U osnovnim, srednjim i visokim školama, fakultetima i znanstvenim institucijama traje štrajk koji su u petak započela četiri sindikata obrazovanja i znanosti tražeći povećanje plaća zaposlenika za četiri posto. Pregovaranje s ministrom i premijerom događa se u živom prijenosu, jedino se učenike i nastavnike ne pita previše. Jedni su tehnološki pismeni i znaju pronaći potrebne informacije, drugi čekaju da im netko kaže što da rade jer nisu oni organizirali štrajk.

“U svjetlu činjenice da upravo država zloupotrebljava djecu i društvo, držeći ih kao taoce u svom sukobu s nastavnicima”, udruga Nastavnici organizirano svim je školskim sindikatima koji sudjeluju u štrajku poslala prijedlog za izmjenu modaliteta aktualnog štrajka i prijelaza u novu. Riječ je o modelu “bijelog štrajka” koji ne podrazumijeva obustavu korisnog rada prema društvu, nego obustavu samo onih aktivnosti koje od nastavnika traži neposredni poslodavac – država, dok se ostale aktivnosti i dalje odvijaju na isti ili eventualno modificirani način.

Konkretno, u sklopu bijelog štrajka održavala bi se nastava kao najkorisnija od svih društveno korisnih aktivnosti, prenosilo bi se znanje učenicima, a suspendirale bi se sve ostale aktivnosti: dokumentacija, administracija, izvješćivanje, ocjenjivanje, i posebno, čuvanje djece. 

“Ovime bi se suspendiralo i evidentiranje izostanaka s nastave i vođenje sve s tim povezane dokumentacije. Naime, evidentiranje (ne)dolazaka na nastavu je kontrolni mehanizam propisan od strane države i na samu kvalitetu obrazovnog procesa ne utječe direktno. Naravno, evidentiranje učenika funkcionira uglavnom kao sredstvo prisile prema (nekim) učenicima i bez njega takvi učenici vjerojatno ne bi uopće pristupili nastavi. Međutim, to nije u suprotnosti s premisom obrazovanja kao društveno korisnog rada: da svi imaju pravo na obrazovanje – jer oni koji ne žele doći na nastavu toga se prava svojevoljno odriču”, navode iz udruge.

Štrajk kao suspendiranje obaveza prema državi može značiti i suspendiranje pravila koja je država propisala, a koji nisu u interesu nastavničke profesije, a često niti u interesu učenika samih. “Primarni interes države je kontroliranje procesa koji su u njenoj nadležnosti, a ovakvim štrajkom bi taj interes doživio kirurški precizan i vrlo bolan udarac”, poručuju. 

Štrajk, prema Zakonu o radu, ne poznaje tipove posla koji se mogu održavati, već samo tipove posla koji se ne smiju prekidati. Njih određuju kolektivnim ugovorom sindikat i MZOS, a u slučaju štrajka u školama radi se o poslovima održavanja grijanja, smještaja i hrane u učeničkim domovima te prihvata i skrbi učenika u ustanovama za djecu s teškoćama u razvoju. 

Predsjednica Sindikata hrvatskih učitelja Sanja Šprem za portal srednja.hr prijedlog udruge je prokomentirala izjavom da nastavniku ravnatelj može dati otkaz jer “takav prijedlog štrajka predstavlja kršenje radnog prava, tj. radnog odnosa”. Članak 125. Zakona o radu propisuje da se radniku može otkazati ugovor o radu samo ako je organizirao štrajk ili sudjelovao u štrajku koji nije organiziran u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom ili pravilima sindikata ili ako za vrijeme štrajka počini neku drugu tešku povredu obveza iz radnog odnosa. Bi li se održavanje nastave tijekom štrajka – bez ocjenjivanja, zapisivanja neopravdanih sati, izvješćivanja, nepregledne administracije i birokracije, sjednica i sastanaka na kojima se, vidljivo je iz medija, ne razgovara o položaju nastavnika, stalnih posjeta roditelja i neprisutnosti ravnatelja potrebnog da organizira kolektiv – smatralo povredom radne obaveze? 

Svakako, poučavanje je samo jedna u nizu aktivnosti kojima nastavnici zarađuju plaću. No, okvir u kojem je takav kolektivni ugovor potpisan nije ni računao na važnost te aktivnosti, tada smanjenje plaća “nagrađujući” smanjenjem – satnice. Sindikat je učitelja tako, nakon potpisivanja kolektivnog ugovora i Pravilnika o normi kojim su nastavnici dodatno demotivirani za vođenje izvannnastavne aktivnosti zaboravio na mogućnost održavanja nastave za učenike koji to žele. Prijedlog udruge Nastavnici organizirano utemeljeno je u nečemu što bismo mogli nazvati odgovornost. No, ta bi pokazna vježba uključila previše aktera – društvo u cjelini – pa reakcije tek treba očekivati.