U zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti održana je dvanaesta po redu natječajna izložba HT nagrada za suvremenu umjetnost koja nudi presjek recentnog domaćeg vizualnog stvaralaštva. Prva nagrada ovogodišnje selekcije otišla je Damiru Očku, umjetniku koji se primarno izražava kroz video radove i instalacije. Očko je bio i hrvatski predstavnik na 56. Venecijanskom bijenaleu s radom Studies on Shivering, a prvonagrađeni rad HT izložbe, DICTA II (safewords) svojevrsni je nastavak njegova prethodnog rada u kojem istražuje fabriciranje činjenica u prostoru političkog govora današnjice. 

KP: Na koji je način nagrađeni rad DICTA II (safewords) nastavak vašeg bavljenja politički aktualnom temom manipulacije činjenicama, koja je bila centralna za rad DICTA I?

Prije bih rekao da DICTA II nadograđuje prostor koji DICTA I vrlo direktno istražuje i to na način da preciznije otvara neke teme. Radi se o fokusiranom filmskom prostoru koji se i dalje osvrće na proizvodnju nonsens jezičnih formi kao komentara na aktualni politički govor u doba izvrtanja činjenica i manipulacije, ali i na opće stanje često disfunkcionalnog sustava demokracije. Koncept safewords ili sigurnih riječi bio mi je zanimljiv iz dva razloga. Prvo, to je način zaustavljanja odnosa unutar unaprijed dogovorenih rizičnih situacija, te mi je taj mehanizam bio zanimljiv kao metafora za odnose unutar društva. Drugo, svaka od tih riječi, iako fonetski različita, ima identično značenje – stop, te mi je bilo zanimljivo razmišljati o jeziku u kojem svaka riječ ima isto značenje.

KP: DICTA II ostvarena je u koprodukciji s više francuskih muzeja i galerija. Koliko su se produkcijski uvjeti realizacije video-radova i video-instalacija mijenjali tijekom godina vašeg rada?

Model produkcije radova u kojem sudjeluje nekoliko institucija nešto je što bi na ovim prostorima bilo jako korisno imati. Mogu reći da sam tijekom godina realizirao radove kroz različite modele produkcija i nekako našao najbolji tempo realizacije jednog rada u periodu od godine do dvije. Dijelom zbog troškova realizacije, a dijelom i zbog toga što dosta vremena provodim istražujući prostor koji bi me eventualno mogao zanimati u smislu novog filma. Moj proces je spor što ga dijelom čini i održivim. Na žalost, uvjeti produkcije u Hrvatskoj su dosta loši, sustav financiranja osim što je prilično netransparentan je i dosta last minute pa je prilično teško planirati ozbiljnije produkcije kada vam se budžeti odobravaju u istoj godini kada biste projekte trebali realizirati.

KP: Imate li u osmišljavanju video rada na umu postav unutar galerijskog i muzejskog prostora? Koliko ste involvirani u kustoske koncepcije segmenata izložbi u kojima sudjelujete? Primjećujete li možda posljednjih godina i strukturne promjene u odnosu umjetnik-kustos?

Zapravo ne. Izložbe se mijenjaju, prostori se mijenjaju i nekako sam kroz godine naučio da je bolje i zanimljivije prilagoditi prostor radovima nego radove prostoru. Forma izložbe mi je vrlo važna jer prostor osim filmova nosi i druge radove poput kolaža, partitura, arhitekture. Volim raditi s prostorom na nove načine.Kad govorimo o odnosu kustos-umjetnik, mogu govoriti samo iz svoje pozicije, a to je da volim raditi s kustosima koji poštuju prostor radova kao prostor umjetnikove slobode, ali i poznaju koncepte suradnje i diskusije kao bitne pokretače tog prostora.

KP: Upravo traje Venecijanski bijenale na kojem ste i sami bili predstavnik Hrvatske 2015. godine. U kojoj mjeri mislite da je spektakl i zahtjevna financijska konstrukcija ovako velikih manifestacija kompatibilna s često angažiranom temom bijenala?

Iskreno, očekivati od bijenala u Veneciji da bude politički angažirana izložba je u najmanju ruku naivno. Radi se o velikoj manifestaciji isprepletenoj privatnim kapitalom, interesima galerija te interesima lokalne mašinerije kojoj je bijenale jedan od osnovnih prihoda. Radi se o vrlo specifičnoj izložbi i kao takvu je treba gledati, a unutar koje se nerijetko nađe i prostora za angažman ili političko promišljanje.

Ovaj intervju je nastao u suradnji s HT nagradom za suvremenu umjetnost.

Glavni element izložbe je film Tk (2014), nastao u produkciji Kreativnog sindikata, čiji naslov potiče od fonetskog opisa zvuka ugriza ili udarca kamena o kamen. U filmu promatramo likove koji nagi stoje na zaleđenom zimskom krajoliku, pokušavajući se prisiliti da budu mirni, no nisu u mogućnosti kontrolirati pokrete svoga tijela i oduprijeti se drhtanju. Ti prizori ispresijecani su snimkama čovjeka koji boluje od Parkinsonove bolesti i drhtavom rukom pokušava zapisati riječi pjesme.

Kustosica izložbe je Rayne Booth, a izložba u Temple Bar Gallery + Studios, gdje je Očko bio na rezidencijalnom boravku 2011. godine, otvorena je do 25. siječnja 2015.

Damir Očko (1977) realizirao je samostalne izložbe The Kingdom of Glottis, Palais de Tokyo (2012), The Body Score, Yvon Lambert, Paris (2013), On Ulterior Scale, Kunsthalle Dusseldorf (2011), MMC Luka, Pula (2012), Künstlerhaus KM, Graz (2014). Sudjelovao je na skupnim izložbama u MSU Zagreb, Villa Romana, Firenca, Kunsthalle Wien, HIAP Helsinki, te festivalima Videoformes Clermont Ferrand, 25FPS,Videobrasil i rezidencijama (Temple Bar Gallery&Studios, Dublin, Academie Schloss Solitude, KulturKontakt, Beč).

M.M. / Kreativni sindikat

Radi se o filmu Tk (2014), poeziji, serijama partitura, kolaža, zvučnih objekata i 16mm projekciji – međusobno povezanih i organiziranih kao niz studija koje se formiraju oko filma koji zauzima središnje mjesto. Kod Damira Očka pojedini radovi i sama izložba kao kompleksna prostorna i diskurzivna forma postaju konceptualni aparat i razrađen sustav otvoren za ponovno čitanje, dok organizacija elemenata rezultira cjelinom kao dosljednim vizualnim jezikom. U radovima nailazimo na kolažnu strukturu koja se gradi preplitanjem nekoliko elemenata koji konstituiraju specifičan fragmentaran narativ koji razgrađuje fiksne konstelacije.

Izložbom Studies on shivering i novim filmom Tk Damir Očko nastavlja istraživanje ekstremnih figura tijela, koje se manifestiraju kao niz studija različitih oblika tijela koje drhti, slika poetskog nasilja, a metonimi politike tijela, oblika njegove društvene reprezentacije, formiraju se unutar binarnih opozicija, krajnosti, starog i mladog, te okolnosti poput bolesti ili zime. Međutim, ne radi se samo o istraživanju temeljnih odnosa psihičkih i fizičkih saveza, neuroloških poremećaja i fizioloških reakcija, već Očko daje naslutiti upravo političke implikacije i društvene kodove kontrole, kazne, nasilja, krhkosti, otpora, a drhtanje, subverzivno, izdajničko, razotkrivajuće, postaje poput ritma, tenzije koja se provlači različitim aspektima djela, omogućuje opisivanje neizrecivog, artikuliranje vizualnog jezika.

Izložbu prati opsežna publikacija u izdanju Verlag für Moderne Kunst, a autori su tekstova Marc Bembekoff i Branka Benčić, koja je uz Sandra Droschla i urednica publikacije. Predstavljanje publikacije i razgovor umjetnika i kustosice predviđeni su uz zatvaranje izložbe, 6. ožujka. Film Tk realiziran je sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra, u produkciji Kreativnog sindikata i Igora Grubića.

KM- / Branka Benčić