U to praskozorje osamostaljenja, kad su se revno revidirali udžbenici, nazivi ulica i škola, te glancali stećci sa slavnom nam povišću, stasala je i hrvatska neovisna kinematografija, prigodno upregnuta u historiografski poduhvat kojem je zadatak bio “svijetu” reći istinu o “nama”. O financiranju filmova odlučivalo se tada s političkih vrhova, pa ih danas gledamo (ili, još bolje, ne) kao tragikomičnu memorabiliju iz razdoblja visokog tribalizma, raspale kotačiće propagandnog stroja koji je u međuvremenu demontiran, barem kad je riječ o ulozi kinematografije u njemu.

Otad se promijenio i osamostalio sustav financiranja i njegovi imperativi, i pomladili su se te rodno diversificirali autorski kadrovi. Krunski trijumf novog modela činjenica je da ćete na izlasku iz kina danas sve rjeđe čuti nekoć sveprisutnu pripomenu “Dobar je, za hrvatski film“. Uistinu, ključna promjena koja se morala dogoditi za humanizam i renesansu hrvatskog filma bila je pretvorba iz kolektivističkog u kolektivni poduhvat. A tu svakako valja, i ne kao fusnotu, spomenuti sve one nevidljive korake između; kompleksnu koreografiju iza kulisa, sve one zahvate od ideje, preko teksta do konačnog filma, u kojemu sudjeluje čitavo selo ljudi, najmanje onoliko koliko treba da se odgoji dijete. Iako će vam, ako je sreće, proletjeti u sat i pol ili dva, snimanje prosječnog dugometražnog domaćeg filma traje godinama, između ostalog i zato što je za nj potrebno prikupiti od pola milijuna do milijun eura, uz zahtjevnije scenarije i mnogo više. Čak i uz genijalan scenarij, redateljsku i glumačku postavu, poduhvat porađanja filma u velikoj mjeri se premješta na pleća producenata, koji svojim vještinama koordinacije, povezivanja, pregovaranja, ispisivanja prijava, a sve gonjeno strašću oko (paralelnih) projekata, konačno omogućuju da se upogoni i održava filmski stroj, i kinematografija kao takva.

Zato, kad govorimo o procvatu hrvatske kinematografije kao kolektivnom postignuću, valja je promatrati kao neodvojivu od procvata njezine produkcijske grane – širem gledateljstvu često nevidljive, no esencijalne. (Ne čudi pritom što su na čelu najuspješnijih producentskih kuća – žene). Jedna od kuća o kojoj se često čuje i u mainstreamu je Kinorama, ispod čije s su (ko)produkcijske kabanice protekle godine izašla dva iznimna i već zapažena dugometražna filma, oba zagrebačkoj publici premijerno predstavljena na Zagreb film festivalu – Baksuzno bubanje ili bezumni pornić Radua Judea i dugoočekivani dugometražni prvijenac Sonje Tarokić Zbornica. Premda na prvi pogled različiti kao Brendon i Brenda Walsh, kao Danny DeVito i Arnold Schwarzenegger, ova dva filma nude se na čitanje kao blizanački “znakovi vremena”, pri čemu im je zajednički DNK goruće pitanje našeg doba: problem kolektiva vs. kolektivizma – ona krhka razdjelnica između “pobratimstva lica u svemiru” i tribalističkog imperativa potiranja svake kritičke, individualne misli, djela i tijela.

I Baksuzni pornić i Zbornica pritom ovo pitanje odabiru prelomiti preko kralježnice radnice u prosvjeti  koja biva izložena silnicama i silama kolektiva, i unutar tog univerzuma pokušava očuvati vlastitu autonomiju i integritet.

Pakao su drugi smo mi

Judeova Emi učiteljica je čiji kućni pornografski uradak iscuri i u konačnici postaje predmet “suđenja” unutar roditeljsko-profesorskog kolektiva. Emi se svim dostupnim citatima i racionalnim argumentima pokušava oduprijeti napadima, što uključuje i urnebesno citiranje pornografske poezije nacionalne pjesničke perjanice, Mihaija Eminescua, no kolektivizam je beskompromisan. Patrijarhalni obruč iz kojeg je Emi besramno iskoračila, k tome i kao nastavnica koja podučava “našu” djecu! – mora se za opstanak sustava stegnuti oko njezinog vrata. I premda je učiteljičina priča okvir za radnju, Jude u središte filma, kao svojevrsnu značenjsku srž, umeće kolažnu audiovizualnu abecedu rumunjske kolektivističke povijesno-političke hipokrizije i nečovječja, povezujući makro-užase nacionalističkih, rasističkih i patrijarhalnih opresija s Eminom individualnom, gotovo svakodnevnom pričom (kome se od nas to nije dogodilo?) žene čiji je ključni krimen to što se ne želi odreći prava na seksualni užitak i slobodu tijela, tog vječnog prostora borbe za ženski integritet i autonomiju. U svojoj dijagnostici kolektivnog, Jude je nemilosrdan; Emi nema pomoći, za kolektiv nema iskupljenja i potrebna je istinski nadrealna redateljska intervencija u epilogu da pruži nadu i vjeru u (filmski) otpor, ili barem tračak olakšanja kroz suludi humor.

Sonja Tarokić pak kolektivističkim dinamikama pristupa otvorenije i s više razumijevanja, te naoko bez cinizma. Moglo bi se tvrditi da se ovom temom zapravo i oduvijek bavi, doduše, na užoj, nuklearnoj i produkcijski manje zahtjevnoj razini. Njezini kratkiši Crveno, Tlo pod nogama ili Ja sam svoj život posložila – redom govore o zatočenosti i međuovisnosti članova obiteljske mikrozajednice i propituju (ne)mogućnosti emancipacije unutar tog primarnog sustava – Zbornica je u tom smislu njihov logičan “nastavak”, u kojem se jedna “obitelj” u odraslosti mijenja drugom, a obrasci preživljavanja naučeni u prvotnom kolektivu nužno se repliciraju u onom drugom egzistencijalnom, radnom.

Kao svojevrsni tematski most iz kratkog u dugi metar kod Tarokić se može smatrati film Ja sam svoj život posložila u kojem je Željka (Marina Redžepović) zbog “problematične” mlađe sestre primorana participirati u obiteljskoj zajednici od koje se (vidi naslov) navodno emancipirala. Istodobno, ona je i dio profesionalne zajednice na filmskom/TV setu, gdje je pak primorana neprestano manevrirati u moru tračeva i drugih alata opstanka u kolektivu. Drugim riječima, “posloženost” Željkina (i svačijeg?) života je proces, radije nego stanje – jer pripadnost kolektivu nikad nije zajamčena. Pripadati znači osluškivati podrhtavanje tla pod nogama, znači biti hodajući seizmograf, prilagoditi se, raditi kompromise, šutjeti kad želimo govoriti, govoriti kad bismo najradije šutjeli. Pakao su drugi smo mi.

Protagonistkinja Zbornice u tom smislu je dosad “najposloženija” od protagonistkinja Sonje Tarokić. Nakon dugogodišnjeg rada na zamjenama, pedagoginja Anamarija (opet izvrsna Redžepović) dobiva stalno i “sigurno” radno mjesto u novoj osnovnoj školi te isprva pokušava sprovesti svoju idealističku pedagošku viziju, no kad uvidi da su prepone previsoke, kroz metodu pokušaja i pogrešaka konačno pronalazi strategiju preživljavanja, svoj kut zbornice s najmanje podrhtavanja.

Kao i život (bar moj), Zbornica je kumulativni zbroj “ne-događaja”, slijepih i ne osobito bitnih narativnih rukavaca, (pasivno-)agresivnih interakcija, pokoje učeničke i roditeljske mini-drame, poneke probušene gume i sličnih komunikacijskih strategija. Tarokić suvereno vodi sjajnu glumačku ekipu – u pojedinačnim i manje stresnim interakcijama drži ih u širem, stabilnom planu, a u zborničkim, skupnim prizorima prati ih dinamičnom i nervoznom doku-kamerom, podcrtavajući klaustrofobiju sustava i odnosa, no ni na trenutak ne propušta da redovito, gotovo potajice, zabilježi frustriranu mikro-mimiku glavne glumice, koja govori više od tisuću vrisaka.

Smrad i toplina zbornice

Svaki od ovih zatomljenih vrisaka, podbačenih protivljenja, jalovih stručnih mišljenja i intervencija, signal je da će se Anamarija do kraja filma polako naviknuti na smrad zbornice, te žrtvovati dio vlastitog integriteta i pedagoške vizije, eda bi ostala na sigurnom i “toplom” (Judeova Emi to do samog konca odbija). A i bolje je tako, polako nas se kao gledateljice gura prema zaključku; bolje je imati na mjestu pedagoginje osobu koja znade svoj posao, ali i “birati bitke”, nego da je nepotistički zamijeni netko posve nesposoban.

I premda se čini da se kroz dva sata radnje i publici i Anamariji polako i sustavno lomi duh, paradoksalno se događa i neka vrsta perverznog osnaživanja kroz Anamarijino ovladavanje “pravilima igre”. U završnici ona na trenutak preuzima kontrolu, a Tarokić, poput Judea, svojoj junakinji otvara mali prostor emancipacije, kad tijekom školskog igrokaza, krune zajedničkog kreativnog poduhvata, prkosno pogasi svjetla i pokrene predstavu ravnateljici iza leđa. Međutim, dok je Judeova emancipacijska vizija osvetnička, pa i (samo)ubilačka, moć kojoj Tarokić na trenutak daje Anamariji rasplinut će se s prvim zracima žarulje.

Također, za razliku od Judea, Tarokić sveudilj pokušava naći iskupljenje za kolektiv, i u njemu. Već samom činjenicom da snima film u kojem nevjerojatnom broju likova daje prostor da se razviju i pokažu više od dvije dimenzije (pa film traje preko dva sata) redateljica-scenaristkinja signalizira da je zanima kompleksnost sustava, da je zanima njegova pokretljivost, elasticitet, mogućnost intervencije – jer što bolje upoznajemo njezine likove, pa i najproblematičnijeg među njima, paranoidnog nastavnika povijesti Sinišu (Stojan Matavulj), kojem ne bi trebalo dati da podučava plišane ovce a nekmoli djecu – postaje jasnije koliko je sporno, logistički, ali i etički – “čistiti” sustav bez ozbiljne strukturalne transformacije. A onda i ravnateljica Vedrana (Nives Ivanković) postaje razumljiv odabir unutar toga sustava (i ne samo zato što je Matavuljeva legendarna TV-partnerica iz zlatnog doba Ruže vjetrova koju fanovi s nostalgijom pamte). Da bi kolektivistički sustav ostao u ravnoteži i u funkciji, najekstremniji njegovi faktori kao što je Siniša trebaju jednako iščašene i agresivne nadređene. A gledateljica, opet, ostaje zahvalna što sve Sinišine podastrte pedagoške transgresije ostaju u granicama podnošljivog, i nikad ne ulaze u prostor istinske traume za djecu. Ruku na srce, on je “samo” loš profesor koji zapravo ne održava satove, djecu ne uči ničemu, nema udžbenika, ocjene su mu proizvoljne i bez temelja, i svoje sumanute ideje proganjanja redovito i u detalje podastire pretpubertetskim djevojčicama u prvim klupama. (U hrvatskom je kolektivističkom mizoginom sustavu lako zamisliti da je profesor radio mnogo gore stvari i da se to zataškavalo – jer je očuvanje sustava uvijek bilo važnije od istine).

Razmjerno blagohotan odnos prema kolektiv(izm)u, nadalje, odražava se i u redateljičinim audiovizualnim odabirima. U Zbornici se Tarokić, kao i u svojim kratkim filmovima, gromkim audio-insertima znade koristiti kao gotovo nasilnim elementima, poput cezure u radnji. Premda napadnom glasnoćom podižu razinu gledateljskog stresa, umetnuti su glazbeni brojevi u Zbornici mahom benigne tradicionalne pjesme iz raznih dijelova Hrvatske, u izvedbi tradicijskog ansambla Lado – odabir koji je simpatičan i neproblematičan, kao, uostalom, i likovna pozadina u vidu niza slika Ivana Generalića, umjetnički priznate, tradicionalno prigrljene i politički “nekontroverzne” figure. Tarokić, za razliku od Judea, i kroz ovaj filmski sloj izbjegava signalizirati ekstreme, i potencijalna “zla” koja izniču iz kolektivizma i tradicije, i ostavlja nas u blago poražavajućem, no ne i kancerogenom prostoru kompromisa. (Je li to pak sudbina gora od smrti; je li to smrt duha sama?)

Tanko ćebence za globalno zahlađenje

U neku ruku, moglo bi se reći da je Zbornica svevremenski film, o svevremenskoj temi – i baš kao moja škola iz uvodnog paragrafa, i pod drugim imenom u svako doba isto bi mirisala. Vremena se mijenjaju, ljudska priroda i međuljudske dinamike mnogo manje. Zbornica pritom, dakako, nije priča samo o prosvjeti – to je priča o radu s ljudima, o životu među ljudima, o primarnim i sekundarnim obiteljima; nametnutim, odabranim, ispregovaranim. O kolektivnim poduhvatima koji su možda sjebani, ali su – baš kao hrvatski film novog vijeka – ipak bolji i smisleniji i pošteniji od prethodnih. Uostalom, to je i film o kolektivnom stvaranju, upravo tog drugačijeg i novog filma, na kojem se radilo ako treba i deset godina; filma u kojem se svakome htjelo i trebalo dati glas, i krupni plan, bar jedan. Ako si deset godina radila na kolektivnom poduhvatu, tu nema mjesta za cinizam, takvi filmovi ne završavaju kadrom spaljene zemlje, nego globusa koji se kreće.

A ipak, usprkos nedvojbenom skoku u dalj za domaći film koji Zbornica predstavlja, i citiranoj bezvremenskoj kvaliteti filma, paradoksalni problem Zbornice prema ovoj gledateljici je upravo – tajming. Za mene je došla nekako dvije godine prekasno, kao tanko ćebence za (n)ovo globalno zahlađenje. Dok mi je Judeov Bezumni pornić sa svojom dijagnozom kolektivizma kao neuništivog patogena vrste legao kao šamar, potvrda stvarnosti, Zbornica je human film u nehumanom vremenu. U Zbornici se ne skuplja drvo za lomaču, zbornica djeluje kao zajednica u kojoj su solidarnost i razumijevanje negdje na kraju igrokaza ipak možda mogući; usprkos svim kompromisima, i svim progutanim govnima. Nekad baš zbog njih.

Usred četvrtog vala pandemije kad je solidarnost za pola ljudskog kolektiva još uvijek nedostupan koncept, reći ću da mi je draga Zbornica, ali mislim da nam je ipak ovo škola.

Lišeni suvišne estetizacije, film otvaraju kadrovi zagrebačkih ulica i tramvaja što brundeći odlaze u užurbani urbani radni dan. Kamera zatim krene pratiti Sinišu Mesjaka (Frano Mašković), perspektivnog mladog političara kojeg nakon razotkrivanja, navodno namještenog, seksualno-narkomanskog skandala, premijer (Stojan Matavulj) šalje na najudaljeniji hrvatski otok Trečić. Mesjak time postaje osmi po redu povjerenik Vlade Republike Hrvatske čiji je cilj postaviti zakonski izabranu vlast, odnosno raspisati stranačke izbore na “pobunjeničkom” otoku bez političkih stranaka, interneta, mobilnog signala i HEP-ovih dalekovoda.

Iako se uz priču o trečićanskom osmom povjereniku veže pojam političke satire, ona to, barem u prvom planu, svakako nije. Da, glavni junak je kompromitirani političar kojeg dalje od očiju javnosti šalje premijer fiksiran na vlastitu dobit u procesima privatizacije, a film se s prijezirom dotiče i aktualnosti poput GMO lobija i koncesija, no okosnica radnje je prijateljstvo između dva isprva nespojiva karaktera – povjerenika i njegovog prevoditelja Tonina (Borko Perić). Naime, kako Trečićani uporno govore trečićanski, odnosno baretićevsku metajezičnu kombinaciju dalmatinskog dijalekta i australskog engleskog, za rušenje jezične barijere između Mesjaka i lokalnog stanovništva, a samim time i uspješno obavljanje povjereničkog zadatka, potreban je Tonino, infantilni lik dobroćudnog karaktera koji pati od epileptičnih napadaja za vrijeme kojih na kraće vrijeme ostaje “zamrznut” na mjestu i  nesposoban za komunikaciju.

Polarna suprotnost Toninovoj jednostavnosti i ljudskosti upravo je Mesjak, paradigma dehumaniziranog političara, te upravo kroz njihovo povezivanje film dopire do gledatelja i s njime uspostavlja komunikaciju. Razvoj odnosa između njih dvojice kao ključan dramaturški temelj priče prepoznao je i Salaj izjavivši kako su uloge povjerenika i njegovog prevoditelja zapravo jedna te ista uloga koja na filmskom platnu može oživjeti jedino uz glumački par. Kemija glumaca Maškovića i Perića, inače prijatelja u privatnom životu, tu je prirodno proradila i kroz film provela žar uspona i padova ljudskih odnosa, od početnih sumnji i prijezira sve do zanesene bliskosti i posmrtnog tugovanja. Pritom je do izražaja došla i Perićeva glumačka posvećenost i odmjerenost koja je u cjelini prevladala nad njegovim tijelom pa je tako, uz pridržavanje ravnoteže između dramskog i humornog registra, Tonina utjelovio stavom, šlampavim hodom, mikromimikom i mekanim standardnim govorom.

Osmi povjerenik je u izričaju ostao veoma blizak atmosferi i ideji svog literarnog temelja. Utopijska idila Trečića izraženija je u filmu, ponajviše zbog njegovog vizualnog aspekta, odnosno komplementarnosti snimateljskog oka Slobodana Triničića i atraktivnih  bračkih i hvarskih lokacija. Prateći Salajeve stope u ekranizaciji Baretićevog jednostavnog otočkog života, Triničić bez pretjeranog dotjerivanja i s primjerene udaljenosti oslikava netaknutu prirodu i njene otočane, a perceptivnoj nezasićenosti cjeline doprinosi i fotografija lišena suvišnih toplih tonova i kontrasta. Izuzetak su, naravno, scene političkih dogovora s početka filma prigodno oblikovane u sumnjivo tmurnoj atmosferi. U dočaravanju likova je također bila isključena crno-bijela karakterizacija, tek je Tonino ocrtan naivnom čistom dobrotom i ne čudi da je upravo njega, kojem je možda i najteže uklopiti se u surovost društvene svakodnevice, snašao tragičan kraj.

Nesumnjivo, Salaj je ispoštovao Baretićev roman, međutim kao da upravo ta bliskost s književnim djelom nije dozvolila filmu da se u cijelosti prepusti vlastitom (o)toku. Radnja je, osobito u samom početku, nepotrebno duga i tek s razvojem odnosa povjerenika Mesjaka i prevoditelja Tonina ona dobiva na momentumu koji je nosi kroz više od dva sata priče. Trečiću je u filmskom izdanju pridodano ponešto mističnosti što je postignuto pojavom Moune u Mesjakovim snovima, a tu je i također kreativno izvedena pripovijest iz trečićanske povijesti u 4:3 formatu i akromatskoj tehnici kroz koju nas vodi neodoljivo zabavna Toninova naracija i glasovna sinkronizacija.

Kako slika trečićanskog života ne bi u očima filmske publike bila oskvrnuta detaljima o otočkim običajima koji uključuju i okrutnosti spram životinja, neke su informacije izostavljene iz adaptacije. No, pojedini su tematski motivi, poput talijanskih švercera koji otočanima donose potrepštine što ih šalju australske obitelji i trečićanski bogati zaštitnik, uklopljeni u dočaravanje romantizirane antidemokratske utopije, ali i zaokruživanje narativne cjeline u kojoj osmi povjerenik postaje novi zaštitnik zajednice nad kojom se isprva, zbog vlastita neznanja, bio zgražao. Dijalozi su u većini slučajeva identični, a scenarističke preinake, prijeko potrebne kako bi se dramaturgija bolje uklopila u medij filma, gotovo minimalne. Recimo, radnja nije smještena u ranotranzicijsku Hrvatsku, već u suvremenost, nimfomanka Zehra iz Bosne u filmu je odbjegla ukrajinska pornoglumica Julija (Nadia Cvitanović), otočni svjetioničar u izvedbi Filipa Šovagovića sredozemne medvjedice ne priziva pjevanjem već sviranjem aboridžinskog glazbenog instrumenta didžeridua, Aboridžinka Mouna je u originalu živa, dok se u filmu pojavljuje posthumno u snovima, a tragični je završetak u filmu prikazan intimnije izraženim emocijama i simbolički upečatljivijom zvonjavom. Svakako, film odudara i, za hrvatski dugometražni igrani film rijetkim, erotski spretno nabijenim scenama seksa.

Osmi povjerenik suvremena je tragikomedija u kojoj je demistifikacija politike prepuštena gledateljskom iskustvu pa tako niti jedna glumačka izvedba niti bilo koji drugi umjetnički potez ne skaču u pretencioznost ili u suvišno naglašavanje diskrepancije između političkih kulisa i jednostavnosti života. Priča o trećem i najudaljenijem kamenčiću od hrvatskoga kopna tako je zaživjela i na filmskom platnu u nenametljivom, simpatičnom ostvarenju usporenog mediteranskog tempa i izražajnog minimalizma pa se možda na prvu čini i da mu nedostaje provokativnijeg zamaha. Međutim, Osmi povjerenik nije oštra kritika već blagi podsjetnik da svatko od nas može zalutati u svijet preuveličanih vrijednosti i da iskupljenje možemo pronaći na mjestima na kojima se za to najmanje nadamo. Salaj je pronašao ravnotežu između prikaza društveno-političke samodostatnosti male zajednice i samospoznaje čovjeka otuđenog od prirode i vlastitog bitka te ostvario sadržajno ozbiljan film u duhu magijskog realizma, film u kojem širi društveni komentar i satira ne nameću ritam glavnoj priči, onoj o čovjeku, njegovim korijenima i prijateljima koji su tu da ga vrate na prave staze.