranje seksualnosti, ponašanja, produktivnosti, ishrane, izgleda, poželjnosti, životnog stila itd., kao i društveno sankcioniranje odstupanja od tih normi.

S projektom Bolnica započeli smo 2003. godine predstavljanjem britanske umjetnice Kire O’Reilly koja je izvela već spomenuti performans puštanja krvi. Riječ je o vrsti performansa u kojem umjetnici koriste tradicionalne tehnike liječenja putem puštanja krvi, ali ne u terapijske svrhe, već, kao u njezinom slučaju, u svrhu preispitivanja granica tijela, kože i okoline, doslovnog i simboličkog rastvaranja prostora koji se nalazi ispod kože i koji simbolizira unutrašnji prostor i ranjivost u odnosu na okolinu, druga tijela i promatrača. Jedan od primjera istraživanja tih granica je i suradnja sa Zoranom Todorovićem, u kojoj je umjetnik načinio sapun od svog sala i ponudio ga kustosicama Kontejnera da ga iskoriste u izvedbi ritualne kupke, intenzivno provocirajući, na taj način, sigurnu udaljenost koja inače postoji između tijela uključenih u profesionalnu suradnju, npr. kustosa i umjetnika a, u ovom slučaju, i muškarca i dvije žene, Srbina i Hrvatica. S druge strane, projektom Bolnica smo predstavili niz performansa u kojima se umjetnici bave vlastitim oboljenjima i invaliditetom, a ta se linija nastavila, kao što je već rečeno, kroz projekt Ekstravagantna tijela. U sklopu projekta Bolnica, primjerice, Mat Fraser je 2005. izveo performans i predavanje u kojem je problematizirao “fašizam spram tijela” te život osoba s posebnim potrebama u društvu “tjelesnog bihevioralnog i kulturnog Apartheida“. Umjetnica Giovanna Maria Cassetta izvela je performans Izgledati dobro, u kojemu se posredno bavi svojim problemima s depresijom, a eksplicitno odnosom vanjskog izgleda i unutrašnjeg duševnog stanja.

 Mat Fraser & Julie Atlas Muz, Ljepotica i zvijer, Ekstravagantna tijela 2007

KP: UradiSam_ARTLAB  je projekt čiji je cilj “poticanje razvoja jedne od najzanimljivijih suvremenih umjetničkih scena koje danas postoje u svijetu, a koja u Hrvatskoj još uvijek nije zaživjela.” Kako je recepcija tog projekta i u kojoj je fazi projekt sada?

K: UradiSam_ARTLAB je projekt istraživačkog, edukacijskog i produkcijskog karaktera, koji promovira kreativnu suradnju umjetnika i stručnjaka iz raznih znanstveno-tehnoloških disciplina. Ovim projektom nastojimo uspostaviti kontakte hrvatskih umjetnika i stručnjaka zainteresiranih za suradnju, međusobno ih povezati prema kreativnim afinitetima, educirati/upoznati ih s područjima i vještinama koja izlaze iz okvira njihova dotadašnjeg znanja, potaknuti produkciju novih umjetničkih projekata i prezentirati ih domaćoj i stranoj javnosti. Do sada se projekt temeljio na javnim pozivima, putem kojih smo željeli od umjetnika ali i svih zainteresiranih za eksperimentiranje s tehnologijom, dobiti kreativne ideje za razvoj novih projekata. Svake smo godine birali 2-3 projekta koja smo zatim realizirali kroz suradnju umjetnika, znanstvenika, programera i nas kao posrednika i facilitatora te suradnje. Neki od projekata prezentirani su zatim i na izložbama Device_arta, a najvećim uspjehom smatramo projekte koji su zaživjeli neovisno o Kontejneru, kao primjerice projekt Tanje Perišić Mjesto boravka, s kojim je, nakon UradiSam_ARTLAB produkcije i prezentacije u organizaciji Kontejnera, umjetnica bila nominirana kao jedna od četiri finalistice Nagrade Radoslav Putar, a kasnije je rad predstavljen i na izložbama u Istanbulu i Kölnu.

Cilj UradiSam_ARTLABA je upravo omogućavanje produkcija koje umjetnici inače teško mogu ostvariti sami, zbog nedostatka financijske i stručne potpore, te promocija ovih projekata kako bi oni ostvarili prepoznatljivost na domaćoj i internacionalnoj sceni. S vremenom bi projekt, pored produkcijskog, trebao intenzivnije razvijati i svoju edukacijsku i istraživačku liniju, kroz serije interdisciplinarnih predavanja, radionica i eksperimentalnih umjetničkih laboratorija, a preduvjet toga je i ostvarivanje čvršćih suradnji s institucionalnim obrazovnim sektorom, kao i znatno veća financijska potpora. U Hrvatskoj je, naime, još uvijek prilično teško dobiti potporu za umjetničke projekte koji nisu prezentacijskog i reprezentativnog karaktera, što odražava još uvijek postojeću predodžbu o umjetnosti kao proizvodu, dok se, nažalost, manje značaja pridaje istraživanju, procesualnosti i edukaciji, koji su nužni kako bi i sama produkcija postigla veću kvalitetu.

KP: Vi ste jedna od organizacija čiji je rad isprepleten s kustoskim radom. Kako je ta konstelacija utjecala na razvoj organizacije i vaš rad?

K: Kontejner se definira prije svega kao kustoski kolektiv, iako je tijekom vremena dodatni naglasak stavljen i na produkcijsko i istraživačko djelovanje. Udrugu čini petero članova, od kojih četvero djeluju i kao samostalne povjesničarke umjetnosti i kustosice te svoje djelovanje ostvaruju i kroz suradnje, projekte i interese neovisne o Kontejneru, i jedan inžinjer računarstva i elektrotehnike, koji predstavlja važnu poveznicu sa znanstvenim sektorom, naročito bitnu kad je riječ o novim produkcijama i uspostavljanju međusektorskih suradnji. Primarno djelovanje Kontejnera ipak je vezano prije svega uz prezentaciju, interpretaciju i promociju eksperimentalnih umjetničkih praksi, tematski i medijski vezanih uz znanost, tehnologiju, tjelesnost, pri čemu upravo naš specifičan kustoski pristup igra važnu ulogu u konceptualizaciji projekata i načinu prezentacije i kontekstualizacije relevantnih umjetničkih praksi. Specifičan pristup očituje se i u načinu prezentacije – za svaki projekt se posebno osmišljava njegova promocija i vizualna prezentacija, pri čemu je važna i naša kontinuirana suradnja s dizajnerom Deanom Dragosavcem Rutom, ali i drugim suradnicima na pojedinim projektima. U suradnji s umjetnicima, Kontejner zauzima aktivnu kustosku poziciju u kojoj sudjeluje na osmišljavanju projekta ili njegove prezentacije, a neke od projekata, primjerice Narančasti pas i druge priče, kojega, kako smo već ranije napomenuli, nazivamo “povjesničarsko-umjetničkim igrokazom”, teško je odrediti u strogom smislu kao kustoske ili produkcije – tu smo imali prije svega autorsku ulogu u izvedbenom eksperimentu kroz kojeg se promišljalo nenapisanu povijest hrvatskog performansa.

Ines Krasić & Ivan Nikolić Lesh, Banana Poetry, Device_art 2006

KP: Kakvu ulogu u vašem radu imaju kooperacije/suradnje s lokalnim i međunarodnim organizacijama?

K: Međunarodne su suradnje bile ključne za početak djelovanja Kontejnera budući da su referentne točke na domaćoj sceni bile vrlo rijetke. Važnu je ulogu ovdje odigrala suradnja i razmjena informacija i znanja s ljubljanskom Galerijom Kapelica, a u Hrvatskoj se suradnja na koncepcijskoj i sadržajnoj razini ostvaruje prije svega sa zagrebačkim Multimedijalnim institutom, kao ključnim mjestom inauguracije teorijske rasprave i prakse novih medija i njihova odnosa s kulturom i umjetnošću, s kojim smo mnoge od projekata ostvarili partnerski, surađujući na jednom ili više segmenata unutar pojedinih projekata. Sandra Sajovic iz Galerije Kapelica redovita je suradnica na projektu Device_art, u sklopu kojega radi sa slovenskim umjetnicima. Također, u smislu suradnje na samom osmišljavanju sadržaja pojedinih projekata, važna je i naša veza s londonskom Live Art Development Agency i njenom direktoricom Lois Keidan, koja je bila jedna od suradnica na projektu Ekstravagantna tijela. Live Art je jedan od internacionalno najvažnijih arhiva i istraživačkih centara za izvedbenu umjetnost, pa nam oni svakako predstavljaju važan izvor znanja i informacija o body art izvedbenim praksama. Pored ovih suradnji, izuzetno su brojne suradnje na razini razmjene sadržaja programa ili infrastrukturne i prezentacijske podrške partnera našim projektima. Takvi primjeri uključuju, primjerice, redovitu suradnju s Art radionicom Lazareti u Dubrovniku, Galerijom O3one u Beogradu, Galerijom Kapelica u Ljubljani, Galerijom Miroslav Kraljević u Zagrebu, HDLU-om Zagreb, URK-om i klubom Močvara, a mnoge od tih suradnji ostvarene su unutar mreže Clubture.

Treba spomenti da djelovanje Kontejnera nije ograničeno samo na vlastitu specifičnu kustosku profilaciju, nego je Kontejner i jedan od aktivnih sudionika inicijative Pravo na grad, u sklopu kojega surađuje na osmišljanju projekata i akcija vezanih uz kulturne politike i intervencije u destruktivnu politiku gradskih vlasti prema javnom prostoru. Kontejner je također bio jedna od osam organizacija uključenih u platformu Zagreb – Kulturni kapital Evrope 3000.

KP: Kakvu je ulogu u radu vaše organizacije odigrao Zagreb – Kulturni kapital Evrope 3000?

K: Zbog naravi mreže to je bilo vatreno krštenje novog tipa međuorganizacijske suradnje kao i ulaska u kontinuirano angažirano javno djelovanje. Kapital se temelji na suradnji oko načelnih tema osobitim nezavisnoj sceni kojima se željelo pojačati vidljivost i proširiti polje djelovanja udruga koje su do tada bile usmjerene prvenstveno na vlastite projekte i suradnje na programskoj podudarnosti. Zagreb – Kulturni kapital Evrope 3000 je bio dokaz da je nezavisna scena dovoljno sazrela da započne s okupljanjem i djelovanjem oko druge vrste zajedničkih interesa.

Kapital je postavio osnovu za zajednički rad koji se temelji na povezivanju unutar sektora i interdisciplinarnoj suradnji a vezan je uz kulturne politike, pozicioniranje u odnosu na druge kulturne aktere, politička pitanja, programsku i financijsku stabilnost udruga. ZKKE 3000 je imao vrlo velik kohezivni značaj jer se tu raspravljalo o pitanjima od opće važnosti pa je bio mjesto uspostavljanja konsenzusa spram šire javnosti. Sve daljnje akcije koje je scena pokretala imaju korijene, uz Clubture, u ZKKE 3000 kao Operacija:grad, inicijativa Pravo na grad, Zagrebčki centar za nezavisnu kulturu i mlade.

Mi smo ZKKE 3000 pristupili nakon njegovog osnivanja i to je bilo naše prvo iskustvo u intenzivnim debatama (sastanci od par sati su bili prava sitnica) čiji je učinak bio osnaživanje vaninstitucionalne scene i njezine javne profilacije kao jedinstvenog subjekta. Upravo je to bilo mjesto gdje smo sami sebe izmaltretirali da precizno definiramo svoju poziciju, taktički djelujemo spram pitanja koja su od važnosti za nas i civilnu scenu te poduzmemo akcije. Tu se razvila naša kolektivna samosvijest za javnim djelovanjem i odgovornost za vlastitu poziciju što je bilo motivirajuće. Ideje, retorika, argumentacija, samopropitivanje su se tu morali razbuktati. ZKKE 3000 je za nas vrlo vrijedno iskustvo koje nam je pomoglo i u realizaciji nekih projekata za koje je nužno bilo združivanje resursa i sredstava.

KP: 2002., iste godine kada je osnovan i Kontejner, osnovan je i Savez udruga Klubtura, čiji je cilj bio organizacijama s nezavisne kulturne scene pružiti platformu za razmjenu programa. Koja je važnost Clubturea za Kontejner te kakvu je ulogu odigrala razmjena programa na hrvatskoj razini za vašu organizaciju?

K: Suradnja s drugim hrvatskim udrugama je jedan od ciljeva koji smo postavili od početaka našeg djelovanja. Sinkronicitet našeg formalnog osnutka i osnivanja Clubturea je pridonio ostvarenju tog cilja. Kroz Clubture smo prezentirali niz programskih sadržaja diljem Hrvatske što kroz model razmjene programa što njegovim zajedničkim planiranjem, pa je suradnja bila temelj da se određeni projekt predstavi u Hrvatskoj. Kroz Clubture su se stvorila “prirodna” partnerstva koja su se suradnjom učvrstila a većinom se još uvijek održavaju. Taj model nastavljamo i danas kroz neke druge platforme i suradnje.

Pozitivno je da zbog otvorenosti u Clubture stalno pristupaju novi članovi pa se neprestano stvaraju mogućnosti za nova partnerstva i održava dinamika razmjene programa. Riječ je o mreži u koju svatko ulaže – ulaže svoj imidž, ideje, svoj kapital koji želi podijeliti s nekim drugim pa je jednako zanimljivo pitanje a ujedno i odgovor šta Clubture dobiva od svakog člana.

Clubture je izvrstan kao model suradničke platforme koja doprinosi decentralizaciji kulture kao i pomnom upoznavanju i povezivanju scene. Te razmjene omogućile su dovođenje umjetnika s kojima se ne bi inače radilo ili koji ne bi primjerice otišli u Rijeku već prvenstveno boravili u Zagrebu ili obrnuto. No, model se pokazao više poticajnim za organiziranje individualnih projekata, barem u području kojim se mi bavimo, nego onih produkcijski, organizacijski i financijski zahtjevnijih.

Važnost Clubturea nije samo u razmjeni programa. Potrebno je istaknuti važnost na policy razini, u edukaciji te radu na povećanju vidljivosti i zastupljenosti nezavisne kulture u medijima u što spada i pokretanje portala Kulturpunkt.hr. Ako govorimo o edukaciji tečaj strateškog planiranja je iznimno važan doprinos profesionalizaciji i organizacijskom razvoju Kontejnera i čitave scene.

Treba se još sjetiti djelovanja Clubturea na području kulturnih politika i npr. akcije oko Vijeća za novu medijsku kulturu. Sve navedeno pridonosi umrežavanju koje ima dugoročne pozitivne učinke i nastojanjima da se osigura stabilnost sektora.

KP: Kakvu je ulogu za vašu organizaciju imalo do sada najveće programsko okupljanje zagrebačke nezavisne kulturne scene, Operacija:grad 2005?

K: Clubture prije svega znači umrežavanje u Hrvatskoj, dok je Operacija:grad imala snažno kohezivno djelovanje prvenstveno na zagrebačku scenu. Takodjer Operacija:grad je značila reprezentiranje mogućnosti i sposobnosti “fronte” tzv. nezavisne kulture što znači očitovanje njezine snage da djeluje zajedno, da organizira velike manifestacije koje privlače mnogobrojnu publiku. Također je potvrdila da ta publika postoji i da je voljna boravit po ruševinama tvornice Badel ako je ono mjesto progresivnih strujanja. Operacija:grad je pokazala da je nezavisna kultura bila upogonitelj umjetničke proizvodnje u tom razdoblju.

Operacija:grad, posebice ona prva, donijela je Kontejneru i ponajviše festivalu Touch Me veliku vidljivost kod publike. Što se tiče medija ona se također desila, no medijski to nije prvi puta. To je bilo veliko otvaranje nezavisnih, značajno poput nedavnog otvaranja MSU-a.

KP: Kontejner je nevladina, neprofitna udruga. Možete li reći kako se organizacija financira te kako je tekao taj razvoj od početaka do danas? Kakva je suradnja s Gradskim uredom za kulturu i Ministarstvom kulture? Imate li financijsku podršku inozemnih financijera? Možete li dati neku projekciju kako će teći taj razvoj?

K: Financiranje nije “seksi” tema no iznimno je važna za naš sektor zbog neprestane potrebe za prikupljenjem financijske potpore kako bi programi i udruga opstali. Povijest obično počinje lokalno pa se proširi internacionalno. Na razini države i Grada Zagreba programe nam financiraju Ministarstvo kulture i Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba. Pri Vijeću za urbanu kulturu i kulturu mladih već nekoliko godina spadamo u prioritete. Također nas podupire Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva od koje smo primili trogodišnju institucionalnu potporu. Ta je potpora iznimno važna u stabilizaciji djelovanja udruge jer omogućuje angažiranje zaposlenika i podjelu poslova umjesto principa da svatko radi gotovo sve kao i najam uredskog prostora za rad udruge. Posljednje je uvelike olakšalo poslovanje, pravnu komunikaciju kao i brojne druge oblike suradnje s ustanovama i suradnicima programa. Obzirom da nemamo stalno mjesto za prezentaciju programa (primjerice galeriju), postojanje prostora okupljanja članova udruge i vanjskih suradnika znači važnu kohezivnu točku gdje se osim koordinatorskih i administrativnih poslova odvijaju kreativni i socijalni procesi.

Suradnja s Gradom i Ministarstvom je zadovoljavajuća, mislimo da su prepoznali osobitnosti i značaj naših programa, no kako bi se pospješio kontinuitet i razvoj programa nužno je s njihove strane promijeniti modele finaciranja s jednogodišnjih na višegodišnje. Trebali bi napraviti i strategiju koja će dati priliku da se pojačanim financiranjem kroz odrađeno vrijeme pojedini projekti ojačaju i postanu vodeći na gradskom i državnom nivou. Osnaživanje određenih programa bi trebalo ovisiti i o njima jer je potrebno imati jake isprofilirane projekte koji će internacionalno postati nezaobilazni. Zagrebu je nužno stvarati takve projekte posebice iz područja novih medija ili performansa, a ni jedan postojeći to još ne uspjeva u dovoljnoj mjeri.

Od stranih financijera treba izdvojiti ECF, Mondriaan Foundation, British Council, te ostvarene europske mreže s kojima smo prijavili programe za fondove Europske komisije. Internacionalno umrežavanje se trenutno čini kao važan model za prikupljanje ozbiljnijih financijskih sredstava, no od birokratizacije provedbe se svima mrači pred očima. I, naravno financiraju nas i sponzori.

Projekti koje radimo često imaju dosta visoke budžete, posebice oni novotehnološki, pa je važna suradnja i dijeljenje programa i troškova s udrugama, inicijativama, institucijama, galerijama na nacionalnoj i internacionalnoj razini jer je to često jedini način da se oni realiziraju.

KP: U realizaciji svojih projekata često trebate tehničku podršku i surađujete s inženjerima. Kakva su vaša iskustva sa sponzorstvima na tom polju?

K: Uz izuzetke, sponzori još žive u nekom drugom dobu. Imaju zastarjele modele samopromocije i potpore, a suradnja s drugim sektorima kao primjerice umjetničkim im je pomalo daleko. Sponzori također žele uvijek biti na sigurnoj strani. Mi nismo na toj strani. Smatramo, međutim, da će se to promijeniti. Primjerice naš projekt Device_art je prošle godine doživio svoje treće izdanje. Tu je vidljiv razvoj odnosa publike spram novotehnološke umjetnosti koji se očituje u činjenici da je i najšira publika spremna prihvatiti umjetnost naprava, robotiku i interaktivne instalacije kao vrijedne njihovog slobodnog vremena. Identifikacija i razumijevanje rastu, a to je bitno jer se prekida krug predrasuda prema suvremenoj umjetnosti. To je primjerice projekt koji bi trebao biti od velikog interesa za sponzore.

KP: Mogu li se neki od radova nastalih u sklopu aktivnosti Kontejnera tržišno pozicionirati, tj. jesu li neki možda otkupljeni?

K: Postoji razlog zašto se oni ne mogu tržišno plasirati. Nema tržišta. Postoji nekoliko pojedinačnih sakupljača koji su usmjereni na tradicionalnije medije, te kolekcija Muzeja suvremene umjetnosti.

To je također područje na kojem treba edukativno djelovati. Prvo na nivou vrednovanja, poznavanja i interesa za progresivna strujanja kod onih koji se žele baviti menadžmentom te vrste umjetnosti a potom kod sakupljača. Zazor od umjetnosti koja za sobom ne ostavlja objekt ili nepoznavanje primjerice tehnološki ili biotehnološki utemeljene umjetnosti dodvodi do situacije da su kolekcionari nezainteresirani za nju. Nadalje, dio te umjetnosti se može samo dokumentaristički sačuvati, dok je drugi dio tehnički zahtjevan za održavanje i čuvanje. Za radove iz područja bioumjetnosti su potrebni vrlo specifični uvjeti održavanja. Sve to otežava njezino pozicioniranje na tržištu. No nešto je otkupljeno, primjerice sapun spravljen od umjetnikovog sala Zorana Todorovića – podsjetimo riječ je o projektu Agalma koji je prvi puta izveden 2003. Otkupio ga je MSU Beograd.

Zoran Todorović, Agalma

KP: Recite nešto o dosadašnjim i planiranim gostovanjima Kontejnera izvan Hrvatske.

K: Možemo izdvojiti određena mjesta, projekte i umjetnike: The Last East European Show, MSU Beograd; National Review of Life Art, Glasgow i Perth te Art Space, Sidney sa Zoranom Todorovićem i njegovim projektom Agalma (2003-2005); O3one Galerija, Beograd – Device_art 2.003 i 2.006, Rx Gallery, San Francisco – Device_art 2.006, NAMOC, Peking s Magdalenom Pederin i njenim radom Nomen est Omen, 2008.

Boravak 2006. u San Franciscu gdje smo predstavili Device_art, odnosno hrvatske i slovenske umjetnike koji se bave novotehnološkom umjetnošću bilo je prvo veće, grupno predstavljanje na međunarodnoj sceni. Godine 2007. smo sa sedam drugih partnera iz Europe inicirali Europsku mrežu za umjetnost i znanost. Tome je prethodila konferencija u Portu na kojoj smo sudjelovali pod nazivom Border Cultures or Art and Science Intersections.

S Magdalenom Pederin smo 2008. sudjelovali na međunarodnoj izložbi novomedijske umjetnosti Synthetic Times: Media Art China 2008 koja je održana u sklopu Beijing Olympics cultural project u Muzeju nacionalne umjetnosti Kine. To je bio jedan od najvažnijih kulturnih događaja koji su prethodili Olimpijskim igrama u Pekingu. Sudjelovanje na toj izložbi zasigurno je jedno od najvećih međunarodnih dostignuća do sada jer je pokazalo da je Kontejner prepoznat kao relevantan i kompetentan subjekt na polju novomedijske umjetnosti.

Ove godine ćemo putovati u Japan gdje predstavljamo Device_art, a planiramo i sudjelovanje na festivalu za vizualnu glazbu i umjetnost zvuka CAMP koji se također ove godine održava u Karlsruheu dok će slijedeće godine biti, u partnerstvu s nama, realiziran u Zagrebu.

Uz programska međunarodna gostovanja, znanje i izvrsnost su postali važan dio internacionalne razmjene. Prošle godine smo na poziv svjetski poznatog performera Franka B sudjelovali na radionici u Macerati, Italija. To je bila jedan od najzanimljivijih i najžešćih radionica na kojoj smo sudjelovale kao voditelji programa performansa.

Internacionalna umrežavanja su također uzela maha. Upravo smo, zajednički s jedanaest europskih partnera, osmislili projekt koji povazuje umjetnost i znanost. Taj projekt bi se, nakon pojedinačnih predstavljanja u zemljama – domaćinima trebali prezentirati na velikoj kolektivnoj izložbi. No još ne znamo hoće li sredstva potrebna za taj projekt biti odobrena.

KP: Kontejner je proslavio 7. rođendan – kakvu je ulogu odigrala vaša organizacija u kulturnoj ponudi Zagreba te što je po vašem mišljenju njena najveća društvena vrijednost?

K: S jedne strane, projekti Kontejnera su jedinstveni u smislu specifičnosti umjetničkih praksi kojima se bavi – ovdje je doprinos vrlo lako odrediti jer je Kontejner na neki način ispunio prazninu na domaćoj sceni, na kojoj su se umjetničke prakse vezane uz tehnologiju i znanost javljale tek sporadično. Strategija prezentacije razvila se zatim u strategiju produkcije – jedan od ciljeva je i bio osnažiti domaću produkciju, što neposredno radimo kroz projekt UradiSam_ARTLAB, ali i posredno, stvarajući percepciju i valorizaciju eksperimentalnih umjetničkih pristupa. Kontejner na neki način nastavlja prekinuti kontinuitet umjetničkih eksperimenata sa znanošću i tehnologijom koji su započeti još tijekom ’60-ih, s Novim tendencijama. Gotovo paradoksalno zvuči činjenica da se tek 40 godina kasnije, kad Kontejner započinje svoje djelovanje, u Hrvatskoj osnivaju prvi odsjeci za nove medije na likovnim akademijama koje i dalje imaju uglavnom vrlo konzervativne programe. U tom smislu, Kontejner predstavlja i izvor znanja i informacija mladim generacijama o suvremenim trendovima u umjetnosti, te o mogućnostima gotovo neograničenog eksperimentiranja izvan klasičnih medija i pristupa. S druge strane, Kontejner se bavi javnim problematiziranjem tema koje u društvu još uvijek predstavljaju tabu ili o kojima se govori tek na sterilan, politički korektan način. Riječ je, primjerice, o društvenoj i simboličkoj konstrukciji bolesti i položaju bolesnih osoba u društvu ili pak o invaliditetu, alternativnim seksualnim praksama i orijentacijama, škakljivim bioetičkim pitanjima. Ta se pitanja našim projektima razriješavaju putem umjetnosti koja izvodi destabilizaciju autonomije i autoritarne pozicije znanosti te koja osnažuje i rastvara područja spoznaje, odnose moći i pristup znanjima često zatvorenim unutar nepristupačnih sfera “struke”.