Petak, dvadeset i jedan sat, Zrinjevac. Umirujuće prštanje vode, slatki miris što u gotovo zvučnim valovima dolazi iz probuđenih bijelih grmova – stari perivoj, u svjetlu i sjeni, tajanstven i siguran… Sve klupe zauzete. U travi leži par tinejdžera i gleda u nebo nad večeras živim gradom. Gotovo da se uspijevaš vratiti u doba kada si i ti bila tako opuštena. 

Razmišljaš… Nekoliko sati prije toga bila si u Booksi na Otvorenom forumu medija i novinara za kulturu. Organizatori događaja bili su najavili “(…) okupiti dvadesetak novinara i medija za kulturu koji će povesti razgovor o budućim mogućim suradnjama, razmjenama i zajedničkim aktivnostima (…)”. Iako si pretpostavljala da će jedan dio diskusije biti usmjeren na depresivne kategoričke tvrdnje – da je publika koja prati kulturne sadržaje malobrojna, da su nezavisni mediji zavisni o zakladama i lokalnoj ili regionalnoj samoupravi, a javni i privatni o profitu i privatnom interesu, onaj dio o suradnji…, ne znam, valjda te on dovukao.

 

I čim si stigla, nanjušila si, možda je baš ondje sve počelo, kolala je neka pozitivna zračna struja, neka lakoća, neka romantika… Ali, još uvijek si imala prisebnosti da se podsjetiš: Ja zapravo nisam sretna, većina ovih ljudi ovdje vjerojatno nije zadovoljna. To je samo neka opaka promjena vremena.

 

Počelo je. Slušala si urednike i novinare Novog lista, Jutarnjeg lista, Zareza, Života umjetnosti, Hrvatskog filmskog ljetopisa, Čovjeka i prostora, Modernih vremena, HRT-a, Radija 101, Kultupunkta… Slušala si kako govore o položaju kulture i umjetnosti u mediju za koji oni rade, kako procjenjuju njihovu trenutnu društvenu relevantnost, kako pokušavaju probleme s kojima se susreću podvesti pod zajednički nazivnik. I onda ono zbog čega si došla, kako počinju dogovarati platformu koja bi omogućila, umjesto neplanske i slučajne, sustavnu suradnju i, time, (bržu) rehabilitaciju kulture i umjetnosti.

Njihov predmet, naglašavali su sudionici Foruma, ovom društvu je apsolutno nezanimljiv (jedna je novinarka, naizgled zabavljena tom činjenicom, rekla da se časopis o umjetnosti u kojem ona radi uspio prodati u (čak!), čini mi se, 150 primjeraka, koje su pokupovali oni koji za njega pišu, oni koji su za njega pisali, i oni koji za njega namjeravaju pisati). Tako je teza, plasirana gotovo na samom početku razgovora, o slobodi pisanja o čemu god se želi, neograničenoj moći da se kritizira, objašnjena činjenicom da slobode postoje jer emisije, medije, priloge, članke nitko (a naglasak je na urednicima te vlasnicima i financijerima) ne prati i ne smatra relevantnim. Međutim, do kraja su se sudionici Foruma složili – cenzura nije nestala, ona samo ima stotine lica. Čim se dotakne u osinje gnijezdo, evo je. Činjenica da sve manje kuca na vrata, proizlazi iz toga što se ljudi sve manje usuđuju doticati upaljena područja. 

Drugi problem koji je većina istaknula, bio je financiranje – i medija i novinara. Ovi drugi su se i prije slabo zapošljavali i plaćali (vraćamo se na to da malobrojne zanima njihov proizvod), ali sada, u posljednjih nekoliko godina, situacija se približava apsurdu. No apsurd nam, barem javno, nije više baš toliko apsurdan. Valjda smo oguglali od silnih supstancijalnih opisa doista zavidnih radnih statusa: radim na određeno, radim na ruke, radim na studentski, radim besplatno, radim jer sam im platio, ne radim i nema izgleda da u skoro vrijeme proradim. 

Kad bi kultura imala publiku, kada bi ljudi željeli pratiti ono što pišu novinari koji se njome bave, ovi potonji bili bi (bolje) plaćeni, no istina je da mediji privlače čitatelje senzacionalističkim, polu-provjerenim i trivijalnim informacijama. Kulturu moramo imati da ne bi rekli da smo nepismen narod, ali bilo bi dobro kada bi ju se svelo na minimum. Pišite o njoj, slobodno, ali koncentrirajte se na potencijalne i realizirane skandale. Navedite ljude da se zgražaju dok se na kavi čude paradoksu u koji smo uvučeni dok smo spavali. 

I tu dolazimo do jednog od uzroka ove bolesti… profita. Međutim, nismo mi sami tražili takve sadržaje! Netko nam ih je plasirao, netko nam ih uporno gura (prisjetimo se samo nedavnog izlaska časopisa Sajam taštine), netko nas uvjerava da ih želimo. I to je, u određenoj mjeri uspio postići.

Stanje u kulturi odraz je nastojanja da se sve pretvori u robu koja će se proizvoditi, a potom konzumirati, pa trenutno zadovoljavamo svoje informativne potrebe smećem. Kada nam ono ne bi bilo nametano sa svih strana, možda bismo više razmišljali, ali ovako, bolesni kakvi jesmo, recikliramo ga kako bi nahranili svoju bolest, svoje nezadovoljstvo. Loše nam je, poprilično nam je loše, ili da (fikcijsko-futuristički) upotrijebim opis Rohatinskog – “Mi smo u fazi preživljavanja a ne u razdoblju otvaranja perspektive za izlazak iz krize”. I znajući to, svejedno ne izlazimo na ulice i ne protestiramo, jer znamo da to ne bi ništa promijenilo, nego se grizemo u tišini svojih podstanarskih stanova, svojih neotplaćenih automobila kojima ne uspijevamo platiti servis, na putu na volontiranje ili na kronično ovjeravanje radne knjižice, na razgovorima s prijateljima koji se, kao mi, boje zasnovati obitelj jer si je ne mogu priuštiti… Znamo da ne možemo promijeniti kuglu u koju smo se sami upuhali. I zato se žurimo zatupiti. Zaglupiti. Što prije zaboraviti na realnost. Znanstveni, kulturni, politički sadržaji nisu poželjni jer ljudi osjećaju da se o njima može govoriti tek kada su zadovoljene primarne potrebe. Možemo li živjeti bez kulture? A možemo li bez sredstava za život? Ne.

Ali to ne znači da treba odustati, a jedino svrhovito djelovanje jest ono koje pokušava dostići cilj manipuliranjem svih dostupnih varijabli. Kada se utvrdi da se nešto ne može postići jednim sredstvom, možda bismo trebali posegnuti za drugim. Ili ovo prvo upotrijebiti na drugačiji način. U tom pogledu je Otvoreni forum medija i novinara za kulturu bio, razmišljam, znakovit. Zbog nečega su se ljudi okupili, dva sata entuzijastično analizirali što učiniti… Nisu se izvukli da im je dijete bolesno, da su trenutno u drugom gradu, da imaju nešto drugo u planu, da ne smiju doći. Nešto se počelo mijenjati. 

Možda smo napokon shvatili da besperspektivnost zbog koje smo zakopavali glave u pijesak nije nešto što traje godinu, dvije, nego nešto što raste, što se širi, što uništava, već sad je uništilo toliko…

Doista postoji način da se zaštiti kultura, umjetnost, sloboda medija, da se društvo počne rehabilitirati, samo taj put nije autoput nego kilometri i kilometri vijugave, lokalne, šleperima izrovane ceste. Na nju se izlazi iz potrebe da ne zaboravimo da smo obdareni stvaralačkim porivima, intelektualnom znatiželjom, logičkim i kritičkim mišljenjem, željom za napretkom i postizanjem blagostanja; da omogućimo budućim naraštajima da cijene znanje, umijeće, stvaralaštvo, rad. 

U svakom slučaju – zanimljiva večer, “jedva čekam nastavak”, kako je rekao netko od sudionika…

I dok tako razmišljaš, nekako ti se čini… da je u zraku nešto više od proljeća.

 

 

U svojoj zadnjoj knjizi Emocionalna predanost i politika afekata Govedić se bavi pitanjima socijalnog stišavanja, discipliniranja afekata koji u konačnici rezultiraju političkom kulturom apatije. Knjiga ukazuje da bez velike emocionalne posvećenosti nema autorskih vokacija te kroz niz primjera iz kazališnog, književnog i muzičkog života jasno uspostavlja vezu između afektivnih intenziteta, povjerenja u stvaralačke procese i u konačnici – reformatorske spoznaje koja upozorava na emocionalnu dezorijentiranost. Autorica suprotstavlja sentimentalnost i emocionalnost koje nužno proizlaze iz političke skriptiranosti “naučenih” sentimenata spram više nego potrebne neizvjesnosti, kaotičnosti i konfliktnosti stvarnog tijeka emocionalnih energija. Knjiga je svojevrstan manual svima onima koji se, kako autorica kaže, bave istraživanjem nepodobnih intenziteta.

 

 

 

N.G.: Emocionalna predanost je ono što se nekad zvalo strast, pasija, naša najdublja žudnja, Faustovo”Hoću, pa makar propao” ili Antigonino “Propadam jer tako hoću” ili Hamletovo “Neću i ne možete me natjerati”. Psihologija u toj strahovito jakoj i često ne do kraja objašnjivoj emocionalnoj predanosti ljudske vrste vidi motor učenja, jednu od mogućih definicija darovitosti, ali i preduvjet bilo kakvog postizanja stanja visoke koncentracije, dakle preduvjet stvaralaštva. Znanstvenog i umjetničkog. Etika u emocionalnoj predanosti vidi mogućnost najjačeg ljudskog angažmana. Predanost bi se dakle mogla odrediti kao izručenost jakim energetskim reakcijama ili afektima, slušanje njihove kompleksne dinamike, koja nužno ima i ogromnu kognitivnu vrijednost. Ovo posljednje je čak i izmjereno, dokazano i ovjereno u neurologiji. Kad nam je uistinu stalo do nečega, postižemo izvrsne rezultate, u stanju smo izdržati frustracije, ustrajati, boriti se. Zato održavanje “predanosti” nije lak posao.

 

Politika afekata je sve ono što se tiče javne kontrole i distribucije doličnosti ponašanja, dakle dijametralno je suprotna emocionalnoj predanosti. Politika afekata kaže da ne smijemo plakati u autobusu (ali ni na pogrebu oko toga nije uputno pretjerivati); ne smijemo se javno oduševljavati jer ćemo ispasti ridikulozni (“smanji doživljaj” je tipična socijalna preporuka); ne smijemo pokazati ljutnju; ne smijemo pokazati dirnutost; ne smijemo prštati ni od kakve miline. Moramo biti hladni. Cool. Malo ispod točke smrzavanja, u letargiji, apatiji i hibernaciji. Budući su nam emocije politički i medijski zabranjene, onda na kraju implodiramo ili eksplodiramo. Razbolimo se ili počinimo zločin. Ili preživljavamo na različitim psihofarmatskim regulatorima emocija, kao što je recimo u našim krajevima najčešće alkohol.

 

U kazalištu je drugačije. Tamo glumac smije odvrnuti emocionalne ventile. Zato mu i dolazimo.

 

 

N.G.: Strah je vrsta razornog političkog virusa na koji imamo slabu, preslabu otpornost. Taj se virus sastoji od različitih omjera dogme, povlačenja u sebe i fantaziranja o bolnim posljedicama. Zbog njega ljudi radije ne učine ništa, nego da učine nešto “dobro” ili nešto “loše”. Kad kritički razmislimo o takvom izboru, vidimo da u konačnici to sveto “ništa” nije bila neutralna pozicija, nego pokušaj izbjegavanja bilo kakvog rizika ili bilo kakvog nekonvencionalnijeg pozicioniranja. Kritika je, s druge strane, svjesno preuzimanje različitih rizika, baš kao što je to i izvedba. Zato obje mogu djelovati i kao cjepivo protiv straha.

 

 

N.G.: Nisam sigurna da mogu, jer evo upravo pišem novu knjigu o subjektnosti, dakle izvjesno je da si u pravu, to traje kao filozofska tema koja me proganja upravo zato što je nikako ne mogu “zauzdati”, ne nazirem joj konačne obrise. Subjektnost je u svakom slučaju nešto što nema veze ni s individualizmom ni s narcizmom, već s time kako objasniti i potaknuti ljudsku “neubrojivost” u različite sustave discipliniranja, ušutkavanja, ponavljanja postojećih obrazaca. Subjektnost mi je zanimljiva kao inovacija, afektivni neposluh, mašta, otpor dominantnim fikcijama, destabiliziranje hijerarhija. Ta subjektnost ima veze s retoričkom figurom parezije, koju definiramo kao “opasno iskreni govor”, razotkrivanje, raskrinkavanje.

 

Što se etike tiče, vrijedi citirati Wittgensteina: “Etika je ono što se ne može izreći.” Čim je izrazimo, ona se pretvara u moral, u običaj i pravilo. Etika, izgleda, postoji u djelovanju, pa i u mišljenju tog djelovanja, ali ne u sistematizaciji “dobrote”.

 

 

 

N.G.: Književni tekstovi i iskustvo čitanja jako su važan dio moje svakodnevice, od djetinjstva do danas. No uslijed toga koliko se posljednjih petnaestak godina bavim teorijom i kazalištem, ne stignem pročitati sve što me zanima od beletrističkih naslova. A i onda kad dospijem, odmah sve mentalno prebacujem u kazalište. Recimo, odmah vidim Kuharovo putovanje Anthony Burdaina kao HNK-ovu predstavu (svaka zemlja postaje jedna loža s tavicom; to bi konačno bila korisna upotreba HNK-ova nečuveno visokog budžeta) ili vidim roman Dubravke Ugrešić Baba Jaga je snijela jaje kao predložak za dramatizaciju u kojoj bi recimo nastupile Ana Karić, MTilena Dravić i Milena Zupančič.

 

Ali upravo predajem za tisak zbirku priča za djecu pod nazivom Mačnuti, a ne samo mućnuti glavom! Priče o mačkama (izdavač: Aora, Zagreb, 2010), koja je nastala kroz višegodišnje pripovijedanje mojoj kćeri. Točnije rečeno, nastala je iz moje trostruko snažne, dakle: književne, aktivističke i majčinske potrebe da stvorim narativne modele koji izlaze iz klišeja o vitezu koji ubija aždaju. Inače, ta knjiga je prvi od sedam nastavaka koje kanim napisati. Toliko o neodoljivom zovu beletristike.

 

 

 

N.G.: Ja sam sigurna da je politički angažiranih predstava premalo, ali moramo se prvo dogovoriti oko značenja tog pojma. Osim Frljićevih, Šeparovićevih i Kovačevih radova, u Hrvatskoj ne vidim hrabrost da se izravno prozove politička mašina laži i zataškavanja zločina. Istovremeno postoje sjajne kompanije, glumice i glumci, performeri i performerice, redateljice i redatelji koji se bave politički relevantnim pitanjima ljudskog stradanja: Anica Tomić i Jelena Kovačić, Boris Bakal i Katarina Pejović, Vilim Matula, BADco., Dalibor Martinis – da nabrojim samo neke. Svi oni pripadaju takozvanoj nezavisnoj sceni. Oficijelna produkcija, dakle ono što se igra redovito po institucijama, izrazito su politički oportunističke predstave, koje zagovaraju defetizam ili laku zabavu. Ali mislim da nezavisna scena polako nalazi načina igrati svoje radove i nadigrati strukture. Katkad na ulici, a katkad bo’me i na međunarodnoj pozornici.

 

 

N.G.: Nisam na strani zabrana, preporuka i naloga. Publika je pametna, bira ono što joj treba, čak i kad to nekome sa strane zvuči neprobavljivo. U Japanu su trenutno jako popularni SMS romani, čiji je nastanak povezan s brzim razvojem telefonije. Ti romani imaju i preko 400 stranica, koje svaki dan čita gomila ljudi, dakle očito je da zadovoljavaju neke duboke potrebe svojih čitateljica i čitatelja. Što se mene tiče, ne koristim mobitel, ali ne bih nikome “preporučila” da ga izbaci iz uporabe. S druge strane, mislim da bismo trebali govoriti o ekologiji medija i o tome do koje su se mjere i državne i privatne televizije pretvorile u sredstava stalne opresije i degradacije svojih gledatelja (i službenika). No zabavno je što ljudi uslijed njihove nekvalitete već razvijaju vrlo zanimljive mehanizme nošenja s Velikim Bratom. Više ne kažu: “gledam televiziju”. Kažu: “upaljen mi je televizor”. Pozornost je negdje drugdje.

 

 

N.G.: Politička korektnost je jako korisna kao neka vrsta bontona. Svi njezini kritičari ukazuju na potencijalne opasnosti “kontrole jezika” i na vladino licemjere oko toga što država političku korektnost koristi kao paravan za nastavljanje diskriminacije drugim sredstvima. I u pravu su, ali na policiji bih se radije susrela s policajcem koji se zna pristojno obratiti azilantu ili gay-osobi ili Romkinji, nego s policajcem koji je politički nekorektan, odnosno provodi jezično nasilje i za to ne snosi nikakve sankcije. Mnoga aktivistička iskustva pokazuju da je jezično nasilje dobra najava i česti pokazatelj fizičkog nasilja, dakle ako politička korektnost smanjuje tenzije u autobusima, u školama, u bolnicama i na drugim mjestima gdje se susrećemo s drugim ljudima, onda je držim jednom od korisnijih strategija prevencije konflikta.

 

U umjetnosti je politička korektnost besmislena, jednako koliko je besmislen i bonton.

 

 

N.G.: Usmjeravam svu svoju energiju na stvaralaštvo, a ne na cendranje.

 

 

N.G.: Možda si u pravu. Ako je normativno šutjeti o osjećajima, onda je definitivno queer govoriti o njima. Sviđa mi se tvoja definicija. Sviđa mi se i knjiga Michaela Warnera “Nevolje s normalnim” (1999) u kojoj se navode različite religijske, medijske, državne i obiteljske strategije posramljivanja svih onih koji se usuđuju imati “zabranjene” osjećaje. Općenito su strah i sram najviše poticane, najuvježbanije i najpreporučenije emocije kad je u pitanju domaća institucionalna propaganda. Zato mi je zanimljiva pedagogija emocija koja se bori za dozvole osjećanja čitavog spektra naših reakcija, čak i onda kad su u pitanju traumatske reakcije, poput žalovanja ili ogromnog bijesa. No još se teže izražavaju emocije pozitivnog spektra: one su do te mjere “potopljene” u sferu žutila i jeftinog, formulaičnog sentimentalizma, da ih je pravi poduhvat prizvati i samosvojno artikulirati. Na tu temu često predajem i držim radionice.

 

 

 

N.G.: Teorija ne “prihvaća” fenomene kad ih analizira. Inače bi se studije fašizma svodile na zagovaranje fašizma, što nikako nije slučaj. Thompson nažalost nije na zalasku, baš kao ni turbofolk. Mislim da se glazbeni kritičari, sociolozi i antropolozi premalo bave ovim fenomenima, upravo zato jer su narodnjačke formule previše uznemiravajuće i nasilne. To je ujedno i razlog zašto zaslužuju podrobnu analizu. One su mnogo više od kiča: toksična doza ideologije mržnje, koja razmišlja samo u kategorijama patnje i osvete. Protiv takve ideologije nastao je i moj tekst koji spominješ.

 

 

 

N.G.: Knjiga je oduvijek u savezništvu s tehnologijama svoje distribucije i s tržištem. Danas je problem što veliki izdavači proždiru male različitim izbjegavanjima poreza koje mali izdavači jako osjećaju i pod kojima grcaju, ali dostupnost knjiga je veća nego ikada, samim time i trijumf knjige kao prenosivog znanja. Gigapedia je također pljuska ideji monopolizacije i elitizacije ukoričenog znanja. Knjiga je izrazito vitalistički medij, bez kojeg, osobno, ne bih mogla živjeti. Rukom bih je prepisivala i učila napamet da u gradu bankrotiraju sve knjižare i propadnu sve knjižnice, uključujući i one virtualne. Ali to se sigurno neće dogoditi: tržište knjiga vrlo je živo i snalažljivo.

 

 

N.G.: Recesija je pokazala da “objektivne” nisu čak ni današnje cijene dionica na svjetskoj burzi, iako se usuglašavaju na internacionalnoj razini i onda vrijede za globalno tržište. I one su fikcionalne. Kritika i interpretacija ne bave se “izmjerivim” vrijednostima, pa onda nisu objektivne, već su argumentirane ili neargumentirane. Da bismo znali argumentirati, idemo u škole koje nam jamče humanističko obrazovanje. I nastavljamo učiti dokle god postojimo. I unatoč svom znanju, ipak griješimo u vrednovanjima kad god nas se mjeri povijesnim mjerilima. Ali sam taj proces bdijenja i mucanja nad predstavama vjerojatno sadrži i jaki kreativni potencijal. Svaka greška, pa onda i greška u vrednovanjima, ima u sebi zametak nekog novog otkrića. Zato se nastavlja i čitava odiseja vrednovanja i moj pojedinačni kritičarski osjećaj nedostatnosti oko obavljena posla. U tome ima utopijskog erosa. Jer ni umjetnik ni kritičar nikad ne dolaze do svog cilja. Ali uživaju u “mučenju” koje im priređuje zajednička prašuma stvaralaštva.