Hrvatski sabor je 17. listopada 2014. godine usvojio Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije koja je cjeloživotno učenje uvela kao temelj cjelokupnog obrazovanja. Cjeloživotno učenje odnosi se na sve aktivnosti stjecanja znanja, vještina, stavova i vrijednosti tijekom života, s ciljem njihova usvajanja ili proširenja, i to u okviru osobnog, društvenog ili profesionalnog razvoja i djelovanja pojedinca. Takav sveobuhvatni koncept obuhvaća učenje u svim životnim razdobljima i u svim izvedbenim oblicima: uključuje programe formalnog obrazovanja (ranog i predškolskog, osnovnoškolskog, srednjoškolskog i visokoškolskog, kao i obrazovanja, osposobljavanja i usavršavanja odraslih), neformalnog obrazovanja (organizirane radionice, seminari, studijski posjeti, no bez primanja certifikata), te informalnog obrazovanja (nenamjernog, neorganiziranog i spontanog stjecanja znanja, vještina, stavova i vrijednosti). 

Kao jedan od ciljeva Strategije određen je razvoj sustava priznavanja i vrednovanja neformalno i informalno stečenih znanja i vještina, a donošenjem Zakona o Hrvatskomu kvalifikacijskom okviru (HKO) 2013. stvorene su pravne pretpostavke za reguliranje takvog sustava. Naime, Zakonom je predviđeno donošenje Pravilnika o priznavanju i vrednovanju neformalnog i informalnog učenja, no, četiri godine kasnije, nikakvi sustavi i procesi u Hrvatskoj još nisu započeli. Polazišta za uspostavu sustava jesu primjeri dobre prakse i strateško-političke preporuke za razvijanje i primjenu sustava vrednovanja neformalnog i informalnog učenja, posebno Preporuka Vijeća EU-a iz 2012. koja 2018. godinu navodi kao krajnju u kojoj bi države članice trebale razviti takav sustav vrednovanja. Tek u rujnu 2017. u Registar HKO-a upisan je prvi standard i to standard zanimanja Financijsko-računovodstveni forenzičar. 

“Uspostava procesa i sustava priznavanja stečenih znanja i vještina, osobito onih proizašlih iz neformalnih i informalnih oblika učenja, dugoročan je izazov za našu zajednicu”, zapisano je u Strategiji obrazovanja koja je, kao i ostali njeni glavni ciljevi – cjelovita kurikularna reforma, unapređenje studentskog standarda, uključenost odraslih građana u procese cjeloživotnog učenja te međunarodno kompetitivna javna sveučilišta i javni znanstveni instituti – zastala s provedbom još s promjenom vlasti 2015. godine, kada je većinu u Saboru osvojio HDZ, jedina stranka koja krajem 2014. u parlamentu nije podržala spomenutu Strategiju. 

U Hrvatskoj postoji dugogodišnja i bogata praksa kvalitetnih programa neformalnog obrazovanja koje provode prvenstveno organizacije civilnoga društva, a koje ih razvijaju temeljem pretpostavke da će ih moći provoditi i u ustanovama formalnog obrazovnog sustava. Pitanje postupka validacije i certificiranja neformalnih obrazovnih programa udruga ove je godine postavljeno kao jedna od provedbenih aktivnosti Nacionalne strategije stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva 2017-2021, a javno savjetovanje o Nacrtu bilo je otvoreno do 8. rujna. Kao rok provedbe te aktivnosti određena je 2020. godina što je izazvalo nemalo komentara u savjetovanju upravo zbog njegove neprimjerenosti. To ne iznenađuje kada se uzme u obzir da se radi o živoj praksi, o programima koji se već dugi niz godina provode, da poneke škole te programe već i koriste u nastavi, a da je Zakon o HKO-u koji je predvidio Pravilnik o priznavanju i vrednovanju neformalnog učenja donesen sada već davne 2013. godine.

Iako Republika Hrvatska načelno ima univerzalan i besplatan sustav obrazovanja, zbog decentralizacije financiranja nekih njegovih sastavnica, pitanje dostupnosti i troškova obrazovanja se razlikuje u različitim dijelovima Hrvatske, istaknuto je u istraživanju koje je proveo Centar za mirovne studije u okviru projekta “Geometar (ne)jednakosti”. Glavne prednosti hrvatskog sustava obrazovanja i osposobljavanja su niska stopa ranog napuštanja školovanja te visoka stopa nastavka školovanja nakon srednje strukovne škole. S druge strane, svega 2,5 % odraslih osoba u Hrvatskoj sudjelovalo je tijekom 2014. godine u obrazovanju i osposobljavanju, a Hrvatska ima i jednu od najviših stopa mladih koji nisu u sustavu obrazovanja, zaposlenja niti sustavu osposobljavanja (NEET). Upravo u tom kontekstu neformalno i informalno obrazovanje, kao sastavnice cjeloživotnog obrazovanja, zadobiva svoju veću važnost. 

Stoga je 2014. godine ohrabrila najava osnivanja Mirte, ustanove za obrazovanje odraslih čiji je djelokrug rada obrazovanje za mir, demokraciju, građansko samoorganiziranje, volonterstvo, mlade. Mirtu je osnovao upravo Centar za mirovne studije, čiji Mirovni studiji ove godine upisuju 20. generaciju polaznika, u suradnji s partnerima Mrežom mladih Hrvatske, Volonterskim centrom Osijek i udrugom Smart iz Rijeke i Zagreba. Ivu Zenzerović Šloser, voditeljicu ustanove, upitali smo o dosadašnjem radu i preprekama na koje su naišli. “U nedostatku sustavne edukacije za demokraciju u cijeloj obrazovnoj vertikali, manjku formalnih programa koji daju znanje, bude kritičku svijest i osnažuju sudionike za demokratski građanski angažman, prije nekoliko godina pokrenuli smo Mirtu, ustanovu za obrazovanje odraslih za mir i demokratsko građanstvo. Želja nam je bila da ustanova omogući vrednovanje programa cjeloživotnog učenja”.

No, ističe Zenzerović, ovaj poduhvat naišao je na nekoliko prepreka. “Unatoč najavljenim promjenama u Hrvatskom kvalifikacijskom okviru, vrednovanje kompetencija stečenih neformalnim programima još nije zaživjelo. Osim toga, ciljeve koji se tiču demokratskog i aktivnog građanstva, u programima poput Mirovnih studija, Studija za mlade ili Demo akademije iz Osijeka, izrazito je teško prevesti na tip kompetencija koje se traže za zapošljavanje mladih ili prekvalificiranje odraslih. U primjeni Zakona o obrazovanju odraslih nije zaživjela dimenzija aktivnog građanstva, već se programi osposobljavanja  i usavršavanja još provode uglavnom za vrlo konkretna, u pravilu deficitarna zanimanja. To jest važno za tržište rada, ali vještine i interdisciplinarna društveno korisna znanja kakva mi nudimo u pravilu nisu na tom popisu”.

Upitana o mogućnostima suradnje s drugim neformalnim programima i povezivanju u još veći alternativni studijski program, Zenzerović kaže da rade na ranije uspostavljenim aktivnostima i neformalnim programima, no financijsko se okruženje u protekle dvije godine također pokazalo povoljnim. “U tom kontekstu, ova ustanova bit će u skorije buduće vrijeme fokusirana na strateška partnerstva i organiziranje neformalnih edukacijskih programa te stvaranje preduvjeta za svoj daljnji ambiciozniji razvoj”. Jedan od strateških pratnera mogao bi biti i obrazovni program Ženskih studija, koje je Centar za ženske studije pokrenuo 1995. godine. Jasminka Pešut, dugogodišnja voditeljica obrazovnog programa, ističe da nikada nisu pokušale certificirati program direktno kod Ministarstva obrazovanja, u vidu cjeloživotnog obrazovanja jer neformalno obrazovno polje smatraju na određeni način širim i pristupačnijim od njegova zatvaranja u formalne uvjete i okvire: “Koliko se sjećam, tadašnji je zakon pokrivao samo obrazovanje odraslih, a to je ipak uže i drugačije od našeg programa”.

Kao nositelj spomenute aktivnosti validacije u sklopu Nacionalne strategije stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva 2017-2021 određeno je Ministarstvo znanosti i obrazovanja, a sunositelji Ured za udruge i Agencija za odgoj i obrazovanje. U tijeku savjetovanja predloženo je uključivanje Agencije za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih, stručnjaka iz visokog obrazovanja te predstavnika Savjeta za razvoj civilnog društva dok se Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja sam predložio kao sunositelj mjere.

I dok se mogućnost vrednovanja različitih znanja i vještina stečenih izvan formalnog sustava obrazovanja, godinama nakon donošenja Zakona o HKO-u i Strategije obrazovanja, opet promišlja, Ministarstvo i dalje ne izdaje certifikate ili potvrde koje bi polaznici neformalnih obrazovnih programa mogli iskoristiti kao referencu pri zapošljavanju ili nekom natječaju ili, ako su studenti, kao zamjenu za ECTS bodove. S druge strane, za svaki projekt koji uključuje ulazak u škole organizacije civilnog društva trebaju potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja, no tu se ne radi o validaciji programa već pozitivnom mišljenju odnosno odobrenju određenom provoditelju programa. Certifikate za sada izdaje isključivo Agencija za odgoj i obrazovanje – ključna poveznica obrazovnih ustanova i organizacija civilnog društva – no, kao što nam potvrđuju brojni sugovornici, bez ikakvih javno objavljenih i obrazloženih kriterija. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Europska komisija objavila je godišnji izvještaj o razvoju sustava obrazovanja i strukovnog osposobljavanja u Europskoj uniji i pojedinim zemljama članicama. Izvještaj se oslanja na širok raspon kvantitativnih i kvalitativnih izvora koji obuhvaćaju podatke Eurostata, studije i istraživanja OECD-a, analize mreže Eurydice, analize podataka o istraživanjima i akademske mreže. 

Učinkovito obrazovanje zahtijeva primjerena ulaganja, ističe se u izvještaju. Od 2014. godine, javna sredstva za obrazovanje povećala su se za 1,1 posto u ukupnom zbroju, oko dvije trećine zemalja članica povećalo je izdvajanja, a u šest zemalja – Bugarskoj, Latviji, Mađarskoj, Malti, Rumunjskoj i Slovačkoj – izdvajanje za obrazovanje povećala su se za više od 5 posto. Također, postoci participacije u obrazovnom sustavu povećavaju se diljem Europske unije, od predškolskog odgoja do visokoškolskog obrazovanja. Reformiranje predškolskog i osnovnoškolskog obrazovnog sustava treba uključivati mjere koje se odnose na profesionalizaciju nastavnika i odgajatelja, izmjene kurikuluma i procesa evaluacije. Iako učenje ne prestaje završetkom formalnog obrazovanja, cilj Europske unije – 15 posto odraslih koji sudjeluju u cjeloživotnom obrazovanju – pokazuje se teško dohvatljiv. Prosječni je postotak sada na 10,7 posto, a povećao se i razmak između pristupa cjeloživotnom obrazovanju opće populacije i pojedinaca u nepovoljnom položaju. 

Zajedničko izvješće za sve zemlje Europske unije sadrži i kratke dijelove koji se odnoe na svaku zemlju pojedinačno. Za Hrvatsku, naglašena je glavna snaga obrazovnog sustava – niska stopa ranog napuštanja školovanja i visoka stopa nastavka visokoškolskog obrazovanja nakon završetka strukovne škole. U 2016. istaknuto je usporavanje implementacije Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije te kurikularne reforme zbog političkih nesuglasica. Također, postoci sudjelovanja u predškolskom odgoju te obrazovanju odraslih izrazito su niski u odnosu na prosjek EU. “Usklađivanje strukovnog i visokog obrazovanja te obrazovanja odraslih s potrebama tržišta rada, razvijanjem kvalifikacijskih standarda u procesu savjetovanja sa socijalnim partnerima, još uvijek nije pokazalo opipljive rezultate”, zaključuje se u kraćem izvještaju o obrazovnim politikama u Hrvatskoj.

Među primjerima obrazovnih politika zemalja članica, istaknut je hrvatski prijedlog međupredmetnog kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja, objavljen u veljači 2016, te ishodi GOO-a prisutni u jedanaest predmetnih kurikuluma i šest međupredmetnih tema. Ističući sudjelovanje 430 učitelja, nastavnika, stručnih suradnika, ravnatelja i znanstvenika iz svih dijelova Republike Hrvatske, u izvještaju se zaključuje da je “hrvatski pristup ‘odozdo prema gore’ izradi kurikuluma postavio visokokvalitetne temelje za daljni razvoj obrazovnih politika”.

Posebno je poglavlje cjelovitog izvješća za Hrvatsku posvećeno strukovnom obrazovanju i osposobljavanju. Kao najveće su prepreke istaknute zastarjeli kurikulum i ograničene mogućnosti za učenje kroz rad, što dovodi do neusklađenosti znanja i vještina. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta u kolovozu 2016. otvorilo je javnu raspravu o Zakonu o obrazovanju odraslih koji bi, između ostalog, ističe se u izvještaju, trebao unaprijediti sustav priznavanja prethodnog neformalnog i informalnog učenja.

Javno je savjetovanje zatvoreno sredinom rujna, a izvješće o savjetovanju, unatoč brojnim komentarima, još nije objavljeno. Iz prijedloga zakona je prvenstveno vidljiva neusklađenost pojmova, pogotovo u kontekstu neformalnog i informalnog učenja, akreditacije i verifikacije programa te sudjelovanja organizacija civilnog društva u procesu obrazovanja odraslih. Nacrt Zakona se poziva na Zakon o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru koji propisuje da se postupak prijave, priznavanja i vrednovanja prethodno stečenih skupova ishoda učenja određuje Pravilnikom o priznavanju i vrednovanju neformalnog i informalnog učenja, no spomenuti Pravilnik još uvijek nije donesen. Također, obrazovanje odraslih ne prepoznaje volonterske kompetencije stečene suradnjom s udrugama, kao ni društveno korisno učenje.

Cjelovito izvješće za Hrvatsku potražite na istaknutoj poveznici.

Uoči predizborne debate na temu obrazovanja koja će se 1. rujna održati u Novinarskom domu, GOOD inicijativa je objavila analizu obrazovnih ciljeva na temelju izbornih programa trenutno najeksponiranijih političkih stranaka i koalicija. Analiza je također obuhvatila programe prethodnih izbora, a njihova usporedba pokazala je kako se obrazovanje na ljestvici prioritetnih politika većine političkih opcija pokazalo važnije nego 2015. godine, dok su neke, poput MOST-a nezavisnih lista ovu stavku po prvi put uključile u svoj program. Uključivanju obrazovanja u strateške ciljeve stranaka prije izbora zasigurno je pridonio velik angažman javnosti uzrokovan stopiranjem i preuzimanjem Cjelovite kurikularne reforme, koji je kulminirao velikim prosvjedom Hrvatska može bolje, 1. lipnja. 

Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije, izglasana u Saboru 2014. godine, temeljni je dokument obrazovnih promjena, no izborni programi određenih političkih opcija ne referiraju se na taj strateški dokument, već spominju neke drugačije forme, kao što je “reforma obrazovanja” ili “strategija odgoja i obrazovanja”. Gotovo svi programi uvelike se oslanjaju na povlačenje sredstava iz fondova Europske unije, što je karakteristično i za brojna druga područja javnih politika, no njihova raspoloživost ovisi upravo o Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije, a zanemarivanje tog dokumenta može dovesti i do obustave korištenja europskih sredstava, stoji u analizi Inicijative. 

Početkom srpnja Inicijativa je predstavila 22 zahtjeva koji se tiču javnih politika obrazovanja, financiranja, provedbe cjelovite kurikularne reforme, građanskog odgoja i obrazovanja, cjeloživotnog obrazovanja te osiguranja kvalitete i uključivosti sustava odgoja i obrazovanja. Samo su MOST, Domovinska koalicija, Koalicija Nema prodaje te Koalicija za premijera poslale odgovor, “a iz njihove analize može se vidjeti kako stranke žele zadržati status quo u obrazovanju”, ocijenila je Emina Bužinkić, koja je s Mariom Bajkušem predstavila programe i odgovore stranaka na konferenciji za novinare. Naglašeno je i kako niti jedna stranka nije ponudila konkretni oblik financiranja popisanih obećanja, a programi vezani za obrazovanje preklapaju se i u više od 80 posto sadržaja među glavnim političkim opcijama. 

O izbornim programima, proračunskim povećanjima u području obrazovanja, nastavku provedbe Strategije znanosti obrazovanja i tehnologije te uvođenja Građanskog odgoja i obrazovanja kao posebnog predmeta raspravljat će se na sučeljavanju Obrazovanje u fokusu, pod moderiranjem novinarke Đurđice Klancir. Sudjelovanje su do sada potvrdili potpredsjednica Gradske skupštine Grada Zagreba Jelena Pavičić Vukičević iz Koalicije za premijera, dr. sc. Vlatka Vukelić, viša asistentica na Hrvatskim studijima u ime Domovinske koalicije, prof. dr. sc. Neven Budak, redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u ime Narodne koalicije, prof. dr. sc. Ivica Puljak, redoviti profesor na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu u ime koalicije Pametno – Za grad, dr. sc. Branimir Bunjac, profesor povijesti u OŠ Podturen iz Živog zida. U ime koalicije Nema prodaje sudjelovat će prof. dr. sc. Dražan Dizdar, redoviti profesor na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, te u ime HDZ-a, dr. sc. Đuro Njavro, dekan i predavač na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa. Raspravu će uživo prenositi N1, a snimka će biti dostupna naknadno.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Po završetku javne rasprave o Okviru nacionalnog kurikuluma, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta od 16. lipnja do 29. srpnja otvaralo je savjetovanja sa zainteresiranom javnošću o preostalim kurikulumskim dokumentima: trima okvirima, pet razinskih dokumenata, sedam područnih dokumenata, sedam međupredmetnih dokumenata te 29 predmetnih kurikulumskih dokumenata, izuzev kurikuluma nacionalnih manjina. 

No, kao što je još krajem lipnja bilo poznato, Ministarstvo nije ispunilo dva osnovna preduvjeta za nastavak procesa reforme. Nije osiguran institucionalni okvir reforme: članak 26. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi propisuje da se odgoj i obrazovanje ostvaruje temeljem nacionalnog kurikuluma, nastavnih planova i programa i školskog kurikuluma. Zakonodavni okvir nije prilagođen ideji sustava obrazovanja u kojem postoje nacionalni kurikulumi za sva područja obrazovanja i pojedini dokumenti na svim razinama odgoja i obrazovanja. S druge strane, nije osigurana financijska podrška: zbog ignoriranja provedbe Strategije znanosti, obrazovanja i tehnologije ugroženo je povlačenje 511 milijuna eura iz Europskog socijalnog fonda za razdoblje 2016-2020, namijenjenih reformi i razvoju obrazovanja, znanosti i tehnologije, s posebnim naglaskom na reformu strukovnog obrazovanja i cjelovitu kurikularnu reformu. Bez zakonodavnog preduvjeta, javna je rasprava neobvezujuća za samo Ministarstvo, a bez financijskog okvira njeni rezultati neprovodivi.

Kao što smo već pisali, odgoda kurikularne reforme nije najgore što se reformi može dogoditi. Najgore se dogodilo: privatizirao ju je tehnički ministar osnivanjem “povjerenstva” sastavljenog od “stručnjaka” koji će ocijeniti “što je dobro napravljeno, a što treba popraviti”. Tehnički ministar na čelo povjerenstva postavlja Dijanu Vican i Matka Glunčića, dok za članove povjerenstva imenuje najveće protivnike dotadašnjeg slijeda reforme, predstavnike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Hrvatskog instituta za povijest, potom predstavnike Hrvatske obrtničke komore, Hrvatske gospodarske komore, Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, državnih agencija i samog ministarstva.

Takva se odluka ne poklapa sa Strategijom na kojoj se kurikularna reforma temelji i koja jasno propisuje raspisivanje javnog poziva za članove Ekspertne radne skupine te članove Posebnog stručnog povjerenstva za praćenje i provedbu Strategije. Ipak, Strategija ne govori ništa o cenzorskim povjerenstvima koji bi trebali nadgledati prilagodbu izrađenih dokumenata. Takva povjerenstva nisu uopće predviđena Strategijom i ministra, osim vlastitog položaja – tehničkog koji nema ovlast imenovanja na dužnost – te moralne odgovornosti, ništa nije priječilo da samostalno oformi novo tijelo.

Uz otvaranje rasprave, Ministarstvo donosi odluku bez presedana u novijoj povijesti sudjelovanja javnosti – 1. kolovoza odlučuju omogućiti svima onima “kojima bi javljanje imenom i prezimenom u javnu raspravu predstavljalo poteškoću zbog izlaganja pritisku okoline ili radnoga mjesta” anonimno slanje prijedloga i primjedbi vezanih uz dokumente kurikularne reforme. Na taj je način dodatno narušena legitimnost postupaka Ministarstva jer javna rasprava, jedan od ključnih dijelova procesa donošenja odluka, treba biti transparentna, participativna i otvorena. Anonimni komentari na dokumente u javnoj raspravi otvaraju put neodgovornosti, lošim javnim politikama te korupciji. Ministarstvo i dalje ne priznaje vlastitu odgovornost za silne propuste te namjerno poduzetne radnje suprotno željama javnosti, već nakon raspisivanja anonimnog savjetovanja poziva javnost da se “aktivno i odgovorno uključi u javnu raspravu”.

Zbog svega navedenog, priopćenjem se oglasila i GOOD inicijativa, koja javnost i nadležne institucije upozorava da aktualna javna rasprava o prijedlozima kurikuluma nije u skladu s demokratskim procedurama te da organizacije i stručnjaci okupljeni oko inicijative neće u takvoj raspravi sudjelovati i traže ponavljanje javne rasprave, kad za to budu ostvareni uvjeti. “Oštro osuđujemo postupke ministra s tehničkim ovlastima Predraga Šustara, koji kao predstavnik izvršne vlasti postupa protivno odlukama donesenim u Hrvatskom saboru. Aktivnosti koji je ministar u svom kratkom osmomjesečnom mandatu proveo protivne su prihvaćenim dokumentima i demokratskim procedurama za koje se opredijelila Republika Hrvatska pri čemu prvenstveno mislimo na jasno opisane procedure definirane Strategijom znanosti, obrazovanja i tehnologije, zakonima te pratećim pravilnicima i dokumentima, kao i standarde postavljene Kodeksom savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona, drugih propisa i akata, kao i standardima koje je postavio Ustavni sud (u odluci) tumačeći propise vezane uz javna savjetovanja”, navode u GOOD inicijativi koja poziva ministra da se suzdrži od kršenja odluka Hrvatskog sabora i činjenja daljnje štete obrazovnoj reformi.

Piše: Leda Sutlović

“Democracies have great rational and imaginative powers. They also are prone to some serious flaws in reasoning, to parochialism, haste, sloppiness, selfishness, narrowness of the spirit. Education based mainly on profitability in the global market magnifies these deficiencies, producing a greedy obtuseness and a technically trained docility that threaten the very life of democracy itself, and that certainly impede the creation of a decent world culture”, Martha Nussbaum, Not for Profit: Why Democracy Needs the Humanities

“Bolonjska je reforma uglavnom shvaćena kao jednokratna promjena, a ne kao dugoročan proces preobrazbe studija”, Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije

Pitanje čemu služi Sveučilište od prosvjetiteljstva je raspirivalo rasprave, poticalo na razmatranje njegove “uzvišene” svrhe i iznova postavljalo obrazovanje u srž razmatranja ideje javnog dobra. Danas, u situaciji rezanja javnih troškova i sve vidljivije namjere generiranja profita kroz obrazovanje, ova vječna rasprava dobiva jednu potpuno drugu dimenziju. No, čini se da je i mimo rasprave, i drugdje u svijetu pa tako i kod nas, prevagu prešutno odnijela ekonomska strana. Tako je nedavno rast pritiska na povećanje studija iz STEM područja eskalirao u Japanu, gdje je resorni ministar najavio ukidanje fakulteta društvenih i humanističkih znanosti, i pozvao na povećanje strukovnih studija “koji bolje predviđaju potrebe društva”. Srodni pothvat dogodio se i u Velikoj Britaniji, gdje je Odsjek filozofije Sveučilišta Middlesex od ukidanja spasila blokada fakulteta i široka kampanja, ali ipak uz značajno smanjenje i relokaciju odsjeka. Iako ekstremni i izolirani, ovakvi primjeri dovoljno upućuju na postupno smanjenje značaja intelektualne, znanstvene i kulturne dimenzije Sveučilišta.

Do nas različiti trendovi dopiru puno sporije i sporo se odmotavaju, no naziru se slične tendencije. Površni pogled na Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije, Nove boje znanja, daje naslutiti dominantno utilitarističku orijentaciju razvoja visokog obrazovanja, što u danoj situaciji pretjerano ne iznenađuje. Iako nova Strategija među ciljeve stavlja “dosljednu provedbu postavki bolonjske reforme i unaprjeđenje studijskih programa”, te time navodi nužnost popravka posljedica desetogodišnjeg procesa, detaljniji pogled na njegov smjer otkriva jednu novu viziju razvoja visokog obrazovanja. Tako se kao jedan od strateških prioriteta navodi “proširenje kapaciteta dijela visokog obrazovanja u STEM području”, te “usklađivanje broja i profila studijskih programa s društvenim i gospodarskim potrebama”. Sasvim razumnoj namjeri usklađivanja navedena dva kraja, obrazovanja i zapošljavanja u struci, na put staje nejasna vizija gospodarstva koje se takvim obrazovanjem navodno namjerava izgraditi. Odvedemo li takvo usklađivanje s ekonomskom računicom u krajnost, sukladno skromnim društveno-gospodarskim potrebama situacija reduciranja ili čak ukidanja čitavih odsjeka ne bi bila pretjerano iznenađujuća. Navedena mjera očigledno je, kao i brojne druge prije nje, oportunistički presađena iz europskih dokumenata bez pretjerane refleksije o okolišu, ali i bez ambicije da sami razmotrimo njegove mogućnosti.

Kraća analiza visokoobrazovne ponude na našim Sveučilištima, iznesena u Strategiji, otkriva dominaciju studija iz područja društvenih (302, među kojima očekivano prednjače različiti programi s područja ekonomije) i humanističkih znanosti (239, od ukupno 1350 sveučilišnih i stručnih studija), kao i dominaciju sveučilišnih (89%) naspram programa veleučilišta i visokih škola. Slijede tehničke znanosti (178), umjetničko područje (139), biomedicina i zdravstvo (108), biotehničko područje (91) te prirodne znanosti (89). Kako se navodi u Strategiji, “u posljednjih osam godina broj studijskih programa više se nego utrostručio, što je djelomično posljedica podjele programa na preddiplomske i diplomske prelaskom na bolonjski sustav, ali i otvaranja novih visokih učilišta”. Nadalje, “broj studijskih programa je prevelik, što nužno dovodi do neracionalnog trošenja resursa, za što u velikom broju slučajeva nema stvarnog opravdanja”.

I zaista, nema razloga da na međusobnoj udaljenosti od jedva par sati vožnje postoje identični fakulteti koji obrazuju ljude istih, suficitarnih profila. No, pisanje ove strateške konstatacije zanimljivo je koreliralo s otvaranjem jednog, i najavom osnivanja drugog novog sveučilišta. Tako istovremeno postoji tendencija rezanja troškova i nepotrebnih, dupliciranih programa, a s druge osnivanje gotovo identičnih programa drugdje, i to megalomanski, pojačano izdašnijim subvencijama, na novim sveučilištima. Za ilustraciju, trenutno u Hrvatskoj postoji jedanaest sveučilišta, osam javnih i tri privatna. Izgleda da nas je sraz naputaka izvana i realnih domaćih okolnosti stisnuo u šizofreni sendvič u kojem s jedne strane, do 2020. valja napumpati broj visokoobrazovanih na 35% (i to u dobi od 30 do 34 godine), a s druge smanjiti troškove njihove proizvodnje. Pri tom se, što je prilično neshvatljivo, inzistira na obrazovanju za nešto što nam navodno sigurno treba, bez postojanja čvršćih uporišta i bez stvaranja drugih poluga željenoj znanstveno-tehnološkoj budućnosti. 

Usprkos tome, zainteresiranost i spremnost za otvaranje novih, javno financiranih institucija na zavidnoj je razini i dobiva prednost pred rješavanjem glavnog problema, nezapošljivosti osoba s prvostupničkom diplomom. Štoviše, kroz pružanje friziranih opravdanja osnutka novih sveučilišta, problem se multiplicira na više razina. Rješenje ove kokoš-jaje situacije tvorci Strategije prvenstveno vide u spajanju srodnih programa: “Postoji niz sličnih ili gotovo istovjetnih programa, za što u velikom broju slučajeva nema stvarnog opravdanja, stoga će se pristupiti detaljnoj analizi postojećih studijskih programa po ishodima učenja i kompetencijama koje se njima stječu, i nakon toga provesti racionalizacija broja studijskih programa, pri čemu će glavni alat biti programski ugovori, kao i pregovori visokih učilišta o suradnji i izvođenju zajedničkih studija”. Čini se da će nakon deset bolonjskih godina, provedenih u razgranavanju i razdvajanju studijskih programa, predstojeće desetljeće biti utrošeno u njihovo orezivanje i racionalizaciju. 

U međuvremenu, uzdajući se u snagu razumne argumentacije, problemu nezapošljivosti prvostupnika/ca nastoji se doskočiti kroz konačno razdvajanje dvaju studijskih ciklusa čemu bi trebali doprinijeti jasno definirani ishodi učenja. Pretpostavka je da bi tržište na taj način konačno uspjelo “prepoznati” bakalare. Definiranje ishoda učenja, provedeno kroz Hrvatski kvalifikacijski okvir, trebalo bi rasvijetliti što to točno na fakultetima naučimo i kako se takvo znanje da iskoristiti: “Zato je potrebno uvesti nove ishode i provesti redistribuciju postojećih propisanih ishoda učenja i/ili ECTS bodova da bi kolegiji/moduli na diplomskim studijima rezultirali kompleksnijim ishodima učenja od onih na preddiplomskim studijima. Primjerenim rasporedom sadržaja potrebno je uspostaviti ishode učenja preddiplomskih studija na način da se poveća zapošljivost prvostupnika”. Dugo iščekivano tržišno prepoznavanje bakalara sasvim opravdano se nastoji provesti kroz poboljšanje nastavnih programa, ali i putem “smanjenja upisnih kvota na studijima u strukama koje ne omogućavaju zapošljavanje”. I tu se konačno, stisnut između različitih izjava o kvaliteti i učinkovitosti, razotkriva pravi smjer Novih boja. 

Uvođenje Hrvatskog kvalifikacijskog okvira se, nakon deset godina bolonje, doima kao nova panaceja problemima visokog obrazovanja. S ciljem brže i jeftinije proizvodnje visokoobrazovanog kadra, posebnu novost predstavlja sustav vrednovanja neformalnog i informalnog učenja, odnosno priznavanje prethodnih procesa učenja. Namijenjen ponajprije odraslim osobama koje posjeduju životno i radno iskustvo, ovaj sustav trebao bi (još jednom) skratiti vrijeme studiranja, ali i proizvesti znantne uštede: “Vrednovanjem ishoda različitih načina učenja i obrazovanja skraćuje se vrijeme potrebno za obrazovanje odraslih pa se time ostvaruju znatne uštede – podjednako za pojedinca i za zajednicu, ali i uklanjaju barijere između sustava formalnog obrazovanja i kompetencija stečenih putem drugih oblika učenja i obrazovanja”.

Razvijanje kriterija prema kojima bi se prethodna znanja vrednovala, kao i sam postupak priznavanja, dužnost je visokih učilišta koja im tek predstoji. Ipak, teško je zamisliti kako bi takvo priznavanje funkcioniralo na društveno-humanističkim fakultetima, čije je zahtjeve puno teže zapakirati u egzaktne module. Postaje vidljivo kako je cijela priča s priznavanjem prethodnih procesa učenja izrađena po modelu strukovnih programa. S druge, optimističnije strane, možda upravo ovakav model pruži priliku za standardizaciju neformalnih programa u društveno-humanističkom području, i time indirektno otvori vrata ulaska specifičnih “stvarno korisnih znanja” na sveučilišta.  

Priznavanje prethodnih procesa učenja trebalo bi se odvijati na fakultetima, kroz novootvorene Centre za cjeloživotno učenje, koji bi trebali funkcionirati “kao potpora za poticanje i koordiniranje vezanih aktivnosti”. Ova nova zadaća sveučilišta za sobom povlači potpuno novi set obaveza, a lovcima u mutnom otvara čitavu jednu novu lepezu djelokruga. Za sada je ipak prvenstvena namjera kroz ovakve centre iznova uvesti izvanredne studije, koji su ukinuti bolonjom, a koji bi ujedno činili “dodatni izvor prihoda visokih učilišta, i način podmirivanja troškova poslovanja”. Ono što bi vjerojatno moglo uslijediti je otvaranje niza kraćih obrazovnih programa, za širu javnost, što pitanju svrhe sveučilišta pripaja pitanje svrhe postojanja onih pučkih.

Računicu na stranu, sugeriranje otvaranja Centara za cjeloživotno učenje ujedno otvara i pitanje predavača na navedenim studijima i programima. Sudeći po kretanjima u drugim europskim zemljama, umjesto novih zapošljavanja izglednije je preopterećenje postojećeg kadra. Neminovni rezultat ovakve ekonomske logike jest reduciranje uloge sveučilišta kao mjesta inovacija, kreativnog i kritičkog razmišljanja. Dodatna nastava, pojačani zahtjevi administriranja, uz fundraisanje za istraživačke projekte teško da će ostaviti mjesta za pomicanje ikakvih granica. Nove boje znanja tako se otkrivaju kao poduzetničke, koje nam možda mogu omogućiti trenutno preživljavanje, ali nas potom kroz uzimanje prostora za razvoj i nove ideje, prepuštaju trajnom nasukavanju na (znanstvenoj) periferiji. 

Konačno, samo obrazovanje za profitabilne vještine nije ni izdaleka dovoljno za postojanje zdravog, demokratskog društva, za što je nužno postojanje argumentirane kritike i dijaloga, suosjećanje s marginaliziranima i različitima, i solidarnost za život u zajednici. Izolirani razvoj vještina za tržište, bez razvoja društveno-humanističkih znanosti dugoročno bi se mogao obiti o glavu iz najmanje dva razloga: potencijalnog nestanka znanja i vrijednosti neophodnih za zdravo društveno funkcioniranje, i činjenice da bez njegovanja takvih znanja nestaje i mogućnost za željeni tehnološki napredak.

Upravo tome služi sveučilište, da se kroz ulaganje u napredna znanja svih područja čovjek na miru i na razumnim osnovama, bilo samo na četiri, pet godina ili za čitav život, može posvetiti proučavanju i primjeni nečega što smatra vrijednim, za sebe i za zajednicu. Tek pluralnost takvih pojedinaca i prostora može dati hrabrosti da se nakon svega konačno nešto napravi. 

Ovo je treći i posljednji tekst istraživanja o provedbi bolonjskog procesa na hrvatskim sveučilištima, cjeloživotnom obrazovanju i neformalnim obrazovnim programima. Tekst je financiran sredstvima iz programa Novinarski radovi u neprofitnim medijima Ministarstva kulture RH. 

Piše: Matija Mrakovčić

Politički pritisci doveli su do ostavke članica i članova Ekspertne radne skupine imenovane javnim pozivom, odugovlačilo se sa stručnom raspravom, a eksperimentalna provedba u sljedećoj školskoj godini za što se Vlada obavezala Europskoj komisiji u svom planu Nacionalnih reformi u 2016. godini, neće se dogoditi. U Državnom proračunu za 2016. godinu nisu osigurana odgovarajuća financijska sredstva za provedbu Cjelovite kurikularne reforme, a od predviđenih 12 milijuna kuna na potrebe kurikularne reforme potrošeno je tek 3,5 milijuna, dok nastavnici-članovi stručnih skupina još nisu vidjeli ni ugovor, kamoli honorare. Natječaj iz Europskog fonda za regionalni razvoj namijenjen Znanstvenim centrima izvrsnosti nije raspisan. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta nije se izjašnjavalo po pitanju provođenja Državnog pedagoškog standarda ili pak autonomije Sveučilišta i njenih sastavnica. Mjesecima je kasnilo s isplatama studentskih stipendija unatoč osiguranim sredstvima za isplatu u državnom proračunu, a nemar oko pokretanja Nacionalne zaklade za potporu učeničkom i studentskom standardu, čija su sredstva također osigurana u Državnom proračunu, direktno je utjecao na socijalno ugrožene obitelji.

Nakon turbulentnih šest mjeseci koji su rezultirali izglasavanjem nepovjerenja predsjedniku Vlade, time i kompletnoj Vladi, te samoraspuštanjem Sabora, Ministarstvo je otvorilo savjetovanje sa zainteresiranom javnosti o osam kurikularnih dokumenata, tri okvira i pet nacionalnih kurikuluma. No, kao što je na posljednjoj konferenciji za medije Ekspertne radne skupine istaknuto, a to je potvrdilo i Posebno stručno povjerenstvo za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije, Ministarstvo nije ispunilo dva osnovna preduvjeta za nastavak procesa reforme. Nije osiguran institucionalni okvir reforme: članak 26. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi propisuje da se odgoj i obrazovanje ostvaruje temeljem nacionalnog kurikuluma, nastavnih planova i programa i školskog kurikuluma. Zakonodavni okvir nije prilagođen ideji sustava obrazovanja u kojem postoje nacionalni kurikulumi za sva područja obrazovanja i pojedini dokumenti na svim razinama odgoja i obrazovanja. S druge strane, nije osigurana financijska podrška: zbog ignoriranja provedbe Strategije znanosti, obrazovanja i tehnologije ugroženo je povlačenje 511 milijuna eura iz Europskog socijalnog fonda za razdoblje 2016-2020, namijenjenih reformi i razvoju obrazovanja, znanosti i tehnologije, s posebnim naglaskom na reformu strukovnog obrazovanja i cjelovitu kurikularnu reformu. Bez zakonodavnog preduvjeta, javna je rasprava neobvezujuća za samo Ministarstvo, a bez financijskog okvira njeni rezultati neprovodivi.

Svi će dokumenti do kraja ljeta zasigurno biti objavljeni jer su stručne radne skupine obavile dogovoreni posao. Stručna rasprava je završila tako da su svi koji su u njoj sudjelovali dobili odgovor – uvaženi su prijedlozi koji se tiču dokumenta, dok je ostalima ponuđeno obrazloženje ako se radi o pojedinostima koje pojedini kurikulum ne uređuje. Baš zbog takvih pojedinosti, javnu raspravu bi trebalo produljiti i na sljedeću školsku godinu. Mnogi još uvijek ne znaju da se predloženim kurikulumima određuju ishodi učenja i poučavanja, a ne popis nastavnih sadržaja, a da su ishodi odgojno-obrazovna očekivanja koja obuhvaćaju znanja, vještine i stavove. Radi se o drugačijem pristupu poučavanju gdje mjesto učenja postaje škola umjesto nadoknade kod kuće u vidu domaćih zadaća i učenja za ispite ili pak privatnih instrukcija i priprema za državnu maturu, tržišta koje je procvalo prvenstveno zahvaljujući nemogućnosti školskih programa da odgovore na potrebe obrazovnog sustava. 

Uostalom, kurikulumi, bili u javnoj raspravi ili ne, dostupni su na stranicama Cjelovite kurikularne reforme i njima se u nastavi može služiti tko god hoće. Previše je osnovnoškolskih i srednjoškolskih učitelja preuzelo inicijativu u ovom procesu da bi ih odluka Ministarstva da neće formalno uvesti promjene u škole spriječila da predložene promjene implementiraju u svoju nastavu. Možda je ova kurikularna reforma iznjedrila neku drugu vrstu nastavnika koji će preuzeti naše škole, osvijestila neke učenike da se poredak može mijenjati, potaknula neke roditelje da razmisle o tome gdje im djeca provode vrijeme. Ipak, bez konkretne institucionalne potpore, svi su takvi pokušaji osuđeni na propast jer su upogonjeni isključivo individualnim entuzijazmom.

Odgoda svakako nije najgore što se reformi kurikuluma može dogoditi – može joj se dogoditi da ju privatizira tehnički ministar koji odluči osnovati “povjerenstvo” vezano uz mandat tehničke Vlade, sastavljeno od još neimenovanih stručnjaka koji će ocijeniti “što je dobro napravljeno, a što treba popraviti”. Iako se takva odluka ne poklapa sa Strategijom na kojoj se kurikularna reforma temelji i koja propisuje raspisivanje javnog poziva za članove Ekspertne radne skupine, Strategija ne govori ništa o novim povjerenstvima koji bi trebali nadgledati prilagodbu izrađenih dokumenata. Cenzorska povjerenstva nisu uopće predviđena Strategijom i zapravo ministra ništa ne priječi da samostalno oformi tijelo. Kao što ga ne priječi da huška svog posebnog savjetnika za povijest Domovinskoga rata protiv učitelja koji su na kurikularnim dokumentima radili, a za koje je Strategija propisala da moraju činiti većinu u stručnim radnim skupinama. Stoga do eksperimentalne provedbe definitivno neće doći sljedeće školske godine, što je jedino što je Ministarstvo i potvrdilo. Naime, u zgradi na Sveticama već dulje vrijeme nitko ne odgovara na pozive i upite javnosti, a javna savjetovanja otvaraju se ubrzanim postupcima. No, umjesto izmjene Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, Ministarstvo je pokrenulo proces izmjena Zakona o sportu. 

Osnovni cilj izmjena Zakona o sportu je ukinuti iznimke o reprezentativnosti članova skupština županijskih i nacionalnih sportskih saveza. Skupština je najviše tijelo saveza u kojem svaki član ima pravo na najmanje jedan glas. Izmjenama zakona u ljeto 2015. dodane su iznimke od tih pravila koje predviđaju da predstavnik pojedinog županijskog sportskog saveza raspolaže jednim glasom, a predstavnik pojedinoga sportskoga kluba koji sudjeluje u najvišem stupnju nacionalnoga sportskog natjecanja dvama glasovima, kao i da u radu skupštine sudjeluju predstavnici udruženja sportaša i trenera te predstavnici sportskih klubova na nižim stupnjevima natjecanja. Te je iznimke Hrvatski nogometni savez jedini odbio provoditi jer bi “postojeći zakon izmijenio arhitekturu HNS-ove moći i mehanizam izbora u županijskim bazama čiji glasači godinama daju legitimitet postavi koja vlada hrvatskim nogometom. Umjesto županijskih i političkih lobija, zastupnike u Skupštinu HNS-a davali bi klubovi, sukladno stupnju natjecanja”, kao što je istaknula Dea Redžić.

Objašnjenje je Ministarstva da iznimke predstavljaju “nepotrebno nametanje brojčanog sastava skupština” i da je “dovoljno za osiguranje demokratičnosti” to što u zakonu piše da svatko ima pravo na glas. Svakom savezu dat će se mogućnost da autonomno odredi članove s većim pravom od jednog glasa što bi, smatra Ministarstvo, trebalo ovisiti o više kriterija, a ne samo o rangu natjecanja. Kriterij ranga natjecanja nekog sportskog kluba jednostran je kriterij jer, tako piše Ministarstvo, ne uvažava kriterij kvalitete. Osim zanimljivog implicitnog ukazivanja da rezultati natjecanja i bodovne ljestvice nisu uvjetovane kvalitetom natjecatelja, sve ukazuje na to da je ministar Predrag Šustar donio odluku u stranačkom interesu, ne u interesu javnosti, s obzirom da su većina Izvršnog odbora Hrvatskog nogometnog saveza koji se jedini protivi donesenim iznimkama – članovi HDZ-a. 

Obrazovna politika svršenog ministra je jasna. U kratkom i neslavnom mandatu Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta doživjelo je da studenti odbijaju surađivati sa zagrebačkom nadbiskupijom i Velikim kancelarom te kampiraju ispred ulaza tražeći izmjene pravilnika o stipendiranju, doživjelo je sveučilišne profesore koji izglasavaju nepovjerenje dekanu fakulteta, te učitelje i učenike u masi od 50 000 ljudi u obrani kurikularne reforme. U taj resor spadaju i navijači na stadionu u Saint-Etienneu koji su tijekom utakmice Hrvatska-Češka na nogometni teren ubacili više bengalki i jedan topovski udar. Iako hrvatski prekršajni sudovi nemaju nadležnost nad prekršajima počinjenima u inozemstvu, četvorici mlađih punoljetnika uhićenih u Splitu, uz istražni zatvor određene su jamčevine od 40 do 60 tisuća kuna. Osječki sud na prijedlog tužiteljstva 27-godišnjaku je odredio jamčevinu od čak 50 tisuća kuna. Tu su još i 28-godišnjak, 25-godišnjak te trojica od 22 do 32 godine, desetak ljudi iz cijele zemlje u dobnoj skupini koju određujemo kao “mladi”. 

Mladi su, zapravo, jedina poveznica triju sektora predanih na upravljanje Predragu Šustaru i koalicijskim partnerima iz Hrasta, i upravo je ta skupina obilježila njihov mandat. Nekoliko mjeseci ranije, na predstavljanju proračuna za 2016. godinu posebnu je pozornost izazvalo smanjenje izdataka za troškove međumjesnog prijevoza učenika za gotovo 29 posto u odnosu na 2015. godinu. Ministar je požurio opravdati se primjenom te odluke tek od sljedeće školske godine i to tako što će uvesti imovinski cenzus. Nakon što je saznao da je nemoguće provjeriti nečije potpuno imovinsko stanje zbog neujednačenosti katastra i zemljišnih knjiga, ministar je za jesen najavio model koji će se temeljiti na dohodovnom cenzusu. Dohodovni će cenzus pak najviše pogoditi one koji žive od dohotka od nesamostalnog rada, od plaća, a ne one koji ostvaruju dohodak od imovine i kapitala.

Pitanje kojim je započeo Šustarov mandat, “evolucija ili kreacija”, tako je na njegovom kraju zamijenjeno pitanjem “prijevoz ili jamčevina”, na koje odgovor možemo očekivati tek sljedeće školske godine. Školske godine koja će započeti izvanrednim parlamentarnim izborima i u kojoj se kurikularna reforma neće eksperimentalno provoditi u hrvatskim školama.

Na saborskom Odboru za ravnopravnost spolova 19. svibnja je održana tematska sjednica o kurikularnoj reformi s posebnim naglaskom na međupredmetne teme Zdravlje i Građanski odgoj i obrazovanje. Tijek rada na Cjelovitoj kurikularnoj reformi predstavio je voditelj Ekspertne radne skupine Boris Jokić, dok su međupredmetne teme predstavile članice radnih skupina, Ivana Pavić Šimetin iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i Marina Diković s Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli.

Podsjetimo, reforma kurikuluma samo je dio predviđenih koraka u području odgoja i obrazovanja (rano, predškolsko, osnovno i srednjoškolsko), koje uz cjeloživotno učenje, visoko obrazovanje, obrazovanje odraslih te znanost i tehnologiju čine područja obuhvaćena Strategijom obrazovanja, znanosti i tehnologije, jednoglasno donesenom u Saboru 2014. godine. Osim kurikularne reforme, područje odgoja i obrazovanja obuhvaća unaprijeđenje razvojnih potencijala odgojno-obrazovnih ustanova, izmjenu strukture osnovnog obrazovanja, podizanje kvalitete rada i društvenog ugleda učitelja, unaprijeđenje kvalitete rukovođenja odgojnoobrazovnim ustanovama, razvoj cjelovitog sustava podrške učenicima, osiguranje optimalnih uvjeta rada odgojno-obrazovnih ustanova, te ustrojavanje sustava osiguravanja kvalitete odgoja i obrazovanja. Kurikularna reforma je dakle samo jedan dio dijela Strategije, sveobuhvatnog dokumenta koji treba osigurati “kvalitetno obrazovanje dostupno svima pod jednakim uvjetima, u skladu sa sposobnostima svakoga korisnika sustava”, kao što su ga zamislili tvorci Strategije i izglasali zastupnici u parlamentu. Osim trenutno vladajuće stranke koje je bila suzdržana.

Ekspertna radna skupina započela je s radom u veljači 2015. godine, a prva dionica Cjelovite kurikularne reforme, objava 55 prijedloga kurikularnih dokumenata, završila je 29. veljače 2016. Potom je otvorena stručna rasprava u kojoj je do sada sudjelovalo gotovo 30 000 pojedinaca, pristiglo je 2759 izdvojenih komentara te još 1846 sa stručnih skupova iz cijele zemlje. Trenutno je otvorena javna rasprava za Okvir nacionalnog kurikuluma, a po prilagodbi ostalih kurikularnih dokumenata rezultatima stručne rasprave, bit će otvorena i javna rasprava za ostale dokumente. Ako dokumenti prođu javnu raspravu, Vlada i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta odlučit će o ekperimentalnom provođenju kurikuluma u 60 škola u sljedećoj školskoj godini. Nakon izrade kurikuluma, Strategijom su predviđena daljnja tri koraka: izrada sustava vrednovanja, ocjenjivanja i izvještavanja o učeničkim postignućima, osposobljavanje učitelja za primjenu novih kurikuluma te izrada priručnika, udžbenika i drugih nastavnih pomagala.

U prvoj dionici Cjelovite kurikularne reforme sudjelovalo je 436 članova stručnih radnih skupina, većinom učitelja, nastavnika, stručnih suradnika, ravnatelja i znanstvenika iz svih dijelova Republike Hrvatske, koji su se javili na javni natječaj. Pedeset djelatnika Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, Agencije za odgoj i obrazovanje, Agencije za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih i Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje sudjelovalo je kao podrška Cjelovitoj kurikularnoj reformi. U konzultantskom postupku sudjelovalo je 218 osoba iz svih dijelova društva. Boris Jokić je u svom izlaganju istaknuo da je sustav odgoja i obrazovanja jedini sustav koji je pokazao želju za promjenom, a ta promjena ne cilja specifičnom ili ideološki usmjerenom razvoju mlade osobe već osigurava okruženje za njen razvoj. S obzirom da ne postoji neutralno obrazovanje jer ono uvijek promiče neke vrijednosti, Jokić je kao temeljne vrijednosti kojima promjena sustava smjera istaknuo znanje, identitet, odgovornost, solidarnost, integritet, poštivanje sebe, zdravlje i poduzetnost. 

S obzirom da je tematsku sjednicu sazvao Odbor za ravnopravnost spolova, raspravu je otvorila Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić koja je istaknula da u predloženim kurikulumima nedostaje sadržaja vezanih uz spolnu orijentaciju. Oni se obrađuju samo u etici, koja je izborni predmet i to kao izborna tema, te u filozofiji, koju slušaju samo gimnazijalci i to kao tema za polemiku. S obzirom da su dva istraživanja, jedno provedeno 2011. i jedno 2015, pokazala da je stupanj diskriminacije prema seksualnim manjinama poprilično visok među srednjoškolskom populacijom, pitanja rodnog identiteta, ravnopravnosti spolova i diskriminacije moraju snažnije ući u kurikulume, i to ne samo međupredmetnih tema. Ljubičić smatra da Građanski odgoj i obrazovanje mora biti obavezan predmet, dok je za ekperimentalnu provedbu zdravstvenog najveći problem mala satnica i nespremnost nastavnika za predavanje konkretnih sadržaja. 

Sjednici su prisustvovali i članovi udruge ili političke stranke U ime obitelji koji su iznijeli opće i posebne zamjerke kurikularnoj reformi već priložene stručnoj i javnoj raspravi, u svoje ime, ali i udruge GROZD. Njihov je prijedlog da međupredmetne teme treba izostaviti iz kurikuluma već da njihovim sadržajima treba pojačati postojeće predmetne kurikulume. Temu sjednice nisu otvarali, no uspjeli su iznijeti prijedloge da kurikularna reforma treba ponuditi rješenje demografskog pada, da manjine “moraju shvatiti da je Hrvatska njihova domovina”, da se u kurikulumima premalo spominju riječi dom, domovina, domoljublje, obitelj, hrvatski identitet, grb, zastava, himna, te da rodnoj ideologiji nije mjesto u kurikulumima. Zastupnik HDZ-a Željko Glasnović za probleme društava Jugoistočne Europe optužio je djecu komunista infiltriranu u strukture vlasti. Zamjenik ministra obrazovanja Hrvoje Šlezak, na tu poziciju došao iz redova HRAST-a, založio se za izbjegavanje ideoloških podjela u, primjerice, spolnom odgoju, tako što će reforma ponuditi djeci i roditeljima da sami biraju sadržaj koji će slušati, pritom se pozivajući na pravo roditelja da sami odlučuju o obrazovanju svoje djece. Kao zamjenik ministra nije se osjetio pozvanim izjasniti se oko mogućnosti, koja zakonski ne postoji, da roditelji obrazuju djecu kod kuće, kao ni o alternativnim pedagogijama koje se poučavaju u školama koje Ministarstvo ne podupire. 

Martina Horvat iz GONG-a istaknula je da djecu u školama ne bismo smjeli dijeliti prema ideologijama koje osobno zastupamo – škola mora biti prostor dijaloga i razumijevanja. U okviru predloženih kurikuluma Zdravlje i GOO, rekla je da se tema reproduktivnog zdravlja previše gleda iz medicinskog aspekta te da mladima moramo omogućiti prostor za razgovor o temama koje ih zanimaju, poput izgradnje kvalitetnog prijateljskog i partnerskog odnosa. “Važno je da slušamo učenike i učenice te one koji s njima rade”, istaknula je. Predstavnice Ženske mreže ispravile su predstavnicu U ime obitelji ukazavši na to da rod, za razliku od rodne ideologije koja ne postoji kao znanstveni termin, jest legitiman teorijski pojam, te da se ta riječ u kurikulumima uopće ne spominje – kako ćemo govoriti o rodno uvjetovanom nasilju ako ne koristimo riječ rod, upitala je Bojana Genov. Ravnopravnost spolova i rodna ravnopravnost nisu ideologija već vrijednosti i moraju se nalaziti u kurikulumima svih predmeta, istaknule su, te je također nužno obrazovati i nastavnike u tom smjeru.

Sudionicima se obratila Mirna Grbec, učiteljica razredne nastave u osnovnoj školi u Osijeku, članica stručne radne skupine za Građanski odgoj i obrazovanje, te ih pozvala da prije nego što kritiziraju teme i sadržaje kurikuluma iščitaju dokumente. Sve teme koje su spomenute kao neobrađene, u prijedlozima dokumenata postoje. Zamolila je prisutne, ali i javnost, da vjeruju u nastavnike koji su se dobrovoljno javili za ovaj posao, jer oni “žive to što rade”. “Među nama je bilo ljudi različitih svjetonazora”, rekla je i time odgovorila na prozivke da u stručne radne skupine nisu pozvani ljudi tradicionalnijih pogleda na svijet. Jedna od posebno zabrinjavajućih okolnosti kurikularne reforme jest ta da je od predviđenih 12 milijuna kuna na potrebe kurikularne reforme potrošeno tek 3 milijuna, rekao je Boris Jokić, te da nastavnici članovi stručnih skupina često iz vlastitog džepa financiraju putovanja na skupove gdje predstavljaju dokumente i o njima raspravljaju. To je problem kojim se treba baviti MZOS i na taj način iskazati svoju podršku reformi koju je samo pokrenulo.

Također, javni natječaj za članove radnih skupina u jednom je trenutku prikazan kao loš sistem jer nije dozvolio da se pojedine istaknute stručnjake osobno pozove. Rasprava u kojoj je javni natječaj nasuprot osobnom poznanstvu prikazan kao koruptivna radnja, ukazala je na sve nelogičnosti koje ovu reformu i inače okružuju, a nastavile su se taj isti dan u Saboru. U 13.30 sati održala se sjednica Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu. Predloženi dnevni red je uključivao izvješće o radu HAZU-a u 2015. godini i usvajanje zaključaka 7. tematske sjednice Odbora. Ispostavilo se, javlja Hina, da je predsjednica Odbora Gordana Rusak, na traženje zastupnika HDZ-a (od kojih je jedna Sanja Putica, ujedno i zamjenica predsjednice Odbora za ravnopravnost spolova na čijoj se sjednici ranije nije pojavila) zamijenila redoslijed točaka dnevnog reda. Tako je, bez prisustva oporbenih zastupnika, Odbor zaključio kako je Ekspertnu radnu skupinu za kurikularnu reformu obrazovanja potrebno proširiti s deset novih članova s različitih područja. Isti je zaključak Gordana Rusak pokušala predložiti i na ranijoj sjednici Odbora za ravnopravnost spolova, no nije naišla na podršku članova tog odbora. SDP-ova Sabina Glasovac boji se, prenosi Hina, da će se ovakvim izglasavanjem jednog dijela prijedloga zaključka “rastjerati ljude koji rade na reformi, jer su im ovakvim izglasavanjem, ukoliko to ministar prihvati, izglasali nepovjerenje”. Dodala je kako će ovo usporiti cijeli proces: “Ovo više nije situacija u kojoj oni javno govore da će zaustaviti kurikularnu reformu, naprotiv, oni javno govore da ona ima podršku. No, daleko od očiju javnosti događaju se ovakvi zahvati, koji će, ne samo usporiti, nego i zaustaviti reformu”.

Analitički desanti na rezultate zadnjeg referenduma o ustavnoj definiciji braka krenuli su odmah po objavi očekivanih rezultata. In nuce: priobalni zapad Hrvatske te urbane sredine sjevera države glasale su “protiv”, ostatak države je bio “za” s manjim ili većim postotnim razlikama. Očekivano, liberalno zgražanje nad demografijom i njenom političkom rezultantom započeto već u samoj kampanji, nastavljeno je infografikama i topografijama podijeljene Hrvatske u kojoj odnos protivaša i zaša tobože odgovara obrazovnoj strukturi stanovništva.

Tomislav Medak je takve ishitrene i površne geografije domaćih političkih preferencija zgodno nazvao “eskapističkim enklavizmom” čija je izvedba najčešće svedena na dva koraka: prvi bi bio zgranutost padom Zagreba pred najezdom crkvene reakcije, a drugi rezolutni raskid s ostatkom matice domovine i preseljenje u onaj dio Istre koji još nije pokriven golf-terenima i privatnim selima. Logično, ali političko-rakursno vrlo problematično, glavni grad svih Hrvatica i Hrvata poslužio je pritom kao ogledan primjer referendumske kartografije prenijete s državnog nivoa na mikrostrukturu grada.

Prema rezultatima popisa stanovništva iz 2011. koje su analizirali u Grupi 22, očekivano, Grad Zagreb je najobrazovanija jedinica lokalne samouprave u Hrvatskoj, ali s drastičnim razlikama između centra i periferije grada na što upozoravaju i sociolozi iz ovog stručno-aktivističkog kolektiva: u Donjem i Gornjem gradu broj visokoobrazovanih prelazi 50% dok u gradskom području Brezovica on jedva prelazi 10%, a u Donjoj Dubravi i Sesvetama nešto je manji od 20%. Trebalo bi, međutim, napraviti oprezan korak unazad od srednjestrujaških medijskih generalizacija koje će jednostavno uspostaviti znak jednakosti između visokog postotka glasova protiv i stupnja obrazovanja određene sredine i sagledati širi kontekst i sve “historijske devijacije” domaćeg obrazovnog sustava u posljednjih pola stoljeća. A ako se te ekvivalencije i pokažu matematički točnim, s njima bi trebalo jako oprezno baratati – jer tanka je granica između liberalnog zgražanja i urbanog rasizma, a nema utjehe u istarskoj malvaziji.

Kad se analizira obrazovna struktura domaćeg stanovništva i njihovi politički odabiri, onda ni jedno ni drugo ne treba izolirati u zasebne parametre izvan nekog šireg društvenog konteksta i povijesno zacrtane institucionalne putanje kontinuiteta državne politike, kao i samog njenog sadržaja predstavljenog kroz stranačku demokraciju, ali i sadržaja samog obrazovnog sustava kao jedinice hegemonije: od nekih općih ideoloških preambula, strukture samog sustava pa do konkretnih kurikularnih rješenja. Koliko nam se god činila “neosmišljenom” i bez čvrste infrastrukturne i ideološke armature, obrazovna politika je upravo u svojoj pojavnoj i prividnoj fragmentiranosti i besperspektivnosti dosljedno pravocrtna bez obzira tko sjedio u fotelji u Donjim Sveticama ili gdje god ta fotelja u budućnosti bila, ako je uopće bude.

Pogledamo li samo naše čitanke (čak) od pedesetih na ovamo (o razdoblju prije toga da i ne govorimo), vidjet ćemo da su rijetko kad koncipirane tako što su u prvi plan stavljale vlastite korisnike (učenike) ili samu materiju, tj. struku, često uzimajući visokopolitičke principe kao jedino mjerilo vlastitih rješenja i odabira. I danas se jednako korisnim čini komentar našeg teoretičara književnosti Svetozara Petrovića koji je u javnoj raspravi o saveznom prijedlog odluke o gimnazijskom planu i programu (u ovom slučaju iz književnosti) davne 1959. upozorio na to da se “teren” ne treba prilagođavati nekim vrhovnim strateškim principima često izoliranim u stratosfere politikantske apstrakcije, nego obrnuto. Bojim se da se nismo daleko odmakli bez obzira na nove, kako se to voli reći, “povijesne okolnosti”.

Kategorije “političke nezrelosti” i “traljavosti” kojima je u to vrijeme Petrović šibao birokrature nekdanje centralne države, ne mogu se prišiti najnovijem dokumentu iz manufakture vladajuće administracije. Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije proizašla iz rada širokog tima ljudi pod vodstvom Nevena Budaka, dokument je koji je pazio na vlastiti jezik, što će reći da je politički promišljen i birokratski pedantan – međutim, od jezika se nekad ne može pobjeći, a niti daleko stići što, čini mi se, nije ni bila namjera “ideatora” ove strategije. Dokument je to, predviđam, “kratkog daha” i to ne zato što njegov sadržaj ne puca na neke dugoročne provedbene planove, nego zbog ritmike izmjena vlasti i kontinuiteta njihovih politika koje su svima jasne, ali rijetko kad su ovjekovječene pristajanjem uz neki dokument prethodne administracije. Drugim riječima, ova strategija koliko god apelacijski usmjerena nekoj, kako u njoj eksplicitno stoji, “neizvjesnoj budućnosti”, ona je prije svega proizvod trenutnog političkog stanja i važeće nezavidne razine političke “inventivnosti” koja je zajednički nazivnik svim ministarstvima Milanovićeve vlade i svim njihovim strateškim planiranjima.

Čitajući sam dokument, podsmjehnuo sam se nepredviđenoj ironiji one “neizvjesne budućnosti” koja se iščitava na fonu recentnog izvoda iz upravljačke nesposobnosti Željka Jovanovića koja je radnike u cijelom obrazovnom sustavu ostavila bez dodataka iz granskog kolektivnog ugovora. Umjesto da se uvaženom ministru uruči ostavka s požurnicom, cijela situacija se svodi na psihologizaciju temperametnog i “idealističnog” ministra i njegov šegrtsko-podanički stav prema Slavku Liniću od koga je zaradio tek pismenu packu zbog svojih loših proračunskih planiranja. I sve bi to bila toplo-slatka životna priča o jednom epistolarnom prijateljskom odnosu da ne košta ionako ugrožene i marginalizirane učenike s posebnim potrebama (i njihove roditelje) te njihove učitelje. Tim činom i sinkroniziranim politikama svih resora – socijalna država je ispustila svoj predzadnji izdah. Neizvjesna budućnost je bila danas.

Daljnim iščitavanjem Strategije lako se dođe i do općih primjedbi i zaključaka. Cijelu izvedbu možemo odrediti solidno odrađenom kamuflažom nedostatka političke hrabrosti kroz ideologeme evropskog tranzicijskog projekta koji je zašao u ćorsokak vlastite kolonijalne uskogrudnosti i konceptualne ograničenosti. Pojmovnik njegove izvedbe to jasno potvrđuje: “društveno odgovorno” obrazovanje kao sektor od “javnog interesa” tek je retoričko taktiziranje u kozmetičke svrhe i s izraženom dnevnopolitičkom pragmatikom. Na partikularne nedostatke Strategije strpljivo i dosljedno su uputili svojom reakcijom članovi i članice sindikata Akademska solidarnost pa ih ne treba ovdje posebno ponavljati niti podvlačiti. Ono što je osnovni i polazišni nedostatak ovog dokumenta njegovo je referentno polje koje – ne postoji. Obzor na koji dokument cilja svojim “reformskim” mjerama, spekulativna je ideološka izmaglica modernizacijske bajke o gospodarskom rastu i društvenoj stabilnosti do koje će nas dovesti tako postavljen i izgrađen obrazovni sektor. Već spomenuta reakcija sindikata Akademska solidarnost označuje to sintagmom “tehnokratskog instrumentalizma” koji znanost i istraživanja ne pretpostavlja čak ni nekom dugoročnijem gospodarskom i društvenom razvoju nego što lakšem i profitabilnijem kratkoročnom i nereguliranom iskorištavanju koji bi onda trebao kumulativno dovesti do ostvarenja konačne liberalne arkadije “društvene stabilnosti, ekonomskog napretka i osiguranog kulturnog identiteta”.

Uza sve “lijepe” riječi i zagovore tolerancije, inovativnosti, kreativnosti te ostvarenja ljudskih potencijala, Budakova strategija je dokument s nedvosmislenom ekonomističkom potkom koja obrazovanje i znanost vidi kao mehanizme ostvarenja gospodarskog rasta stvaranjem ljudskog kapitala, ili zaoštrenim rječnikom rečeno: reprodukcijom visokokvalificirane radne snage za male pare i fleksibilizirano tržište rada. Vizija budućnosti (društva, gospodarstva i obrazovanja), u tom slučaju tek je refleks oslužbenjene inercije koja je postala jedini princip funkcioniranja cijele Milanovićeve vlade. Zaključno, riječ je o jednoj liberalnoj bajci koja ne mora biti ni politički realizirana čime bi hrvatski obrazovni sustav ostao u stalnom procjepu između vječnog statusa quo i liberalnih projekcija napaljenih tehnokrata iz MZOS-a koji se prema postojećem sustavu odnose kao slonovi u staklarnici.

Ako pak bude realizirana, uništit će do sada konzerviran, ali i dobrano nagrižen sustav koji je nekoć ostvarivao svoju društvenu funkciju pa čak i svojim bitnim udjelom u gospodarskom razvoju zemlje, ali u skladu s potpuno drugačijom “vizijom” budućnosti koja je u međuvremenu postala naša gorka sadašnjost s jednim od gorih obrazovnih sustava u Evropi. Kako god bilo i koji god smjerom krenuli – loše je po obrazovni sustav koji u ovakvom stanju i s ovakvom kvalitetom nema nekog društvenog efekta, a ako ga ima onda nam na njemu ne može nitko zavidjeti. A jedina alternativa koja se nudi, kao što vidimo iz ovog dokumenta i smjera djelovanja Jovanovićeve postave, dugoročno je pogubna i po socijalnu inkluzivnost i po misiju cijelog sustava. Tek jedan od neizravnih političkih proizvoda su nedavno potvrđene elektorske navike našeg stanovništva.

Jedini pravi smjer je očuvanje i unapređenje obrazovanja kao javnog dobra dostupnog svima uz ulaganje u infrastrukturu i socijalni institut potpora učenicima i studentima slabijeg imovinskog statusa, ali i nužnim promjenama kurikularnih jedinica i općenito odnosa prema najmlađim sudionicima sustava. Naša metodička nauka, jednako kao strategija samog sustava, pogubila se u praćenju pomodnih i olako preuzetih “saznanja” zapadne akademije kao egzaltiranog odgovora na konzervativne ognjištare čije se učenje nekad čini toliko duboko zasađenim u temelje našeg školstva i odnosa prema djeci da je svaka alternativa gotovo nemoguća. Vjeronauk i izostanak građanskog ili bilo kakvog sličnog odgoja kao i kompromisno mešetarenje sa zdravstvenim odgojem tek su u javnosti najprisutnije teme duboko zagađenog i nagriženog sustava s velikim razlikama kao posljedicama decentralizacije zemlje.

U svakom slučaju – svaki zagovor proračunskog financiranja obrazovanja i njegove socijalne osjetljivosti te zaštite radničkih prava učitelja, nastavnika i profesora mora biti i poziv na korjenitu promjenu sadržaja našeg obrazovnog sustava koji se guši u limbu nesustavnih i temporalnih rješenja kratkoga daha. Između zagovora poduzetničkog duha i sebičnog individualizma s jedne ili očuvanja nacionalnih i tradicionalnih vrijednosti s druge strane – djeci moramo ponuditi učionicu koja neće biti socijaldarvnistički takmičarski poligon niti katolička kapelica već zajednica koja funkcionira po principima solidarnosti sa slikom nekog bitno drugačijeg svijeta koji treba tek izgraditi.

Fotografija: Andres Musta