Radionica paste-upa, “uradi sam” naljepnica i recikliranih radova održava se u sklopu projekta Art za zajednicu koji provode umjetnička inicijativa Šareni artikal/Tapetari u partnerstvu s udrugom KA-MATRIX kroz platformu Clubture. Dosad su kroz CT-HR programsku razmjenu i suradnju organizirane tri street-art radionice u Sisku, Karlovcu i Zagrebu, praćene izložbom Složna bića članice kolektiva i pokretačice recikliranog brenda nadin.artikal, Nastje Kljaić. Pop-up izložba u Puli ujedno je prilika za predstavljanje radova polaznika prethodnih radionica koji su se kroz zajednički rad u kreativnom procesu upoznali s tehnikama i vrijednostima street art kulture.

Street art naljepnice (stickers), kao i tzv. paste up posteri, predstavljaju originalni oblik ulične umjetnosti, lako dostupan i učinkovit u prenošenju poruke u javnom prostoru. Naljepnice se svrstavaju u podvrstu grafiti kulture, upravo zbog njihove uloge ostavljanja traga ili potpisa u javnom prostoru. Pri stvaranju naljepnica i postera umjetnici se koriste raznim tehnikama kao što su oslikavanje rukom, korištenje šablona, linorez, drvorez, pa sve do sitotiska ili digitalnog tiska, što ih čini vrlo rasprostranjenim medijem izražavanja.

“Organiziranjem radionice želi se djecu i mlade upoznati s uličnom umjetnošću, otvoriti prostor komunikacije s umjetnicima, aktivistima, aktivisticama iz drugih gradova i potaknuti razvoj street arta medu mladima”, poručuju organizatori koji poziv za sudjelovanje otvaraju svim zainteresiranima, bez obzira na prethodno znanje i iskustvo.

Pariz, svibanj 1968.

U filmu Brianov život (1979.) grupe Monty Python, naslovni junak, koji slučajno postaje pobunjenik protiv okupacije Judeje, dobiva zadatak ispisati poruku “Rimljani, idite kući” na zidu palače Poncija Pilata. U trenutku kada Brian mahnito dovršava svoj grafit, dolazi rimski centurion i, umjesto da se fokusira na sadržaj poruke, zgroženo primjećuje gramatičke greške, tjerajući Briana da stotinu puta ispiše ispravnu rečenicu: “Romani ite domum”.

Centurion je možda bio previše zaokupljen pravopisom da bi primijetio političku poruku, no u stvarnosti buntovnička i protestna funkcija grafita rijetko kada prolazi nezamijećeno (što smo imali prilike vidjeti i prošle godine u Zagrebu kada su komunalni redari promptno uklonili dugu nacrtanu na pločniku ispred Hrvatske biskupske konferencije). Još od svoje pojave prije više od pola stoljeća, grafiti služe kao oblik iskazivanja nezadovoljstva i otpora prema dominantnoj kulturi i društvu, a u pravilu čine i sastavni dio širih društvenih nemira i revolucija. Grafiti i posteri koristili su se, između ostalog, za vrijeme studentskih i radničkih pobuna u Parizu 1968. godine; u Nikaragvanskoj revoluciji 1979. godine; u sklopu borbe protiv aparthejda u Bocvani krajem 1970-ih; ili, recentnije, za vrijeme i nakon revolucije u Egiptu 2011. i kao reakcija na ekonomsku krizu u Grčkoj. Ne čudi da oni potlačeni, marginalizirani i nezadovoljni – koji najčešće nemaju pristup medijima, pogotovo u vrijeme krize – pribjegavaju upravo ovoj metodi iskazivanja svojih stavova budući da je jeftina, lagana za izvesti i dostupna svima (grafite bismo čak mogli nazvati “najdemokratskijim medijem”). Uz to, s obzirom da se nalaze u javnom prostoru, grafiti imaju i veliku vidljivost te služe kao jedan od alata za stvaranje prostora demokracije.

Ipak, ideja grafita u popularnoj svijesti neodvojiva je od negativnih konotacija, odnosno najčešće ih percipiramo kao oblik vandalizma i uništavanja ili nagrđivanja javnog prostora. Grad Zagreb već godinama se bori s grafiterima, a u novinskim člancima često se navodi istraživanje Instituta za turizam prema kojem dvije trećine stranaca ističe grafite kao jedan od najvećih nedostataka grada. Ova “urbana pošast” koja nam tjera turiste regulirana je Kaznenim zakonom (čl. 235), kao i Odlukom o komunalnom redu Grada Zagreba, u kojoj stoji da je zabranjeno uništavati pročelja zgrada, ali i javne satove, javne zahode, javne zdence, vodoskoke, fontane, telefonske govornice i druge komunalne objekte i uređaje u općoj uporabi te po njima ispisivati poruke, obavijesti, crtati, šarati i na drugi ih način prljati ili nagrđivati (čl. 4; 24; 69). Tu je i Strategija urbane sigurnosti Grada Zagreba 2014. – 2017. u kojoj su grafiti eksplicitno definirani kao “odraz vandalizma”, a treba navesti i prošle godine usvojeni Akcijski plan za sprječavanje vandalskog grafitiranja u kojem su predstavljeni kao problem higijene grada. Naime, poput kakve zaraze, oni se “sve više šire i stvaraju dojam neurednosti i zapuštenosti Grada Zagreba” te “uništavaju i nagrđuju imovinu, smanjuju njezinu vrijednost, nepovoljno utječu na atraktivnost Grada Zagreba kao turističke destinacije te djeluju ohrabrujuće na devijantno ponašanje adolescenata.”

Istovremeno, unatoč navedenim negativnim asocijacijama, grafiti su sve češće percipirani kao oblik umjetničkog izražavanja koje može pozitivno doprinijeti urbanom identitetu i kreativnoj ponudi grada. Taj pomak dogodio se 2000-ih i 2010-ih s pojavom festivala posvećenih uličnoj umjetnosti (street art), koji su umjetnicima omogućili da (legalno) interveniraju u javni prostor te da svojim radom zapravo obogate, a ne naruše, kulturnu sliku lokalne sredine. U proteklih nekoliko godina slični festivali niknuli su i u Hrvatskoj te privlače brojne domaće i inozemne umjetnike koji na taj način grade svoj prepoznatljivi stil, razmjenjuju iskustva i pokazuju da ne mora svako šaranje po komunalnim objektima biti “vandalizam”. Muzej ulične umjetnosti, OHOHO Festival, Nema labavo u Splitu, Street Art Festival Poreč, Boombarstick u Vodnjanu i umaški Indirekt samo su neki od njih, a ovaj mjesec u Zagrebu su održana čak dva događanja kojima je, s jedne strane, cilj bio pružiti prostor za umjetničke intervencije, a s druge revitalizirati zapuštene gradske prostore i ujedno stvoriti nova mjesta društvenosti. Treba napomenuti da je kod nas ulična umjetnost povezana upravo s namjerom oživljavanja zanemarenih ili neiskorištenih lokaliteta (Badel, Paromlin, destilerija uljare u Branimirovoj, stara vojna bolnica u Vlaškoj, Gredelj, klaonica u Heinzelovoj, itd.), što je također u skladu s višegodišnjim naporima nezavisne scene da ukaže na problem zanemarivanja i propadanja gradskih prostora, ali i nedostatka prostora za vlastito djelovanje.

Prvo od spomenuta dva događanja je Art Park u organizaciji udruge PIMP MY PUMP i studija Lapo Lapo, koji se ovog ljeta održava u takozvanom “Narkić parkiću” (između Tomićeve, Ilice i Strossmayerovog šetališta) s namjerom aktivacije i prevrednovanja ovog zapuštenog prostora u samom centru grada. Drugo događanje bilo je oslikavanje zida u Vojnovićevoj ulici 19 u sklopu kampanje Zagreb: otvoreni grad, održano u suradnji s festivalom Design District Zagreb. Osim samih vizualnih intervencija, odnosno oslikavanja zidova, oba događaja uključila su i tematske radionice, glazbeni program te, najvažnije, druženje sudionika, stanara i svih zainteresiranih. U ovom tekstu osvrnut ću se na mural u Vojnovićevoj koji je izradio Miron Milić (mogli bismo reći, naš etablirani muralist), iz razloga što kroz kampanju u okviru koje je nastao možemo iščitati ponešto o funkciji umjetnosti u javnom prostoru, o tome koji sve odnosi moći u njemu djeluju i kako stvoriti prostore zajedništva.

No, za početak, promotrimo kratko terminologiju, odnosno razliku između grafita i ulične umjetnosti. Ne postoji konsenzus oko toga gdje leži granica između ove dvije forme (ali to je, kao i uvijek, prije rezultat problematičnosti same ideje žanra nego konkretnih karakteristika i razlika). Ipak, valja naznačiti neke primjere kako bismo lakše razumjeli kontekst nastajanja i recepcije tih djela. S obzirom da ne poznajem dovoljno gratifersku scenu niti samu povijest grafita, neću ulaziti u formalne razlike – iako se, površno gledano, može zaključiti da su grafiti češće tekstualni, vezani uz tegove ili kratke poruke, dok je ulična umjetnost likovno razrađenija i u pravilu većeg formata. Također, ulični umjetnici su češće akademski obrazovani, a samim time njihova djela bliža su “establišmentu”. U tom smislu možemo ustvrditi da je transformacija grafita u uličnu umjetnost posljedica svojevrsne institucionalizacije – u konačnici, ulična umjetnost je umjetnost s dozvolom; ona je ne samo legalna, već često i naručena; ona se izlaže u muzejima, kupuje, ulazi u kanon suvremene umjetnosti, i tako dalje.

Graeme Evans u tekstu “Graffiti and Street Art: from Piece-Making to Place-Making” ističe da uličnu umjetnost povezujemo s “visokom umjetnošću” ali i umjetničkim tržištem, dok su grafiti zadržali svoj status urbanog nametnika. Mnogi gradovi su čak odredili mjesta na kojima umjetnici smiju slikati, čime je “šaranje po zgradama” definitivno izgubilo svoju izvornu pobunjeničku dimenziju; određivanje prostora za djelovanje u ovom kontekstu svakako može djelovati poput stavljanja u karantenu i ublažavanja političke poruke. Evans ide korak dalje, nazivajući izradu radova po narudžbi “artwashingom” i povezujući ih s procesom gentrifikacije. I brojni drugi autori izrazili su sličan stav te upozorili da kvartovi u kojima se potiče ovaj oblik kreativne proizvodnje postaju zreli za ulaganje, stvaranje novog “imidža” i privlačenje nove vrste kupaca i aktera. Kao što ističe Rafael Schacter u članku za The Conversation, ulična umjetnost možda se doima politički nabijenom, a zapravo je “savršeno nepristrana” budući da su umjetnici pozvani da svojom intervencijom obilježe neko mjesto (ili samog naručitelja) kao “cool” i “boemsko”.

Dobar primjer je sjedište Europske središnje banke u Frankfurtu koja je za vrijeme građevinskih radova dozvolila oslikavanje ograde, najprije skupini učenika, a zatim i umjetnicima koji su željeli izraziti kritičan stav prema kapitalizmu, međunarodnoj politici i EU. Ograda je ubrzo postala prava atrakcija, a da ironija bude veća, nekoliko bankara i biznismena izrazilo je želju da kupi radove. Drugi zanimljiv i simptomatičan slučaj je izložba Street Art: Banksy & Co: L’Arte allo Stato Urbano održana u proljeće ove godine u Bologni, kao i reakcija umjetnika Blu na sam koncept izložbe. Naime, organizator je bio Genus Bononiae, odjel najveće bolonjske banke Fondazione Carisbo, a izloženi radovi (točnije, zidovi s radovima), odstranjeni su s izvornih lokacija i stavljeni u galerijski prostor (navodno s ciljem očuvanja i zaštite). Na novinarsko pitanje kako razlikovati vandalizam od ulične umjetnosti, organizator je odgovorio da “svatko može sam zaključiti što je umjetničko djelo, a što škrabotina koja nagrđuje grad”. Ipak, treba imati na umu ne samo da su neka od tih “umjetničkih djela” u vrijeme njihova nastanka bila smatrana vandalizmom, već da se Bologna i danas aktivno bori protiv grafita provodeći naširoko hvaljeni model suradnje građana i gradske vlasti, prema kojem je grad shvaćen kao “suradnički društveni ekosustav” u kojem građani djeluju, između ostalog, tako da odstranjuju grafite. Kako bi izrazio neslaganje i spriječio izmještanje svojih radova, Blu je prebojio sve murale koje je napravio u proteklih 20 godina u Bologni, jasno ukazavši na ironiju da se grad pokušava predstaviti kao spasitelj ulične umjetnosti, dok istovremeno sankcionira mlade ljude koji oslikavaju grad i istjeruje ih iz prostora u kojima djeluju.

Naravno, ne treba posebno napominjati da se kontekst nastanka murala Mirona Milića prilično razlikuje od gore navedenih primjera; međutim, oni nam mogu rasvijetliti neke od ambigviteta koji se tiču umjetničkog djelovanja u javnom prostoru u širem smislu, ali i otvaraju pitanja vlasništva, autorstva i zajednice. Prozvani zbog uklanjanja zidova s muralima za potrebe izložbe u Bologni, organizatori su se branili tvrdnjom da je umjetnik autor murala, ali je vlasnik zgrade ujedno i vlasnik umjetničkog rada koji se na njoj nalazi (bilo da je nastao s dozvolom ili ne). Takav stav svakako ukazuje na problematiku privatnog vlasništva i zajedničkog dobra, odnosno na pitanje do koje mjere je javni prostor doista javan. Istovremeno, možemo uvidjeti da je ulična umjetnost kao forma specifična upravo po tome što je umjetnik na određeni način otuđen od vlastitog rada, ili barem njegove materijalne dimenzije. Dakle, imamo situaciju da za svoju intervenciju umjetnik mora dobiti dozvolu, no onaj koji daje dozvolu može s tom intervencijom raspolagati više-manje kako god želi.

Za realizaciju Milićevog murala bilo je potrebno iskamčiti nekoliko dozvola: od samih stanara (51% vlasnika stanova), od Zavoda za zaštitu spomenika kulture i od Ureda za prostorno uređenje grada. Jasno, dobivena dozvola ne garantira da će intervencija biti prihvaćena – prisjetimo se samo naprasnog uklanjanja Milićevog murala s osnovne škole u Umagu koji je bio napravljen prema uputama ravnatelja u skladu s ekološkim idealima škole, ali je odstranjen zbog tri prsta koja nabrajaju pojmove “Reuse, reduce, recycle…” Ovaj slučaj, kao i ranije spomenuta duga pred biskupskom konferencijom, pokazuju da street art u Hrvatskoj još uvijek nije izgubio političku moć niti je prešao u službu gentrifikacije. Ipak, valja u prolazu naglasiti da festival Design District Zagreb, u suradnji s kojim je izrađen mural u Vojnovićevoj, možemo svrstati pod procese gentrifikacije i privlačenja kreativne klase utoliko što, prema opisu organizatora, ima “namjeru stimulirati izgradnju ‘kreativne zone Martićeva’ prvenstveno kroz umrežavanje i suradnju dionika postojeće lokalne kreativne scene”.

No, Milićev mural – s obzirom na njegov sadržaj s jedne i kontekst nastanka s druge strane – ipak moramo promatrati u ponešto drugačijem svjetlu. Što se tiče sadržaja, mural prikazuje nekoliko ljudskih i dvije pseće figure na ulici – psi se igraju, žena s vrećicama se vraća iz trgovine ili tržnice, otac vodi dijete za ruku, muškarac i žena sviraju instrumente… Prikazani likovi su različite dobi, spola, etničke pripadnosti, i tako dalje. Kako objašnjava organizator kampanje, Platforma UPGRADE, “Miron Milić u muralu okida snimke svakodnevnice ovog kvarta, ukazuje na njene izazove i sve to vješto povezuje u mozaik života ovog grada, u kojem za svakog postoji mjesto i dobrodošlica.” Za vrijeme oslikavanja, situacija prikazana na zidu reflektirala je stvarnu situaciju na ulici – ljudi su se družili, puštala se glazba, psi i djeca su trčali uokolo, a Okus doma je pripremao hranu. Dakle, kako nam sam naziv kampanje “Zagreb: otvoreni grad?” govori, u pitanju je ideja otvorenog grada i uloga umjetničkih akcija u njegovom stvaranju. S ciljem osnivanja društvenog-kulturnog centra u Zagrebu koji bi imao izraženu interkulturnu komponentu, Platforma UPGRADE pokrenula je ovu kampanju, u kojoj se kroz niz medijskih aktivnosti i kulturno-umjetničkih i društvenih događanja propituje otvorenost grada i vizionira grad u budućnosti.

U tekstu “Otvoreni grad” Richard Sennet poziva nas da zamislimo kako bi izgledao čist, siguran, učinkovit, dinamičan, poticajan i pravedan grad, dodajući da su nam “potrebne slike da bismo naše gospodare kritički suočili s onime što bi trebali činiti”. Ulična umjetnost jedan je od načina stvaranja takvih slika budući da je sastavni dio procesa transformacije, zamišljanja i ponovnog prisvajanja urbanih prostora. Osim toga, očito je da ona među građanima potiče raspravu o tome tko ima pravo na grad i upravljanje javnim površinama. Sennetova vizija otvorenog grada (nasuprot zatvorenom sustavu, kojeg obilježavaju ekvilibrij i integracija) je organska i ekološka: to je sustav u kojem rast, shvaćen kao kontinuirana borba između uravnoteženosti i neuravnoteženosti, dopušta konflikt, raznolikost i nesklad. Ova pomalo utopijska vizija zapravo predstavlja oprostorenje ideje otvorenog društva koje nadilazi podjele, odbacuje stereotipe, prihvaća i njeguje različitosti i uspostavlja nove oblike interakcije između dionika (što podrazumijeva stvaranje demokratskog prostora).

Baš kao što je javna sfera oblikovana svakodnevnim interakcijama, konfliktima i pregovaranjima između različitih društvenih skupina, tako se i percepcija ulične umjetnosti stvara društveno. Prema intervencijama ili djelima u javnom prostoru gledatelji ne uspostavljaju individualni odnos kao što to čine u muzeju, već njihovo značenje ovisi o brojnim faktorima (od prostornih i političkih, pa do vizualnih), odnosno proizvodi se kroz odnose koji prožimaju sve elemente urbanog okruženja. S obzirom da gradovi funkcioniraju kao fizički, ali i kao imaginarni prostori koji istovremeno odražavaju i konstruiraju društvene odnose, ulična umjetnost – kao prvenstveno vizualni element grada – i sama predstavlja oblik proizvodnje javnog prostora utoliko što uključuje različite dionike, potiče raspravu i oblikuje stavove. Milićevi murali, naizgled nepolitični, često sadrže haiku ili opaske duboko ukorijenjene u svakodnevici (Kakva sreća / prelaziti ovu ljetnju rijeku / sandalama u ruci!; Pauci u uglovima / ne brinite / neću vas pomesti; Djed je znao tipa u Caritasu koji nam je stavljao najbolje stvari sa strane, itd.), zbog čega omogućuju prolaznicima da se lakše identificiraju s njihovom porukom i prihvate ih kao sastavnicu grada koja na simboličkoj razini stvara poveznicu i potiče solidarnost između svih građana. Stoga, neka od pitanja koje postavlja sama kampanja – kako otvoriti dijalog među stanovnicima i različitim kulturama, kako stvoriti osjećaj povezanosti među neznancima, kako oblikovanje prostora može generirati novi rast i kako vidljiva forma može pozvati na angažman i poistovjećivanje – odgovor pronalaze upravo u Milićevom muralu. Također, u usporedbi s njegovim drugim muralima koji prekrivaju čitave fasade (recimo u Petrinjskoj ili u Vodnjanu), ovaj, s figurama razbacanim po pomalo oronuloj fasadi, djeluje nedovršeno – no to je i prikladno, budući da je i samo ostvarenje ideje otvorenog grada “work in progress”.

Od 16 sati popodne do 4 sata ujutro gradom će “vladati” hrvatski i inozemni umjetnici i ispunjavati ga animacijama, koncertima, plesom, glazbom, izložbama, uličnom umjetnošću, svjetlosnim i zvučnim instalacijama te performansima.

Tako će svi posjetitelji u Bijeloj noći moći besplatno uživati u raznim događanjima poput izložbe Street art 2.0: Inovacija u srcu pokreta, intervencija na gradskim pročeljima poznatih street umjetnika poput Etien’a, Jana Vormanna i Lonca, Fourneauove interaktivne instalacije Water Light Graffiti, instalacija Picturae i Light Graff Patricka Sucheta, kao i svjetlosnih instalacija luminoakustike Bojana Gagića i Miodraga Gladovića te Radiant Tree HEHE Collectifa. Također, Bijela noć u suradnji s Danom otvorenog trga, među ostalim, donosi i svjetlosno-zvučnu instalaciju Le Champ, 3D mapping autora Ivana Lušičića Liika na pročelju HNK-a, koncert Zagrebačke filharmonije i fotoperformans Iris Brosch. Pascale Peyret priprema svjetlosnu instalaciju Anamorfoza III: Disperzija krijesnica, a Bill Vorn i Louis-Philippe Demers izvest će atraktivan robotički performans Inferno u sklopu festivala Device_art.

Projekt je pokrenut 2002. godine u Parizu i odmah je postigao ogroman uspjeh te je danas ondje, ali i u drugim svjetskim gradovima jedan od najvažnijih kulturnih događaja godine. 

Detaljan program Bijele noći potražite ovdje. 

Da će se zid koji odvaja Branimirovu od željezničke pruge rušiti – zna se već neko vrijeme. Konstrukcija je već više od dvadeset godina u stanju raspadanja, na nekim su mjestima čak bili ugrađivani metalni klinovi u pokušaju spriječavanja rušenja na ulicu. Također, poznato je, tako su to barem tvrdili iz HŽ-a, da će gradnja novog zida trajati samo dvadesetak dana te da će i taj zid, kao i onaj prethodni, biti platforma za uličnu umjetnost. 

Podsjećamo, inicijativa Muzej ulične umjetnosti 2010. godine raspisala je natječaj i 64 ulična umjetnika u taj su zid – na potezu od pošte na Glavnom kolodvoru do Strojarske ulice – intervenirali svojim radom i time neminovno unaprijedili gradsku vizuru koja, osim one tranzitne, druge funkcije niti nema. Kada je, u proljeće 2014. godine postalo izvjesno da će se zid rušiti, Pogledaj.to je u naslovu članka postavio pitanje: “hoće li na novom biti street art ili reklame?” i na njega, čemu svjedoči naslovna fotografija ovog članka, ovih dana dobijamo nedvosmislen odgovor. 

“Sve što je stvoreno na ulici ima određen rok trajanja zbog čega se energija ne bi trebala trošiti na rasprave o tome je li na tome zidu umjetnost ili nije, te treba li ili ne rušiti taj zid”, istaknuo je u spomenutome članku ulični umjetnik skriven iza pseudonima Lonac, “Ono što mene zanima je hoće li će se nakon izgradnje novog zida nastaviti tradicija koja traje već par desetljeća ili će novi zid ‘krasiti’ reklame”.

Kako god bilo, betonski zid ukrašen uličnom umjetnošću očito se može srušiti u nekoliko sati. No bez dozvole, logističke potpore i prethodnog dogovora, reklamni pano i zakup prostora na njemu ne može niknuti iz ničega.

Kao i s fantomskim pješačkim mostom preko Miramarske, grad mijenja svoju vizuru pod okriljem noći, bez javno obznanjenih planova i natječaja i, ono najvažanije, bez glasa građana. 

Unatoč situacijama koje su Gunju zadesile zbog elementranih nepogoda i s kojima se još uvijek bore, 5. Ljetna škola filma Gunja ipak će biti održana od 8. do 13. kolovoza u Gunji. Riječ je o projektu koji SKIG-ovci uspješno i redovito vode i razvijaju u sve opširniju i prepoznatljiviju školu filma unutar Hrvatske, ali i u inozmestvu, čiji filmski produkti uspješno odlaze na filmske festivale i revije. 

Ove godine polaznici ljetne škole mogu birati između dokumentarne radionice, u kojoj će ove godine naglasak biti na snimanju i montiranju u službi teme koja se obrađuje u novinarstvu, te Street Art radionice, u kojoj će se polaznici baviti slikarskim tehnikalijama i maljanjem po zidovima Gunjanskih kuća.

Voditelji radionica, kao i svake godine, biti će iskusni SKIG-ovci prepuni znanja i iskustva, a opet pristupačni i otvoreni, tako da od njih možete puno naučiti i dobro se zabaviti. Kao i svake godine, Škola je za sudionike besplatna. 

Organizator 5. Ljetne škole filma je Multimedijalni centar Studio kreativnih ideja Gunja – SKIG, uz potporu Hrvatskog filmskog saveza.

Unatoč situacijama koje su Gunju zadesile zbog elementranih nepogoda i s kojima se još uvijek bore, 5. Ljetna škola filma Gunja ipak će biti održana od 8. do 13. kolovoza u Gunji. Riječ je o projektu koji SKIG-ovci uspješno i redovito vode i razvijaju u sve opširniju i prepoznatljiviju školu filma unutar Hrvatske, ali i u inozmestvu, čiji filmski produkti uspješno odlaze na filmske festivale i revije. 

Ove godine polaznici ljetne škole mogu birati između dokumentarne radionice, u kojoj će ove godine naglasak biti na snimanju i montiranju u službi teme koja se obrađuje u novinarstvu, te Street Art radionice, u kojoj će se polaznici baviti slikarskim tehnikalijama i maljanjem po zidovima Gunjanskih kuća.

Voditelji radionica, kao i svake godine, biti će iskusni SKIG-ovci prepuni znanja i iskustva, a opet pristupačni i otvoreni, tako da od njih možete puno naučiti i dobro se zabaviti. Kao i svake godine, Škola je za sudionike besplatna. 

Organizator 5. Ljetne škole filma je Multimedijalni centar Studio kreativnih ideja Gunja – SKIG, uz potporu Hrvatskog filmskog saveza.

Izvor: HFS

Koju god lokaciju u gradu odabrali, u krugu od 300 metara naići ćete na barem jednu napuštenu kuću u djelomičnom ili potpunom raspadu. Poslovni i užurbani dio daljeg centra grada, smješten na prostranim avenijama kojima prolaze autobusi od monumentalnog trga Marques de Pombal do studentske zone Entrecampos, mjesto je i spomenutih prizora uzastopnih trokatnica i četverokatnica koje hvataju sjenu modernih poslovnih zgrada i hotela. 

Ukoliko se radi o povijesnoj jezgri koja obuhvaća stare četvrti poput Baixe, Rossia, Chiada, Mourarije ili Alfame, ne trebate propješačiti čak niti sto metara da biste istome svjedočili. Razlozi su financijske prirode: nekad se teško prodaju, nekad vlasnici nemaju sredstava za obnovu, a nekad ih pak ne žele prodati, jer čekaju da im vrijednost poraste. Mladi koje život navodi u ovaj grad radije odabiru povoljnije stanove u daljim predjelima grada, nego skupe najamnine u centru koje onda još iziskuju visoke troškove održavanja. Posljedica toga je da oko 500 000 ljudi svakodnevno putuje iz okolnih mjesta i predgrađa u centar grada u kojem zgrade zjape prazne i propadaju.

Pogled kroz prozor sobe moga stana koji je smješten na Graçi, staroj šarmantnoj četvrti grada, otkriva napušteni dječji dom sagrađen 1898. godine. Vrata i prozori su zazidani ciglama, to je praksa koju je moguće vidjeti na gotovo svakom napuštenom objektu. Samo od mog stana do Rossija, centralne željezničke postaje, prolazim pored barem petnaestak starih kuća koje su danas spomenik tuge ili utočište golubova. Nekad pak u njima još stanuje pokoji penzioner koji uživa prava stečena zakonom iz 1950., donesenim za vrijeme Salazarova režima, a koji je zajamčio male stanarine (od 50 do 150 eura!). Vlasnici takvih zgrada u pat su poziciji jer, naravno, stanare ne mogu prisilno iseliti, niti im povisiti stanarinu koja onda pak onemogućuje ikakav popravak zgrade. Potpuno napuštene kuće gotovo je uvijek moguće prepoznati po spomenutim zazidanim prozorima i vratima kako se nitko ne bi mogao ilegalno useliti. Na njima se pak s vremena na vrijeme može vidjeti pokoji grafit koji direktno upućuje na paradoks praznih kuća i grada punog beskućnika.

No, iako su okupiranje napuštenih objekata, odnosno skvotiranje, gotovo nepoznat pojam u Lisabonu, urbana kultura u posljednjih par godina sve je snažnija i zamjetnija. Ona se ponajviše očituje upravo u kreativnim kulturnim centrima i realizacijama ulične umjetnosti koja sve više zauzima javne površine. Jedan od primjera je i LX Factory, bivša tvornica tekstila iz 1846. godine, koja je danas pretvorena u kompleks galerija, knjižara, restorana, dućana, yoga studija, modnih, marketinških, arhitektonskih i raznih drugih minipoduzeća i ureda. Vikendima se preko dana održava buvljak, a preko noći LX factory pretvara se u mjesto za izlazak. Smještena tik ispod prepoznatljivog visećeg mosta koji Lisabon povezuje s drugom obalom Teja, također je primjer potencijala koji napušteni objekti mogu imati za kreativne ideje urbane kulture i njene umjetnosti. U betonskim sklopovima raznih napuštenih objekata, najlakše ju je prepoznati upravo radi velikih oslikanih zidova koji plijene pažnju vozača dok prelaze most 25 de Abril.

Lisabon je poput muzeja na otvorenom. No, iako mu ne nedostaje zadivljujuće arhitekture, ona će u ovom tekstu poslužiti kao podloga za jednu drugu izložbu. Zidovi grada preuzet će ulogu galerije. S obzirom na raznolik dijapazon grafita i ulične umjetnosti, ovdje je moguće uživo svjedočiti čitavoj (r)evoluciji urbane umjetnosti. Dok se prvi grafit – potpis (tag) pojavio krajem osamdesetih u Carcavelosu, mjestu 30-ak minuta udaljenom od Lisabona, pravi boom gradski zidovi doživjeli su u devedesetima. Kao i u New Yorku 1970-ih, tako i u Lisabonu ’90-ih, grafiti su “reprezentirali područje borbe i transgresije, priliku da se izbjegne zakon i hegemonijski normativi”, piše portugalski antropolog R. Campos. Bairro alto, stara četvrt na jednom od sedam lisabonskih brdašaca, mjesto je koje je tada među prvima u gradu poslužilo kao područje borbe i sukobljavanja s autoritetima i društvom. Pomoću grafita, prvi writeri obrušavali su se na uspostavljene nositelje moći, te svoje stavove preko noći prenosili na zidove ovih uskih, strmih i kaotičnih uličica.

Campos upravo na primjeru spomenute četvrti iznosi kako je grad putem grafita pretvoren u svojevrsnu podlogu za tekst, spremište gdje simbolično ispisivanje sudjeluje u izgradnji urbanih identiteta. Vodeći se terminom polifoničnosti grada antropologa Massima Canevaccija, govori kako je grad općenito, a urbanu komunikaciju posebno moguće usporediti sa zborom gdje se mnoštvo autonomnih glasova susreće i povezuje, preklapa ili je izolirano ili pak u kontrastu jedan s drugim. Barrio alto, mjesto gdje se “regularan”, miran život preko dana (zaposlenih ljudi u malim supermarketima, galerijama, većinsko staro stanovništvo u svakodnevnim rutinama) zamjenjuje noćnim životom ulica krcatih mladima koji ovdje dolaze po zabavu, područje je i u kojem su rezultati tog kontrasta vidljivi u tragovima koje donosi jutro – od smeća do “tetoviranih” zidova.

Iako danas u manjoj mjeri, stare kuće i zidovi i dalje su ispisani raznim porukama i potpisima. No, zazidana vrata ili dijelovi fasade sve češće služe kao podloga za “konstruktivan” izričaj uličnim umjetnostima. Zidovi su sve češće dobrovoljno ustupljeni umjetnicima, koji u tom slučaju ne moraju strahovati od kažnjavanja, te kojima se onda, naravno, omogućuje i honorar ili barem podmirenje potrebnih sredstava za oslikavanje.  

U gradu u kojem sam s jedne strane stalno okružena nestalnošću i propadanjem, s druge strane svjedočim stvaranju i kreacijama koje oduzimaju dah. O nestalnosti i gotovo svakodnevnim nastajanjima novih komadića ove umjetnosti govorila mi je i Helma, Nizozemka koja se ovdje doselila u listopadu 2012. godine i započela Street art graffiti turu. Svake subote u 16 sati na trgu Camois, jednom od centralnih trgova, okupljaju se grupe od svega tri-četiri pa sve do dvadesetak znatiželjnika koji imaju priliku sudjelovati u njenoj besplatnoj turi (s dobrodošlim napojnicama). U toplijim mjesecima vodi je svaki dan, te komentira kako tada i primjećuje promjene na zidovima i njihovim grafitima gotovo na dnevnoj bazi. 

Dvosatna ruta kojoj sam se pridružila šetnja je i kroz zanimljive priče i lokacije Lisabona, kao primjerice park(iralište) Mayer, kompleks napuštenih kazališta, bivši svojevrsni lisabonski Broadway, smješten pored Avenida de Liberdade. Ta nadrealistička postava četiriju kazališta podsjetnik su na ideju koja je pokušala zaživjeti tridesetih godina prošlog stoljeća, a danas pak čeka renovaciju ili bar novu akciju ulične umjetnosti.

Bez obzira na to što tagovi ili jednostavni grafiti tj. potpisi, prepoznati uglavnom kao izrazi vandalizma, sve češće ustupaju mjesto bolje prihvaćenim oblicima ulične umjetnosti, ovi izričaji i dalje su tekstovi koji reflektiraju društvenu situaciju. Davni buntovnici, danas češće afirmirani umjetnici, koriste javne prostore za prenošenje različitih poruka. Međutim, kao što niti odaslana poruka nije slučajna, tako su i sami prostori na kojem osvanu grafiti, vrlo često odabrani s razlogom. 

Jednako kao što je nemoguće ostati ravnodušan pored brojnih vrtova i parkova i kafića-kioska, tako bi bilo neobično bez reakcije proći pored impozantnih djela ulične umjetnosti. Njihove dimenzije prostiru se veličinom čitavih četverokatnica ili pak cijelim površinama zidova kuća. Sve češća su im podloga napušteni objekti, čime se skreće pozornost na problem propadanja sada već spomenika kulture. Jedan od primjera moguće je vidjeti pri prvoj vožnji autobusom od aerodroma do centra grada, na Avenidi Fontes Pereira de Melo. Lopov, krokodil, čudnovato biće koje pije na slamku i neobična verzija ptice djelo su braće Gemeos i španjolsko- talijanskog dua Blu SAM. Dio je to projekta Crono Lisboa kojim je i započeo trend revitalizacije objekata koji čekaju obnovu. Ona je bila predviđena kroz šest mjeseci nakon oslikavanja, međutim vjerojatno zbog financijskih razloga, impresivni likovi tih četverokatnica još uvijek mame poglede prolaznika. 

Slična sudbina zatekla je i par objekata na drugom kraju grada, na adresi Av. Infante Dom Henrique, gdje su u studenom prošle godine osvanula dva nova nevjerojatna murala, rezultat suradnje umjetnika Vhilsa i Pixel Pancha. Njihov vijek također je predviđen samo šest mjeseci, no, s obzirom na posljedice financijske krize, vjerojatno je da će i ova djela još izgledno vrijeme krasiti inače nepristupačan dio obale Teja.

Dozvole za korištenje zidova oronulih zgrada za umjetničke podvige rezultat je Galeria arte urbana (GAU), koja čini dio gradske skupštine i od 2008. godine aktivno sudjeluje i pomaže u ostvarivanju raznih projekata urbane umjetnosti. Galerija je svojevrsna platforma osnovana radi potrebe za reguliranjem i poticanjem ulične umjetnosti, te s ciljem da se ista prepozna kao relevantan dio urbane kulture, bez nužne stigme vandalizma koji se dugo vremena vezao uz grafite i srodne izričaje street arta. Pomažući umjetnicima i kroz njihova djela mijenjajući sliku grada, GAU se često nalazi u ulozi medijatora između umjetnika i gradskih četvrti, kao što je primjerice kvart Telheiras. Zahvaljujući inicijativi devetnaestogodišnjeg stanovnika tog bogatijeg dijela grada, te aktivnom medijacijom galerije između gradskih vlasti i vijeća gradske četvrti, neiskorišteni zidovi danas su područje u koje bilo tko može doći i bez straha od kažnjavanja okušati se u nekom obliku ispisivanja grafita ili oslikavanja. 

“Legalni” zidovi postoje i u samom centru grada – privatno vlasništvo na inicijativu galerije danas je otvoreno svima koji se žele okušati u ispisivanju i oslikavanju, a nalaze se u sredini jedne od najstrmijih uličica u gradu, Calçada da Glória. Ukoliko ju ne odlučimo pokoriti starom uspinjačom koja vodi do vidikovca São Pedro de Alcântara, proći ćemo pored sedam izloženih djela još jednog projekta GAU. Radi se o otvorenoj galeriji gdje su sedam izabranih umjetnika stvarali na temu i u čast 120 godina od rođenja portugalskog umjetnika Almada Negreirosa. Impozantna dijela inspirirana tim svestranim umjetnikom poznatom po slikanju i pisanju (čiji citati poput A alegria é a coisa mais séria da vida, odnosno Veselje je najozbiljnija stvar u životu, krase jednu stanicu metroa, Saldanhu), uskoro će zamijeniti novi paneli ovaj puta inspirirani četrdesetom godišnjicom revolucije, odnosno izlaskom iz Salazareva režima. 

Spomenuta galerija postav mijenja par puta godišnje, te osim što prikazuje i podsjeća na datume i osobe važne za portugalsku povijest, a inspirativne za pojedinca, ona također simbolizira i samu prirodu i dinamiku ulične umjetnosti. U svojoj srži efemerna, ona se pojavi preko noći, izazove različite reakcije – nekad praćene fotografiranjem, prenošenjem, prepričavanjem, a nekad obilježene potpisima writera, takozvanih buntovnih autora grafita koji na taj način obilježavaju teritorij ili samo iskazuju neslaganje s gotovo mainstreamskom razinom do koje je danas ulična umjetnost došla. 

No, dok su neka djela praćena šturim tagovima, postoje dijelovi grada i njihovih zidova koji ostaju godinama netaknuti. Jedan od primjera je i grafit autora Nomen, Slap i Kurtz, u četvrti Amoreiras, na takozvanom Wall of fame. Kritika aktualne političke situacije (Angela Merkel drži kao lutke na koncu portugalskog premijera i njegovog zamjenika) izražena 2012. godine na ovom zidu obišla je mnoge medije. Tu se mogu naći još neki grafiti koji reflektiraju nezadovoljstvo političkom situacijom, ali i zanimljivi portreti Einsteina i Tupaca koji netaknuti stoje jedan pored drugog. Ovo je jedan od prvih zidova koji su se punili grafitima. Iako nije službeno legalan, street art umjetnici ovdje prolaze nekažnjeno, uz prešutno odobravanje susjeda i policije. Očuvani i netaknuti stoje još mnogi portreti koji, osim što oživljavaju sivilo i monotoniju udaljenih gradskih četvrti, služe i kao markeri identiteta.

Chelas je siromašna četvrt u predgrađu Lisabona, najčešće spominjana u kontekstu problema s drogom, prostitucijom ili pak romskim, afričkim i kineskim getoiziranim naseljima čiji stanovnici žive jedni pored drugih uz minimalne kontakte. No, još jedna inicijativa GAU ovdje je ukazala na potencijal koji urbana umjetnost nosi u sebi. Organiziravši radionice u samom kvartu, umjetnici su putem upoznavanja lokalnog stanovništva s konceptom street art umjetnosti, stvorili ugodno okružje koje je rezultiralo međukulturnim i međugeneracijskim dijalogom. Radionica organizirana 2010. godine kulminirala je oslikavanjem zidova koji i danas oživljavaju monotoniju stambenih objekata ove četvrti.

Amadora je pak predgrađe koje još više odudara od šarenih, arhitektonski zanimljivih, pločicama ukrašenih zgrada i portugalski prepoznatljivih zamršenih popločenih ulica centra grada. U Cova da Mouri, ilegalno izgrađenoj četvrti Amadore, smjestila se većina imigranata pristiglih nakon 1974. godine prvenstveno iz Cabo Verdea, ali i iz drugih bivših portugalskih kolonija. Danas u ilegalnim i improviziranim kućama ovdje živi oko 8000 stanovnika (75% afričkog porijekla). Smješteni na rubu grada i na dnu društvene ljestvice, pretežno mladi stanovnici ove četvrti na razne načine nastoje artikulirati svoju kulturu i osnažiti identitete. Jedan od njih su i veliki oslikani zidovi koji oživljavaju sivilo kuća te grubo i nespretno betoniranih cesta. Drugi pak služe kao podsjetnik na porijeklo, uzore, među njima priznate povijesne ličnosti čiji životi im služe kao primjeri i ohrabrenje u vlastitoj borbi za opstanak. Autor većine murala je Odeith, te osim što služe kao referentna mjesta identifikacije stanovnika Cova da Moure, također na neki način služe i kao pozivnica outsiderima – stanovnicima iz susjednih kvartova, Lisboetama, te svim drugim strancima koji radi uvriježene predodžbe o opasnostima ovog geta, u širokom luku zaobilaze kulturno bogatu “malu Afriku” na sjevernom izlazu iz Lisabona.

Iako u Lisabonu ne nedostaje “usputnih” grafita, tagova i pošaranih zidova, dani primjeri ukazuju na revitalizirajuću snagu koju ulična umjetnost posjeduje. Nekad su to jasne političke poruke, no nekad način da grad oživi i učini prolaznike aktivnijim šetačima i promatračima. Neizostavan primjer je i kilometarski plavi zid (Muro azul) koji opasuje psihijatrijsku bolnicu u četvrti Alvalade, a koji je upravo na inicijativu bolničke uprave, te uz pomoć GAU-a, danas još jedna galerija na otvorenom. Oslikan prošle jeseni, ovaj zid vraća boju i život u monotoniju i nepristupačnost bolničkog okružja alvaladske četvrti. 

No, iako su velika (fizički i simbolički) djela često u udaljenim predjelima grada ili predgrađima, ulična umjetnost u tolikoj je mjeri prisutna u Lisabonu da je dovoljna jedna šetnja od 30-ak minuta kako biste doživjeli raznovrsnost oblika ulične umjetnosti te njene aktualizacije. Jedan od primjera je i četvrt u samom centru grada – Mouraria. Ta kolijevka fada prilično je siromašan, ali danas kulturno izuzetno aktivan dio grada. Iako se fado premjestio u susjednu Alfamu, ulični zidovi Mourarije svjedoče izvoru te portugalske kulturne baštine. Na jednom od ulaza u Mourariju, dočekuju nas oslikani zidovi napuštene kuće s, naravno, fado motivima. Ostatak zidova ove četvrti pune fotografije fadista (pjevača i pjevačica fada), djelo engleske fotografkinje Camille Watson. Ona je također odgovorna i za druge izložene portrete stanovnika ovog dijela grada čime je na taj način usputnim prolaznicima približila njihove živote.

I dok se s jedne strane ne prestaje pričati o krizi, čije se posljedice očituju upravo na cesti (radovi u stagnaciji, oronule zgrade i ulice pune beskućnika), čini se da kreativne snage i u ovim vremenima pronalaze svoj put. Ulična umjetnost stvara prostor za svakoga, kako za domaće i strane umjetnike, tako i za lokalno stanovništvo i susjedstva. Oslikavaju se zapušteni zidovi kuća, brodski vezovi, kontejneri za recikliranje stakla. Lisabon je primjer uspješnog dijaloga gradskih vlasti i pripadnika urbane kulture, te pokazuje kako se putem ulične umjetnosti omogućuje vidljivost i suživot različitih kultura i njihovih praksi. Isto tako, udaljeni dijelovi grada postaju pristupačniji i zanimljiviji onima koji tamo žive, ali i znatiželjnim posjetiteljima. Otkrivajući impresivne murale oni na taj način stječu širu sliku Lisabona, njegovih kvartova i lokalnog stanovništva. Za turiste i nove stanovnike grad više nije samo historijski centar, a must see postaju djelovi koji su prije bili samo “spavaonice” ili pak nepristupačni, siromašni, imigrantski kvartovi u kojima se ništa ne događa. Primjeri iz ovog teksta pokazuju višestruki potencijal koji urbana umjetnost nosi u sebi – od oživljavanja svakodnevice i sivila grada, do povezivanja stanovnika iza oslikanih zidova. Virtuoznost uličnih umjetnika zove na reakciju svakog prolaznika te svojim ostvarenjima pozivaju na promatranje, uključivanje i propitivanje same umjetnosti, ali i onog što nam sve žele poručiti ti oslikani zidovi, prozori i vrata, kontejneri i vezovi.

Izvor: CIC

Miha Ciglar izvest će Ultrasound Haptics Project, zvučni performans koji se izvodi na glazbenom instrumentu koji reagira na pokret i omogućuje oblikovanje zvuka rukama. Sučelje-instrument odašilje ultrazvučne valove koji na dlanu stvaraju osjet dodira. Luka Dekleva i Luka Prinčić pripremaju audio-vizualni perfromans naziva Schizogram. U izvedbi umjetnici koriste osjetljivu digitalnu i analognu opremu kako bi proizveli greške u načinu na koji ona inače funkcionira. Umjetnici stvaraju potpuno novi oblik života koji komunicira mehanički i ima sposobnost feedbacka, davanja povratne informacije. S takvim novim subjektom, novim životom, nastaje i novi zvuk.

Započeta kao kulturno-umjetnički projekt 2001. godine, Galerija Močvara je uvrštena 2008. na HZSU-ov popis priznatih izlagačkih prostora. U 2011. program Galerije Močvara u sklopu Kluba Močvara nastaje kao plod suradnje Udruženja za razvoj kulture URK  i KONTEJNER-a, biroa suvremene umjetničke prakse iz Zagreba. Glavni je cilj novog programskog usmjerenja Galerije raznovrsnoj publici predstaviti eksperimentalnu, inovativnu suvremenu umjetnost u netipičnim i transformiranim prostorima Kluba Močvara i Pogona Jedinstvo. Galerija Močvara ove godine tako postaje katalizator novih, nekonvencionalnih događanja u kojima se suvremena umjetnost spaja s koncertima i partijima u opuštenom ambijentu. Program Galerije u ovoj godini usmjeren je prema umjetnosti zvuka i raznovrsnoj upotrebi audio-vizualne tehnologije, a sve to u simbiozi s najrazličitijim urbanim street-art fenomenima, underground tehno-znanstvenim projektima, hibridnim umjetničkim formama te ekscentičnim kulturnim aktivnostima općenito.

Izvor: Cirkus.hr / Na fotografiji: Compagnie Non Nova, P.P.P., 2010.