stjepan jurekovic – Kulturpunkt

Skromnost, neposrednost…i druge vrline free jazza

admin — Mon, 17 Nov 2008 11:20:53 +0000

Mogli bismo potrošiti desetljeća svojih života samo da shvatimo u čemu je stvar. Svoje slobodno vrijeme mogli bismo u cijelosti žrtvovati kako bismo sami sebe izgradili u samosvojne slušatelje jazza. Sate i sate provoditi na internetu i second-hand dućanima, tražeči raritetne snimke krucijalnih trenutaka u jazz povijesti. Police osiguranja prodati za komadiće škriputavog vinila. Mogli bismo se odreći sve svoje društvenosti i u izolaciji – dok nam uši ne prokrvare, a prsti na rukama ne odumru – vježbati skale, harme, ritmičke promjene; skidati standarde Charlieja Parkera i Theoloniusa Monka; hipnotizirano se koncentrirati na Coltraneova sola neprekidno se pitajući u čemu je ta njegova veličina, zašto je baš on svima toliko poseban. Bolan je trud koji bismo mogli uložiti kako bismo od sebe napravili “džezera”, no nažalost ništa nam od navedenog ne može u tom naumu pomoći koliko neposredan susret kultura.

Duke Ellington je za života običavao govoriti It don’t mean a thing, if you ain’t got a swing – važno je samo ono što imaš u sebi. Značenje te poskočice nekoć je bilo puno razumljivije nego danas. Jednostavnost njene poruke umrljana je stoljećem racionalizacije jazza. Svakoga dana sve smo dalje i dalje od razumijevanja njegovih osnovnih koncepcija: sve nam je nejasnije na što se točno misli kada se govori o osjećaju (feeling), duhu (spirit), usredotočenosti (focus), prirodnom slijedu (flow); puno su nam razumljivije riječi poput virtuoznosti, kompleksnosti i izvrsnosti. Koliko smo time zastranili na putu ka razumijevanju jazza (a i života općenito) možemo shvatiti jedino ako pustimo da nas se odvede do samog izvora – samo otvorenošću za međukulturalni dijalog otvaramo si opciju za istinsko razumijevanje nečijeg izraza – pa tako i jazza.

Mene je taj put odveo na radionicu u sklopu NO Jazz Festivala, a čovjek od kojeg sam u par dana naučio više nego za svih tih godina samostalnog odgonetavanja rebusa, zove se Charles Gayle.

Gayle nije ničim unaprijedio vještinu mojeg muziciranja (na njegovoj radionici nisam niti sudjelovao svirački), nije mi otkrio velike tajne majstora jazza, niti univerzalnu formulu free jazza. Govorio je o stvarima koje su nam svima u načelu poznate, ali omogućio mi je da apstrakciju pretvorim u vlastito iskustvo – htjenje u nastojanje, razmišljanje u prepuštanje. I zaista, jedno je kada o načelima drugoga slušate u sigurnoj zoni svoje bliske okoline, drugo je kada vam ih u facu izgovara stari lisac.

Prvi kontakt. U sumorno jutro sredine tjedna, kafić &TD-a zjapi prazan. Jedini gost sjedi uspravno za svojim stolom pogleda fokusiranog na neodređeno. Sedamdesetogodišnji crnac skromne fizičke pojave, bez ikakvih zahtjeva, pije kavu, čeka da netko od organizatora dođe i povede ga. Pred polaznike i polaznice svoje radionice, Gayle izlazi strog i ozbiljan, ne želi nagovjestit na koliko je slobodan pristup spreman. Ispipava teren. Ne predstavlja se i ne pita nikoga za ime. Pita nas – what do you wanna do? – s naglaskom na “vi”, ne na “ja”.

Uskoro je uslijedio i osmijeh, uspjeli smo ga opustiti. No, to nije bio osmijeh prljav od teške prošlosti kakav tako često susrećemo. Njegova skrušena ramena odaju skromnost čovjeka koji je gotovo dvadeset godina saksofon svirao po ulicama Manhattana, centra svijeta mogli bismo reći; čovjeka koji je kao mladić gledao i Tranea i Sun Ra na pozornici. Uvodni sat radionice već me uspio razuvjeriti kako nismo samo došli na jazz radionicu već je jazz doslovce došao k nama.

U neformalnoj atmosferi ispijanja čaja nakon službenog djela druženja, Gayle se otvara. Govori nam o sebi, o svome životu i životnim navikama. Slika se sve više zrcali, u odbljesku njegovih privatnih anegdota, naziru se obrisi velike priče o jazz kulturi. Po prvi put slušam izvorna svjedočanstva, hvatam atmosferu minulih desetljeća američkog velegrada. Ljudi čija su imena samo isprint na ovicima ploča postaju bića od krvi i mesa. Gayle se ne ustručava govoriti niti o politici, rasizmu, američkim vrijednostima. Smiješan je. Zabavlja nas. I apsolutno je zainteresiran saslušati sve što bilo tko od nas ima za reći. Uporno pokušava shvatiti koji je pristup pravi za svakog ponaosobce.

Kad je imao trideset riješio se svoje kompletne kolekcije ploča. Prodao je sve za što je mislio da mu kontrolira život. – You get a new record, you go home and listen to it. Once you hear it, you want another one. And so on, and so on. After a while you figure out that you don’t have a control over your life, records are controling it.

Već četrdeset godina ne sluša glazbu. Ne ide na koncerte. Glazbenike i bendove zna eventualno po imenima. Čuo je za njih. U njegovom životu glazba je čin stvaranja, ne arhiviranja. Voli svirati. Svirat će s bilo kime, no drži do osobnosti. Pronađi se, ne traži se u ljudima i stvarima već u sebi. Kada se nađeš, imat ćeš svoj stil, tvoja glazba bit ćeš ti. Jednostavno.

A primjenjeno?

Ok, evo kako ćemo. U ponedjeljak nastupamo. ono što ovdje napravimo u narednih par dana, u ponedjeljak ćemo izvesti pred publikom. I nećemo im dozvoliti da odu. Štoviše, oduševit ćemo ih. Svatko od vas će imati solo. Jeste li ikad imali solo? Ok. Cilj nam je ustanovit što kome odgovara i čime tko želi doprinijeti.

Sljedećih pet dana istraživao je. Petero mladih glazbenika koji nikada prije nisu niti razmišljali o free jazzu morao je osokoliti za potpunu improvizaciju pred ljudima. Otvorio je zonu slobodne komunikacije, prihvaćao ideje amatera godišta njegovih unuka. Prepustio je svoja gledišta i razmišljanja na samoposlužnu vagu potpunim strancima. Bez strogosti starijeg i iskusnijeg. Bez nametanja. That’s just what I think, man. That’s all… Oh sorry. Can I call you “man”? Ali njegovo mišljenje osvrtalo nas je baš na nas same.

Usredotoči se. Ne razmišljaj o ničem osim o “sada”. Pusti to iz sebe! Let it out! Nađi svoj stil. Ne oponašaj, guraj dalje. Podivljaj ako treba. Vrišti. Improviziraj, snađi se. – Vječite poruke jazza. Sve smo ih čuli. Već dugo znamo za njih, ali nikada ovako uvjerljivo. To ti izmami smiješak na lice. Kao kada ti strah dugo ne dopušta da se nadaš i onda odjednom shvatiš – Pa da, istina je. I kao i uvijek, istina je samo tako jednostavna, no ako joj ne dopustiš da ti se prikaže sama, potreban ti je moćan medij. Moćan poput Charlesa Gaylea primjerice.

Ili na kraju krajeva, bilo koga s imalo didaktičkih sposobnosti i puno glazbenog iskustva. Zato je ova radionica toliko posebna stvar. Naime, Hrvatska je za jazz prokleto izolirana zemlja. Možda to ne bismo nikad zaključili prema imidžu jazza kod nas, no postati profesionalni jazz muzičar ovdje je prilično težak zadatak i rijetkima to pođe od ruke. Jazz zajednica je mala, a gotovo svi u njoj (čast iznimkama, naravno), svoju su glazbenu naobrazbu stekli vani. u Europi ili u Americi ako su imali sreće. No, ustanovljene škole jazza nema. S obzirom na nesituiranu situaciju s Glazbenom akademijom, neće je tako brzo ni biti. Recite im da mi osiguraju smještaj u Zagrebu i imat ćete školu za godinu dana – komentirao je Gayle. Prije godinu dana, sličnu je stvar izjavio i William Parker na svojoj radionici. Možda to nisu mislili posve ozbiljno, ali zasigurno u svijetu ima dovoljno kvalitetnih glazbenika koji bi mogli kvalitetno predavati i voljeli bi doći u Hrvatsku. No zasad, ovakve radionice, jedina su opcija.

Pet dana kasnije, Gayleov radionički ansambl bio je spreman za nastup. Gayle je u međuvremenu aktivno sudjelovao u NO Jazz festivalu. Jedne se večeri pridružio Indoševoj skupini u izvedbi predstave Teretni čovjek, večer prije gostovao je u kaotičnoj emisiji Radija SC Znaš ovu stvar. Na prijedlog Krunoslava Levačića da mu se on i kontrabasist Žiga Golob pridruže kao pratnja na samostalnom djelu njegova koncerta, Gayle je odgovrio – Naravno. Lijepo je svirati solo, ali u triju je ipak ljepše. No, misli su mu nekako ipak bile usmjerene na đake, do njihove izvedbe bilo mu je nekako najviše stalo.

Prije tonske probe sve je bilo dogovoreno. Koji su djelovi zajedničke improvizacije, a koji su solistički. Kojim će se rasporedom izmjenjivati. Samo grube konture. Sve ostalo ostavljeno je slučaju. Generalnom probom vladala je kreativna nervoza. U backstageu prije koncerta, nervoza je prerasla u tremu. Čak niti sam Gayle nije bio posve siguran što će se dogoditi, ali svi su znali da idu do kraja bez obzira na sve. Kada su se reflektori upalili, a prepuna dvorana Tetra &TD zaorila, osjećaji su se poklopili. Tako najčešće i biva. Prije same svirke volio bi da umjesto tebe to odradi netko drugi, no od trenutka kada započneš koncert, počinješ uživati u životu.

Gayle je najavio svoj razred. S imenima i prezimenima đaka još se mučio. To bi trajalo predugo pa su se đaci predstavili sami. Vokalistice Maja Savić i Astrid Kuljanić, za saksofonom Kan i za bubnjevima Mario Mucalo. Svi oni imaju glazbenog iskustva, bendove s kojima rade, no ovo im je nešto sasvim novo. Na Gayleov znak zakoračit će u kaotičan svijet slobodne improvizacije. Svi zajedno, u istom trenutku, kako god znaju i umiju. Free jazz…

Free jazz, shvaćen ne kao forma već kao duhovno iskustvo, zastrašujuće je blizu čistoj apstrakciji. On od glazbenika traži da izrazi svu apstraktnost svoga bića. Sve je u trenutku. Instrument koji ti je u rukama, to si ti, Ne znaš što da sviraš, ali iz takta u takt, iz njega izlaze tonovi, melodije, figure. Ne razmišljaš. Za to nemaš vremena, autopilot preuzima. Ti samo miruješ i gledaš sebe na djelu. Zar to sve ja sviram? Otkuda mi sve to? No, nisi sam. Okružen si ljudima koji se nalaze u istom stanju svijesti. Djelite taj trenutak, povezani ste, razgovarate zvukom. U tvojoj svirci je nered, usredotočen si na njega, pratiš kamo te vodi. Istovremeno, usredotočen si i na nered ostalih u bendu, kao kolektivna zvučna slika još višeputa kompleksniji od tvog samostalnog. Vaše su duše u istoj veš mašini, kovitlate se držeći se jedni za druge. U trenutku potpunog sklada, vaš free jazz lansira vas u svemir. Kozmičko iskustvo. Povezani ste; i međusobno i sa trenutkom i sa cijelim svemirom. A za sobom vodite i publiku. Kada se vratite, čeka vas aplauz kojim poput ručnika brišete dušu nakon pranja.

Ne pričam gluposti. To je istina, to je free jazz. Tako su se osjećali i naši junaci. Taj im je nastup bio jedan od najzabavnijih trenutaka u životu. Kada je došao kraju, htjeli su još. Htjeli su još satima, ali program je morao dalje. Njihov free jazz se rodio, što će dalje s njim, njihova je stvar. Što je sa svojim učinio, pokazao im je Charles Gayle.

Aplauz kojeg nije smjelo biti

admin — Wed, 12 Nov 2008 13:01:43 +0000

Piše: Stjepan Jureković

Primjer: Aplauz

Aplauz je lijepa nagrada za nešto dobro učinjeno.

Umjetnik voli aplauz jer je ljudski pljesak spontana reakcija na zadovoljstvo, publika tako poručuje umjetniku da je njegova izvedba mimoišla sve njihove predumišljaje i iskreno ih ganula. Osim toga, aplauz hrani mjegovu taštinu koja pak hrani njegovu dušu i motivira ga.

Publika voli aplaudirati. Pogotovo na manifestacijama “visoke kulture”. Aplauz pokazuje da kuže spiku, da prate sve što se događa iako izgledaju pomalo – ali krajnje obazrivo rečeno – odsutno. Osim toga, publici brzo dosadi da je umjetnik uvijek u centru pažnje; aplauzom gledatelji kao da govore – Evo me! I ja sam tu! Vidi me kako plješćem!

Na koncertima se puno plješće. Otprilike koliko i u režiranim tv-kvizovima. Tamo asistent režije prije snimanja publiku uputi u pravila aplauza; kada da plješću, a kada da ne; kada da plješću jače, a kada lakše. Na koncertima postoje slična pravila, no nitko ih ne obznanjuje. Publika ih već zna kada dolazi. To se zove kulturna publika.

Jazz koncerti su prave fešte od aplauza. Tu se pljeskom doziva bend na binu, plješće im se kada stanu na binu, pa svakom zesebno pri predstavljanju. Plješće im se nakom piano sola, pa nakon saksofon sola, pa nakon kontrabas i bubnjarskog sola. Malo jače se plješće na kraju svake stvari, a najjače se naravno plješće na kraju svirke dok se čeka bis. No, iskoristi se i svaka prilika kada netko od glazbenika uzme mikrofon i promrmlja nešto kao – Hm,…hm…good evening…we have a new president, we are so happy….Aplauz.

Na jazz koncertima, priliku za isticanje dobiju pravi poznavaoci glazbe, pravi kužeri. Natječu se tko će prije skužit neku skrivenu caku u svirci, ispustit oduševljeno “bravo” iz grkljana i dakako – zapljeskat. Tako grade prestiž. Možda jednog dana postanu jazz kritičari. Svi će ih tapkati po ramenima i govoriti – Bravo, ti si upljeskao u solo Davea Hollanda!

Zagreb Jazz Festival već je četvrtu godinu za redom glavni anualni miting naših najentuzijastičnijih aplauzatora. Samo zbog njih, tamo su hostese u crnim haljinicama i konobari što ih oblijeću s pjenušcem. Mogu pozirati pod reflektorom, baciti malo sirovog mesa gladnim fotoreporterima. U dvoranu teatra došli su doprinijeti glazbenoj teatralnosti.

Onoga trenutka kada solist krene u solo, kao da je puknuo pucanj za početak utrke. Svatko ima svoje znakove po kojima prepoznaje kada se solo bliži kraju. Neki se pouzdaju u svoj osjećaj za dinamiku: kada je solist nakon postignutog klimaksa počne spuštati, kraj je sigurno blizu. Drugi se ravnaju prema znoju na čelu solista, kažu – ovaj ne može još dugo, počet ću pljeskat pa će ostali valjda za mnom. Treći gledaju pokrete ostalih iz benda kao da traže koji je od njih šef, koji od njih govori drugima – Ajde idemo dalje, dosta si solirao. Znakovito je i pratiti glazbenike koji u tom trenutku ne soliraju. Oni se obično povuku negdje u neosvjetljeni kutak i čekaju da kolega odradi svoje, a kada se krenu vraćat na svoja mjesta, to je to. Aplauz! Kakav hod!

Neki pak, koliko god to nevjerojatno zvučalo, slušaju taj vražji solo. Doživljavaju ga kao glazbenu cijelinu, umjetničko djelo u malom; proživljavaju radnju koja nosi solo i ne trebaju im nikakvi znakovi jer znaju kada priča dođe svome kraju. No, oni plješću samo ako im se priča svidjela, ne sudjeluju u utrci.

Finalna tekma ovogodišnjeg Zagreb Jazz Festivala održala se baš na koncertu Dave Holland Quinteta. Sve što je uslijedilo poslije, bilo je samo doigravanje za pozicije od četvrtog na niže. A do proglašenja prijestolja, čekalo se sve do Hollandovog bisa. Sjajan je bio stari dobar Dave. Ni bend mu nije bio loš. Bilo nam je naređeno od strane onoga koji fakat zna, koji fakat kuži jazz, ni manje ni više nego jazz prosvijetitelja u Hrvata, Dražena Kokanovića, da se ne zajebavamo jer pred nama su ozbiljni virtuozi na svojim instrumentima. Pitam se, je li se razočarao kada je tijekom koncerta shvatio da su pritom i dovoljno skromni da se ne razbacuju vlastitom virtuoznošću kao što se njome razbacuju menadžeri poput njega.

Publika je bila strastvena. Bez greške je aplauzom narušila baš svaki solo. I poput savršeno ugođenog orkestra, svaki je solo narušila jednakim, potpuno identičnim aplauzom. Da se ne bi netko od ovih dolje možda umislio da je bolji od ostalih. Aplauz pod pravim kutem za sve. Niti jedan solo nije kod publike izazvao posebnu senzaciju. Čika Kokanović je rekao da su ovo “ozbiljni glazbeni virtuozi” što otprilike znači da nitko u publici ni ne treba slušat što to oni frkafulje po svojim instrumentima. Važno je samo skužit pravi trenutak za aplauz i reagirat. Začinite svoj pljesak sa pokojim – Mmmm kako divno!

No, nije do toga da je naša jazz publika neupućena ili slušački netalentirana. Samo je mrvicu nezainteresirana. Zašto uopće slušati koncert kada tako i tako svi jasno vide da sam tu, da se kulturno uzdižem, da sam IN; naročito kada su pravila koja treba slijediti pri hinjenju da pratim koncert tako jednostavna da ne mogu falit. Ipak, na bisu Hollandovog quinteta u dvorani Istra, zagrebačkog ZeKaeM-a, nešto je pošlo grozno krivo. Iako jednostavnom ritmikom i razgovjetnom razradom osnovne teme, “virtuozi” kao da su izazvali publiku – Ajde da vidimo koliko nas zaista slušate. Ajde da vidimo koliko je iskren taj gromoglasan aplauz kojim nas dozivate na bis. Odsvirat ćemo temu i kratki interplay duhača, a potom ćemo smirit dinamiku i iz takta potpune tišine krenut u sola koja toliko iščekujete. Prvi solo izgradit ćemo iz groovea. Zanima nas što ćete napraviti u trenutku kada se dinamika potpuno stiša. Hoćete li shvatiti što se događa?

Publika je prošla na testu, a članovi benda naprosto nisu mogli vjerovati. Dinamika je spuštena, radari za hvatanje trenutka sad-plješći-ko-da-više-nikad-nećeš aktivirani su. Usred kompozicije, publika se diže na noge i aplauzom nasilno prekida izvedbu. Glazbenici se pogledavaju, njihovi pogledi i slijeganje ramenima kao da govore – ok, nisu nas skužili, ali nema veze, ipak je ovo Hrvatska, zemlja nogometaša, znali smo kamo idemo, dobili smo što smo tražili…Aplauz.

Aplauz je lijepa nagrada za nešto dobro učinjeno. On bi trebao biti spontana reakcija kojom nagrađujete nadahnuće. Ako to nadahnuće ne doživite, ako ne osjetite njegov dodir negdje u sebi, to znači da vam koncert kojem prisustvujete i nije baš tako dobar, da glazbenici pred vama ne zaslužuju vaš aplauz. Budite hrabri i ne plješćite ako niste zadovoljni, bez obzira što će osobe pored vas misliti o tome. Uoastalom, tako ćete izbjeći sramotu aplauza kojeg nije trebalo biti.

Fotografija Dave Holland Quintet: izvor – www.muzika.hr (fotografirao Davor Hrvoj)

Obračun s redudantnim ostacima prošlosti

admin — Mon, 20 Oct 2008 10:51:21 +0000

Razgovarao: Stjepan Jureković

Salon i revolucija – naizgled oprečni pojmovi, no u vašoj koncepciji ovogodišnjeg Salona mladih upravo je oprečnost tih pojmova prožimajuća nit. Možete li nam razjasniti kako se umjetnost revolucije i salonsko izlaganje susreću u vašoj koncepciji?

A.M. i I.B. – Polazište koncepcije ovogodišnjeg Salona mladih temelji se na svjesno postavljenom paradoksu sadržanom u samom naslovu – Salon revolucije – kojim se implicitno postavlja pitanje o društvenom fenomenu “salonizacije” revolucionarnog potencijala i otpora te, s druge strane, mogućnosti “revolucionarizacije” anakronih, salonskih, revijalnih i nacionalno određenih oblika likovnih manifestacija u lokalnom kontekstu. Pod salonizacijom revolucionarnog potencijala podrazumijevamo svaki pokušaj intelektualizacije ili estetizacije realnih manifestacija političkog otpora i društvenog neposluha. Ona je, s jedne strane, nužna, jer sudjeluje u kreiranju teorijskog i intelektualnog polja otpora koji zatim osnažuje i neposrednu akciju; s druge strane, međutim, u vrijeme globaliziranog neoliberalnog poretka i ekspanzije konzumerističkog društva, takva salonizacija nužno podrazumijeva i “omekšavanje” stvarnih potencijala i posljedica otpora, pretvarajući sve u atraktivno zapakirani proizvod, bez obzira je li je riječ o reklami, predmetu na polici supermarketa, knjizi ili izložbi.

Naslov izložbe tako reflektira i svijest da i mi same, pridružujući se “proslavi” 40-te godišnjice studentskih i radničkih pokreta 1968. godine, sudjelujemo u toj salonizaciji, nudeći diskurs o revoluciji unutar jedne tako konvencionalne i tradicionalne manifestacije kao što je Salon mladih u Zagrebu. Sam naslov, po definiciji funkcionirajući kao brza komunikacija sadržaja, javnosti i potencijalnoj publici sugerira upravo, kako ste i sami rekli, nekakvu umjetnost revolucije, što također samo po sebi zapravo već zvuči kao oksimoron. Sama izložba pak nipošto nije zamišljena kao pregled umjetnosti revolucije ili umjetnosti o revoluciji, već se proteže kroz nekoliko tematskih okosnica, koje obuhvaćaju povijest samog izložbenog prostora i zgrade HDLU-a i širi društveni i politički kontekst njenih transformacija od doma umjetnika, preko džamije, muzeja revolucije i natrag do doma umjetnika; kritički odnos prema nacionalnoj i kolektivnoj povijesti, kolektivnoj memoriji i kolektivnoj amneziji; revolucije prošlosti i prijelomne povijesne događaje, potencijal nostalgije; reinterpretaciju utopije, melankoliju, umor i odmor od revolucije ali i primjere “izravne akcije”.

Smatrate li da ovakvo spajanje može dovesti do nekih novih zaključaka ili odrednica budućeg razvoja stvari pogotovo po pitanju uloge i pristupa suvremenoj umjetnosti u nas?

A.M. i I.B. – Salon revolucije prije nastoji zaustaviti i reflektirati sadašnji trenutak, nego ponuditi naznake za potencijale i uloge suvremene umjetnosti i kulture u budućnosti. Iako se, sudeći po svakodnevnim reakcijama i interakciji s publikom i medijima, čini da većina ljudi naslov doživljava kao borbeni poklik, zaboravljavajući, nakon susreta s revolucionarnim drvećem, salonsku šumu u pozadini, Salon revolucije zapravo je, ako ne melankoličan, a onda barem hladan naslov koji konstatira da se revolucija s ulica, čini se, preselila na salon. S druge strane, on zaista sadrži i potencijal optimizma i poletnosti, prihvaćajući salon kao polje eksperimentiranja i prihvaćajući mogućnost da se i unutar takvog formata mogu potaknuti određeni pomaci, ne samo unutar njega samog, nego i oni koji će ga koristiti kao platformu za propitivanje i agitiranje šireg društvenog konteksta. S jedne strane, dakle, ovogodišnji Salon mladih dotiče se pitanja mitologizacije, “nostalgizacije” i melankolije, preispitujući pritom i transformativne, a ne samo paralizirajuće. potencijale koje pogled u prošlost može generirati, a s druge se postavlja prije svega kao pitanje o mogućnostima, odgovornostima i pozicijama koje suvremena umjetnost danas može zauzeti.

On zaista želi biti nositelj poruke o našoj zajedničkoj i individualnoj odgovornosti u procesima kreiranja kulturnih politika i praksi te njihovoj vezanosti uz širi društveno-politički kontekst. Prihvaćanje poziva HDLU-a da budemo kustosice 29. Salona mladih za nas također predstavlja i prihvaćanje odgovornosti za kulturne prakse i institucije u umjetničkom kontekstu u kojem radimo. Čini nam se da u Hrvatskoj prevladava defetizam po pitanju odnosa prema nacionalnim i lokalnim kulturnim i umjetničkim institucijama. Svi se slažemo da to uglavnom nisu institucije kakve nam trebaju (da parafraziramo naziv projekta udruge CDU koji se intenzivno bavio propitivanjem upravo institucionalnih mehanizama i mogućnostima njihova razvoja), ali mi, koji djelujemo izvan institucija, rijetko smo spremni prihvatiti odgovornost djelovanja unutar njih, makar i privremenog.

Velikom broju mladih kustosa na sceni, mogućnost stalnog radnog odnosa u lokalnim umjetničkim institucijama, baš i ne predstavlja ispunjenje životnih snova. Upravo suprotno, ono što znamo o takvim institucijama često nas potiče da, što je duže moguće, ostanemo nevezani i samostalni. Nužno nam se čini, međutim, nastojati djelovati i mijenjati lokalni institucionalni kontekst i iznutra, ne samo izvana. Već u samom pozivu na natječaj referirale smo se na to, upućujući na samu povijest zgrade HDLU-a koja je nastala upravo malom subverzijom njenog autora Ivana Meštrovića i tadašnjih aktera kulturne scene: umjesto (još jednog) naručenog konjaničkog spomenika u čast vladara u Zagrebu, učinjena je mala “modifikacija” narudžbe i napravljen je Dom umjetnika.

Što bi to po vašim očekivanjima i zamislima, 29. Salon mladih trebalo učiniti bitno drugačijim od dosadašnjih Salona? U kakvom je on odnosu s prijašnjim izložbama – stremi li on potpunom raskidu s četiri desetljeća dugom tradicijom Salona mladih ili ga zamišljate kao njen logičan nastavak?

A.M. i I.B. – Ovakav tip revijalnih izložbi u nacionalnim okvirima čini nam se kao redundantni ostatak prošlosti; utvrđivanje, ali i osnaživanje statusa quo na hrvatskoj umjetničkoj sceni. Uglavnom osrednje ili loše kvalitete, ove su izložbe tako godinama ukazivale na “situaciju” u kojoj prevladavaju formalizam, neinventivnost i neangažiranost radova mladih umjetnika, ali su istovremeno odražavale i šire probleme na lokalnoj sceni: nedostatak problemskih izložbenih projekata, posve nekritičnu kulturnu praksu te obilje neselektivnih pristupa kuriranju koji često tek reflektiraju model nacionalne ili regionalne reprezentativnosti, na kojemu je utemeljena lokalna kulturna politika en general.

Jedina inovacija prošlog, 28. Salona mladih, bila je spuštanje dobne granice s 35 na 30 godina starosti. U situaciji u kojoj hrvatski obrazovni sustav prolazi kroz radikalnu transformaciju i bolan bolonjski proces (pri čemu studenti još uvijek ostaju na fakultetima do kasnih dvadesetih), takva nam se odluka činila u najmanju ruku nepromišljenom, ako ne i smiješnom, pogotovo ako uzmemo u obzir da ju je organizacijski tim isticao kao prijelomnu i radikalnu inovaciju u povijesti ove nacionalne manifestacije, uz argument da je to mjesto na kojem mladi umjetnici dobivaju prve prilike za izlaganje, a koje će se sada, eliminacijom nešto starije konkurencije, dodatno povećati. Pitanje je, međutim, treba li to uopće biti svrha Salona mladih ako znamo da je nekoliko galerija, organizacija i neformalnih prostora za suvremenu umjetnost u Hrvatskoj usmjereno upravo na te iste, mlade autore.

Omeđivanje Salona unutar nacionalnih granica također je redovito doprinosilo osjećaju izolacije, odajući komplekse samodostatnosti malog naroda i dodatno podsjećajući na tužnu situaciju u kojoj mladi umjetnici (ne bitno drukčije od mladih povjesničara umjetnosti) izlaze iz hrvatskih umjetničkih akademija i fakulteta najčešće posve neinformirani o svijetu izvan te institucije, što se odnosi čak i na ono što ih izravno okružuje – na lokalnu umjetničku produkciju, intelektualnu i izložbenu praksu (da širi kontekst i njegove političke i društvene konstelacije izvan svijeta umjetnosti i ne spominjemo).

Nadamo se da će ovogodišnji Salon mladih utjecati na format koji će ta manifestacija imati u budućnosti: smatramo da bi Salon revolucije trebao biti i određena prekretnica u povijesti ove manifestacije i da bi njena buduća izdanja trebala biti također bazirana na kustoskoj koncepciji mlađe generacije hrvatskih ali i internacionalnih kustosa/ica i uključivati mlađu generaciju hrvatskih i stranih autora. U trenutnoj konstelaciji HDLU-a, s novim upravnim odborom i vodstvom – bez kojih na koncu ne bi bilo ni ovogodišnjeg Salona – čini se da bi takvo što moglo čak biti moguće ali trebalo bi i jasno artikulirati format Salona za budućnost i formalizirati načine njegove realizacije.

Kojim ste se kriterijima služili pri odabiru radova koji će biti izloženi? Na što nam ti radovi i njihovi autori žele ukazati, što nam žele poručiti i imaju li oni uopće potencijal za uspostavu komunikacije s publikom?

A.M. i I.B. – U odabiru prijedloga pristiglih na natječaj vodile smo se između ostalog, upravo i njihovim potencijalom za izravnu komunikaciju s publikom. Tako primjerice rad Karle Šuler u obliku bannera na samom ulazu u Meštrovićev paviljon prolaznicima poručuje kako je za vrijeme trajanja 29. Salona mladih posjetiteljima omogućeno besplatno korištenje sanitarnog čvora bez obveze posjeta izložbi. Čini nam se da upravo taj rad na ironičan, ali i duhovit i pristupačan način komunicira s publikom, djelujući začudno, ali i privlačeći pažnju.

Rad Petra Bunića na krovu zgrade u susjedstvu HDLU- a za vrijeme otvorenje posjetiteljima je pružio tren odmora od hektične atmosfere otvorenja velike izložbe i ujedno implicitno postavio pitanje o tome koliko ovaj tip velikih izložbi koji nastoji promovirati angažiranu umjetničku praksu uistinu može utjecati na društvenu promjenu.

Rad Dine Rončević pak preipituje upravo okoštale obrasce i ograničenja s kojima se umjetnica susreće kao studentica zagrebačke akademije, ali i s rodnim normama s obzirom da Dina Rončević za svoj diplomski rad na Akademiji predlaže prekvalifikaciju u automehaničarku.

Drugi radovi mladih hrvatskih umjetnika kritički preispituju mogućnost akcije i kritike u javnoj sferi kao što su akcije i performansi Marka Markovića i Božidara Katića koji se bave degradacijom životnog standarda, nestanka srednje klase ili pak pretvorbene pljačke u devedesetima. Jednostavna intervencija Đure Gavrana u okolici HDLU-a upućuje ne besmisao plaćanja pretplate nacionalnoj televiziji, a neizvedeni rad Ivana Latina, za kojeg nam gradski komunalini ured nije dao dozvolu, trebao je biti reminiscencija na studentske pokrete 60 –tih, ali istivremeno i simbolička “prepreka” svemu onome protiv čega bi bunt mladih mogao biti usmjeren danas.

Uglavnom, svi radovi mladih hrvatskih umjetnica i umjetnika koje smo uvrstili na ovogodišnji Salon mladih imaju, po nama, izuzetno jaki potencijal izravne komunikacije s publikom i mnogi od njih se i ostvaruju upravo kroz tu komunikaciju. Logično je da većinu akcija i radova u javnom prostoru potpisuju hrvatski umjetnici, jer oni, na vlastitom terenu, imaju mogućnost neposredne reakcije na lokalni društveni, kulturni i politički kontekst. Oni su, također, gotovo svi, potpuno nove produkcije i projekti koje su umjetnici zamislili upravo kao reakciju na teme Salona, a također su i financirani od strane Salona mladih, što je također prekretnica u odnosu na prijašnja izdanja ove manifestacije.

Selekcija radova stranih umjetnika nije se odvijala putem natječaja (iako smo zaprimili i određeni broj prijava, ne samo iz bliže regije, nego iz čitave Europe), nego putem poziva umjetnicima čiji rad poznajemo i pratimo na internacionalnoj sceni već duže vrijeme. Neke od tih suradnji također su se realizirale kao nove produkcije u sklopu Salona mladih, primjerice rad Nasana Tura Time for Revollusion ili pak rad Samuela Dowda i Floriana Roithmayra Kuća od karata. Većinom su to već postojeći radovi koje smo birale na temelju kombinacije njihove umjetničke kvalitete i uzimajući u obzir cjelokupno djelovanje njihovih autora, a zatim naravno i pitanja koje ti radovi problematiziraju i tematskih okosnica koje, sveukupno, čine narativ cijele izložbe, čije smo neke tematske odrednice već spomenule u ovom razgovoru.

Svaki od tih radova progovara nužno i o vlastitoj umjetničkoj strategiji tj načinu na koji se postavlja kao umjetnost prema “realnosti”, pa tako radovi opet sežu, sažeto rečeno, od izrazite melankolije, primjerice u radovima Alejandra Cesarca do entuzijastične i, zašto ne reći mladalačke, proaktivnosti, koju vidimo primjerice u radovima francuske grupe Jeudi Noir, ukrajinskih Revolutionary Experimental Space i ruske grupe Voina.

Ovogodišnji Salon mladih zapravo i nije samo salon mladih. U prvoj objavi koncepta projekta naše ste mlade umjetnike namjeravale staviti u odnos s generacijama umjetnika koji su na Salonu izlagali tijekom sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih. Također, 29. Salon nije po svom programu niti nacionalan. Naime, hrvatske autore izlažete uz bok nekim etabliranim međunarodnim imenima. O kakvim se točno dihotomijama radi (mladi/stari, nacionalno/međunarodno) i što očekujete od takve konstelacije?

A.M. i I.B. – Jedna od pocetnih ideja bila nam je stvoriti ili barem započeti arhiv kritičkih umjetničkih praksi iz prošlosti, na području Istočne Europe, čime bi se automatski umjetničke prakse 60-ih i 70-ih stavile u zajednički kontekst i doticaj s današnjima. Međutim, ideja o tom arhivu, kao uostalom i ideja o apt-filmu -polulegalnom/polujavnom programu kućnih projekcija filmova (čime smo se također htjele referirati na prošlost i na polujavnu i underground poziciju kritičkih umjetničkih praksi u nekim zemljama Istočne Europe) na kraju se iskristalizirala kroz želju da pozovemo i prezentiramo neke već postojeće projekte i kulturne prakse koji su zamišljeni na srodan način: to su Arhiva neposluha čiji je autor talijanski kustos i kritičar Marco Scotini te Ilegalni bioskop čiji koncept potpisuje mlada beogradska video umjetnica i kulturna radnica Marta Popivoda.

Što se pitanja mladosti tiče, naravno, čini nam se apsurdno uopće raditi podjelu na stare i mlade, no u već zadanom formatu Salona mladih, bilo nam je zanimljivo preispitati tu dihotomiju, kao još jedan zaostatak prošlosti. Neki umjetnici koji sudjeluju na Salonu prelaze “dobnu granicu”, ali smo već i u tekstu natjecaja nagovijestile tu malu subverziju s naše strane u odnosu na pravila Salona mladih. Za svaki od prijelaza imamo, naravno, vrlo precizne razloge i argumente. Općenito, Salon revolucije kao Salon mladih postavlja i pitanje što danas, u odnosu na, primjerice, vrijeme 1968-e, znači biti mlad, i na koji način Salon mladih može opravdati prisvajanje tog pridjeva, ne tek faktografskim postavljanjem dobne granice kao najlakšeg rješenja definicije mladosti, nego aktiviranjem novih sadržaja i formi koji se odupiru starima, te postaviti pitanje o tome koje su, ako postoje, institucije, norme, vrijednosti i autoriteti protiv kojih nove generacije mladih staju ili bi mogle (trebale) stati u opoziciju?

Selekcijom prijavljenih radova vjerojatno ste dobili dobar uvid u stanje umjetničke scene mladih. Kakav su dojam na vas ostavili naši mladi umjetnici i kako tumačite činjenicu da neki od tih autora dolaze s Akademije bez ijedne značajne grupne izložbe dok njihovi europski kolege, istog ili približnog godišta rođenja, od kojih će neki naravno izlagati i na Salonu, već imaju izgrađene karijere, mnoštvo zajedničkih ili samostalnih izložbi i status umjetničkih zvijezda? Što je po tom pitanju pošlo krivo i smatrate li da koncepcija koju vi predstavljate na neki način može pomoći našim mladim umjetnicima?

A.M. i I.B. – Čini nam se prije svega, da je natječaj bio uspješan samim time da je na njega stiglo preko 220 prijedloga mladih umjetnika koji žive i rade u Hrvatskoj i koji su, po prvi puta, već samim natječajem bili potaknuti reagirati na predloženu temu. Prijedlozi koji su pristigli pokazali su nam da na lokanoj razini uistinu ima mladih ljudi koji aktivno preispituju trenutni društveni i politički trenutak u Hrvatskoj i koji su, potaknuti natječajem i tekstom poziva na predlaganje projekata reagirali kritički, izašavši nerijetko iz svoje uobičajene prakse koja je, treba napomenuti, prečesto usmjerena na autoreferencijelna istraživanja vlastite pozicije ili proizlazi iz datosti određenog medija. Nažalost zagrebačka akademija najčešće potiče upravo takav pristup umjetničkom djelovanju podržavajući još uvijek anakrone ideje umjetnika – genija koji vođen nadahnućem u izolaciji vlastitog studija stvara umjetnička djela. Takav samodostatan princip na nesreću mladih umjetnika i umjetnica podržava i sama lokalna umjetnička scena.

Pri tome ih je zapravo teško osuditi s obzirom da su kurikulumi na akademijama, uz nekolicinu izuzetaka, izrazito neadekvatni i anakroni, te nisu u stanju pripremiti studente za ono što ih čeka u “stvarnom” svijetu umjetnosti. Sama “dinamika” lokalne scene nadalje (p)održava tu izoliranu i nekritičku situaciju – mladi umjetnici/e tako, redovitim javljanjem na godišnje natječaje lokalnih galerija čiji savjeti potom na temelju pristiglih prijava odlučuju o programu, imaju velike šanse da u svega nekoliko godina “obiđu” većinu izložbenih institucije koje postoje u glavnom gradu i da, ako su dovoljno snalažljivi i socijalno inteligentni već do sredine tridesetih imaju iza sebe nekoliko samostalnih izložbi koje posjete uglavnom njihovi kolege, prijatelji i rodbina.

To stvara shizofrenu atmosferu u kojoj se, u posve nekritičkim i neselektivnim uvjetima stvara privid određene aktivnosti, čak i uspjeha, dok se zapravo nakon takve ture po nevelikom broju umjetničkih prostora, mladi umjetnici/ce mogu uputiti jedino u još jedan obilazak istih, jer je do tada uostalom ionako već prekasno da se izađe iz nacionalnih okvira.

Od 220 prijava lokalnih umjetnika/ca (uključuju i nekolicinu onih pristiglih iz uže regije) odabrale smo njih 12 i to uglavnom prijedloge projekata najmlađe generacije autorica i autora, od kojih su neki još uvijek gotovo nepoznata imena na lokalnoj umjetničkoj sceni. Pored tog broja pozvale smo jos četvero hrvatskih umjetnika/ca čiji rad poznajemo od ranije. Bez obzira na relativno strogu selekciju i mali broj odabranih projekata, uvjerene smo da je najvažniji rezultat objavljivanja natječaja upravo ovako dobar odaziv: ne samo u smislu sveukupnog broja, nego i s obzirom na određeni broj prijedloga koji na kraju nisu uvršteni u završnu seleciju, ali su za nas bili znak da je natječaj postigao jedan dio svog cilja, a to je želja da natječaj potakne reakcije na teme i pitanja koja je kustoska koncepcija stavila u fokus.

Neki od najzanimljivijih i najsvježijih prijedloga najmlađe generacije došli su, ne samo od studenata Akademije, nego i od studenata Filozofskog fakulteta, Ekonomskog Fakulteta, Grafičkog dizajna koji su, pored koncepcijske zrelosti sadržavali i intrigantan likovni jezik. Izložba Salon revolucije tako pored pozvanih međunarodnih i hrvatskih umjetnika i aktivista čiju praksu pratimo već neko vrijeme, predstavlja i dosad neeksponirane mlade hrvatske autore kojima će sudjelovanje na Salonu, nadamo se, biti poticaj i otvoriti smjerove u puteve za daljnji rad.

Razlikuje li se i organizacijski priprema ovogodišnjeg Salona od njegovih prethodnika? S obzirom na sve inovacije koje ste uvele svojim konceptom izložbe, koliko ste daleko otišle od uobičajenih i – nazovimo ih tako – formalnih oblika kuriranja?

A.M. i I.B. – Projekt ovogodišnjeg Salona je realiziran istim onim sredstvima kojima su se do sada organizirale revijalna, nacionalno limitirana izdanja ove manifestacije bez novih produkcija i omeđena samo na izložbeni format. Ove se godine, upravo uslijed entuzijazma i velikodušnog zalaganja svih uključenih u proces, javnosti predstavlja kao internacionalna izložba koja je, pored predstavljanja postojećih radova, producirala i niz novih projekata nekoliko hrvatskih i internacionalnih umjetnika, koji su nastali kao reakcija umjetnika na predloženi koncept projekta.

Unatoč uvjetima u kojima nedostaje financijskih sredstava, razvijene institucionalne infrastrukture i profesionalnih ljudskih resursa, projekt Salon revolucije tako uistinu predstavlja i eksperiment koji dokazuje da se na osnovu entuzijazma, predanog i neumornog rada, ogromnog socijalnog kapitala, samoorganizacije i fleksibilne infrastrukture prijateljstva ipak može ne samo (re)prezentirati, već govoriti i djelovati na načine koji mijenjaju postojeće institucionalne modele i stvaraju mogućnost aktivne participacije umjetničkih i intelektualnih praksi u javnoj sferi.

Fotografije: Marko Ercegović