Slavimir Stojanović počeo se baviti dizajnom sa 16 godina te je u svojih dvadeset i šest godina staža sakupio više od 300 najvažnijih međunarodnih nagrada na području advertisinga i vizualnih komunikacija. Nakon studija grafičkog dizajna na HDK u Göteborgu, gdje je crtao karikature kako bi se prehranio, radio je za Saatchi & Saatchi, ljubljanski Kompas Design, Arih Advertising te osnovao vlastitu agenciju Futro – Creative Service Unit. Od 2010. radi kao kreativni direktor Communis DDB i partner u branding agenciji Designis u Beogradu.

Njegov alter ego, Slavimir Futro, počeo je svoj umjetnički rad 2003. Od tada intenzivira svoje prevođenje vizualnog jezika masovnih komunikacija u ikoničke radove koji minimalističkim kombinacijama teksta, ilustracije i znakova izražavaju na izuzetno osoban, ciničan i human način ideje o kojima je svatko tko radi u uredu od 9 do 5 promislio u najcrnjim momentima. Prisjetimo se trenutaka u kojima se Amelie Nothomb u romanu Strah i trepet u bizarnom deliriju nalazi na podu gigantskog ureda u japanskom neboderu ili autodestrukcije Frédérica Beigbedera na račun iluzornog konzumerističkog svijeta koji je sam pomogao stvoriti, a o kojem govori na kraju romana 129,90 kn. Riječ je o momentima u kojima stvari počnu pucati “right in the middle”, kada nas apsurd svakodnevnih situacija zatekne potpuno nespremne i kroz čije se distorzije počnu pojavljivati univerzalne istine koje ćemo teško priznati, ali uvijek prepoznati. Stoga razloge zašto su Stojanovićeve suptilne distopije dobile kultni status kod generacija dizajnera i obožavane od strane publike na području cijele bivše Jugoslavije možemo tražiti upravo u njihovoj univerzalnoj istinitosti i na momente surovoj iskrenosti.

Pokušamo li locirati pionire korištenja advertisinga u umjetničkim radovima nezaobilaznim će se pokazati Truisms umjetnice Jenny Holzer i konfrontiranje nađenog fotografskog materijala s agresivnim oglašivačkim porukama Barbare Kruger. Praksa korištenja jezika masovnih komunikacija u umjetničke svrhe kreće još od Warhola i Rusche koji su shvatili opasnu moć uvjeravanja koju nam oglašivački materijali nameću. Citat Allena Ruppersberga, “the artist is a mysterious entertainer”, možemo primijeniti na Stojanovićeve radove koji humoristično barataju istinama na račun naše, konzumerizmom zadojene, egzistencije i svakodnevnih nepromišljenosti. 

Sa Slavimirom Stojanovićem smo razgovarali povodom njegove izložbe plakata nastalih u posljednjih petnaestak godina, s naglaskom na radovima za kazalište, a koja je održana u Galeriji HDD od 27. lipnja do 8. srpnja. 

KP: Tvoj prvi autorski ciklus, Stories, izvedenica je minimalističkog dizajnerskog izraza koji spaja image (ilustraciju) i copy (tekst). Kroz univerzalnost i općenitost utilitarnih ilustracija kakve se koriste u avionskim priručnicima i uputama za upotrebu uspio si unatoč njihovoj vizualnoj hladnoći i informativnosti prenijeti humanost, humor i svakodnevnicu. Na jednom od radova pak pišeš: “Today I woke up in Paris. I realized everyone can be an artist. I can sleep now for the rest of my life”. Kako je dakle došlo do tvog prijelaza iz dizajnerske niše u onu umjetničku?

S. S.: Celi projekat je počeo od pisanja, jer sam u pionirskim danima advertisinga početkom 1990-ih funkcionisao kao one man band. Radio sam posao nekoliko ljudi: copywritera, dizajnera, ilustratora, art directora. Odrađivao sam 16 projekata u sedmici, a u trenucima frustracije i stresa trebao mi je izlazni ventil.

Futro je nahranjen za idućih 100 godina mojim iskustvom u masovnim komunikacijama, ali od 2003. čaša se prelila sa kreativnošću koju nisam mogao iskoristiti u svom dnevnom poslu. Tog momenta sam shvatio, imao sam 34 godine, da sam sazreo kao dizajner, i da imam neviđen nagon da napravim nešto za što mi ne treba zadatak od strane naručitelja. 

Moj likovni izraz u dizajnu, a i u umetničkom radu može se okarakterisati kao minimalizam. Studirao sam grafičke komunikacije u Švedskoj, kratko i neuspešno, ali sam uspeo da se napunim čistoćom i direktnošću njihove komunikacije. Dugo sam tražio koja bi forma bila prikladna za sadržaj koji sam hteo preneti, čak sam i neuspešno pokušao naslikati Stories uljem na platnu, ali sam shvatio da je direktni i meni najbliži način najbolji, i da slikarstvo nije pogodno za izražavanje mojih ideja. Mirko Ilić je bio nezaobilazna referenca moje čitave generacije, u doba kada nije bilo interneta čekali smo mesečne novine u kojima su izlazili njegovi stripovi, a potom i Dušan Petričić i Jugoslav Vlahović. Njih trojica bili su mi uzori još od srednje škole. Hteo sam postati ilustrator. Kad se pojavila knjiga Nevillea Brodyja Visual Language, shvatio sam da se daleko lakše izražavam kroz vizuelne metafore, a nisam video ni zadovoljstvo u stalnom procesu crtanja do dugo u noć. Kad god moram puno sediti bole me leđa i vrat. Bez srama mogu reći da je moj minimalizam u izrazu direktan produkt apsolutne lenjosti. 

KP: U tvom autorskom radu osjeća se snažna povezanost sa dosadašnjom komercijalnom praksom i advertisingom, kao da su se utjecaji iz komercijalnog izraza prefabricirali u neku vrstu mutiranog jezika koji je postao human, subverzivan i izuzetno osoban, ali istovremeno upućuje i na potpuni apsurd tog načina izražavanja. Otkuda dolaze te priče? 

S. S.: Priče dolaze iz osobnih i tuđih iskustava, iz borbe za sebe u ovom čudnom svetu kojim vlada sistem naopakih vrednosti. U to vreme sam počeo svoj profesionalni i privatni život u novoj sredini, u Ljubljani. Svako fizičko preseljenje donosi ogroman broj izazova, dilema i neizvesnosti, a moj beg, ali i kritika te realnosti, je bilo u pisanju i ilustrisanju osobnih, intimnih pričica. Kreativan čovek, po definiciji izuzetno nesigurna jedinka, doživljava u takvim okolnostima ubrzan razvoj nekih neočekivanih područja svoje psihičke aktivnosti. Meni se posrećilo da me je udarilo na satiričnu stranu. Za mene su te mini-vežbe privatne, nesputane kreativnosti bile podsvesni odmak, nužna distanca, koja mi je omogućila da stvari sagledavam što zdravije i realnije. Naravno, sa iskustvom iz masovnih komunikacija, moj jezik kojim sam izražavao najintimnije nade, strahove i uverenja je obojen intelektualnom zavodljivošću koja ima svoje korene u advertisingu. Od tada, od početka 2000-ih, počeo se formirati moj specifičan izraz, za koga sada napokon mogu reći da je kriva osoba po imenu Slavimir Futro, a za sve ostalo kriv je Slavimir Stojanović.

KP: Koje su bitne odlike vizualnih komunikacija specifične za naše prostore? Možeš li odrediti elemente koje bi nazvao specifično “jugoslavenskim”, odnosno “ex-jugoslavenskim”? Odnosno, ako uzmemo u obzir da je način komunikacije u advertisingu snažno određen upravo zapadnjačkom kulturom, kakav se odnos u području regije uspostavio u zadnjih dvadeset godina?

S. S.: Zbog specifične geografije i različitih kulturnih nasleđa, naša regija je u večitom vrenju, ponekad to vrenje kulminira na stranu dobra, ponekad na stranu zla. Šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih smo imali erupciju kreativnosti, iz tog perioda je ponikla i Marina Abramović, sada lider u svetskim okvirima umetnosti. Tada sam s ponosom govorio odakle sam, a posle sam se stidio. Ovde naše životno klatno ima velike oscilacije i nema kontinuitet, nego je ili u velikim zamasima od plusa do minusa ili menja pravac i frekvenciju. U takvim se okolnostima s vremenom spontano stvara odmak od realnosti, i svi intelektualno osvešteni ljudi počinju živeti u paralelnim svetovima, što nije prirodno stanje. Ono što je najvažnije reći je da je humor najdemokratskija forma izražavanja koju ovde svako razume, jer ovde žive najduhovitiji ljudi na planeti. Zbog uticaja medija, dobiva se utisak da ovde žive samo tupani koji se, kao proizvod Merino kulture ili tekovine sportsko-rekreativnog društva, “pale” na banalne i prizemne stvari poput reality programa, turbo-folka i tabloida. Ali, to je realan proces “intelektualne nivelacije” sa svrhom kreacije još jednog poslušnog regionalnog stada s lokalnim pastirima bez trunke morala. No, to je borba za koju ljudi od duha moraju biti spremni.

KP: Radovi Stop i Intercom, koje si izložio u galeriji, su još sažetiji u svom likovnom pristupu, koriste forme dijagrama, pie chartsa, ikona, piktograma i uličnih znakova na koje često nailazimo u javnim prostorima. Zašto si odabrao galerijski prostor za izlaganje i kako bi ovi tvoji radovi funkcionirali da ih se vrati u javne prostore otkuda su i došli?

S. S.: Galerijski prostor je, lokalno gledano, jedina moguća opcija u ovom trenutku, ali ta dva projekta će sigurno doživeti svoju inkarnaciju na ulici, gde im je i mesto…doduše, verovatno na nekoj ulici u inostranstvu, jer su namenjeni globalnom stanovniku, pa su zato i pisani na engleskom kao univerzalnom jeziku, a ujedno i jeziku iz čije kulture potiče suvremena masovna komunikacija. I Stop i Intercom su proizvod reakcije na svakodnevni život i sve što u njemu nije kako treba. Da bi poruke bile što jasnije i direktnije, one su, naravno, lišene svake vrste dekoriranja, što meni kao lenom čoveku izuzetno odgovara. “Ekonomska kriza” je samo vešto odabrano medijsko ime za krizu identiteta savremenog čoveka i društva u celini. Radovi iz ove dve serije se bave upravo tim fenomenom svođenja ljudske jedinke na jednostanične organizme, poput amebe ili paramecija, u cilju lakšeg ponovnog organizovanja istog sistema vrednosti u kome njih malo ima mnogo, a njih mnogo ima malo. Takođe, serija Stop se bavi šumom koji nastaje u masovnim komunikacijama kao posledica greške ili nepromišljenih odluka pojedinaca na odgovornim mestima i interpretacijom takvih distorziranih poruka od strane običnog čoveka.

KP: Hiperprodukcija u svijetu dizajna je unazad 20 godina stalni pokazatelj opsesije za novim, željom da se što više kupi, konzumira pa baci. Što dolazi nakon šampona 100-in-1 i billboarda veličine države? Smatraš li da će dizajn i advertising u budućnosti još više ekspandirati ili prijeći u potpuni eter?

S. S.: Advertising i dizajn su industrije od kojih žive milioni ljudi i one će sigurno pronaći način preživljavanja. Trenutno su baš u krizi, ali i dalje rade svoj posao. To su neizostavni delovi ukupnog svetskog poretka i oni će se ugasiti samo ako dođe do nekih radikalnih promena u sistemu funkcionisanja sveta i shvaćanja vrednosti. Sada su na snazi vrednosti materijalne prirode, ali sam siguran da će duh pre ili kasnije ponovo uspostaviti ravnotežu. Ako ne u svetu, onda u pojedincu, jer kad se to desi, svima će nam biti bolje i pre svega lakše.

KP: I am Great, She is Super, neki su od radova nastali u kolaboraciji s Ivanom Ilićem. Kakav stav imaš prema suradnji s drugima i onome što Hal Foster naziva “promiskutetom kreativnih kolaboracija” u recentnim produkcijama, te pitanju autorstva?

S. S.: O saradnji s Ivanom Ilićem mogu samo reći da mi taj period kreativnog života veoma nedostaje i da sam se u tih par godina života u Ljubljani formirao kao čovek i dobio neophodnu sigurnost u vlastiti autorski rad. Ivan je u tom procesu bio možda i najvažnija figura, zbog svoje sposobnosti da sasluša i efikasno analizuje sve, od ličnog, preko javnog do globalnog. On je u Srbiji devedesetih bio vodeći konceptualni umetnik, gde se vratio posle studija u Düsseldorfu u klasi prof. Janisa Kounellisa. Naša saradnja se uglavnom sastojala iz kolaboracije na projektu Futro Fanzine koji smo izdavali jednom mesečno godinu dana, 2003. i 2004. Ivan je bio urednik, što je jednostavno govoreći značilo da je on filtrirao moje ideje, ali tako da im je dodavao snagu. Takođe, on se pod mojim uticajem u tom periodu razvio u odličnog fotografa i dizajnera, tako da je benefit bio obostran. Futro Fanzine je u međuvremenu stekao kultni status i ovih malo preostalih primeraka sve su traženiji. Ono što je meni ostalo iz celog tog procesa je dragoceno shvaćanje da jedino akumulacijom višegodišnjeg autorskog rada i napora može doći do formiranja aure umetničkog dela.

KP: Izložba u Hrvatskom dizajnerskom društvu predstavlja seriju kazališnih plakata koje si radio za Jugoslovensko dramsko pozorište. Kažeš da ti je za svaki od njih bilo potrebno 15 minuta, te pokazuješ pristup atipičan za klasični teatar: na plakatima nema fotografija glumaca, jednostavni su, simbolični i suptilno duhoviti. Možeš li opisati proces kako nastaju ti plakati i koji dojam izazivaju kod gledatelja?

S. S.: Plakati koje radim za Jugoslovensko dramsko pozorište (JDP) u Beogradu su najslađi dizajnerski projekat na kome sam ikada kontinuisano radio. Plakati su uglavnom direktna grafička ilustracija naslova predstave, gde se služim tipično advertising metodom u kome je naslov predstave copy, dizajn interpretacija imagea, tako da ljudi na njih i reaguju kao na vizuelni rebus koji treba dešifrovati. 

KP: Koji su tvoji planovi za budućnost?

S. S.: U Srpskom kulturnom centru u Parizu u septembru, planiram mini-retrospektivu autorskih radova koji su nastali unazad zadnjih 10 godina otkad sam počeo koristiti pseudonim Futro, koji je skraćenica od Future Retro. Nadam se da će ukupan rad jednog dana biti toliko dobar ljudima da će biti evergreen, i da ga se neće vezati uz epohu. Posle toga sudelujem na grupnoj izložbi u Regensburgu, a potom u oktobru izlažem u Veroni. Do kraja godine ću imati još jednu izložbu u decembru, u beogradskoj galeriji Zvono… Za sledeću godinu planiram izložbu u galeriji Magda Danysz, pariškoj galeriji koja reprezentuje umetnike poput Shepherda Faireya, Daleka, Space Invadera, JR-a, Mike Gianta, Vuka Vidora.