Događaj godine je, naravno, bio štrajk scenarista i glumaca. Kao čovjek, navijao sam da ga što prije okončaju uz ostvarenje što boljih radnih uvjeta; kao sebični gledatelj, ne bih imao ništa protiv ni da se prolongirao dogodine pa da stignem nadokniti bar nešto zaostataka, a tko zna, možda i pogledati čak nešto neameričko? Šalu na stranu, drago mi je da su se uspjeli izboriti!

Od serija koje su mi se također svidjele, ali mi na kraju nisu upale na listu jer nema ipak mjesta za sve, istaknuo bih: Gen V, Jury Duty, I’m a Virgo, What We Do in the Shadows, The Righteous Gemstones, Rick and Morty, Somebody Somewhere, Sex Education, Abbott Elementary i How To with John Wilson.

A dvadeset najdražih su mi ove godine bile…

20. The Horror of Dolores Roach

Dok u kvartu na sjeveru Manhattana ljudi tajanstveno nestaju, lokalnom malom restoranu posao cvate jer su svi ludi za njihovim novim, neobično ukusnim empanadama… Pametnom dosta, ne moram dalje spojlati jel tako? Po tome kako se dotiče gentrifikacije i još pokoje društvene teme, a da zapravo i nema bogznašto za reći o njima, Dolores Roach me malo podsjetila na prošlogodišnji horor-film Barbarian – no tu sve sličnosti staju, jer je ovo više crnohumorna triler-drama s elementima horora. I krvavo dobra zabava uz izvrsnu Justinu Machado (One Day at a Time) u naslovnoj ulozi žene koja počne ubijati ljude, ali to – za razliku od većine serijskih ubojica – čini bez ikakvih sociopatskih poriva.

19. Single Drunk Female

Ima li života nakon alkohola? Pa, naravno da će taj novi život biti uvelike zdraviji, a nije za baciti ni taj perk da se više ne morate danima izjedati razmišljajući kakve ste sve gluposti mogli reći ili napraviti za vrijeme vašeg zadnjeg blackout pijanstva… Ali što ako vam se život toliko vrtio oko konzumacije alkohola da niste više sigurni možete li se više zabaviti – ili uopće i biti zanimljiva osoba bez njega? Single Drunk Female je skroz zgodna dramedija o jednoj milenijalki koja se suočava s takvim dilemama i šteta što je otkazana nakon dvije sezone, u nas inače dostupno putem platforme Disney+.

18. Party Down

Kultna humoristična serija nenadano je oživljena trinaest godina nakon upokojenja, zadržavajući sve svoje kvalitete i draži takvom lakoćom da kao da se nikada nije ni prestala emitirati. Party Down je bio ispred svog vremena, svojevrsni preteča današnjih ležernijih (polu)humorističnih serija koje se ne opterećuju sitkomovskim imperativom što većeg broja šala po minuti – uz krucijalnu razliku da se ovdje humor ne ostavlja mjestimice u zapećku kako bi se prešaltalo na neke druge, “ozbiljnije” žanrove, nego dijelovi bez smijeha služe tome da se do iduće fore dođe nekim takoreći prirodnijim, ali i manje očekivanim putem. Čisto sumnjam da će dobiti zeleno svjetlo za dodatne nastavke, ali ja bih rado još.

17. Swarm

Za razliku od Dolores Roach, glavna junakinja mini-serije Swarm – opsesivna obožavateljica fiktivne verzije Beyoncé pod drugim imenom – definitivno jest sociopatkinja i moglo bi se reći da je i samo postojanje ove serije pokazatelj kakvog-takvog društvenog progresa, pošto je još donedavno bilo nezamislivo da bi se neka serija mogla vrtiti oko jedne ovako antipatično čudačke ženske antijunakinje. Sociopatija svima, a ne samo njima muškima! Osmišljena od strane scenaristice Atlante Janine Nabers te napisana i snimljena uz pripomoć inog Atlantinog kadra, uključujući i braću Glover, serija nakon odličnog pilota malo zavrluda s tri epizode nasumičnog road trip horora, da bi onda opet našla svoj bizarro groove kao vrhunska karakterna studija. 

16. The Afterparty

Humoristični whodunit u kojem je svaka epizoda parodija nekog drugog filmskog žanra, od noira i rom-comova pa do kostimiranih drama i filmova Wesa Andersona, u izvedbi nekih od ponajboljih američkih komičarki i komičara današnjice (Tiffany Haddish, Ilana Glazer, Ken Jeong…). Prva sezona mi je bila okej no ništa posebno, druga već nadahnutija. Treće, nažalost, neće biti. ????

15. Silo

Kad je riječ o serijama čije nove epizode izlaze tjednim ritmom – iliti, drugim riječima, većini serija – najčešće čekam da se nakupi određeni broj epizoda, ako ne i izvrti kompletna sezona, i tek onda krenem gledati. Posebno ako se radi o serijama koje vrve misterijama, a krajnje škrtare s razrješenjima istih, tako da skidam kapu svim mazohisti(ca)ma koji su pratili ovaj distopijski SF na tjednu kapaljku! Mislim, i ja bih na njihovom mjestu izludio na letargičnu središnju trećinu prve sezone Silosa, koja ne samo da radnjom cupka u mjestu nego čak ni ne koristi zatišje da obogati world-building ili makar bolje razradi likove, ništa… No zato sam totalno guštao u preostale dvije trećine sezone, koja usto i završava meni možda i najdražom vrstom cliffhangera, onom u kojoj se velika slika proširi tek malo, ali taman da ti ful dade mašti na volju.

14. Star Trek: Strange New Worlds

Slavljen kao povratak klasičnom Star Trek modelu zaokruženih epizoda koje se ne nastavljaju izravno jedna na drugu, Strange New Worlds je zapravo nešto ambicioznije, više nalik nizu mini-filmova unutar ST-univerzuma koji variraju jedan od drugog ne samo žanrovskim tonom, nego i raskošnim vizualnim identitetom i još je i super napisano i odglumljeno i sve, nazdravljam čašom sintehola da požive dugo i berićetno!

13. Harley Quinn

Ova je animirana serija s vremenom postala koliko o Harley Quinn, toliko i o njezinoj zločinačkoj suputnici Poison Ivy, pri čemu je cijelo vrijeme u zraku visilo to kako njih dvije… i nisu baš neke zlikovke, zapravo? Jer im je srce manje-više uvijek na pravom mjestu i ako realizacija njihovih planova i uključuje kolateralnu štetu, ona u pravilu ne bude ništa gora niti veća od one koju pričini Batman ili bilo tko drugi iz Lige pravde – pa zašto su onda uopće, kao, na strani zla? I time se uglavnom i bavi četvrta sezona Harley Quinn, i dalje najboljeg tekućeg sitcoma.

12. The Last of Us

Moj ideal umirovljeničkih dana je da se zatvorim u silos s hrpom droge i po cijele dane samo slušam muziku i igram igrice… Ali u međuvremenu, dok još, jebiga, moram ipak raditi nekakav posao (ih!) i imati kakav-takav društveni život (bah!) – a da u danu pritom i dalje nema više od 24 sata (MEH!) – pomirio sam se s time da naprosto nemam vremena za sve čime bih se volio razonoditi, pa sam tako svojedobno donio odluku da se odričem igrica i da ću svoje gejmerske aktivnosti svesti na omiljenu igru valjda svakog Slavena srednje dobi, Heroes of Might & Magic III koje igram i dan-danas, hvala na pitanju (SUPREMACY OF THE LICH KING NAJBOLJA NOVA MAPA 2023.!!!). Stoga sam za, kako vele, revolucionarnu igru The Last of Us čuo tek kad je krenula HBO-ova ekranizacija, prateći je paralelno s nesnosnim fanovima igre koji su staaaaalno nešto kenjkali, da ili nema dovoljno gljivarskih zombija (moglo ih je biti i manje što se mene tiče, niti su strašni niti stvaraju neku napetost pa ne znam koja korist od njih?) ili da nije dovoljno vremena posvećeno razvoju odnosa između Joela i Ellie (šta, osam od devet jednosatnih epizoda u kojima su gotovo stalno skupa vam nije dosta? Jel se tako žalite i na prosječan film, da bolje da ga je radio Béla Tarr pa da se kroz sedam sati stiglo to bolje razraditi?) ili šta već, a da ne spominjem incele s IMDb-a koji bi dobili živčani slom kad je god serija razmotrila mogućnost da bi i u postapokaliptičnom svijetu moglo biti – pazite sad drskosti – gej ljudi! Ne bih imao ništa protiv da je cijela serija samo o postapokaliptičnim gej-romansama jer su mi to bili najbolji dijelovi, no bila je sasvim dobra i kad bi se na druge načine odmakla od dosadnih šatro-zombija, a činila je to dovoljno često da mi je konačni dojam bio poprilično pozitivan.

11. The Curse

E da sam bar američki TV-kritičar, umjesto sad tu neki hrvatski probisvijet koji, kao takav, nije dobio screenere svih deset epizoda The Curse pa si sad moram misliti kako da rangiram seriju od koje sam pogledao tek malo više od pola epizoda jer ostale nisu još emitirane! Posebno utoliko što je, i nakon šest epizoda, teško dokučiti gdje to sve zapravo ide, postoji li tu uopće ikakvo “prokletstvo”, hoće li satira možda otići u horor ili nešto slično. Zasad samo perverzno uživam dok se i grčim i naslađujem gledajući kako troje groznih ljudi upada iz neugodnih u još neugodnije situacije?

10. Mrs. Davis

Što se dobije kad se udruže umovi scenaristice Big Bang Theoryja i jednog od autora The Leftovers? Pa, otprilike, zadnje dvije sezone Leftoversa minus svi nešašavi dijelovi ili, kao što je netko drugdje komentirao, “sve najgluplje od Pynchona odjednom u isto vrijeme”. Mislim, daleko od toga da je serija glupa, ali ako ćemo iskreno – nekoliko mjeseci kasnije tek se mutno sjećam da je imala nešto za reći o, kao, dodirnim točkama religije i umjetne inteligencije ili tako nešto, ne znam više? I nije mi zapravo ni bilo posebno bitno koja je poanta Mrs. Davis, jer je jedna od onih serija u kojima je putovanje važnije od cilja, ako vam nije tlaka što ćete po putu neprestano biti bombardirani luckastim obratima.

9. The Bear

Iako me se prva sezona dojmila nabrijanim prikazom rada pod pritiskom u kuhinji čikaškog restorana, nije me ipak toliko oborila s nogu kao mnoge jer mi je borba chefa Carmyja Berzatta s vlastitim demonima bila malo previše “[INSERT TRAUMA HERE]”, kao da je autorskom timu u zadnji tren sinulo da glavnom liku fali neka osobna tragedija pa mu brže-bolje prišili nešto već viđeno u gro serija i filmova. I imao bih pokoji prigovor i na drugu sezonu, kako naprimjer naširoko hvaljena božićna epizoda za moj ukus pretjerano ode u grand guignol obiteljske disfunkcionalosti ili što je, recimo, lik Claire sveden na Djevojku iz snova koja jedva da i ima ikoju osobinu osim da joj se Carmy jako, jako sviđa, ali je zato većina drugih likova ovaj put bolje i bogatije ocrtana, posebno Richie u ultimativnoj feelgood epizodi godine… I da citiram filmašicu Jessicu Ellis, koja je odlično primijetila na Twitteru: “The Bear nam iznova i iznova nenametljivo podcrtava kako su ono što smatramo ‘vještinama’ i ‘talentima’ zapravo stvari za koje je netko drugi odvojio vremena da nas ih poduči. Cijela je sezona posvećena tome kako smo produkt onoga što su nas drugi naučili – i dobrog i lošeg – i koliko nam dobra poduka može preoblikovati živote. I sezona je, kao takva, pamflet protiv predodžbe o samotnom geniju koji je sve naučio i stekao na vlastitu ruku.” 

8. Beef

Jedna super stvar kod ovoga što nisam regularni TV-kritičar nego samo jednom godišnje napišem ovo čudo za Kulturpunkt: ne moram gledati sva ta smeća od Netflixa! Ajme miline! Gotovo je nevjerojatno kad se čovjek sjeti kako je nekoć Netflix imao nešto nalik hipsterskom kredibilitetu, jer zadnjih godina samo igraju na sigurno za najširu moguću publiku… I usput, eto, svakih nekoliko mjeseci dobace koju kost šačici nas koje ne zanimaju ni dokumentarci o Beckhamu ni komedije s olinjalim akcijskim zvijezdama, čisto da imamo što za glodati do iduće obnove pretplate. I dabogda propali što prije, ali ajde, ovaj Beef je čak i vrijedio pretplate. Tip nepredvidive serije o kojoj je prije gledanja najbolje ne znati ništa osim da bude zavade i da zavada samo eskalira, pa ću na tome i stati.

7. Poker Face

Nisam fan detektivskih i krimi-serija… Osim kad je u glavnoj ulozi Natasha Lyonne, onda izgleda da jesam! I nisam nikad gledao Columba, tako da mi je koncept kojeg je Poker Face posudio od njega – da prvo vidimo kako se ubojstvo odigralo i znamo tko je ubojica i sve i tek onda pratimo kako glavna junakinja polagano spaja komadiće krimi-slagalice – bio nov i jako osvježavajući. E, i Natasha Lyonne, jesam li spomenuo da ima i Natasha Lyonne? Jeste sigurni da nisam? NATASHA LYONNE!

6. Paul T. Goldman

Dokumentarna serija u režiji Jasona Wolinera (Nathan for You, Borat Subsequent Moviefilm) o čovjeku koji je uvjeren kako je njegova bivša supruga zapravo seksualna radnica koja vodi međunarodni lanac traffickinga, ali i o filmu kojeg dotični Paul T. Goldman snima o tome. I nije uopće toliki mindfuck kao što se možda po opisu čini (ili bar ne do pete epizode), većina gledateljstva će prije zapeti na tome kako je Goldman… pa, toliki jado i luzer da to zna biti neugodno za gledati? Bilo je stoga optužbi da se Woliner izruguje jednom neurodivergentnom čovjeku i, okej, obzirom da sam neurotipičan (koliko ja znam, valjda?) možda i nije na meni da sudim, ali štajaznam, ja to nisam tako doživio? Paul T. Goldman mi je prije svega uvid u um teoretičara zavjere i u to kako se ljudi ne otisnu tim putem samo zbog boli ili mraka u sebi (iako i Paul nosi dobrano toga potisnutog u sebi), nego i jer je, jednostavno, zabavno povezivati točke koje nitko drugi nije povezao? I to je veliki dio privlačnosti teorija zavjera, što god mi inače mislili o njima (a osobno, da ne bude zabune, mislim samo najgore)… I teško bi mi bilo obrazložiti konačni dojam bez spojlanja kraja, pa recimo samo da mi je podignuo mišljenje i o Paulu i o seriji općenito?

5. Reservation Dogs

Kada se izašla u travnju 2021. godine, humoristična serija Rutherford Falls je pozdravljena kao velik i bitan pomak u zastupljenosti starosjedilačkog stanovništva na američkoj televiziji – da bi manje od četiri mjeseca kasnije bila svedena na fusnotu pojavom Reservation Dogsa. Koji ne samo da su bili u svakom pogledu superiorniji, nego se i radilo o seriji od američkih starosjedioca o američkim starosjediocima, lišenoj kompromisa u nadi da će se umiliti bjelačkoj publici – za razliku od ziheraškog Rutherford Fallsa, čijije glavni lik privilegirani bijelac koji se opire “kenslanju” svog kolonizatorskog pretka. I mada vjerojatno jest, nažalost, bilo izvjesne doze realizma u tome kako su starosjedilački likovi morali hodati po jajima oko njegovog krhkog bjelačkog ega, fokus na njemu je bio na štetu serije prvenstveno stoga što je ostavio premalo prostora za puno zanimljivije priče starosjedilačkih likova, katkad svedene i na puku skicu od scenu-dvije. Kao kad je primjerice Reagan, ushićena što je jedna starija domorotkinja pohvalila njezin rad, objašnjavala Rutherfordu (a time i nama bjelačkim gledateljima) kako je to zato što oni toliko poštuju svoje elderse da im nema većeg komplimenta. A Reservation Dogs? Pa, oni su ušli u svoju finalnu sezonu, dakle onu u kojoj je obično sve podređeno oproštaju s glavnim likovima koje smo zavoljeli kroz prethodne sezone, u ovom slučaju četvero tinejdžera… I autori serije odlučuju da je upravo tad vrijeme da eldersi dođu u skoro pa prvi plan, da otkrijemo više o njihovoj prošlosti i sadašnjosti kako bi možda znali i više o budućnosti Elore, Beara, Jack i Cheesea. Ne mogu zamisliti nijednu drugu seriju da bi mogla izvesti takav manevar, k tome još i bez odlazaka u prekomjernu didaktiku i patetiku, a da pritom još i zadrži pažnju mlađeg gledateljstva? Najdublji naklon Rez Dogsima.

4. The Fall of the House of Usher

Ako i jest svojevrsna trashy horor-verzija Successiona, Pad kuće Usherovih nije vjerojatno ništa manje ili više realističan u svom prikazu karaktera bogataša jer… Pa, koliko se god scenaristički tim Successiona trudio da Royevi ne budu uvijek najpametniji i da znaju biti i verbalno i intelektualno šeprtljavi, činjenica jest da oni najčešće jesu duhoviti i dovitljivi u međusobnim spuštanjima, i još k tome i suvereno barataju popkulturnim referencama – dok u stvarnosti, pak, imamo Elona Muska koji na svaku glupost ulizivačkih desničarskih influensera odgovara sa “Zanimljivo” i misli da se glavni lik Blade Runnera zove… Blade Runner. Klaunovi poput Muska i ekstravagantni zlikovci kao što je Peter Thiel dijelom i služe tome da odvuku pažnju od većine drugih, javnosti uglavnom nevidljivih megabogataša koji su, da, isto zlikovci, ali i – sudeći po većini onoga što uspije doprijeti do nas – najčešće posve bezvezni dosadnjakovići o kojima nitko ne bi osjetio želju niti raspravljati na Twitteru, kamoli snimiti seriju. Tako da Succession djeluje manje trashy ne zato što je vjerniji stvarnosti, nego jer pruža jednu samosvojnu, unikatno izmaštanu sliku bogataških krugova… Za razliku od Pada kuće Usherovih, koji je više poput taloga desetljeća popularne kulture o bogatašima: kada, primjerice, CEO farmaceutske kompanije Fortunato drži svoj veliki monolog mladom Rodericku Usheru, kroz njegove riječi odzvanja svaki filmski Wall Street šupak od osamdesetih pa nadalje. Ili recimo seksualni život Roderickovog potomstva: mi nebogataši volimo zamišljati kako, okej, bogataši možda i jesu devijantna đubrad, ali da su bar devijantni na zanimljive načine pa otud i pola Roderickove djece ima sočne i osebujne kinkove, iako dam ruku u vatru da je većini bogataša IRL najveći “kink” da… imaju, ono, ljubavnicu i to je uglavnom to? Ali zgodna značajka serija koje su u ovoj ili onoj mjeri trashy je da su najčešće i, pa, zabavne – a teško da ćete naći zabavniju ovogodišnju seriju od ove. Svaka epizoda je takoreći horor-procedural koji se slobodno poigrava motivima iz priča Edgara Allana Poea: odmah na početku vidite koji od Roderickovih sinova ili kćeri neće kraj epizode dočekati živ/a, negdje u sredini dobijete vizualni hint kakva bi ga/ju grozomorna smrt mogla zadesiti (a znaju biti uistinu spektakularno grozomorne, posebno u drugoj epizodi), zabavljaš se zamišljajući moguće obrise te smrti  i onda guštaš kada se napokon dogodi i jedno bogataško govno manje, prva liga! 

3. Dead Ringers

Remake kultnog filmskog klasika, u kojem su umjesto muškaraca dvoje glavnih likova sada žene, od kojih je jedna lezbijka i k tome još stupi u u vezu s crnkinjom?! I nekim čudnim čudom NIJE bilo gnjevnog pjenjenja diljem interneta? Preferiram misliti da je tako zato što štovatelj(ic)e Davida Cronenberga u pravilu ipak nisu desničarski kreteni, iako strepim i da ima neke veze s time što Amazon, naprosto, ne zna promovirati svoje serije kako treba pa je i ova, kao i manje-više sve njihovo što nije LOTR ili The Boys, većini prošla ispod radara? U svakom slučaju, ako je išta vapilo za gender flipom – onda je to priča o dvoje ginekologa specijaliziranih za probleme oko ženske plodnost, ne? I tako je kronenbergovski body horror proširen na daleko širi, ali i nerijetko ništa manji horor ženskog poroda, uz odličan scenarij i još bolju Rachel Weisz koja za ulogu blizanki Mantle zaslužuje sve nagrade ovoga svijeta, posebno vidno uživajući u ulozi devijantnije i ciničnije sestre Elliot (kada Beverly jednom sugerira da bi možda trebale imati na umu i pacijentice plićeg džepa, ova joj uzvrati: “Šta, jesi ti to jutros pročitala Komunistički manifest? I sad bi pričala svima o tome jer te brine da nitko možda nije čuo za nj? *podrugljivim šaptom* Je li kapitalizam JAKO loš?”).

2. The Other Two

Kada su svega dan prije prikazivanja finala treće sezone The Other Two autori serije, Chris Kelly i Sarah Schneider, obznanili da će to ujedno biti i kraj serije te da su “uvijek htjeli da tako i bude”, teško je bilo povjerovati da je riječ o ičemu osim bezočnog muljanja: em zaključenja serija po autorskoj volji praktički uvijek budu poznata mjesecima unaprijed, em finale nije djelovalo nimalo finalno nego je donijelo samo još jedno premještanje figura na šahovskoj ploči nalik svakom od prethodnih sezonskih finala, plus nova uprava HBO Maxa ionako nema puno razumijevanja za naslove za užu publiku… No presudno je ipak vjerojatno bilo što su u javnost procurile priče o nehumanim radnim uvjetima u writers roomu, izrabljivanju i verbalnom zlostavljanju scenarist(ic)a od strane Kellyja i Schneider. I jest da su nakon formalne istrage oslobođeni optužbi, ali ono, totalno vjerujem da su krivi (jer sam i sam scenarist te vjerujem kolegama iz branše na riječ) i žao mi je što će iza ovako trijumfalne zaključne sezone The Other Two ostati jedan tako sumoran asterisk. Počevši kao priča o bratu i sestri niškoristima što se šlepaju na uspjeh mlađeg brata, teen-zvijezde à la Justin Bieber, The Other Two se s vremenom iz humoristične serije za ljude koji provode previše vremena na internetu transformirao u nešto puno univerzalnije i šašavije, ne hajeći više do treće sezone ni za zakone fizike ni logike, a da je pritom serija samo bila sve smiješnija i koliko god da je bed zbog sranja iza zavjese, jednostavno moram podijeliti veselje koje mi je ova sezona priuštila, okej?

A sad – pripremite se da budete šokirani, uhvatite se čvrsto za svoje šešire da ne bi odletjeli u zrak kad vam mozak eksplodira od zaprepaštenja, jer naprosto nećete vjerovati kad otkrijete da je na prvome mjestu, ni manje ni više…

1. Succession 

Slijede SPOJLERI SPOJLERI SPOJERI, pa ako spadate u iznimno endemsku vrstu ljudi koji vole čitati ovakve liste, a da tek planirate pogledati zadnju sezonu Succession (iskreno, ja ne vjerujem da uopće i postojite?) – prestanite čitati ako se ne želite spojlati! A ako jeste gledali, kao što vjerujem da jeste…Pa, ja nisam kraj Successiona doživio i kao kraj borbe Loganove čeljadi za moć i prevlast: vjerujem da bi Kendall nakon prvotnog šoka nastavio loviti svog bijelog kita, na ovaj ili onaj način. Isto kao što vjerujem i da klackalica između Shiv i Toma nije nepovratno prevagnula na njegovu stranu i da bi ona, po tko zna koji put, mogla bez puno muke okrenuti njihov sjebani odnos u vlastitu korist. Za Romana bih volio vjerovati da se jest opametio i ostavio sva ta sranja iza sebe, ali mi je lako zamislivo i da ga Kendall ili Shiv već za koji dan obrlate da sudjeluje u nekom novom pokušaju korporativnog puča. A na kraju krajeva, vidjeli smo i naznake da je legitimnost Menckenove izborne pobjede upitna, što bi potencijalno moglo poništiti merger s Matssonom i vratiti sve skupa na početak… Ali, opet, ovo u neku ruku i jest bio kraj borbe Loganove djece za moć jer je to bio njihov plafon, točka od koje dalje ne mogu i ne znaju: iako je svatko od njih troje pokupio ponešto od Loganovih najgorih osobina, nijedno nema baš cijeli hladnokrvno grabežljivi paket što je staroga toliko dugo držao na vrhu, svatko od njih troje je zadržao neki barem minimum minimuma ljudskosti koji ih priječi da bezobzirno gaze preko baš svakog leša. I zato i jesam kroz sezone znao suosjećati s njima, koliko mi god to katkad teško bilo priznati, i zato se i jesam na kraju osjećao kao i sam Kendall, misleći si: čemu sve ovo? On ne može pojmiti kako mu je izmakla jedna stvar za koju je cijeli svoj život bio pripreman, ja ne mogu vjerovati kako sam četiri sezone samo čekao da što neslavnije skonča i kad se to konačno dogodilo, ja se odjednom osjećam kao da me netko udario šakom u trbuh? Ne znam, još dolazim sebi.

WGA je jedan od rijetkih američkih sindikata čije akcije čak i u neoliberalnom 21. stoljeću prati publika diljem svijeta. Unatoč dramatičnom padu članstva u sindikatima od pedesetih godina kad je gotovo trećina američkih radnika bila sindikalno organizirana, filmska i TV industrija su u Americi i dalje snažni bastioni radničkog organiziranja. Sindikalno su organizirani snimatelji, scenaristi, glumci, tonci, vozači, jako puno sindikata okuplja radnike iz drugih izvedbenih umjetnosti, a zbog javne prirode svog posla, njihovi članovi imaju velike mogućnosti da javno pokažu međusobnu solidarnost.

Kad je 2. svibnja 2023. krenuo dugo najavljivani novi štrajk WGA, gotovo nitko tko prati odnose u američkoj filmskoj i TV produkciji nije bio iznenađen. Štrajk je prvenstveno uzrokovan istekom tekućeg kolektivnog ugovora, tzv. Minimum Basic Agreementa (MBA) koji je WGA sklopio sa Savezom filmskih i televizijskih producenata (Alliance of Motion Picture and Television Producers, AMPTP), grupom najvećih TV i filmskih studija u Hollywoodu. Prethodni MBA, sklopljen u jeku pandemije 2020., nije pokrivao scenariste koji pišu za streaming televizije koji su morali individualno pregovarati sa svojim poslodavcima. WGA je prije isteka ugovora pregovarao oko poboljšanja uvjeta rada u doba streaminga, a lista zahtjeva na prvi pogled podsjeća na probleme koje su imali još 2007. – tada su se borili za postotak prodaje DVD-a (residuals), a danas pokušavaju dobiti komadić kolača od milijardi dolara vrijedne streaming industrije. 

TV i filmska industrija su se u zadnjih 15 godina gotovo potpuno izmijenile. Unatoč renesansi televizije, odnosno renesansi serijskog formata kao narativne forme, pozicija radnika u entertainment industriji je puno prekarnija nego sredinom dvijetisućitih. Filmskom i TV industrijom danas dominiraju studiji podružnice velikih tech kompanija – Amazon Studios, Apple Studios, Netflix. Hollywood je od početka bio antagonistički nastrojen prema radničkom organiziranju, ali Silicijska dolina je donijela svoj posebni pristup prema neposlušnim zaposlenicima – ako se ne slažu s politikom industrije, industrija će ih automatizirati. Tako je štrajk 2023. pokrenut upravo u trenutku kad se tech industrija, trenutno u ozbiljnoj krizi legitimnosti nakon niza političkih i ekonomskih skandala (američki izbori 2016., crypto prevare…), pokušava ponovno preporoditi kroz agresivno propagiranje umjetne inteligencije (AI) kao nove industrijske revolucije koja će u potpunosti promijeniti svijet. 

Tako se listi zahtjeva WGA, koji uključuju tradicionalne klauzule o minimalnom broju zaposlenih i trajanju ugovora, te mirovinskom i zdravstvenom osiguranju, pridružila i sekcija o umjetnoj inteligenciji – WGA zahtjeva da se korištenje alata poput Chat GPT-a u TV i filmskim produkcijama regulira i da se eksplicitno zabrani korištenje AI alata za pisanje scenarija. Nadalje, WGA zahtjeva da se zabrani treniranje AI alata na materijalima koji su pokriveni MBA ugovorom. Ovo posljednje je iznimno bitno, i upućuje na jedno od ključnih pitanja oko trenutnih AI alata za koje zapravo ne znamo na kojim su materijalima trenirani. Korporacije kao što je OpenAI, kompanija koja stoji iza Chat GPT-a, kriju gotovo sve ključne informacije o svojim alatima i materijalu na kojem se temelje. To uključuje i sam programski kod, ali i sadržaje poput filmova, glazbe, slika, knjiga i svega drugoga što tim alatima omogućuje da generiraju odgovore i sadržaje koji na ljude ostavljaju dojam inteligencije i kreativnosti. WGA u svom zahtjevu precizno upućuje na problem s nereguliranom komercijalnom tehnologijom koja svoj proizvod temelji na njihovom radu – osim pitanja etičnosti, pošteno bi bilo postaviti i pitanje nadoknade – ako se scenaristi bore za to da dobiju neke isplate temeljene na streamingu, kako bi se tek trebalo vrednovati njihove doprinose scenariju koji Chat GPT “napiše” na temelju nečega što su oni zapravo napisali?

Scenaristi su se tako našli usred jedne od ključnih političkih i ekonomskih bitki današnjice, između milijardera i korporacija koje preko tehnoloških obećanja pokušavaju izgurati zadnje djeliće državne regulacije, socijalnih i radničkih prava, te radničkog pokreta koji se čak i u Americi počinje buditi nakon desetljeća stagnacije. Jer prije nego li su studiji priprijetili scenaristima da će ih zamijeniti Chat GPT-om, mi već godinama gledamo kako tech industrija bez kompromisa “optimizira” poslove, uz obećanje da će deregulacijom i kršenjem radničkih prava zapravo dovesti do ekonomskog blagostanja. Taksiji su zamijenjeni Uberom tako da vozač radi za manje novca, bez socijalnih i drugih beneficija, uz obećanje da je samo pitanje vremena kad će taksiji zaista postati samovozeći. Iako se to nije dogodilo, a stručnjaci iz tog polja sada tvrde da pravu samovozeću tehnologiju nećemo dočekati za naših života, to je obećanje u nizu gradova uzrokovalo rezove javnog prijevoza. Priča se ponavlja u sektoru stanovanja, s čitavim gradovima čiji je stambene fondove preuzeo Airbnb, do Amazona koji je u Americi uništio čitave industrije trgovine. Iako tech kompanije prodaju priču o visokoj tehnologiji, najčešće se radi o najobičnijoj deregulaciji – Amazon dominira trgovinom zato što zapošljava stotine tisuća slabo plaćenih radnika koji rade satima bez prava da odu na zahod.

Ali ti radnici se konačno bude – u ožujku 2020., kad je COVID ubijao stotine Njujorčana svaki dan, Chris Smalls je organizirao prekid rada u JFK8, Amazonovom ogromnom skladištu na Staten Islandu u New Yorku. Chris i drugi radnici odlučili su se na iznenadni štrajk radi Amazonovog neodgovornog ponašanja u jeku pandemije – unatoč proklamiranoj odluci menadžmenta da će pratiti odredbe o izolaciji i držanju distance, Chris je saznao da je danima radio kraj ljudi koji su bili pozitivni na COVID, a šefovi su to znali. Chris je ubrzo nakon toga dobio otkaz, ali je zato pokrenuo Amazon Labor Union (ALU), prvi sindikat Amazonovih radnika. Godinu dana nakon što su radnici prvi puta prekinuli rad u JFK8, to je skladište postalo prvo u čitavoj kompaniji koje predstavlja sindikat. 

COVID je bio ključan i za situaciju u kojoj se nalazi WGA i trenutni štrajk scenarista. Početkom pandemije, streaming servisi su obarali rekorde zato što su milijuni privilegiranih ljudi, koji nisu morali raditi u skladištima riskirajući život, sjedili kod kuće i gledali filmove i serije. Financijska tržišta upumpavala su milijarde u tech kompanije, obarajući rekorde. Istovremeno, WGA je pregovarala za ugovor, koji je donesen 2020. uz mnoge kompromise, uključujući i nepravedne odredbe za scenariste koji pišu za streaming servise. Radnici u TV, filmskoj i ostatku entertainment industrije su se među prvima “vratili na posao”. Zahvaljujući sindikatima, izborili su se za prava poput obaveznog nošenja maski i testiranja koje su produkcije morale platiti. No kao ni drugim radnicima, kompanije im nisu vratile taj dug – čim se direktna pandemijska opasnost ublažila, a prihodi se smanjili, šefovi su beskompromisno uzvratili.

Štrajk scenarista traje već dva mjeseca – podrška štrajku je visoka među članstvom, a snažno ga podržavaju i drugi sindikati u entertainment industriji. Često u medijima i na društvenim mrežama možemo vidjeti poznate glumce kako posjećuju scenariste na picket lineu. Iako se na prvi pogled možda čini čudno da zvijezde za koje znamo da zarađuju milijune pokazuju solidarnost s radnicima u štrajku, bitno je sjetiti se da gotovo svi holivudski glumci i sami pripadaju sindikatu: Screen Actors Guild (SAG). Štoviše, u trenutku pisanja ovog teksta i SAG pregovara o pokretanju štrajka. Njihov ugovor je istekao 30. lipnja i samo je pitanje vremena hoće li se aktivno pridružiti svojim kolegama scenaristima. Zadnji put su WGA i SAG zajedno bili u štrajku 1960., tako da nema niti jednog šefa u entertainment industriji koji ima iskustva s ovakvom vrstom zajedničke sindikalne akcije. WGA štrajk 2007. je trajao četiri mjeseca, tako da je pitanje koliko će se ovaj odužiti i kakvi će sve biti njegovi efekti. Iako još ne znamo kako će se reflektirati na filmove i serije čije su produkcije trenutno pauzirane i hoće li spasiti život nekog novog Hanka Schradera, gotovo je sigurno da će utjecaj ovog štrajka na šire sindikalno djelovanje biti značajno veći nego prije 15 godina.

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.