Nulta stanica: BoxNow paketomat

Počet ću od toga da, sve donedavno, nisam pročitala Kratki izlet Antuna Šoljana. Zaobišao me (vjerojatnije je da sam ja njega zaobišla) u srednjoj školi iz nekog razloga. Odlučim ga pročitati nakon što sam pogledala predstavu u Teatru &TD, nešto što inače ne prakticiram kod pisanja kritike kada su u pitanju kazališne adaptacije proznih djela. Režiju prve ovosezonske premijere u &TD-u potpisuje Marina Pejnović, a adaptaciju Vid Hribar. Ovo je idealna prilika da ga pročitam, pritom se praveći da pravi razlog nije taj što sam napravila iznimku i nisam vodila bilješke tijekom izvedbe, što je za ovu kritičarku štrebericu maltene nedopustivo (!!). Odlučila sam se prepustiti šetnji i vođenju glumaca kako bih stekla što bolji dojam predstave, potpuno uronjena u izvedbu i bez učestalih prekida zbog zapisivanja u bilježnicu.

Roman sam našla na Vintedu, novom zlatnom rudniku za povoljnu kupnju i prodaju knjiga, a ljubazna prodavačica poslala mi ga je odmah isti dan na moju zamolbu. Za manje od 4 eura i 2 dana, roman je, u izdanju Večernjakove biblioteke, stigao s jednog kvarta Zagreba u drugi pa meni u ruke. Pročitala sam ga vikend nakon što sam pogledala predstavu i to mi je pomoglo u rekonstrukciji korištenog proznog materijala i dojmova izvedbe.

Za osobe koje, poput mene prije gledanja predstave, nisu upoznate s radnjom romana, kratki uvod prije početka šetnje: grupa mladih ljudi na ljetovanju u Istri zaputi se u mjesto Gradina u potrazi za freskama. Grupu predvodi karizmatični Roko. Tijekom trajanja izleta, članovi grupe zastaju na stanicama gdje se suočavaju s vlastitim strahovima i/li željama i jedan po jedan napuštaju grupu. Osim Roka, od imenovanih glavnih likova tu su još Vladimir, Ivan, Petar, dvije djevojke koje pripovjedač naziva “njihovim Ofelijama” (objedinjene u predstavi u jednu) i neimenovani pripovjedač prozvan Novinar, iz čije perspektive u prvom licu čitamo roman.

Prva stanica: menza SC-a

Hostese vode publiku kroz hodnik glavne zgrade Studentskog centra u Savskoj gdje se nalaze “brza” i “spora” menza te stepenište koje vodi prema Student servisu. Hodamo prema “sporoj” menzi, najgoroj menzi po mom sudu, i ulazimo redom u restoran gdje nas čeka petero glumaca (Nika Ivančić, Ivan Magud, Lav Novosel, Kristijan Petelin i Jakov Zovko), svaki za svojim stolom. Glumci drže papir s nazivima grupa za pub kviz i pokušavaju nas pridobiti u ekipe.

Dok uzimam tacnu s olovkom i papirom za odgovore, procjenjujem za koji stol želim sjesti ovisno o nazivu tima; Vladimirovi (Magud) Ciceroni, Ivanovi (Petelin) Mama Štrumf i Petrovi (Novosel) Šaptači znanja nisu mi baš nešto “napeti” pa uži izbor pada na Novinarovu (Zovko) grupu Iće, piće i krvoproliće ili Ofelijinu (Ivančić) Deus ex machina. Odabirem sjesti za Ofelijin stol zato što me Ivančić najviše privukla svojim energičnim nastupom i srdačnošću. Ona, kao i ostali vođe timova, kipi od nestrpljenja da pokaže svoje znanje i odnese pobjedu na završnom kvizu sezone.

Kad se svi gledatelji smjeste u timove, Ofelija nam objašnjava kako će izgledati kviz. Također, od nje saznajemo da nam je glavna konkurencija Novinarov tim i da se s njim borimo za prvo mjesto u sezoni. Uvjerava nas da se nemamo što brinuti, vrlo je uvjerena u svoje znanje i vidljivo joj je stalo do pobjede. Jako nam je vruće u menzi, moguće zbog radijatora koji su vjerojatno “nagareni” do kraja ili topline koja stiže iz kuhinje, ali uzme li se u obzir ljetno vrijeme radnje romana gdje vrućina jako utječe na razvoj, rekla bih da je ovaj senzorni efekt sasvim prikladan.

Kratka uvertira završava i kviz počinje dolaskom Roka (Domagoj Ikić) koji je u ulozi voditelja kviza. Već samim ulaskom na scenu jasno je kakav je Roko tip: samouvjeren s neodoljivom karizmom (“kokošji grudni koš”) kojeg mogu poljuljati samo povremeni neobjašnjivi i jezivi glitchevi s kojima će se ansambl susresti tijekom izvedbenog putovanja. Ikić uvjerljivo i dosljedno predlošku igra između arogantno-misterioznog vođe grupe i frustriranog perfekcionista koji teško probavlja promjene plana, baš kao i Šoljanov Roko.

Kviz počinje i pitanja su o Šoljanu i Kratkom izletu. Ofelija preuzima inicijativu i razmišlja dovoljno glasno da ju čujemo za stolom, i govori nam koji odgovor da zaokružimo. Ova me interakcija podsjetila na srednjoškolske dane i grupne projekte u kojima se večina grupe “šlepa” na jednu ili dvije osobe koje se zaista trude, a na kraju svi postižemo iste rezultate.

Trajanje kviza se nekoliko puta zaustavlja gašenjem svjetla, kada se svaki lik ponaosob (osim Roka) ispovijeda. Likovi redom iznose svoje trenutne probleme i frustracije; vječni student Vladimir razočaran je promjenama svoje kvartovske ekipe, Ivana muči stambeno pitanje nakon završetka studija, Petar je usamljen i ne uspijeva se sprijateljiti, Novinar nije siguran što ga čeka na životnom putu, a Ofelija jedina odskače od ansambla jer ona svoj monolog izvodi u formi snimanja glasovne poruke najboljoj prijateljici koju čeka da dođe na kviz. Jako joj je stalo da se vidi s njom večeras, iako prijateljica ima spoj, zato što ova večer označava kraj sezone kviza, ali i akademske godine.

Druga stanica: hodnik Studentskog centra

Prije nego što objavi pobjednika kviza, Roko nas poziva da se preselimo negdje dalje, gdje nas čeka zabava i piće. Unatoč glasnom negodovanju i čuđenju likova, oni pristaju na ideju i tako krećemo na izvedbeni izlet kroz druge prostore studentskog centra i teatra. Zaustavljamo se odmah u hodniku na izlazu iz menze gdje se na oglasnim ekranima za reklame sada vrti kratki video Ivana u reklami za stambeni kredit s prilično lošom kamatnom stopom za kuću koja je u ruševnom stanju.

Ivan se toliko vezuje za tu ruševnu kuću da je počne doživljavati kao svoju rodnu, govori kako se rodio u zabačenom kraju kojeg vidimo na reklami. Ovdje nije riječ samo o osiguranju stambenog pitanja mladih ljudi, već i o osjećaju pripadanja nekom kraju koji nije metropola, o romantizaciji zabačenih mjesta gdje se živi sporije, toliko sporo da se čini kao da nema života. Ivan, bez puno premišljanja i unatoč komentarima svojih prijatelja, odluči uzeti kredit i ruševnu kuću i ne nastaviti put. Novinar naglas govori rečenicu iz romana kako je to mogao biti on i da dio njega odlazi s njim, pa se pita je li to što je izgovorio rekao naglas. Tu će frazu i pitanje ciklički ponoviti nakon svake stanice nakon što netko iz ekipe otpadne, čime naglašava svoje pripovjedačko ishodište kao u književnom predlošku.

Treća stanica: impromptu kafić u hodniku SC-a

Ostavljamo Ivana iza sebe i nastavljamo dalje do zagrađenog dijela hodnika, ispunjenog stolovima i stolcima, simulirajući kafić u koji nas je Roko htio dovesti. Ikić kao Roko uspješno izvodi pojavljivanje gotovo niotkuda, odjednom među ljudima i preuzima svoju ulogu vođe. U “kafiću“ nas čeka tacna s lažnom rakijom (vodom) kojom će nas poslužiti Roko za vrijeme trajanja ove scene. Ova je stanica Vladimirove kušnje, a okidač za nju je stajanje pod reflektorom ispred pet zatvorenih vrata iznad kojih će pisati različite sudbine likova. Dok se svima drugima nude raznovrsne životne opcije, Vladimiru se jedinom nižu samo smrtne dijagnoze.

Atmosfera postaje jeziva kada on u novinama pronađe vlastitu osmrtnicu, a nitko mu ne otkriva da je riječ o neslanoj šali. Alkohol iz “rakije” brzo udara Vladimira i on odluči odustati i ostati usamljeno se opijati. Među glumcima sada već raste nelagoda, nevoljko odlaze ispod reflektora i prolaze kroz prva vrata koja im se sama otvaraju. Jedini koji uspijeva sakriti svoju nervozu je, naravno, Roko. Ipak je on, kako kaže Petar u ovoj sceni suočen s Rokovim agresivnim autoritetom koji ne trpi preispitivanja, hróhr – jak čovjek.

Četvrta stanica: hodnik ispred kina SC

Publika zajedno s Novinarom prolazi kroz vrata gdje nalazimo Ofeliju kako umorna sjedi na stepenicama i kaže da već satima čeka. Novinaru to nije jasno jer se njemu čini da nije prošlo toliko vremena, pa nervozno bilježi doživljaje na magnetofonu. Na kraju hodnika, pred ulazom u dvoranu Kina SC, projicirane su tri žene koje su samo hologrami i stvorene umjetnom inteligencijom. Petar drži tipkovnicu i svaki put kada ga žene s holograma pozdrave, on im ozdravi i mahne. Opsjednuto bulji u njih kao da su stvarne i na oduzimanje tipkovnice reagira kao i mala djeca kada im se oduzme ekran – agresivno i ovisnički traži “igračku” natrag.

U romanu je Petar arheolog, onaj koji bi zapravo trebao biti najmotiviraniji u potrazi za freskama, ali prvi otpada iz skupine iz istih razloga kao i ovdje: odluči odustati od ekspedicije i ostati u društvu domaćih djevojaka iz sela kroz koja su prolazili na putu. Samo što u ovom slučaju nije riječ samo o privlačnosti prema ženama, koliko o ispunjavanju rupe koju mu je usamljenost ostavila.

Kao što znamo iz njegova monologa, on nema prijatelja i jako je nespretan u pokušajima da se sprijatelji s ostalima te uglavnom kaže krivu stvar. Njegova osamljenost dodatno se ironizira duksom koju nosi, a na kojoj piše Support your friends. Zato je njegova instant opsesija prema AI ženama u potpunosti razumljiva, jer mu taj alat omogućava ono što nije mogao dobiti sa stvarnim ljudima – uspješan odnos i bezgrešnu komunikaciju.

Peta stanica: kino SC

Vidjevši da Petru nema spasa, nastavljamo put i stižemo do scene svečane dodjele diploma. Svi su glumci tu, čak i oni koji su ostali iza nas. Dok se svaki od glumaca usporeno kreće i oblači u togu da primi svoju diplomu, u pozadini se projicira video (Sara Salamon) koji prikazuje kako se lica mladih glumaca postepeno mijenjaju u njihove starije “dvojnike” (na videu Ivan Jončić, Damir Lončar, Zvonko Novosel i Alma Prica). Posljednja koja dolazi po svoju diplomu je Ofelija Šekspirova nakon što je u panici pokušala kontaktirati svoju prijateljicu s početka predstave. 

Vrckava Ofelija sada je zbunjena i utučena kako je studentsko doba tako brzo prošlo, njena prijateljica je sada majka i zaposlena, a Ofelija se ne može odlučiti želi li se zaista nastaviti školovati i otići na doktorat. Njezina potreba za neprestanim školovanjem tj. studiranjem drugačiji je začarani krug od onog Vladimirovog “vječnog” studenta – za Ofeliju, prestanak službenog obrazovanja kao da označava kraj zabavnog i slobodnog života i početak ozbiljne, monotone radne svakodnevnice. 

Ipak, Ofelija odlazi po svoju diplomu i pridružuje se ostalim dečkima, a na platnu se vrti ostatak videa u kojem se dvojnici mlađih glumaca pokušavaju prisjetiti događaja svog kratkog izleta s Rokom. Ne iznenađuje da se Prica, koja igra stariju Ofeliju, uopće ne sjeća nikoga i ničega vezano uz izlet, ostavljajući tako dojam potisnutog sjećanja na neuspješni pohod i zadnje uspomene studentskog života. Ostali glumci ne odaju previše o Roku, govore o njemu točno onako kakvim se pokazao i publici, a jedino je komično to što im se sjećanja ili brkaju ili se ne poklapaju.

Među-stanica: dvorište SC-a

Očekivano, ostali su samo Roko i Novinar. Čekaju publiku dok izađe iz kino dvorane, puše i Novinar pokušava steći Rokovu naklonost za odanost koju je pokazao. Iako se, za razliku od romana gdje su freske glavna motivacija puta, u predstavi one gotovo uopće ne spominju, primjećujem oguljene grafite na zidu kina na koji su dva glumca naslonjena. Na trenutak sam pomislila da smo stigli do kraja, ali Rokova najava da čeka taksi i sam dolazak automobila sugerira drugačiji kraj. Roko se ovdje raskrinkava, pada maska vođe, diže ruke od bilo kakve odgovornosti za pohod i ostavlja Novinara samog usred ceste.

Šesta stanica: polukružna dvorana &TD

Novinar iznervirano preuzima ulogu vođe i vodi nas do zadnje stanice, kroz backstage stižemo konačno do &TD-a gdje nas već na projekciji čeka Dušan Gojić kao stariji dvojnik Novinara koji nije bio prisutan u videu s dodjele diploma. Ova završna scena koncizna je izvedba susreta Novinara tj. pripovjedača i starog svećenika iz romana, trenutak kada konačno dolazi do freski koje zapravo ni nisu tamo jer ih starac nije uspio sačuvati. “Sačuvao sam samo čuvanje”, ponavlja dok govori Novinaru kako ga je dugo čekao da dođe.

Odjednom, Novinar je suočen s besmislenošću puta kojim je krenuo i njegova se maska raspada, kao da je njegov lik prvi put pred nama ogoljen. Zovko taj prijelaz iz inicijalne zbunjenosti u očaj uvjerljivo gradira i dirljivo se oprašta s publikom odlažući magnetofon na stol koji ostaje pod svjetlom reflektora kao jedini preostali zapis svih večerašnjih događaja.

Epilog: tramvaj 13, smjer Žitnjak

Sveukupno trajanje od sat i pol jedva da sam osjetila, vjerojatno jer zbog šetnje i promjena točke gledišta predstava uspješno uvlači publiku u izvedbu. Nakon pročitanog romana, čini mi se da ova adaptacija domaćeg lektirnog naslova u formi izvedbene šetnje s ovakvim ansamblom stiže na repertoar u idealnom trenutku ponovno burnih dvadesetih, za burne dvadesetogodišnjake i sve druge koji se tako osjećaju. Ako išta, predstava Kratki izlet malo je uzbudljiviji odlazak u kazalište u kojem ćemo se osjećati mrvicu manje usamljeno u svojim mladenačkim, egzistencijalnim dilemama.

I znam sada da moj put, moje traženje nije bilo besmisleno, jer nisam sam nego pripadam ovoj rijeci što neprestano teče, i nastavljam ih, nastavljam njihov put, ne samo svoju malu privatnu stazicu kroz besmisleno vrijeme, kroz mračnu utrobu svijeta, nego i njihovo stremljenje prema cilju koji mi još nije dano vidjeti, ali koji mora postojati.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Izložba je fokusirana na ovih četvero autora koji su dva desetljeća oblikovali vizualnu komunikaciju kazališta u sklopu SC-a, a kustosku koncepciju potpisuju Dejan Kršić i Marko Golub. Kako pojašnjava jedan od kustosa, Marko Golub, ovi dizajneri su “stalno redefinirali što znači raditi kazališne plakate, i putem ostvarili neke od najvažnijih radova u svojim karijerama.”

Tijekom više od polovice ovog dvadesetogodišnjeg razdoblja djelovao je Mihajlo Arsovski koji je oblikovao “najprepoznatljivije aspekte” kazališnog vizualnog identiteta. Njegov nasljednik, Boris Bućan, ne surađuje s Teatrom &TD više od pet mjeseci, no tamo ostavlja “neke od svojih najradikalnijih plakata.” Na Bućanovo mjesto dolazi Željko Borčič, a zatim Mirko Ilić “kojemu je &TD prvi ozbiljan, kontinuiran dizajnerski angažman, poligon za vježbu što se sve smije i može u plakatu, i predigra jedne velike međunarodne karijere.”

Izložba se može posjetiti do 14. studenog. Više detalja pronađite ovdje.

Teško mi je reći je li javno djelovanje Nikše Gliga bilo presudno u odluci da upišem studij muzikologije. U svakom slučaju, prijemni ispit sam zapamtio. Kao tadašnji pročelnik odsjeka, Nikša Gligo sȃm je ispitivao povijest glazbe i intervjuirao kandidate. S televizije sam znao kako izgleda, znao sam i da ima neke veze sa svijetom suvremene glazbe, ali ga još nisam susreo uživo. Toga jutra, ulazeći u zgradu Muzičke akademije u Berislavićevoj ulici, mogao sam odozdo čuti žamor već pridošlih pristupnika, da bi ga iznenada nadjačao neopisiv zvučni prolom, u kojemu se razabirao klepet klompi koje su užurbano silazile niz stube, praćene zveketom metala. Uspevši se do kata na kojemu se ispit imao održati, mogao sam povezati zvuk i sliku: odjeven u košulju od flanela i traperice za koje je bio obješen impozantan svežanj ključeva, pročelnik je obavljao zadnje pripreme. Taj prodorni zvuk koji je zasjenio svaki drugi, kao i nekonvencionalan izgled, a potom i iskustvo mirisa što je dopirao iz lule, predstavljali su moje prvo iskustvo Nikše Gliga iz blizine. Bio je glasan, jedinstven – i svoj. Ali to ne znači da je na ispitu bio ležeran. Za vrijeme usmenog neprestano je nešto bilježio, kao da želi spriječiti da mu nešto promakne. S jedne je strane bio neukalupljiv, izvan svih kategorija, a s druge, naginjao je preciznosti i sistematičnosti. Kao da je imao dva lica. Prvo sam poznavao iz davnog televizijskog priloga. Drugo sam bolje upoznao tek na studiju (ne sluteći da je i za producentsku djelatnost itekako nužna sabranost i organiziranost). Moglo se prepoznati u brižljivo isplaniranim kolegijima sa zastrašujuće dugim popisom obavezne literature (na stranim jezicima, dakako), ali još više u njegovim akademskim radovima što ih je trebalo pročitati. Ako je prijemni ispit nešto poput ulaza u muzikologiju kao disciplinu, za moju ga je generaciju Nikša Gligo obilježio dvostruko, kako i dolikuje Janusu.

Ranih devedesetih godina, dok sam studirao, nije se više bavio produkcijom, čak ni u okviru Muzičkog biennala, premda bi i dalje redovito odlazio na priredbe na kojima se mogla čuti suvremena glazba, o njima bi pisao i govorio. O njegovu prethodnom producentskom radu doznavao sam postupno. Isprva na temelju sačuvane građe, publikacija, fotografija i snimaka, a kasnije, kada smo se zbližili, i od njega samog. Ali i od drugih! O događanjima što ih je organizirao u okviru Muzičkog salona Studentskog centra – koncept kojega je naslijedio i potom transformirao iz skromne slušaonice u mjesto otvoreno eksperimentu, čak i u pogledu formata – svjedoče danas još samo sjećanja (uključujući i memorijalni zapis Nikše Gliga, objavljen u monografiji Studentskog centra) i rasuti dokumenti, s obzirom na to da arhiv ove institucije nije uspio preživjeti nedaće vremena. Građa o projektima kao što je, na primjer, obilježavanje Cageove sedamdesete obljetnice 1982. godine, u kojemu su pored Muzičkog salona sudjelovale i druge sastavnice SC-a (Galerija SC i Centar MM), danas je javno dostupna drugdje, zahvaljujući pojedincima koji su na vrijeme znali prepoznati njezinu važnost. 

Kao biotop, SC je bio kao stvoren za Nikšu Gliga. Nudio je polivalentne prostore u kojima odnosi između zvuka i drugih medija nisu bili unaprijed zadani, nego su mogli biti svaki put drukčiji. Sama njihova konstelacija i međusobna blizina u dnu dvorišta SC-a omogućili su kako umjetnicima tako i voditeljima da osmisle uvijek drugačije sklopove. Zvuk se tako mogao koji put naći u galerijskom prostoru, drugi put u onome kazališnom ili pak filmskom, odnosno multimedijskom. Nikša Gligo imao je sreću da je u voditeljima drugih sastavnica (u njegovo vrijeme to su Vjeran Zuppa, Želimir Koščević, Ladislav Galeta, Vladimir Gudac…) nailazio na razumijevanje i potporu u prihvaćanju umjetničkog rizika. U kulturnim događanjima pod okriljem SC-a ne samo da su granice medija bile porozne, nego su takve bile i granice između “ozbiljnog” i “popularnog”. Glazba je uključivala i koncerte na kojima bi se praizvodila djela studenata kompozicije, i predstavljanje radikalnih estetičkih tendencija u inozemstvu, kao i nastupe bendova sklonih eksperimentu. Na istomišljenike je Nikša Gligo nailazio i u istovrsnim institucijama diljem Jugoslavije. Za razliku od “službene” scene suvremene glazbe, studentski centri u bivšoj zemlji kao da su imali više sluha za njezine eksperimentalne rubove. Naročito se u tome pogledu izdašnom činila suradnja Nikše Gliga s članovima Ansambla za drugu novu muziku, nastalog pod okriljem beogradskog Studentskog kulturnog centra, sastava koji je, zajedno s ansamblom Saeta iz Ljubljane, polazio (i još uvijek to čini) od Cageova nasljeđa. 

A kada je potom dobio priliku oblikovati i program Muzičkog biennala, Nikša Gligo mogao je ono što je prethodno činio uobličiti i u većem mjerilu. Rezultat su bila dva izdanja festivala (1977. i 1979.) koja se izdvajaju dosljednošću i domišljenošću. Već u Studentskome centru zvuk nije imao svoje stalno mjesto, nego se, prema prigodi, mogao premještati iz jednoga prostora u drugi. Bio je svugdje – i nigdje. Ali i tu se još podrazumijevalo da je svaki od prostora – kazalište, galerija, multimedijalni centar – prostor umjetnosti. Nikša Gligo otišao je korak dalje izmještajući zvuk u nova okruženja, ali takva za koja nije unaprijed znano jesu li uopće prostori umjetnosti – gradske ulice i trgove. Zamisao urbofesta, kako je naslovio okosnicu Muzičkog biennala 1979., kao da je upravo u tome da se pitanje o glazbi, odnosno umjetnosti općenito, postavi na radikalan način, kao pitanje o njezinu opstanku. Glazba se mogla svugdje skriti ili pak posve iščeznuti, a da nikada nismo sigurni je li još tu. Dakako, festival koji preuzima obličje gradske svakodnevice nije mogao imati ni konvencionalan katalog – pripadajuća publikacija i sama se igrala skrivača. Pa ipak, pažljiviji bi čitatelj, među brojnim pseudonimima koji se provlače tekstom, mogao prepoznati ime tadašnjeg programskog direktora festivala. Urbofest ne samo da je predstavljao zbir pojedinačnih djela, nego je kao takav bio veliko umjetničko djelo. 

Je li to bilo pravo lice Nikše Gliga? To zaigrano, umjetničko (i svijetu umjetnosti blisko) lice? Ili su njegovo pravo lice predstavljali napori da radikalnu umjetnost znanstveno analizira, odnosno teorijski utemelji? Radovi o “kontinuitetu” u djelu nekog skladatelja, počesto domaćeg (npr. Natka Devčića ili Branimira Sakača), studije o “teorijskim osnovama” nove glazbe, a da se i ne govori o kasnijim terminološkim studijama, samo su naizgled ezoterična muzikološka literatura. Čak i kada se čini da je posrijedi pisanje za krugove stručnjaka, radovi Nikše Gliga pokazuju šire ambicije. Njihova je nakana zasnovati, intervenirati, ponuditi nov jezik, a to je već stvar od šireg interesa. Ali i u preskriptivnosti njegova Pojmovnog vodiča kroz glazbu 20. stoljeća s uputama za pravilnu uporabu pojmova još je uvijek trag onoga što izmiče usustavljenju, jer svaka od natuknica ne samo da uključuje autorovu uputu o tome kako određeni pojam pravilno koristiti, nego i razne druge prethodne definicije, dajući čitatelju mogućnost da ne prihvati autorovu sugestiju.

Nije li tajna Nikše Gliga upravo u tome da se ne može znati koje je od njegovih lica pravo? U svakoj sredini u kojoj bi se zatekao uspijevao bi ostati nedokučiv. Jedno bi se od njegovih lica istaknulo, ali u pozadini kao da bi uvijek ostalo i drugo. Bio je temperamentni Mediteranac odan zasadama Schönbergova kruga (dovoljno je pročitati njegovu ranu knjigu Vrijeme glazbe, objavljenu u danas već legendarnoj ediciji Studentskog centra BiblioTeka). Solidno klasično obrazovanje nije ga sprečavalo da uzme zaozbiljno Cageove argumente o odbacivanju škole. Studij muzikologije u Ljubljani i usavršavanja u inozemstvu omogućila su mu distancu prema navadama “zagrebačke škole” (ako se tim pompoznim imenom uopće može nazvati ovdašnje akademsko muzikološko podneblje), a studij jezika i književnosti prema muzikologiji kao takvoj, premda je neko vrijeme vjerovao da bi se muzikologija, obnovljena iz duha semiotike, mogla otuda i preporoditi. A bio je i akademik anarhična karaktera. Iznevjeriti kao da je bio njegov način. Oni koji bi očekivali da se glatko uklopi i djeluje poput drugih, ostali bi zatečeni njegovom nepredvidivošću. A oni koji bi od njega očekivali radikalizam, ne bi znali što početi s njegovom erudicijom i nagnućima prema usustavljenju. Imao sam sreću i čast biti njegovim prijateljem. Dijelili smo glazbene interese i rado o njima razgovarali, premda smo razmišljali različito. Naša zajednička knjiga o Cageu, na kojoj smo, uz prekide, radili godinama, ostala je neispisana.

Nedavna okupljanja mladih na zagrebačkim javnim površinama društvo je interpretiralo na mnoštvo načina. Nekima je to dokaz lijenosti i pasivnosti ove “privilegirane društvene skupine”, dok ih drugi shvaćaju kao političku poruku trenutnoj vlasti, bunt protiv aktualnih mjera za sprečavanje širenja pandemije. Mladi su se ispred Hrvatskog narodnog kazališta, na Mladosti i Jarunu okupljali i prijašnjih godina, a zatvaranje ugostiteljskih objekata pogodovalo je masovnosti takvih druženja. Grupiranja mladih koja mediji često kritiziraju zbog toga što se odvijaju na “neadekvatnim mjestima” povod su za pogled na stanje i uporabljivost javnih prostora koje Grad Zagreb nudi mladima. Gdje se to mladi Zagrepčani smiju okupljati i hoće li svi ponovno, zbog nedostatka kvalitetnijih namjenskih prostora, ipak pohrliti u ugostiteljske objekte?

Mladi bez utočišta

Za početak, evo nekoliko riječi o tome kako stručnjaci vide život suvremene mladeži. U istraživanju o stavovima mladih Instituta za društvena istraživanja i Zaklade Friedrich Ebert u Zagrebu navodi se kako “trećina stanovništva mlađa od trideset godina i ne poznaje ništa drugo nego postsocijalističku prijelaznu fazu, koju 1990-ih godina obilježava velika nestabilnost i nesigurnost”. Ono pokazuje kako je promjena sustava uvećala društvene razlike i nejednakosti šansi te kreirala značajnu ekonomsku nesigurnost. Neizvjesnost pri zapošljavanju i produljenje trajanja institucionaliziranoga obrazovanja dovelo je do otežanog socioekonomskog osamostaljenja mladih, ali i do njihova nedostatnog uključenja u procese društvenog razvoja. Teškoće pri osamostaljivanju potvrđuju i podaci iz istraživanja Eurostata (2018) prema kojima se udio anketiranih mladih od 18 do 34 godine koji žive s roditeljima kontinuirano povećava – s 70.7 posto 2011. godine na 75 posto 2018. godine. Za usporedbu, prosjek mladih Europljana koji žive s roditeljima znatno je manji i iznosio je 49 posto u 2018. godini. Već spomenuto istraživanje Instituta pokazalo je kako najmanje vlastitog prostora imaju mladi u urbanim sredinama. Istraživači navode i da je odluka o ostanku s roditeljima racionalna. Mišljenja su kako ispodprosječna plaća utječe na smanjivanje kvalitete života mladih koji se odluče na samostalan život. 

Suživot mladih s roditeljima i smanjivanje površine životnog prostora u gradovima uvećavaju važnost mjesta kakve Oldenburg u djelu The Great Good Place naziva trećim prostorima. Američki urbani sociolog dijeli društveni okoliš čovjeka u tri kategorije. Prvom kategorijom smatra kućanstvo, odnosno dom i naziva ga prvim prostorom. Drugi prostor je prostor rada, dakle mjesto poslovnog života. U treće prostore ubraja kafiće, restorane, knjižnice i parkove. Ovim pojmom opisuje sva neformalna mjesta okupljanja, socijalizacije i dokolice. Promatra ih kao izrazito važne za razvoj civilnog društva, povezivanje ljudi, ali i za razvoj demokracije, budući da omogućavaju dodir s različitostima. 

Trećim prostorima možemo smatrati i društveno-kulturne centre, objekte koji su svojevrsno utočište europske mladeži. Primjeri takvih prostora su Subtopia u Stockholmu ili UFA Fabrik u Berlinu. O ovim, ali i sličnim centrima koji su predstavljeni na konferenciji u staroj vojnoj bolnici u Vlaškoj 2016. godine piše Pejić. Kreativni centri omogućuju mladima, ali i svim zainteresiranima građanima prostore za stvaranje, uvježbavanje svakojakih vještina, razmjenu znanja, ali i socijalizaciju. Oni su najčešće multifunkcionalni ili se sastoje od više prostora koji su prilagođeni raznim namjenama. Mogu biti adaptirani kao umjetnički studiji, poduzetnički inkubatori, kao prostori za održavanje radionica i predavanja, knjižnice i prostori za tihi boravak, ali i kao prostori za socijalizaciju i opuštanje. U njima se organizira raznovrsna kulturna produkcija i javnih događaji, a oni su i dom raznovrsnih udruga civilnog društva. Ideja tih prostora nije novi koncept.  

U zborniku Uradimo zajedno: Prakse i tendencije sudioničkog upravljanja u kulturi u Republici Hrvatskoj navodi se kako se praksa otvaranja društveno-kulturnih centara javlja već pedesetih godina prošloga stoljeća. Ona se temelji na ideji stvaranja prostora u kojima se mogu ostvarivati različite društvene i kulturne aktivnosti. Njih provode građani različitih profila i sposobnosti – mladi i umirovljenici, amateri i profesionalci. Centre je kreirala institucionalna politika, a slični omladinski centri otvarali su se i diljem SR Hrvatske. Gdje su oni sada? Početkom 21. stoljeća, većina takvih centara prošla je kroz proces restrukturacije pri čemu su iz njih izdvojene pojedine komponente koje su nastavile samostalno djelovati u specifičnom području. Kako zaključuju autori zbornika, takvi “kulturni centri i pučka otvorena učilišta ostaju taoci vlastite infrastrukture i potrebe za njezinim održavanjem, tako da nemaju previše prostora za programski razvoj”.

Studentska i alternativna kultura

Ipak, jedan takav centar je donekle “preživio” tranziciju. Studentski centar u Zagrebu bio je značajan zagrebački kulturni i društveni prostor namijenjen studentima. U monografiji Pola stoljeća Studentskoga centra u Zagrebu navode se zadaće centra po kojima je on organizirao “kulturni, zabavni, društveni i športski život studenata”.  Prema riječima njegova prvog direktora Vlatka Škarice, centrom su upravljali studenti. O prošlosti ovoga prostora svjedoči i Feđa Vukić u zborniku Savska 25 gdje navodi kako “su se upravo na središnjem prostoru Savske 25 dogodila i neka od masovnijih okupljanja studentske 1968. i 1971.” To je bio važan prostor jugoslavenske kulturno-umjetničke proizvodnje, posebice tijekom kasnih šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Centar i danas, sudeći prema Statutu skrbi za navedene potrebe, ali se iz godine u godinu njegova važnost za studentsku populaciju smanjuje. 

Pretvara se u prostor studentskog servisa i menze. Studentski centar je od 2013. godine pod sanacijom zbog duga od 120 milijuna kuna. Za provođenje sanacijskog procesa zaduženo je Ministarstvo znanosti i obrazovanja, dok centrom rukovodi privremena uprava na čelu sa sanacijskim upraviteljem Mirkom Bošnjakom. Od većih “uspjeha” nove uprave treba izdvojiti gašenje Kulture promjene, protjerivanje subkulture skejtera iz Savske 25 uklanjanjem objekta SC Pool i Sretne kuće te oduzimanje prostora za rad filmskom laboratoriju Klubvizija. Iako prema navodima sanacijskog upravitelja centar od 2019. posluje pozitivno, on još uvijek nije službeno izašao iz sanacije. 

Značaj koji je u prošlosti imao Studentski centar sada su preuzeli drugi prostori. Vukušić u svome istraživanju o alternativnoj kulturi u Zagrebu navodi kako je najvažniji takav prostor AKC Medika. Njega je, nažalost, znatno oštetio potres. Trenutno stanje Medike opisala je na svojim web-stranicama udruga Attack. Ona upravlja objektom čiji je vlasnik Grad Zagreb. Navode kako su oštećenja znatna i onemogućuju rad 223 članova i članica, ali i održavanje 200 do 400 godišnjih događanja. 

Uključivanje mladih u različite udruge civilnog društva važno je za stvaranje i poticanje društvenog angažmana i odgovornosti kod mladih, kreiranje socijalnih veza, očuvanje vlastite kulture, ali i za promicanje multikulturalnosti. No jedan od najvećih problema takvih udruga, a istovremeno i problem mladih je nedostatak prostora. Istraživanje Kulture nove ističe ugroženost kulturnog sektora – 80 posto ispitanih organizacija pretrpjelo je štetu na uredskom prostoru, dok 57 posto ima oštećen prostor za kulturno-umjetničke aktivnosti. Potres i pandemija pogoršali su već problematično stanje koje pokazuju podaci iz zbornika Uradimo zajedno. U njemu se navodi kako je, odnosu na ostatak zemlje, civilno društvo najbrojnije u Zagrebu, ali i da 40,9 posto organizacija nema prostor za redovan rad. 

Nezavisni prostori u krizi

Jedan od rijetkih prostora koji bez naknade već dugi niz godina udomljuje različite udruge civilnog društva je Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade, prva zagrebačka ustanova u kulturi utemeljena na spomenutom modelu civilno-javnog partnerstva. Prema riječima ravnateljice Janje Sesar, Pogon u suradnji s osnivačima čini sve kako bi organizacijama i umjetnicima omogućio koliko-toliko dostojanstvene uvjete rada. Napominje kako se prostor svakodnevno koristi –  zauzet je tijekom čitave godine, izuzev tri tjedna ljetne pauze. No potrebna mu je temeljita obnova koja se donedavno činila ostvarivom. Naime, nakon intenzivnog višegodišnjeg suradničkog procesa u koji su investirana značajna financijska sredstva, kreiran je projekt rekonstrukcije Pogona. Grad Zagreb je 2018. godine projekt prijavio na europski mehanizam financiranja naziva Integrirana teritorijalna ulaganja (ITU) čija je namjena bila obnova zapuštenih vojnih i industrijskih građevina.

Početkom 2020. godine obznanjeno je da je projekt uspješno prošao evaluaciju, no dodijeljena sredstva ipak nisu bila dostatna za njegovu realizaciju. Nakon toga je Grad Zagreb kao vlasnik prostora pristupio produljenju građevinske dozvole, što se, nažalost, nije dogodilo. Budući da nije donesen detaljni urbanistički plan za Trnje, ovakav tip rekonstrukcije više nije ostvariv. Ravnateljica poručuje kako ovo čini sudbinu prostora vrlo alarmantnom i neizvjesnom. Dodaje kako prostor nema centralno grijanje, prikladnu ventilaciju niti izolaciju od buke, a dodatno se devastira radi kontinuiranih oštećenja hidroizolacije koja se više ne može adekvatno sanirati djelomičnim zahvatima. Apelira na nužnost donošenja novoga plana i prikupljanja potrebnih financijskih sredstava za obnovu zgrade koja u suprotnom neće još dugo moći odolijevati zubu vremena. Napominje i kako popunjenost prostora ukazuje na njegovu nužnost za razvoj i opstanak nezavisne kulturne scene važne za grad. 

Iz navedenog je vidljivo kako se važniji zagrebački prostori namijenjeni mladima i kulturi mladih nalaze u stanju krize. Pod sintagmom prostori za mlade ne misli se samo na prostore druženja, već i na prostore koji omogućuju vaninstitucionalni grupni rad, kreativno izražavanje te razmjenu znanja i vještina. U europskim zemljama oni su čest izvor, ali i odskočna daska poduzetničkim aspiracijama kojih, prema istraživanjima, kod hrvatske mladeži kronično nedostaje. Skučeni stambeni prostori koji prevladavaju u gradu i suživot različitih generacija u njima ne omogućuju kvalitetno provođenje dokolice i grupiranje mladih. Postojeći institucionalni prostori su često isključivi, a prostori za najam su cjenovno nedostupni. Iako izgradnja ili revitalizacija prostora za mlade u ovim kriznim vremenima, dakako, ne treba biti od najveće važnosti, trenutna vidljivost mladih u javnom prostoru pravo je vrijeme da se zapitamo gdje su oni inače? I je li teza o “kafanskoj mladeži” točna ili mi jednostavno nemamo svoj treći prostor?

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kultura koja mijenja i educira

Nataša Rajković i njezine suradnice su od 2004. do 2018. vodile Kulturu SC-a pod imenom Kultura promjene. U prostorima Studentskog centra organizirale su kazališne, filmske, galerijske, glazbene i multimedijske programe, održavale međunarodne suradnje, provodile svoje festivale i otvarale prostor partnerskim festivalima. Unatoč raznolikosti i velikom broju programa, u ukupnom radu Kulture promjene bila su jasno prepoznatljiva programska načela koja su bila u skladu s načelima pod kojima je Kultura SC-a djelovala od samih početaka, naročito tijekom ’70-ih i ’80-ih godina (za više detalja o radu SC-a u Jugoslaviji vidjeti zbornik Savska 25, ur. Feđa Vukić, Studentski centar u Zagrebu, 2014.). Prvo, sve aktivnosti Kulture promjene nudile su određenu kulturnu alternativu, kako popularnoj kulturi, tako i kanonskoj, visokoj. Time je SC otvorio prostor za drugačije poetike domaćih autora (pogotovo poetike koje ne nalaze mjesto na umjetničkim akademijama), ali i za gostovanja stranih i nekonvencionalnih umjetnika u svim poljima kulture. No selekcija programa nije se temeljila samo na kriteriju alternativnosti, nego i na određenoj kvaliteti, što vodi do druge osobine kulture SC-a, elitizma. Drugim riječima, cilj nije bio kreirati program prepoznatljiv i prihvatljiv “široj publici”, nego ponuditi kvalitetni program koji bi educirao mladu studentsku publiku tako što bi je upoznao s praksama kakve nisu ranije susreli. Naposljetku, SC je bio otvoren upravo studentskim radovima pa su mnogi poznati kazališni, konceptualni, likovni i ostali umjetnici svoje prve radove predstavili upravo u sklopu Kulture promjene.

Ta načela mogu se prepoznati u svim redovnim i izvanrednim djelatnostima Kulture promjene: sve izložbe, koncerti, predstave, performansi itd. bili su kvalitetna, nekonvencionalna djela i/ili studentski radovi obećavajućih mladih autorica i autora. SC-ovi festivali – Velesajam kulture, Ganz novi festival i Izlog suvremenog zvuka – također su bili poligon za mlade autore i inovativne strane umjetnike, a iako nisu svoj prestiž temeljili na poznatim imenima, imali su izgrađenu publiku i reputaciju u domaćim i međunarodnim krugovima. Naposljetku, SC je stoga bio otvoren za festivale i događanja koje su po istim načelima organizirale druge udruge. Tako su se u prostorima SC-a bez naknade održavali festival eksperimentalnog filma i videa 25FPS, Festival europske kratke priče, međunarodni festival studentskog kazališta i multimedije Test!, festival Perforacije i razni drugi programi.

Kultura promjene dosljedno je godinama provodila jasno profiliran i bogat program alternative kulture. Čak i kad je Studentski centar ušao u sanaciju i smanjio budžet za kulturu, Rajković i njezine suradnice održavale su razinu programa zahvaljujući financijskoj potpori koju su dobivale na gradskim, državnim i europskim natječajima. Značajan problem ipak su predstavljali stari, derutni prostori, a posebna je šteta bila zapuštanje Kina SC, i dalje najveće kinodvorane u Hrvatskoj, čiji bi redovni rad zahtijevao temeljitu obnovu dvorane i veliko povećanje kadra koji bi mogao voditi redovni filmski program za širu publiku. No cijena renovacije tih velikih prostora uvijek je nadilazila granice budžeta.

S obzirom na tako bitan i dugotrajan rad, smjena Nataše Rajković i kasniji odlazak skoro svih njenih suradnica predstavljali su veliku štetu ne samo za rad SC-a i studentsku kulturu, nego za kulturu cijelog grada. Da bismo razumjeli kako je i zašto sanacijska uprava smijenila svoje uzorne radnice, moramo vidjeti što je sanacija točno promijenila u samom Studentskom centru.

Stanje permanentne krize

Od 1993. kad je Studentski centar u Zagrebu prešao u posjed Sveučilišta u Zagrebu, institucija se nalazi u permanentnoj krizi zbog koje trenutno prolazi drugu sanaciju. Prva sanacija počela je 2002. zbog duga od 87,5 milijuna kuna, a završila je 2004. kad je SC poslovao s plusom od 21 milijun kuna. Druga sanacija počela je 2013. godine zbog duga od oko 120 milijuna kuna i još uvijek traje.

Prema Zakonu o sanaciji studentskih centara, “sanaciju ustanove u skladu s odlukom o sanaciji provodi ministarstvo u čijem je djelokrugu djelatnost ustanove nad kojom se provodi sanacija”. Što se tiče upravljanja centrom, “danom stupanja na snagu odluke o sanaciji ustanove ograničavaju se ovlasti tijela upravljanja ustanovom na način i u dijelu utvrđen tom odlukom”, a upravu “za vrijeme provedbe sanacije preuzima u ime Republike Hrvatske Vlada Republike Hrvatske, odnosno sanacijsko tijelo koje odlukom o sanaciji imenuje Vlada Republike Hrvatske”. Drugim riječima, Ministarstvo znanosti i obrazovanja zaduženo je provesti sanaciju, a tim procesom ne upravlja redovna uprava, nego izvanredna sanacijska uprava čija je jedina zadaća sanirati dugove.

Blago rečeno, zakonom predviđeni proces ne funkcionira. Nakon šest godina sanacijskog procesa nisu poznati ni plan ni progres sanacije, kao ni okvirni rok kad bi sanacija trebala biti gotova. O netransparentnom i sumnjivom sanacijskom procesu zagrebačkog SC-a iscrpno je pisala Ivana Perić za H-Alter, a ovdje vrijedi izdvojiti detalj: “U ožujku 2018. godine sanacijski upravitelj SC-a Mirko Bošnjak od Ministarstva znanosti je zatražio program sanacije SC-a. Program sanacije je dokument u kojem je točno navedeno kada će, u kojem iznosu i prema kojem vjerovniku biti isplaćeni dugovi iz sredstava koja SC dobije za sanaciju. Budući da Bošnjak u svojem službenom dopisu MZO-u navodi da niti on, niti SC, nemaju niti početni plan sanacije (koji je trebao biti napravljen prije nego je sanacija uopće pokrenuta) opravdana je sumnja da su novci uplaćeni za sanaciju tijekom mandata zadnjih pet ministara znanosti i obrazovanja (159 milijuna kuna) potrošeni bez ikakvog plana.”

Ishod ove sulude situacije, u kojoj sanacija traje iako se de facto ne provodi pa se ne može ni dovršiti, jest da Studentskim centrom do daljnjega upravlja od Vlade postavljena tehnička uprava koja ima pune ovlasti kao redovna uprava, ali nema zadani mandat niti ikakvu odgovornost osim sanacije dugova. No zašto bi provela sanaciju kad bi time izgubila upravu nad Studentskim centrom?

U tom kontekstu možemo sagledati obračun sanacijske uprave s Kulturom promjene. S jedne strane njihov sukob se predvidljivo vrti oko financija. Sanacijski upravitelj Mirko Bošnjak za tportal je izjavio da će provesti restrukturiranje za sve djelatnosti i službe, pa tako i za Kulturu SC-a Zagreb, “u svrhu financijske samoodrživosti na godišnjoj razini. Drugim riječima, to znači ustrojiti model poslovanja po kojem će prihodi pokrivati rashode. Za Kulturu SC-a Zagreb to ne znači otkaze ili ‘gašenje ili ukidanje kulture’, ali može značiti organizacijske promjene prema programskom zaokretu koji će studentima biti zanimljiv i financijski održiv”.

Iz perspektive sanacijske uprave, kojoj je bitna samo bilanca, javni značaj kulturnog programa SC-a ne znači mnogo ako nije financijski održiv, a ta bi se održivost trebala postići komercijalizacijom programa. No čini se da se ovaj sukob ne može svesti tek na pitanje financija. Naime, trošak SC-ove kulture bio je relativno malen u ukupnom budžetu centra, a direktni troškovi programa pokrivali su se iz raznih javnih fondova van SC-a. Stoga nije jasno zašto bi organizacijska promjena uopće bila potrebna ni kako bi “zanimljiv” programski zaokret (štogod to značilo) bio financijski održiviji od postojećeg modela. Tome valja pridodati da je sanacijska uprava putem administrativnih začkoljica i nerazumnih zahtjeva redovito vršila pritisak i otežavala svakodnevni rad Kulture promjene, a Bošnjak je i otvoreno prozvao Natašu Rajković zbog nikad dokazanog “pokušaja prikrivanja nepravilnosti u poslovanju i neodgovornom trošenju financijskih sredstava SC-a Zagreb (…)” (ibid.) Iz toga je razvidno da sanacijska uprava nije imala namjeru u suradnji s tadašnjom garniturom Kulture promjene analizirati stanje i provesti restrukturiranje, nego je pripremala teren za smjenu kadra.

Pritisak je kulminirao lani kad je kultura u Statutu SC-a degradirana s osnovne djelatnosti na službu da bi krajem srpnja 2018. Nataša Rajković bila smijenjena. Za njom ubrzo odlaze druge suradnice, a Kultura promjene mijenja ime, sastav ljudi i program. Na ovu neobrazloženu i neopravdanu čistku reagirali su i kulturnjaci i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, no bez učinka. Naposljetku je Ministarstvo znanosti i obrazovanja, zaduženo i za SC i za njegovu sanaciju, opravdalo smjenu Rajković kao diskrecijsko pravo izvanredne uprave: “Sanacijski upravitelj ima ovlasti imenovanja i razrješenja voditelja ustrojstvenih jedinica te donošenje odluka u pogledu radno-pravnog statusa pojedinih zaposlenika i skupina zaposlenika.”

Natašu Rajković zamijenio je Davor Šišmanović koji je u svojim medijskim istupima najavio rez s dosadašnjom praksom, veće okretanje studentskoj publici i “dobrim vibrama“. Očito se radi o promjeni u smjeru Bošnjakove težnje za komercijalnim, financijski samoodrživim programom. Petnaest mjeseci kasnije možemo vidjeti da je doista došlo do reza s Kulturom promjene i da su se tradicionalne vrijednosti SC-a – alternativnost i kvaliteta – izgubili. No s druge strane Kultura SC-a nije ostvarila ni financijsku samoodrživost niti je privukla značajan studentski interes.

“Uspjesi” novog vodstva

O dosadašnjem radu i planovima razgovarali smo s Davorom Šišmanovićem, koji službeno obavlja funkciju pomoćnika ravnatelja SC-a u Zagrebu za Kulturu, te anonimnim izvorima u SC-u. Iz razgovora i javno dostupnih podataka saznali smo da je ubrzo nakon smjene Rajković za njom otišla i većina njenih suradnica. S njima su nestale aktivnosti koje su vodile, ali i financijske potpore koje su dobivale za te programe.

Kultura SC-a je za 22 programa u 2018. godini, dok je voditeljica bila Nataša Rajković, na javnim natječajima dobila 1,3 milijuna kuna: od Ministarstva kulture (646.500), Grada Zagreba (507.500), HAVC-a (105.000) i Hrvatskog društva filmskih radnika (39.000). Za 2019. godinu, nakon odlaska Rajković, Kultura SC-a dobila je potporu tek za 3 programa, u ukupnoj vrijednosti od 555.000 kuna, i to samo od Ministarstva kulture (405.000) i Grada Zagreba (150.000). Dakle, potpora javnih tijela van SC-a, čime je prethodna garnitura donosila novac u budžet SC-a, više je nego prepolovljena. Potporu su izgubili svi programi koje su provodile djelatnice Kulture promjene: filmski programi u MM centru, cjelokupni glazbeni program, sve inovativne kulturne prakse i međunarodna suradnja. Stoga je došlo do smanjenja broja programa, ali i njihove raznolikosti. Naime, čak 80% dobivene potpore za 2019. godinu odlazi na rad Teatra &td dok je godinu ranije &td koristio 35% sredstava. Stoga ne čudi što za novu kazališnu sezonu Šišmanović najavljuje bogat program, gdje se izdvajaju desetak premijera i gostovanje talijanskog Teatra Sotteraneo, no u drugim granama kulture najavljene aktivnosti su mnogo tanje ili nepostojeće. Premda Šišmanović navodi da se dio produkcije nastavlja financirati iz budžeta SC-a, i sam priznaje da potpora Grada i Ministarstva za rad &TD.-a u 2019. godini “nije dovoljna za jednu ozbiljnu premijeru, a mi smo ih planirali pet, da ne govorimo o redovitom repertoaru.”

S Kulturom promjene doslovno je otišao i europski projekt Re-Imagine koji je dobiven 2017. SC je bio partner u projektu, no naposljetku je izašao iz projekta, a njegovu poziciju preuzela je udruga Kontejner. Šišmanović objašnjava: “Ne bih spekulirao o razlozima, no projekt je nastavila druga udruga. Kolegica koja je to ovdje ranije vodila naprosto je to nastavila raditi negdje drugdje, a mi smo bili susretljivi i nismo joj radili nikakve probleme.” I ovdje se postavlja pitanje zašto je SC odustao od aktivnosti, već odobrenih europskih i domaćih sredstava te djelatnice koja je vodila europski projekt. Objašnjenje da pritom SC nije svojoj bivšoj djelatnici radio probleme zvuči cinično: da uprava nije radila probleme, projekt bi i dalje provodila ista djelatnica u istoj organizaciji.

Kakve je programe SC onda provodio tijekom ove godine? Šišmanović navodi razne kazališne premijere, filmski program u Studentskom domu Stjepan Radić i MM centru, ispitne predstave i cjelotjedni susret studenata svih umjetničkih akademija u Hrvatskoj, a posebno je istaknuo aktivnosti koje su proizašle iz otvorenog poziva za studente. Naime, krajem prošle godine Kultura SC-a raspisala je javni poziv za kulturne sadržaje svih oblika i vrsta, a na sudjelovanje su pozvani svi studenti, studentske udruge, umjetničke akademije i fakulteti iz cijele Hrvatske te, općenito, svi mladi ljudi. Odabrani programi su se realizirali u suradnji predlagatelja i SC-a u prostorima i na lokacijama SC-a, a Šišmanović kao pozitivne primjere navodi okupljanje ljubitelja poezije i scenaristički tečaj u Studentskom domu Stjepan Radić koji je vodio jedan student ADU-a. “Usudio bih se reći da smo se uspjeli više baviti studentima nego što je to bilo ranije”, zaključuje Šišmanović. Iz anonimnih izvora u SC-u doznajemo da ishodi poziva ipak nisu bili toliko pozitivni: na adresu SC-a došlo je tek 14 prijava, sve prijave nisu realizirane kao aktivnosti, što čini ukupan broj takvih programa relativno malim.

SC je i ranije bio otvoren za studente te su studentski programi, ispitne predstave i slične inicijative već dugo dio redovnog programa. No, za razliku od ranije garniture, nova uprava je odlučila u puno većoj mjeri prepustiti studentima kreiranje programa – studentima je doslovno poslan poziv da dođu i rade što žele. No da bi se studenti značajnije uključili u rad SC-a, nije dovoljno poslati poziv (bez ikakvih koncepcijskih i financijskih specifikacija), nego je potrebno uspostaviti direktnu komunikaciju, raditi sa studentima na projektima i, naposljetku, osigurati određenu materijalnu naknadu za bavljenje tim zahtjevnim poslom. Očekivati da će studenti entuzijasti kreirati program institucije ipak je iluzorno, tim više s obzirom na to da SC zapošljava tim profesionalaca koji su plaćeni da taj program smisle i provedu.

Iz produkcije SC-a također su ispali svi njegovi uhodani i hvaljeni festivali: Velesajam kulture, Ganz novi festival i Izlog suvremenog zvuka. Umjesto višednevnih međunarodnih festivala krajem studenog održao se novi, jednodnevni festival Kuršlus. U sklopu festivala niz izvođača je tijekom 24 sata na raznim lokacijama SC-a svirao akustičnu glazbu. Zoran Pezo, kreativni direktor Kuršlusa, na predstavljanju festivala rekao je da je Kuršlus “jedan zbilja poseban festival kakvog nigdje nema”. Možda ga nema s razlogom? Nije jasno za koju se publiku i u koju svrhu izvodila glazba u kasnim noćnim, jutarnjim, podnevnim i popodnevnim satima – dakle, većinu dana i trajanja festivala.

Osim broja vlastitih programa i festivala, smanjio se i broj partnera te prostora u kojima bi se kultura mogla odvijati. Nova uprava je zatvorila Sretnu kuću, protjerala udrugu Klubvizija iz prostora SC-a tako što joj je bez najave promijenila bravu na prostoru, i uklonila skulpturu SC Pool. Upitna je stoga i sudbina programa koje su u SC-u održavali njihovi dosadašnji partneri. Kako nam je Šišmanović potvrdio, SC ustupa svoj prostor besplatno studentskim udrugama dok ga “nevladine organizacije” mogu koristiti po cjeniku komercijalnog najma (s mogućim popustom do 50%). Prema cjeniku koji nam je Šišmanović ustupio (a koji ne pronalazimo na mrežnim stranicama SC-a), dnevni najam svakog izvedbenog prostora iznosi nekoliko tisuća kuna (pri čemu su najskuplji Francuski paviljon za 12 000 kuna po danu i Kino SC po 6 000). Očito se radi o značajnom financijskom opterećenju za udruge koje organiziraju besplatne kulturne programe. To ipak svjedoči o distanci koju sadašnja uprava SC-a ima prema kulturnim udrugama, tretirajući ih kao klijente, iako su one zapravo služile kao glavni izvor kulturne ponude van produkcije samog SC-a i iako je njihov program bio u skladu s misijom SC-a. Bez takvih programa, glavni izvor vanjskih programa (i dodatnih resursa) postaju djelatnosti studentskih udruga, kojih je relativno malo i koje su ograničene na publiku pojedinih studijskih grupa, te komercijalni sadržaji, odnosno prodajne izložbe, predavanja motivacijskih govornika i slične manifestacije koje nemaju mnogo veze ni s kulturom ni sa studentskim potrebama.

Rastrošni sanatori

Dakle, kad se sve izračuna, nova garnitura Kulture SC-a smanjila je opseg programa, izgubila veći dio javne potpore i otuđila stalnu publiku ukinutih programa, a novi programi nemaju potencijal ostvariti bitan prihod niti nadomjestiti izgubljenu potporu. S obzirom da hladni pogon košta bez obzira na broj provedenih programa, nije teško doći do zaključka da se Kultura SC-a u godinu dana drastično udaljila ne samo od načela SC-ove kulturne proizvodnje, nego i od financijske samoodrživosti. Bilo bi za očekivati da će sanacijska uprava pokazati jednaku dozu strogosti i kritičnosti prema novoj garnituri kao u slučaju Kulture promjene. No ne samo što sanacijska uprava nije riječ rekla protiv Šišmanovićevog tima, nego je odlučila krenuti u veliku, teško objašnjivu investiciju u kulturni program, konkretno u Kino SC. Naime, ove je godine sanacijska uprava digitalizirala veliku dvoranu Kina SC, a Šišmanović je potvrdio da je u planu postepeno obnavljanje dvorane koja bi služila kako filmskom programu, tako i svim programima koji iziskuju veliki prostor. U filmskom programu plan je u kinu održavati premijere hrvatskih filmova, a Šišmanović također vidi budući program Kina SC kao alternativu nedavno ugašenom Kinu Europi.

Takvi planovi iziskuju prilično velike financijske i kadrovske resurse u svrhu pokretanja velikog, posve novog programa, i to u najvećoj hrvatskoj kinodvorani koju treba temeljito obnoviti, a nije realno očekivati ostvarenje značajnih prihoda, pogotovo u trenutku kad se brojne komercijalne dvorane gase zbog drastičnog smanjenja publike. No čini se da je sanacijska uprava doista neočekivano ušla u taj megalomanski pothvat jer je dvorana već digitalizirana iz budžeta SC-a. Iako nemamo podatak o konkretnom trošku, na temelju dodijeljenih javnih potpora možemo vidjeti da Ministarstvo kulture obično sufinancira digitalizaciju kina iznosom od 300 000 kuna, što znači da je realan trošak vjerojatno i veći. Pritom Studentski centar nije dobio potporu Ministarstva za digitalizaciju, nego je to platio iz vlastitog budžeta. Nije jasno zašto sanacijska uprava uopće ulazi u takve dugoročne investicije s golemim rashodima i krajnje neizvjesnim prihodima. I, još jednom, nije jasno kako je uprava, koja je od Kulture promjene tražila kresanje troškova i financijsku samoodrživost, s novom garniturom naglo zaboravila na omjer prihoda i rashoda.

Zaključno, Šišmanovićeva Kultura SC-a je naprasno prekinula s radom prethodne garniture, no nije kreirala sadržaj niti pronašla novce kojima bi se nadomjestio gubitak ljudi, aktivnosti, ideja i izvora financiranja. Anonimni izvori iz SC-a kažu nam da ih to ne čudi jer su na rukovodeće pozicije postavljeni ljudi koji nemaju iskustvo, motivaciju, čak ni formalne uvjete za obavljanje svojih poslova (javnosti je najpoznatiji Vlatko Previšić, uzgajivač jagoda koji je imenovan glavnim kulturnim producentom). No s obzirom na pozitivnu reakciju sanacijske uprave, čini se da je ona postavila sadašnje rukovodioce Kulture SC-a upravo zbog njihovih mana, a ne unatoč njima.

U širem kontekstu, nerazumno povećano ulaganje u kulturni sektor u skladu je s netransparentno potrošenim novcima za sanaciju na razini cijelog Studentskog centra. Sanacijska uprava već sedmu godinu vodi sanacijski proces kojem se ne nazire kraj, a ne postoji ni razlog zašto bi ga aktualna uprava htjela dovršiti. Naime, dok god traje sanacija, uprava može bez velikih ograničenja voditi cijeli Studentski centar i upravljati njegovim resursima. Pritom ovo nije prvi (a vjerojatno ni posljednji) tekst koji upućuje na to da se sredstva za sanaciju ne troše planirano, transparentno ni s ikakvim ekonomskim rezonom. Podsjetimo, za sanaciju su zaduženi sanacijska uprava i MZO, a po zakonu, “odluku o prestanku sanacije ustanove donosi Vlada Republike Hrvatske na prijedlog ministra, ministarstva u čijem je djelokrugu djelatnost ustanove.” Vlada i Ministarstvo znanosti i obrazovanja drže ključ za rješenje sanacije, otključavanje Studentskog centra i njegovog kulturnog sektora koji je desetljećima služio kao jedan od glavnih izvora alternativne i kvalitetne kulture u Zagrebu. Daljnja “sanacija” značila bi izvjesno gašenje kulturnih aktivnosti u skoroj budućnosti čime bi Zagreb izgubio veliki izvor suvremene kulture u samom centru grada.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Budući da je organizacijsko i programsko uništavanje Kulture SC-a vrlo temeljito provedeno – svjedoči tomu i nesuvisli novi program koji se, sudeći prema informacijama o njegovom kazališnom dijelu, i u tom obliku jedva održava – preostalo je još samo fizički uništiti objekte koji se ne uklapaju u destruktivni horizont SC-ove sanacijske uprave. Očita je meta u tom smislu bila skejterska skulptura SC Pool, smještena odmah pored Sretne kuće kao prostora koji je dan na korištenje zagrebačkoj skejterskoj sceni. Riječ je o objektu koji je, kako smo na Kulturpunktu već pisali, bio na meti sanacijske uprave još 2013. godine. Tadašnji je upravitelj Pejo Pavlović procijenio da je mjesto koje je SC-u donijelo kontinuiranu, živu prisutnost jedne supkulture mladih – dakle, mjesto koje je u najboljem smislu ispunjavalo funkciju SC-a – manje važno u usporedbi s nešto malo dodatnog prostora za parking. Bageri su tada srušili dio skulpture, no u dovršavanju posla su ih spriječili njezini korisnici koji su potom organizirali čuvanje SC Poola dok uprava nije odustala od svog besmislenog nauma.

No u današnjoj mu konstelaciji, nažalost, jednostavno nije bilo spasa: prošlo je već godinu dana otkako je iz SC-a protjerana Nataša Rajković, koja je kao voditeljica Kulture promjene i prepoznala važnost takvog sadržaja u Savskoj 25, s njome su otišle i njene vrijedne suradnice poput Silvije Stipanov i Davorke Begović, a od ove je godine konačno eutanaziran i koncept kulturnog programa koji je SC učinio jednim od centara nezavisne i alternativne kulture i umjetnosti. Na jednako vulgaran način na koji je eliminirana Klubvizija – bez najave i obrazloženja – u petak, 9. kolovoza bageri su dovršili ono što im prije šest godina nije uspjelo i sravnili sa zemljom objekt koji je tijekom zadnjih 12 godina postao jednim od najprepoznatljivijih elemenata života alternativne kulture u SC-u.

Kako napominje Nataša Rajković, riječ je o objektu koji je omogućio razvoj čitave jedne supkulturne scene te čije uklanjanje govori o načinu na koji se sanacijska uprava odnosi prema kulturi i predstavlja još jedan korak u “pražnjenju SC-a od redovnog i kontinuiranog kulturnog sadržaja”. Rajković ističe kako SC Pool i Sretna kuća pripadaju tipu urbanog sadržaja koji se uobičajeno veže uz kulturu u Europskoj uniji te ističe da su oba objekta uvažena u prostornoj studiji Savske 25, koju je za vrijeme mandata Alekse Bjeliša na čelu Sveučilišta u Zagrebu izradila naša ugledna arhitektica Hildegard Auf-Franić. Riječ je o studiji nastaloj u okviru planova za obnovu i razvoj prostora pod nadležnošću Sveučilišta, a u njoj Auf-Franić prepoznaje relevantnost skejterskih sadržaja za budućnost SC-a.

Jedan od autora SC Poola, hrvatsko-njemački umjetnik Sergej Vutuc napominje da je skulptura nastala kao eksterni dio izložbe kolektiva Art of Asfalt, no da je s vremenom zaživjela kao mjesto na kojem su rasle nove generacije zagrebačke skejterske scene. “Za izložbu u SC-u bilo nam je bitno stvoriti rad koji će biti vani i biti funkcionalan, a važno mi je napomenuti i da se njegova izrada bazirala na reciklaži materijala i nekakvoj ideji kružnog procesa. Budući da je sve umjetnike u grupi povezivalo skejtanje te da u to vrijeme u Hrvatskoj nije postojao bowl ili neki sličan objekt, nastao je rad koji je u to vrijeme prema potrebi dobivao naziv skulptura il pool. Danas kad čitam komentare generacije koja je odrasla tamo sretan sam vidjeti da je postao i nešto više od pukog objekta za skejtanje.”

Kako napominje Vutuc, za zadržavanje skulpture u prostoru SC-a bila je ključna upravo programska koncepcija Kulture promjene: “Tada je plan bio da skulptura bude dio izložbe te da ju se po njezinom završetku ukloni, ali Kultura promjene je u njoj prepoznala neku važnost. Za vrijeme Kulture promjene zagrebačka skateboard kultura mogla se nekomercijalno razvijati i nadopunjavati s drugim aktivnostima iz SC-a. Audiovizualni dio skateboard kulture je davao bazu za glazbena, fotografska ili filmska eksperimentiranja. S vremenom je postalo jasno da je ta kultura bitan dio nove generacije modernog betonskog društva.”

Vrijedni suživot SC-a i skejtanja, ističe Vutuc, međunarodno je prepoznat: “Uvrštavanje skulpture u mnoge skateboard magazine i filmove, kao i umjetnički put umjetnika iz kolektiva Art of Asfalt po svijetu doprinijeli su pretvaranju objekata u SC-u u bitne točke na svjetskoj skateboard karti. Naprimjer, stvarajući nekomercijalni kontakt i razmjenu sa svjetski poznatim imenima, skulptura i Sretna kuća su dobili prostor u jednom od najbitnijih skateboard magazina poput Thrashera.” Kakvu su važnost ti objekti poprimili vrlo se dobro vidjelo, smatra Vutuc, kada je došlo do prvog pokušaja rušenja skulpture: “Činjenica da je grupa skejtera i ljudi koji su vidjeli značenje takvog prostora, pogotovo u Studenskom centru, izišla pred bagere i spavala vrlo dobro pokazuje u što je s vremenom skulptura izrasla te da kolika je potreba društva za takvim prostorima nekomercijalnog i otvorenog oblika.”

Imajući na umu dojam koji Vutuc iznosi, moglo bi se reći da je SC Pool sjajan primjer kako je zagrebački Studentski centar za vrijeme Kulture promjene funkcionirao kao prostor u kojem je institucionalni okvir omogućivao organski razvoj kulturnog sadržaja odozdo. Suprotno optužbama za ekskluzivnosti i elitizam koje su Kulturi promjene upućivali Bošnjak i njegovi bekvokali, upravo je ta, danas potpuno eliminirana programska koncepcija bila otvorena za mlade i studente koji su u SC-u mogli pronaći prostor i infrastrukturu koja im je inače oduzeta. Rušilački i bezidejni program koji je danas zavladao SC-om bez imalo obzira prema vrijednim dostignućima prethodnika pokazuje se tako kao zatvoren, mrtav i osuđen na marginu koja mu je vrlo vjerojatno svjesno određena. S kojim stvarnim ciljem, nesumnjivo ćemo saznati vrlo brzo. 

Ganz novi festival, međunarodni festival razvojnog kazališta, održava se od 20. do 23. rujna u Studentskom centru. 

Osmo i posljednje Ganz novo izdanje ponovo je udružilo umjetničke snage s Dance_Inn Autumn festivalom koji se fokusira na suvremenu izvedbenu umjetnost i live art, a spaja se i s proslavom 10. rođendana umjetničke organizacije Kik Melone.

Svoje će umjetničke priče 39 umjetnika iz 9 zemalja (Austrije, Hrvatske, Islanda, Japana, Kanade, Njemačke, Slovenije, Španjolske i Švicarske) ispričati kroz 16 izvedbi, 2 radionice, instalaciju, projekciju i dvodnevnu izvedbenu konferenciju.

Festival u četvrtak, 20. rujna, otvara program Emotivno mapiranje &TD-a u kojem će šestero autor/ica mlađe generacije koji su u Zagreb došli zbog studija, a koji su dio svojega obrazovanja proveli na stolicama &TD-a, predstaviti šest site specific priča, odnosno književnih instalacija. 

Dance_Inn Autumn 2018., mini pop up festival, donosi predstavu Turning solo, nastavak serije radova kojima isključivo pomoću tijela te pokreta koreografkinja Isabelle Schad portretira izvođače kanalizirajući njihove osobne ritmove i energije u fiksirane koreografije. Predstava Michikazua Matsunea  Goodbye temelji se na oproštajnim pismima raznih ljudi napisanima iz različitih pobuda – između ostalih, pismu koje je carica Marija Terezija dala svojoj kćeri Mariji Antoaneti na dan kad je ova odlazila u Francusku, pismu koje je slijepi čovjek napisao svome uginulom psu vodiču, pismu kamikaze svojoj djeci sročenom prije odlaska na zadatak, oproštajnom pismu Kurta Cobaina. 

A na Ganz nam stiže i hvaljena i nagrađivana Things Easily Forgotten, intimna predstava za samo pet članova publike. U sklopu Ganzove programske linije najboljih repriznih programa Staro dobro je uvijek ganz novo! ponovno nam stiže i diljem svijeta igrana, hvaljena i nagrađivana predstava Your Majesties  Marte Navaridas i Alexa Deutingera. Švicarski svestrani umjetnik Daniel Hellmann dolazi na Ganz s predstavom Traumboy koja preispituje dvostruka mjerila hiperseksualiziranoga kapitalističkoga društva u kojem živimo. Kazališni redatelj i dramaturg Saša Božić na festivalu će predstaviti svoj novi rad u nastajanju Bolji život koji će svoju premijeru doživjeti u listopadu u Teatru &TD. 

Umjetnički kolektiv Kik Melone povodom 10. godišnjice rada poziva na dvodnevnu izvedbenu konferenciju na temu umjetničkoga rada, zajedništva i kreativnoga preživljavanja, a koju organizira grupa autora/ica: Marko Gutić Mižimakov, Umberto Lancia, Silvia Marchig, Josip Maršić, pavleheidler, Iva Nerina Sibila i Jasen Vodenica.

Islandska umjetnica Ásrún Magnúsdóttir poziva na izvedbu Listening party koja se bavi slušanjem glazbe i slušanjem tinejdžera. Projekt nastaje u suradnji s 30-ak zagrebačkih tinejdžera i jedinstvena je prilika za druženje s dobnom skupinom koju se često krivo shvaća, ali i za povratak u vrijeme koje je, za većinu nas, odavno prošlo svršeno. Poziv za sudjelovanje na radionici i u izvedbama predstava još uvijek je otvoren za mlade od 13 do 17 godina, stoga se javite na mail adresu. Prijave su otvorene i za još jedan Ganzov edukativni projekt – radionicu kanadsko-islandske umjetnice Angele Rawlings pod nazivom Aktiviranje geopoetičnog. 

A na trećem izdanju Kulturpunktove Kviz-o-rame izazivamo vas na promišljanje medijske pismenosti i nezavisne kulture u turbulentnim vremenima. Prijave timova s imenom i uz naznaku broja sudionik/ca primamo na fejsu i na mail adresu. Kviz-o-ramu organizira Kurziv, nakladnik portala Kulturpunkt. Koautori kviza su Vatroslav Miloš i Lana Pukanić.

Ganz, koji je dva puta nominiran kao jedan od pet najboljih hrvatskih kazališnih festivala (Nominacije za Teatar.hr Nagradu publike 2013. i 2015.), ove godine održava se posljednji put. Naime, Sanacijska uprava SC-a krajem srpnja smijenila je Natašu Rajković, voditeljicu Kulture SC-a, autoricu programske koncepcije Kultura promjene, u sklopu koje je Ganz, kao i drugi brojni projekti, nastao i prema kojoj je osmišljen i realiziran. Vizuale za osmo, posljednje izdanje Ganza, dizajnirali su mladi dizajneri Miran Bašić i Otto Kušec, poznatiji kao 2dizajnera, u suradnji s Kulturom promjene. Ganz na svojim promotivnim materijalima priča sedam svjetskih jezika, jezika zemalja čije su kulturne institucije i fondacije u proteklih 8 godina podržavale rad Ganz novog festivala. To su zemlje, poput Islanda, koje svoju kulturu i umjetnost cijene i visoko vrednuju, naglasila je umjetnička voditeljica festivala Silvija Stipanov. 

Ulaz na sve programe je besplatan. Sve informacije dostupne su na službenoj stranici.  

Velesajam kulture ove godine slavi petnaesti rođendan i pravo je vrijeme da nauči nešto više o grafitima i drugim umjetničkim uličnim izričajima, obnovi skejtersku opremu unutar SC-a, pogleda i pokoji film, a bome i zapleše na partiju koji će se u dvorištu u kojem je odrastao održati u subotu, 16. lipnja. Naglasak programa Velesajma bit će na street art umjetničkom izričaju koji se unutar Studentskog centra profilirao kao jedna od konstantnih točaka sastajanja kako umjetnika tako i publike. Kao i uvijek, velesajamski pristup karakteriziraju suradnje, a kroz radionice sadašnje i buduće studente OKO & Lunar upoznat će sa svojim radom i tehnikama koje koriste, a kroz više dana zbivanja nove murale radit će naši stari znanci: Lunar u suradnji s Ronaldom Aleksanderom Lindgreenom i Miljenkom Bengezom te Chez, Sarme i novosadski gost Piros kao dio projekta Opens na putu.

U suradnji s Udrugom Smokvica organizirana je jednotjedna radionica skejta za najmlađe. Ovim festivalskim dijelom najavljujemo i nastavak velesajamskih aktivnosti kroz nastavak uređenja vanjskih prostora i rada na pričama o street artu tijekom cijele godine.

Ulaz na sve programe Velesajma je besplatan.

Velesajma kulture surađuje i s Multimedijalnom kolibom koja ove godine slavi pet godina djelovanja. Multimedijalna koliba umjetnička je organizacija koju vode plesna umjetnica Zrinka Šimičić Mihanović i dramaturginja i radiofoničarka Pavlica Bajsić Brazzoduro. Koliba pod svojim imaginarnim krovom nudi utočište autori(ca)ma iz raznorodnih djelatnosti s ciljem stvaranja zajedničkih projekata i poticanja intermedijalne, interdisciplinarne i intergeneracijske suradnje, kontinuiteta i zajedništva.

Improspekcije i Plan za bijeg njihovi su višegodišnji programi, a Hoerspiel: mala igra za slušanje (i gledanje), Nestajanja, Eter nad Berlinom, Ja pa ti pa mi samo su neke od plesnih i radiofonijskih predstava koje stvaraju. U formi retrospektive, kratkoga filma, piknika, koncerta, zajedničkoga kuhanja i noćnih razgovora – 15. i 16. lipnja slave pet godina opstanka te pokušavaju podvući crtu i pitati se kako, kamo i kojim putem dalje?

Sva događanja, osim Hoerspiela su besplatna. Ulaznice za Hoerspiel koštaju 60 kn (45 kn za student(ic)e i umirovljene), sav prihod ide u dobrotvorne svrhe. Ulaznica za subotnje dječje predstave je jedno povrće za kuhanje.

Mjesta za sve predstave molimo rezervirati na e-mail ili putem mobitela na broj 091/7500127.

Više o svim programima potražite na Facebook stranici i eventu.

Svoje radove izložit će poznati zagrebački graffiteri Lunar, Chez 186, Sarme, Royal i Casino, mladi umjetnik Glitchboy2000, fotograf Silkfatblues, umjetnički dvojac RELOADER i ilustratorica i dizajnerica Ana Kovačić. Za postav izložbe zadužena je Antonija Bačić, mlada zagrebačka umjetnica i autorica vizualnog identiteta festivala.

Uz izložbu radova devet domaćih umjetnica i umjetnika održava se panel i predstavljanje nedavno objavljenih fotomonografija zagrebačke i beogradske graffiti i street art scene, prilikom čega osvrt na knjigu donose autori, izdavači te umjetnici Lunar i TKV, čiji radovi se između ostalih i nalaze u knjigama. Večer će kulminirati velikim partyjem, koji će trajati do sitnih jutarnjih sati, a cijeli događaj u potpunosti je besplatan. 

Jedan od ciljeva ove izložbe je pokazati u koliko se heterogenu i široku platformu razvio festival Graffiti na Gradele, odnosno kako se graffiti i street art scena konstruktivno i kvalitetno može graditi kroz niz različitih medija i perspektiva. Na jednom mjestu okupit će se cijeli niz domaćih umjetnika, od veterana street art i graffiti scene do onih najmlađih, koji svojim vizijama u radu donose novu perspektivu iz koje gledamo na tu istu scenu i njen smjer razvoja.

Zahvaljujući suradnji Udruge za promicanje studentskih aktivnosti (UPSA) i Studentskog centra, Zagreb će na 3 dana postati sjecište mladih filmskih strujanja kao i mjesto susreta te povezivanja filmskih autora iz Hrvatske i regije. Ukupno će 53 filmskih autora i autorica sudjelovati u dosad najraznolikijem programu studentskog filma u Hrvatskoj. Budući doktori, komunikolozi, novinari, sociolozi, informatičari, FER-ovci te studenti umjetničkih usmjerenja – svi ubačeni u jedan uzavreli lonac iz kojeg će masterschef žiri u sastavu Milena Zajović, Katerina Duda i Vedran Šuvar nagraditi najbolje.

Osim 14 filmova u nenatjecateljskom bloku Dodatni kratkiši, Revija donosi i najbolje od svjetske studentske produkcije u programu STIFF on the road 2017. U gostujućem popratnom bloku FDU u gostima prikazuju se najnoviji studentski radovi s Fakulteta dramskih umetnosti Univerziteta u Beogradu. Tijekom Revije će se održati besplatne fotografske radionice u suradnji s Centrom za kulturu i film Augusta Cesarca. Ako vas zanima kreativni aspekt klasične kemijske obrade fotografije, a pojam mračna komora izaziva stvaralačku znatiželju i uzbuđenje, obavezno se prijavite.

Ulaz na sve programe je besplatan, a sve detalje potražite ovdje.