Otprilike u istom trenutku u vremenu, Bill Gates je iznio svoju dobro znanu, pragmatičnu viziju internetske budućnosti: “Sadržaj je ono što će na internetu donositi ozbiljan novac, jednako kao što je to slučaj i s televizijskim emitiranjem”. Content is king danas je neuništiva paradigma koja, baš kao u Gatesovom profetskom tekstu, pogoni industrije i ekonomije, a pobjeđuju oni koji kroz medij interneta nude informacije i zabavu. 

I tako, dvadesetak godina kasnije, konzumacija linearnog televizijskog emitiranja u snažnom je padu, a poljem svakodnevne potrošnje filmskih i televizijskih formata dominiraju streaming servisi temeljeni na Netflixovom poslovnom modelu. Streaming servisi ne zapošljavaju scenariste, producente, glumce, skladatelje i montažere. To nisu ni filmske ni televizijske pa, zapravo, niti klasične produkcijske ili distribucijske kompanije. To su Netflix, Amazon i Apple – prvenstveno tech kompanije koje maksimizacijom broja pretplatnika i njihovog vremena provedenog na samoj platformi ostvaruju profit. 

Serije se naručuju i otkazuju kao na traci, neovisno o gledanosti ili narativnoj koherenciji, bitna je samo dostupna količina “sadržaja”, ali ne i njegova kvaliteta ili popularnost. Njih ne zanimaju angažirani gledatelji i gledateljice, samo bezimeni “korisnici” lišeni bilo kakvog agensa osim onog metričkog. S obzirom na to da streaming servisi ne moraju prodavati oglašivački prostor da bi povratili ulaganje – umjesto gledanosti, oni naglasak stavljaju na konverzijski potencijal koji određeni sadržaj pretvara u pretplate. Nisu bez logike beskrajna ulaganja u fikcijske franšize s ogromnim i posvećenim fandomom poput Gospodara prstenova i Igre prijestolja. Utoliko je sadržaj koji ne privlači nove pretplatnike mrtvi kapital. Tako je, recimo, sredinom ove godine Disney+ najavio da će sa svoje platforme ukloniti filmova i serija u vrijednosti 1,5 milijarde dolara, smanjiti ukupnu vrijednost kompanije i – platiti manje poreza.

Streaming servisi često su uteg za lokalne resurse i ekonomiju. Porezne olakšice, olakšani pristup javno financiranim umjetničkim fondovima te jeftina radna snaga ulog su lokalnih zajednica u potencijalnu globalnu vidljivost. Ako postane hit, poznato nam je i iz vlastitog dvorišta, to može značiti i turističku hipertrofiju koja nadmašuje sve kapacitete, diže cijene života u nebesa i čini tu zajednicu praktički neodrživom za lokalno stanovništvo.

Aktualni štrajk filmskih i televizijskih radnika sastrugao je još jedan sloj s poslovnog modela koji sada emuliraju gotovo svi veliki igrači na streaming tržištu: zakidanje autora za naknade koje zarađuju za emitiranje, odnosno streamanje svojih djela. Za razliku od starijih modela, koji su autorima garantirali dio naknade (tzv. residuals) u slučaju otkupa i ponovnog prikazivanja, dakle mitski syndication, veliki streaming igrači počeli su nuditi bonuse temeljene na broju sezona, udio u financiranju produkcije, ali i potpuno ukidanje ili lošiju strukturu isplate varijabilne naknade kod ponovnog prikazivanja – bilo na streaming platformi, kablovskoj ili linearnoj televiziji. Iako repriza na streaming platformi naizgled može zvučati apstraktno, radi se zapravo prvenstveno o licenciranju sadržaja nekoj drugoj platformi. Model su prvi uveli Netflix i Amazon, a Disney počeo postavljati kao standard u godini lansiranja svoje platforme. To za autore zapravo znači, kako je plastično opisala odvjetnica Leigh Brecheen u LA Timesu: “Mogu ga [‘djelo’, op.a.] prikazati 10 000 puta na streaming platformi, mogu ga emitirati 10 000 puta na svojoj mreži, prodati gomilu reklama i pretplata, ali vi za to nećete vidjeti dodatan novac”.

Kao i društvene mreže, streaming servisi bore se za dominaciju tržištem eksploatacijom ekonomije pažnje. Što više vremena provedemo na nekoj platformi, ta je platforma inherentno vrjednija na tržištu – neovisno o kvaliteti koju nudi. To se može činiti kao trivijalna metrika, ali na tržištu digitalnog kapitala pažnja i vrijeme ograničeni su resursi. Između 2019. i 2021. Netflix je kao metriku pregleda (view) definirao čitave dvije minute. S funkcijom kao što je auto-play, svaka je serija bila hit. Investitor sit, a korisnici na broju, moglo bi se reći. Ključna je metrika godine 2021. postala kumulativan broj sati podijeljen s ukupnim trajanjem sadržaja. Takva definicija pregleda i dalje je samo inflatorna kulisa za dioničare, investitore i nekritički nastrojene medije. 

Polje filmske i televizijske recepcije također nije ostalo imuno na utjecaj streaming platformi. Ogromni marketinški budžeti i komercijalna priroda medija uvijek će diktirati dio recepcije autorskog djela; zbog geolokacijskih ograničenja temeljenih na autorskim pravima velik broj produkcije legalno nam je nedostupan. To posljedično oblikuje i masovni ukus i dominantnu estetiku pa smo, recimo, u utrci za novu dozu Stranger Thingsa dobili vrlo solidnu TV-adaptaciju sjajnog stripa Briana K. Vaughana i Cliffa Chianga Paper Girls, koju je Amazon otkazao niti dva mjeseca nakon premijere. S druge strane, naš individualni ukus, naše estetičke preferencije predmet su algoritamskih permutacija temeljenih na našem ponašanju, odnosno skupu podataka koje platforma prikuplja o našim navikama: klikamo li više filmove ili serije, jesmo li skloni bindžanju, repriziranju već odgledanog ili doziramo svoj flavour of the month, koliko vremena provodimo na platformi, dijelimo li račun, koje žanrove najviše konzumiramo itd. I nešto od toga će doista pokriti dio naših izgrađenih interesa – algoritam ne prepoznaje distinkciju između serije CSI: Miami i filma Heat, sve je to crime fiction – ali na vrhu će uvijek biti recently added i most watched. 

I dok su Klasik TV i RTL danas sigurni dokle god je Borisa Rašete, uz scandi-noir konfekciju, šutanje mrtvog true crimea, reality sapunica, beskrajno franšiziranje Zvjezdanih ratova i Marvelova imaginarija, teško da će se u prvom redu šarenog izloga streaming platformi naći dramske serije poput briljantnog BBC-jevog Sherwooda i talijanske političke trilogije koja počinje s 1992 ili dokumentaraca poput Sisters with Transistors o ranim pionirkama elektroničke i eksperimentalne glazbe i Sex and Broadcasting o anarhičnoj community radio stanici WFMU.

Zamislimo, kako to čini Richard Brody u New Yorkeru pišući o potrebi za kultivacijom privatnog fizičkog arhiva u digitalnom dobu, da nam je iz bilo kojeg razloga onemogućen pristup tim platformama. To se, uostalom, dešava svakodnevno, s beskrajnim ukidanjem onoga što nas je potencijalno zainteresiralo ili, uslijed isteka licence, uklanjanjem onoga što smo možda tek planirali gledati. Kako bi nam tek izgledala kulturna dijeta da netko doista iskopča metaforički kabel? Bismo li se sjetili da kino u sklopu kulturnog centra prodaje karte za samo pet eura, a ponekad je ulaz čak i besplatan? Prošetali do najbliže narodne knjižnice koja ima audiovizualni odjel? Otvorili knjigu ili novine i dopustili si da doživimo neko gledateljsko, slušateljsko ili čitateljsko iskustvo onkraj algoritamskih permutacija?

Prepreka je mnogo, ali nisu nepremostive. Iako su samo nešto manje komforne od par klikova na daljinskom upravljaču ili mišu, uključuju nevjerojatna socijalna iskustva poput šetnje, razgovora, vremena i pažnje za refleksiju o doživljenom. Poanta je, piše Brody, daleko od nostalgije ili konzervativizma. Radi se o svojevrsnom činu otpora. Sve ostalo uključuje beskrajno trošenje naše pažnje i vremena, resursa kojih doista nemamo u izobilju. 

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

WGA je jedan od rijetkih američkih sindikata čije akcije čak i u neoliberalnom 21. stoljeću prati publika diljem svijeta. Unatoč dramatičnom padu članstva u sindikatima od pedesetih godina kad je gotovo trećina američkih radnika bila sindikalno organizirana, filmska i TV industrija su u Americi i dalje snažni bastioni radničkog organiziranja. Sindikalno su organizirani snimatelji, scenaristi, glumci, tonci, vozači, jako puno sindikata okuplja radnike iz drugih izvedbenih umjetnosti, a zbog javne prirode svog posla, njihovi članovi imaju velike mogućnosti da javno pokažu međusobnu solidarnost.

Kad je 2. svibnja 2023. krenuo dugo najavljivani novi štrajk WGA, gotovo nitko tko prati odnose u američkoj filmskoj i TV produkciji nije bio iznenađen. Štrajk je prvenstveno uzrokovan istekom tekućeg kolektivnog ugovora, tzv. Minimum Basic Agreementa (MBA) koji je WGA sklopio sa Savezom filmskih i televizijskih producenata (Alliance of Motion Picture and Television Producers, AMPTP), grupom najvećih TV i filmskih studija u Hollywoodu. Prethodni MBA, sklopljen u jeku pandemije 2020., nije pokrivao scenariste koji pišu za streaming televizije koji su morali individualno pregovarati sa svojim poslodavcima. WGA je prije isteka ugovora pregovarao oko poboljšanja uvjeta rada u doba streaminga, a lista zahtjeva na prvi pogled podsjeća na probleme koje su imali još 2007. – tada su se borili za postotak prodaje DVD-a (residuals), a danas pokušavaju dobiti komadić kolača od milijardi dolara vrijedne streaming industrije. 

TV i filmska industrija su se u zadnjih 15 godina gotovo potpuno izmijenile. Unatoč renesansi televizije, odnosno renesansi serijskog formata kao narativne forme, pozicija radnika u entertainment industriji je puno prekarnija nego sredinom dvijetisućitih. Filmskom i TV industrijom danas dominiraju studiji podružnice velikih tech kompanija – Amazon Studios, Apple Studios, Netflix. Hollywood je od početka bio antagonistički nastrojen prema radničkom organiziranju, ali Silicijska dolina je donijela svoj posebni pristup prema neposlušnim zaposlenicima – ako se ne slažu s politikom industrije, industrija će ih automatizirati. Tako je štrajk 2023. pokrenut upravo u trenutku kad se tech industrija, trenutno u ozbiljnoj krizi legitimnosti nakon niza političkih i ekonomskih skandala (američki izbori 2016., crypto prevare…), pokušava ponovno preporoditi kroz agresivno propagiranje umjetne inteligencije (AI) kao nove industrijske revolucije koja će u potpunosti promijeniti svijet. 

Tako se listi zahtjeva WGA, koji uključuju tradicionalne klauzule o minimalnom broju zaposlenih i trajanju ugovora, te mirovinskom i zdravstvenom osiguranju, pridružila i sekcija o umjetnoj inteligenciji – WGA zahtjeva da se korištenje alata poput Chat GPT-a u TV i filmskim produkcijama regulira i da se eksplicitno zabrani korištenje AI alata za pisanje scenarija. Nadalje, WGA zahtjeva da se zabrani treniranje AI alata na materijalima koji su pokriveni MBA ugovorom. Ovo posljednje je iznimno bitno, i upućuje na jedno od ključnih pitanja oko trenutnih AI alata za koje zapravo ne znamo na kojim su materijalima trenirani. Korporacije kao što je OpenAI, kompanija koja stoji iza Chat GPT-a, kriju gotovo sve ključne informacije o svojim alatima i materijalu na kojem se temelje. To uključuje i sam programski kod, ali i sadržaje poput filmova, glazbe, slika, knjiga i svega drugoga što tim alatima omogućuje da generiraju odgovore i sadržaje koji na ljude ostavljaju dojam inteligencije i kreativnosti. WGA u svom zahtjevu precizno upućuje na problem s nereguliranom komercijalnom tehnologijom koja svoj proizvod temelji na njihovom radu – osim pitanja etičnosti, pošteno bi bilo postaviti i pitanje nadoknade – ako se scenaristi bore za to da dobiju neke isplate temeljene na streamingu, kako bi se tek trebalo vrednovati njihove doprinose scenariju koji Chat GPT “napiše” na temelju nečega što su oni zapravo napisali?

Scenaristi su se tako našli usred jedne od ključnih političkih i ekonomskih bitki današnjice, između milijardera i korporacija koje preko tehnoloških obećanja pokušavaju izgurati zadnje djeliće državne regulacije, socijalnih i radničkih prava, te radničkog pokreta koji se čak i u Americi počinje buditi nakon desetljeća stagnacije. Jer prije nego li su studiji priprijetili scenaristima da će ih zamijeniti Chat GPT-om, mi već godinama gledamo kako tech industrija bez kompromisa “optimizira” poslove, uz obećanje da će deregulacijom i kršenjem radničkih prava zapravo dovesti do ekonomskog blagostanja. Taksiji su zamijenjeni Uberom tako da vozač radi za manje novca, bez socijalnih i drugih beneficija, uz obećanje da je samo pitanje vremena kad će taksiji zaista postati samovozeći. Iako se to nije dogodilo, a stručnjaci iz tog polja sada tvrde da pravu samovozeću tehnologiju nećemo dočekati za naših života, to je obećanje u nizu gradova uzrokovalo rezove javnog prijevoza. Priča se ponavlja u sektoru stanovanja, s čitavim gradovima čiji je stambene fondove preuzeo Airbnb, do Amazona koji je u Americi uništio čitave industrije trgovine. Iako tech kompanije prodaju priču o visokoj tehnologiji, najčešće se radi o najobičnijoj deregulaciji – Amazon dominira trgovinom zato što zapošljava stotine tisuća slabo plaćenih radnika koji rade satima bez prava da odu na zahod.

Ali ti radnici se konačno bude – u ožujku 2020., kad je COVID ubijao stotine Njujorčana svaki dan, Chris Smalls je organizirao prekid rada u JFK8, Amazonovom ogromnom skladištu na Staten Islandu u New Yorku. Chris i drugi radnici odlučili su se na iznenadni štrajk radi Amazonovog neodgovornog ponašanja u jeku pandemije – unatoč proklamiranoj odluci menadžmenta da će pratiti odredbe o izolaciji i držanju distance, Chris je saznao da je danima radio kraj ljudi koji su bili pozitivni na COVID, a šefovi su to znali. Chris je ubrzo nakon toga dobio otkaz, ali je zato pokrenuo Amazon Labor Union (ALU), prvi sindikat Amazonovih radnika. Godinu dana nakon što su radnici prvi puta prekinuli rad u JFK8, to je skladište postalo prvo u čitavoj kompaniji koje predstavlja sindikat. 

COVID je bio ključan i za situaciju u kojoj se nalazi WGA i trenutni štrajk scenarista. Početkom pandemije, streaming servisi su obarali rekorde zato što su milijuni privilegiranih ljudi, koji nisu morali raditi u skladištima riskirajući život, sjedili kod kuće i gledali filmove i serije. Financijska tržišta upumpavala su milijarde u tech kompanije, obarajući rekorde. Istovremeno, WGA je pregovarala za ugovor, koji je donesen 2020. uz mnoge kompromise, uključujući i nepravedne odredbe za scenariste koji pišu za streaming servise. Radnici u TV, filmskoj i ostatku entertainment industrije su se među prvima “vratili na posao”. Zahvaljujući sindikatima, izborili su se za prava poput obaveznog nošenja maski i testiranja koje su produkcije morale platiti. No kao ni drugim radnicima, kompanije im nisu vratile taj dug – čim se direktna pandemijska opasnost ublažila, a prihodi se smanjili, šefovi su beskompromisno uzvratili.

Štrajk scenarista traje već dva mjeseca – podrška štrajku je visoka među članstvom, a snažno ga podržavaju i drugi sindikati u entertainment industriji. Često u medijima i na društvenim mrežama možemo vidjeti poznate glumce kako posjećuju scenariste na picket lineu. Iako se na prvi pogled možda čini čudno da zvijezde za koje znamo da zarađuju milijune pokazuju solidarnost s radnicima u štrajku, bitno je sjetiti se da gotovo svi holivudski glumci i sami pripadaju sindikatu: Screen Actors Guild (SAG). Štoviše, u trenutku pisanja ovog teksta i SAG pregovara o pokretanju štrajka. Njihov ugovor je istekao 30. lipnja i samo je pitanje vremena hoće li se aktivno pridružiti svojim kolegama scenaristima. Zadnji put su WGA i SAG zajedno bili u štrajku 1960., tako da nema niti jednog šefa u entertainment industriji koji ima iskustva s ovakvom vrstom zajedničke sindikalne akcije. WGA štrajk 2007. je trajao četiri mjeseca, tako da je pitanje koliko će se ovaj odužiti i kakvi će sve biti njegovi efekti. Iako još ne znamo kako će se reflektirati na filmove i serije čije su produkcije trenutno pauzirane i hoće li spasiti život nekog novog Hanka Schradera, gotovo je sigurno da će utjecaj ovog štrajka na šire sindikalno djelovanje biti značajno veći nego prije 15 godina.

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

Trend je i manji prosječan broj epizoda po sezoni: dramske su, naprimjer, nekoć imale po dvadeset i nešto epizoda, pa ih je usponom kablovskih kanala bilo po trinaest, zatim sa streamingom deset, a sada je već standard da ih je osam… I opet svejedno zna biti puno praznog hoda, pa mogu to i još malo srezati ako se mene pita.

Kao i uvijek, štošta od preobilne ponude naprosto nisam stigao pogledati, uključujući naslove poput: Industry (upravo dovršavam prvu sezonu, šesta epizoda je *chef’s kiss*), Andor, Somebody Somewhere, Better Things, Big Mouth, The Midnight Club, Heartstopper, Minx, Los Espookys…

A što se tiče serija kojima je malo falilo da mi upadnu na listu, istaknuo bih For All Mankind(nakon prvih šest epizoda treće sezone mi je bila u užoj konkurenciji za prvo mjesto, a onda se dogodilo… sve ono s braćom Stevens, jebiga), Bad Sisters, The Bear, Kevin Can F**k Himself, Human Resources, Our Flag Means Death, Raised by Wolves te Moon Knight.

Što će ga reći da mi je top dvadeset najdražih serija ove godine bilo…

20. Westworld

“Dobro, pa koliki redikul moraš biti da ti je jebeni Westworld na popisu najboljih serija u 2022.?!? Ti ozbiljno želiš reći da ti je ČETVRTA sezona Westworlda bolja od… The Beara?! Stvarno??? Isuse. Jebeni. KRISTE” – je, je, čujem vas! I okej, priznajem da ni ova sezona Westworlda nije bila bez svog sijaseta mana: radnja i dalje zna biti suvišno zakomplicirana, dijalozi često i dalje kao da ih je pisala neka Ana Bučević iz Silicijske doline. I teško se uzbuditi oko “smrti” ikojeg lika kada androidi uvijek mogu biti reaktivirani, a ljudi reanimirani kao androidi, dok lik kojeg glumi Aaron Paul kao da je ispao iz nekog teškog akcijskog trasha o ubojitom operativcu mekog srca (“Moja žena i kćer, one su mi SVE!”) i usput otvara pitanje je li Aaron Paul zapravo uopće dobar glumac? A i, naravno, Westworld k’o Westworld, sve što je tokom sezone valjalo će biti upropašteno naizmjence uvredljivo lošim i totalno flah finalom… No opet, nakon što su dotakli dno s onim neopisivim davežom od treće sezone, ova mi je većim dijelom bila… pa, iznenađujuće zanimljiva i zabavna? Prvih nekoliko epizoda ima jedan jako privlačan čudnovati ugođaj i dok se serija nekoć bavila ljudskom nastranošću, sada je došlo vrijeme da i androidi pokažu kako nisu ništa manje devijantni od svojih tvoraca, dok je trademark obrat s vremenskim linijama radnje najefektniji u cijelom serijalu… Pa ako ste ikada voljeli ovu seriju, a digli ste ruke nakon treće sezone – vrijedi dati dati šansu i ovoj, plaho i stidljivo vam kažem ja, da me ne biste gađali oštrim predmetima ako bi vam ispalo da sam vas zajeb’o.

19. Ghosts

Američki remake britanske humoristične serije o bračnom paru koji se useljava u staro zdanje s duhovima, uz začkoljicu da ih samo supruga vidi i čuje: nisam gledao original pa ne bih znao kakav je u usporedbi, ali ovo je vrhunska razonoda za cijelu obitelj, bez ičega što bi zbunilo djeda i baku, ali ni vrijeđalo senzibilitet njihove unučadi kroz dvadeset po dvadeset toplih i duhovitih (i ne samo zbog svih tih duhova!) minuta druženja s vašim novim omiljenim TV-društvancem.

18. Peacemaker

Da je nakon određene razine komercijalnog uspjeha gotovo nemoguće biti uistinu “otkazan”, pokazao je i primjer Jamesa Gunna kojem se Marvel / Disney bio zahvalio na suradnji nakon otkrića starih tweetova s neukusnim šalama o pedofiliji, pa mu je karijera “patila” tako što… ga je odmah zatim unajmio Marvelov rival DC, a da bi ga onda i Disney, čim se malo slegla prašina, pozvao natrag da snimi treći nastavak Guardians of the Galaxy. I mada je novodobna američka desnica sa svojim glupim histeriziranjem – u međuvremenu izbrušenim u “woke je ono kad crnci, pedofilija kad LGBT” – zatrla svaku mogućnost da Gunnovi tweetovi urode nekom konstruktivnijom raspravom (Bi li nabacivao takve šale da je on ili netko njemu blizak bio žrtva pedofilije? Čisto sumnjam), privremeni pad u Marvelovu nemilost mu je bar pružio priliku da napiše i snimi jako dobar film The Suicide Squad i još bolju spin-off seriju u kojoj je John Cenademonstrirao sav raspon svog komičarskog talenta, a Gunn dao oduška svojoj viziji koju je netko na internetu dobro opisao kao debilanu, ali od srca.

17. Tuca & Bertie

Veselje što je Adult Swim spasio omiljene mi antropomorfne ptičice nakon otkazivanja na Netflixu, nažalost, nije bilo dugog vijeka jer su prošlog mjeseca i tamo dobile nogu, tako da će im treća sezona ujedno i definitivno biti zadnja: Saša Matić je bio u pravu, neke ptice stvarno nikad ne polete. 🙁 I šteta, baš, jer ova serija Lise Hanawalt, koautorice BoJack Horsemana, ne samo da je koristila sve specifičnosti i blagodati animiranog formata za bombardiranje raznoraznim vizualnim gegovima (za razliku od BoJacka, koji je više bio nalik igranoj seriji u ruhu animirane), nego je i u drugoj i trećoj sezoni prerasla u sjajnu humorističnu seriju o ženskom prijateljstvu i odrastanju, svojevrstan crtani pandan Broad Cityja. I možete ih, inače, naći i na HBO Maxu, pa ako ste svojedobno odustali nakon prve sezone u kojoj serija, ruku na srce, jest još tražila svoje “ja”, eto vam još jedne preporuke od mene da date još jednu šansu nečemu na HBO-u (… i ne, što je najgore od svega, NE plaćaju me za ovo!).

16. Acapulco

Serija prati zgode i nezgode radnika i radnica luksuznog resorta u Acapulcu u osamdesetima i, mada dvojezične serije nisu svakidašnja pojava, u samoj suštini ovo je ni po čemu revolucionaran sitcom, s likovima koji upadaju u tipično sitkomaste situacije iz kojih potom izvlače pouke o vrijednosti prijateljstva, obitelji, iskrenosti, znate kako već to ide… I iako Acapulco jest bolje napisan i snimljen od većine sličnih serija, ono po čemu se ipak, rekao bih, najviše izdvaja je nesvakidašnje šarmantna glumačka postava koja je udahnula toliko života svojim likovima da je uvijek milina imati ih na ekranu. Šteta jedino što serija i dalje nema nikakvog buzza pa se ne bih kladio da će doživjeti treću sezonu, ali im svejedno držim fige, ta znao se Maximo izvući i iz puno beznadnijih situacija!

15. Mike Judge’s Beavis and Butt-Head

Nakon što je ljetos ugodno iznenadio s drugim filmom o Beavisu i Butt-Headu koji je mimo svih očekivanja bio puno duhovitiji od osrednjeg prvog iz davne 1996., niti dva mjeseca kasnije Mike Judge je izveo dodatni hat-trick s novim rebootom serije o legendarnom šupljeglavom dvojcu – koji je pak ispao daleko boljim od neslavnog prvog reboota iz 2011. Jer dok je izvorni serijal iz devedesetih uglavnom uspješno balansirao Beavisovu i Butt-Headovu temeljnu glupost s nenadanim trenucima lucidnosti, posebno kroz njihove komentare videospotova u kojima bi kroz najmoronskija moguća zapažanja naposlijetku uspijevali napipati neku fundamentalnu istinu o izvođačima i pjesmama na tapeti, Beavis i Butt-Head iz 2011. su jednostavno bili… pa, sasvim nasumično glupi ili relativno pametni, ovisno o potrebi danog gega? A naravno da nikada ne može izaći na dobro kad se lik prilagođava gegu umjesto obratno… I mada ni u najnovijoj inkarnaciji serijala taj balans nije baš uvijek stopostotno pogođen, falševi su opet više iznimka nego pravilo, dogodovštine Beavisa i Butt-Heada izvan komentara s kauča nisu ništa manje zabavne od onih iz devedesetih, dok je Judge nakon svih ovih godina toliko saživljen s njihovim verbalnim ritmom da i najobičnije Beavisovo “huh-huh!” koje ste čuli već milijun puta zna biti jednako smiješno kao i prvi prvcati put.

14. Abbott Elementary

Kao mockumentary o katkad smušenim, no uvijek dopadljivim radnicama i radnicama u javnom sektoru (u ovom slučaju osnovnoj školi u Philadelphiji koju pohađa pretežito crnačka djeca), Abbott Elementary je odmah potaknuo usporedbe s Parks and Recreation i mada nije (još) toliko ha-ha smiješan kao Parksi tamo negdje od druge do četvrte sezone, nije bome ni daleko. Čistač je najveći car.

13. Evil

Malo je falilo da mi na listi bude i The Good Fight, čija je finalna sezona dugi niz epizoda bila najujednačenija dosad, vješto dozirajući otkačenost po kojoj serija prepoznatljiva, ali i zbog čijeg je viška prethodno nerijetko znala otkliznuti u neuvjerljiv crtić – samo da bi se u predzadnjoj epizodi serija prepustila svojim najiritantnijim nagonima, a da bi onda još i u zadnjoj totalno antiklimaktično (i, opet, ne baš najuvjerljivije) rasplela veliku ljubavnu zavrzlamu sezone… Pa kad se sve zbroji i oduzme, ispada da je, po konzistentnosti kakvoće od epizode do epizode, Evil zapravo pravi nasljednik The Good Wife u panteonu serija iz radionice bračnog para Roberti Michelle King: imaju formulu (troje varirajuće skeptičnih ljudi istražuje natprirodne slučajeve… koji možda i nisu uopće natprirodni? I bore se sa svojim demonima… koji možda i jesu doslovno demoni?), drže je se i to je dobro jer je formula dobra i ponekad čovjeku ni ne treba više, malo kojoj seriji se toliko veselim na tjednoj bazi.

12. Star Trek: Strange New Worlds

Nakon što su trekkieji masovno popljuvali Discovery i Picarda, najnoviji TV-izdanak popularne franšize su zato dočekali raširenih ruku kao povratak “onom dobrom, starom, pravom Star Treku“. Trekkieji će najčešće reći da je to zbog povratka na format priča zaokruženih u mahom zasebnim epizodama, dok je moja radikalna teoriju ta da je Strange New Worlds bolji zato što je… pa, jednostavno bolje napisan? Mislim, to što Picard teži biti serijaliziranom verzijom STfilmova je sasvim legitimno i nije nešto što bi ga, samo po sebi, činilo “krivim” Star Trekom, samo što se u tom slučaju, je li, trebaš osigurati da uistinu i imaš štofa za sezonu od deset epizoda, a ne da već nakon treće ili četvrte epizode moraš iznalaziti sve dosadnije načine da Picardovu posadu držiš razdvojenom kako ne bi u trenu riješili stvar? Isto tako je i bio potencijalno plodan zaokret Discoveryja u zadnje dvije sezone prema problematici mentalnog zdravlja posade jer, ono, Picard je u The Next Generation znao biti zatočen i mučen danima, ako ne i tjednima, ili recimo u nekoliko minuta proživjeti cijeli jedan dodatni ljudski vijek – a opet, u idućoj epizodi kao da se ništa nije dogodilo, nikakve traume ni ništa? Samo što, jebiga, kao da nitko u scenarističkom timu nije čuo za ono staro showbiz pravilo “show, don’t tell” pa umjesto da vidimo emocije na ekranu, likovi moraju imati višeminutne psihoterapeutske dizertacije da bi mi uopće shvatili što proživljavaju. I svako toliko ih napusti neki član posade koji je tu već više sezona i to bi, kao, trebalo biti nešto dirljivo, osim što se cijelo vrijeme misliš “Čekaj, a TKO si ti, jebote?!” – dok u Strange New Worlds već nakon prve dvije-tri epizode znaš neke bitne stvari o svakom od likova i zašto bi ti trebalo stati do njih jer, ono, tako to bude kada je serija dobro napisana. I impresivno je kako Strange New Worlds samouvjereno i uspješno žanrovski šara, od farse do horora i, sve u svemu, olakšanje je za promjenu imati novi Star Trek kojem se mogu stvarno radovati umjesto da svakog tjedna strepim što me čeka.

11. The Rehearsal 

Sigurno ste se bar koji put u životu mentalno pripremali za neki težak, no neizbježan razgovor s bitnom vam osobom, prevrćući danima u glavi sve moguće smjerove u kojima bi priča mogla otići: što bi on mogao reći, što bi vi na to odgovorili, pa što bi onda on na to eventalno uzvratio i tako unedogled… Samo da bi, jednom kada je konačno došlo do tog sudbonosnog razgovora – priča odmah skrenula u neki skroz deseti pravac koji niste anticipirali ni u jednoj od svojih nebrojenih “simulacija”? Jer život nije kazalište pa da uz dovoljno proba možete od njega napraviti besprijekornu predstavu u kojoj će vam sve biti po volji, iako je Nathan Fielder dao sve od sebe da preispita to u ovoj izuzetno neobičnoj i zanimljivoj poludokumentarnoj humorističnoj seriji. Humor najčešće proizlazi iz toga koliko daleko on zna otići sa svojim probama i simulacijama (i probama unutar proba i simulacijama unutar simulacija), a tu je i stalna nedoumica koliko je ono što gledamo stvarno, od one najbazičnije razine (tipa gledamo li u danom trenutku stvarnog učesnika nekog Fielderovog eksperimenta ili glumačkog doppelgangera) pa sve do pitanja… pa, ono, što je uopće “stvarno”? Jer svatko od nas će se ponašati na jedan način pred svojim romantičnim partnerima, na drugi pred roditeljima, na skroz treći pred TV-kamerama i tako dalje: je li svaka od tih naših persona podjednako (ne)stvarna, ili su neke (ne)stvarnije drugih i ako jesu, zašto? Apsurdi The Rehearsala možda i nisu za svačiji ukus, ali serija itekako daje materijala za razmišljanje.

10. Interview with the Vampire

Nisam čitao knjigu ni gledao film pa ne bih znao reći kakva je serija u usporedbi, ali sve promjene u odnosu na izvornik mi se čine sasvim zdravorazumskima. Logično da stoljeće i pol star vampir Louis de Pointe du Lac u sadašnjosti živi u luksuznom stanu u neboderu u Dubaiju jer je bogati seronja, a gdje bi drugdje jedan bogati seronja najradije živio? Dobro je i što novinar kojem on otkriva svoju životnu priču nije više neiskusni mladac nego stara iskusnjara koja nema što za izgubiti, pa se tako neće ni libiti reći Louisu kad god misli da ovaj sere. I naravno da će svatko normalan uvažiti poznati memetički prigovor i prebaciti homoseksualnost odnosa Louisa i Lestata iz podteksta u tekst, kao što je ovdje i učinjeno… I, kao što rekoh, ne znam kako je to izgledalo u knjizi/filmu no kod serije mi je isto zgodno kako Louisa prikazuje kao, da se poslužim slengom forum.hr-a, šupendaru iliti nekoga tko zbog neiskustva u ljubavnim vezama godinama trpi nevjerojatno kretenska ponašanja od strane partnera. Sviđa mi se što serija ni ne pokušava uspostaviti neku ying-yang ravnotežu između Lestatovih poželjnih i nepoželjnih karakteristika kojom bi se objasnilo zašto Louis uporno ostaje s njim nego, ono, već negdje u tipa trećoj epizodi vidimo da je to veza bez ikakve perspektive koja Louisa samo čini nesretnim, a od gledatelja se očekuje da su prešutno svjesni kako je jadničak i dalje s Lestatom jer si i nakon n-tog poniženja i dalje tepa “a ono, znam da nije idealno, ali šta sad, Bože moj, pa svaka veza ima svojih trzavica, nije to ništa čudno, sve je to za ljude!”.

9. Harley Quinn

U kinu ostajem Marvelovac, ali pred televizorom sam izgleda, kako stvari stoje, DC-jevac jer… Osim, ajde, Lokija, nijedna od Marvelovih serija koje sam gledao mi nije bila posve zadovoljavajuća, dok DC evo za pojasom već ima dvije sjajne serije o likovima iz Odreda otpisanih – pri čemu je Harley Quinn ujedno i jedna od najjačih humorističnih serija danas uopće. I dok se takve nerijetko ispušu nakon razriješenja centralne ljubavne “hoće li, neće li?” tenzije, Harley i u trećoj sezoni drži nogu na gasu, ništa manje zabavna ni luda nego prije.

8. Irma Vep

Ima tih nekih momenata, kao kada recimo filmska ekipa u ovom, uvjetno rečeno, remakeu istoimenog filma Oliviera Assayasa iz 1996. ugodno pijucka i raspravlja o stanju filmske industrije, trendovima u kinematografiji i slično i, ono, ne znam ništa o Assayasu pa ni ne mogu posve isključiti mogućnost da iz usta likova zapravo izlaze njegovi stavovi, ali ja kao gledatelj nisam uopće imao dojam da mi netko sad tu nešto popuje nego da, jednostavno, gledam ljude od zanata koji pričaju jedni s drugima o svom zanatu jer je to ono što dijeli i što ih zbližava. Assayas ovdje s toliko ljubavi humanizira filmske radnice i radnike da nije ni bitno što u seriji nema neke velike drame ili napetosti, a što se Alicije Vikander tiče… Pa, nisam je ni u čemu prije gledao i skrušeno priznajem da sam je dosad otpisivao kao “onu što glumi Laru Croft, a ne’š ti men’ postignuća”, a kad ono… WOW, žena je sila samo takva! Mislim, njezin je lik ovdje filmska zvijezda bez nekih velikih ekscentričnosti (ne računajući, jelte, stjecanje navike određenih urbanih sportskih aktivnosti u zadnjim epizodama) i s karakterom koji se uglavnom kreće u uskom rasponu od simpatičnog do easygoing i lako mogu zamisliti kako bi u tuđim rukama taj lik ispao ful bezličnim, dok je Vikander od skromnih karakternih resursa na svom raspolaganju (sori, Olivier, ali istina je) izgradila toliko uvjerljivo karizmatičnu pojavu da se uvijek jasno osjeti i razumije zašto je svi ostali likovi toliko obožavaju. 

7. The Resort

A imam ja i puno većih i sablažnjivijih rupa od u općoj kulturi od filmova Alicije Vikander, naprimjer taj famozni magijski realizam – nikad ništa čitao od toga, pa ni Borgesa, jedino onu jednu epizodu Martija Misterije O Borgesu! No The Resort je otprilike onakav magijski realizam kakvim ga ja kao ignoramus obično zamišljam: ima nekih natprirodnih sila, ali to nisu neki vampiri ni vukodlaci nego, ne znam, neki čudni prostorno-vremenski fenomeni? Ova (mini-?) serija Andyja Siare – poznatog i kao autora Palm Springsa, jedne od boljih filmskih varijacija na temu Groundhog Daya – uvlači gledatelja i drži pažnju nizanjem tolikog broja misterija da je živo čudo da je na koliko-toliki dio njih uopće i pružen zadovoljavajući odgovor. Mada ostavljanje nekih stvari u zraku jest malo narušilo konačni dojam, prvih sedam epizoda ovog magijskog realizma su, realno, takva TV-magija da ću im oprostiti i tu ne baš najidealniju završnicu.

6. Pachinko

Apple TV+ se ove godine dodatno približio cementiranju titule najboljeg streaming servisa današnjice između ostalog i ovom ekranizacijom epskog romana Min Jin Lee iz 2017. o tri generacije jedne južnokorejske obitelji koja je napustila rodno tlo usred japanske okupacije. Mogu samo zamišljati što bi rekli na Netflixu da im je to ponuđeno (“Čekaj, kako to misliš – korejska serija, a nema zombija ili bar nekih okorjelih policajaca?!?”). I nije uopće tako deprimirajuće kao što bi se reklo iz sažetka, jako je lijepa i predivno snimljena serija, topla preporuka.

5. Reservation Dogs

Ako ćemo o karakterizaciji likova i stalnom produbljivanju gledateljskog razumijevanja i ljubavi prema njima, ne znam je li ijedna tekuća serija ravna Reservation Dogsima u kojima i naizgled karikaturalan comic relief poput Biga može istodobno prerasti i u duboko dirljivu figuru i ljudinu s kojom bi najradije istog trena na piće, dok s druge strane dvoje glavnih likova znaju čak i biti pomalo antipatični, ali samo zato jer su tuđom krivicom sjebani tinejdžeri i inače takvi, sami svoji najgori neprijatelji? Svi prije ili kasnije dobiju svoju epizodu u kojoj će zasjati i skoro svaka je pravo malo remek-djelo.

4. Atlanta

Jest da ni treća ni četvrta sezona nisu uvijek bile na razini superlativne druge, ali hej, dvadeset epizoda Atlante u jednoj godini, pa nikada više nećemo imati takvu televizijsku svetkovinu! A kako su servirane uz tako kratak vremenski razmak, praktički ih doživljavam kao jednu sezonu, nalik ambicioznom dvostrukom albumu velikog pionirskog benda na kojem im možda i nisu baš svi eksperimenti najuspješniji i možete, ako hoćete, micanjem pjesama koje vam nisu toliko napete napraviti jednu all killer, no filler plejlistu, ali na kraju vam ni ne dođe potreba za tim jer su i ti eksperimenti dio velebnog putovanja. I koliko se god u svim drugim serijama trudili s oniričkim elementima, mislim da je samo Atlanta uspjela dočarati jezovitu logiku mojih snova – sav sam se naježio na klimaks one epizode kad Paper Boi luta Amsterdamom, a nisam čovjek koji se često ježi.

3. Station Eleven

I nakon Atlante, evo još jedne serije s vizualnim pečatom redatelja Hira Muraija koji se, kako se čini, specijalizirao za serije čudačkog ugođaja koje, ako i ne odu nužno u natprirodno, stalno nekako plešu oko te mogućnosti. Ekranizacija istoimenog young adult romana prati pokušaje rijetkih preživjelih nakon epidemije smrtonosnog virusa (“Dakle, nije magijski nego PANDEMIJSKI realizam!” – Nenad Bakić, vjerovatno) da opet uspostave nešto nalik civilizaciji i dosta toga je promijenjeno u odnosu na knjigu, uključujući i to da glavni negativac više nije baš hodajuća sotona čija svaka stanica u tijelu bubri od destiliranog zla. Nego je i on čovjek i svi smo mi ljudi i zato se, ljudi, trebamo držati skupa i znam da sad zvučim kao pjesma nekih jugoslavenskih hipija, ali vjerujte, Station Eleven dođe do te točke na jedan puno umješniji i upečatljiviji način.

2. The White Lotus

U doba kada smo svi raštrkani na sto milijuna serija i okupljamo se da ih komentiramo skoro još jedino kada treba kolutati očima na prequele Gospodara prstenova ili Game of Thronesa, drago mi je vidjeti da i nešto bez jebenih zmajeva ipak još može simultano opčiniti šire gledateljstvo, pa i do te mjere da se tema sa špice vrti po klubovima i festivalima. A podjednako mi je drago i zbog Mikea White što je, godinama nakon otkazivanja nikad prežaljenog Enlighteneda, uspio ubosti autentičan televizijski hit. I svaka mu čast što je u svega godinu dana uspio ne samo napisati, nego i režirati cijelu novu sezonu odličnog White Lotusa i ne znam koliko točno zasluge ide njemu, a koliko direktoru fotografije, ali na čisto vizualnoj razini ova sezona mi je jedno dvostruko zamamnija od prve, toliko toga za napasati oči da sam se i sam gledajući osjećao kao tetošeni turist! Što je također dosta pomoglo pri ranijim epizodama, kada još nisu bili skroz uspostavljeni likovi pa, ajde, kad nisam već znao čemu to vodi bar sam mogao uživati u ambijentu. A onda se i sezona zahuktala i, unatoč promjeni fokusa s novca na seks, došla do istog neveselog zaključka kao i prva da, kao što je netko drugdje dobro primijetio, ljudi katkad znaju razmotriti da bi možda i mogli biti brižni prema drugim ljudskim bićima, samo da bi zatim bez greške odustali od toga jer im nije u interesu. Eto, malo protuteže onoj mojoj jugoslavenskoj hipijani! P. S. Najiskrenije mislim da Portia ima skroz simpa stil odijevanja i spreman sam ratovati s cijelim internetom oko toga ako treba.

1. Severance

Što bi bilo kada bi postojala tehnologija s kojom bi se svačija svijest mogla razdijeliti tako da jedan dio tebe bude aktivan samo kad si na poslu, dok ovaj drugi ležerno uživa u slobodnom vremenu? Premisa je u biti srodna onima brojnih SF-serija sa zamjenama tijela i svijesti u kojima nikada ne možeš biti siguran tko ili što čuči u nekom tijelu, bilo ljudskom ili robotskom (Battlestar Galactica, Westworld, Dollhouse…) pa ako ste ikada gledali ijednu od njih, znate i kako takav koncept povlači niz intrigantnih implikacija koje nikada nisu očite na prvu i znaju uroditi dosta uzbudljvim podzapletima… Pitanje je jedino koliko pritom autori znaju i kakav bi bio rasplet: puno sam se i previše puta opekao na serijama punima misterija čiji su tvorci uporno tvrdili da su sve dobro isplanirali, samo da bi se kasnije ispostavilo da su nam cijelo vrijeme lagali u facu i da, zapravo, nisu imali blage? Pa ajde, recimo, da ću zasad oprezno vjerovati autoru Severancea Danu Ericksonu da ima jasnu viziju i da drži sve pod kontrolom, mada ću se i za svaki slučaj truditi držati podalje od vorteksa internetskih spekulacija, držeći svog unutarnjeg TV-detektiva na lancu da ne bi ostao slomljenog srca u slučaju da na kraju ispadne kako tu ni nije bilo ničega vrijednog istraživanja… Da, međutim, nemam PTSP od Losta – pa, brate, visio bih na Severanceovom redditu non-stop! Jer, ono, to je takva posvećenost detaljima da je Erickson čak i napisao cijelu knjigu self-help savjeta šogora glavnog lika, u smislu da postoji taj rekvizit knjige koju likovi nasumično listaju, zaustave se na nekoj stranici, gledatelji zaustave kadar i zumiraju i svaki put u teoriji mogu vidjeti nešto drugo…

No ono što bih ipak ponajviše istaknuo je jedno od najboljih sezonskih finala, ono, ikad? Toliko puno serija i filmova danas se vodi mišlju da što su veći ulozi, time i veća napetost u završnici, no ako je ulog taj da će u slučaju poraza protagonista biti uništen cijeli svijet, ako ne i svemir (da, tebe gledam, četvrta sezono Star Trek: Discoveryja), a riječ je o franšizama u kojima taj svijet ili svemir mora nastaviti postojati kako bi udomio nove nastavke… pa, gdje je onda tu napetost? A finale prve sezone Severancea je postavljeno tako da naši junaci naprosto pokušavaju doći do određenih informacija i za to imaju jako ograničene resurse, od kojih je potencijalno najograničenije vrijeme jer u svakom trenutku mogu biti zaustavljeni u svom naumu i vraćeni na nulu i ne spašavaju svijet od kataklizme ni svemir ni ništa, a opet – nešto najnapetije što sam gledao u dugo vremena.  

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

Covid-19 izbrisao je svaki oblik gužve i gomile, pretvorivši ga u simbol potencijalne zaraze. Biti dio mase, izložiti se okupljanju, prema prevladavajućim narativima, potez je koji će dovesti u pitanje zdravlje i opstanak svakog pojedinca. Kako bismo se zaštitili, moramo se distancirati, jer jedino izolacija jamči zdravlje pojedinca. U takvom kontekstu svaki oblik javnog okupljanja, koji podrazumijeva neku vrstu kolektivne razmjene iskustva, postao je neprihvatljiv. Društvenost su zamijenile sveprisutne društvene mreže, a sadržaji poput izložbi, kazališnih predstava, konferencija, predavanja i sličnih, preko noći su mutirali u online dimenziju i postali svima dostupni.

U moru novih sadržaja, filmski medij na prvi pogled pretrpio je nezamjetnu tranziciju, uzmemo li u obzir da je era kućnog videa, VOD platformi i streaming servisa odavno osvojila pažnju gledatelja i postala jedna od tinjajućih prijetnji gledanju filmova na velikom platnu. Idilična koegzistencija art filmova, blockbustera i serija na digitalnim platformama godinama je osiguravala umjeren rast broja pretplatnika, dok je broj prodanih ulaznica za filmske projekcije polako, ali sigurno opadao. Online servisi buktali su sve bogatijom ponudom, a sve zahtjevniji suvremeni gledatelj postajao je sam svoj selektor i kreator filmskih maratona. Takav scenarij, u kojem gledanje filma prelazi u generičko i fragmentirano medijsko iskustvo, u nekoliko nas je navrata potaknulo da se priupitamo: postoji li zaista razlika između iskustva gledanja filma na kućnom TV ekranu, prijenosnom računalu ili pametnom telefonu i onoga u kino dvorani, okruženog drugim gledateljima?

Sve do danas, kina, kinoteke i filmski festivali funkcionirali su kao posljednji obrambeni zidovi kino-kulture, jedinstveni prostori u kojima sudjelovanje u filmskoj projekciji, u mraku poluprazne ili prepune dvorane, i dalje predstavlja specifično iskustvo. Na tom tragu talijanski teoretičar Francesco Casetti, u nekoliko pisanih doprinosa, govori o sposobnosti filmskog medija u stvaranju kolektivnih rituala. Nakon faze iščekivanja, koja prethodi samom odlasku u kino, gledatelj u prostoru kinodvorane postaje dio publike koja zajedničkim gledanjem filma daje oblik nekoj vrsti rituala. “Odlazak u kino podrazumijeva niz uhodanih radnji, ali i društvenih spoznaja, dok ritual zahtjeva fizičku i psihičku posvećenost obredu. Kao i za sudionika u obredu, iskustvo gledanja filma u mraku kinodvorane, svakoga puta iznova je jedinstveno… Okruženi manjom ili većom skupinom pojedinaca, gledanje filma predstavlja i socijalni čin, utemeljen na susretu, gdje društvena masa uhodanim reakcijama kolektivno reagira na podražaje s ekrane.”

Ukoliko je prije pandemije koronavirusa gledanje filma nalikovalo kolektivnom društvenom ritualu, zatvaranje kinodvorana, osim snažnog financijskog udarca, pretvorilo se u neizvjestan izazov za budućnost kino-kulture diljem svijeta. Ubrzo nakon proglašenja pandemije, produkcijske i distribucijske kuće, kao i manja nezavisna kina, prilagodila su se novonastaloj situaciji i predala monopolu online kulture. Pretplatnički servis i online časopis MUBI sklapanjem ugovora s kinima omogućio je 90-dnevno besplatno korištenje platforme, inače poznate po istančanoj ponudi filmskih klasika kao i suvremenih remek djela. Distributeri poput Kina Lorber, Film Movementa, Greenwich Entertainmenta i Oscilloscopea, već u posjedu vlastitih streaming platformi, pokrenuli su tzv. “virtualna kina” u kojima pretplatnici mogu pogledati premijeru restauriranih klasika ili novijih produkcija po niskoj cijeni. Kino Lorber je primjerice pokrenuo inicijativu pod nazivom Kino Marquee i nezavisnim kinima omogućio da premijernim prikazivanjem novih naslova, u virtualnim dvoranama, nastave održavati prihode, kao i odnos s vlastitom publikom.

Samo mjesec dana prije početka pandemije, u Hrvatskoj je zaživjela besplatna platforma Croatian film s ciljem promoviranja profesionalnog kratkometražnog filma, a njezin instantan uspjeh, motivirao je UO Zagreb Film Festivala da pokrene i platformu – Kino Europa Online. Manje produkcijske kuće, poput Bonobostudia, Restarta, Blank inkubatora, Factuma i drugih, u trenutku kada su na snazi bile najstrože epidemiološke mjere svoje su filmove publici nudili besplatno. Pojedina kina u Hrvatskoj učinila su dodatan iskorak kako bi zadovoljila apetite najzahtjevnije publike, pa je primjerice kino Tuškanac, u skladu sa svojom kinotečnom politikom, pokrenulo iscrpnu online retrospektivu posvećenu autorskom filmu. U tom kontekstu valja istaknuti i inicijativu Kina Mediteran, poznatu prije svega kao projekt revitalizacije kina u Dalmaciji, koja je pokrenula live kino, odnosno streaming servis, čiji raspored projekcija u određenom terminu nastoji simulirati dojam jedinstvene kino projekcije.

Dva mjeseca nakon izolacije i postepenog popuštanja mjera, želja za društvenim okupljanjima ponovno je zaživjela, o čemu svjedoče i inicijative poput drive-in kina. Iako u skladu s mjerama distanciranja, ovaj američki trend možda se mogao smatrati atraktivnim u vrijeme rockabilly kulture i kabrioleta sa spuštenim krovovima. Međutim, gledanje filmova kroz zamazana stakla, sa zvukom koji dopire s radio postaje, teško će zamijeniti autentični doživljaj kinodovorane, a još teže zadovoljiti onog razmaženog gledatelja sada već istančanog ukusa, koji je posljednjih mjeseci, ako ne i godina, naučio spretno plivati u moru streaming ponuda. Tog istog gledatelja kupili su pretplatnički servisi, koji su odavno shvatili da ono što privlači pretplatnike jest ekskluzivnost ponude, tj. mogućnost da pojedini naslov mogu pronaći isključivo na Netflixu ili HBO-u, MUBI-ju ili Criterion Channelu, itd.

Iako je vremenski razmak unutar kojeg filmovi nakon svjetske premijere dospijevaju u vode streaming servisa postao sve kraći, filmski festivali čak i u digitalno doba zadržali su status jedinstvenih događanja. Osim što recepcija filma od strane kritike i publike utječe na njegov plasman na tržištu, festivali su danas ključna poprišta međunarodnih susreta, razmjene znanja, sklapanja budućih suradnji i kreiranja mikro zajednica. Proglašenjem pandemije zaustavljena je kompletna festivalska sezona koja započinje u rano proljeće, čime je dovedeno u pitanje ne samo prikazivanje filmova u konkurenciji, već i čitav niz popratnih događanja koja čine identitet festivala. U Hrvatskoj je još početkom ožujka odgođen Zagrebdox, dok se program usavršavanja za filmske profesionalce, Zagrebdox PRO, uspješno održao u online formatu. Neizvjesnu sudbinu imaju i Animafest, kao i Festival Mediteranskog filma, dok su oni predviđeni za srpanj poput Pule i Motovun film festivala za sada potvrđeni. Ono što ostaje upitno jest kako će se ponašati publika nakon ponovno odobrenih okupljanja. Hoćemo li u gledalištima na otvorenom morati sjediti na udaljenosti jedni od drugih od nekoliko metara, ili ćemo jednostavno zaboraviti na dva mjeseca potpune izolacije zbog prijeteće zaraze, i prepustiti se stajanju u redovima za kupnju ulaznica?

Međunarodni festivali nalaze se u sličnom problemu. Cannes je nakon brojnih odgađanja na razočarenje čitave filmske industrije otkazao službeni program, kao i mogućnost da se prestižni paralelni programi poput Tjedna kritike i Quinzaine des réalisateurs, održe online. Jedini dio festivala koji će se održati virtualno jest sajam Marché du Film, kako bi profesionalcima kroz specijalna projekcije i networking aplikacije Match&Meet olakšao mogućnost sklapanja partnerstva, financiranja projekata i slično. Nešto manji, ali jednako značajni festivali poput švicarskog Vision du Réela prilagodili su čitav natjecateljski program virtualnom izdanju. Uz podršku platforme Festival Scope, u limitiranom vremenskom periodu od dva tjedna publika je mogla pogledati filmove u konkurenciji. Zahvaljujući ograničenom broju “virtualnih sjedala”, koji je odgovarao 500 slobodnih mjesta u kinodvorani, premijere filmova nisu prerasle u neograničenu opciju koju inače nudi streaming.

Iako uspješna, takva rješenja nisu trajna, a prema mišljenju mnogih distributera predstavljaju ozbiljnu prijetnju od zasićenja festivalskog tržišta. No, ukoliko se svijet na jesen bude morao suočavati s povratkom virusa, a zatim i s ponovnim uvođenjem restriktivnih mjera, prilagođavanje online formatima pokazat će se neizbježnim. Veliki izazov očekuje kina, kao i festivale u 2021. godini jer nakon niza blokiranih produkcija i nezavršenih projekata pitanje je koje ćemo premijere filmova moći očekivati. Sigurno je samo da je ubrzano širenje pandemije natjeralo sve da ubrzano reagiraju i prilagode se online mogućnostima. Time je i sve izvjesnije da ćemo doživljaj velikog iščekivanja i iskustvo kolektivnog uživanja u filmu – bilo da je riječ o festivalskoj premijeri ili projekciji u redovnoj kino distribuciji – u post-koroniziranom svijetu limitiranih kretanja pratiti samo iz fotelja.