Razgovor je okupio filmaše, aktivistice i studente_ice iz Srbije i Hrvatske s ciljem razmjene iskustava otpora i promišljanja uloge studentskog organiziranja u borbi za društvene promjene. Matea Grgurinović, novinarka i istraživačica, vodila je razgovor s Aleksandrom Reljićem, novosadskim dokumentaristom, Pavlom Hrnčićem i Teodorom Rudić, studentima u Novom Sadu, te Irinom Masnikosom, aktivisticom i sudionicom zagrebačke blokade 2009. i Nikom Keserović, članicom inicijative Studentice za Palestinu FFZG-a. 

Kako je istaknuto u uvodu rasprave, cilj panela bio je ponuditi “malu gestu podrške studentima u blokadi, u želji da se povežu studentske i aktivističke inicijative u Srbiji i Hrvatskoj, uz uvjerenje da solidarnost ne smije biti sputana granicama”. Razgovor je započeo s Aleksandrom Reljićem, autorom dokumentarnog filma Najglasnija tišina, koji je uz Crveni tobogan Nebojše Slijepčevića otvorio ovogodišnji ZagrebDox. 

Reljić je istaknuo da pripreme za Tišinu nisu dugo trajale, no pronalazak same priče pokazao se izazovnim. Pristup studentima i organizacijskim grupama bio mu je ipak olakšan jer su ga studenti već poznavali, a ranije je održavao i gostujuća predavanja na Filozofskom fakultetu. Kao prekretnicu istaknuo je odluku studenata da Novu godinu dočekaju na ulici, odajući počast poginulima pod nadstrešnicom – trenutak koji je postao ključno mjesto u razvoju filma.

Film prati nekoliko studenata želeći “dati lice” pokretu, odnosno objasniti strukturu studentskih organizacija te društveni i politički kontekst u kojem djeluju. Iako je u filmu riječ o “tehničkim licima” jer glavnog aktera, karizmatičnog vođe nema, Reljić naglašava kako studenti cijelo vrijeme pokazuju “neverovatnu zrelost, znaju šta rade, društveno su svesni i odgovorni”.

A društveno svjesni i odgovorni Teodora i Pavle, studentica animacije na Fakultetu tehničkih nauka i student filmske i TV produkcije na Akademiji umetnosti, još su jednom pojasnili način ustrojstva blokada kao i sam historijat prosvjeda. Posebno su naglasili važnost društvenih mreža i komunikacijskih kanala u međusobnoj koordinaciji. Za razliku od blokade 2009. u Hrvatskoj gdje su plenumi bili otvorenog tipa, plenumi u Srbiji zatvoreni su za javnost – ulazak nije dopušten ni profesoricama i profesorima.

“Kod nas je to malo komplikovanije zato što se nalazimo u jako pipkavoj situaciji. Postoji jako puno ljudi koji žele da sruše blokade, ne možemo niti profesore da puštamo jer postoji deo profesora koji bi pravio probleme na fakultetima”, kazala je Teodora. Upravo takvim ograničavanjem sudjelovanja na plenumima – dopuštanjem ulaska isključivo uz predočenje indeksa – studenti su se zaštitili i uspostavili “firmu koja može savršeno da funkcioniše sa poverenjem”. 

Uspoređujući to iskustvo s blokadom iz 2009. u Zagrebu, Irina Masnikosa je naglasila kako je hrvatska blokada krenula iz neformalne studentske aktivističke skupine, za razliku od organizirane studentske grupe Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu. Plenumi su se održavali svake večeri i bili dostupni svima jer su se vodili mišlju da je “javno obrazovanje javna stvar”. Masnikosa je naglasila da u Hrvatskoj nije bilo opasnosti od fizičkog nasilja, što nažalost nije slučaj u Srbiji, ali i da im komunikacija nije bila toliko efikasna jer kanala poput WhatsAppa ili Vibera nije bilo. 

Iako je blokada Filozofskog fakulteta u Zagrebu trajala svega 35 dana, njezino nasljeđe je višestruko. U kontekstu institucionalnog pamćenja, blokada je iznjedrila brojne direktnodemokratske studentske inicijative i akcije, a mnogi koji su u blokadi sudjelovali, bili u kontaktu sa sudionicima ili su samo revno pratili zbivanja, svoj su aktivizam prenijeli i u druge pokrete, među kojima je i inicijativa Ne damo Varšavsku!. Vjerojatno najbitnija ostavština blokade iz 2009. je Blokadna kuharica, koja danas kruži svim komunikacijskim kanalima studentskih grupa u Srbiji, ali i studentica i studenata u Makedoniji koji su se mobilizirali zbog nedavne tragedije u noćnom klubu. 

Iako je njezina pozicija donekle odudarala od glavne teme panela, Nika Keserović iz inicijative Studentice za Palestinu osvrnula se na moguće paralele između studentskog organiziranja u Srbiji i vlastitog aktivističkog iskustva. Istaknula je da i kod nas postoji nepovjerenje u mogućnost i sposobnost studentskog organiziranja, uz gotovo sustavno ignoriranje studentske riječi i djelovanja.

U kontekstu priznavanja genocida u Palestini i sankcioniranja akademskog osoblja koji ga negira, Keserović je naglasila da tišina predstavlja konstantu, kako akademsku i institucionalnu, tako i među kolegama. Iako se u Srbiji točno zna tko podupire blokade, a tko im se protivi, mnoge se institucije ondje nisu službeno izjasnile. Osim toga, održavanje motivacije unutar Inicijative je nemjerljivo naspram mehanizama i tehnika kojima se služe kolegice i kolege u Srbiji, niti su je zagrebačke studentice u mogućnosti “živjeti 24/7” jer na FFZG-u nastava i dalje traje, fakultet nije u blokadi. 

Konačno, na pitanje iz publike kako se nose s dezinformacijama i pritiscima režimskih medija, Teodora i Pavle su istaknuli studentski portal Blokada INFO na kojemu se objavljuju live prijenosi protesta. U borbi protiv medijskog mraka također se služe izradom vlastitih medijskih sadržaja. 

Iako su podršku studentima u blokadi izrazile brojne osobe iz različitih društvenih sfera ali i brojni celebrityji u regiji i šire, Europa i dalje šuti. Upravo je zato, kako ističe Pavle, najvažnija trenutačna akcija studenata u blokadi je bicikliranje do Strasbourga na tzv. Tour de Strasbourg s namjerom “da Europa vidi šta se dešava u Srbiji”. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Prvo ovogodišnje izdanje Dokukino Etera “nadahnuto je studentskim blokadama u Srbiji”, pišu organizatori_ce te donosi projekciju filma koji govori o blokadi nastave na Filozofskom fakultetu u Rijeci 2009. godine. Dokumentarni film Plenumovi “isprepliće arhivske snimke i razmišljanja protagonista s odmakom od pet godina, stvarajući dijalog kroz vrijeme”.

Nakon projekcije održava se razgovor s redateljicom filma Anom Jurčić, Evom Marijom Jurešić iz inicijative Studentice za Palestinu koja će govoriti o prosvjednim akcijama zagrebačkih studentica i Irinom Masnikosa koja će više reći o studentskoj blokadi Filozofskog fakulteta u Zagrebu 2009. Razgovor će moderirati Tereza Kelam s Radio Studenta i Sara Panjkota s Radio Studenta i iz Kluba studenata Fakulteta političkih znanosti.

Više o programu pročitajte ovdje.

Nakon otprilike dva i pol sata sad već druženja u prostoriji za medijsku grupu, kolegica i ja se ustajemo da mi pokaže ostatak Fakulteta. Hodnici su poluprazni, ali studenti i pokoja profesorica nam hodaju u susret. Interijer nesumnjivo ostavlja dojam socijalističkog relikta, but then again ni zgrada FFZG-a nije ništa bolja. Od početka blokade, otprilike mjesec i pol dana, neke od učionica na četiri kata Fakulteta prenamijenjene su u spavaonice i sobe za radne skupine, bez drugih značajnih izmjena. Ipak, treći kat treba izdvojiti kao svojevrsni raritet, ali i atrakciju koja je neizostavna svakome tko posjeti Fakultet. Naime, ondje se u muško-ženskom WC-u (da, svi idu u isti WC) i dalje nalaze čučavci. Inače, na tom su katu Odeljenje za sociologiju i Odeljenje za filozofiju. Silazimo. U prizemlju zgrade nailazimo na najviše žamora i muvinga. Na ulazu se nalazi već spomenuta “portirska točka”, gdje pet-šest studenata budno pazi i promatra da u Fakultet ne ulaze radoznali prolaznici. Odmah pokraj njih postavljena je božićna jelka, a u produžetku se naziru obrisi stola gdje se nalaze donacije, te ergometri, poklon beogradskog Fakulteta sporta i fizičkog vaspitanja, koji imaju humanitarnu ulogu. S druge strane radne grupe obezbeđenja nalazi se pano s polijepljenim post-it papirićima na kojima su napisane mnogobrojne poruke podrške. Hodamo dalje prema učionicama. U lijevom krilu prizemlja postavljena je izložba ovogodišnje studentske blokade u Beogradu. Na zidu su fotografije protesta studenata, a u vitrinama predmeti od značaja, primjerice indeks koji je simbolično zamrljan crvenom bojom.

Pred samim ulazom u jednu od glavnih učionica na Fakultetu (nešto kao D7 na FFZG-u), nalazi se “apoteka”, stolić na kojem su uredno posloženi i sortirani razni vitamini, analgetici, kreme te higijenske potrepštine poput uložaka, vlažnih maramica, pasti i četkica za zube. U učionici nekoliko studenata marljivo rade na pripremanju jednostavnih obroka za ostale studente te sortiranju preostale hrane i napitaka. U pozadini svira umirujuća glazba, a pogledom na platno vidim da je riječ o playlist to study like socrates after discovering from the oracle of delphi that he is the wisest. Filozofski na najjače. Nakon usputne prijatne kafice i par riječi sa studentima radne grupe za donacije, odlazimo u iduću, također relativno veliku, učionicu u kojoj su uredno posložene deke, navlake za krevete, jastučnice i prekrivači dok je stol za profesore poprimio ulogu stanice za kuhala. Odlazimo natrag do kolega iz medijske grupe da ih obavijestimo da smo gotove s razgledavanjem te da ćemo prionuti na intervju van Fakulteta. Nakon više od tri sata boravka, dosta je Filozofskog za danas. 

Ulazimo u fensi, poprilično bučan kafić u centru Beograda, nadomak Knez Mihailove. Jedva pronalazimo slobodan stol u kutu. Do nas sjedi sredovječni čovjek koji pokušava čitati neku elektroničku knjigu. Počinjemo s intervjuom u kojem me najprije zanimala geneza studentskog protesta, a zatim njihovi zahtjevi te što ih motivira u ustrajnosti u borbi. Na pitanje kako je protest krenuo, studentica Filozofskog odgovara:

“Protest je krenuo kada se desila velika tragedija 1. novembra u Novom Sadu, kada je nadstrešnica na stanici pala i ubila trinaestero ljudi, a kasnije je još dvoje ljudi preminulo od povreda. Mi smo kao građani izlazili na proteste jer je za to vredno izaći na ulicu, a dobili smo skoro nikakvu ili lošu reakciju od strane određenih medija i vlasti, policije svakako. Studenti FDU-a su dogovorili i uredno prijavili da će se u 11:52 sati 22.11. okupiti da odaju počast nastradalima. U tom trenutku pojavljuju se ljudi koji su krenuli da ih fizički i verbalno napadaju. Po tom pitanju policija nije uradila ništa. Napadači nisu bili privedeni, protiv njih nisu podignute prijave. Fakultet dramskih umetnosti je zbog toga prvi stupio u blokadu i izašao sa svojim zahtevima. Saznali su tko su ljudi koji su ih napali i zahtev je bio da budu razrešeni funkcija u svojim opštinama i da budu procesuirani od strane tužilaštva. Da se solidarišemo sa našim kolegama, zajedno smo [ostali fakulteti, op.a.] odlučili da stupimo u blokade. Jedan po jedan fakultet je tako krenuo u blokadu. Došli smo do toga da su od osamdeset fakulteta u celoj Srbiji, šezdeset dva trenutno u blokadi. Tako smo se organizovali i kad se više fakulteta priključilo, uspeli smo da formalizujemo naše zahteve.”

A zahtjevi koji studenti traže su sljedeći: “Imamo četiri zahteva. Prvi zahtev je da se javno objavi dokumentacija cele rekonstrukcije u Novom Sadu jer mi kao građani ove zemlje imamo pravo da znamo što se tu zapravo uradilo i kako je uopće došlo do toga da se nešto što je tek rekonstruisano pre nekoliko meseci odma sruši. Drugi zahtev tiče se slobode govora i okupljanja. U Srbiji se naša sloboda govora i sloboda na javno okupljanje krši. Ljudi koji aktivno govore o problemima koje imamo bivaju hapšeni i nekada krivično odgovaraju zato što su izjavili nešto šta imaju pravo da kažu. Naš je zahtev da ljudi koji su uhapšeni budu pušteni na slobodu i da ne budu krivično gonjeni. Izlazak na miran protest nije razlog da netko bude uhapšen. Naš treći zahtev se nadovezuje na drugi, a to je da ljudi koji vrše fizičko nasilje, koje je svakako krivično kažnjivo, budu kažnjeni za to. Nebitno tko su ti ljudi, na kojim pozicijama sede. Ukoliko ćemo da primenjujemo zakone, primenit ćemo ih na svima i svako će da bude kažnjen za ono što radi van zakona. Naš poslednji zahtev je da se uloži mnogo više u obrazovanje. U dosta se stvari ulaže ovde, ali obrazovanje uvek nekako trpi. Mi smatramo da bismo sa više sredstava imali više mogućnosti. Svima bi nam bilo bolje ukoliko bismo imali više novca u okviru obrazovanja.”

Na pitanje jesu li svi fakulteti u zemlji usuglašeni oko zahtjeva, sugovornica odgovara: “Svi fakulteti u Srbiji imaju iste zahteve i kad se u potpunosti ispune, obustavit ćemo blokade. Svi zajedno.” Sugovornica dalje objašnjava što bi im značilo da se svi zahtjevi usvoje.

“To će biti velika pravna i moralna pobeda za sve nas jer će konačno ljudi koji su odgovorni za to odgovarati. Pokazat ćemo da niko ne može da se krije iza svoje stranke, funkcije i da je zakon jednak za sve te ćemo da dokažemo da mi kao društvo možemo da idemo napred. To je pravac u kojem mi želimo da idemo i da sutra, kada izađemo na ulicu, znamo da ćemo biti zaštićeni ukoliko nam se nešto desi.”

Druga studentica s kojom sam kasnije razgovarala pojašnjava unutarnju organizaciju, odnosno podjelu radnih grupa. “Imamo podosta radnih grupa – za bezbednost, odnose s medijima, s visokoobrazovanim ustanovama, čak i radnu grupu za logistiku, za strategiju, za slobodne aktivnosti. Radna grupa za slobodne aktivnosti organizuje od prikazivanja filmova, do antipredavanja i različitih sekcija gde dolaze ljudi koji nas podržavaju. Nekada i mi sami imamo svoje inicijative. Npr. sada za praznike dosta je fakulteta organizovalo da se prave novogodišnji čestitke i paketići za decu u domovima i nepovoljnim finansijskim situacijama.”

Davne 2009. godine blokada na FFZG-u trajala je 35 dana. Beogradski kolege taj su period već sada pretekli, a na pitanje jesu li spremni na dugu blokadu, studentica odgovara.

“Niko pa čak ni mi ne možemo da znamo koliko će ovo da traje. Dok god traje podrška sugrađana i nas samih, mnogo nam je lakše i spremni smo da iznesemo sve ovo. Zajedno sa time ide i ispunjenje zahteva. Dok oni ne budu ispunjeni, ne planiramo da prekinemo blokadu. Naravno da bi bilo najbolje da zahtevi budu što pre ispunjeni da svi možemo da se vratimo svakodnevnim aktivnostima. Ova blokada je ekstremna mera koja je odgovor na ekstremne situacije koje su se dogodile i za koje niko nije preuzeo odgovornost. Duge blokade i ispunjenje zahteva idu ruku pod ruku. Znači, što se pre zahtevi ispune, to će i pre blokada da se završi.”

Da studenti u Srbiji nisu sami u blokadi i protestu dokazuje i činjenica da su ih javno podržali radnici u kulturi, prosvjetni radnici, umirovljenici te da od početka blokade svakodnevno dobivaju salve podrški uživo i na društvenim mrežama. Uz njih su stali i mnogi fakulteti iz Hrvatske i regije, primjerice Filozofski fakultet u Rijeci te ljubljanska Akademija za gledališče, radio, film in televizijo.

“Nama ta podrška puno znači zato što nam pokazuje da u ovoj borbi nismo sami, da postoje ljudi koji shvataju koliko je ovo ozbiljno i koliko je vredno da se svi zajedno borimo. To nam daje motivaciju, snagu i vetar u leđa i dokaz da se ne borimo samo za sebe, da nismo samo neki studenti koji to rade radi nekih svojih zahteva. Dobijemo osećaj zajedništva, jedinstva i da možemo da napravimo neku promenu. Lepo je kada ustaneš ujutru i vidiš da su poljoprivrednici objavili podršku, da su sindikati rekli ‘Mi smo uz vas, podržavamo vas’. Podrška iz regiona nam takođe mnogo znači jer su naše kolege u Hrvatskoj prije petnaest godina imali isti model rada, napravili su istu blokadu.”

Također, dodaje, pomaže im osjećaj zajedništva: “Svi smo na Fakultetu svaki dan, ceo dan. Dosta smo se zbližili i povezali. Na Fakultetu ima dosta smerova, a za četiri godine studiranja nismo stigli svi da se upoznamo. Ova situacija je to promenila. Podržavamo jedni druge, što unutar Fakulteta, što svi fakulteti međusobno. Zajedništvo koje vlada na svim fakultetima koji su blokirani je ujedno i ono što nas motiviše, kao i podrška od sugrađana. Svi žele da pomognu tako da smo svesni da ovo radimo za šire dobro.”

Iako su predavanja obustavljena, kao i sve administrativne i ine ustrojbene jedinice, faks vrvi aktivnostima.

“Zbog blokade je popularno mišljenje da smo mi na raspustu, da dolazimo na fakultet da sedimo, da se družimo. Naravno, druženja ima, međutim, bavimo se i organizovanjem raznih predavanja, odnosno antipredavanja gde nam gostuju različiti ljudi koji pričaju o temama koje su trenutno relevantne u Srbiji. Bavimo se i održavanjem Fakulteta jer nam je dato veliko poverenje da budemo ovde. Fakultet je postao naša kuća, mi tu jedemo i spavamo i ponašamo se kako bismo se ponašali kod kuće. Naravno, ne možemo da zaboravimo i da učimo jer smo na kraju dana studenti. Iako nemamo klasična predavanja, mi smo svi sada na jednom velikom predavanju iz različitih tema. Takođe, redovno održavamo plenume gde govorimo o bitnim stvarima, glasamo o njima, dogovaramo se. Imamo veliku sreću što su nas naši profesori, u velikom broju, podržali i što svaki dan dolaze i sede sa nama da razgovaramo ne samo o gradivu, već i opštim temama. Stvarno su nam dani ispunjeni obavezama.”

Na otvoreno pitanje ima li kakvih zaključnih crtica, sugovornica odgovara: “Ovakvi trenuci umeju da budu teški i nekada nisu uopšte prijatni. Bez solidarnosti mi ne bismo mogli ovo da iznesemo potpuni sami. Solidarnost još nije mrtva, možemo još uvek da budemo zajedno i da radimo za bolje sutra.” Da ovaj tekst bude potpun, idući sam dan otišla na veliki protest studenata i poljoprivrednika na beogradskoj Slaviji. Čitajući priručnik za protest, pripremila sam se na moguće anarhično stanje. U objavi je, među ostalom, pisalo: treba poneti (…) tkaninu kojom se mogu prekriti usta i nos (za svaki slučaj), kada primetite da oko vas više nisu vaše kolege ili primetite da se u vašem okruženju pojavljuju sumnjiva lica, to je znak da se sa tog mesta sklonite, u slučaju da primetite neadekvatno delovanje policije ili sumnjivih lica, udaljite se radi svoje bezbednosti. Adrenalin je krenuo kolati. Budući da je najprije riječ o studentskom protestu, očekivala sam da će većinski udio činiti upravo studenti. To vjerojatno i je istina, no prisutni su bili i drugi – umirovljenici, tinejdžeri, roditelji s djecom, ljudi s kućnim ljubimcima, ukratko, svi željni društvene promjene. O količini ljudi na Trgu govori i činjenica da su se pojedinci penjali na stabla kako bi osigurali mjesto gdje ih nitko neće gurati ili odakle bi imali bolji pogled na srce događaja. Iako je u takvim situacijama teško utvrditi broj nazočnih, procjenjuje se da je dupkom ispunjena Slavija brojala oko 100 000 ljudi. I doista, kada u petnaestominutnoj šutnji osvijestiš da se nalaziš u tolikoj masi ljudi, shvatiš da smo svi u ovoj borbi zajedno i da je promjena moguća.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.

Siguran put do medijskih zvijezda na našim prostorima uglavnom je uvjetovan kompromitiranjem osobne intime, pripuštanjem fotoaparata u spavaće sobe ili izlaganjem tjelesnih atributa. Prije četrdesetih gotovo i jedini. Pa ipak, dogodi se i koja iznimka od pravila koja ga prema narodnoj uzrečici potvrđuje. Takav je slučaj Srećko Horvat, kolumnist Večernjeg lista, jedan od urednika dvotjednika za kulturu i društvena zbivanja Zarez te član uredništva časopisa Tvrđa i Europski glasnik. Jedva je prevalio drugu polovinu 20-ih, a već je nanizao šest objavljenih knjiga. Mediji su ga nazivali hrvatskim Žižekom. No, zanimalo nas je kako se on s time nosi i kako gleda na svoj uspjeh.

KP: Do sada si objavio šest knjiga, a malo ti je godina. Na koji način pišeš i iz kojih poriva?

S. H.: Ima komentara da sam skriboman s čime se ja ne bih složio jer recimo ima perioda u kojima uopće ne pišem. Ovo ljeto, na primjer, uopće nisam pisao, izuzev onoga što sam morao. Poanta je da ja nisam jedan od onih mislioca koji će sjesti i onda kontemplirat o smislu života, svijeta, svim problemima koji nas muče, a onda nakon tri-četiri sata to sve bacit na papir. Moja praksa pisanja je ujedno i praksa mišljenja – za mene nema mišljenja bez pisanja, i obrnuto. Trenutno nešto manje pišem, jer mi je stolno računalo dolje, ja spavam na galeriji, pa kad moram pišat ili pisat moram se spustiti, a onda se najčešće pojavljuje ta metajezična pozicija gdje vidim samoga sebe kako pišem, pa to postaje poput radnog procesa. Prije kad bih pisao na laptopu, vremenska i prostorna ograničenja nisu postojala, pa bih pisao u borbi s nesanicom, u kadi, u tramvaju… Moj prijatelj Andrej Nikolaidis, primjerice, ustaje u 6 i svako jutro piše, ima tu vrstu autodiscipline i naprosto krene pisat. Ja takav proces ne mogu zamislit, što je isto tako problem jer onda više ne postoji granica između posla i hobija da tako kažem.

KP: Što je posao, a što je hobi?

S. H.: Prije mi je pisanje služilo kao hobi, pošto sam za kruh zarađivao radeći razne fizičke poslove, od gradnje bina za Thompsona i Balaševića u Domu Sportova, preko “istraživanja tržišta” – kucanja od vrata do vrata – pa do mnogih drugih stvari. Naime moji su roditelji, po povratku iz Njemačke više puta bankrotirali, a zadnji puta smo na Velebitu uzgajali ovce i koze pa sam se tako okušao i u poslu pastira. Uglavnom, zbog tih financijskih uspona i padova bio sam primoran raditi i zarađivati. Onda sam počeo pisati za Vijenac, pa sam se uzročno-posljedičnim nizom prebacio u Zarez i tu su zapravo počeli kapati nekakvi honorari. Iako mi je to bio hobi, postao je neki ljepši način zarađivanja u odnosu na fizičke poslove gdje sam radio od osam navečer do osam u jutro doslovno, a onda bih u devet direktno išao na ispit. Tako je taj hobi postao izvor prihoda da bih danas živo isključivo od pisanja i organizacijskih poslova, dakle Subversive Film Festival, Sajam knjiga u Puli, poslovi oko Tvrđe, simpoziji i slično. I sad više nema razlike između posla i hobija.

KP: Zanimljivo je da si se bavio i stočarstvom. Kako izgleda pogled s Velebita na ovo gdje si sada? Ovo što jesi, gdje jesi i ovaj svijet u kojem jesi?

S. H.: Bilo bi preuzetno reći da sam se bavio stočarstvom, moji roditelji su ti koji su se time bavili. Prodali smo stan u Čakovcu, pa djedov stan u Osijeku, pa onda voznu infrastrukturu i kupili jednu staru zbirnu školu na Velebitu, nedaleko Senja gdje su se mama i tata odlučili maknut od svijeta i bavit stočarstvom. Tamo sam prije fakulteta proveo par mjeseci, naučio musti, imao bliske susrete s medvjedima i slično, premda sam tamo odlazio periodički.

Što se pogleda s Velebita tiče – ja bih radije sada bio tamo nego ovdje. Uz prave egzistencijalne probleme – bez struje, bez vode, prvi ljudi tri kilometra od nas, i pitanje što ćemo jesti – to je bio jedan život gdje sam se ajmo reći thoreauovski suočio s onime što je prije bila čista apstrakcija, o čemu sve fantaziramo, što svi romantiziramo. No priroda nije romantična stvar koja je naprosto lijepa. Medvjed zakolje dvadeset ovaca, ti onda tražiš pomoć od države, država pak traži da joj doneseš leševe, njih je medvjed zakopao da se ucrvaju pa ih ti ne možeš naći. Pritom živiš u strahu od toga hoće li medvjed napasti tatu, ali unatoč tome svemu bih radije bio tamo nego ovdje.

Ovaj svijet je veoma zamoran, s previše informacija, previše ljudi, a ja sam druželjubivi mizantrop. Družim se s puno ljudi, okružen sam s puno ljudi, komunikativan sam, znam puno ljudi, i svi su oni meni jako dragi, ali mi često treba odmak. Od navale informacija ovdje naprosto ne mogu pobjeći. Premda sam preko godine u lagodnijoj poziciji nego mnogi moji drugi prijatelji koji imaju full time job, na ljeto recimo, kada oni leže na plaži, ja kupujem sve postojeće novine ne bih li isisao sve informacije koje mi trebaju za posao i preživljavanje. Ili, kako će to lijepo – doduše u jednom drugom kontekstu – reći Barthes u Mitologijama: “Pisac svakako priznaje da ima ljudsku egzistenciju, staru ladanjsku kuću, obitelj, kratke hlače, unuku, itd., ali nasuprot drugim zaposlenicima koji mijenjaju bit pa su na plaži samo ljudi koji ljetuju, pisac svagdje zadržava svoju prirodu pisca”. Ponekad je, međutim, potrebno pobjeći od vlastite prirode – i to je meni Velebit.

KP: Dosta se baviš filmom, iz njega preuzimaš analogije. Koje je značenje filma i kakvu poziciju misliš da on ima kao kulturno-umjetnički medij koji je dostupan najširoj publici?

S. H.: Film za mene ima dvostruko značenje. Ponekad ga naprosto gledam kao umjetničko ostvarenje u koje ne upisujem nikakva značenja niti iščitavam nekakva značenja iz njega. Međutim to se događa dosta rijetko, a tu dolazimo do drugog značenja a to je da mi on služi kao sredstvo promišljanja smisla ovog svijeta u kojem mi danas živimo. On je kao najrašireniji medij i najpodatniji za analizu nekih recentnih fenomena. Primjerice, film 2012, koji odnedavno igra u kinima, film katastrofe koji je uspio i ispasti katastrofa, zapravo na neki način pokazuje gdje se danas nalazimo.

Radi se o opsesiji apokalipsom, ima sajajan twist – teza da vladajući ne žele obznanit da dolazi katastrofa jer će propast bankarski sustav, no prvo je pitanje zašto ne žele ako će svijet ionako propasti? Eh, ali neće – sagrađene su četiri arke koje će spasit ostatak života, ostatak čovječanstva, osim znanstvenika i vodećih političara na njih dolaze najbogatiji koji mogu platiti mjesto na brodu. No, na kraju se upravo najbogatiji ne mogu ukrcati jer nema dovoljno mjesta pa im je onemogućen ulazak, a ulazi crni znanstvenik koji je personifikacija Obame. On održi patetičan govor u kojem kaže da ako ne pustimo te ljude, ako ih ne spasimo, kakav će biti taj novi svijet u kojem nismo uspjeli spasiti svoju ljudskost, kakav će biti taj svijet od nove godine, ali opet brani današnji humanitet koji brani one najbogatije. I to je u stvari odlična alegorija financijske krize u kojoj je upumpana gomila javnih sredstava u privatni sektor.

KP: Studentska bokada se dogodila u jeku krize. Ti si u nju na neki način uključen, ne naravno kao sudionik, ali si dosta angažiran oko nje. Kako bi definirao značenje tog poduhvata u kontekstu našeg društva?

S. H.: Nisam aktivno uključen u organizaciju blokade. Ona je politički događaj par exellence, čak i u badiouovskom smislu, događaj s velikim D, unazad dvadeset – trideset godina. Čak bih uzeo distancu i spram ovih prvoloptaških određenja da je blokada najveći događaj od hrvatske samostalnosti što naravno uključuje interpretaciju da je hrvatska samostalnost veliki događaj, a suzdržao bih se i od onih interpretacija da je najveći događaj od ’71. jer onda to dakako priznaje da je ’71. bila događaj. Naravno blokada se pokušava mjerit i sa time, međutim mislim da je blokada, ako se već spominje ’71, potpuni novum i to ne samo na hrvatskim već i europskim prostorima. Jer, primjerice, oni koji su nedavno bili u Austriji i pratili tamošnji studentski pokret, reći će da se sve svodi na besplatno ispijanje alkohola, gledanje filmova i slično, dok je zagrebački plenum sve to unaprijed isključio.

Mlislim da je ona politički događaj od presudnog značenja, ne samo zbog specifičnog vida organizacije, o tome bismo mogli puno pričati – to je direktna demokracija i participacija sviju na licu mjesta, nego prvenstveno zato jer se konačno izrodio jedan relevantan politički subjekt. To dakle nije politički subjekt koji je organiziran oko nekakvih marginaliziranih skupina, subkultura, koji organiziraju nešto, a dio su alternative. Niti je subjekt organiziran oko predstavničke demokracije, političkih stranaka. To je dakle subjekt koji dolazi s treće strane, subjekt koji je kolektivan, koji je koliko-toliko uspio ostati anoniman i nije ideološki unificiran. U tom subjektu postoje i različite frakcije, marksisti, “spontanisti” kako su ih nazvali, anarhisti, ljudi koji su članovi BBB-a koji idu na utakmice a svejedno sudjeluju na plenumu, zatim ljudi koji rade na Institutu Ruđer Bošković ujutro, a preko noći rade kao redari na fakultetu i slično. To je jedan istovremeno homogen, ali i heterogen subjekt, a predstavlja novum jer ne pristaje na stasus quo, ne pristaje na neoliberalni konsenzus, a ne pristaje ni na konsenzus predstavničke demokracije.

Ono što je zanimljivo jest da taj subjekt pokazuje veliku moć prožimanja i povezivanja s drugim sferama. Studenti su prvi pružili podršku seljacima koji su ljetos zablokirali Zagreb. Sad se radi na povezivanju s radnicima. Oni koji su prvi trebali pružit podršku radnicima nisu to učinili – niti anarhisti, ljevičari, pa čak i desničari – nitko od njih nije pružio podršku radnicima TDZ-a kada su ovi štrajkali usred grada. Ovaj put su studenti ti koji su među prvima dali podršku radnicima Peveca. To je, usudio bih se reći, i glavni razlog zašto vladajuće strukture, uključujući medije koji služe ne samo kao produženi organ vlasti već i kapitala, pokušavaju ocrniti plenum, pokazati da su to komunisti, lijenčine, neradnici, nedemokrati, itd. Činjenica je da plenum nije ograničen na studente i da ima mogućnost širenja borbe i da bi mogao dovesti u pitanje temelje neoliberalnog sustava i konteksta u kojem živimo.

KP: Kad smo već dotakli neoliberalni sustav, što misliš o tezi da je mrtav?

S. H.: Ta teza nema osnove. Mnogi su to tvrdili nakon financijskog kraha, pa su još tu tezu htjeli nabildati time da je Marx opet postao bestseller. No, kako tvrde neki teoretičari, neoliberalni sustav je u 21. stoljeću doživio najmanje dvije smrti – prvi puta s 11. rujnom, drugi puta s financijskom krizom, no ono što se pokazalo s tim događajima jest da je on izašao još jači, poput feniksa, iz tih dviju kriza. Dakle 11. rujan je poslužio kao legitimacija za uvođenje unutarnje represije u državama poput SAD-a, Velike Britanije, Njemačke, a s druge stane je poslužio kao legitimacija za provođnje daljnjih ratova u Afganistanu itd., dok je financijska kriza poslužila kao opravdanje da se još veća sredstva iz javnog sektora preusmjere u privatni sektor kako bi sustav spasio one koji su uopće doveli do propasti tog sustava. Dakle, ove dvije krize ga jesu uzdrmale i pružile šanse za nekakav otpor što mislm da je, dakako, dobra stvar, ali unatoč tome on je izašao jači i samolegitimirao se čime dolazi do nove samoperpetuacije sustava koji bi mogao postati samo još jači.

No krize su idealni trenuci za promjenu. To vidimo upravo sa studentskom pobunom koja je došla u vrijeme krize neoliberalizma. To vidimo i u Kaliforniji, gdje žele povećati školarine za 30% i gdje Arnold Schwarzenegger, kako kaže Douglas Kellner “klaun, ali i neoliberal”, na račun siromašnih smanjuje poreze bogatih, a onda s druge strane povećava školarine na fakultetima. No upravo te rigorozne mjere dovode do otpora.

KP: Što misliš o medijima danas i kritici?

S. H.: Ja imam sreću da u mainstream medijima imam povlašteni status kolumnista, tako da neki obrasci koji izlaze iz usta direktora pojedinih vodećih medija poput one da novinari moraju dolazit u grču na posao jer trebaju misliti na zaradu medija, ja na svojoj koži još nisam osjetio konkretno, i u tom smislu govorim o povlaštenom statusu. Naravno, imam i povlašteni status da djelujem kroz niz marginaliziranih ili alternativnih medija, pritom ovo marginalizirano i alternativno uzimam uvjetno zato jer oni publici do koje je meni stalo nisu niti marginalizirani niti alternativni.

Generalno govoreći, a to je stara teza, možemo vidjeti da je iz mainstream medija nestala bilo kakva ozbiljna kritika, posebice ako govorimo o književnoj kritici. Medije samo zanima tko će se s kime zakačiti, pa ih, recimo, poezija zanima isključivo onda kada se javi neka polemika, kao ona recentna između Ervina Jahića i Nikole Petkovića. S druge strane, urednici kulturnih rubrika nerijetko objavljuju pozitivne recenzije svojih prijatelja, dok autori kritika nerijetko ispunjavaju nečije sitne interese ili udovoljavaju vlastitoj taštini.

No nisam toliko negativan, postoji čitav niz medija koji odolijevaju takvom trendu, samo je pitanje koliko to ljudi zaista čita. Ali čak i to pitanje možemo ostaviti po strani, jer su recimo mnogi moji prijatelji i kolege iz Ljubljane ili Beograda veoma zavidni da u Hrvatskoj još uvijek postoje platforme gdje se još mogu slobodno razmijenjivati ideje bez obzira na interese kapitala i vladajućih struktura, gdje se još može slobodno misliti i govoriti. Da nemamo Zarez, Kulturpunkt, H-alter ili Zamirzine, naš bi prostor djelovanja bio značajno skučen i jedino što bi nam preostalo bili bi emigracija, kulinarstvo ili neki radikalniji vidovi djelovanja.

KP: Kako reagiraš na kritike na svoj rad? Kako se nosiš s njima? Što misliš o njima?

S. H.: Normalno je da uz svaki rad, posebice ako je on javan, dolazi i kritika – kako pozitivna tako i negativna. Mislim da su negativne kritike veoma poticajne, ako iz njih možeš nešto izvući, međutim, kritike po obrascu “on meni ide na živce jer se često pojavljuje u medijima”, ili “ne sviđa mi se njegova frizura”, ili “ide mi na živce jer je objavio 6 knjiga i sjedi u nekom uredništvu”, me ne diraju jer nema ništa konstruktivnog u njima. Kritike koje pokazuju da nisu na razini mišljenja me ne diraju. Više mi znači – i oprostit ćete mi na podužem spisku imena – što recimo o mojoj knjizi o ljubavi misle Slavoj Žižek, Andrej Nikolaidis, Mima Simić, Žarko Paić, Ljiljana Filipović, Olja Savičević Ivančević, Ivica Prtenjača, Stjepan Gulin, Dorta Jagić, Darija Žilić, Damir Radić i mnogi drugi moji prijatelji i kolege koji su u njoj pronašli nešto vrijedno čitanja, nego oni koji su je slučajno ili namjerno krivo iščitali. A najviše mi od svega – i oprostit ćete mi na sebičnosti – znači što o njoj misli osoba za koju je uopće i napisana.

KP: Povremeno te se naziva hrvatskim Žižekom, a pretpostavljam da ti laska. Što o tome osobno misliš, a kakav stav imaš spram takvih istupa u situacijama kada si sposoban izmaknuti se iz samoga sebe i objektivno sagledati stvari?  

S. H.: Ovdje mogu samo odgovoriti citirajući Paula Valéryja: “Izbjegavam s užasom bilo kakvu odrednicu koju žele da mi pripišu”. Činjenica je da je moj dosadašnji rad uvelike obilježen Žižekom. Ne samo da sam preveo i uredio nekoliko njegovih knjiga, već se u mojim tekstovima zasigurno osjeća i njegov velik utjecaj. To je neizbježno kad puno čitaš nekog autora. Od Žižeka ne bježim, i dalje ga rado iščitavam, i ponovo će – ovaj put u sklopu velike konferencije Subversive Film Festivala – doći u Zagreb u svibnju, sada već doista kao Parteigenosse. Međutim, kada bih morao birati nekoga tko je osobno utjecao na moj rad, onda je to svakako Roland Barthes. Za razliku od Žižeka, niti sam ja lakanovac niti sam ekspert za njemački klasični idealizam, niti bih se u bilo kojem drugom pogledu usudio mjeriti s njime. Od Žižeka sam preuzeo paralaktični način promišljanja i propitivanja stvari “iskosa”, ali su veći biljeg na put na kojem se trenutno nalazim ostavili semiološka tradicija i poststrukturalizam. Ako pak govorimo o senzibilitetu i onome kako bih volio pisati, kad bih mogao – onda je to prije svega Barthes. Tu je još mnogo autora od Benjamina, preko Kafke i Canettija, pa sve do Rilkea i Eluarda, koji su – a tu ponovo ističem “osobno” – utjecali na mene. I tu, dakako, ne govorim o onom dosad napisanom, nego baš u Barthesovu smislu “pripremi za pisanje”.

KP: Što bi bio kad narasteš? Gdje se vidiš? Prostor po kojem šetaš je šarolik i širok. Bi li se htio fokusirat na neko specifično područje?

S. H.: Prostor je možda na prvi pogled šarolik i širok, ali su teme ipak međusobno povezane: terorizam je usko povezan s problemom totalitarizma, kao što je ovaj povezan s političkom korektnošću. Knjiga o ljubavi tu doista možda iskače i nadam se da je to nakon knjige koju bismo zajedno trebali završiti Igor Štiks i ja, smjer u kojem ću ubuduće krenuti. Trenutno – zahvaljujući nedavnom bijegu na Cipar – dosta čitam Jalala Toufica, jednog sjajnog libanonskog pisca i filozofa, koji mi služi kao dodatan poticaj za usmjeravanje k jednom osobnijem stilu koji više uopće niti ne cilja na objavljivanje, ali svakako pomišlja na raskid sa standardnim “teorijskim” knjigama. Ne isključujem niti mogućnost da se za deset ili petnaest godina više uopće neću bavit ovim. Kad odrastem želio bih biti kuhar.

U drugoj blokadi su se već komentatori donekle navikli i pripremili svoje instrumente za svođenje blokade na tipični medijski jezik – s jedne strane senzacionalizam (“djelatnici ministarstva ih zvali stokom!”), a s druge repetitivno isticanje najdosadnijih i marginalnih primjera (vječni studenti, jezične vježbe, parkiranje ispred Filozofskog). Takav način govora o blokadi mi, oprostite, već izlazi na uši i kad već pišem o blokadi, radije ću se vratiti poziciji onih komentatora s prve blokade: poziciji gdje nemam pojma kako bih razumio tu, “kako ono reče”, blokadu i gdje je pokušavam svesti na nešto što je meni jasno. E, pa ja mislim da se blokada može objasniti pomoću analogije sa superherojima iz stripova!

Nisam ipak prvi koji se sjetio povezivanja društvenih događaja i stripa. Thurtle i Mitchell u svom tekstu The Acme Novelty Library navode primjer kako se, dan nakon rušenja WTC-a u New Yorku, pojavio izvadak iz starog stripa o Supermanu gdje se prikazuje zastrašujuće slično rušenje dva tornja Lexa Luthora. Kako je moguće da jedan strip predvidi takav nezamislivi, nenormalni događaj? Moguće je jer se stripovi upravo bave prikazom TAKVIH događaja – stripovi prikazuju, kažu Thurtle i Mitchell, “logiku anomalije” – neočekivane i nezamislive pojave koje se događaju u industrijskom kapitalizmu. Spiderman, Doctor Manhattan, Superhik – svi su oni postali natprirodni likovi putem neke ‘neprirodne’ katastrofe vezane za institucije modernog doba. Ukoliko se želimo baviti takvim neočekivanim događajima u modernom svijetu (a blokada to jest), moramo se okrenuti stripu i vidjeti postoji li takvo nešto već tamo.

Mada ne postoji strip o studentskoj blokadi, postoje neka obilježja koja povezuju superheroje iz stripa i inicijativu studentske blokade. Zbog ograničenog prostora, govorit ću samo o jednom obilježju – za to svojstvo ne postoji ekvivalentna hrvatska riječ, a to je vigilantism. Vigilante je samozvani čuvar javnog reda i mira. To je osoba koja, slikovito rečeno, uzima pravdu u svoje ruke ne fermajući previše zakonske propise. Duboise piše o vigilantismu u stripu The Dark Knight Returns (o Batmanu). Batman (kao i svaki superjunak – vigilante) se pojavljuje kao borac protiv nepravde u onom trenutku kada državni organi ili nisu dovoljno sposobni ili nisu dovoljno voljni boriti se protiv nepravde i kriminala. Batman je tako koristan za društvo jer je prilično efikasan, ali je opasan za državu jer radi njen posao na svoj način – što čini državu prvo nesposobnom, a onda i nepotrebnom. Umirovljenjem pukovnika Gordona, država kreće u misiju: Batmana se treba ili eliminirati, ili uklopiti u državni sistem kako bi ga se moglo kontrolirati i koristiti (čak i za sumnjive poslove).

Analogija je očita: i studentska blokada pojavljuje se kao ilegalni korektiv neefikasne državne vlasti u očuvanju pravednosti (Hrvatska je po toj zaštiti pravednosti ekvivalent Gotham Cityju). Blokada se svojim kršenjem zakona i dociranjem državi postavlja, tako reći, iznad države. Takvu poziciju vlast automatski vidi kao prijetnju. U tom smislu treba vidjeti odnos blokada – država ne kao nadopunjujući dijalog dviju frakcija koje imaju isti cilj nego kao sukob dvaju instanci za položaj odlučivanja. Naravno, dok Batman ima neprobojni oklop koji ga štiti od metaka, ovdje je položaj moći obrnut: ‘meci’ koje blokada šalje blokiranjem nastave ne čine naizgled značajnu štetu tijelu vlasti. Zbog toga blokada gubi.

Međutim, idemo vidjeti što još ima ovdje: Batman, rekli smo, ne radi sve po zakonskoj špranci jer ima svoj brži i efikasniji način. U tom kontekstu treba vidjeti i prava kriminalaca – svaki put kada čovjek-šišmiš ulovi nekog sitnog kriminalca, ovaj se pokušava izmotati pozivajući se na svoja prava (na pravedno suđenje, na odvjetnika, na jedan telefonski poziv…). U sljedećem prizoru kriminalac leti kroz prozor. Batman ima jedan isključivi cilj, a to je zaštita nevinih od kriminalaca – ako mu se na putu do tog cilja nalazi bilo što, u ovom slučaju prava kriminalaca, on će to bez krzmanja maknuti. Ovo vuče dvije implikacije: prvo, Batmanu ljudska prava nisu neotuđiva i Batman se ne libi koristiti nasilje kako bi postigao svoj cilj. Koliko god podržavali Batmana dok razbacuje kriminalce po Gothamu, ostaje osjećaj nelagode u ideji da ćemo dopustiti toliku moć osobi koja nosi crne tajice i brije na šišmiše (taj problem nelagode je očitiji u The Watchmenu i slučaju Ozymandiasa). S druge strane, ljudska prava se u tim slučajevima pojavljuju kao instrument namjernog usporavanja pravedne promjene. Poštivanje prava, sudski procesi, nagodbe, ovo – ono… sve su to humani i prikriveni načini očuvanja nepravednog sadašnjeg stanja. Da ih Batman poštuje, bio bi jednako neefikasan kao policija.

Povucimo analogiju: i studentska blokada krši prava studenata na pohađanje nastave, i možemo osjetiti nelagodu što “neka tamo manjina” uzima sebi za pravo blokirati nešto tako važno kao što je sveučilišna nastava. S druge strane, možemo također vidjeti da studentska inicijativa nema unutar pravno dopuštenog sustava efikasno sredstvo da potakne željenu promjenu. Pravila su, nažalost, uređena tako da vlast može raditi što hoće. I što sad?

Odgovor nije jednostavan. Trebamo li takve “heroje” izvan sustava? Dok se stanovnici Gothama također zgražaju nad time što ih čuva frajer s fetišom na šišmiše, ipak se u slučaju nevolje na nebu pojavljuje Bat – znak. Čini mi se da je tako i sa studentskom blokadom: radi se o hvale vrijednom činu građanskog aktivizma, činu koji ukazuje na ideju da građani trebaju imati pravo odlučivanja o svojoj državi ne jednom u četiri godine, nego svaki dan u godini. Ne mogu se suzdržati patetike na kraju (i teksta, i blokade), ali mi se čini da je blokada pokazala da ukoliko nam se ne sviđa slika (stripa?) na kojoj se nalazimo – uvijek možemo izaći izvan okvira. Zato ću se blokadi, kao uostalom i stripovima o Batmanu, uvijek rado vratiti.

Gospodin Bilić endemska je pojava na Hrvatskoj radioteleviziji. Čovjek se upisao u imaginarij hrvatskog gledateljstva kao vazda pokisli voditelj emisija izuzetno ambicioznih naslova (prisjetimo se samo: TV parlament, TV interview – Misli 21. stoljeća, Lica nacije) koje se, jedna za drugom, prikazuju neovisno o smjenama vlasti, godišnjih doba ili Dinamovih trenera. Nazivi su se poprilično mijenjali, forma malo, a sadržaj bogme nimalo. Kako to izgleda u ovogodišnjim uprizorenjima?

Voditelj/intelektualac u studio pozove dva gosta s minimalno dvije titule i tri funkcije ispred imena i prezimena da s njim razlaže neke od problema koji nagrizaju temelje našeg demokratskog društva. Onda ih, jednom kad se svi udobno smjeste, sljedećih sat vremena bombardira salvom sebi svojstvenih pitanja koja su nerijetko duža od njihovih odgovora. Ako koji gost slučajno ostane dovoljno priseban i iskričav te razvije vlastiti tok misli, Bilić mu se unese u lice upadicom poput “ali, ne mislite li vi da…” koja uopće ne mora imati veze s onim što je sugovornik govorio već služi čisto da se pokaže tko je tu gazda. Gledatelju pak – ako već prije nije sam sebi učinio uslugu – ne preostaje ništa drugo nego da nakon jednog i pol sata rezigniran ugasi televiziju bolno svjestan činjenice da je ono u što je buljio više od sata toliko patetično i beskorisno da nije vrijedno spomena osim možda u kontekstu nečeg što nije vrijedno spomena.

Kako onda objasniti činjenicu da se njegove emisije kontinuirano prikazuju otkako ja pamtim? Čovjek ima jedinstvenu sposobnost da temu ozbiljnu poput infarkta svede na ništa više od napornog kukanja trojice gunđala u studiju. Društvena kriza, hipokrizija vlasti, sveopća korupcija, globalna recesija ili, ne znam više, bilo koja druga apokaliptična sintagma koja vam padne na pamet pod Bilićevom će sigurnom rukom biti obrađena bez trunke političkog uloga. Godinama čovjek zarađuje na proizvodnji subverzija tako oslabljenih da ih svaka vlast može bez problema integrirati u svoj poredak. Sasvim je moguće da on sebe smatra posljednjim bastionom obrane civilizacijskih tekovina, štoviše, uvjeren sam da je tako. Ali ja se, kao netko tko naleti tu i tamo na njegovu emisiju, ne mogu oteti dojmu da se radi o nekoj vrsti preventivne vakcinacije kojom se vladajući sloj štiti od možebitnih opasnih napada. Zato ga svaka vlast zna cijeniti.

Okej, priznajem, možda sam malo i bez razloga istresao na Biliću, ali imam odlično opravdanje. Samo dan ranije na istom kanalu mogli smo vidjeti nešto potpuno drukčije. Ana Jelinić u emisiji Dossier.hr ugostila je politologa Darka Petričića pa su vrlo odrješito i precizno – dakle, nimalo bilićevski – pričali o sprezi kriminala i vlasti. Gost je, da ne duljim, imenima i prezimenima prozvao creme de la creme naše političke scene zbog sklapanja unosnih dealova s građevinskom mafijom. I djelovalo je to, prema mojoj procjeni, poprilično suvislo. Onaj tko posjeduje barem prvu polovicu slova m u riječi mozak mogao je zaključiti što će uslijediti za dan, uvrh glave dva. Kad su već cenzorske škare propustile napraviti cik-cak, Hloverka je promptno smijenila Jelinićku. Zašto? “Jer se o kriminalu”, kaže Hlo, “ne može govoriti ako nema konkretnih dokaza.” Zašto se, naime, o kriminalu ne bi moglo raspravljati bez konkretnih dokaza ostalo je nejasno. Raspravljalo se dosad o Higgsovim bozonima, Svetom Trojstvu i iračkom nuklearnom programu bez konkretnih dokaza. I, kad smo već kod puno bitnijeg pitanja, što su to uopće konkretni dokazi? Ne znam točno postoji li uopće juridička definicija, ali kladim se da pod tim naša Hlo podrazumijeva da su akteri spomenutih afera jednom rukom držali Bibliju, a drugom potpisivali izjavu o sudjelovanju u kriminalnim poslovima koju su kasnije uredno odnijeli na ovjeravanje kod javnog bilježnika.

Bivšoj urednici Dossiera ovo nije bio prvi put da dira u teme koje su manje ili više gurane pod tepih. Sjećam se, primjera radi, priloga o studentskoj blokadi fakulteta koji je progurala u vrijeme kad je većina medija provodila svoju blokadu studentske blokade. Odrađeno je to više nego korektno. Dossier je, kad podvučemo crtu, bio vjerojatno najbolja kolažno-informativna emisija u zadnje vrijeme. Posljednji uručeni otkaz  eklatantan je dokaz ulagivačkog mentaliteta koji se duboko ukorijenio na nacionalnoj televiziji. Potonja rečenica bila je jedna od prvih u mom nikad dovršenom članku povodom Hloverkine smjene Petra Štefanića – čovjeka koji je prije Ane Jelinić bio urednik Dossiera. Nije se puno toga promijenilo, ha?

Iskreno, ni uzoran učenik hlebinske škole ne može se nadati da će televizija strukturirana poput HRT-a ikad prestati djelovati kao ideološki aparat države i postati prosvjetiteljska dalekovidnica, ali nekako smo se svi, bar mislim, potajno nadali da smo ovako očit i ovako ljigav tip poltronstva ostavili u prošlom tisućljeću. Ovakva nacionalna televizija podsjeća na velikog kućnog ljubimca koji je tako dobro izdresiran u prošlosti da sad već prepoznaje svaku gospodarevu misao. Ne treba gospodar više kratki lanac jer beštija sada ionako sama ide uz nogu.

HRT je, jasno je svima, već odavno hrt.

Zamišljen kao manifestacija koja promišlja društveno značajne teme (ovoga puta Solidarnost), festival s teorijskom i praktičnom stranom priče, u oba je svoja “dijela” privukao publiku – ali i goste (teoretičari su prisustvovali praktičnim radionicama, i obrnuto). Nesukladno nekim očekivanjima koji su se mogli čuti u prikrajku festivala, studenti i sudionici radionica nisu samo došli “obaviti svoje” i potom išli na kavu, već, poput predavača od kojih se to očekivalo, bili aktivni sudionici svega na relaciji HKD-Galerija Kortil-Molekula. Pa je, eto, ono što se (u) Rijeci dogodilo bila upravo solidarnost

No krenimo redom.

Solidarnost se od 15. do 18. listopada promišljala kroz konferenciju istog naziva te dvije tribine; do nje se pokušalo doprijeti kroz lingvistiku, širilo se i sužavalo značenje te riječi; solidarnost je mišljena kroz različite političke koncepte, kroz praktične radionice, igru Ykon kroz koju svatko ima priliku promijeniti svijet, filmove u Art-kinu Croatia u izboru Tanje Vrvilo. Odsutnost Alaina Badioua, oko čijeg je teoretskog doprinosa solidarnosti festival bio sazdan, ipak nije ostavio veću prazninu. I bez njega je solidarnost zaživjela. Na četiri dana, doduše.

Svakako je važna i dobro posjećena bila tribina Studenti i solidarnost, na koju su pristigli studenti iz svih gradova u kojima je došlo do blokade fakulteta. Ne predstavljajući se imenom i prezimenom (i na taj način dobro utjelovljujući duh solidarnosti začet na fakultetu/-ima, kada su izlazili u javnost potpisani kao grupa, a ne pojedinci), analizom studentske blokade fakulteta u zemlji i kasnijom raspravom pokušali su doprijeti do razumijevanja solidarnosti danas. Studenti sa zadarskog fakulteta su, govoreći o valu pobune koji je zahvatio prvo Zagreb, a kasnije s njima solidarizirao i ostale gradove, ukazali na pokušaj uništavanja te, novonastale, subverzivne grupacije od strane fakultetske uprave (koja se pak “solidarizirala” s vlašću, odnosno s pozicijom moći). Naime, kada su zadarski studenti usuglasili jedinstveni zahtjev i postali grupom, rektorat je počeo sprečavati plenume i inzistirati na lokalnim (a ne općim) stavovima. Koliko je blokada fakulteta doista bila samo studentska stvar, a koliko opća, pitanje je koje su postavili zadarski studenti. To su ponovili i riječki studenti, koji su svoju poziciju shvatili tek u suodnosu s onim studentima koji nisu bili za blokadu izražavajući stav “da ima važnijih pitanja od besplatnog obrazovanja koje treba rješavati”, a zbog takvog, neoliberalnog mišljenja, prevladavajućeg u dijelu studentske populacije, kazali su riječki studenti, skeptični su prema daljnjim akcijama.

I tako s pojedinačnog, preko studenskog, do općeg.

Skepsa prema solidarnosti, ali i otkriće plenuma kao modela izravne demokracije koji je doista i profunkcionirao (privremeno, na mjesec dana, no ipak) bile su ključne točke tribine. Supostavljanje prosvjeda kao neuspješne forme protesta – kako je pokazao i dokumentarac Igora Bezinovića o prosvjedima seljaka u koji su se uključili i studenti – i plenuma kao uspješne manifestacije protesta, demokracije (i solidarnosti), pokazuje da se primjeri solidarnosti mogu izvući iz današnjeg društva. Pitanje je, mogu li i modeli?

Solidarnost (o čemu više čitajte ovdje) je pojam koji izmiče interpretaciji, a pokriva širok dijapazon značenja od charityja (doslovne “milostinje” kao i “tapšanje po ramenu”, a rasprave o tome mogle su se čuti na festivalu), do real solidarityja, prave solidarnosti o kojoj je govorio Steven Wright – kao o stvarnoj mogućnosti da se solidarnošću izgubi život.

Problematičnost javne solidarnosti, koja se pokazala i kod profesora na fakultetima, od kojih su mnogi naizgled podržavali studentsku blokadu, a istodobno na alternativnim lokacijama izvodili nastavu, našla je mjesta i na tribini Teorija izvan mjesta – razgovor o nužnom i mogućem razmještaju teorije, koja je pokušavala dati odgovor na pitanje može li i teorija biti aktivnost koju obavljaju svi. No, skačući s motiva na motiv, sudionici su sve više širili temu tribine, tako pokazujući (pre)razgranatost pojma solidarnosti, koji je evoluirao u svim mogućim smjerovima, ali i materijal s kojim bi se mogao napuniti ne četverodnevni, već i četveromjesečni festival.

U svakom slučaju, publika je upoznala rad gostiju iz ljubljanske Delavsko-pankerske univerze, a riječ je o projektu Mirovnega inštituta, čiji su pripadnici odmah na početku natuknuli da nisu ni radnici ni pankeri u doslovnom smislu riječi, nego oni koji su izmjestili teoriju iz škola i fakulteta u prostore Metelkove. Ljudi su to poput nas koji drže predavanja kao što su Škola kao ideološki aparat ekonomije, proučavaju Althussera i Badioua, a otvoreni su svima. Oni su omogućili širenje slobodnog znanja, javno se deklamirajući kao institut protiv svih neoliberalnih oblika obrazovanja.

Zanimljiv obrat dogodio se na samom kraju predavanja. Naime, posjetitelji su mislili da su knjižice, koje su stajale sa strane, besplatne te su ih uzimali, dok neki momak nije upozoren od strane jednog od sudionika tribine da se knjižice plaćaju. “Zar ovo nije sve Moje, tvoje, naše” zapitao je glasno, podsjetivši na kontekstualnu ovisnost pojmova poput solidarnosti, razmjene znanja, plaćanja. Nije takvom zaključku pomoglo ni objašnjenje da se naplatom (gotovo simboličkom, 15 kuna!) htjelo postići da ljudi doista i pročitaju knjižice.

Važno je spomenuti i radionicu protestnog materijala, dio onih praktičnih načina stvaranja solidarnosti. Uz instalaciju Što je demokracija Olivera Resslera u Galeriji SIZ, u prostoru Saveza udruga Molekula dvije su multimedijalne, društveno aktivne grupacije – Cactus (London, Cactus magazin) i Škart (Beograd) ponudile grupi voljnih građana ideju na koji način proizvesti protestni materijal – i to brzo, učinkovito, a nadasve solidarno.

Prvo se zajednički odabire problem, zatim se izrađuje protestni materijal u obliku plakata i grafita – to su, u riječkom izdanju, bili propadanje brodogradilišta 3.maj, lažna solidarnost (korporacije koje daju novce u dobrotvorne svrhe, ono “tapšanje po ramenu” ili ako hoćete milostinja), korupcija. Svako je rješenje dobilo nekoliko varijacija.

U razgovoru sa Škartovcima (koji su već dvaput gostovali na Moje, tvoje, naše), može se saznati da glavnina kreacije protestnog materijala leži u odbacivanju zauzimanja jednostrane pozicije, i spremnosti na dijalog. Kolektivni proizvod rezultat je zajedničkog truda, ali i otvorene kritike. Tony Credland iz Cactusa, inače sudionik poznatog pokreta Reclaim the streets, i jedan od sudionika www.indymedia.org.uk (na web-stranici premreženoj podjelom na raznolike društveno aktualne teme, svatko može doprinijeti svojom viješću kroz bilo koji medij) kazao je da bi voljeli da ljudi krenu jednu stepenicu naprijed – iznad ljutnje i ogorčenosti nekim problemom, da djeluju na najbrži i najučinkovitiji način. Za ovakav pristup Cactusovci su ponudili i alat. Iz toga je razloga odabrano vremensko razdoblje radionice od tri dana (medij je sitotisak) a odlučeno je da ideje budu prikazane što jednostavnije, ali vizualno što upečatljivije – a sve kako bi se pružila što jasnija poruka ljudima na ulici. Kako je sve na kraju završilo vidljivo je na fotografijama, a sudionici su izišli na ulice ostavljajući plakate po gradu. Na koji je način medijski zabilježen ovaj solidarni, društveno angažirani čin, provjerite na google.hr ili nekoj drugoj tražilici.

Budućnost ovih u Rijeci napravljenih protestnih materijala nije neizvjesna. Jedan komplet, naime, putuje u London i bit će prezentiran tamošnjim studentima, a drugi dio u Beograd, što znači da kulturni kapital cirkulira i da cijela priča ne ostaje lokalno “zazidana”.

Badiouv otpor postmodernističkim “krajevima” svega, pa tako i filozofije, vrlo je emotivno, modelom fizičkog teatra i recitacijama, prikazala skupina pod dramaturškom palicom Ivane Momčilović Polifonijskim čitanjem dramatiziranog teksta Alaina Badioua gdje se filozofiji poručio završni Ustani i hodaj čime joj je naviješten dug i lijep život.

U konačnici, ostaje nam da s nestrpljenjem čekamo iduće izdanje festivala Moje, tvoje, naše. Tematizirat će otpor, a ako uspije probuditi duh otpora onako kako je to učinio sa solidarnošću, čekaju nas doista burne stvari.

Žižek je bio jedan od prvih koji su podržali studentsku blokadu. U pismu potpore obećao nam je da će održati predavanje na Filozofskom ako izdržimo do Subversive film festivala. Mi smo se, budale kakve jesmo, smijali. U tom trenutku do hipotetskog predavanja dijelila su nas, dan više – dan manje, tri tjedna. Tri tjedna su vam, čisto ilustracije radi, dovoljna da zaliječite distorziju skočnog zgloba desne noge, uspješno završite intenzivan tečaj njemačkog ili pak da prijeđete kineski zid vozeći se na biciklu. Ispostavilo se da nisu dovoljna za očitovanje resornog ministra o studentskim zahtjevima.  

Prvo predavanje zapravo je bilo interpolirano u promociju dviju novih Žižekovih knjiga – Paralakse i Boga na mukama. Svoje mišljenje o Bologni sažeo je Slavoj u rečenici koja zaslužuje da je se citira: Konačno je zapadna Europa otkrila ono što je jugoslavenski genij otkrio kao usmjereno obrazovanje. Stavljanje naglasaka na znanje koje određuju očekivanja, primjene i mogućnosti korištenja čini studije sve sličnijim tečajevima. Kako bi naveliko proklamirane teze društva znanja izgledale primijenjene na Filozofskom? Pustimo malo mašti na volju! Evo, recimo, ako iznajmljuješ apartmane u Baškoj Vodi upiši Talijanski za početnike. Ako imaš problema s kašnjenjem treba ti Dekonstrukcijsko čitanje Prousta na Komparativnoj književnosti. Ako te kojim slučajem muči tko si, odakle dolaziš ili kamo ideš – nema problema – samo skokni do Odsjeka za filozofiju i ispuni prijavnicu za Ontologiju I. Dobrom dijelu auditorija sve je to zvučalo poznato budući da je istu stvar slušao na svakoj drugoj tribini tijekom pet tjedana blokade. Podrediti obrazovanje društvenoj koristi, kako kaže Žižek, znači suziti prostor drukčijeg mišljenja. Primorčevo društvo znanja ne treba one koji će filozofirati, nego one koji će raditi.

Žižek je dao podršku blokadi jer smatra da bi upravo sveučilišta trebala biti mjesta koja će zadržati minimalnu distancu u odnosu na kapitalizam ili, da to drugačije sročimo, njegovati misao koja ne služi konkretnim potrebama društva, već lebdi u zraku. A upravo se to ovih dana radilo na Filozofskom. To nije shvatio, između ostalih, ni Ante Tomić. Mora biti da je ozbiljno kasnio s kolumnom. A kad se kasni, naučio sam to i ja kroz ovo malo kolumnističkog staža, brže se piše nego što se misli. Kao nuspojave znaju se pojaviti promašene teze, pa se tako i mom imenjaku dogodilo da je ozbiljan studentski bunt zamijenio s tematskim tulumom mlađih punoljetnika. Propitivanje društvenih pretpostavki zahtijevalo je prekid nastave. To ne znači da pet tjedana nismo radili ništa, već upravo suprotno – da smo radili svoj posao. Žižeku je to odavno bilo jasno.  

Ovaj relativno kratak intermezzo unutar prvog predavanja propupao je tipično žižekovski u temu drugog predavanja održanog u kinu Europa. Iako je dužina naslova u pravilu obrnuto proporcionalna širini teme na koju se referira, to kod Kinematografije kao organa kulturne revolucije nije bio slučaj. Žižek je nastavio priču o kapitalizmu, ali je mjesto radnje preselio na istok. Mišljenja je da je tamo na snazi kapitalizam s azijskim vrijednostima ili, ako baš hoćete, produktivnija varijanta kapitalizma koja ne traži demokraciju kao svoj prirodni dodatak. Kapitalizam je ekonomski sustav u kome su sredstva za proizvodnju u privatnom vlasništvu, a svrha njegove ekonomske djelatnosti je dobijanje profita. Posebno treba naglasiti da niz pozitivnih fenomena kao što su opće pravo glasa, sloboda tiska i, na koncu, besplatno javno obrazovanje NISU unaprijed upisani u njega, već se njih krvlju, znojem i suzama  naknadno izborilo. Kina danas, ako sam dobro slijedio Žižeka, predstavlja naše zaboravljeno jučer. Ne bismo smijeli upasti u zamku da zamijenimo kulturu i prirodu pa, po analogiji sa samim sobom, pomislimo kako ćemo tamo za par godina iz mulja autoritarnosti zateći samoniklu demokraciju. Žižek poziva na oprez – Kina nije naša prošlost već i naša moguća budućnost.

Borba protiv sveopće komercijalizacije školstva jedan je front u borbi protiv toga. Jedan dan s Žižekom dovoljan je bio svakome da se uvjeri kako njegovo pismo podrške nije bilo pomodna poza. On nije trgovački putnik koji se dodvorava ciljanoj publici pa, ne bi li prodao koju knjigu više, po defaultu zauzme njenu stranu nemajući pritom blage veze na što je to stavio svoj potpis. Njegov angažman možemo mirne duše proglasiti (iako bi on prezirno frknuo na tu riječ) autentičnim. Uz punu svjesnost glede promašenosti ove usporedbe, vjerojatno nisam jedini kojeg on podsjeća na lijevi pandan Jacka Welcha ili nekog drugog Velikog Gurua kapitalizma koji se u posljednje vrijeme smucaju po Zagrebu.

Taman negdje s odlaskom slovenskog diva iz Zagreba poklopila se suspenzija blokade posljednjeg bastiona studentskog bunta- Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U svjetlu Žižekovih refleksija o budućnosti društva, moglo je to pobuditi u svih emocionalno angažiranih ambivalentne osjećaje. S jedne strane, završila je jedna bitka za bolje i pravednije društvo. S druge strane, gledajući pozadinu na kojoj se ta bitka odigrala, teško je reći koliki je uopće njen značaj.

Još nije jasno jesmo li na kraju početka ili na početku kraja.