KP: Iz koje pozicije nastupaju javne ustanove kulture u Srbiji po pitanju suradnje s civilnim sektorom?

Saradnja javnog i civilnog sektora je ad hoc, sporadična, i zavisi isključivo od dobre volje direktora i rukovodećih lica pojedinih javnih ustanova kulture. Kako su oni više političke nego profesionalne figure, treba uvijek dosta vremena da prođe da neki novi direktor koji stigne u ustanovu stekne kulturno-političko obrazovanje. To je ono što novoimenovani direktori najčešće nemaju, nemaju nikakav uvid u to šta su ne samo teorije već i prakse kulturne politike u svetu, i s druge strane, imaju veliki strah i autocenzuru. Oni znaju ko ih je postavio i prema kome treba da su politički odgovorni. Dakle, u institucijama javnog sektora umesto da se bude odgovoran prema javnosti, vi ste odgovorni prema političkoj partiji koja vas je postavila i prema njenim često pretpostavljenim interesima. Jer najčešće ni jedna od naših političkih partija nema u svom programu veoma jasno ekspliciranu kulturnu politiku, pa vi kao direktor ustanove kulture pretpostavljate te interese, pa ste nekad i rigidniji nego što bi bila stranka, pa vas na kraju stranka i smeni.

To se desilo Andreju Fajgelju, naprimer, koji je imenovan direktorom Kulturnog centra u Novom Sadu i koji je odmah krenuo da primenjuje veoma rigidnu nacionalističku kulturnu politiku pretpostavljajući da stranka koja ga je imenovala upravo to želi, kao i sve ove stranke koje su sada na vlasti. Stoga je cenzurisao neke radove sa izložbi, pa je to postalo mnogo čak i za one koji su ga imenovali, te su ga smenili, da bi on sad otišao u neku još ljuću nacionalističku opoziciju. Stoga jest trenutno na vlasti partokratija, nema demokratije. Partije koje su u koaliciji na vlasti dele resore, pa onda ustanove kulture na različitim nivoima zavise od stranke koja je na tom nivou dobila resor kulture, pa se i direktori ustanove kulture tako ponašaju.

KP: U kakvom su onda položaju organizacije civilnog društva iz polja kulture?

Čini mi se jako važnim da kažem da je atmosfera u društvu takva da su nevladine organizacije na nekoj vrsti stuba srama koji se naziva autošovinističkim stubom. Izlažemo na taj stub organizacije, pojedince, bilo je tu i lista sa imenima i prezimenima ljudi koji se optužuju za takozvanu kulturu samoporicanja i za autošovinistički odnos prema sopstvenoj kulturi, to jest da su zagovornici mržnje prema sopstvenoj naciji. I ceo NVO sektor je stavljen u tu kategoriju i veliki broj ljudi, da ne kažem šira javnost, stvarno zazire od nevladinih organizacija, jer rašireno je mišljenje da njih financira inostranstvo. Dnevni list Politika je publikovala listu u nekoliko nastavaka, doduše to je bilo pre svega zbog medija, o tome koga sve finansiraju Amerikanci i posebno Soroš. Kada je reč o optužbama protiv njega, onda ga uvek nazivaju Soroš, iako bi moglo biti samo Soros, prema američkom, ili Šoroš prema mađarskom izgovoru.

Praktično su tu svi nezavisni mediji, a među njima i neke nevladine organizacije iz kulture, poput kuda.org. Naime, danas fondacije kulturu i ne financiraju, tako da mnoge angažovane nevladine organizacije u kulturi prave projekte koji mogu da se podvedu i pod medijske projekte i tako dobijaju sredstva iz tih medijskih fondova. Tako su se, među medijima, na stubu srama našle kuda.org, Centar za kulturnu dekontaminaciju i tako dalje. Međutim, ljudi odmah povezuju da su to sve nevladine organizacije, da sve one primaju novac iz inostranstva, da su to strani plaćenici i da dakle oni rade suprotno srpskim nacionalnim interesima. Stoga postoji veliki strah i autocenzura u javnom sektoru u vezi saradnje sa svetom. Taj strah ne postoji među stručnim kadrom, ne postoji na nivou kustosa u muzejima, na nivou urednika programa u kulturnim centrima, ali postoji na nivou imenovanih lica koja znaju kako su imenovana i da istom brzinom kako su imenovana mogu biti i razimenovana.

KP: Uz strah i autocenzuru, postoji li i cenzura?

Autocenzura je u polju kulture danas značajnija nego cenzura. Neke direktne cenzure nema. Ona se javi u ekstremnim slučajevima kada se radi o ljudima koji tek dođu u kulturu, poput Fajgelja koji je prvi put došao da upravlja ustanovom kulture, ili Ivone Jevtić, bivše direktorke Kulturnog centra Beograda koja je na sličan način cenzurisala određene artefakte jedne fotografske izložbe. Jevtić je sada premeštena i sada je sekretar za kulturu grada Beograda. Reč je bila o izložbi umetničkog kolektiva Kamarades, jedne organizacije civilnog društva prema kojima je Kulturni centar Beograda, javna ustanova, bio uvek otvoren, čak i tokom ’90-ih. Na primer, tokom ’92. DAH teatar igra iz Kulturnog centra predstavu Ova Vavilonska pometnja koja je predstava po Brechtu, pacifistička, znači za mir u Jugoslaviji. Kulturni centar sarađuje sa Grupom 484, sa brojnim pacifističkim i umetničkim organizacijama tokom ’90-ih i posebno nakon 2000-ih. To je jedna institucija koja je bila prilično otvorena za saradnju s civilnim sektorom, ali je, do ovog posljednjeg momenta, uvek imala i direktore koji su dolazili iz organizacije. Znači, stručnjake iz kulture za koje je jedini kriterij odlučivanja bio kvalitet nekog programa, njegova društvena vrednost, smisao i tako dalje, koji nisu imali neki poseban strah od politike ili od političara jer nisu svoje karijere pravili kao političke nego kao stručne.

KP: Postoji li u Srbiji nešto što bismo mogli nazvati kulturnom politikom prema civilnom sektoru?

Teško je da govorimo o nečemu što bi bila kulturna politika prema civilnom sektoru, posebno od trenutka kada je prethodni ministar kulture Ivan Tasovac ukinuo sporazum koji je Nezavisna kulturna scena Srbije (NKSS) potpisala sa ministrom Bradićem. Nezavisna kulturna scena sa svojim projektima konkuriše na različite konkurse Ministarstva kulture, grada Beograda i drugih gradova, ali to je samo jedna mogućnost, jer i mi, kao Fakultet dramskih umetnosti konkurišemo. Mi nismo direktan korisnik budžeta za kulturu iako smo ustanova javnog sektora. Naši projekti, projekti naših studenata, pojavljuju se kao konkurencija projektima civilnog društva. Pa se tu javljaju i projekti gradskih ustanova kulture.

Nema tu politike prema civilnom sektoru, to je generalno neka kulturna politika koja podržava u načelu kvalitet umjetničkih projekata, o čemu odlučuje žiri. Naravno, te žirije, komitete, komisije, kako god se oni zvali, njih kreira onaj koji u tom trenutku ima moć, znači vlast. Na gradskom nivou gradski sekretar za kulturu, na republičkom ministar kulture i tako dalje. Pa čak i ako uvedu u te komisije takozvano treće nezavisno lice, to je lice koje je imenovano odozgo i koje često nema kredibilitet u nevladinom sektoru. Ono može biti nezavisno u smislu da nije zaposleno u ustanovi kulture, to može biti samostalni umetnik, to može biti neko poput mene – profesor univerziteta, i tako dalje, ali nije sigurno da će to takozvano nezavisno lice stvarno braniti nezavisne politike ili interese civilnog sektora. Čak nije sigurno da će ih razumeti uopšte.

Često se oni koji su na vlasti, neki sekretar za kulturu ili neki ministar, prosto sete da imaju školskog druga, komšiju ili prijatelja koji je umetnik, dakle stručan je i zašto on ne bi bio u nekoj komisiji. Vrlo često se dešava da se ta osoba nikad nije bavila procesima i ne razume kontekst i milje, ne razume čak ni kulturnu politiku odozgo, a još manje kulturnu politiku odozdo, znači, ulogu nezavisnog sektora u stvaranju i u kulturnim procesima. To se htelo da promeni tim sporazumom NKSS-a sa ministarstvom, da bi Nezavisna kulturna scena Srbije delegirala članove komisija tako što bi predložili one koji ne samo da su značajni umetnici, menadžeri, kulturni radnici, već koji su prosto osvešćeni i za pitanja razumevanja konteksta i produkcionih procesa, ono što bi se na engleskom reklo value chain.

KP: Kako takav način određivanja članova kulturnih komisija utječe na razvoj nezavisne kulturne scene?

Šta to upravo znači pokazuje posljednji konkurs Ministarstva kulture u kome je od 100 posto sredstava za nezavisnu plesnu produkciju 50 posto dato jednom festivalu. Dobrom festivalu, odličnom festivalu, ali 50 posto sredstava. Pa je onda za produkciju dato recimo 15 posto, pa za edukaciju još 15 posto i još za plate BITEF dens kompaniji i tako se dođe do 100 posto. Za produkciju novac je dat za samo dve plesne predstave, i to male. Pa kako onda da razvijate plesnu kulturu? Odgovor je bio, mi smo dali ovima za plate pa neka oni sad traže za projekte, a ovima smo dali za projekte pa neka traže negde da prežive godinu dana. Dobili su sredstva s kojima mogu možda da naprave jedan projekat i to na brzinu, mesec dana i to je to, da ga daju dva puta. To jeste problem nezavisne kulturne scene, što živi od projekta do projekta, ona je prinuđena da radi nove projekte u velikoj brzini, ali niti jedan ne stiže da eksploatiše kako treba. Kažem eksploatiše, u smislu komunikacije s publikom, znači da ima vremena da ide na gostovanja po Srbiji, po inostranstvu. Ali jasno je da ona ne može od tih gostovanja da živi, jer to niko ne može da plati u odnosu na to koliko košta.

Oni bi trebali da imaju sredstva za život za godinu dana na način kako je to regulisano instrumentima kulturne politike, naprimer u Francuskoj, gdje postoji 300 grantova od godinu dana, 200 grantova za period od tri godine, gdje imate samo obvezu da uradite dvije predstave. Dobijate platu za tri godine da radite dva projekta, a vi onda ta dva projekta možete da uradite na istraživački način, a zatim da radite nizove workshopova, turneja, da radite sa školama, da radite sa društvenom zajednicom. Niste ni u kakvom stresu, i onda taj projekat stvarno može da bude i vrhunski, a može i da ima impakt na društvenu zajednicu. Ovako, vi samo napravite projekat, date ga par puta ili na dva, tri festivala. Od toga ne može umetnik da živi već mora da radi novi projekat i da se bori i da piše. Ustvari je u stalnoj prekarnoj poziciji, a iscrpljuje se radom.

Ustanove kulture to velikim delom ne razumeju. Govorim sada o upravama. Imamo dobru tradiciju da Bitef teatar ustupa svoje prostore za nezavisne trupe. Tu vrstu tradicije smo lobiranjem uspostavili početkom 2000-ih kada je kulturna politika Grada Beograda, pod čijom kapom je Bitef teatar, bila prosto mnogo otvorenija i pristupačnija i koja se stvarno u tom trenutku, posle 2001. do 2004, izrazito mnogo otvorila prema civilnom društvu, omogućila im razne prostore. To se sve promenilo 2004. Tadašnji novi premijer Vojislav Koštunica na sastanku sa rektorima državnih univerziteta (tada sam bila rektor), rekao je “E, sad možete da odahnete, mi ćemo ukinuti podršku civilnom društvu pa će biti više para za državne univerzitete”. To je bila jedna od rečenica u kontekstu političkog izlaganja kako oni vide značaj državnih univerziteta, ali i civilnog društva. Od svega što je rečeno ništa se nije ostvarilo, sem te rečenice da se ukida podrška civilnom društvu. Sve drugo, priče o značaju državnih univerziteta i da se neće dozvoliti privatni – evo, sad ih ima dva puta više nego državnih. Odlično su pozicionirani jer su zaposlili sve ministre, dakle svi naši ministri su doktorirali, prvo su im omogućili da magistriraju i diplomiraju, šta je već kome trebalo, i onda su ih zaposlili kao profesore. Kako vi sad očekujete da jedna vlada u kojoj su svi ministri profesori na privatnim univerzitetima sprečava razvoj privatnih univerziteta? Teško.

KP: Bili ste članica Savjeta za kulturu gradonačelnika Beograda?

Bila sam predsednica Saveta za kulturu gradonačelnika 2012. godine. To telo je gradonačelnik napravio prosto zato što je Demokratska stranka koja je tad bila na vlasti u gradu Beogradu, smatrala da to treba da postoji. Onda je on pozvao mene kao nestranačku ličnost i dao mi je odrešene ruke da napravim taj Savet. Savet je bio profesionalan, krajnje nestranački. Neke ljude nisam čak ni poznavala, nego sam ih pozvala prosto po renomeu i značaju, a i po sektorima. Međutim, onda se ispostavilo da nas čak i ta vlast koja nas je imenovala, ne uvažava. Imenovali su bez konsultacija sa nama, naprimer, direktora jednog pozorišta, ličnost koju niko od nas po vrednosnim opredeljenjima ne bi podržao. Gradonačelnik je potpisao što mu je dao sekretar za kulturu, sekretar za kulturu se žurio i kaže, vi ste do sada govorili da treba da se poštuje mišljenje kolektiva, pa ovdje ga je kolektiv podržao. A tu je radni kolektiv podržao čoveka iz kuće samo da im ne dođe neko nov pa da mora da se radi, a s ovim znaju kako će i evo ga, niko ga ne dira već godinama. Znači imenovan je u vreme Demokratske stranke, niko ga ne dira, on mentalno i pripada ovom sadašnjem političkom miljeu. I kad se tako nekoliko događaja zbilo, onda smo posle godinu dana podneli ostavke jer nismo želeli da budemo ukrasna figura. A posle godinu dana je pao i gradonačelnik, promenila se i vlast. U Gradu Beogradu tako više ne postoji Savet za kulturu jer to nije zakonska obaveza. Postoje komisije koje imenuje gradski sekretar za kulturu, koje se menjaju na razne načine.

KP: Kako se formiraju komisije za kulturu i kako je to funkcioniralo proteklih desetljeća?

Posle promena 2001, komisije su stvarno bile takozvane komisije stručnjaka u kojima su bili, pre svega, ljudi koji su bili krajnje nezavisni, oni koji se u prethodnom sistemu nisu isprljali. To je dosta dobro funkcionisalo do 2004. Onda se promenila vlast na svim nivoima, pa je došlo do kohabitacije u gradu. Tada su tri stranke pravile komisije – Demokratska stranka, G17+ i Demokratska stranka Srbije – i to je bilo jako interesantno. DSS je imenovao ljude iz svoje stranke koji su, da ne grešim dušu, bili kompetentni. G17+ je stranka koja se predstavljala kao stranka eksperanta i koja je prije nego je postala stranka bila think-tank i ekspertsko društvo. Dok su bili pokret bila sam deo saveta G17+. Onog trenutka kad se izglasalo na sastanku da se ide u osnivanje partije veliki broj nas se povukao. Ta takozvana ekspertska stranka je imenovala ljude koji nisu eksperti, ali koji su se neverovatno trudili. To znam iz prve ruke jer sam bila u jednoj od komisija za međunarodnu saradnju.

Mi smo izgleda shvatili svoju obavezu preterano ozbiljno pa su nas rasformirali, jedino nas posle godinu dana. Zašto? Zato što smo nakon prvog konkursa seli i napisali platformu šta treba da bude kulturna politika u domenu međunarodne saradnje Grada Beograda. I ovima se to uopšte nije dopalo da mi prevazilazimo ovlasti, naše je da odlučujemo o projektima, a ne da mi njima pišemo šta bi trebalo. Ostale komisije su nastavile da rade. Sve zavisi od stranke na vlasti i od čoveka kojeg postave za gradskog sekretara za kulturu. Koliko je otvoren, čak ne mora biti iz neke progresivne stranke, ali koliko je uopšte razuman, stručan i otvoren. Na isti način to zavisi od ministara. U jednom trenutku je došlo da se potpiše sporazum sa nezavisnom scenom, pa da se onda u sledećem trenutku raskine, i to od ministra od koga to ne biste očekivali. Taj ministar stvarno nije bio reprezent onih desnih stranaka koje po definiciji mrze civilno društvo. Zato kažem da su kulturne politike mnogo više lične nego što se to misli, da zavise nekada od ličnih strahova, a nekada od ličnih preferencija.

KP: Nacrt Strategije kulturnog razvitka Srbije trebao bi uskoro pred Skupštinu. U kontekstu ovog što ste upravo rekli, što očekujete od tog dokumenta?

Ne očekujem mnogo ili skoro ništa. Zašto? Radili smo u Srbiji na nekoliko strategija. U jednoj od najozbiljnijih, koja je početa 2007. nisam učestvovala, iako sam bila zvana, ali sam smatrala da ne treba da učestvujem jer sam u tom trenutku bila savjetnica ministra kulture. Posle, kad se promenio ministar, 2010., zvali su me da ponovno preuzmem, međutim onda nisam htela da učestvujem u tom procesu pod kapom određenog ministra za koga prosto ne bih željela da se veže moje ime. Formirane su tri radne grupe koje su ozbiljno radile na Strategiji. Jednu je vodila moja koleginica Vesna Đukić, drugu Peđa Cvetičanin iz Niša i treću Hristina Mikić koja je ekonomista u kulturi. Svako od njih je formirao veliki tim nezavisnih ljudi, pa je ta strategija imala niz nekih konsultativnih procesa i tako dalje. Onda se promenio ministar, strategija ostavljena taman kad je završena i kada su se usaglasile sve tri grupe, ministarstvo je isplatilo ljude za njihov rad i to je stavljeno u fijoku. I posle toga godinama ništa.

Što se tiče sadašnje Strategije. Ministarstvo je napravilo užu grupu stručnjaka da radi na tome i to su ljudi iz ministarstva. Mene su također zamolili da u tom učestvujem, to moram da kažem, prosto bi bilo nepristojno da ne kažem da su me pitali. Odbila sam, stvarno nemam vremena da to ozbiljno radim. To je osnovni razlog. Drugi je razlog što ne verujem da se stvarno želi da se napravi strategija, nego se želi da se napravi dokument. A to su dve različite stvari. Da li želite da imate papir ili želite da imate strategiju. Međutim, pošto su neki ljudi koji rade tu strategiju i moji bivši studenti, zamolili su me da im makar dam upravo ovo o čemu sad pričamo, naznake šta bi trebalo u strategiji da piše vezano uz saradnju sa civilnim društvom. Napisala sam im jedan kratak papir s bullet pointsima, šta ja mislim zašto je važno civilno društvo, kakav javni interes brani civilno društvo, koja javna dobra se stvaraju unutar civilnog društva i zašto da u strategiji saradnja javnog i civilnog sektora treba da bude jedan od ključnijih prioriteta. To sam poslala, dobila sam – hvala, i to je sve. Ne znam da li će oni to uzeti u razmatranje ili neće, ali sam objektivno smatrala, kad su me već pitali, da je dobro da napišem. Da ne bude posle, mi zovemo civilni sektor na saradnju, a civilni sektor neće. Dam šta mislim da treba, a onda ako oni to usvoje, super, bit će u dokumentu. A ako ne usvoje, ja imam puno pravo da kritikujem.

KP: Koje su polazišne točke vaših sugestija za Strategiju?

Referirala sam se na Konvenciju iz 2005. o zaštiti diverziteta kulturnih izraza, koju smo ratifikovali, u kojoj je saradnja sa civilnim društvom jedan od pet ključnih elemenata. Konvencija Faro Saveta Europe o zaštiti kulturnog nasleđa također zahteva svaku konstrukciju interpretacije baštine uz saradnje lokalne zajednice, civilnog društva i stručnjaka u javnom sektoru. Ako toga nema u strategiji, to znači da ne poštujemo dokumente koje smo potpisali. Ljudi koji su određeni da pišu strategiju, kao i najveći broj ljudi u Srbiji, čak i ljudi u civilnom društvu, ne znaju za ove konvencije, jer kako bi oni i čuli za njih, kad su one promovisane? Nikad. Nikad nisu pravljene javne rasprave. Iako po standardima ratifikacije, recimo, Konvencije o zaštiti raznolikosti kulturnih izraza, država je dužna da piše takozvani Periodični izveštaj svake četiri godine, a pre nego što se dostavi taj izveštaj mora da se održi u najmanju ruku debata, ali po propisima bi trebalo da se ceo proces izveštavanja radi u dijalogu sa civilnim društvom. Međutim, to kod nas nikad nije urađeno. Čak mislim zato što niko ni ne zna da to treba. Taj izveštaj se napravi bukvalno unutar samog ministarstva i prosledi UNESCO-u i svi zadovoljni. UNESCO štriklira da je dobio izveštaj, država da je obavila svoju funkciju. Radim treninge za vlade trećeg sveta za Periodično izveštavanje. Odem u Kambodžu i tri ili četiri dana radimo trening sa zaposlenima u ministarstvu kulture i sa predstavnicima civilnog društva da im objasnimo kako se radi izveštaj. U Europi se podrazumeva da se to zna. UNESCO ni ne predlaže da pomogne, da ne uvredi, bože moj, vlade, pa pobogu znamo da pišemo izveštaje.

Ali poenta jeste u tome što to nije izveštaj nego proces kroz koji društvo saznaje kako treba da se radi i šta treba da se radi. Recimo, evo, najbanalnije teme, public-private partnership. Pod tim terminom se na Balkanu podrazumeva isključivo ovo – grad Beograd vam da zgradu, a privatni investitor onda kao nešto investira i manje-više to je public-private partnership, a ustvari je zloupotreba javnog dobra u cilju nekog privatnog interesa koji je financijski vrlo velik, a koji zauzvrat u nacrtu prilikom potpisivanja ugovora odredi šta će da bude taj javni interes koji se posle nikad ne desi, i nema veze jer ko će to da kontroliše. U međuvremenu se i promeni vlast koja je potpisala taj ugovor i tako dođe vlast koja čak i ne zna da postoji ugovor o javno-privatnom partnerstvu, i mi obično kažemo da je javno-privatno partnerstvo na Balkanu jednako korupcija. Ne znamo ni za jedan primjer javno-privatnog partnerstva u kome ne postoji makar sumnja na korupciju. A korupcija ne mora uvek biti financijska. Korupcija je i transfer ugleda, moći, utjecaja. Mnoge stvari su koruptivni mehanizmi.

KP: Kako bi se mogla razvijati partnerstva između civilnog i javnog sektora?

Nacrt koji sam poslala za Strategiju, a i koji sam spremala da govorim u Srpskoj akademiji nauka, jeste o neophodnosti uspostavljanja javno-civilnog partnerstva na nekoliko nivoa. Prvi nivo, meni se čini i najznačajniji zato što je najrealniji, jeste obaveza svih javnih ustanova kulture, znači republičkih, pokrajinskih, gradskih i opštinskih, da ulaze u procese saradnje sa civilnim društvom na nekomercijalnim osnovama. Znači da su dužni da prostore koji im nisu trenutno u funkciji ili koji su slobodni recimo uveče, daju na raspolaganje civilnom sektoru za prezentacije, za sastanke.

Takva obaveza kulturnog centra na opštinskom ili gradskom nivou značila bi da “privremeno usvoji” jednu NVO, da se napravi konkurs javnih ustanova kulture za saradnju u naredne, barem tri godine. Mislim da to ne bi valjalo na godišnjem nivou jer to bi značilo opet neku vrstu nesigurnosti civilnog sektora. Potrebno je baš za jedan strateški period. Naprimer, u narednom strateškom periodu nama je kao Kulturnom centru Beograda značajno da imamo saradnju sa Savezom gluhih da bi razvili kompetencije za znakovni jezik, da bi naši programi bili da osposobimo iz Saveza gluhih one koji će biti medijatori naših programa i tako dalje. To mora da bude četiri godine, ne može to da se misli na ad hoc osnovi. Da sklopimo sporazum, na primer, sa Remontom, da jednom u 6 mjeseci oni gostuju sa svojom izložbom, i tako dalje.

U Engleskoj je postojao još 70-ih godina, kad sam ja studirala, zakon koji je obavezivao lokalnu biblioteku da ustupi prostore čitaonice u večernjim časovima za sastanke udruženja građana. Bilo da su to udruženja ribolovaca ili lovaca. Svi su korisnici i ne treba ni da bude da baš kulturnjaci imaju prioritet. Sva udruženja građana, pa po sistemu ko prvi, ko planira dugoročno. Država plaća sve te prostore, sve te ustanove dobijaju sredstva, na kraju, u najmanju ruku za grijanje. Imali smo na Fakultetu recimo taj slučaj da nam jedan NGO traži prostor, dolazio je Alain Badiou, 2. januara. Mi smo na raspustu. Dekan kaže može, ali ne može u pozorišnoj sali jer ne radi grijanje, mi ga isključujemo 25. decembra i nema ga do 1. februara dok ne počne nastava jer moramo da štedimo, a uključivanje bi nas ne znam kolko koštalo i tako dalje. Jeste realan problem, ali imate druge ustanove kulture koje rade u tom periodu. Na kraju je gostovanje bilo u Domu kulture Studentski grad. Ali to je opet zavisilo od dobre volje direktora. Pa vas često pitaju – jel imate nešto da platite, makar 2000 onome što otvara vrata. Pa onda ljudi iz nevladinog sektora daju iz svog džepa, prosto da se ne stvara zla krv. Ili zovete rođake i prijatelje da vam obave posao i tako dalje. To je recimo jedan od elemenata koji je krucijalan.

Drugi važan element jeste pravo na kontinuiran profesionalni razvoj. Sva predavanja i kursevi iz marketinga, menadžmenta, sve što organizuje ministarstvo kulture za zaposlene u muzejima, bibliotekama, da na njih ima pravo i nezavisan sektor. Da učestvuje besplatno. U najmanju ruku, pod istim uslovima pod kojima učestvuju ljudi iz javnog sektora. To je nešto što postoji u Francuskoj. Kod Francuza svaki freelance umetnik ima pravo na određen broj dana kontinuiranog profesionalnog obrazovanja i to važi za sve struke. Država se brine da se ljudi razvijaju, ako rade, doprinose društvu.

I naravno, pitanje za koje nezavisna scena (NKSS) misli da je ključno, ja lično to ne mislim, a to je učešće u komisijama i u raspodeli financija. Vrlo mnogo zavisit će od ličnih sposobnosti člana komisije, od autoriteta ličnosti jer on autoritet funkcije neće imati u jednoj takvoj komisiji. Tako da bi civilno društvo tu moralo da bude veoma pametno koga delegira. Po mojim sadašnjim uvidima, recimo kad je vezano za medijsku sferu, gde već važi pravilo po kome udruženja novinara i nezavisni sektor treba da delegiraju svoje kandidate u Medijsko regulatorno telo, oni o tome ne razmišljaju dovoljno. Dozvoljavaju da budu zloupotrebljeni, predlažu ljude koji uopšte nisu istinski deo civilnog društva jer ih neko zbuni pričama o eventualnoj moći nekoga i tako dalje. Isto je za Savet za kulturu. I tu civilno društvo, to jest udruženje umetnika, predlaže svoje kandidate. Vrlo često ne razmišljaju o tome da to ne treba da bude osoba koja ima ugled samo kao umetnik, nego da to treba da to bude čovek sa ugledom, sa autoritetom znanja, autoritetom ličnosti u ovom domenu kulturne politike. To nije periferno pitanje, ali nezavisna scena to vidi kao ključno pitanje. Najveći problem je kako god da se to okrene, to su toliko male pare da one ne rešavaju istinske probleme. Čini mi se da je danas ključno pitanje kulturne politike pitanje saradnje javnog i civilnog sektora.

KP: Što je s privatnim, biznis sektorom?

Nemamo jak domaći privatni sektor. Jedini koji sponzoriraju su oni čiji je imidž loš ili kada strana kompanija mnogo zagađuje okolinu. Recimo US Steel, dok je bio u Smederevu, jako je puno sponzorisao lokalne civilne inicijative, pa i u kulturi. Ali to nisu sredstva na koja možete stvarno računati. Tako da nije poenta da se civilno društvo obuči za sponzorstvo. Imamo mi jako puno obučenih. Istraživala sam još 1989. godine sponzorstvo u Jugoslaviji kao poslovnu politiku preduzeća. Tada smo stvarno imali sponzorstvo, JAT, Energoinvest, Energoprojekt, svi su oni financirali kulturu. Naše festivale jest osnivao grad i tako dalje, ali su kulturni radnici bili vrlo ambiciozni, uvijek su hteli više od onog što im je budžet grada ili republike davao i onda su nalazili sponzore. Bitef je, recimo, od svog osnivanja imao JAT kao sponzora za sve velike karte, dolaske i tako dalje. Jugotours bio je veliki sponzor različitih manifestacija.

Ta su poduzeća financirala kulturu jer su imala višak vrednosti i imidž, ali i zato što su tokom 60-ih i 70-ih na mesta vodećih kadrova došli vrlo obrazovani i sposobni ljudi koji već tada upravljaju tim preduzećima po svetskim merilima. Tu je sponzorstvo bilo deo njihove poslovne politike. Recimo, Jugoeksport je jako mnogo pomagao vizualne umetnosti. Napravio je kolekciju koju je posle poklonio gradu i tako dalje. U privatizacijama su mnoge od tih kolekcija nestale. Kad su banke privatizovane, onda je to išlo na javnu aukciju, s tim što je tada Muzej savremene umetnosti uspeo da izlobira da on bude prvi kupac i da otkupi najkvalitetnija dela, znači banke su kupovale dela koja su po svom kvalitetu muzejskog karaktera.

KP: U tom kontekstu, koje bismo prakse kulturne politike iz Jugoslavije mogli smatrati dobrima?

Stara Jugoslavija je imala različitu vrstu dobrih praksi koje su zaboravljene preko noći. Privremene i stalne radne zajednice umetnika su bile nezavisne kulturne organizacije. Ja sam osnovala jednu ’81. godine koja se zvala Znaci kulture i radili smo ono što bi se moglo zvati programima kulturne animacije, recimo edukaciju žena da prave dobro dizajnirane igračke, pa smo radili programe kulturnog turizma u Crnoj Gori, podizanje lokalnih kapaciteta za kulturni turizam u selu Gornja Lastva, koje je jedno od retkih hrvatskih sela u Boki. Trajne i privremene radne zajednice umetnika i kulturnih radnika, to je prosto jedno nasleđe koje je fantastično. Nemate ni jednu publikaciju o tome, ni jedno istraživanje. Jednostavno su iščezle iz kolektivnog sećanja. Čak i glumci danas misle da im država čini privilegiju što dozvoljava da preko udruženja konkurišu za projekte. To je postojalo sve vreme u socijalizmu. Socijalistička kulturna politika imala je i takozvane stimulanse. Za svaki dinar uložen u umetničko delo dobili ste pravo da dobijete istu količinu dinara, ali da s time kupite još jedno delo, ne da vam vrate pare. Vi birate, a SIZ vam da novac i vi sad možete da kupite dva. Pozorišta su isto bila stimulisana, pored one redovne donacije koje su imala, da na svaki zarađeni dinar na blagajni, dobiju dodatni dinar od SIZ-a.

KP: Koliko su obrazovne politike bile, a koliko su danas povezane s kulturnim politikama?

U Srbiji je dokaz veze kulturne i obrazovne politike ova naša katedra. Inicirali su ju 1960-ih profesori filmske i pozorišne režije, Vjekoslav Afrić i drugi, da sebe malo oslobode obaveze rada na studentskim umetničkim projektima. Znači, kad studenti glume, režije ili dramaturgije prave predstavu onda profesor mora da im pomaže. Pa su rekli, da mi napravimo odsek za organizaciju i onda to fino studenti rade – u obliku projektne nastave. Pazite, taj termin je došao na univerzitete sa Bolognom, a na ovom Univerzitetu umetnosti od 1960. postoji kao zvaničan termin u programu transverzalna projektna nastava koja povezuje različite odseke, do danas.

Već 70-ih godina kreće jak upliv, to jest ’68. godine osniva se Zavod za proučavanje kulturnog razvitka i mislim da u isto vreme u Hrvatskoj Zavod za kulturu Hrvatske. Zavod za proučavanje kulturnog razvitka odmah pokušava da uspostavi vezu s našom katedrom da se rade zajedno istraživanja. Mislim da je ’73, ’74. bio čak jedan veliki zajednički skup ovde na FDU. Društvo je trebalo sve više kadrova u kulturi i onda smo imali i redovne studente i vanredne studente, znači da su dolazili ljudi koji već rade, iz cele Jugoslavije, pošto nigde drugde nije bilo takvog smera. Recimo Dunja Klemenc kao vanredni student iz Slovenije, a iz Hrvatske Ljudevit Gregurić i Nikša Župa koji je kasnije postao čak i direktor HNK u Splitu, Albert Kapović, koji je osnovao HAVC. To je bilo vreme kad se u Hrvatskoj tek razvijaju departmani za kadrove u kulturi, Rijeka osniva takozvani OKD, Organizaciju kulturnih delatnosti, Zadar također, sa akcentom na kulturnom turizmu.

Čitali smo se međusobno u kulturnim časopisima, Kulturni život, Kulturni radnik, Kultura, a da se često nismo lično poznavali. Upoznali smo se ’79. godine kad sam prvi put odvela studente na ekskurziju po Jugoslaviji, pa smo onda stigli i u Rijeku i tu su nas sačekali profesori Organizacije kulturnih delatnosti. Sad ponovno Rijeka pokreće sličan program, UNICULT, i mi ponovno sarađujemo, ali u Rijeci je politikom zaborava učinjeno da univerzitet nema pojma da je taj smer za kulturni menadžment ikada postojao. Godine ’91. je to ukinuto kao socijalistička izmišljotina i kolege i koleginice su poslati u penziju. Mlađim koleginicama je ponuđeno da pređu na novoosnovanu katedru za kroatistiku i one su to uradile. Evo, Ines Srdoč Konestra, koja je bila asistent na Organizaciji kulturne delatnosti, donedavno je bila i dekan Riječkog fakulteta. Kad sam stigla u Rijeku na UNICULT i vidim Inesin potpis na svom ugovoru, i kažem kolegama: to nam je koleginica, pa jel ona predaje, a oni me gledaju – pa što da predaje kad je ona stručnjak za stariji hrvatski jezik. To je bilo dosta interesantno, da su tek preko mene saznali da je i Rijeka nekada imala taj smer, i mnogo dobrih stručnjaka, od Željka Grpca, Vasilija Ćeklića, Slobodana Drakulića do Ines i drugih koleginica… Knjiga “Kultura i društvo” koju je izdala Školska knjiga iz Zagreba 1988. dragoceno je svedočanstvo nekadašnje razvijenosti struke i međusobne saradnje.

Prije deset dana Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Osijek obavijestilo je javnost da je ulaz u Galeriju Kazamat, koju od 2002. godine u arhitektonsko-urbanističkom kompleksu povijesne Tvrđe koristi spomenuto društvo, iznajmljen jednoj političkoj stranci, dok je multimedijalna dvorana iste galerije iznajmljena udruzi koja se bavi sportsko-rekreativnim aktivnostima. Odluka o dodjeli prostora donesena je krajem prosinca 2016, a do početka veljače 2017. godine članovi HDLU-a u četiri su navrata službenim putem tražili sastanak s gradonačelnikom Ivanom Vrkićem. Prema njihovim riječima, gradonačelnik se svaki put opravdavao manjkom vremena prebacujući rješavanje problema na dogradonačelnika Vladimira Hama koji se pak opravdavao nepoznavanjem situacije. Situacija je kulminirala tek kada je na sjednici Gradskog vijeća 10. veljače vijećnik Miroslav Vanek iznio problematiku Galerije Kazamat i pri tome zatražio poništenje natječaja. Uskoro je objavljena peticija za zaštitu Galerije Kazamat, a svoju su potporu iskazali i Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, Hrvatska sekcija Međunarodnog udruženja likovnih kritičara, Odjel za kulturologiju Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, te brojne institucije i pojedinci. 

Članovi HDLU Osijek zatražili su od Grada poništenje natječaja kojima su u najam dani ulazni prostor Galerije Kazamat te prostor nekadašnje multimedijalne radionice, da se prostor Galerije izuzme iz Upravnog odjela za financije i nabavu i premjesti u Upravni odjel za društvene djelatnosti te, konačno, da se pravno regulira daljnje djelovanje HDLU Osijek s pripadajućom Galerijom Kazamat između Grada Osijeka i HDLU Osijek. U utorak, 21. veljače, predstavništvo HDLU-a pozvano je na sastanak u Gradsko poglavarstvo gdje su obavješteni kako su svi njihovi zahtjevi pravno provjereni te ih je moguće realizirati, no da je potrebno određeno vrijeme da se realiziraju jer moraju proći više procedura unutar Gradskog poglavarstva. “Sukladno dogovoru, očekujemo da se uskoro situacija, nakon trinaest godina, napokon riješi. Našu problematiku smatramo još aktualnom i ne odustajemo od zahtjeva dok god pravovaljani ugovor ne bude potpisan”, istaknuli su iz HDLU-a nakon sastanka.

Iznijeli smo ukratko kronologiju posljednje borbe za prostor Galerije Kazamat, koja se, prema riječima članova HDLU-a, nastavlja. No, s obzirom na njen historijat, izgledno je da ni potpisivanje ugovora ne garantira potpunu pravnu sigurnost društvu. Naime, još 1997. godine ideju o osnivanju Doma HDLU-a Osijek podržalo je Ministarstvo kulture uloživši oko 4 i pol milijuna kuna u obnovu i adaptaciju prostora bez uvjetovanja pravnog reguliranja njihove namjene. Grad Osijek i HDLU potpisali su 2001. ugovor na neodređeno vrijeme za izložbeni prostor Galerije Kazamat i ateliere članova društva, a koji su obje strane u ugovoru mogle bilo kada raskinuti. Godinu dana kasnije Grad osniva Gradske galerije Osijek i 2007. jednostrano raskida spomenuti ugovor. I tada je pisana peticija podrške HDLU-u, no bez efekta. U jednome trenutku prostor Galerije Kazamat, dotad kao prostor od posebne kulturne važnosti pod Upravnim odjelom za društvene djelatnosti (Odsjek za kulturu), biva premješten u Upravni odjel za financije i nabavu (Odsjek za gospodarenje poslovnim prostorima). Od tada do kraja 2016. godine HDLU Osijek iznajmljuje prostor od Grada, bez inicijative da se taj odnos pravno i trajno regulira. 

Ipak, 2014. godine Grad Osijek donosi Strategiju kulturnog razvitka gdje razvoj djelatnosti HDLU-a Osijek postavlja kao jedan od ciljeva u polju izvaninstitucionalnog stvaralaštva likovne umjetnosti, uz umjetničku organizaciju Popup, Udrugu za poticanje umjetničke svijesti u društvu Slama, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika amatera Likar te Društvo arhitekata grada Osijeka. Kulturna strategija u kontekstu djelovanja HDLU-a predviđa osnivanje nove ustanove u kulturi grada – Doma HDLU-a, osnivanje grafičkog i rezidencijalnog centra, razvoj ljudskih potencijala i kvalitete programskih sadržaja. No, ta je Strategija donesena prvenstveno radi kandidature za titulu Europske prijestolnice kulture 2020, a koja je obvezivala gradove da imaju definiranu kulturnu strategiju. Na taj je način i Grad Zagreb dobio Strategiju kulturnog razvitka, koja se također od kandidature za EPK vadi iz ladice tek prigodno, naprimjer, za potrebe predstojećih lokalnih izbora. 

Tako nam Vladimir Ham, zamjenik gradonačelnika Grada Osijeka i voditelj kandidature Osijeka za Europsku prijestolnicu kulture 2020, obećaje da “razvojna strategija kulture koja uključuje i djelovanje HDLU, kao strateški dokument Grada Osijeka ostaje u svom smislu nepromijenjena. Tako će Grad Osijek u budućim aktivnostima podupirati osnivanje ustanove Dom HDLU, te svih programa koji se navode u Strategiji, uz želju da se za galerijsku djelatnost HDLU osiguraju adekvatniji prostori nego što je to bio slučaj do sada. Do ostvarenja te želje, HDLU nastavit će djelovati u prostoru u kojem djeluje i danas”. Galerija Kazamat tako, prema riječima dogradonačelnika, ne bi trebala ostati prostor u kojem će se odvijati galerijska djelatnost HDLU-a, već bi za to trebalo osigurati alternativne prostore. Njegove riječi želio je potvrditi i Dražen Alerić, pročelnik Upravnog odjela za drustvene djelatnosti, Odsjeka za kulturu, koji smatra da se Galerija Kazamat, kao prostor za prezentaciju i produkciju kulture, “treba i može koristiti jedino kao takav prostor, prostor galerije, kulture i umjetnosti, dakle, u ovom kontekstu, kao izložbeni prostor koji koristi HDLU Osijek”. No, dogradonačelnik nije rekao da Kazamat treba ostati prostor kulture, već da “do ostvarenja te želje” ostaje gdje jest.

Neobična prepiska s osječkom gradskom upravom – u kojoj su službenici različitih odsjeka prebacivali nadležnost za pitanje Galerije Kazamat na Odsjek za gospodarenje poslovnim prostorima, potvrđivali riječi drugih kolega, a izražavali nešto sasvim drugo, dok se gradonačelnik nije odvažio odgovoriti niti na jedan službeni upit koji smo poslali – nastavila se i na izvaninstitucionalnom planu. Naime, od gradskih uprava već smo navikli da ne odgovoraju na upite, da ne komuniciraju s novinarima, ali ni građanima izvan izbornih ciklusa, ne shvaćajući da su im četiri godine mandata zapravo izborna kampanja u kontinuitetu. Ono što je u ovo slučaju bilo iznenađujuće jest reakcija osječkih umjetnika, kulturnih radnika, ljudi povezanih s kulturom i sudionika kulturnih događanja. Reakcija je, osim u vidu potpisivanja peticije – izostala. Konkretno, za komentar situacije u kojoj se našla Galerija Kazamat i za komentar osječke kulturne politike, na poslanih pedesetak upita vratila su se samo tri odgovora. Nitko drugi nije htio javno komentirati što se u Osijeku događa. Možda se na tom tragu nalazi i razlog teškog položaja u kojem se našao HDLU Osijek.

“Novi ‘kulturni slučaj’ u Osijeku poraz je one šačice ljudi koji su u ovim defetističkim osječkim zimama vjerovali da će im netko osigurati mirno postojanje i trajanje. Činjenica jest da je Hrvatsko društvo likovnih umjetnika zatvoreno u svom mikrosvijetu i neosjetljivo na aritmiziranje kulturnog pulsa Osijeka dok samo ne postane dijelom te medicinske, odnosno političke zloćudnosti. No, činjenica je i da njihovu građansku frapantnost uvjerljivo zasjenjuje otvorena prijetnja instituciji i kontinuitetu onog vida kulturne proizvodnje koji nije pod uskim skutima isključivo gradske ingerencije”, tumači Ivana Đerđ-Dunđerović, novinarka u kulturi i dugogodišnja suradnica Kulturpunkta. “Naime, donedavna je retorika gradskih vlasti stameno jahala na valu stvaranja kulturnog identiteta, zaklinjala se držeći ruku na svetoj Strategiji kulturnog razvitka i pristupnici za EPK, obećavala prostore, projekte i sredstva da bi sada otvoreno pregazila i posljednje slovo tog ambicioznog projekta”, smatra Đerđ-Dunđerović.

Upravo je pitanje prostora za kulturne djelatnosti u Gradu Osijeku, goruće pitanje gotovo cjelokupne institucionalne i izvaninstitucionalne kulturne scene, slučaj Galerije Kazamat podigao na višu, vidljiviju razinu. “Nema apsolutno nikakvog opravdanja kulturu i ljude koji tu kulturu stvaraju staviti u ovakvu situaciju i jedino objašnjenje koje mogu iščitati je netransparentnost politike i podložnost privatnim interesima, ispred onih od javne koristi. Zaista, u gradu koji ima pregršt praznih prostora, koji zjape godinama, Hrvatskim laburistima treba baš predvorje Kazamata?”, pita se Valentina Radoš, kustosica Muzeja likovnih umjetnosti. 

Kako iz te perspektive izgleda osječka kulturna politika? “Recentna uskraćivanja prostornih kapaciteta HDLU Osijek i komadanje Galerije Kazamat vidim kao jarku kulminaciju kontinuiranog odnosa u kojemu vodeći ljudi Grada Osijeka kulturu češće onemogućuju nego što potiču njen razvitak”, smatra umjetnica Dina Karadžić. Ona je nekoliko godina provela u Osijeku vodeći umjetničku organizaciju Format C koja je osječkom kulturnom krajoliku donijela novi poticaj u vidu suvremene, hakerske, diy kulture, ali i pokrenula Inquiry Inc, umjetnički prostor u privatnom stanu dostupan svima koji žele sudjelovati u kulturnim aktivnostima ili ih sami organizirati. “Lokalne politike, zadužene za dobrobit svojih sugrađana, ne posjeduju senzibilitet podržavanja suvremene, a pogotovo nematerijalne i neprofitne kulture, te pasivno-agresivno primoravaju autore i autorice da vlastitu profesionalnu svakodnevicu presele iz Osijeka ili ju podrede i pretvore u zagovaračku praksu, kako bi uopće ishodovali priliku za kulturno djelovanje u konstantnom, artificijelno izazvanom, kriznom stanju”, zaključuje.

Kultura je nešto što pripada svima nama i kao takva je nama svima dragocjena i potrebna, smatra Radoš te ističe da je baš iz tih razloga naša obaveza stati uz Galeriju Kazamat i osječki HDLU i iskazati duboko neslaganje s namjerama gradskog vodstva Osijeka. “Posao koji kolege tamo odrađuju, godinama u uvjetima i okvirima koji su u najmanju ruku neadekvatni, je previše važan da bi šutke dopustili ono što se namjerava od strane grada. Jer grad koji ne skrbi o svojoj kulturu, o onome što čini naš identitet danas i baštinu budućih generacija, je grad bez perspektive. I to me, kao radnicu u kulturi, najviše boli. Strah me da je to slika osječke političke kulture”. 

Karadžić smatra da je u danoj situaciji nužan beskompromisan, glasan i konstruktivan dijalog o tomu tko točno, s kojim kompetencijama i na koji način određuje, omogućuje i naposljetku gradi temelje za (ne)kulturno ozračje nekog grada. “Čitava katastrofalna situacija koja je slavonskim umjetnicima nametnuta mogla bi izrasti u temelje za još snažniju kritiku, samoorganizaciju i simbiozu, te postavljanje taktičkih ciljeva koji će dokinuti lokalna nadmetanja politike nad kulturom”. Đerđ-Dunđerović smatra da je ovime Strategija kulturnog razvitka završila u ropotarnici nerealiziranih projekata i predizbornih obećanja, te se boji da je ovo samo nastavak represije jer “jedna od rijetkih, ako ne i jedina supstanca koja je intubirala kisik kulturi ovoga grada jesu njezini likovni programi, a Galerija Kazamat u tome ima veliku ulogu tako da  njezin značaj mogu dovesti u pitanje tek indolentni i neupućeni”. 

Pregovori s Gradom oko kazamatskih prostora se nastavljaju, no otvorenih pitanja za osječku kulturu i sada je previše. Galerija Kazamat samo je jedno od njih. “Voljela bih da svaka bizarna situacija, u kakvoj smo i sada, samo osnaži i ujedini glasove svih onih koji uistinu grade grad Osijek vlastitim kompetencijama i djelovanjem, plivajući protiv dominantnih komformističkih struja, a kako osječke kulturne strategije ne bi dovijeka ostale na politici, u povojima i deklaracijama po prigodi”, zaključak je Dine Karadžić. On može poslužiti i kao smjer u kojem se više od 1500 potpisa osječkih kulturnih radnika i sudionika kulturnih događanja na peticiji za kulturu protiv nekulture može organizirati kao stvarna snaga promjene. Baš pred lokalne izbore.

U svjetlu kandidature za Europsku prijestolnicu kulture, Grad Zagreb je u 2015. godini izradio Strategiju kulturnog i kreativnog razvitka za razdoblje od 2015. do 2022. godine. Naime, izrada dokumenta bila je jedan od uvjeta kandidature te je njime predviđeno stvaranje nove slike grada kroz razvoj kulture i umjetnosti, u duhu modernog, pametnog i kreativnog grada 21. stoljeća. Uz analizu stanja pojedinih područja kulture i umjetnosti, strategija spominje sedam strateških ciljeva i planiranih projekata. Što se tiče prepoznavanja važnosti neformalnog umjetničkog i kulturnog obrazovanja, može se reći da strategija ovu temu navodi tek ovlaš, u sklopu strateškog cilja koji se odnosi na povećanje interesa, znatiželje, sudjelovanja i uključivanja građana u kulturne aktivnosti. Ovdje je prepoznat problem slabe integracije kulturnih obrazovnih sadržaja u cjeloživotno obrazovanje građana grada Zagreba te se predlaže unapređenje obrazovanja i prijenosa znanja u području kulture i umjetnosti. U dijelu koji se odnosi na (neprihvaćenu) kandidaturu Zagreba za Europsku prijestolnicu kulture, ističu se “umjetničko i kulturno obrazovanje i posredovanje” te “cjeloživotno učenje” i vizionarski se spominje razvoj novih alata umjetničke i kulturne edukacije, razvoj platformi za ravnopravni prijenos znanja među umjetnicima i građanima iz različitih društvenih skupina, podrška u razvoju i edukaciji zaposlenih u gradskim kulturnim ustanovama, i tako dalje.

Ako izuzmemo formalne programe obrazovanja u umjetnosti, kao što su osnovne i srednje plesne i glazbene škole te strukovne umjetničke škole, i usmjerimo se prema onim programima koji nisu usko vezani uz ostvarivanje kreativnih talenata nego u širokom smislu doprinose razumijevanju i potiču aktivno sudjelovanje u kulturi i umjetnosti, za kulturu grada Zagreba važne su brojne mogućnosti međusektorske suradnje između kulturnih i obrazovnih ustanova, primjerice suradnje muzeja i škola. Osim uobičajenih aranžmana školskih posjeta ovakvim institucijama, ovdje su osobito vrijedni dodatni edukativni angažmani muzeja i obrada tema prilagođenih različitim dobnim skupinama (primjerice, radioničarski programi Tehničkog muzeja Nikola Tesla). Ipak, na području Grada Zagreba veliku važnost u provedbi programa neformalnog obrazovanja u području kulture i umjetnosti imaju upravo Centri za kulturu u vlasništvu grada. Kritizirani zbog uspavane i zastarjele programske djelatnosti u godinama kada grad više ne prepoznaje njihovu svrhu, djelatnosti kulturnih centara orijentirane su na “provođenja istraživanja s djecom, mladima i građanima svih dobnih i socijalnih skupina, poticanja i promicanja kulture i umjetničkog izražavanja, razvijanja kreativnosti i znanja te društvene odgovornost pojedinaca i društvenih skupina”.

Obrazovanje u programu gradskih kulturnih centara

Centri za kulturu u vlasništvu Grada Zagreba najvažnija su zagrebačka kulturna infrastruktura za provedbu decentralizirane kulturne politike. Dok europske kulturne politike djelatnostima ovakvih centara pridaju veliki značaj u ostvarivanju dostupnosti kulturnih programa i jačanju aktivne participacije lokalnih zajednica u kulturi, njihova vrijednost u domaćem kontekstu i nakon devedesetih godina ostaje maglovita, otkada se i bilježi njihova uspavanost u programskom planu. Međutim, za to vrijeme grad je uspio osigurati održavanje hladnog pogona i njihov institucionalni okvir. Pitanje domaćih izdanaka kulturnih centara, prema Malrauxovom modelu inkubatora kulture dostupne svima, aktualizirala je bivša ministrica Andrea Zlatar Violić, dok je ulazak Hrvatske u Europsku uniju donio signal promjena kroz naznake novih mogućnosti financiranja te modela provedbe i evaluacije programa. U svakom slučaju, specifičnosti upravljanja gradskom kulturnom infrastrukturom odražavaju se i na uspavane prakse gradskih kulturnih centara, u tom trenutku ne sasvim otvorenih prema europskim modelima “birokratizacije posla”, momentima kontrole i evaluacije programa.

Kako god bilo, logika kulturnih centara je u tome da se vrata kulture otvore svim strukturama stanovništva pojedinih dijelova grada te da se stanovništvo u što većem broju uključi u programe koji se nude. Struktura projekata koje je Grad Zagreb kroz program javnih potreba u kulturi financirao u 2016. godini pokazuje da Centri za kulturu kroz svoje obrazovne programe nastoje obuhvatiti različite dobne skupine stanovništva, ponajviše djecu i mlade te osobe starije dobi kojima se nude, primjerice, radionice iz informatičke pismenosti. Iz presjeka financiranih programa nazire se agenda inkluzivnosti s obzirom na to da većina centara nudi barem jedan tip programa koji u svom nazivu naglašava inkluzivan pristup. Među njima su integracijski program glazbenih radionica za djecu izbjeglice u Centru za kulturu Maksimir, program za gluhe i nagluhe pod nazivom Pravo na umjetnost Pučkog otvorenog učilišta te serije programa Jednaki u umjetnosti. Naravno, sam princip inkluzivnosti ima stvarni učinak onda kada ga se nastoji uklopiti u svaku programsku aktivnost. Primjera novih kulturnih i umjetničkih praksi u području kulturnog obrazovanja svakako nedostaje, ali među njima se mogu pronaći oni koji se bave aktualnim temama, kao što je pokušaj modernizacije programa medijske kulture u školskoj dobi. Centar za kulturu Trešnjevka tako je u prošloj godini, u suradnji sa školama, proveo program Filmska kultura. Osim toga, u programu CEKATE-a, daleko ambicioznijem u usporedbi s programima nekih drugih centara, našao se i niz predavanja na teme popularne kulture i socijalne isključenosti.

Centri za kulturu nude širok dijapazon amaterskog obrazovanja u području plesa, likovne kulture, filma i animacije namijenjenih mladima te imaju veliku važnost u provedbi neformalnog obrazovanja, poticanja kreativnosti i pružanja osnovnih i praktičnih znanja i vještina iz ovih područja, često podzastupljenih u školskim kurikulima. Iz perspektive suvremenih kulturnih praksi čini se problematičnim da su ambiciozniji i inovativni programi podzastupljeni u korist onih koji se zadržavaju na ideji formiranja nacionalnih subjekata kroz skučeno identitetsko poimanje kulturnog djelovanja. Primjerice, program Narodnog sveučilišta Dubrava uvelike se temelji na sadržajima koji promiču lokalni i nacionalni identitet. Tu su i teme folklora i izrade narodnih nošnji, radionice vezane za tradicijske i religijske praznike i blagdane, a među njima se nađe i poneki “inkluzivni” program za nacionalne manjine.

Prema otvorenijoj kulturi

Između postojećih programa kulturnih centara i onih koji nude institucije na području formalnog umjetničkog programa kao što su osnovne i srednje škole glazbenog ili plesnog odgoja, a koje sustavno podučavaju učenike u umjetničkim područjima, postoji potreba za programima u području kulturnog i umjetničkog obrazovanja koji nisu determinirani samo ciljevima poticanja talenata, već i općenitog razvijanja senzibiliteta za umjetnost. Također, treba reći i to da je politika dostupnosti kulture dosad prošla brojne faze, a promicanje amaterske i elitne kulture dostupne svim skupinama stanovništva samo je jedna od njih. Iz posljednjeg je izrasla i potreba za otvaranjem područja javne kulture različitim tipovima kulturne i umjetničke ekspresije. U tom pogledu u kulturi grada Zagreba nedostaje ustanova otvorenog tipa s inkluzivnim pristupom ne samo prema različitim skupinama stanovnika, nego i prema različitim tipovima suvremenih kulturnih i umjetničkih praksi, a posebno onih koje se zalažu za razvoj afiniteta i razumijevanja novih oblika kulture i društvenosti. Naime, odgovornost kulturnog sektora u doba dostupnosti sadržaja koju omogućuju nove tehnologije, leži i u razvoju proaktivnog sudjelovanja u javnoj kulturi.

Uzmimo primjer Hrvatskog instituta za pokret i ples koji u Zagrebačkom plesnom centru (uoči promjena u upravljanju ovom ustanovom) provodi obrazovne programe koji se razlikuju od ostalih komercijalnijih plesnih programa po pristupu plesu kao učenju o tijelu i pokretu s metodama rada iza kojih ne stoji samo estetika, već i cijela filozofija plesa. Najvažnije, ovi plesni programi otvoreni su polaznicima svih uzrasta i razine plesnog iskustva, što znači da u bilo kojoj dobi čovjek može upoznati osnovne plesne tehnike, kroz balet i ostale suvremene stilove.

Kada je riječ o amaterskom djelovanju u kulturi grada Zagreba, prvenstvo ima Kinoklub Zagreb koji još od 1928. godine promovira amatersko umjetničko stvaralaštvo kao prostor slobode dostupne svima. Među obrazovnim programima kao što su radionice kratke filmske forme, pisanja za film, kritike i analize filma, najdužu tradiciju ima Filmska škola KKZ-a, tijekom koje su u ulozi predavača sudjelovali brojni hrvatski filmski djelatnici, a godišnje ovdje nastaje više od 60 filmova. Osim za snimanje filmova, klub je svojevrsna “interaktivna platforma” u kojoj je moguće kreirati i vlastite programe.

Cijeli je niz nezavisnih aktera čiji su programi neformalnog obrazovanja već afirmirani u području kulture grada Zagreba, a čije djelovanje ne bi bilo moguće bez različitih oblika suradnje s gradskim institucijama u kulturi, u pogledu financiranja programa ili korištenja hladnog pogona institucija u kulturi. Kada je riječ o nešto profiliranijim programima, treba spomenuti djelovanje udruge Radiona na području (samo)edukacije i DIY eskperimentiranja te udruge Klubvizija kao jedinog nekomercijalnog laboratorija za rad s analognim filmom na području Hrvatske. Klubvizija djeluje u Studentskom centru gdje organizira jedinstvene programe filmske i fotografske edukacije s analognim filmom (osnove klasične crno/bijele fotografije, radionice cijanotipije, radionice s 16-mm filmom i slično).

Iako odrednice Strategije kulturnog razvitka nisu slika i prilika budućnosti grada, ona nudi viziju inovativnog i inkluzivnog grada te poseban naglasak stavlja na zagrebačke kulturne i kreativne industrije, očekujući njihovu suradnju u ostvarivanju gospodarskog razvitka, profiliranje poduzeća i organizacija s novim poslovnim modelima “inovativne” ekonomije. Viđenje “kulturnog razvoja” može biti u protuslovlju s jačanjem javne kulture grada ako istodobno podrazumijeva smanjivanje javnih proračuna za kulturu, prekarni rad, spore i neučinkovite politike zaštite kulturnih dobara te opadanje razine kulturne i građanske participacije.

Nova viđenja napretka u kulturi i umjetnosti u zadnjim desetljećima postavljaju izazove participativnog donošenja odluka i upravljanja, a obrazovni segment zauzima ključnu ulogu u unapređenju kulturnog i društvenog života. Mogućnosti suradnje između obrazovnog i kulturnog sektora nigdje nisu toliko očite kao u kontekstu modernih gradova gdje je polje kulture i umjetnosti jedan od ključnih saveznika u ostvarivanju kvalitetnog života te prevladavanju suvremenih izazova, ostvarivanja urbane kohezije, kulturne raznolikosti i aktivnog građanstva.

U ZagrebPlanu, razvojnoj strategiji Grada Zagreba do 2020. godine, objavljenoj početkom 2013. godine, zacrtano je šest razvojnih strateških ciljeva: konkuretno gospodarstvo, razvoj ljudskih potencijala, zaštita okoliša i održivo gospodarenje prirodnim resursima i energijom, unapređivanje prostornih kvaliteta i funkcija Grada, unapređivanje kvalitete življenja i unapređivanje upravljanja sustavom razvoja. Svakom je strateškom cilju posvećeno posebno poglavlje, a negdje među njima pronašlo se mjesta i za kulturu. Konkretno, kod cilja “konkuretno gospodarstvo” spominje se kao mjera njegova ostvarenja “poticanje kreativnih industrija” i u tom smislu osnivanje Zagrebačkog kreativnog klastera Gredelj, a kod cilja “unapređenje kvalitete življenja” jedna od mjera je “unapređenje uvjeta za rad, kvalitete i raznolikosti djelatnosti kulture” gdje su kao značajni projekti, uz Muzej grada Zagreba, Palaču Jelačić, Krležin Gvozd i druge, nabrojani i Pogon Jedinstvo, Blok Badel te Francuski paviljon.

Odluka o kandidaturi Zagreba za Europsku prijestolnicu kulture 2020. potvrđena je sredinom veljače na sjednici Skupštine. U proračunu za 2015, iz stavke Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, već je osigurano milijun kuna za pripremu kandidature te milijun kuna u projekcijama proračuna za sljedeće dvije godine. Temelj i polazišna točka kandidature za Europsku prijestolnicu kulture, koja se podnosi nadležnom Ministarstvu do 17. travnja, jest izrađena kulturna strategija. No, nju Zagreb još uvijek nema. 

Spomenuta sredstva u gradskom proračunu osigurana su za provedbu mjera predviđenih ZagrebPlanom, za Gradski ured za strategijsko planiranje i razvoj Grada potvrdio je da projekt EPK 2020 usklađen s ciljevima i prioritetima tog plana. Radi se o “iznimno kvalitetnom strateškom dokumentu”, saznaje tportal, koji je “dugo pripreman, izradio ga je Gradski ured za strategiju, a u njemu se detektiraju bitni problemi razvoja Zagreba te donose i mjere za njihovo rješavanje”. To konkretno znači sljedeće: “Što se tiče sektora kulture, između ostaloga se govori, primjerice, o gubitku identiteta u povijesnim naseljima, dakle Gornjem i Donjem gradu, a spominje se i nedovoljna kapacitiranost Zagreba za kongresni turizam, što pokazuje razumijevanje autora o problematici kulturnog područja u Zagrebu”. 

Kao osnovni sektorski problem u ZagrebPlanu je istaknuta nedefinirana strateška uloga kulture, potom neučinkovito praćenje i vrednovanje kulturnih programa, neučinkovito i nedovoljno inventivno financiranje kulturnih programa i korištenja kulturnih dobara, nedekvatna i nepotpuna oprema prostora te nedostatak prostora i uvjeta za zadovoljavanje i razvoj kulturnih potreba građana – sve ono na što već godinama upućuju kulturni radnici, glasnije iz nezavisnog sektora. Kulturna bi strategija napokon morala odgovoriti na ta, sad već akutna pitanja gradske kulture, a zamjenica gradonačelnika Sandra Švaljek najavila je da će Strategija kulturnog razvitka Zagreba do 2022. godine biti spremna za izglasavanje na sljedećoj sjednici Skupštine. 

Devedesetih godina prošloga stoljeća u Osijeku su igrali Beckettovi Koraci, a otisci čizme na pokidanom plakatu odlučno su gazili u određenom smjeru. Od toga vremena osječki su pločnici premreženi koracima potpuno suprotnih smjerova i otisaka, ali je nekako postalo jasno kako se svi oni vrte u krug pristajući na poziciju pasivnog šetača obezglavljenog kako u smjeru tako i cilju.

Osječki kulturni prostor unazad dvadesetak godina sustavno je dekodiran u smislu nekog prepoznatljivog habitusa i asimiliran u mediokritetskoj nacionalnoj masi, a sve zahvaljujući provincijskim institucionaliziranim žonglerima koji su iz njega isisavali što umjetničku što idejno-konceptualnu pulpu. Trajanje u kulturi mjerilo se mandatnim povlasticama, a konačni zbir tog natražnjačkog i kvaziumjetničkog bivanja smjestio je Osijek u zrakoprazni prostor u kojemu je rafalno odjeknula vijest o kandidaturi za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine.

Spomenuta ideja zapravo je zamišljena kao dio jednog znatno šireg projekta, a koji je pokrenut stvaranjem dokumenta Strategija kulturnog razvitka grada Osijeka 2014.-2020. te otvaranjem javne rasprave kojom bi se uspostavio dijalog izvan institucionalnih okvira. Supotpisnici su Strategije Upravni odjel za društvene djelatnosti pri Gradskoj upravi, Umjetnička akademija u Osijeku i Regionalna razvojna agencija Slavonije i Baranje, a bitno je napomenuti kako je riječ o tekstu koji na stotinjak stranica klasificira većinu problema s kojima se osječka kultura hrva već dva desetljeća. Dakle, osim u činjenici prema kojoj ovaj opsežni tekst treba shvatiti kao loše aspektirani kulturni kardiogram, iz njega su razvidne dvije stvari. Prva se tiče zakašnjele intencije jer je kulturna strategija projekt koji je trebalo pokrenuti davno prije, zapravo mnogo prije vremena u kojemu je na upit novinarke lokalnoga lista čelnim ljudima osječkih kulturnih institucija bilo odgovoreno kako je ideja o postojanju kulturne strategije baš zgodna, ali neizvediva u danom trenutku. Druga se istina nameće sama: iluzornost ove kandidature najmekši je eufemizam kojega se mogu sjetiti, a vjerujem kako bi ju mnogi nazvali i grotesknom dosjetkom.

Pozabavimo li se zatečenim stanjem možemo ustvrditi kako se Osijek može podičiti tek okoštalim i nezanimljivim programskim sadržajima koji hrle u pučko komedijaštvo, a s umjetnošću nemaju gotovo nikakve veze. Kao što stoji i u spomenutoj Strategiji, Osijek je grad “trenutačno mrtvih kapitala”, grad čiji budžet za kulturu guta Hrvatsko narodno kazalište (oduzimajući mu 66% ukupnih sredstava), grad koji nema pristojni koncertni klavir, grad sporadičnih književnih događanja, grad čije se izložbene aktivnosti mogu prebrojati na prste jedne ruke, grad u kojemu gostuju tek amaterske kazališne družine, grad bez nezavisne umjetničke scene, grad tradicionalističkog i jednodimenzionalnog poimanja umjetnosti. S druge strane, popis kulturnih institucija prilično je dugačak, a jedna od opasnosti kulturnog strateškog plana jest i ta prema kojoj će se popisu pridružiti i velik dio novih “kulturnih” entiteta koji parazitski obitavaju na tom mjehuru od sapunice – kulturnom aktivizmu ovoga grada. 

Spomenutu sintagmu “kulturni aktivizam” treba shvatiti kao floskulu jer ona drčno i suvremeno prikriva naziv za bezbrižnu dokolicu onih likova koji su prostor bavljenja kulturom shvatili kao prostor slobode u kojemu se mogu ponašati poput Andersenovih tkalaca. Naime, da biste dobili potporu bilo kojeg projekta od strane nadležnih institucija trebate aplicirati na natječaj koji prepoznaje samo pripadnost odgovarajućoj interesnoj ili stranačkoj skupini. To znači da potporu za tiskanje knjige, širu međukulturnu ili međunarodnu suradnju, organizaciju festivala ili smotre mogu dobiti samo ona imena koja prijateljuju s predsjednikom tog-i-tog odbora, točnije petoga po redu koji premeće papire i konačno amenuje raspodjelu novčanih sredstava. Mehanizmi u realiziranju određenih inicijativa zapravo su toliko nauljeni navikom da se pojedine manifestacije održavaju inercijski jer to traje već godinama i nitko ne postavlja pitanje treba li ih možda osvježiti ili preustrojiti. To se posebice odnosi na glazbene memorijale koji su isključivo vezani uz Glazbenu školu Franje Kuhača jer nitko drugi zapravo i nema ambiciju pokrenuti neki ozbiljniji glazbeni antipod njihovu tradicionalizmu.

Kada je riječ o ambicioznijoj manifestaciji poput Osječkog ljeta kulture, stvari su još tragičnije. Tijekom njezina sada već trinaestogodišnjeg staža bilo je pokušaja da ona preraste u kulturni događaj ambicioznijeg regionalnog značaja, da se koncepcijski othrva zovu festivalske veselice i ponudi one programe koji se ne mogu vidjeti nigdje drugdje. No, kada su vodeći ljudi HNK-a i Dječjeg kazališta shvatili kako mogu troškove jednog premijernog naslova refundirati iz budžeta OLJK-a zajašili su snažno i odlučno pa su svoje naslove ili repertoarne izvedbe proglasili ambijentalnim naslovima da bi ih u jesen samo još jednom premijerno izveli kao dio najavljenog repertoara. Ostatak programa ispunili su studentskim predstavama, kulturnim razmjenama s gradovima prijateljima Osijeka i izvedbama kojima su pridodali neki amerikanizirani predmetak kako bi sve zvučalo otmjenije. A program je pripuštao sve, bez ikakve selekcije: work-in-progress koji je potom zaživio kao premijera na pozornici jednog zagrebačkog kazališta, mazarije amaterskih likovnih zaljubljenika ili književne bardove koji su po stoti put govorili o tome kako je poezija nekada bila Poezija. Danas tvrde kako su sretni što će organizaciju preuzeti privatna osječka agencija jer rad na OLJK-u umara njihove djelatnike iscrpljene napornom sezonom! Nadalje, u sklopu onog starijeg i promišljenijeg OLJK-a postojao je i Festival performansa koji je u nekoliko godina trajanja izrastao u specifičnu i vrlo atraktivnu silnicu koja nije izdržala pritisak pučke i stihijske manifestacije pa je prvo izdvojena iz Ljeta živeći kao Performance Art Festival, a potom i ugašena. Ugasle su i aktivnosti u Barutani i gostovanja plesnih predstava i performansi koji bi se uopće mogli odrediti tom oznakom. Na Umjetničkoj akademiji održavaju se tribine na kojima se uglavnom lamentira i dijagnosticira, a pokušaji bilo kakvih književnih čitanja djelomično su (i često neozbiljno) premješteni u kafiće u kojima sudionike zagušuje glazbena kakofonija i alkoholna isparavanja.

Umjetnička akademija u Osijeku pokrenula je ideju oko kandidature Osijeka za Europsku prijestolnicu kulture, no ispod njezina krova nije izašlo niti jedno ime kojemu je pošlo za rukom zatalasati urbanu memljivost i proizvesti nešto iole vrijedno i prepoznatljivo. Nekolicina kvalitetnih pojedinaca pridružila se vojsci kulturnih prebjega koji su ugrabili prvu priliku kako bi osječko stanište zamijenili zagrebačkim ili europskim. Osijek danas ponosno ističe kako su Davor Vrankić, Krešimir Mikić, Saša Anočić i ini nekoć živjeli i stvarali u ovom locusu, no njihova promjena prebivališta nije uvjetovana pubertetskom maštarijom, već pljuskama i kompromisima s kojima su se ovdje susreli. Neka imena, poput Luke Bekavca, Osijek i ne prepoznaje kao svoja jer su otuđena valjda već prenatalno čime im je ukinut identitetski slavonski pridjevak. Započinjanje kulturne strategije bez umjetničkog realiteta jednako je koračanju bez nogu ili onome Ionescovu gluhonijemom glasnogovorniku apsurda.

Jednako tragikomično zvuči i podatak kako je prednost, točnije snaga ovoga projekta, u “aktivnom radu na prezentaciji kulture” i “odgovarajućem interesu medija i medijskog praćenja rada institucija kulture i kulturnih manifestacija”. Naime, osječki kulturtregeri uspješno su (i kirurški precizno) odstranili bilo kakvo kritičko pisanje o svojoj “proizvodnji” i svojim sadržajima. Interes medija tako je sveden ili na diletantske notice na portalima ili na ambalažirane panegiričke tekstove kojima se naslađuje rodbina i susjedstvo zaslužnih kulturnjaka. Taj dobro zaglađeni i umjetno namirisani rit zapravo je idealna pozornica prosječnih i nerealiziranih imena kojima zanatstvo donosi ugled, novce i egzistenciju kakvu samo mogu poželjeti. Oni, pak, vjerojatno priželjkuju propast ovoga projekta jer ga ni u početku nisu ozbiljno shvatili; oni odaju dojam da se nešto pokreće i kreće, ali njih zanima tek stajanje i (o)stajanje.

Koliko god duboki i brojni bili problemi u kojima se zakotrljao ovaj projekt, treba priznati kako esencijalna namjera nije promašena. Osijeku uistinu treba rasprava u kojoj će prvo prepoznati postojeće stanje, imenovati probleme i spoznati nužnost polemičnog kulturnog dijaloga. U tom kontekstu ideje iz Strategije (bile one zanimljive poput kniferovskog meandriranja Grada) mogu poslužiti tek kao završni dio jednog dugotrajnog kontemplacijskog procesa. Nositelji tog procesa trebali bi biti humaniteti novog kulturnog urbaniteta, odvojeni od institucionalne čahure koja je često interesna, a ne mentorska. Tim i takvim skupinama ne bi trebali smetati ni generacijski modaliteti ni redundantni lamentacijski napisi kako bi se u ovome gradu konačno učinili odlučniji koraci vođeni promišljenim smjerokazima.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Operandum analizira stanje nezavisne kulturne scene u Karlovcu, pojašnjava aktere na kulturnoj sceni te daje preporuke za unapređenje trenutne pozicije. Ovaj dokument ujedno je i polazište za ozbiljnije istraživanje potreba na lokalnoj kulturnoj sceni čime će se također idućih mjeseci baviti mreža KA-operativa.

Članovi organizacija okupljenih u KA-operativu tijekom godine bili su uključeni u radnu grupu te kao sudionici radionica pri izradi Strategije kulturnog razvoja grada Karlovca. Nakon objavljivanja prve verzije nacrta strategije aktivno su svojim komentarima i prijedlozima koji su naglašavani i tijekom sastanaka s konzultantima i predstavnicima lokalne uprave sudjelovali u izradi gradskog strateškog dokumenta.

Predstavnici KA-operative vjeruju da će u budućoj Strategiji kulturnog razvoja grada Karlovca biti obuhvaćeni uvjeti za rad i razvoj, prostorne potrebe i programi nezavisne kulturne scene. Za unapređenje stanja na lokalnoj kulturnoj sceni između ostaloga predlaže se i osnivanje karlovačkog Centra za nezavisnu kulturu, otvaranje Upravnog odjela za kulturu u gradskoj upravi, osnivanje Kulturnog vijeća za nezavisnu i tzv. urbanu kulturu te nastavak jačanja komunikacije i suradnje između organizacija nezavisne kulture i gradskih upravnih odjela.

Na događanju pod nazivom Operacija, 13. i 14. prosinca u prostorima Male Scene Hrvatskoga doma, izložbama, projekcijama filmova, performansima i kazališnim predstavama te svirkama bendova predstavit će se karlovačka nezavisna scena.

Proces okupljanja aktera na lokalnoj sceni odvija se zahvaljujući potpori Zaklade Kultura nova i Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva te partnera SU Klubtura koji podupire dio aktivnosti mreže kroz program Centri znanja.

Izvor: KA-operativa