Ovogodišnji festivalski program donosi niz izložbi, radionica, prezentacija, razgovora, buvljaka nezavisnog stripa, čitanja uživo te glazbeni program. Festival okuplja umjetnike i umjetnice iz Hrvatske i inozemstva, fokusirajući se na suvremenu uličnu umjetnost i nezavisni strip.

Poseban naglasak ovogodišnjeg izdanja stavljen je na nezavisno i mikroizdavaštvo, razmjenu iskustava i predstavljanje različitih autorskih i izdavačkih praksi. Tijekom trajanja festivala prostor AKC Medike dodatno će oživjeti crtanje murala i grafita na zgradi Medike i u njezinim unutarnjim prostorima, gdje će publika moći pratiti nastanak radova uživo, pod vodstvom Antonije Bačić.

Festival nastaje u organizaciji AKC Attack i četvero umjetnica: Lee Kralj Jager, Anamarije Kvas, Ivane Geček i Antonije Bačić.

Ulaz na sve dnevne programe je besplatan.

Više detalja o satnici i sudionicima_cama festivala pročitajte ovdje.

Ovaj ciklus započet je prije pet godina i zamišljen je kao prostor susreta između ilustratora_ica iz različitih zemalja koji do tada nisu zajedno radili, a tijekom 12 mjeseci surađuju na ideji proizišloj iz njihovih razgovora i razmjena ideja.

Ilustratorski dijalog između Jurov i Pašalić utemeljen je na stripovskoj formi, a čini ga niz sjećanja i maštanja ovih dviju umjetnica. “U Spačkolomu, njihovom zajedničkom stripu nastalom specifično za ovu izložbu, svi su stilski i pripovjedački šavovi vidljivi i nije bilo nikakvog interesa da ih se sakrije. Štoviše, narančaste i zelene plohe u ilustracijama jasno signaliziraju iz čije mašte i iz čije ruke što dolazi, pa ipak sama priča teče odlučno i jasno, a neočekivane izmjene tona samo pridodaju dinamici i bacaju čitatelja dublje unutra, kao tajna vratašca u podovima Sofijinih i Eninih soba.

Ta nezgrapna preklapanja, ali i volja da se ilustratorice prilagode jedna drugoj, zrcali se i u jednoj od nekoliko paralelnih narativnih linija stripa, onoj u kojoj se Gvaky i Gavranka dogovaraju naći i on njoj prizna da ne smije izaći na kopno. Gavranka gotovo cijeli strip provodi marljivo gradeći kompliciranu konstrukciju koja će omogućiti njihov susret, koja u jednom kadru djeluje kao dom, a u drugom kao opaka zamka”, istaknuo je kustos izložbe Marko Golub.

Ukoričeni strip moći će se nabaviti na izložbi koja ostaje otvorena do 19. lipnja, a više detalja o programu pronađite ovdje.

Kuš! Comics pokrenut je 2007. godine u Rigi s ciljem popularizacije medija stripa u Latviji. Djelovanje Kuš Comicsa prepoznato je međunarodno, a među ostalim ističe se njihov rad na stripovskim antologijama u džepnom izdanju.

U 2026. godini, Kuš! Comics surađuje s galerijom Part Time na organizaciji rezidencijalnog programa. Javni poziv namijenjen je umjetnicima_ama stripa i drugim profesionalcima_kama koji se bave stripom. Rezidencija može trajati jedan ili dva mjeseca, a organizatori nude smještaj, korištenje prostora i drugih resursa Kuš! Comicsa, promociju projekta, mogućnost pop-up izložbe i pozivno pismo za osiguravanje dodatnih materijalnih sredstava.

Rezidenciju financira latvijska Državna fondacija za kulturu i boravak je besplatan, no trošak prijave se naplaćuje 10 USD. Prijavninu je potrebno platiti putem linka. Puni tekst poziva možete pročitati ovdje, a za dodatna pitanja možete se javiti mailom na kushmens@gmail.com.

Rok za prijavu je 31. siječnja.

Društvo za prosvjetu žene, osnovano 1935. godine u Zagrebu, djelovalo je u smjeru ženske emancipacije i obrazovanja, širenja antifašističkog svjetonazora i suradnje s ostalim ženskim organizacijama. O njegovom radu izvještavao je časopis Ženski svijet, koji izlazi u tom periodu, a s kojim su surađivale i same članice Društva. Kada je 1941. prestao legalni rad Društva, mnoge njegove članice priključile su se Antifašističkom frontu žena.

Istraživanje o radu Društva predstavit će Marija Jelić, diplomirana povjesničarka i vanjska suradnica u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža. Zanima je društvena, pravna i politička historija Zagreba u ranome novome vijeku, a u posljednje vrijeme i ženska historija. Prigodni strip izradila je ilustratorica i dizajnerica Anđela Žapčić i bit će besplatno dostupan na predavanju, a autorica projekta je Tihana Bertek.

Više detalja o Društvu za prosvjetu žene možete pronaći u tekstu Marije Jelić objavljenom na portalu VoxFeminae.net.

U ovom se navratu Sacco opredeljuje za fusnote, nešto što se u svakom naučnom, bilo akademskom, bilo novinarskom i/ili istorijskom istraživanju doživljava samo kao dodatno pojašnjenje koje treba da utvrdi i potkrepi ono već izrečeno u ”glavnom” delu teksta. Fusnotu međutim, ovaj malteško-američki novinar doživljava kao glavni prilog i trag, koji po težini i važnosti svedočenja s vremenom menja čitav preovlađujući, dominantni narativ.  

Sasvim suprotno predvidivoj, potpuno oportunističkoj logici geopolitičkih “stručnjaka” i “profesionalaca“, Joe Sacco se u svom novinarskom pohodu opredeljuje za poziciju outsidera koji postepeno i postupno dolazi do istine o događajima. Razgrčući prašinu sa događaja o kojima nije nigde čitao na dovoljno produbljen način, o kojima nije mogao naći zadovoljavajući broj podataka i svedočanstava, on se služi fusnotama kao sredstvom protiv istorijske amnezije.

Odlaskom na lice mesta – u pojas Gaze – te sada već daleke 2003. godine, a nameravajući pri tom da istraži još dalju 1956. godinu (borbu za prevlast nad Sueckim kanalom i zločine koje su Izraelci tada počinili nad Palestincima), on ne želi samo da dokumentuje raznorodna lica palestinske patnje i intervjuiše preživele svedoke, već ga zanimaju konsekvence i posledice jednog decenijskog kontinuuma, o kojima se mahom i dalje ćuti u mejnstrim medijima.

Na početku svoje grafičke novele Joe Sacco želi upravo da naglasi tu vidnu razliku u odnosu prema svojim kolegama i novinarima u drugim redakcijama. Time on ukazuje na jednu širu krizu novinarskih načina prikazivanja humanitarne katastrofe, koja se kreće od jednog do drugog “incidenta” i “skandala”, od masakra do masakra. Ta taktika, mada operativna i legitimna, služi upravo navikavanju na otupljujući ritam genocida, i konačno, usled opšte apatije, ide u prilog predstavi da je sve što se zbiva ustvari “normalno”, da se ratni spektakl odvija po očekivanom, uigranom planu (baš kao novinarska žurka u Jerusalimu, na samom početku ove novele).

Pošto autor, ne libeći se da predstavi svoju perspektivu kao unapred ograničenu i podložnu istim onim predrasudama kojima robuje većina novinara_ki sa Zapada, govori, piše i crta iz “prvog lica”, on otvara priliku za ironični odmak od sopstvene “moralne ispravnosti”, suviše ozbiljne persone (novelom provejavaju i trenuci smeha i olakšanja mučnih situacija), kao i lažljive “objektivne” uzdržanosti. Zaista, doima se kao neko ko prvenstveno želi da razbije uvrežene predrasude i rasvetli slepe tačke, a da bi to uspeo mora da se suoči sa “srcem tame”, da se uputi na mesto samog temeljnog istraživanja, na tlo gradova koji sačinjavaju mesta palestinskog mučnog višedecenijskog prebivanja. 

Uz to, preispitujući zakonitosti jednog sistematskog i organizovanog uništenja svih humanitarnih temelja koji su mogli voditi do međuetničkog suživota, on ne želi da postupa kao ostali novinari sa terena, koji nameravaju da izmame urgentne i alarmirajuće apele iz pretpostavljenog istorijskog “sada”. Zato je njegov cilj povratak u prošlost koja višestruko odjekuje posledicama po samu sadašnjost. U 1956. godinu, kada se dogodila prva okupacija pojasa Gaze i brojni masakri civila i izbeglica – događaji koji su po svemu imali obeležja etničkog proterivanja i istrebljenja – a gotovo da nisu bili zabeleženi i komemorisani na dostojan način. Joe Sacco želi zapravo da pronađe nedostajuću kariku u kolektivnom i individualnom poimanju genocidnog kontinuiteta.

Notorna je činjenica da se istorija, koju – kako se to već poslovično kaže – pišu pobednici, ne želi u svom nemilosrdnom pohodu osvrtati na ono što smatra događajima koji nisu vredni pažnje. Međutim, u ovom se slučaju autor zalaže za poimanje istorije kao učiteljice života. Novinar je p(r)ozvan i kao “amaterski” historik, on je jednom za uvek obavezan, zajedno sa drugim istoričarima, svedocima i piscima, na mukotrpnom putu predočavanja istine. 

Odbijajući da se pokloni zvaničnim interpretacijama borbe za prevlast nad Gazom, kao i opšteprihvaćenoj slici koja predstavlja izraelske Jevreje kao one koji jednostavno brane svoje pravo na postojanje, autor pristaje uz svedočanstva prognanih Palestinaca kao uz glavni izvor istorijske i političke kritike koja prkosi dominantnim stavovima. Saccov poduhvat je još važniji usled brisanja i uklanjanja dokaza, toka istorije koja pokazuje tendencije zaborava i amnezije koja godinama prekriva sve eklatantne znakove aparthejda, getoizacije, nasilnog raseljavanja Palestinaca i dodatnog naseljavanja cionističkih kolonizatora, kao i vandalizacije i sravnjivanja sa tlom palestinskih domova.

Tokom istraživanja, Sacco pronalazi preživele svedoke koji su bili neposredni očevici izraelskih zločina koji su se odigrali u dva palestinska grada, Khan Younis i Rafah. Nakon što bi sa svojim vernim pratiocem, učenjakom i istraživačem Abedom, našao mesto prebivanja svedoka, Sacco bi se upuštao u intervju sa datom osobom, svaki put iznova pokušavajući da dosegne do epicentra istorijskog sećanja i traume preživelih. Vrlo su duhovite i važne invektive i komentari koje Sacco, kao glavni narator, ostavlja o ključnim svedocima, jer oni sačinjavaju presudan doprinos u razumevanju borbe sa nanosima memorije, onim što u noveli naziva krhotinama i zaostacima sećanja. 

On se ponaša upravo kao arhivar i sakupljač tih krhotina, koje mora odvojiti od onih delova sećanja koji smetaju razotkrivanju osnovne proživljene traume, a sa kojima se mnogi svedoci, što je sasvim razumljivo sa aspekta količine pretrpljenog nasilja, vrlo teško nose i suočavaju. Naročito mu je teško izazvati određenu reminiscenciju na 1956. godinu kod jednog od prekaljenih boraca (fedayee) koji pri prisećanju prati liniju “ličnih izdaja i odmazda”, kao i militarističkih promašaja i decenijskih nedaća. Sa njim Sacco ulazi u neku vrstu prinudnih pogodbi, i kako sam kaže, čak i “cenkanja” i “trampe”. Autor se ovde postavlja kao onaj koji nudi “deo za deo”, izmamljujući sećanje na događaje koji su mu ključni davanjem zauzvrat slobode sagovorniku da priča bez uznemiravanja o događajima koje on lično smatra ključnim, te tako pokušava utoliti i njegovu i sopstvenu, obostranu znatiželju i potrebu.

Ponekad pak nailazi na toliko stare i zanemoćale svedoke i svedokinje, da je gotovo nemoguće iz njih izmamiti bilo kakvo relevantno svedočenje, jer su njihovi nanosi uspomena, slično zgradama koje razaraju Izraelci, gotovo potpuno destruirani posledicama negativnog rada vremena, kao i PTSD-om koji je trajno razbio koherentnost njihovog izlaganja. 

Rad brisanja i zatiranja dokaza je nešto što se odvija uporedo sa naporima ovih i drugih Palestinaca da se odupru amneziji prenošenjem zajedničkih, kako ličnih tako i kolektivnih insignija sećanja, iz generacije u generaciju. Baš dok Sacco mukotrpno radi na kristalisanju sopstvenih fusnota i izgradnji činjenične istine, odvija se proces dalje razgradnje – rušenje palestinskih kuća od strane vojnika IDF-a, kao i njihova potpuna anihilacija buldožerima i teškom mašinerijom, kojima Sacco izravno svedoči u pauzama svog rada na istorijskim fusnotama. 

Gotovo svako Saccovo suočavanje sa potencijalnim svedokom ili svedokinjom sastoji se tako u pregovaranju oko načina i mehanizama sećanja. U razgovorima iznova navodi svoje sagovornike, insistirajući na tome sa retkom upornošću, da govore o datoj godini, mestu i vremenu. Mnogima od njih nije sasvim jednostavno da se suoče sa datim periodom, dok drugi jednostavno odustaju od svedočenja, ili ne žele ni da se upuštaju u bilo kakvu rekreaciju. Preovlađuje osećaj da Sacco ne manipuliše njihovim emocijama zarad sopstvene naučne dobiti, već traga za onim individuama kojima bazična uspomena na događaje nije urušena silinom pretrpljenog nasilja.

Glavne sagovornike, time i saradnike, autor nalazi u onim individuama koje nisu doživele nenadoknadive ozlede memorije, koje bi ih ostavile trajno petrifikovane, zamrznute u ćutanju. Takođe, neki svedoci i svedokinje ostaju anonimni jer je to bila njihova izričita želja, dok je njihove likove autor dodatno sakrio izmenivši im lični, fizički izgled u konačnoj skici njihovih profila.

Glavni Saccovi sagovornici tako najčešće samoinicijativno rekreiraju sam događaj, služeći se čak i ponovnom rekonstrukcijom. Ta rekonstrukcija se često ne odvija samo kroz govor, već i kroz delimično ponovno proživljavanje rečenog trenutka, što je ilustrovano njihovom potrebom da na licu mesta, fizičkim položajem tela, ponove situaciju masovnih postrojavanja i prinude kojoj su bili izloženi. Tako jedan od svedoka, pokušavajući da rekonstruiše i dočara način na koji je pobegao od egzekutora, pribegava naslanjanju na zid u sopstvenoj kući, koje korespondira sa njihovim tadašnjim prinudnim naslanjanjem na zid, neposredno pred trenutak kada se odlučio na poduhvat bekstva. 

Ipak, Sacco ne pripada ni tipu novinara koji bi otpisao nečije svedočenje, govor ili izjavu, samo zato što se ono kosi sa predstavama o Palestincima kao o “idealnim žrtvama”. Kvalitet ovoj grafičkoj noveli donosi upravo to različito profilisanje svedoka, njihova raznolika i raznovrsna karakterologija, intervjuisanje i samih boraca za palestinsko pitanje (fedayeen), od kojih jedan vidno podleže svim najgorim antisemitskim predstavama. Naime, u strahu da će cionisti doći do njegovog svedočanstva, pošto Jevreji “sve znaju i sve vide”, otkriva se stepen njegovog potisnutog ludila i paranoje, budući da svoju sudbinu upoređuje sa onom Adolfa Ajhmana, smatrajući da je ovaj samo žrtva jevrejske zavere.

Naročito ozbiljan otpor Sacco nalazi kod onih mlađih generacija Palestinaca koji sa prezirom i indignacijom doživljavaju njegovu odluku da piše o prošlim događajima. Njihov argument obično se kreće pretpostavkama da su njihovo vreme i njihova sadašnjost prioritetni jer su već ispunjeni primerima okrutnosti koje treba jednostavno zabeležiti upravo u trenutku kad se događaju. Oni prosto odbijaju da sagledaju istoriju iz “tuđih cipela”, kao složeni kontinuum koji podrazumeva da se zločini stalno iznova vraćaju, baš zato što se zapadni svet nije suočio sa sopstvenom imperijalističkom, kolonijalnom prošlošću.

Ipak, autor ne odbacuje ni njihovu tačku gledišta, te njegova grafička novela obuhvata i očigledan bes i nezadovoljstvo koje oni ispoljavaju, a koji je izazvan nepodnošljivošću patnje pod permanentnim nasiljem, kao i očajem usled opšte besperspektivnosti. Iako ne pristaje da sledi njihovu predstavu da se istorija meri isključivo aršinima sadašnjosti, Sacco im posvećuje dostojno mesto, i to u trenucima kada odbacuju njegovo istraživanje kao irelevantno, ili ga srdito grabe za ruku i pokazuju mu rupe od metaka, nehigijenske uslove stanovanja, kao i bilansu uništavanja sopstvenih domova. 

Posebno su zanimljivi i uspešni oni izlivi besa koje autor hvata sa svom njihovom neprerađenom, neizbrušenom sirovošću. Takvi su, na primer, nastupi besa taksiste koji prevozi Saccoa i Abeda sa mesta na mesto. Furiozni gnev koji taksista ispoljava, zabeležen boldovanim caps lockom, želja da se Izraelcima uzvrati potpuno istom merom odmazde, ubistava i zločina, plediranje za dalje napade bombaša samoubica, svedoči o sekundarnoj viktimizaciji žrtava koja dovodi do prihvatanja “zub za zub” moralizama. Tako, Sacco hvata i trenutak kada islamski teroristi u znak odmazde, ubijaju grupu jevrejskih studenata, kako bi dodatno prikazao stepen zadovoljstva zbog “radosne vesti” koji provejava na mnogim licima koje usputno sreće na ulicama. 

Upotreba fusnota dobija posebno potresan trenutak zgusnute akumulacije svedočenja nasilju u onom delu novele koji se bavi sećanjem na 12. novembar 1956. godine, kada je u gradu Rafah izvršena masovna racija palestinskih muškaraca, onih od ranog punoletstva do 70 godina starosti. U okviru date fusnote koja proizvodi sopstvenu istorijsku auru, po prvog puta izjave preživelih žrtava i očevidaca bivaju pridružene jedna drugoj u vidu eha sećanja, stvarajući željeni osećaj kontinuuma. Ono što svi svedoci mahom pamte, jeste razglas koji je pozivao muškarce da napuste sopstvene domove i trkom stignu do škole u kojoj se vršilo njihovo dalje postrojavanje dok su pucnjevi leteli iznad njihovih glava.

Kao što svi svedoci, bez obzira na sopstvene kapacitete svedočenja, pamte i dvojicu Izraelaca koji su ih na samom ulazu u školu dočekivali zverskim udarcima palica, što je nekima od njih nanelo trajne posledice i ožiljke u predelu glave. To je upravo ono nasilje koje zatiče sve svedoke i urezuje se u njihovo pamćenje sopstvenom kolosalnom mahnitošću, delujući kao ničim opravdana demonstracija varvarske razularenosti i divljaštva. 

Posebno potresno su prikazane one masovne scene klečanja Palestinaca kojima je prethodno naređeno da spuste glave i da šake polože na njih. Jedan od svedoka je to uporedio sa načinom na koji se tretiraju lubenice, nežive stvari. Dehumanizacija “neprijatelja” koja podseća na najgore nasleđe Holokausta i svih logorskih mesta stradanja Jevreja u Drugom svetskom ratu, dobija posebno pervertirani odjek u načinima sprovođenja i postrojavanja muškaraca, od strane cionista, u dvorištu obližnje škole. Naime, na putu do škole, pošto bivaju požurivani stalnim pucnjevima u zrak, dolazi do proizvođenja efekta stampeda, usled koga mnogi padaju i bivaju likvidirani na licu mesta, dok drugi gube svoju obuću. Tako se nagomilavaju i tela i odbačena obuća, preko kojih progonjeni, u strahu za sopstveni život, nastavljaju da gaze u trku, priželjkući da stignu do konačne destinacije. 

Joe Sacco je uspeo da prikaže očaj pandemonijuma, koji nastupa u trenutku kada se ljudi potpuno liše sopstvenog dostojanstva i sigurnosti – kada postanu mete za neograničeno iživljavanje i odstrel. Otuda postaje vidljivo kako se, u potpunoj panici, očaju i beznađu, u situacijama koje su orkestrirali cionistički predatori, progonjeni grčevito odaju ličnom spasenju, što dovodi i do toga da kroče preko razbijenih, krvavih glava, kao i da preskaču na smrt prebijena tela svojih sapatnika. 

Takođe, ne štedeći sebe, reflektujući o svojoj poziciji onoga ko navodi žrtve pogroma da se prisete isključivo dela priče koje će ući u njegovo istraživanje, pri odlasku iz Gaze, Joe Sacco nosi sa sobom određeni deo odgovornosti i krivice. Podsećajući se koliko je puta morao grubo da prekine nečije “nesuvislo” svedočenje, koliko puta je i sam podlegao frustraciji zato što nije dobio željeno svedočenje (mada tu frustraciju nije ispoljio pred žrtvama, nego tek pred nama, čitaocima njegove novele), Sacco se, u konačnom osvrtu oseća odgovornim za pretrpljenu bol prisećanja, koju je i sam, sopstvenom nesmotrenošću, inducirao kod žrtava. U tu svrhu, poslednjih nekoliko stranica grafičke novele sačuvano je za pokušaj da se, sasvim nemo, bez naracije i svedočenja, rekonstruiše tačka gledišta jedne od žrtava masovne racije u Rafahu – Abu Junisha. Njemu je glava razbijena palicom, nakon što je pao pri trčanju.

Tako, u završnim trenucima ove grafičke novele, bez pojašnjenja i posredovanja, osim onog vizuelnog, autor ostavlja čitaocima da zamisle kako je bilo izgarati u cipelama osobe koja je vrlo lako mogla završiti mrtva od posledica prebijanja. Tom nemom fusnotom, koju može zabeležiti samo medijum stripa i vizuelne interpretacije, odana je počast svim žrtvama koje nisu imale mogućnost oglašavanja ni deljenja sopstvene patnje, niti bilo koju drugu mogućnost prenošenja sopstvene nesreće u istorijske anale. Poslednja fusnota, stoga, figurira kao odbijanje verbalne interpretacije, protiv skrnavljenja sećanja na sve žrtve odmazde. Kao empatična i emfatična ilustracija vizuelnog uosećavanja, koja ide protiv pošasti previđanja i zaborava, svojstvenih na kraju svakom ljudskom biću. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Znala sam da mi se guzica pretvara u lokvu, samo nisam bila sigurna je li riječ o lokvi znoja, lokvi menge ili kombinaciji jednog i drugog – što će se, kako god okrenula, sigurno vidjeti na svijetlim hlačama i onda će svi gledati i upirati prstom u mene, smijati mi se ili me sažalijevati. Pomislila sam, da sam bar cura u stripu, a ne cura u stvarnom svijetu, pa da mogu zamoliti svoju stvarateljicu da me napravi mršavom, bez tijela koje prdi, piša, ima mengu ili luči znoj. Onda sam se sjetila Hane Tintor, jer mi ona, da sam jedna od junakinja u njezinom stripu Cure (Bodoni, 2025), sigurno ne bi ispunila nijednu od želja. 

Prije nego što njezin strip uopće započne, čitateljica se spotakne na crtež u kojem jedna od junakinja poželi tijaru, vilinska krila i čarobni štapić, ali autorica – nacrtana verzija same sebe – odgovara da joj neće ispuniti želju jer: “strip je već gotov”. U toj kratkoj, metatekstualnoj razmjeni, Tintor odmah postavlja ton cijele knjige – nema čarobnih rješenja, uglancanih popravaka ili prečaca za izlaz kroz fantaziju. Ono što slijedi je niz bedastih i zbunjenih stripovskih epizoda koje u smislenu cjelinu povezuju likovi prijateljica, običnih cura uhvaćenih u dobrodošlo banalnoj i dosadnoj slagalici svakodnevice.

Tintor crtežima hvata frendice, generaciju fino odgojenu na skrolanju i algoritamskoj fragmentaciji pažnje, koju je wellness retorika na društvenim mrežama naučila da bi trebala “raditi na sebi”, dok u isto vrijeme posrće pod težinom nestabilnih stanarina i tržišta rada koje joj ne obećava ništa osim 1+1 paketa, u kombinaciji prekarijat i anksioznost. Cure ne bježe od te svakodnevice, ne traže rješenja, ne nude self-help mantru niti girlboss narativ, nego ih zatičemo u blic-epizodama uz sočne tračeve, još sočnije riječi podrške i utjehe, urnebesne pasivno-agresivne komentare, a pritom ne izostaje ni onaj ljuti klasik; besciljni izlasci i iznervirano komentiranje Instagram influenserki koje zrače lažnim spokojem i životnom posloženosti. 

Uvodna napomena ”Svi likovi i događaji su stvarni, a svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je namjerna” u tom je smislu ključna: Tintor dojmljivo priznaje da je ovo strip koji svoj materijal crpi iz stvarnosti, međutim, ta stvarnost nije reportaža nego prizma kroz koju šiklja šarmantni humor, nenametljiva empatija i zdrava doza autoironije. Na trenutke, Cure funkcioniraju kao dnevnik ili arhiv sitnih sramota, glupavih komentara i neugodnih tišina, a koji djeluju kao da jednako pripadaju nama koliko i stripovskim curama.

Doduše, ne treba strip shvatiti olako – tek kao crtačku dokumentaciju ili rendom žvrljanje – jer svaka banalnost koju crtačica odabire zabilježiti doista funkcionira kao sitna, ali dinamitna studija generacijskih i djevojačkih quirkova, njihovih slatkih i gorkih briga, spektra načina na koji se uče nositi same sa sobom i svijetom u koji su bačene. Tintor ima izniman osjećaj za detalj, bilo da je riječ o billboardu “Spontanost je nova snaga”, terasi Krivog puta ili čajnim kolutićima na stolu, ti prizori ne služe samo kao ukrasi kadra, nego iscrtavaju atmosferu generacijskog iskustva života u Zagrebu. 

Cure su, s vremena na vrijeme, krindž i znatiželjne trač babe, kažu neprikladne stvari, umorne su od ispravnosti – nisu tu da se emancipiraju i prosvijetle, nego da jednostavno preživljavaju, dan po dan. Iako stalno plešu po rubu izgubljenosti, nesigurnosti i preplašenosti, nikad nisu patetične, nego izrazito duhovite i cinične. U tom kontekstu korištenje humora ne iskače samo kao sladak dodatak – ružičasta mašnica na kosi – nego i spretno ispletena riblja kost, jer cure prepoznaju i vlastitu smiješnost i kolektivnu djevojačku ranjivost.

To je jasno iz stripovskih scena u kojima se junakinje sprdaju sa slikom savršenih influenserskih života, self-care narativima i cijelom “guru kulturom” koja cvate na Instagramu, pri čemu se komentira kako je self-care postao narcisoidan performans ili kako drugi glume wellbeing dok ih izjeda nesigurnost. Međutim, cure na vidjelo vade i vlastite proturječnosti, nesigurnosti i sitne neuroze; kod tretiranja Instagrama kao platforme za thirst trepanje, odlaska na psihoterapiju ili secirajući vlastito tijelo u odrazu u ogledalu. Tintor, u tom smislu, ne koristi humor da zagladi krhkost u savršenu, urednu frizuru, nego da je pažljivo raskuštra, pramen po pramen, dok ne postane ono što jest: neuredna, ali živa. 

Jedan od najvažnijih slojeva ovog stripa, i meni najomiljeniji, je slatkoslani prikaz ženskog prijateljstva. Tintor ne romantizira ili idealizira žensku solidarnost, ne prikazuje ju kao magično rješenje koje će izliječiti sve nesigurnosti i sumnje u vlastitu vrijednost. Umjesto toga, gradi ju kroz mikrogeste: tu su zaigrana scena autanja frendice u kojoj se cure međusobno sprdaju, dijeljenje komplimenata kada nisu nužni ili utjehe kad se neka od cura osjeća kao hladetina. Upravo te i takve sitnice pokazuju kako izgleda ženska solidarnost; nisu patetične ili prenaglašene, nego djeluju vrlo prirodno i spontano.

Posebno su upečatljivi oni trenuci koji se inače bace izvan kadra: cure s dlakavim nogama i pubičnim dlakama, s punim ustima riječi “menga”, na zahodu, s nadutim trbuhom, s podočnjacima, celulitom. Ništa manje nije važno naziranje cica svih veličina i oblika, pokazivanje i spljoštenih i prćastih guzica, a dok su prikazane u svim tim trenucima intime ili golotinje, Tintor ne upada u voajerizam ili erotizaciju – ta tijela nisu ni erotizirana, ni idealizirana, ni posramljena. U vizualnoj kulturi u kojoj su čak i strip junakinje često filtrirane, glatke i idealizirane, junakinje Cura nisu tu samo da bi bila lijepe, nego da bile živahne, opipljive i stvarne.

Osim toga, svaka od njih nosi i kul odjevne kombinacije koje poželim iskopirati, čak i kad su doma u gaćama i potkošulji! U tom se smislu ni moda ne čini usputna, već kao i da je sam stajling junakinja produžetak njihove svakodnevice i identiteta: šarene jakne, kulerske sunčane naočale, lijepe, ali nepraktične nove cipele. 

Da Cure imaju TikTok kanal, vjerojatno bi roastale sve i svakoga – od lokalnih političara do joga influenserki – snimale bi poluplesne, polutužne videe u pidžamama, uz voiceover o tome kako ne znaju što žele, kako se boje, kako su umorne, kako je sve smiješno i ništa nije smiješno. Vjerojatno bi bile viralne, ali ne bi nudile motivacijski sadržaj, nego bi kroz meme logiku samo pokazivale kako je biti mlad, lud i umoran.

Cure su baš svašta; mikrodruštveni komentar na praznine koje nastanjuju, blesavi upljuvak dejting aplikacijama s kojima se igraju i hihotavo ljubavno pismo mjestima na kojima zajedno cugom i hranom zalijevaju jad ili dosadu. Tintor tako zauzima dvostruku poziciju: ona je dokumentaristica trenutka, jer zna promatrati i precizno hvatati mikroskopske detalje koje vjerno preslikavaju suludost i čudnovatu ljepotu doba u kojem živimo, ali je istovremeno i dramaturginja banalnosti, jer zna kako od tih detalja, bez grandioznih i napasnih narativa, stvoriti priču koja je topla, prepoznatljiva i duhovita.

Dakle, radi se o stripu koji se ne trudi popraviti cure, niti ih spasiti, nego ih pušta da budu ono što jesu. I u tome leži njegova važnost: u vremenu u kojem se očekuje da stalno pokušavamo biti “bolje verzije sebe”, zbog čega i poželimo da nam netko samo da taj čarobni štapić, Cure podsjećaju da je dovoljno, možda čak i nužno, biti samo to što jesmo – cure koje se neodgovorno zarundaju na ponedjeljak, cure koje ponekad ne slušaju druge cure, cure koje prde i imaju šlaufove, cure koje tračaju i koje se tješe, cure koje cure.

“Ovom serijom radova lezbijske erotike Helena Janečić nadoknađuje nedostatak autentične lezbijske erotike tipičan za cijelu povijest umjetnosti, popunjava praznine nastale zbog društvene opresije jednog manjinskog identiteta, pa i ispravlja prikaze lezbijske seksualnosti koje su, kad bi se i dogodili, proizašli iz muške ruke, s ciljem zadovoljavanja muškog pogleda”, stoji u najvanom tekstu izložbe.

Helena Janečić (Osijek, 1979.) diplomirala je na Sveučilištu Furman u SAD-u, a magistrirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlagala je na nizu samostalnih i grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, u različitim medijima od slikarstva, stripa do glazbenog performansa. U radu se kroz strip i slikarstvo bavi prikazivanjem neistražene queer povijesti. Radi kao slobodna umjetnica i strip autorica u Zagrebu.

Više informacija o izložbi pronađite ovdje.

Izložba se sastoji od stripa Ogi, koji je dobio ime po umjetnikovu psu, i od predmeta s gradilišta poput šute, lajsni i rezanih pločica koje je umjetnik unio u galerijski prostor. Strip Ogi je formatiran u tablama koje posjetiteljima_cama “pripovijedaju sasvim osobnu priču o umjetnikovim šetnjama sa psom Ogijem, povezanosti s obitelji, prolaznosti i promjenama te odlasku iz obiteljskog doma u novi stan”, piše u popratnom tekstu Mirne Rul.

Mihael Bađun rođen je 1996. godine u Varaždinu. Akademski status “magistar edukacije likovne kulture” stječe 2021. godine završivši studij Likovne kulture na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, pod mentorstvom Ines Krasić. U svojem radu bavi se stripom, slikarstvom i ilustracijom. Izlagao je na dvadesetak grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu te na dvije samostalne izložbe. Član je HDLU-a, te živi i radi u Varaždinu.

Izložba je otvorena do 17. svibnja, a više informacija pronađite ovdje.

Knjiga je svojevrsna “vizualna avantura koja se proteže od autorovih najranijih tinejdžerskih sjećanja s kraja 80-ih i konzumiranja supkulture, pa do konsekvenci tog lunaparka i uplovljavanja u zreli život kroz poziciju izvršnog direktora, garnirana glasnom i remetilačkom muzikom, ratovima, halucinacijama, pop-kulturnim referencama i, naravno, najnovijim svjetskim porecima”, stoji u najavi.

Igor Hofbauer studirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti, međutim tijekom studija se odlučio posvetiti dizajnu i ilustraciji. Njegov rad je poznat u okvirima alternativne glazbene i klupske scene na čiji vizualni identitet je imao velik utjecaj. Najpoznatiji radovi su plakati i letci za klub Močvara s kojim radi od njegovih početaka. Stil njegovih plakata i crteža je izuzetno prepoznatljiv, baziran na kombinaciji klasičnih američkih stripova, film noira, pop arta, njemačkog ekspresionizma i ruskog konstruktivizma.

Više informacija o događaju pronađite ovdje.

Radionica je prilika da srednjoškolci_ke tijekom školskih praznika svoje ideje pretvore u crteže ili pak smisle nešto sasvim novo. Cilj je naučiti osmisliti likove, smisliti priču i izraditi vlastiti strip.

Tema je Tajni život misterioznog susjeda_e, a u najavi stoji da je potrebno izgraditi izmišljenu priču “oko osobe koju svakodnevno viđate u susjedstvu ili svojoj okolini, ali o njoj ne znate ništa ili vrlo malo.”

Voditelj je radionice ilustrator i edukator Tomislav Tomić, profesor stručnih predmeta na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. S Pogonom je surađivao na stripu Pogon i predrasude. Tom je prilikom bio mentor učenicima i učenicama koji_e su strip nacrtali_e prema scenariju Marija Kovača.

Papir, olovke i flomasteri su osigurani. Broj polaznika je ograničen, pa je potrebno prijaviti se na radionicu putem formulara do 23. veljače do kraja dana.